tičeva gramatika s kraja prošloga stolječa propisujuči da mnogi glagoli mogu imati dvojné likove jer je tako pisao V. S. Karadžič.
Gramatički propis prema kojemu su hrvatskome književnom jeziku primjereniji oblici pridjeva trpnog na -n vrijedi i za složené glagole: izabran, ne izabrat; udaná, ne udata; sačuvan, ne sačuvat i dr. Jedino glagol-slče složenice od znáti imaju likovi na -t: poznat (a ne poznán), poznata, poznato, nasup rot nesloženicama na -n: znán, znaná, znáno.
Sve to nije lako jer ni jezik nije jednostavan sústav. Ne stane bez ostatka ni u najvrsniju knjigu jer ni naj-bolje govorenje i pisanje nipošto nije takvo da ne bi moglo biti još bolje.

108
JEDNOM RIJEČJU/R1JEČI
Več duze od jednoga stolječa u hrvatskom jeziko-slovlju traju s prekidima rasprave o instrumentalu jed-nine imenica ženskog roda na suglasnik: blagost, čad, četvrt, raskoš, riječ, truležúi na -o: misao, pogibao. Opča su pravila o nastavcima u tom padežu prilično jasná i donose íh s vise ili manje potankosti svi priručnici: gramatike, pravopisi, jezični savjetnici. Da se i pored toga javljaju nedoumice, kazuje veči broj članaka po peri-odicima> sve do priloga S. Ham u prvome broju četr-deset četvrtoga godišta časopisa Jezik.
Prema današnjem stanju hrvatskoga književnog jezika u instrumentalu jedníne imenica í-sklonidbe do-laze dvostrukosti. Nastavak -i mogu imati sve imenice, a nastavak -(j)u (i njegove inačice -lju, -u) sustavno je podjednako moguč, samo nije uobičajen u nekih od njih. Na njihovu su raspodjelu utjecali povijesni, gla-sovni i tradicijski razlozi.
Nekoč su sve imenice završavale na -(j)u, a istom od 16. stolječa stao je u instrumental znatnije prodírati lik na -i po uzoru na večinu ostalíh padeža. Teško je pouzdano utvrditi kakva je bila njihova proširenost, ali se danas znade da su još u drugog polovici prošloga stolječa u hrvatskim tekstovima i slovnicama (grama-tikama) obilato prevladavali oblici s dočetnim -u.
Na kasniju raspodjelu bitno su utjecala normatívna pravila. Najprije je potkraj prošlog stolječa T. Ma-retič u svojoj slovnici propisao da se nastavak -(j)u u-potrebljava kada je imenica sama, a -i kada uza se ima prijedlog, atribut ili apoziciju. Potvrde je za to nalazio samo u Karadžičevim i Daničičevím djelima, ne i u
109

jeziku onodobnih hrvatskih književnika, kóji nije uzi-mao u obzir. Sve kasnije gramatike gotovo do u naše dane tu su normatívnu odredbu naprosto ponavljale
uz sitnija utočnjenja.
Nove poglede u to područje unio je sredinom se-damdesetih godina D. Brozovič. On tvrdi da se u priruč-ničkoj literaturi susreču dva propusta. Prvi: postoje u , hrvatskome knjiievnom jeziku imenice koje uopče nemajú nástavka -(j)u, npr. četvrt, dob, kob, mládež, momčad, raskoš i još najmanje desetak drugih. U njih je instrumental samo na -i: četvrti, dobi, kobi, mládeži, momčadi, raskoši. I drugo: u srpskom jeziku "oblik na -i iščezao (je) iz standardnojezične prakse, osobito u imenica na -ost (i uopče na -st, dakle i -ast, -est)", a u hrvatskom se čuva. Stoga Hrvatski pravopis iz 1994. donosi dosljedno dvojné likove imenica na -ost: briilji-vošču i brižljivosti, grčevitošču i grčevitosti, radošču i radosti i dr. uz preporuku da je bolje dávati přednost likovima na -i kad god je to moguče.
Sva je prilika da je današnje stanje u hrvatskome književnom jeziku ponešto složenije. Na raspodjelu i proširenost nastavaka jamačno utječu i glasovni razlozi. Nastavak -i ne izaziva nikakvih glasovnih promjena, ali je u i-sklonidbi čest i stoga slabije razlikovan. Tomu nasuprot -(j)u je jednoznačniji i traži promjenu završnih suglasnika u osnovi: glad-gladu, smrt-smrču, milost-
milošču, misao-mišlju...
Uzme li se u obzir hrvatska jezična tradicija, gramatickí sústav i današnja bolja govorna praksa, sve se imenice i-sklonidbe po nástavku instrumental jednine mogu razvrstati u tri skupině. Jedné završavaju gotovo redovito na -i. Osim spomenutih takve su još ove: avet, rud, jeseň, narav, plijesan, pustoš, studen, suéut, trulež, visoravan itd. Njihov je instrumental: aveti, audi, jeseni,
110
naravi, plijesni, pustoší, studení, sučuti, truleži, visoravni. Za neke od njih Hrvatski pravopisnavodi oba lika: aveču i aveti, čudu i čudi, plijesni i pliješnju. Bit če to ipak vise zbog sustavnih mogučnosti nego na temelju potvrda iz jezične prakse. U drugih preteže -(j)u: blagost, Čad, mi-sao, noc, pogibao, žeď\ dr., pa im je obično instrumental: blagošču, Čadu, mišlju, noču, pogiblju, žedu, rjede na -i: blagosti, čadí... Po pravopisnom priručniku najbrojnija je treča skupina u kojoj su oba nástavka podjednako proširena i obična: riječ: rijecju i rijeíi, raskoš: raskošju i
raskoši, lož: lažju i laži.
Očito ni u ovom području jezična norma nije gru-bo odsjecanje i odbacivanje več přikládán izbor izmedu vise obličnih mogučnosti nejednake uporabne vrijed-nosti. Stoga - jednom riječju: birajmo!
111