hemija, kaos- haos, Krist- Hrist'x dr.). Prema tomu, da je riječ schema došla u hrvatski jezik izravno iz grčkoga, zacijelo ne bi bilo dvojbe ni u pisanju ni u govorenju. Kako su mnoge od spomenutih posudenica najčešce stizale k nama preko zapadnoeuropskih jezika, katkad se širio izgovor kakav je uobičajen u tim jezicima. Tako je u njemačkom jeziku napisano schema u izgovoru "se-ma, jer se sch čita kao /. Stoga je iskrsla dvojba: izgovor prema izvornom jeziku: shema ili prema jeziku posred-niku:' "sema. U takvim slučajevima přednost treba dáti izgovoru kakav je u izvornom jeziku, dakJe, shema.
I najzad, za riječ shema imamo vise naših dobrih zamjena: uzorak, obrazac, skica, nacrt, obris i si., pa bi ih valjalo kořistiti češče. Time bi nam izričaj bio točniji, bogatiji i raznolikiji.
78

TEŠKOČE S GENITIVOM MNOŽINE
Odgovor na upit: kako je genitiv množine od imenice izlozba: izložabä, izložbä, izloibV. - kóji mi je nedávno postavljen u razgovoru - vodi izravno u pod-ručje hrvatskog jezika zanimljivo po mnogočemu.
U mnogim jezicima postoje dijelovi sústava u živu previranju s koj i ma ne izlazi lako nakraj ni jezična teorija ni govorna praksa. Teorija ne može jednoznačno i jed-nostavno objasniti sve promjene sto ih je stvorila ili stvára jezična praksa obrazovanijih slojeva pučanstva pa su pojedinci kóji znatnije paže na svoj pisani i govorni izričaj gdjekad u nedoumici. U hrvatskom je književ-nom jeziku takav slučaj s genitivom množine imenica ženskog roda kojima osnove završavaju suglasničkim skúpom: pošta, zvijezda;pjesma, zemlja; májka, norma; izlozba, izvedba, naranča i na stotine drugih.
O tom su pitanju napísane brojne rasprave, o nje-mu govore svi hrvatski slovničari (gramatičari) od Vjě-koslava Babukiča i Adolfa Vebera TkaJčeviča iz prošloga stolječa do suvremenikä nam Stjepana Babica i Stjepka Težaka kóji su u novim gramatikama (S. Težak-S. Babie: Gramatika hrvatskoga jezika. Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školská knjiga, Zagreb, 1994.; S. Babie i dr.: Povij esni pregUd, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, HAZU-Globus, Zagreb, 1991.) obradivali taj dio oblikoslovlja (morŕblogije). O njemu ima korisnih obavijesti po jezičnim savjetnicima, je-zičnim rubrikama u novinama i u radioemisijama. Uza sve to Stjepan je Babič nedávno napisao u Vjesniku: "Prikazujem jednu promjenu za koju zapravo i ne znám zašto se zbiva, ali eto zbiva se."
79
■
U najkračem, teškoče su u dvovrsnosti osnove i padežnih nastavaka genitiva množine. Imeniceženskog roda e vrsteimaju u genitivu množine nastavak -Jkao i imenice muškoga i srednjeg roda. Tako je uvijek kad osnova završava na jedan suglasnik ili na suglasnički skup st, št, zd, žd, šč i šč: (naših) baka, (više) teskoča, (vrijednih) učiteljicä; (dobrih) cesta, (modernih) pošta, (dalekih) zvijezdä, (odredenih) nuždä, (njihovih) baščä, (nasih) gošéä. U tom dijelu nemá nedoumica ni u normi ni ugovornoj stvarnosti. One nastaju istom kada je kóji drugi suglasnički skup na kraju osnove - što je vrlo cesto - pa se ona proširuje ili ne proširuje umeta-njem nepostojanog a izmedu završnih suglasnika i na to domeče nastavak -3 ili -7ľ Tada se javljaju tri mo-gučnosti. Prvo, u genitivu množine dolazi proširena o-snova i nastavak -ä: dasakä, igalä, igarä, lutakil, molitavä, pjesamä, pogrješaka, pušakä, sestarä, smokavä, usanä, zemalja, žrtavähd. Druga je mogučnost da se ne umeče blagoglasno a, ali je u genitivu dvojstvo: nastavak -ä ili -T: bajkä i bajkJ, forma i forml, gimnazijalka i gimnazijalkT, Istranka i IstrankT, májka i majkľ, molba i molbl, norma i normi, palma i palmT, radnja i rodnjT, sekunda i sekundľi dr. Treče, dosta je imenica u kojih dolazi sve to, što znači da u genitivu množine mogu imati tri lika: s proširenom osnovom i nastvkom -a, bez proširene osnove i s nastavkom -a ili -T: crkava, crkva, crkvľ; izložaba, izložba, izložbT; izvedaba, izvedba, izvedbJ; naranača, naranča, narančl; predodžaba, pre-dodžba, predodžbT; sorata, sorta, sorťl; školjaka, školjka, školjkľ; ženidaba, ženidba, ženidbl... S toga se odmah moramo zapitati koje imenice ženskog roda u genitivu množine imaju samo jedan, koje dva, a koje tri lika, zašto je tako i čemu valja dáti přednost.
80
Jezikoslovci kóji su se potanje bavili tim pitanjem (a medu njima najustrajnije S. Težak), zamijetili su sna-žan prodor nástavka -7"(podrijetlom iz sklonidbe / vrste) napose iza Drugoga svjetskog rata čak i tamo gdje je nastavak -#bio več uobičajen. Kóji je pravi uzrok tomu, ne môže se pouzdano suditi. Stoga i norma na tom po-dručju mora biti elastična. Kako se zásad nijedna od spomenuté tri mogučnosti ne môže izuzeti iz sústava, pisci jezičnih priručnika návode iscrpan popis imenica u kojih je moguč jednostruk, dvostruk i trostruk izbor. Uz njega domeču opči naputak da su naj bol j i likovi s nepostojanim a: izložaba (gdje god postoje), jer su naj-razlikovniji, zatim oni s neproširenom osnovom i nastavkom -a: izložba i na kraju s nastavkom -ľ: izložbl. Za siguran izbor najuputnije je pogledati u nove gramatike. U tom je pogledu najiserpnija ona največa, Aka-demijina.
81