80
Dževad Jahič
takoder su u drugim situacijama i promjenama ostajali, nisu iščezavali kako jenpr. iščezao nazal 5 ili poluglas (o čemu če ovdje još biti riječi u poglavlju Fonetika i fonologija),
Kadje riječ o oblicima, odnosno o morfologiji, tuje došlo do uproščavanja kao i kod vo-kala. Taj proces uveliko je uvjetovan procesom vokalskih uproščavanja (naročito gubljenja polu-glasa). U imeničkoj deklinaciji bio je složen padežni sistem, sa velikim brojem tipova promjene, stoje naslijedeno iz praslavenskog, a bilo prisutno i u staroslavenskom jeziku. Imenice muškog ro-da imale su npr. pet tipova promjene, ali su sve svedené na jedan. U imeničkoj deklinaciji i u gla-golskim oblicima (konjugaciji) postojale su jednina, množina i dvojina (duál); ovaj posljednji za označavanje dva lica ili predmeta, dvije pojave i sl. Gubljenje duala izazvalo je neke posljedice u današnjim odlikama imeničke deklinacije i glagolske konjugacije u bosanskome jeziku. Kod gla-golskih oblika bilo je, takoder, uproščavanja, pa se konjugacija svela na prostije forme i na manji broj glagolskih oblika.
FONETIKA I FONOLOGIJA
83
GLASOVI
Čovjek pomoču svojih govornih organa izgovara različite zvukove. Svi se ti zvu- 1 kovi nc smatraju glasovima, glasovima se smatraju samo oni koji služe za sporazumijeva-njc. Glas je najmanja jedinica govora, zvuk koji nastaje treperenjem zraka, pokretanjem glasnih žica i učešéem drugih govomih organa.
Glasovi sc posmatraju i proučavaju onako kako se tvore, ili onako kako se čuju. To kako se tvore predstavlja fiziološku stranu glasova, a kako se čuju akustickú (fizičku) nji-hovu stranu. Glasovi su, dakle, fiziološko-akustičke pojave. Fiziološku stranu glasova čine pokreti govornih organa pri njihovom izgovoru. Ti pokreti se nazivaju artikulacija glasova. Akustickú stranu glasova čine one osobine koje sc primaju pomoču čula sluha, tj. kako koji od glasova čujemo, a ne kako ga izgovaramo. To znáči da su fíziološka svojstva glasova važna prije svega za onoga koji ih izgovara, a akustická svojstva za onoga ko ih sluša. A pošto mi glasovc izgovaramo i slušamo, i jedna i druga svojstva njihova za nas su podjednako važna. Poznavanje fiziološko-akustičkog jedinstva formiranja glasova ne-ophodan je uvjet da bismo mogli upoznati sva najvažnija svojstva glasova u svom jeziku. To jedinslvo nam omogučava da glasove jasno i pravilno izgovaramo i da primamo zna-čenja koja se tim glasovima (grupama glasova) prenose; od onoga koji govori (koji šalje informaciju) do onoga koji sluša (tj. prima informaciju).
Lingvistická disciplina koja proučava glasove sa njihove fiziološko-akustičke stra- 2 ne naziva se fonetika (od grčke riječi phone=g\as, odnosno phonetikos-g\aío\'xä). To je dio nauke o jeziku koji izučava glasove i njihove promjene sa fiziološko-akustičkog as-pekta. Fonetika opisuje glasove kao fiziološke pojave, tj. rad govornih organa pri proiz-vodnji svakog od tih glasova. Ali ona opisuje glasove i sa aspekta kretanja zračné struje kroz govorne organe. Znáči posmatra ih kao akustické pojave, za koje važe fízički zakoni. Fonetika jc u isto vrijeme i fíziološka nauka (ona proučava rad govomog aparata, organa čovječijeg tijela), ali je i fizička (akustická) nauka. Ona se zanima glasovima kao proiz-vodom zračné struje, koja se ponaša po zakonima što vrijede za mehanička tijela, za fiziku i njezinu granu - akustiku, po zakonima važečim za sve drugc zvukove u prirodi.
Glasovi jednog jezika (čij im proučavanjem se bavi fonetika) u stvamosti nisu stabilne 3 fiziološke akustické kategorije. One su podložně variranju, nejednakom izgovaranju u razli-čiťim situacijama i u dodiru sa različitim drugim glasovima. Tako npr. suglasnik h nejednako če se izgovarati u riječima hamájlija, káhva, propúh, a izgovarat ée se sa različitom jačinom i izražajnošéu. Ili npr. suglasnik k u riječima kiša, kěstěn, kapa, kosa, kuéa u izgovoru nije jednak, ali mi ga svaki put primamo kao glas k. U govoru pojedinca npr. isti glas nije uvijek jednak: nekad jc jači, nckad slabiji. Čitav govomi proces podložanje raznim variranjima, jer je svaki govorni čin jedinstvena i neponovljiva pojava. I za izgovor glasova jednog jezika važi ona poznata zákonitost da "sve teče i sve se mijenja", mada u ovom slučaju važi i druga
84
Dževad Jahié
FONETIKA I FONOLOGIJA
85
"dodatna zakonomjcrnosť'; da se sve i ponavlja, vrača se na svoj početak; da se i sama varira-nja glasova u izgovoru na isti náčin s vreraena na vrijeme ponavljaju. Fonetika se bavi prou-čavanjera samo omh glasova koji se shvataju i primaju kao jedan tipičan karakterističan glas, a ne bavi se odstupanjima od toga "srcdnjcga" glasa.
4 Glas se prima kao jedan glas, a sve njegove različite nijanse i odstupanja uvijck se u tome primanju svode na taj jedan jedini glas, jer on u jeziku uvijek ima istu funkciju, istu službu sporazumijevanja. Postoje različite osobine glasova, ali sve one za jezik nisu jednako važne. Za jezik su važne osobine koje se upotrebljavaju ne samo za označavanje več i za razlikovanje u lome označavanju, tj. za razlikovanje značenja. Sa aspekta savre-mene nauke o jeziku glas je najmanja jezička jedinica koja služi za razlikovanje značenja. On jc nosilac razlike u značenju, odnosno on je najmanja razlikovna jezička jedinica.
5 Lingvistická disciplina koja proučava glasove kao razlikovne jedinice naziva se/o-nologija (od grčke riječi phone=ghs i logos=ú)cč, govor, nauka). Fonetika, dakle, pos-matra glas kao fiziološko-akustičku pojavu, a fonologija ga posmatra kao najmanju jezič-ku jedinicu koja je nosilac razlike u značenju. Sa aspekta fonologije glas je zvuk koji služi za razlikovanje značenja. Npr. u bosanskome jeziku samo po jednom glasu razlikuju se značenja sljedeéih riječi: säm-näm-räm-däm-käm, ili säm-säv-sät-säč-säd-säz-sän, ili räf-läf-bäf-gäf, ili táma-sáma-máma; máma-máza; máza-fáza, ili päk-räk-mäk-čäk. Svaki od govomih zvuková koji je nosilac razlike u značenju u fonologiji se naziva fonem odnosno fonema. Najmanja jedinica koja je nosilac fiziološko-akustičkih svojstava u fonetici se naziva glas. Najmanjajezička jedinica pomoóu koje se razlikuje značenje u fonologiji sc naziva fonem (fonema).
Fonema je distinktivna (razlikovna) jedinica glasovne strukture, sama po sebi nije glas nego funkcionalan element u sistemu glasova. Ona se glasovno realizira kao ton ili glas, cesto različito u različitim glasovmm kontekstima, kao različite varijante tona, kada nastaju tzv. alofoni.
6 Svi glasovi u svoj oj razlikovnoj funkciji odabrani su iz mnoštva mogučih zvuková koje čovjek svojim govornim aparátom može proizvesti. Zvukoví koji u jeziku nisu nosioci razlike u značenju, veé su samo različite moguenosti izgovora istoga glasa, ne predstavljaju zaseban fonem, več sämo glasovno ostvarenje glasovne raznovrsmee jednoga istog fonema. Takve glasovne raznovrsnice nazivaju se alofoni. Tako npr. u riječima rana i sänke glas n nije jednako izgovoren. U prvoj riječi to je zaista glas n, ali u drugoj je to u stvan ij , dakle n koje se izgovara nazad u usnoj duplji na zadnjem nepcu (velaru), kao i suglasnik k, pa se zove velarno, a ne dentalno n. Ali to velarno ij ne postoji u bosanskome jeziku kao glas ili fonema, več samo kao alofon (alofona) glasa n. Ili u rečenici Drůg mi je dôšao i Drüg ce me čekati, izgovor suglasnika g u riječi drug u prvoj i drugoj rečenici neče biti isti; u prvom slučaju to éc zaista biti g, a u drugom to če biti suglasnik k, koji se izgovara tako, jer se g našlo íspred suglasnika č. Mada u bosanskome jeziku suglasnik k postoji kao glas odnosno fonem, u ovom slučaju on to nijc, več predstavlja samo alofon glasa, odnosno fonema g. Iii u riječima suma i iščern suglasnik š nijc isto izgovoren, mada je isto napisan: u prvoj riječi
to je zaista suglasnik í, a u drugoj je umekšano š (š'), jer se ono izgovara ispred suglasnika c, koji je umekšani, palatalní glas.
Jezici su medu sobom vrlo različiti i po broju glasova i po njihovim svojstvima. Pošto u svijetu postoji velikí broj jezika, značí da postoji i velikí broj glasova, mada jezici svijeta imaju medu sobom u pogledu glasova i velikih sličnosti. Tako npr. teško je sebi predstaviti jezik kojí nema vokala a, ili jezik koji nema suglasnike k, b i sl. Postoje jezici sa večim brojem glasova (80/90), ali i jezici koji imaju svega desetak glasova. Bosanski jezik ima 30 glasova, odnosno fonema. Svaki od njih se javlja sa svojim fiziološko-akus-tičkim svojstvima, a svaki se u isto vrijeme može javiti i kao (najmanja) jezička jedinica za razlikovanje značenja.
Svaki glas nastaje mehanički, tj. kretanjem zračné struje i treperenjem dijelova go-vornog aparata i prima se pomoču čula sluha. U vezi s tim, glas se sastoji iz tri svoja sas-tavna dijela (elementa): jačine, visine i boje glasa.
Jačina glasa zavisi od snage podsticaja što pokreče tijelo koje treperi, tj. od veličine amplitude tijela koje treperi. To znači da jačina glasa zavisi od udaljenosti izmedu nor-malnoga položaja treperečeg tijela i najudaljenije tačke do koje to treperenje dopire. Uko-likoje amplituda veča, utoliko je glas jači i obrnuto. Ako je npr. amplituda veča dva puta, jačina glasa ée biti četiri puta veča, ili ako je amplituda veča tri puta, jačina glasa je veča devet puta.
Visina glasa zavisi od broja, odnosno brzine treptaja; ukoliko su treptaji brži, odnosno ukoliko ih je veci broj u nekoj jedmici vremena, utoliko je glas viši i obrnuto.
Boja glasa zavisi od veličine i oblika rezonatora (ždrjeoné, usne i nosné duplje). Svaki glas ima svoju posebnu boju zato što se oblik rezonatora kod svakog pojedinca une-koliko razlikuje. Rezonatori su individuálna fiziološka osobina, tako da ih nema identič-nih, kao što npr. nema ni identičnih otisaka prstiju. Osim toga, svaki glas ima svoju posebnu boju zato što je oblik glasnog rezonatora (tj. usne duplje) pri izgovoru svakog od glasova drukčiji.
Tvorba (artikulacija) glasova
Glasovi bosanskoga jezika tvore se pomoču zračne struje koja izlazi iz pluča i pro-lazi kroz dušnik i ždrijelo u usnu duplju, pa katkad i u nosnú, i tako izlazi vani. Svi organi koji služe za izgovor (proizvodnju, artikulaciju) glasova nazivaju se govorni organi. Oni se dijelc na tri grupe.
Prvá grupa. Pluča., dušnik, grkljan su govorni organi koji služe za prikupljanjc (pluča) i istiskanje (uz pomoč trbušnih mišiéa i dijafragme) zračne struje, te za njezino sprovo-denjc i usmjeravanje (dušnik, grkljan).
Druga grupa. Jezik, usne, zubi, desní, tvrdo nepce, rnehko nepce, resica i glasne žice su organi koji učestvuju u proizvodenju glasova svojim pokretanjem (jezik, usne, glasne žice), ili se na njima ti glasovi stvárajú (tvrdo i mehko nepce, désni, zubi).
86
Dževad Jahič
FONETIKA I FONOLOGIJA
87
Govorni organi
Treča grupa. Zdrjeona, usnä i nosná duplja, koje pojačavaju glasove, daju im po-seban ton i boju, dakle, imaju funkciju rezonatora.
Opisat čemo krátko svaki od ovih govornih organa:
Pluéa su dio čovjekova disajnog aparata, ali su i dio njegovog govornog aparata; u njima se skuplja zračná struja ncophodna za izgovor glasova. Promjenom zapremine pluča vrši se udisanje i izdisanje zraka i zračnc struje, a taj fiziološki proces ujedno omoguóava i proizvodenje samih glasova.
Dušnikje cijev sastavljena od hrskavičavih pršljenova, koja sprovodí zrak od pluéa, tj. od plučnih krila do ždrijela.
Grkljan je gomji završni dio dušnika, koji služi za stvaranje glasova, jer se u rije-mu nalaze glasne žice (glasnice).
Jezik je najvažniji i najpokretljiviji govorni organ za proizvodenje glasova. On se křeče u raznim pravcima u usnoj duplji, ili dodiruje nepce, zube i desni. To je vrlo savit-ljiv mesnati organ, koji se sastoji iz četiri dijela: vrha, predruba (predhrbata), ruba (hrbatá) i korijena.
Usne (goraje i donje) su dva pokretna organa koja se javljaju kao ulaz (ili izlaz) usne dublje, odnosno koje svojim različitim pokretima učcstvuju u proizvodnji glasova (mogu biti skupljene, zaobljene, isturene i razvučene).
Zubi (gornji i donji) su govorni organi koji se pri izgovoru glasova pokreóu skupa sa gornjom i donjom vilicom, ili ih jezik dodiruje pri stvaranju odredenih glasova.
Desni (alveole) su izbrazdani dio iza zuba, o koji se jezik opire pri izgovoru nekih glasova.
Tvrdo (prednje) nepce je tvrdi koštani dio koji se nalazi iznad usne duplje, na koji se jezik naslanja pri izgovoru odredenih glasova. To je najviši i najuzdignutiji dio gornje vilice.
Meliko (zadnje) nepce je mehki pokretni dio iza najuzdignutijega dijela gornje vilice.
Resica je mali završetak mehkoga nepea. Kad se mehko nepce zajedno sa resicom podigne i prisloni uza zadnji zid ždrijela, tada se zatvori put zračnoj struji kroz nos. Kad se spusti i prisloni na zadnji dio jezika, tada se zatvori put zračnoj struji kroz usta i ona iz-lazi kroz nos.
Glasne žice (glasnice) su dva mišiéna nabora koja se nalaze u grkljanu uzduž pre-ma jabučici, a koja se mogu zatezati ili opuštati, u zavisnosti od toga koji se glasovi proiz-vode, da li zvučni (zatezanje), ili bezvučni (opuštanje).
Zdrjeona duplja (šupljina) je šupljina oivičena spletom mišiéa koji tu šupljinu svojim zatezanjem sužavaju i skracujú, ili je opuštanjem šire i produbljuju.
Usna duplja je poslije jezika najvažniji govorni organ; od njezine veličine i oblíká zavisi boja glasa.
Nosná duplja je šupljina kroz koju pri izgovoru nekih glasova djelimično prolazi zračná struja.
U zavisnosti od toga da li se pri izgovoru pojedinih glasova zračnoj struji u govor-nom aparátu stvárajú djelimične ili potpune prepreke, ili ona prolazi slobodno, glasovi se dijele na samoglasnike (vokále), glasnike (sonante) i suglasnike (konsonanté). Pri izgovoru samoglasnika zračná struja ne nailazi ni na kakve prepreke, več slobodno izlazi kroz usta. Pri izgovoru glasnika stvárajú se djelimične, hlabave prepreke. Kod izgovora sug-lasnika u govornom aparátu formiraju se vece ili potpune prepreke.
Samoglasnici (vokali). Samoglasnici su glasovi koji se izgovaraju tako da zračná struja iz pluca prolazi kroz dušnik i u grkljanu pokreče glasne žice, a zatim slobodno (bez prepreka) teče kroz usnu šupljinu i izlazi iz usta. Pri njihovom izgovoru glasne žice trepe-re, stvárajúci ton, odnosno skládán zvuk. Samoglasnici se čuju kao čisti zvučni tonovi, jer se oni proizvode "čistom" zračnom strujom, treperenjem glasnih žica, bez stvaranja prepreka toj zračnoj struji. Pošto zračná struja ne nailazi na prepreke, samoglasnici se slušno primaju kao čisti zvučni tonovi. Konačni oblik samoglasnika zavisi, prije svega, od polo-žaja jezika u usnoj duplji i od načina oblikovanja usnenog otvora, kroz koji zračná struja izlazi iz nosne duplje. Bosanski književni jezik ima pet samoglasnika i, e, a, o, u. U tradi-cionalnoj gramatici njima se pridodaje i vokalno r, koje je takoder nosilac sloga, kao i svi pravi samoglasnici.
10
11
12
13
Dževad Jahič
Postoje tri podjele samoglasnika. To su podjele koje se vrše na osnovu položaja jc-zika pri njihovom izgovoru (prva i druga podjela) i na osnovu veličme otvora usne dupljc pri njihovom izgovaranju (treóa podjela). Prva podjela utvrduje se na osnovu razlika u horizontálnom položaju jezika (za kretanje naprijed-nazad), dok druga podjela polazi od razlika u vertikálnom položaju jezika (njegovom kretanju gore-dolje). U okviru prve podjele vokali se grupišu u tri vršte:
1. vokaliprednjeg reda (i i e), koji se izgovaraju tako što se jezik pomjera napri-jed, u pravcu prednjeg dijela usne duplje i oslanja se na donje zube (sjekuuóe), uzdižuci se prema tvrdom nepcu;
2. vokál srednjeg reda (a), pri čijem se izgovoru jezik ne pomjera ni naprijed ni nazad, več se spušta skupa sa donjom vilicom;
3. vokali zadnjeg reda (o i u), pri čijem se izgovoru jezik povlači prema zadnjem dijelu usne duplje.
Prema drugoj podjeli (onoj koja se odreduje na osnovu vertikalnog položaja jezika) samoglasnici se, takoder, dijele na tri vršte:
1. visoki samoglasnici (i i u), pri čijem se izgovoru jezik svojim prednjim (;') i zad-njim dijelom (ti) primiče gornjoj vilici;
2. srednji samoglasnici (e i o), pri čijem izgovoru jezik zauzima srednju poziciju te se nalazi negdje na sredini izmedu gornje i donje vilice;
líci.
3. niski samoglasnik (a), pri čijem se izgovoru jezik spušta naniže prema donjoj"
trougla:
Ovc dvije podjele obično se grafickí predstavljaju u vidu poznatoga vokalskoga
Prema trečoj podjeli (na osnovu veličine otvora usne duplje, tj. ugla koji čini gor-nja i donja vilica), vokali se medu sobom razlikuju po otvorenosti, odnosno zatvorenosti. Najotvoreniji je vokál a, pri čijem je izgovoru ugao izmedu gornje i donje vilice največi, odnosno usta su najotvorenija. Vokali o i e su srednje otvoreni vokali. Zatvoreni samoglasnici su u i e, jer su pri njihovom izgovoru usta najzatvorenija, odnosno rastojanje izmedu vilica najuže.
Dat černo poseban opis svakoga od vokala:
r
FONETIKA I FONOLOGIJA
89
Vokál i jc visoki samoglasnik prednjeg reda. Pri njegovom izgovoru jezik se prednjim i srednjim dijelom pokreče prema tvrdom nepcu. Ruboví jezika opiru se o kutnjake, a vrh jezika je malo povíjen prema dolje i dodiruje donje zube, dok su usne pri njegovom izgovoru donek-le razvučene i rastavljene (za vokále i sve ostale glasove dajemo crteže položaja govornih organa pri njihovom izgovoru, prema B. Miletiču).
Vokál e je srednji samoglasnik prednjeg reda. Pri njegovom izgovoru zračná struja slobodno prolazi izmedu gornje površine jezika i prednjeg nepea. Donja vilica pomjera se naniže i naprijed, donji zubi su ispod gornjih na priličnom odstojanju, dok je vrh jezika više povíjen iza donjih zuba. Prednji i srednji dio jezika uzdignut je prema tvrdom nepcu do srednje moguóe visine. Usne su pri izgovoru ovog vokala otvorene i skoro nepomične.
Vokál a je niski samoglasnik srednjeg reda, izgovara se sa največim otvorom usnog rezonatora. Pri njegovom izgovoru jezik se uglav-nom ne pomjera ni naprijed ni nazad, vec se spušta skupa sa donjom vilicom, usne su razdvojene i nisu razvučene.
Vokál o je srednji samoglasnik zadnjeg reda. Pri njegovom izgovoru jezik se povlači ka zadnjem dijelu usne duplje. Vrh jezika nalazi sc dosta nisko ispod desni donjih zuba, a zadnji dio donje površine jezika izdiže se do srednje visine prema zadnjem nepcu, usne su skup-ljene i malo isturene naprijed, praveči zaobljen otvor.
Vokál u je visoki samoglasnik zadnjeg reda. Pri njegovom izgovoru donja vilica spušta se prema dolje, a jezik se povlači nazad i podiže prema mehkom nepcu, dok sc usne isturaju naprijed i zaokružuju, praveči mali zaobljeni otvor.
Glasnici (sonanti) su glasovi pri čijem stvaranju zračná struja prolazi gotovo neometano, jer joj se u govornom aparátu stvárajú djelimične, slabé prepreke. Pri njihovom izgovoru zračná struja se sužava i donekle zatvára prolaz, približavanjem ili dodirivanjem nekih govornih organa. Zračná struja pri njihovom izgovoru pokreče glasne žice. To ove glasove približava samoglasnicima, jer sc oni (kao i vokali) izgovaraju uz treperenje glasnih žica. Dakle, svi su oni zvučni glasovi. Pošto pri izgovoru sonanata zračná struja prolazi djelimične- slobodno i uz slabo trenje, sonanti su tonovi sa izvjesnim primjesama šumova.
Bosanski jezik ima osam sonanata, a to su: j, l, Ij, m, n, nj, r, v. Sonanti se dijele prema náčinu izgovara i po mjestu tvorbe. Prema náčinu izgovora dijele se na pet vrsta: nosní sonanti m, n, nj; lateralni (bočni) IJ; vibrantni (titrajni, trepteéi) r; poluvokalnij i strujni sonant v.
14
90
Dževad Jahié
FONETIKA I FONOLOGIJA
Pri izgovoru nosnih sonanala zračná stmja ide i kroz nos (ne samo kroz usta), a pri izgovoru laterala / i Ij teče rubovima jezika, ili jednom stranom jezika. Pri izgovoru vibranta r zračná struja vibrira, treperi vrhom jezika, naslonjenim na desni gornjih zuba. Iz-govor poluvokala j sličan je izgovoru vokala i, s tim što je prolaz zračnoj struji kod izgo-vora j znatno manji nego kod izgovora vokala;'. Izgovor strujnog v takoder je sličan izgovoru vokala u, s tim što zračná struja pri izgovoru v struji kroz hlabavi tjesnac koji stvárajú donja usna i gornji zubi.
15 Po mjestu tvorbe sonanti se dijele na četiri grupe:
1. Usneno-zubni sonant v, koji se tvoři dodirom donje usne i gornjih zuba (sjekutiča).
2. Alveolárni sonanti r,!, n, koji se izgovaraju tako što sc vrh jezika dodiruje alveola gornjih zuba, a zračná stmja prolazi različitim pravcima kod svakog od ova tri sonanta.
3. Prednjonepčani palatalni sonanti j, Ij, nj, koji se izgovaraju tako stoje vrh jezika prislonjen na donje zube, a gomja njegova površina na prednje (tvrdo) nepec, pri čemu zračná struja za svaki od sonanata ide različitim pravcima.
4. Usněni (dvousneni) sonant m, pri čijem se izgovoru usne čitavom dužinom pri-ljubljuju jedna uz drugu, a zračná struja u prvom dijelu izgovora ide kroz nos, a u drugom kroz usta.
16 Pošto su sonanti po relativno slobodnom prolaženju zračné struje bliski samoglas-nicima, oni u nekim slučajevima na sebe preuzimaju i samoglasničku, slogotvornu funkci-ju. Tu funkciju imaju alveolárni sonanti r, l, n. U bosanskome jeziku u takvoj slogotvornoj ulozi dosljedno se javlja sonant r, tzv. vokalno r. vrt, prst, krv, vŕsta, trčati. To jc kad se nalazi u poziciji izmedu dva suglasnika, ali i iza vokala o koje je postalo od /: ótrov, zästró, bbro, gróce.
Sonant / može imati slogotvornu funkciju u geografskim nazivima iz južnoslaven-skih dijalekata, ili drugih slavenskih jezika (Vltava, Plzenj), ah i u riječima ncslavcnsko-ga porijekla: bicikl, artikl, monokl, binókl, kábl, portábl, dubl, debakl, sěrkl.
Sonant n katkad može imati slogotvornu funkciju, npr. u riječi klóvn, ili u geografskim nazivima i straním imenima i prezimenima: Idn (Antoni). To se naročito odnosi na arapska imena, koja se u bosanskome književnom jeziku cesto upotrebljavaju: Ibn-Saud, Ibn-Rušid, Ibn-Abaz i sl.
17 Dat černo opis izgovora svakog od osam sonanata bosanskoga jezika:
Sonantj je poluvokalni prednjonepčani sonant koji se izgovara tako što se prednji dio jezika podiže prema tvrdom nepcu. Pri tome zračná struja prolazi kroz udubljeni srednji dio jezika, kao i pri izgovoru vokala i, samo šlo je prolaz pri izgovoru sonant j nešto uži, jer sc jezik više primiče nepcu. Rubovi jezika pri izgovoru sonanta j sa strane se čvrsto oslanjaju na gomje kutnjake i desni, djelimično i na nepce iznad njih.
91
Sonant l je lateralni alveolárni sonant koj i se izgovara tako da se vrh jezika čvrsto pribija uz desni. odnosno na granici izmedu zuba i desni, stvárajúci tako potpunu prepreku. Za to vrijeme zračná struja teče slobodno rubovima zadnjeg i srednjeg dijela jezika, pa se taj glas zo-ve i tekuči (jezični) sonant, likvidní sonant (likvida). Pri njegovom izgovoru donja vilica je pomjerena naniže.
Sonant lj)e lateralni prednjonepčani sonant koji se izgovara tako što se vrh jezika nalazi íspod donjih sjekutiča, a gomja površina prednjeg dijela jezika priljubljuje uz prednje nepce iza alveola. Zračná struja teče slobodno po rubovima zadnjeg i srednjeg dijela jezika, pa se i taj sonant još zove tekuči (jezični) sonant, ili likvidní sonant (likvida).
Sonant m je dvousneni nosni sonant koji se izgovara tako što se usne cijelom dužinom priljubljuju jedna uz drugu, stvárajúci prepreku zračnoj struji. Stvaranjem usnene pregrade spušta se mehko nepce i zračná struja počinje izlaziti kroz nos, a kad sc usne razdvoje, preos-tali dio struje prolazi kroz usnu duplju.
Sonant n je nosni alveolárni sonant koji se izgovara tako što se vrh jezika prislanja uz alveole ili uz gornje sjekutiče, pa i iznad alveola na tvrdo nepce, ponekad čak i na mehko (kao u slučaju alofona tj: Hanka, Sinka, banka). Mehko nepce se spušta i zračná struja prolazi kroz nos u prvom dijelu izgovora. Kad se jezik odvoji od desni, tada ostatak zračné struje prolazi kroz usla.
Sonant nj je nosni prednjonepčani sonant koji se izgovara tako što se vrh jezika upirc o donje sjekutiče. Gomja površina prednjega i srcdnjega dijela jezika pripija se uz prednje nepce i na alveole, kao ( pri izgovoru sonanta n, s tim što se rubovi jezika sa strane pribijú na
\ \    gornje zube i alveole. U početku izgovora mehko nepce je spuštěno
(kao i kod sonanta n), te zračná struja prolazi kroz nos, a kad se prep-reka otvori, ostatak struje izlazi kroz usnu duplju.
Sonant r je vibrantni alveolami sonant koji se izgovara uz trepere-nje vrha jezika ispred alveola gornjih sjekutiča, jezik je nešto povu-čen i uzdignut, njegovi rubovi mehko dodiruju strane zadnjeg i prednjeg nepea. Zato što se vrh jezika priljubljuje uz nepce, zračná stmja otvara prepreku vrlo brzim i kratkim odbacivanjem jezika i stvaranjem prolaza. Pošto se vrh jezika ponovo vrača u raniji položaj, dolazi do treperenja (vibriranja, doboširanja). Metodama eksperimentalne fonetike (koja izgovor glasova mjeri aparatima) utvrdeno je da vrh jezika o nepce udara dva do tri puta pri izgovoru sonanta r, a pri izgovoru vokalnog (samoglasničkog) r čak i do sedám puta.
92
Dževad Jahič
FONETIKA I FONOLOGIJA
lJ3
18
19
20
Sonantvje strujni usneno-zubni sonant koji se tvoři tako što zračná struja prolazi kroz blagu prepreku što je formiraju gornji sjekutiči i donja usna, pri čemu donja usna unutarnjom vlažnom stranom ovlaš dodimje gornje sjekutiée.
Suglasnici (konsonanti) su vrsta glasova koja se tvoři tako što se zračnoj síruji stvara pot-puna ili djelimična prepreka u usnoj duplji ili na usnama (i zubima). Bosanski jezik ima 17 suglasnika. Postoje tri podjcle suglasnika: po zvučnosti, po mjestu tvorbe i po náčinu tvorbe.
Prva podjela. U zavisnosti od toga da li pnlikom izgovora glasne žice trepere ili ne trepere, suglasnici se dijcle na zvučne i bezvučne. Zvučni suglasnici su b, d, g, z, ž, dž, d, a bezvučnip, í, k, s, š, č, č, f h, c. Dakle, sedám je zvučnih, a deset bezvučnih suglasnika. To znáči da pri izgovoru ukupno 20 glasova bosanskoga jezika glasne žice trepere (kod samoglasnika, sonanata i zvučnih suglasnika), a kod deset ne trepere (kod izgovora bezvučnih suglasnika). Unutar ove podjelc zvučni i bezvučni suglasnici imaju izmedu sebe parove; postoji sedám takvih parova kojí se utvrduju na osnovu razlike zvučni: bezvučni suglasnik.
zvučni	b	d	S	7	i	dž	ä	—	_	—
bezvučni	P	t	k	S	š	č	é	f	h	c
Zvučni suglasnik /; ima svoj bezvučni parnjak p (ili obrnuto, bezvučni suglasnik p ima svoj zvučni parnjak b). Suglasnik d ima parnjak t, a suglasnik g parnjak k. Zatim, zvučni suglasnik z ima svoj bezvučni parnjak í. Suglasnik i ima parnjak š. Zvučni suglasnik dž ima bezvučni parnjak č, suglasnik d svoj parnjak č. Ostali bezvučni suglasnici/ h, c nemajú svojih zvučnih parnjaka.
Druga podjela suglasnika. U zavisnosti od toga koji dijelovi govornog aparata učestvuju pri izgovoru pojedinih suglasnika odnosno na kojem mjestu se oni izgovaraju (gdje su locirani), suglasnici se dijele na četiri grupe:
1. Usneni (labijalni) suglasnici b, p, f, od kojih su prva dva {b, p) dvousneni (bila-bijalni), a treči je (suglasnik j) usneno-zubm (labiodentalni).
2. Zubni (dentálni) suglasnici d, t, c, z, s, koji se izgovaraju tako što jezik dodiru-je zube, bilo to gornje sjekutiée (pri izgovoru d i ŕ) ili donje sjekutiče (c, z, s).
3. Prednjonepčani (patatalni) suglasnici dž, č, d, č, ž, š, koji se izgovaraju tako što jezik različitim svojim dijelovima dodiruje prednje (tvrdo) nepce (palatal), pri čemu su suglasnici d i č mehki, a dž, č, ž i š tvrdi, palatalni suglasnici.
4. Zadnjonopčani (velarni) suglasnici k, g, h, koji se izgovaraju tako što se zadnji dio jezika privija uz zadnje (mehko) nepce, stvárajúci potpunu prepreku (kod izgovora k i g), ili djelimičnu prepreku zračnoj struji (kod izgovora velara h).
Treča podjela suglasnika. Prema načinu na koji sc suglasnici tvore, odnosno pre-ma prirodi prepreke koja se stvara pri njihovom izgovoru, suglasnici sc dijele na tri grupe.
1. Eksplozivni (praskaví) suglasnici b, p, d, t, k, g, koji se izgovaraju tako što se zračnoj struji u govornom aparátu stvara potpuna prepreka. Zračna struja se sasvim zaus-tavlja. Taj proces se naziva implozija, uvod u artikulaciju (u izgovor) i okluzija (trajanje pregrade zračnoj struji). Zatim se govorni organi "otvárajú", odvajaju jedan od drugoga, pri čemu dolazi do praská {eksplozije). U slučaju prva dva suglasnika prepreku stvárajú usne medusobnim připij anjem, a prasak naglim odvajanjem. U izgovoru suglasnika d, t prepreku i prasak čini prednji dio jezika pritisnut na gornje zube, a pri izgovoru suglasnika k, g taj isti proces se dešava izmedu zadnjega dijela jezika i zadnjeg (mehkog) nepca.
2. Sliveni suglasnici (afrikátě): dž, č, d, é, c, kod kojih se u prvoj fazi izgovora jav-ljaju elementi eksplozivnih suglasnika (implozija i okluzija), ali se umjesto eksplozije (kao treéeg elementa praskavih suglasnika) kod afrikáta ja vij a slmjanje (frikacijá). Dakle, tu dolazi do hlabavijeg otvaranja prepreke i isticanja dotada zatvorene, "zajažene" zračne stru-je. Afrikátě, prema tome, imaju tri elementa artikulacije: imploziju, okluziju ifrikaciju. Sa fonetskog gledišta, afrikátě u sebi sadrže elemente dvaju glasova: npr. afrikáta č sastoji se od í i i (tš>č), koji se slivaju u glas c; zato se afrikátě još nazivaju sliveni suglasnici.
3. Strujni (frikativni) suglasnici: z, s, ž, š, f, h, pri čijoj tvorbi zračna struja nailazi na djelimičnu prepreku sa dosta slobodnim prolazom. Kod njih se istiskivanje zračne stru-jc vrši u vidu izrazitog trenja, izrazite frikacije. Pri izgovoru jednih to trenje je u vidu píska (piskanja) pa se ti suglasnici još nazivaju piskem (z, s). Kod drugih je u vidu šuštanja (šuštavi suglasnici ž, š). Suglasnici h, /nemajú ni jednu ni drugu formu trenja (ni piska-nje, ni šuškanje), vec su obični strujni suglasnici, frikativi.
Opisat čemo izgovor svakog od 17 suglasnika bosanskoga jezika:
Suglasnik b je dvousneni (bilabijalni) eksplozivni zvučni suglasnik, koji se tvorí na taj način što se usne čvrsto priljubljuju jedna uz drugu, stvárajúci potpunu pregradu zračnoj struji (pri tome su one malo ispupčene), a zatim dolazi do naglog razdvajanja usana, tako da zračna struja uz prasak izlazi vani.
Suglasnik p je dvousneni (bilabijalni) eksplozivni bezvučni suglasnik, koji sc izgovara na isti način kao i suglasnik b, samo što su pri izgovoru toga glasa usne malo jače ispupčene naprijed nego kod izgovora suglasnika b, a veča je i napregnutost artikulacije. To je uvjetovano vecom jačinom napregnutosti zračne struje, karaktens-tičnom za sve bezvučne suglasnike u odnosu na zvučne (kod kojih je zračna struja slabija).
21
22
Dževad Jahió
Suglasnik d je zubni (dentálni) eksplozivni zvučni suglasnik, koji se izgovara tako što se vrh jezika snažno pribíja uz gornje zube (sjeku-tiče), a gornja površina prcdnjega dijela jezika na dcsni iznad zuba. Rubovi jezika naslonjeni su na gornje zube i njihove dcsni od očnja-ka do umnjaka, pa se tako stvara potpuna prepreka zračnoj struji. Za-tim se prepreka naglo otvára, pri čemu nastaje prasak. Usne pri izgo-ovog glasa zauzimaju normalan položaj i nisu naročito aktivně.
Suglasnik t je zubní (dentálni) eksplozivni bezvučni suglasnik, koji se tvoři isto kao i suglasnik d, samo što je razlika u večoj jačini na-pregnutosti zračné struje, kakav je slučaj i sa suglasmcima b/p; ř je bezvučni parnjak suglasnika d, pa je napregnutost pri njegovoj arti-kulaciji veča.
Suglasnik g je zadnjonepčani eksplozivni zvučni suglasnik, koji se tvoři kad se zadnji dio jezika izdiže do prednjeg dijela zadnjeg (mch-kog) nepca i tako pravi prepreku zračnoj struji, koj a se potom uz prasak oslobada. Rubovi srednjeg i zadnjeg dijela jezika prislonjem su uz kutnjake i uglove dcsni. Prednji dio jezika je pasivan, zauzima ne-utralan položaj, a njegov vrh je iza donjih sjekutiča, koje ne dodiru-k usne ostaju u normálnom položaju, bez naročitog učešča.
Suglasnik k je zadnjonepčani eksplozivni bezvučni suglasnik, koji se tvoři jednako kao i njegov zvučni parnjak g. I ovdje postoji razlika u jačini napregnutosti zračné struje; pri izgovoru bezvučnog k napregnutost je veda nego pri izgovoru suglasnika g.
* "^\~V Suslamik a Je prednjonepčani zvučni sliveni glas (afrikáta), koji pri izgovoru u početku ima imploziju i okluziju (kao kod eksplozivnih suglasnika), ali mu je treči dio artikulacije (izgovora) frikativan (strůjní). Vrh jezika se opire o donje zube, a njegov prednji i zadnji dio na desni i nepce - tako se zatvára prostor zračnoj struji. Prepreka se pri izgovoru ovog glasa ne otvara praskom, več se u toku okluzije spušta naniže i stvara prolaz zračnoj struji, kao pri izgovoru suglasnika z.
Suglasnik c je prednjonepčani bezvučni sliveni suglasnik (afrikáta), sastavljen od clemenata dvaju glasova; praskavoga / i strujnog meh-kog s. Pn njegovom izgovoru vrh jezika dotiče unutamju stranu donjih zuba, a srednji dio jezika dodiruje desni. Taj dodir je prostrani-ji, širi nego pn izgovoru njemu srodnog suglasnika č, uglovi usána su razvučeni.
FONETIKA I FONOLOGIJA
95
n
Suglasnik dl je prednjonepčani zvučni sliveni suglasnik (afrikáta), koji se u prvom dijelu izgovara sa implozijom i okluzijom, a u tre-čem dijelu umjesto eksplozije javlja se strujanje (frikacija), kao kod strujnog z. Za vrijeme okluzije jezik se pomjera i pravi prolaz zračnoj struji.
Suglasnik č je prednjonepčani sliveni bezvučni suglasnik (afrikáta), sastavljen iz elemenata suglasnika 111. Njegov izgovor, takoder, ka-rakterizira implozija i okluzija. Umjesto eksplozije, zato što se prepreka otvara formirajuči tjesnac, izgovor glasa c završava se struja-njem. Ruboví jezika se naslanjaju na kutnjake, na desni i na dijelove zadnjeg i prednjeg nepca, vrh jezika je uzdignut i dotiče israreni dio prednjeg nepca. Izmedu vrha jezika i zuba stvara se jedan dodatni sporedni rezonator, usne su malo isturene naprijed.
Suglasnik c je zubni (dentálni) sliveni piskavi bezvučni suglasnik, sastavljen od praskavog elementa suglasnika t i strujnog suglasnika 5. Pri njegovom izgovoru vrh jezika se opire o ivicu donjih sjekutiča. Gornja njegova površina iza vrha u početku jako naliježe na gornje sjekutiče i desni, a potom vrh i gornja površina jezika ohlabave i udalje se od sjekutiča i desni. Zato se tu stvara tjesnac kroz koji pro-lazi zračná struja, pri čemu su rubovi jezika přibíjeni uz kutnjake i desni.
Suglasnik z je zubni (dentálni) frikativni zvučni suglasnik, koji se tvori tako što se rubovi zadnjeg i srednjeg dijela jezika pribíjajú na dijelove zadnjeg i prednjeg nepca odmah i/.a desni kutnjaka, po sredi-ni izmedu jezika i dvaju nebaca ostaje prilično šírok prolaz zračnoj struji. Taj prolaz se znatno sužava primicanjem gornje površine jezika iza samog vrha do desni gornjih sjekutiča, vrh jezika se savija naniže iza donjih sjekutiča. Zračná struja prolazi kroz tako formirani karakteristični tjesnac, pa se ovaj suglasnik zove i tjesnačni (skupa sa suglasnicima s, ž, š, / h).
Suglasnik s je zubni (dentálni) frikativni bezvučni suglasnik, koji se tvori na isti náčin kao i njegov parnjak z, samo što je razlika medu njima u nejednakoj jačini napregnutosti zračné struje. Kod izgovora suglasnika s, kao bezvučnog suglasnika, napregnutost je veča nego kod izgovora zvučnog suglasnika z, čija je artikulacija hlabavija.
Suglasnik ž je prednjonepčani frikativni zvučni suglasnik, pri čijem izgovoru se rubovi jezika čvrsto opiru o strane zadnjeg i prednjeg nepca, vrh jezika je podignut u pravcu prednjeg, tvrdog nepca. Dodi-rujuči to nepce ovlaš iznad desni, stvara se tjesnac izmedu prednjeg nepca i jezika. Izmedu prednjih zuba i vrha jezika koji je okrenut pre-ma gore stvara se dodatni sporedni rezonator, produžen malim istura-njem i zaokruživanjem usána, kroz koji zrak prolazi u vidu strujanja, odnosno šuštanja.
96
Dževad Jahic
/ Suglasnik š je prednjonepčani frikativni bezvučni suglasnik, tvoři se kao i njegov zvuční parnjak z, samo što je i ovdje naprcgnutost zračné struje veča u odnosu na hlabaviji izgovor suglasnika z.
Suglasnik }'jc usneno-zubni frikativni bezvučni suglasnik, a tvoři se tako što zračná struja prolazi kroz tjesnac, što se formira dodirom gornjih sjekutióa i unutarnje straně donje usne. Izgovor mu je na-pregnutiji u odnosu na srodni mu usneno-zubni sonant v, jer zračná struja sa veéim náporom prolazi kroz tjesnac.
Suglasnik h je zadnjonepčani frikativni bezvučni suglasnik, koji se izgovara tako što sc zadnji i srednji dio jezika podižu prema pred-njcm dijelu zadnjeg (mehkog) nepca. Rubovi jezika naslonjeni su uz kutnjake i desni, vrh jezika dodiruje donje sjekutiče, na sredini jezika stvara sc udubljenje, žlijeb kroz koji teče zračná struja stvárajúci slabi-ji šum.
í
FONETIKA I FONOLQGIJA
97
Pratece osobine glasova (akustická svojstva glasova)
Glasovi imaju i sljedeča svoja prateča akustická svojstva: vokalnost, šumnost, kompaktnost, difuznost, gravisnost, akutnost, nazalnost, prekidnost, zvučnost, slridentnost i na-petost. Sva ta svojstva glasova bosanskoga jezika javljaju se sa svojim razlikovnim obi-lježjima (npr. vokalnost/nevokalnost, šumnost/nešumnost, kompaktnost/nekompaktnost i sl.). dakle, neki glasovi ih imaju, a neki ncmaju.
1. Vokalnost (latinski vocflfa=glasan, zvučan) predstavlja osobinu glasova koja proistječe iz trepcrenja glasnih žica. Taj zvuk se oblikuje u govornim šupljinama i prola-zima bez prepreka u njima, pri čemu su usta otvorená uz malo neprimjetnog šuma. Vokalnost imaju samoglasnici z, e, a, o, u, a nevokalni su sonanti i suglasnici.
2. Sumnost je osobina glasova koja dolazi od postojanja prepreke zračnoj síruji u govornom aparátu. Svi šumni glasovi (glasovi sa prcprekom) imaju u sebi dosta šuma, a šum dolazi od ometanja normalnoga protoka zračné struje. U bosanskome jeziku šumnost imaju sví suglasnici: p, t, k, b, d, g, c, c, c, dž, dj, s, š, h, z, ž, a bcšumni su vokáli i sonanti.
3. Kompaktnost (latinskí cow/wcto=zbijcn). To je osobina glasova pri čijem se izgovoru zvučná energija grupira u někom središnjcm dijelu zvučnog spektra ( različiti tonoví pomiješani u jednom zvuku). Pri izgovoru kompaktnih glasova učestvujc jezik svojim rubom, a mjesto izgovora tih glasova jeste od desni do ždrijela. Kompaktní su glasovi vokál a, sonanti // nj.j i suglasnici s, i, c, é, dž, d, k, g, h. Večina vokala i sonanata su nekompaktní glasovi, što znáči daje u bosanskome jeziku ipak više nekompaktnih ncgo kompaktnih glasova.
4. Difuznost (latinski d;/Mřií/ere=raspršiti, raširiti, rasturiti). To je osobina glasova koji se tvore u prednjem dijelu usne duplje (vrhom jezika uz učešée usána), u rezonatoru po obimu manjem od rezonatora pri izgovoru kompaktnih glasova (koji se tvore u srcd-njem dijelu usne duplje). Difuznost je akusticko obilježje glasa kad se zvučná energija ras-tura, raspršuje po spektru, ili je grupirana na krajnje visokim ili krajnje niskim područjima spektra. Difúzni su glasovi vokáli i i u, sonanti v, n, m, lir i suglasnici p, b, t, d, c, s, z, f što znáči daje u bosanskome jeziku polovina glasova difuznih (15), a polovina nedifuznih (takoder 15).
5. Gravisnost (latinski gravzWubok, taman, nizak-za glas), znáči osobinu glasova koji imaju "tamnu" boju zvuka, jer im je pri izgovoru usni rezonator veci. To su sonanti i suglasnici koji se tvore usnama, te vokáli i suglasnici koji se izgovaraju u zadnjem dijelu usne duplje. Gravisni su vokali o, u, sonanti v, m, i suglasnicip, b, k, g,f h. Svega je deset gravisnih glasova u bosanskome jeziku, ostalih 20 su negravisni.
6. Akutnost (latinski acwřwí=šiljast). To je osobina glasova koji imaju "svijetlu" boju zvuka, a koji se tvore na zubima, desnima, tvrdom nepcu. Akutni su glasovi vokali i, e, sonanti n, nj, l, Ij, r,j i suglasnici t, d, s, z, s, ž, c, č, č, d, dž, čak njih 20, što znáči da je ta osobina karakteristična za večinu glasova bosanskoga jezika. Tačnije, za večinu sonanata i konsonanata, koji su po boji zvuka večim dijelom "svijetli" glasovi. Pri njiho-vom izgovoru usni rezonator je aktivnošču govornih organa, prije svega jezika, smanjen, pa u njemu nema prostora za dublji, "tamni" zvuk kao kod gravisnih glasova, več za viši, "svijetli" zvuk.
7. Nazalnost (latinski nanus=nos) predstavlja osobinu glasova koja je posljedica spuštanja mehkog nepca i resice, pri čemu zračná struja prolazi ne samo kroz usnu duplju več i kroz nosnu duplju. Svega su tri nazalna glasa (nažala) u bosanskome jeziku. To su sonanti m, n, nj, a svi ostali su nenazalni, odnosno usni (oralni) glasovi. Nekad su u bosanskome jeziku postojala još dva nazalna vokala % o, koji su prešli u sebi srodne vokále e, u, dakle, u oralne vokále.
8. Prekidnost je svojstvo glasova kad se govornim aparátom stvara potpuna prepreka zračnoj struji, kad se javlja zástoj (okluzija) a potom prasak (eksplozija). Prekidni su sonanti m, n, nj, r i suglasnici p, b, t, d, k, g, c, č, č, dž, d. U bosanskome jeziku polovina glasova su prekidni, a polovina neprekidni (po 15, isto kao i u slučaju odnosa medu akustičkim osobinama difuznost/nedifuznost).
9. Zvučnost jc osobina glasova o kojoj je več bilo riječi; zvuční su glasovi koji se izgovaraju uz treperenje glasnih žica. U bosanskome jeziku, kako srno več vidjeli, zvučni glasovi su svi vokali i svi sonanti, a i suglasnici b, d, g, dž, d, z, z, dok su ostali suglasnici bezvučni. U bosanskome jeziku je, dakle, 20 zvučnih 110 bezvučnih glasova (suglasnika), stoje isti odnos kao i kod prateče akustické osobine gravisnost/negravisnost, ali u tom slučaju omjer ide u kořist odsustva osobine. Dakle, 20 negravisnih:10 gravisnih, dok kod zvučnosti omjer ide u kořist prisustva osobine (20 zvučnih: 10 bezvučnih).
24
Dževad Jahič
25
10. Stridentnost (latinskí jfr/dere=pištati) znáči osobinu glasova pri čijcm se izgo-voru čuje jači i duži šum. Stridentni su glasovi sonant v i suglasnici š, i, s, z,f, c, c, dž, njih 9, dok su večina glasova bosanskoga jezika (21) nestridentni glasovi.
ILNapetost\e osobina glasova koji se izgovaraju uz veliku mišičnu napregnutost govornih organa što neposredno učestvuju u njihovoj tvorbi. Napeti su samoglasniciu, sonanti Ij, l, (vokalno) r, kao i suglasnici p, t, k, c, č, t, s, š,f, h. To znáči da ih jc u bosan-skome jeziku tačno polovina napetih, a polovina nenapetih (opuštenih) glasova (što pred-stavlja omjcr kao i kod razlikovnih obilježja difuznost/nedifuznost i prekidnost/neprekid-nost). U bosanskome jeziku je, dakle, po 15 difuznih i nedifuznih, prekidnih i neprekid-nih, napetih i nenapetih glasova.
Pojedinačni glasovi
Glasovi č i c
Glasovi č i é su sliveni glasovi ili afrikátě, koji sačinjavaju afrikatski par. Oni su medu sobom po náčinu tvorbe veoma slični i zato dolazi do njihovog miješanja i u govoru i u pisanju. To miješanjc naročito je karakteristično za nekc dijalekte bosanskoga jezika (o čemu je bilo riječi u Úvodu). Tek polovina govora bosanskoga jezika razlikuje ove glasove, polovina ne razlikuje, svodi ih na suglasnik t. To je osobina i samoga govora Sarajeva, pa se to nerazlikovanje (kao i ncrazlikovanje suglasnika dž i d i svodenje na d) otuda širi i u bosanski razgovorni jezik, u njegovc urbane govore i naročito u govor mlade generacije. U bosanskome književnom jeziku ova dva suglasnika se razlikuju i u govoru i u pisanju. Jedan od naj važnijih zadataka učenja gramatike bosanskoga jezika jeste savladavati pravila pisanja i izgovora tih glasova, tamo gdje im je po ctimologiji mjesto.
1. Glasovi c i é u bosanskome književnom jeziku upotrebljavaju se u riječima u ko-jima porijeklo tih glasova nije vidljivo, ne može se tačno odrediti.
Primjeri upotrebe suglasnika č
- na početku riječi:
čador, čáhura, čákmak, čákšire, čälma, čának, čáplja, čárapa, čárdák, čáršaf, čáršija, čas, čásôvriik, čaša, čälrnja, čehra, čékič, čekmědža, Čelěbija, čélik, cěljád, čemer, če-měrika, čengele, čěngija, čepěrak, čěsma, čětiri, četka, četvkak, čibuk, čiftélija, čikma, číko, čéžnja, cipka, čiräk, čistota, čitati, čiviluk, čižma, čóban, čôha, čokoláda, čôpôr, čórba, čôvjek, čůnak, čůpati, čúčati, čvórak, čvôruga;
- u sredini riječi:
äčik, áčkosum, brčkati, drůkčiji, Foča, glěčer, gnjéčiti, hläče, hŕčak, cvŕčak, jěčam, kaučuk, kičma, kočánjak, kôpča, krčma, mačka, môčvara, pčěla, plôča, ráčun, sáč-ma, täčka, tôčak, močilo, věčerati, dapáče, dôčim, bášča;
FONETIKA I FONOLOGIJA
99
- na kraju riječi:
kljůč, grč, káuč, kreč, luč, mäč, soč, plač, koláč, trubač, tráč, vráč, nosáč, sendvič, tefěrič, žůč, tuč, bič, múhtáč, Mälkoč.
Primjeri upotrebe suglasnika č 26
- na početku riječi:
Čába, čača, éäge, čár, čáriti, čása, čäpiti, čarlijati, čäskati, čehája, čělija, čeváp-čiči, éerěsta, čěrpič, Čázim, Čámil, čilim, čôrav, četénija, čôšak, čúba, čúmur, čúp-rija, čůška, cútuk, čuvik;
- u sredini riječi:
hěčár, dúčän, gate, kůča, něčák, pracka, sreča, svijěča, šěčer, trěči, vreca, masnô-ča, pluta, vrutina, imůcan, zlôta, punôta, prômuturan, mäíeha, prôterdati;
- na kraju riječi:
môč, nôt, Sálihbegovit, Osmánovit, pět, vět, hélát, vrut, punomôt, premôt.
Te iste glasove i njihovo razlikovanje unamo u svim izvedenim riječima i složeni-cama u čijoj su osnovi riječi sa č ili t npr.:
od riječi kreč:
krečána, krěčara, krěčárski, krečiti, kfěčěnje, ôkrečen, krečnják, krečnjäčki, ôkre-čiti, zákrečiti, prěkrečiti, neôkrečen;
od riječi noc:
nôčäs, nôtašnjl, nôtca, nôíénje, nôtiti, nôtnľ, nôinik, noíôbdija, zanôtiti, prenô-íiti, pónotnľ, sinôt, svúnôt.
Tako i u drugim riječima kod kojih je veza medu tim glasovima teže uočljiva: čet-vŕtak, četvřt:čětiri; češnjäkčést; ôptina, priôptiti, optenito:ôptľ; petina:pét.
Glasovi č i č predstavljaju dvije različite foneme, dakle, nosioci su razlika u zna- 27 čenju. To se javlja u sljedečim primjerima u kojima se razlikuje značenje riječi na osnovu pravilne upotrebe suglasnika č i č, odnosno na osnovu njihovog razlikovanja (to razlikovanje u izgovoru možc sc čuvati i na osnovu različitih akcenata, ali se u pisanju uglavnom čuva uz obavezno razlikovanje samih ovih glasova):
čelo (dio glave) telo (čovjek bez kose)
čeměr (jad, gorčina, fuga) čemer (pojaš za držanje novca)
skúčiti se (skupiti se, uvuci se u sebe) skůčiti se (postatí domaéin, imati
sreden život, opremiti kuču i sl.)
čár (draž, ljepota) čár (dobit)
čärkati (pomalo čarati) tärkati (pomalo trgovati)
čôrda (krdo, čopor) tôrda (sablja)
100
Dževad Jahič
čup (čuperak) čup (glinena posudaj
čil (drugo i treče lice aorista od čuti)   ču (enklitički oblik od hôču)
čudí (od čúditi) čudí (gen. mn. od čúd)
Glasovi č i č javljaju se u izvedenicima i oblicima kod kojih se u osnovnoj riječi nalaze suglasnici k, c (glas č) i t, d (glas c).
Glas c javlja se u oblicima prema osnovnim suglasnicima k, c:
1. U vok. jd. imenica muškog roda čija se osnova završava na k, c:
klč: júnáče (<junak+e), vůče, vbjníče, ludäče, sänče (:sanak), seljäče, zämba-če (:zambak);
c/č: mjesěče (<mjesec+e), stárce, stríče, vränče, tvôrče, Srémče, Pôsävče.
2. U nom., ak. i vok. mn. imenica m. r. sa osnovom na c: zěčevi (<odzec+ev+i): prinčevi; zečeve, prinčeve.
3. U komparativu na -ji od pridjeva sa osnovom na k: jáčí (<jak+ji) gorčí, mláčí.
4. U prezentu glagola čija se infinitivna osnova završava na k, a i glagola čija se prezentska osnova završava na k ili c:
pěččm (<pek/ti+jem), skačěm, víčěm, plačěm, vúčěm, sůčěm, míčem, (<mic/ati+jem), níčěm, dótičěm, kfíčěm, sričěm, póričěm, odričěm, protičěm.
5. U drugom i trečem licu jd. aorista od glagola čija se infitivna osnova završava
na k:
řiče, dôtače, pôsiječe, pômače.
6. U imperfektu od glagola čija se infmitivna osnova završava na k: péčäh (<pek/ti+jah), vúčäh.
7. U imperativu od glagola sa prezentskom osnovom na k ili c:
skáči, plači, lóči, viči, smôči, miči, kľiči.
8. U glagolskom pridjevu trpnom od glagola čija se infitivna osnova završava na k, a i u glagolskih imenica od takvih glagola:
pečen (<pek/ti+jen), novopěčen, nedopečen, isjěčen, řečen, nedarěčen, dovú-čen, naučen, privůčen, pretúčen; pečénje, sjěčěnje, dovláčěnje, navláčěnje, pri-vláčěnje.
Glas c javlja sc u izvedenim riječima i njihovim oblicima prema osnovnim glaso-vima k, c. Tako je u riječima sa sljedečim sufiksima:
)
-ak: tráčak (:träk), zräčak (:zräk), tôčak (:tôk), cvŕčak (:cvfk), hŕčak (:hfk); -an: ličan (:lik), príličan (:prilika), dáščan (:dáska), sřčan (srče); -anik: zupčáník (:zú-bac), novčánfk (:novac); -arija: tričárija (:trica); -etina: ručětina (:rúka); -enik:
FONETIKA I FONOLOGIJA
101
mučeník (.muka); -evič: cárevič(xár); -ica: vůčica (:vúk), rúčica (:rúka), djevôj-čica (:djěvójka); -ič: kónčič (;kônac), nôvčič (:nôvac), lônčič (:lônac); -ina: môm-čina (:mômak), junáčina(.júnäk), spiacim (:splákati); -iti: (u)mláčiti (:mläk), zračití (:zräk), smráčiti (:mräk), razlúčiti (:räzluka); -janin: Banjalúčanin(:BänjäLúka), Dubóčanin (.dúbok), Důbičanin (:Důbica), Zvorničanin (:Zvôrnik), Dubróv-čanin (.Dubrovník), Rôgatičanin (Rôgatica); -jati: jáčati (:jäk); -ka: značka (:znäk), rúčka (:rúka), zvečka (:zviklal); -(s)ki.- júnäčkT (.júnäk), mômačkľ (:mô-mak), stärački (islärac), jájački (Jájce), vinačkí (: Vínac), rôgatičkľ (:Rôgatica); -ura: djevójčura (:djevôjka); -urak: djevojčúrak (idjevôjka); -urda: rúčurda (:rú-ka); -urina: djevojčúrina (:djévôjka), ptičúrina (plíca); -urlija: dječúrlija (;djeca).
Tako je i u različitim oblicima, npr.:
dokúčiti;kúka; dôskočica:skôk; količina, kôličník:koliko; mliječ.mlijěko; naúči-ti:nauk(a); náočit, suôčiti:ôko; podbôčiti:bôk; skočili;skok; tákmičiti se, täkmi-čär:úlakmica; trčatttŕk.
U nekim riječima veza izmedu suglasnika k, c, čmanje je uočljiva iz različitih raz-loga, ali je i tu jasno da c vodi porijcklo od tih suglasnika:
gläčati (:glädak), ôbičäj (:óbiknuti), pôručríík (:pôruka), obruč, rúčati (:rúka), sr-däčan (:srce), veličänstven (:velik).
Glas c javlja se u izvedenicama od riječi koje u osnovi imaju suglasnik t:
1. U instr. jd. sa nastavkom -ju kod imenica ž.r. čija je osnova na t ili st:
smfču (<smrt+ju), bôlešču (<bolest+ju), rädošču, mlädošču, sávješču, päkoš-ču, košču.
2. U komparativu i superlativu pridjeva kod kojih se osnova završava na t:
Ijúčl (<ljut+ji), kráčí, žúči, kručí, vrúčí; nájljučí, nájkrači.
3. U prezentu glagola na -ati kod kojih se prezentska osnova završava na t.
mečem (<met/ati+jem), krěčěm, dáhčěm, hrôpčem, kľikčem, prěmečěm, pôd-mečěm.
4. U imperfektu glagola na -iti, -jeti čija se prezentska osnova završava na t: pôščäh (<post/iti+jah), pämčäh, púščäh, plámčäh, čäšéäh.
5. U glagolskom prilogu sadašnjem sa nastavkom -či:
gôvoréči, dôlazčči, teglěči, sjěděči, kléčěči; pjevajúči, kárajúci, krijúči; idúci, tekúči, prédúči.
6. U glagolskom pridjevu trpnom od glagola sa prezentskom osnovom na t:
pôčaščen (<počast/iti+jen), pômäščen, zäpamčen, ožáloščen, úgosčen; iskô-risčen, ôvläsčen.
102
Dževad Jahié
FONETIKA 1 FONOLOGIJA
103
7. U glagolskim imenicama od glagola na -iti kod kojih se prezentska osnova završava na t:
čáščénje (<čast/iti+jenje), pámčěnje, poščěnje, ugošáénje, prečiščénje.
8. U glagolima nesvršenog vida izvedenim od svršenog vida kod koj eg se osnova završava na t ili st:
pláčaíi (<plat/iti+jali), vräčaíi, ôsječati, pôdsječati; ugoščívati (<ugos/ti+ iva-ti), kráčati, ddwačati.
9. U oblicima riječi kod kojih se osnova završava na / izvedenih sljedečim sufiksima:
-ja: bráča (<brat+ja), pláča, srěča; -janin: Egípčanin (<Egipat+janin), Osača-nin (<Osat+janin); -je: biče (<bit+je), svanúče, uskrsnúče, nadahnúče, krvopro-líče, žíče, plosce, průče, lišče, ulegnúče; -ji: pileéi (<pil+et+ji),júneči, tělečíjá-nječľ, sřnečí
10. U oblicima infinitiva glagola:
dôči, páči, náči, reci, sjeti, vůči, tůči.
11. Mjesto zvučnog suglasnika d ispred bezvučnih suglasnika, zbog jednačenja po zvučnosti:
žěčca (<žed+ca), rôčko (<rod+ko), ričkast (<rid+kast), smečkast (<smed+kast), ômečka (<omed+ka).
12. Suglasnik č javlja se i u riječima kod kojih je veza sa suglasnikom t, od kojeg vodi porijeklo, prilično potrta iz različitih razloga:
múčak, múčkati, mučka, múékalo, múčkalica (:mútiti); umijěče (.úmjeti), pre-duzéée (:predúzěti).
Sva ovakva porijekla u izgovoru i pisanju glasova c i é treba imati u vidu kako bi se sama značenja riječi sa ovím suglasnicima razumjela i kako ne bi došlo do pogrešnog razumijevanja riječi, ili do medusobnog miješanja riječi sa č i riječi sa c, odnosno do zna-čenjskih zabuna. Navést čemo jedan niz naporednih primjera po obliku vrlo sličnih riječi kod kojih se suglasnici č i č javljaju kao nosioci razlika u značenju, odnosno kao foneme:
bičem (ínstr. od bič) gůšče (mlado od guske) kóčěnje (od bočití) kročěnje (od krôčití) kučětina (kučka) kúčica (malo kuče, psetancc) ľišče (mlado od lisice) mláčěnje (od mláčitímlák) mučěnje (od mučilv.múka)
bičem (instr. od biče) guščě (komp. od gust) kóčěnje (od kůtiti) kročěnje (od krôtiti) kučětina (veliká kuča) kůéica (mala kuca) lišče (zbirno od list) mláčěnje (od mlátiti) múčěnje (od mútiti)
nápúčen (naseljen) ôkrečimo (imp. od ôkrečiti) posjěčen (od posječi) žuči (od žůč) vráčati (čarati) vráčänje (od vráčati) zaprečívati (postavljati zapreke) zápriječen (od zaprijěčiti)
nápúčen (naputiti, uputiti) okrěčimo (imp. od ókretati) posjěčen (od pósjetiti) žůči (od zut)
vráčati (davati nazad, natrag) vráčänje (od vráčati) zaprečívati (prijetiti) zápriječen (od prijetiti).
Iz ovih primjera vidi se da su kod nekih naporednih riječi nosioci razlika u značenju ne samo suglasnici c i c vec i sam akcent. Ali kod nekih riječi značenje se može razli-kovati jedino kad se razlikuju c i č, što znáči da je to razlikovanjc neophodno naročito u pisanim formama bosanskoga književnog jezika, gdje se akcent uglavnom i ne piše. Tada je (osim kontcksta, odnosno susjednih riječi u rečenici) značenje riječi jedino moguče raz-likovati na osnovu očuvanih razlika izmedu suglasnika č i suglasnika c. Takve su u našim primjerima riječi:
kročěnje:króčěnje; kučětina:kučětina; mláčěnje:mláčěnje; nápúčen:nápúčen; zaprečivati.zaprečivati; zápriječen.zápriječen.
Glasovi č i č javljaju se i u několiko sufiksa više ili manje produktivnih.
Glas c javlja se u sljedečim sufiksima:
1. Imenski sufiksi
-äč nôsäč, brisäč, kôväč, účäč, vesläč, kôpäč, jáhäč, pokriváč, pliväč;
-ača glúpača, prěgača, pôgača, udavača, krástača, krompirača;
-ačina        premetáčina, otimáčina;
-äčnica        brijäčnica, kôväčnica;
-änče sedmánče;
-čaga rupčaga, móčaga, prěčaga;
-čäk Glamôčäk;
-čanin        Děrvěnčanin, Kônjičanin, Zeníčanin, Vláseničanin, Rôgatičanin; -čár gřnčár;
-če sirôče, pášče, nedônošče, gůšče, brávče;
-čica pjeváčica, gránčica, igráčica, plesáčica, čistáčica;
-čič dječáčič, pendžěrčič, ôbraščič, sinčič, mángupčič, šaráfčič,
džúgumčič; -čija áščija, miráščija;
-čina mômčina, láfčina, šofěrčina, lijěnčina, sinčina, jaránčina, kěnjčina;
-čka igräčka, pljuväčka;
-čurina       boleščúrina, koščúrina (pored boleščúrina, koščúrina) -ečák Grměčak, plaměčák;
-enjača       krpěnjača, furděnjača, tikvěnjača, plaměnjača; -evača trěšnjevača;
104
Dževad Jahič
FONETIKA I FONOLOGIJA
105
-Tč gonič, vodič, brámč;
-ičak plamíčak, kamíčak, krajičak, dobričak;
-ičär alkohôličär, histôričär, Ijěvičár, kerämičär, bólničär, mehäničär,
matemátičär; -ičič ibričič; -ičina dobričina; -ična brätična, sistrična, ámidžična;
-inče, -enče(-če) marvínče, dôjenče; kúmče, puče, mače, djévôjče; -injača dudinjača;
-jača (-njača) sjevérnjača, kúpušnjača, topóvnjača, párnjača, kórnjača, Drinjača; -ovača        brězovača, klěkovača, jäbukovača, dúdovača; -ovnjača      makóvnjača, boróvnjača.
2. Pridjevski sufiksi
-ačak -ačan -ačkľ
-čiv -ičan
-ičast -ičav -ičkľ
dugáčak, púnačak, slábačak; úbitačan, prôbitačan; dúbrovački, sokôlačkľ, žepačkí; prijěmčiv;
alěrgičan, aněmičan, problemátičan, sébičan, polovičatí, strävičan, bczličan, dvôličan; rúžičast, plävičast; plávičav, ôspičav, iskričav;
turistickí, marksističkľ, botanickí, naútički, urbanistickí, artistickí
-ačkě -ački
3. Priloški sufiksi
glaváčkě, naglaváčkě; mômački, junácki, mlädalački.
U svini drugim izvedenicima od ovih i sličnih riječi takoder se javlja suglasnik c:
áščibaša, aščikáduna, aščiluk, áščinica, áščinski (:áščija); pliväčica, pliväčki (:pli-väč); grnčärskT, grnčärija (:gmčär); sebičnôst (.sébičan); bězličnčst (:bézličan); siročäd, sirôčiéi (:sirôče); nedônoščäd (:nedônošče); päščäd, paščädija (:pášče); zénički, (;Zeníčanin); glámočki (;Glamôčäk) i sl.
Glas é javlja se u sljedečim sufiksima:
1. Imenički sufiksi
-äc -ača -bac -čit
-däč
goläč, glúhäč, Bihäč; zádača, nédača, môkrača; zelembäč (od zelen+bač);
kamenčič, findžánčič, sifônčič, balônčič, lônčič, ôraščič, pendžérčič, prozôrčič; crvéndáč, shidäč;
-evič cärevič, králjevič; Láčevič, Búrdževič;
-ičič séstričič;
-ič nosič, kônjič, gräbič, hrästič, Próhič, Bégič;
-oča sljepôča, hladnňča, samôéa, skupôča, mehkôča, lahkôča, trudnôča;
-ovič Kapetánovič, Záhirovič.
- aci
- eči
2. Pridjevski sufiksi
dômäči, jähäči, šiväči, kúpači, spáväčí; jänjeéi, pileči, krsláréči.
Glas c javlja se i u grupi šč, koja je različitoga porijekla:
iščěm, išči; pljěščěm, pljěšéi; biščem, pritiščěm; íiješče (lijěska), triješče (:trijěska).
I u raznim izvedenim oblicima, naročito onim sa navedením sufiksima, takoder ce se javljati suglasnik č:
bihäčki, Próhičev, smeči, bolěčiv, púzěčkě, mókračni, bégičevski.
Kad je riječ o upotrebí glasova c i č, treba obratiti naročitu pažnju na razlikovanje sufiksa -ič i -ič u bosanskome jeziku. Sufiks -ič je češéi u bosanskome jeziku (prezimena, deminutivi, hipokoristici i sl). Prema vrlo raširenom sufiksu -ič u prezimenima na širém prostoru srednjojužnoslavenskog dijasistema, sufiks -zeje u prezimenima za bosanski jezik netipičan, tako da ce se javljati jedino u prezimenima iz drugih slavenskih jezika, npr.: Zu-pančič (slovenskí), Kirilovič (bugarski), Babic (bjeloruski), Bělič (češki), Kotulič (slovácki), Iljič, Pavlovic, Nikolajevič, Petrovič (ruski).
Treba voditi računa i o razlici izmedu sufiksa -ač i -ač, -bač i -bac, -ača i -ača, -ičak i -ičak i sl.
Večina tih riječi u bosanskome jeziku piše se sa sufiksom -ač, jer su samo četiri riječi na -ač (-bač, -dač): glúhäč, gôläč, zelembäč i srndäč.
Sa sufiksom -ača idu riječi môkrača, nědača, zádača, dok se sve ostale slične riječi pišu i ízgovaraju sa sufiksom -ača (-jača, -njača, -uljača): sjevérnjača, lapándača, křma-ča, kapúljača.
U vezi sa navedením razlikama u porijeklu i upotrebí suglasnika č i c, kad je riječ o različitim sufiksima, treba voditi računa o značenjima sljedečih riječi. To značenje u pi-sanju je moguče razlikovati uz pravilnu upotrebu suglasnika c i c:
brijáči, crtáči, jaháči, kopáči (imenice)    brijäči, crtäči, jähäči, kopáči (pridjevi) kupáči, oráči, peráči, spaváči (imenice) jahäčica (žena koja jaše) spaväčica (žena koja spavá) púhäč (čovjek koji puše) Bäbič (Bjelorus)
kúpači, ôräéi, péräči, spaváči (pridjevi) jahäčica (kobila za jahanje) spaväčica (ženská odječa za spavanjc) púhäč (puh) Bäbič (Bošnjak)
34
35
106
Dževad Jahič
učí, úči (prcz. odnosno imp. od účiti)      úči, uči (uniči) púčiti (usne) pučili (skopčavati)
Glas dž
36 Glas ížzje zvuční pamjak bezvučnog suglasnika č. U bosanskome jeziku on se u dijelu njegovih dijalekata i razgovornomježíku izjednačuje sa suglasnikom d, tako daje i tu riječ (isto kao i kod čič)o svodcnju afrikatskoga para dž:d na jedan glas, na umckšano, prednjo-nepčano d. Postoje, medutim, znatne razlike u samome porijeklu (etimologiji) suglasnika dž u odnosu na svoj parnjak č i u odnosu na svoju zvučnú naporedicu d i njezin bezvučni par-njak ó (zato černo suglasnike dž i d obraditi odvojcno).
37 1 ■ Glas dž naročito je karakterističan za bosanski jezik zato što se javlja u velikom broju rijcči orijentalnoga porijekla, tzv. orijentalizmima, ali sc javlja i u riječima iz drugih jezika.
Suglasnik dž na počctku riječi:
džába, džábicě, džábija, džáda, džäk, Džáfer, džáiz, džältara, džam, džámbäs, džámija, džámli, džanárika, Džávid, džanfězli, džehénnem, džělát, džělep, džem, Džemalúdin, džěmát, džěmatile, džěmre, dženábet, džěnnet, džep, džezva, džez-věnják, džlbra, džídia, džigerica, džihäd, džilít, džin, džindžuha, džomba, džú-ma, džůmbús; džentlmen, džokěj, džíp, džúngla, džus.
Suglasnik dž u sredini riječi:
bádža, búdžet, búdža, ämidža, dáidža, fěredža, Hadžira, hädžija, hidžra, hbdža, měsdžid, Nědžíb, patlidžan, pidžáma, dživdžan, Sándžak.
Suglasnik dž na kraju riječi:
hádž, iládž; bSdž.
38 2. Glas dž se u bosanskome jeziku cesto javlja i u sufiksima -džija, -džinica, naj-češéc opet u orijentalizmima:
mehándžija, burěgdžija, čevábdžija, miráždžija, kahvědžija; čevábdžínica, bu-rěgdžínica,
ali i sa osnovnim riječima slavenskog porijekla kojima se dodajú ti sufiksi:
búndžija, govôrdžija, hváldžija, račúndžija, šáldžija, šaljivdžija, provodádžija.
3. Suglasnik dž u bosanskome jeziku nastaje i od bezvučnoga suglasnika č ispred zvučnih suglasnika:
vrádžbina (<vrač/ati+bina), jednádžba (<jednač/iti+ba), prědodžba (<pre-doč/iti+ba), nárudžba, svjedódžba, ůdžbenik (<uč/iti+benik).
Glas d
1. Glas í? je zvučni parnjak bezvučnog suglasnika c. On se takoder javlja u riječima orijentalnoga porijekla, ali i inače u riječima u kojima njegovo ponjeklo, odnosno nasta-nak, nisu sasvim jasni i vidljivi.
Glas d na početku riječi:
dähkad, däur, däurka, daúrluk, däk, dävô, dečérma, dela, dem, démija, derdán, derdek, děrdef, Derzelez, děvdír, dipiti, didija, ďizlija, dôgat, dôja, dôn, dúbre, dúgum, dul, Dulizára, dúmruk, dúturé, dutúrum, duvégija.
Glas d u sredini riječi:
hrda, hrdav, lada, leda, púnda, vjeda, méda, predá, breda. Glas d na kraju riječi:
gléd, rid, smed, čäd, búd.
2. Glas d nastao je i od osnovnog suglasnika d koji je prelazio u d kad se nalazio skupa sa suglasnikom j:
a) u instr. jd. kod imenica ž.r. sa nastavkom -ju: gládu (<glad+ju), prôpovijedu, zäpovijedu;
b) u komparativu i superlativu pridjeva čija se osnova završava na d: mladí (<mlad+ji), slädi(<slad+ji), tvrdí, ľudí, gfdí; a tako je i u komparativu i superlativu pri-loga: bljedě, nájbljedě; sládě, gřdě;
c) u prezentu nekih glagola na -ati, čija se osnova završava na d: glôdem (<glo-d/ati+jem);
d) u glagolskom prilogu sadašnjem od takvih glagola: glôduči;
e) u imperativu takvih glagola: glôdi;
f) u imperfektu glagola na -iti i -jeti sa osnovom na d: vidáh (<vid/jefrjah), vôdáh;
g) u glagolskom pridjevu trpnom od takvih glagola: vbden (<vod/iti+jen), viden, nágráden, nágŕden;
h) u glagolskim imenicima od takvih glagola: vôdénje (<vod/iti+jenje), viděnje, naredénje, súděnje;
i) u imperfektu glagola iči: iäah, Mase, idásmo, idáste, idähü.
39
40
108
Dževad Jahié
FONETIKA I FONOLOGIJA
109
41 3. Glas t?javlja se i u sljedečim oblicima:
a) u prezentu, aoristu i imperativu glagola izvedenih od iči: iziděm, izídoh, izídi, si-děm, préděm, údem;
b) u ncsvršenim glagolima izvedenim sufiksima -jati i -jivati od osnovnih glagola na -iti i -jeti, kod kojih se osnova završava suglasnikom ď. dogádati se, oslobádati, obra-dívati, preradívati, isljedívati, iscjedívati, vídati;
c) u riječima izvedenim imenskim i pridjevskim sufiksima: -ja (gräda); -jaj (úvi-däjj; -jak (rödäk); -janin (brdanin); -je (nábřde, zábřde); -jenik (südenlk, ojaděník); -ji (médvjedí).
42 Glas d javlja se i u svim drugim izvedenim riječima i različitim oblicima kod svih ovakvih navedenih riječi: hrdati, čadáviti, nehřdajučí, pohrdali, ridôkosa, ridôok, poridi-ti, Čádavica, záčaditi i sl. U nekim slučajevima (mada mnogo rjede nego kad je riječ o odnosu c.c) suglasnici dž i djavljaju kao nosioci razlika u značenju, dakle, u fonološkoj funkciji.
džäk (vreca)
džem (slatko jelo od voča)
däk (učenik)
ďěm (dio konjske opreme, metalna prečaga na uzdi koja se stavlja konju u usta) dzip (terensko putničko vozilo)     ďip (onomatopejski za skok; dipiti se)
Glas h
43 Glas h je frikativni zadnjonepčani bezvučni suglasnik, koji je po svorne izgovoru podložan slabljenju ili gubljenju. On je tome podložan dijelom i zbog toga sto mu je u sis-temu nedostajao zvučni parnjak. Zato naročitu pažnju treba obratiti nc samo na njegov iz-govor vec i na pisanje. U dobrom dijelu istočnoštokavskih govora (ekavskih, pa i ijekav-skih),a i u večem dijelu kajkavskih, pa i u nekim čakavskim govorima, taj glas se potpuno gubi [älva, Asan, trula, áljina], ili je zamijcnjen drugim suglasnicima [dódok, pódok], ili sonantima [múva, snäja, prômaja]. U svim dijalektima bosanskoga jezika dosljedno se ču-va. U bošnjačkoj pisanoj tradiciji i u jeziku pisaca takoder se rcdovno upotrebljava (hälva, Hasan, truhla, háljina, dódoh, pódoh, múha, snaha, prômaha). On je u bosanskome jeziku stabilan glas izmedu ostalog i zbog toga što arapski jezik ima vrlo cestu upotrebu toga glasa (tri vrste suglasnika h u arapskom), pa je to utjecalo i na njegovo očuvanje u dijalektima bosanskoga jezika. To očuvanje naročito je ostvareno posredstvom Kur'ana i stalnim nje-govim izgovorom u muslimanskim molitvama. Suglasnik h se dosljedno javlja prije svega u orijentalizmima (odnosno turcizmima) tamo gdje mu je po etimologiji mjesto:
44 a) na početku riječi:
häber, Habíba, hadí, hádzija, háfiz, häir, hairli, hairsuz, häjät, Hájdar, Hajríja, Hajrúdin, hájvän, Häkija, häläl, hälhale, hälka, hälva, hälvat, hamájlija, há-
mam, Hamid, hän, häram, hátar, Házim, hélač, hizmet, hôdža, hôšaf, h'rsuz, hú-rija, Husěin, hěndek;
b) u sredini riječi:
aždäha, čáhura, čôha, káhva, buzdôhän, méhlem, Muhárem, Múhsin, rähat, sér-hal, sáhan, Šúhreta, tarhána, zahira, Zuléjha, merhabä, merhämet, dúhän, ma-häna, máhrama;
c) na kraju riječi:
Älläh, Sálih, šéjh, pádišäh, tesplh, Ahdúläh, mátuh, sábah.
Suglasnik h upotrebljava sc i u riječima slavenskoga porijckla tamo gdje mu je po etimologiji mjesto:
a) na početku riječi:
háljina, hitar, hlad, hljéb, hrána, hrápav, hrda, hrdati, hfdav, hrväč, hhati se, hrást, hfpa, hřskavica, hôču, hhati, Hräsnica, Hrenovica, hudôvica, húda;
b) u sredini riječi:
búha, dáhnuti, drhtati, dúhati, grúhati, ruho, kíihati, kíhati, njíhati, lij'eha, Grá-hovo, Ôrahovice, máhnuti, láhak, láhko, mehak, mehko, zámahac, odláhnuti, nahrániti, nátruha, ôvrha, ômaha, rázvrha, pläho, plahôvit, mehkóča, prhüt, próha, prôtuha, tráhlež, trühnuti, uho, vehnuti, kühinja, záduha, žôhär, strihá, snaha, prômaha, zlehud, Zehra, véhto;
c) na kraju riječi:
düh, krüh, glüh, gráh, ripiih, pôtpuh, prah, ôrah, súh, íih, pástuh.
Suglasnik h javlja se i u onomatopejskim riječima:
hrípati, hrká, hŕkati, hrôktati, hrôpac, hrôptati, hřskati, hrúmati, hhati, hučali, húktati, húljati, huka, grbhôt, h'ihôt, púhati, gräh, pröpüh, däh.
Glas h javlja se i u drugim riječima neslavenskoga porijekla, npr.:
hotel, histôrija, hôbľ, herbär, hčlij; Helena, Hôräcije, horoskop, hiljada, teh-nolôgija, trôhej, Vláh.
U nekim slučajevima suglasnik h javlja se i tamo gdje mu po etimologiji nije mjesto, ali je njegovaupotrebau tim riječima uobičajena, npr.: hástäl, hora, hôrma, sähat, s'év-däh i sl.
Suglasnik h javlja se u grupi hv: hvála, hváliti, hvätati, úhvačen, prihvačen, záh-vat, Hvar, zóhva.
Glasn h u bosanskome književnom jeziku javlja se i u sljcdcéim oblicima na kraju
riječi:
45
46
110
Dževad Jahic
I
FONETIKA I FONOLOGIJA
111
a) u gen. mn. zamjenica, pridjeva i brojeva:
mójih, njěgovih, näsih, óvih, ónih, svih;jákih, lúdih, trůhlih, máhnitih; drúgíh, děsětih, peděsětih;
b) u prvom licu jd. aorista: vídjeh, rěkoh, ne porěkoh, úgledah, doněsoh;
c) u prvom licu jd. imperfekta: mišljáh, pôščäh, vôdäh, hôtijäh, gôvoräh;
d) u prvom licu jd. potencijala: jä bih, dônio bih, urádio bih, vôlio bih.
On se javlja i u glagolima na -na- : dähnuti, máhnuti, kihnuti, pijéhnuti, dúhnuti, grůhnuti, púhnuti, trůhnuti, véhnuti, grúhnuti.
Takoder se javlja i u pridjevima i oblicima komparativa i supcrlativa npr.: glúh--gluhljľ-näjgluhljl súh-sůhljT-nájsuhlji.
47 Upotreba suglasnika h i njegovo izgovaranje služe i kao nosioci razlika u značenju:
ávlija (dvořiště) hävlija (mahrama koja se stavlja ispod fercdžc)
izmet (nečíst) hizmet (njega, njegovanje, pažnja)
Glas/
48 Preko riječi iz raznih jezika (turskog, arapskog, perzijskog, grčkog, latinskog i mnogih romanskih jezika, njemačkog, madarskog i sl.) u bosanski jezik je priman konso-nant/■ flndžän, feredža, Filip, Stéflän, frätar, forinta i sl. U vcčem dijelu štokavskog nar-ječja (tamo gdjc se izgubio i suglasnik h) taj glas se zamjenjuje u počctku sa p (Stepán, prätar, Pilip), a kasnije sa v (Stévän, vámilija, višek i sl.). U dijalektima bosanskoga jezika (koji su dugo bili u tijesnim kontaktima sa orijentalnim jezicima, pa i romanskim jczi-cima te njemačkim i madarskim), glas / se učvrstio u izgovoru, kakav je slučaj i sa kajkavskim i čakavskim govorima (gdje se takoder izgovara). On se u bošnjačkim dijalektima ne javlja samo u riječima neslavenskoga porijekla več i u riječima slavenskoga pori-jekla: ufati se (<ůhvati se), dijalekatsko i razgovorno fála (<hvála),fäliti (<hváliti),fatati (<hvätati) i sl. U samom bosanskome književnom jeziku javlja se i u riječima onomato-pejskoga porijekla: fljuk, jfkati, frka, fúčkati i sl.
49 Suglasnik/u bosanskome jeziku javlja se u sljedečim kategorijama riječi: 1. U riječima orijentalnoga porijekla, u različitim pozicijama.
a) na početku riječi:
Fädil, Fahrúdin, fájda, fákir, Fáruk, farz, Fatiha, Fatima, Fehirn, férežda, jer-mán, fermen, Jes, féth, jfetva, Fikret, flndžän, fišek, fitilj, fitneluk, jitnija, Fúäd, fúčija, fukára, furda, fúrsät, fúruna, furdenjača;
b) u sredini riječi:
sôfra, džanfezli, Älifakovac, halífa, sôfta, múftäč, múftär, múftija, munáfir, musá-fir, čiftek, čifteli, čiftijäne, čifut, čifuthäna, čáflr, čéfenak, čúfte, dieferdär, Džá-
fer, eßndija, háfiz, Haněfija, hěfta, tefěrič, ifriz, iftär, kadífa, káfez, tefter, käftan, kälfa, makfirle, tufáhija, máštrafa, mätufovača, munáfik, nafáka, nefir, redifa;
c) na kraju riječi:
čäršaf, dôläf, músäf, čeifi ésnáf, Ěšref, Húsref, hôšaf, Júsuf, kadáif, käluf, me-árif, Murädif, räf, sédef, sôluf, dej] väkuf, ělif.
2. Glas/upotrebljava se u riječima primljenim iz drugih evropskih jezika. 50
a) na početku riječi:
feljtôn, fotográfija, fiks, filozof, fämilija, falsifikät, fórum, Filip, fúlbrajtovac, frajer, fräjla, filter, fijat, fabrika, fantóm, fanta, jäksimil, faktor, ßkt, féder, federáci-ja, filijála, fildmaršôl, fijáker, firma, frizúra, forinta, frižidér, fúšer, futróla;
b) u sredini riječi:
ofanzíva, solßdo, teleßn, télefaks, filozôfija, falsifikät, referendum, diftong, megaßn, grämoßn, käsetoßn, Sôfija, Scflokle, Petěfi, môrfijum, dijafrägma, biß, käß;
c) na kraju riječi:
läf filozof, trijumf, Sizifi gäfi Zôf Zämenhof blefi gróf defi štôfi sefi trefpáraf paragraf epitaf epigraf
Suglasnik/javlja se i u onomatopejskim riječima: fljük, fijúkati, fičúkati, fika, fič-kati, fúrati, fúkali, zafrljáčiti, fŕktati, paf, báf.
Oblici sa suglasnikom/dobijenim uproščavanjem grupe hv dijalekatskog su karak-tera, javljaju se u bosanskome razgovornom jeziku, tj. nisu karakteristični za bosanski književni jezik.
[kofa, kaßnisati, kaßnik, kafenjáci, úfatiti, pôfatali, fála, pofáliti, záfatiti, prífatiti].
Tc riječi se u bosanskome književnom jeziku pišu i izgovaraju sa grupom hv.
káhva, kahvénisati, kahvěmk, kahvenjáci, úhvatiti, póhvatati, hmla, pohváliti, záh-vatiti, pňhvatiti.
Ali se zato uz književne oblike kahva (i u značenju kafana), kahvédžija (i kafedzi-ja), Kahvědžič (i Kafedzič) javljaju i književni oblici sa konsonantom/ kafána (a ne kah-vána), káfič (a ne kähvič), käfanskľ (a ne káhvanskľ) i sl.
Glas j
Glas j je sonant vrlo nepostojan u izgovoru, podložan slabljenju ili gubljenju, sta- 51 panju sa drugim suglasnicima, ali i javljanju tamo gdje mu po etimologiji nije mjesto. To je glas u vezi sa kojim su do sada u historiji bosanskoga jezika izvršene i najbrojnije gla-
112
Dževad Jahič
sovne promjene. Zbog toga u bosanskome jeziku treba obratiti naročitu pažnju i na ovaj glas, tj. na pravila njegove upotrebe. Njegov izgovor (i pisanje) zavisi od položaja u rijcči i od toga sa kojim glasovima se nalazi u neposrednom dodiru. Sonant j najjasnije se izgo-vara na početku riječi ispred samoglasnika (jädan, jálman, jěsam, jóhajúčěr, jügovina). On se u sredini i na kraju riječi slabijc izgovara, ili se potpuno gubi.
52 1. Glas j nalazi se na početku riječi ispred samoglasnika a, e, o, u:
jäcija, jädiii, jágoda, járän, jänje, jěsam, jelen, jeměnija, jězik, jěrile, jěrišče, júnäk, jufka, júčěr, jórgan, jóha, jômuža, jorgôvän, júlär, Júrjev.
Vrlo rijetko sejavlja ispred samoglasnika i, wpr.:jidiš,jigit,jilduz, filduza, jilduz-
láma.
Tako sejavlja i u izvedenicama i složenicama od ovakvih riječi sa sufiksima koji se završavaju na samoglasnik: jagodnji, jänjetina, järänskT, nejásán, prekjučě, zakjučě.
2. Glas j javlja se izmedu samoglasnika i i a, i i e, i i o, i i u i dvoje i (i i í);
a) Alija, ávlija, Azija, bálija, jabánija, divánija, kútija, sinija, činija, grijati, sijati, přijati, smijati se, pijaca, fijat, híjat; hôbija (<hobi+ja), Iôbija, žirija, smôkija, Tôkija (:Tokio), vôkija;
b) Alijě, Sánijě, Avdijě, Ázijě, sinijě, Grůzijě; drúkčijě, prije, pöslije, dvije, ruje; orijentácija, úmrijeti, pônijeti; hóbije (<hobi+je), žirije.
U vok. i instr. jd. imcnica koje ispred -a imaju -i, -ij, -i:
c) dělijo, adžámijo, divánijo, sándžijo, sazlijo, jabánijo, zmijo; delijöm, südijöm, zmijöm; Zíjo (<Zijad), takoder i u pojcdinačnim primjerima: galijot, zmijôglava, zmijólik, prijônuti (pored pridnuli);
d) fijük, cijük, Aziju, Grůziju, emúlziju, stüdiju, u prezentu trcčeg lica množině: jü, šiju, bijü, takoder i hôbiju, žiriju, Tôkiju, smókiju;
ejAliji, Alijin, Hilmiji, Hilmijin, ävlijica, ävlijici, Áziji, čiji, hádžijin; i u kompara-tivu smjělijl svjetliji, mútnijľ, bezobráznijľ, tôpliji; u prisvojnim pridjevima. djěčijl, ôvčijľ, kôziji, mäčiji.
3. Glasse javlja u pridjevima izvedenim od imenica na -ija, sufiksima -in i -ski: dělijin, Hilmijin, kômšijin, Rabíjľn; äzijskľ, histôrijski, ávlijski, studijskľ.
4. Glas j se javlja i u pridjevima izvedenim od imenica na -ij, -ije, sufiksima -ev i -ski: nätrijev, alúmlnijev, bärijev, stúdijski, alúmľnľjski, a medusamoglasničko j umcéc se u pridjevima izvedenim od imenica na -i i -io ispred sufiksa -ev i -stí.: Gázälijev, Uskúfi-jev, Věrdijev; stúdijski, tokijskí.
5. Javlja se i u imperativu nekih glagola: pij, lij, zálij, pôlij, pôpij, prolij; pópijmo, zálijmo, prôlijmo, popijte, zalijte, prolijte; úmij se, úmijmo se, úmijte se, ne ubij, úbijmo, ne ubijte, sálij, sálijmo, ne sálijmo.
FONETIKA I FONOLOGIJA
113
6. J se javlja i u svim oblicima riječi i izvedenicama od njih kod kojih se osnova završava na samoglasnik +j (bez obzira na to koji samoglasnici dolaze u nástavku riječi):
Ajnija, Zúhdija, jeměnija, kroji, znoji se, čiji, čujěm, bljůjě, dájěm, brôjiti, gnô-jiti, izdajica, kalájisati, kóji, koje, moji, Mújo, obôjica, odgôjiti, odvôjiti, Smá-jin, sjájiti, krójiti, Razija, Hilmija, Hilmijin, himaláji (koláči)Himalájí (pla-ninski masiv).
7. Glas j javlja se i na graniei osnove i nástavka u zajedničkim imenicama i nekim imenima neslavenskoga porijekla, sa osnovom na -e i sa nom. jd. na -a:
aliněja-alinějě-aliněji; epopéja-epopéjě-epopéji; orhidéja-orhidéjě-orhidéji; tur-néja-turnéjě-turnéji; Gvinéja-Gvinéjě-Gvinéji; Odiséja- Odiséjě-Odiséji; Koré-ja-Koréjě-Koréji; plejáda-plejádě-plejádi.
8. U riječima neslavenskoga porijekla sa prefiksom dija- (<grč. dia sa značenjem kroz, u, na, dui, za):
dijagonála, dijafrágma, dijahrônija, dijálekt, dijalíza, dijapázôn, dijameträlno, dijäspora.
Pošto je sonant j u artikulaciji nestabilan glas, cesta su kolebanja u njegovoj upo- 53 trebi (u pisanju). Zato je potrebno precizirati i one glasovne pozicije u kojima se on ne javlja odnosno ne piše u bosanskome književnom jeziku, mada se izgovara zbog samog odnosa medu glasovima koji su u neposrednom dodiru (pišemo bio, a izgovaramo bijo, jer i i o kad su u dodiru formiraju izgovorni prijelaz u vidu sonanta j). Zbog toga što se sonant j cesto neminovno izgovara, dolazi do zabuna u njegovom pisanju, jer se u bosanskome jeziku dosljedno ne primjenjuje fonološki princip pravopisa. Odstupanja od fonološkog principa javljaju se i u slučaju pisanja sonanta j (koji sc u nekim slučajevima izgovara, ali sc ne piše).
Glas j ne javlja sc u bosanskome književnom jeziku u poziciji izmedu samoglas- 54 nika í i o:
a) u riječima neslavenskoga porijekla u kojima se vokál o u različitim oblicima tih riječi alternira sa sonantom /:
bio (:bíla), clo (xijěla), dio (:dijěla), mhlio, diôba (:dijěliti), rádio, radiónica, žělio (:žěljeli), htio (:htjěla), smio (:smjěla);
b) u riječima neslavenskoga porijekla: kamión, avion, ěmbrión, sociolôgija, milión, näcionälan, pian, stadion, violina;
c) u složenicama kod kojih se prvi dio završava na   a drugi počinje samoglasni-kom o: dioksid, iole, priobalni, priónuti (pored prijónuti);
d) u složenicama sa prvim dijelom na / i drugim koji počinje samoglasnikom: an-tialkohóličár, biatlon, nadriefěndija, antiislämski, kvaziúmjetnički, priučili.
114
Dževad Jahié
FONETIKA I FONOLOGIJA
115
9. Glas j ne javlja se izmedu dvaju samoglasnika ukoliko prvi samoglasnik nije i (izuzev primjera tipa zmijôlik, alinéja, dijagonäla i sl.); tako je i u prostim i u složením ri-ječima slavenskoga i neslavenskoga porijekla:
kakao, Bilbáo, dvánaěst, maestro, dáidža, däire, Ráif, Hevái, kail, séiz, reis, kaiš, Azráil, záista, ddista, naokolo, päučina, kupěu, dekoltěa, atěist, poězija, nivôa, paranôičan, defúěa, tábua, silueta, beduín, suočiti, uopče.
U ličnim imenima i prezimenima sonantj se upotrebljava u zavisnosti od toga kako ta imena i prezimena izgovaraju i pišu sami njihovi nosioci:
Náil i Nújil, Smäilovič i Smäjlovič, Ráif i Rájif, Táib i Tájib, Hidáet i Hidájet, Sáit i Sájit, Seida i Sejida, Siid i Sejid, Fáik i Fájik, Saima i Sájma, pa i specifi-čan primjer Merima i Mejrěma.
55 10. Sonant j (kakav je slučaj i sa glasovima /; \f) u bosanskome jeziku tezi stabi-liziranju, koje je potpomognuto njegovom upotrebom u brojnim riječima orijentalnoga porijekla:
a) na početku riječi:
jácija, jágluk, jágma, Jáhija, Jakub, jálija, jálman, jámak, jápija, jáprak, jarabí, járak, járän, járuga, jasmín, jášmak, jatak, juúklija, jäzija, javašluk, jazuk, ječmíčak, jělek, jeměnija, jěribasma, jerile, jogurt, jôk, jôlpaz, jôrgan, jordám i-ti, jorgôvän, jůfka, jůríš, Jusuf;
b) u sredini riječi:
ahmedíja, Ajka, äjän, ájet, ájluk, alejhisseläm, askerija, ávdžija, bájat, bajrak, Bájram, bujním, čéjrek, dimije, didija, dizlija, éjluk, ěvlija, fájda, gájret, gáj-tan, akšamhájrolá, Hajrúdľn, kajmak, kajása, käjgana, máj dan, mujězin, muká-jet, pejgámber, sájvan, sějmen, sijáset, Suléjman, Samija, šéjtan, šerijat, terzi-jan, Véjsil, ziján;
c) na kraju riječi:
áläj, běláj, boj, kálaj, kôläj, poj, růsváj, säräj, sój, sěbój, périvôj.
Upotreba sonanta j ili njegovo odsustvo u jednoj riječi (u riječi istoga oblika) mogu biti jedini nosioci razlike u značenju, npr.:
hepjek (duplo jcdan, izraz u igri tavlc): hepik (drška u ploda jabuke, ili nekog drugog predmeta)
Geminirani (udvojeni) glasovi
56 U bosanskome jeziku najčešča je geminacija (udvajanje) sonanata u riječima orijentalnoga porijekla, prema izvornom izgovoru u arapskom. Geminacija u bosanskome jeziku ima dugu tradiciju. Ona je postala jedna od tipičnih odlika njegovoga glasovnog
sistema. Geminacija se javlja dosljedno u riječima vezanim za islam, muslimanske vjer-ske obrede i uopče islamskí način života. To je zato što se uvažava izvomi izgovor iz arap-skog jezika, odnosno jezika Kur'ana.
1. U bosanskome jeziku je najčešči geminantni izgovor sonanta / u svim onim ri- 57 ječima kojima je u osnovi riječ Älläh, u svim izvedenicama i prisvojnim pridjevima od te riječi:
Alläh, Alláha, Alláhu, Alláhov, Alláhova, Alláhovi; Alláhu ěkber, Alláh ráziôlä, Alláh ráhmetlle, Alláh selámet, Alláh birum; resúlulläh, mäšalläh, subhánal-läh, elhumduľdläh, estägfirulläh, allahrázióla, allahunúma, bismilläh, ibadúl-láh, jälláh, välláhi, Aměntu blllähi, éjvalláh, subhänalláh, hálla-hälla.
2. Sve riječi kojima je u osnovi rijcč Muhämmed (pejgámber), izvedenice i prisvoj-ni pridjevi od ove riječi javljaju se sa udvojenim sonantom m (mm):
Muhámmed, Muhámmeda, Muhámmedu, Muhámmedov.
3. Sa geminatnim glasovima javljaju se i sve one riječi koje su značenjski ili etimo-loški vezane za islam ili su riječi iz samog Kur'ana:
súnnet, súnnetiti, džěnnet, džennetom, džehénnem, džehěnnema, džellešánuhu, millet, tehíjjetul-měsdžid, ěvvel, šěwál, úmmet, muttefěkun álejhi, muhárrem, säjjer, zěkkum, súnnetul umekkéde.
4. Sa geminacijom se javljaju izvorna imena iz arapskog jezika, imena iz Kur'ana, ili lična imena i prezimena Arapa, pa i naših ljudi koji su u prošlosti imali takva izvoma arapska imena i prezimena:
Ebn Zerr Džundub, Šeddad Ibn Eis, Zekerijja, Ebn Ejjub, Omer b. Hattab, Ab-dullah b. Mesud, Sirri.
5. Bošnjačka imena arapskoga porijekla nemajú geminaciju, več se izgovaraju i 58 pišu sa jednim glasom, bez obzira na njihove izvorne oblike u arapskom jeziku (koji su sa geminacijom):
Abdúláh, Aléma, Alámek, Fadúláh, Muhámed, Umihána, Abdurezäk, Zekeri-jäh, Abdulátif, Fejzúläh.
6. Bez geminacije javljaju se i ostale riječi iz arapskog, ali koje nisu vezane za vjerski život:
bělek čôha, bensiláh.
7. Bez geminacije su prisvojni pridjevi i druge izvedenice od riječi iz vjerskog života čiji su osnovni oblici sa geminacijom:
džeheněmli, džehenemluk, džehenemskľ, dženetskä, dženetskľ, súnečěnje, súne-titi, sunétluk, osúnetiti se, nanijetiti.
116
Dževad Jahič
FONETIKA I FONOLOGIJA
117
8. Takoder su bez geminacije i druge riječi koje je ni u arapskom jeziku nemajú:
dženáza, džěmat.
9. U najčešče upotrebljavanom geografskom naživu iz arapskog (i u izvedenicama i prisvojnim pridjevima od tog naziva), ne upotrebljava se geminacija suglasnika k: Měka, u Méki, Měkom, iz Měkě, mekánskľ.
Glasovi i slog, granica sloga
Artikulacija glasova koje srno opisali vrijcdi za izgovor svakog glasa pojedinačno, kad su oni odvojeni od drugih glasova i posmatrani kao najmanja zasebna jezička jedini-ca. Glasovi se, medutim, rijetko izgovaraju sami. Zato što se glas najčešče izgovara u do-diru sa drugim glasom, njegove osobine se donekle mijenjaju. Glasovi se jedni drugima pnlagodavaju, tc zbog toga dolazi i do samih glasovnih promjena.
Osnovna glasovna jedinica koja se izgovara jednim artikulacionim pokretom naziva se slog. Slog može biti i jedan glas, ali je to obavezno samoglasnik. Može ga sačinja-vati i više glasova, od kojih je jedan obavezno samoglasnik ili suglasnik sa slogotvomom funkcijom. Prema tome, nosilac sloga je samoglasnik, a suglasnik ili sonant uglavnom sačinjavaju slog oslanjajuči se na jedan od samoglasnika kao nosilaca sloga. U zavisnos-ti od toga kako se slog završava, on može biti: a) otvoreni: ma-ma, ta-ta, ba-bo, ba-ba, pla-ča, ta-ma, pro-ha (završava se samoglasnikom); b) zatvorení: prit-vor, zat-vor, Mal-koč, Md-kič, džit-koš, zlot-vor (završava se suglasnikom ili sonantom).
Slog se može sastojati iz sljedečih vokalsko-konsonantskih spojeva, kojí su u bo-sanskome jeziku dosta slobodní. Npr. u riječiprogovoriti imamo podjelu na slogove:pro-go-vo-ri-ti, gdje se javljaju sljedeéi tipovi glasovnih veza unutar jednog sloga: KSV (konsonant+sonant i vokál u slogu pro), zatim KV (slogovi go i ti), SV (vo i ri). Slogovi mogu sačinjavati i druge glasovne veze kao npr. SVK-KVS: lep-tir, ali slog ne može biti sačinjen spojevima VVK ili KW, ili WS ili SW, zato stoje za jedan slog dovoljan samo jedan vokál, dok dva vokala vec tvore dva sloga.
Osim samoglasnika, u bosanskome jeziku kao nosilac sloga može se javiti i sonant r, tj. vokalno samoglasničko r: prst, vrstu, trn, vrt, mřs, brzati, třzalica, brlog, sřča, srce, sřma, přtina.
U nekim riječima neslavenskoga porijekla funkciju nosioca sloga ima i sonanat l: kábl, portábl, monôkl, binôkl, artikl, bicikl, a sasvim rijetko nosioci sloga mogu biti i drugi sonanti ili suglasnici: Kremlj, ídn, íbn.
Artikulacioni pokret koji se naziva slog čini jednu glasovnu zvučnu cjelinu, koja se u prvom dijclu izgovora podiže, a u drugom spušta. To je pri izgovoru sloga moguče osjetiti i uhom. Slog je pogotovu moguče utvrditi eksperimentalnim putem, čimc sc bavi eksperimentalna fonetika, uz upotrcbu specijalnih aparata. Granicu sloga moguče je utvrditi i čisto teorijski, na osnovu prírode glasova u slogu, ili prema dužini samoglasnika koji
su nosioci sloga. Granica sloga za nas je značajna zbog toga što sudbina pojedinih glasova zavisi od toga u kojem se položaju oni javljaju u slogu. U lingvistici su poznáte pojave da sc glasovi bolje čuvaju u sredini sloga, a da su skloniji gubljenju u poziciji na kraju riječi i sloga. To jc zbog toga što primičuči se kraju riječi slogovi gube na jačini izgovora.
Postoje sljedeča pravila utvrdivanja granice sloga. To su principi podjele riječi na slogove.
1. Prvo i osnovno pravilo jeste da granica sloga u riječi stoji iza samoglasnika, a ispred suglasnika. To znáči da tamo gdje su glasovi u riječi poredani tako daje na prvom mjestu suglasnik, a na drugome samoglasnik, granica izmedu slogova je ispred suglasnika, a iza samoglasnika:
kla-nja-ti, ma-ha-na, dža-mi-ja, pro-ma-ha, du-ra-ti, Fa-ti-ma, do-li-na, le-di-na.
2. Uz ovo osnovno pravilo dodajú se i sljedeča dodatna pravila podjele riječi na slogove:
a) kad se u sredini riječi nade više suglasnika od kojih je na prvom mjestu neki od strujnih suglasnika ili afrikáta, granica sloga se nalazi ispred te grupe suglasnika:
li-ska, pu-ška, kru-ška, po-šta, ma-čka, pra-čka, zna-čka, ba-šča, bo-šča-luk, Mo-šča-nica, pu-šče-ni-ca;
b) ako se u grupi suglasnika iz sredine riječi na drugome mjestu nalaze neki od so-nanata v, j, r, l, Ij, a ispred njega bilo koji drugi suglasnik osim sonanta, tada če granica sloga biti ispred suglasničke grupe:
pri-bran, za-vra-ta, pre-vra-te, do-bra, po-bro, po-bra-tim, po-lu-brat, za-pla-ka-ti, ople-te, su-tli-ja, i-sto-pljen, da-plja, šu-plji-kav;
c) ako glasovnu grupu čine dva sonanta, granica sloga je izmedu njih, tako da jedan sonant pripadá prethodnom, a drugi narednom slogu:
dim-njak, div-ljak, šum-ljak, slom-ljen, av-li-ja, Baj-ram, ha-maj-li-ja, hal-va, Mej-re-ma;
d) ako se u riječi nade geminantni (udvojeni) sonant, kako jc to uobičajeno u orijen-talizmima arapskoga porijekla u bosanskome jeziku, granica sloga razdvaja i samu gemma-ciju na dva ("obična") sonanta:
Al-lah, ma-šal-lah, Mu-ham-med, džen-net, dže-hen-nem;
e) ako grupu suglasnika sačinjava cksplozivni suglasnik na prvome mjestu, a za njim neki drugi suglasnik izuzev sonanata j, v, l, Ij, r, granica sloga se nalazi izmedu suglasnika:
lep-tir, ek-ber, tek-bir, jad-nik, med-njik, hlad-njak, ko-sid-ha, vr-šid-ha, sred-stvo, op-či-na, ab-dest;
118
Dževad Jahič
f) ako je u grupi od dva sonanta na drugomc mjestu sonant j od rcflcksa je jckav-skog izgovora, granica sloga je ispred te grupe:
čo-vjek, go-rje-lo, Mo-go-rje-lo, u-vje-ren, ne-vje-ra, u-mje-ti, So-vje-ti, sa-vje-ti, sa-vjest, ži-vje-li.
63 1. Bez obzira na prírodu suglasnika, tj. bilo kakav skup suglasnika se nalazio u sre-dini riječi, ako je samoglasnik pred tím skúpom dug, svi ti suglasnici spadajú u drugi slog, dakle, granica sloga je ispred njih:
pe-tka, že-dna, gla-dna, hla-dno, suk-no, še-tnja, tr-pnja, pa-pka, ma-čka, Za-rko, Sa-lko, No-vka.
To je naročito karakteristično za bošnjačka muslimanska imena, odnosno za njiho-ve hipokoristike:
Na-sko, Na-ske, Na-ski; Ri-Jko, Ri-fke, Ri-jki; Ra-pka, Ra-pke, Ra-pki; Se-lka, Se-lke, Se-lki; Sa-mka, Sa-mke, Sa-mki; Ra-mka, Ra-mke, Ra-mki; Sa-lko, Sa-lke, Sa-lki; Ha-lko, Ha-lke, Ha-lki; Za-rka, Za-rke, Zarki.
Kad je u tom skupu na prvom mjestu sonant j, taj sonant iza prvog samoglasnika pripadá prvom slogu:
sjaj-no, baj-ka, maj-ka, maj-čin, Saj-ma, Naj-ma, Baj-ro, Haj-ra, Mej-ra.
64 Ovakva podjela na slogove zasnovana je na prirodi glasova i obilježjima slogova u vezi s tim glasovima, pa granica sloga zavisi od njih. Zato je to glasovna ili fonetska granica sloga.
U sljedečim riječima bosanskoga jezika npr. izvršena je podjela na slogove po kri-teriju fonetske granice sloga:
ma-hra-ma, ka-hva, a-mi-dža, a-žda-ha, me-hlem, la-hko, pla-ho, me-hak, ba-kla-va, se-vda-li-nka, bo-šča-luk, bi-hu-zu-ri-ti, ste-čak, ste-čka, Ta-le, bu-zdo-han, a-šči-ni-ca, če-vab-dži-ni-ca, či-sto-ča, tar-ha-na, do-ha-ka-ti, do-lje-vu-ša, du-nja-luk, du-šma-ni-ca, Der-ze-lez, Mu-staj-beg, A-li-ja, Se-li-mo-vió, A-hmed, be-ha-ra-ti, e-li-fni-ca, ma-tu-fo-va-ča, be-go-vi-ca, ga-sul-ha-na, hev-ta-luk, o-ma-ha, za-man-da-li-ti, ta-bi-ja-tli.
65 2. Slogovi se mogu odredivati i na osnovu značenja, pa granica sloga koja je uslov-ljena značenjem ne mora se poklapati sa fonetskom granicom sloga. Takva granica se naživá značenjska {sémantická), ili psihološka granica sloga. Ona se najčešče javlja u složením riječima, npr.:
raz-ja-sni-ti, is-tje-ra-ti, od-ra-di-ti, pod-re-di-ti, oda-zva-ti, od-la-ga-ti, ga-vran, pri-bran.
66 Kad u sredini riječi dodu višc od dva suglasnika, tada se pridržavamo fonetskog principa granice sloga, all samo onda ukoliko značenjska granica nc zahtijeva da se granica sloga utvrdi na drugome mjestu, npr.:
FONETIKA I FONOLOG1JA (MORFONOLOGIJA)
119
od-stra-ni-ti, pin-gvin, is-pli-va-ti, is-pru-ži-ti.
Tako npr. u složením glagolima sa prefiksima raz-, od-, iz-, fonetska i značenjska podjela na slogove medu sobom óe se razlikovati:
a) fonetska: ra-zlju-ti-ti, o-du-ze-ti, i-stje-ra-ti;
b) značenjska: raz-lju-ti-ti, od-u-ze-ti, is-tje-ra-ti.
Ukoliko se u jezičkom osječanju izgubila veza sa značenjima posebnih sastavnih dijelova riječi, tada uzimamo fonetski kriterij utvrdivanja granice sloga (uključujuči i dužinu samoglasnika):
o-blak, ra-zum, ra-zvod, ra-zlog, o-te-ti.
Pri prcnošenju sloga u sljedeči rcd (odnosno rastavljanju riječi na kraju retka) nije obavezno dijeliti riječi prema kriteriju fonetske i značcnjskc granice sloga. U tom preno-šenju dato je više slobode i ne mora se obavezno voditi računa o gramatičkim principima podjele na slogove, pogotovo kad je riječ npr. o savremenoj kompjuterskoj tehnici pisa-nja i štampanja.
MORFONOLOGIJA
Dio gramatike koji proučava i opisuje glasovni (fonološki) sastav riječi i to šta se dešava sa glasovima (fonemama) u različitim oblicima riječi i u tvorbi riječi, naziva se morfonologija. Taj termin nastao je u spoju (kao složenica) izmedu dva postojeéa termi-na morfologija i fonologija, a kao dio gramatike povezuje fonetiku (fonologiju) sa morfo-logijom i sa tvorbom riječi. U tome smislu, sljedeča poglavlja gramatike bosanskoga jezika ne spadajú u fonetiku (fonologiju), kako je to dosadá u gramatičkim klasifíkacijama bilo uobičajeno, vec spadajú úpravo u morfonologiju, dio gramatike koji je na prijelazu izmedu fonologije i morfologije.
67
Akcent bosanskoga književnog jezika (naglašeni i nenaglašeni slogovi)
Řekli smo da se slog ne izgovara jednakom jačinom, tj. da se u prvom dijelu sloga glas podiže (da je jači) a u drugom spušta (daje slabiji). Kad se slogovi spájajú medu sobom formirajuči riječi, dolazi do sličné pojavc jačeg ili slabijeg izgovora samih tíh slogova u riječi. To znáči da su slogovi u riječi nejednaki po jačini intonacije.
Isticanje jednoga sloga u riječi jačinom i visinom glasa naziva se akcent ili nagla-sak tc riječi. To jačc naglašavanjc ili akcent ima tri svoja elcmcnta: jačinu, visinu i traja-nje. U riječima nóga i ruka naglašcn je prvi slog, ali se medu sobom razlikuju po trajanju. U prvoj riječi slog no je kratak, a u drugoj riječi slog ru je dug. Naglašeni slogovi mogu
68
69
120
Dževad Jahió
biti dugi i krátki, kao što su i sami nenaglašeni slogovi, takoder, dugi ili krátki. Npr. nag-lašeni slogovi u sljedečim riječima su dugi:
sůnce, grána, péta, strana, grád.
70 Naglašcni slogovi u sljedečim riječima su krátki: sfce, krava, selo, pólje, brat, láv, rosa.
Dugi i krátki naglašeni i nenaglašeni slogovi mogu se obilježavati znacima: á= dužina, ä=kratkoča:
súncě, grána, pětá, strana, grád; sřcě, kráva, sěló, póljě, brát, láv, rosa.
Riječi, dakle, mogu biti obilježene samo znacima za dužinu ili kratkoču, gdje se obilježava jedino kvantitet sloga. Takav náčin bilježcnja imamo u sljedečim riječima:
glědálác, svjétôvä, zlótvôrä, räzgóväräm, ôčékívátí, Děrvěntá, begénísätľ.
Riječi i njihovo naglašavanje možcmo bilježiti i na ovakav náčin:
glědálác, svjetôvä, zlótvôrä, räzgóväräm, ôčekíváti, Děrvěntá, hégěnisátl
Riječi se u gramatikama ili sličním priručnicima obično označavaju samo akcenti-ma i nenaglašenim dužinama, dok se kratkoča ne obilježava (nepostojanje znaka nad ne-naglašenim vokálom značí da je on kratak).
71 Ali ni dugi naglašeni slogovi ne izgovaraju se uvijek jednako. U riječi znak osjcéa se padanje jačine i visine glasa a, dok u riječi gláva taj glas kao da raste, povečava se i njegova jačina i visina. Sličná situacija je (ali težc uočljiva zbog kratkoče trajanja i izgo-vora) i sa izgovorom kratkih akcentiranih slogova u riječima značka i glávat. U prvoj riječi prvi slog je kratak, odsječan, rezak, a visina i jačina glasa na kraju naglo padajú. U drugoj riječi prvi slog je takoder kratak, ali je malo uspořen, jer se visina i jačina vokala na kraju podižu.
72 Prema tomc, kod naglašenih slogova prije svega razlikujemo njihovu dužinu ili kratkoču, odnosno kvantitet. Jedni naglašeni slogovi su dugi, a drugi su krátki. Ti naglašeni slogovi razlikuju se još i po svomc kvalitetu, odnosno po tome da li se njihova into-nacija podiže ili spušta. Na osnovu razlika u kvantitetu i kvalitetu naglašenih slogova, u bosanskome književnom jeziku razlikujemo četiri akcenta:
kratkosilazni akcent, koji se obilježava znakom " (vatra), kratkouzlazni akcent, koji se obilježava znakom 1 (potok), dugosilazni akcent, koji se obilježava znakom * (móre), dugouzlazni akcent, koji se obilježava znakom ' (tráva).
73 U vremenu do XIV vijeka bosanski jezik imao je samo dva silazna akcenta * " (li-váda, vojnik) i još jedan stari akcent tzv. metatonijski akut ~, koji se izjednačio sa dugosi-laznim akcentom (sůša>súša). U XIV vijeku je došlo do prenošenja silaznih akcenata za jedan slog ka početku riječi. Pri tome prenošenju akcent je mijenjao mjesto i intonaciju.
í
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
121
Tako su dobíjena još dva nova, uzlazna akcenta. Sav taj proces može se pokazati na prim-jeru dvije opčepoznate riječi: nôga i rúka, i to u njihovim oblícíma: nom. jd. nóga, ruka i gen. jd. nógě, rúkě. Do XIV vijeka bilo je nogä, a onda se desilo tzv. novoštokavsko pre-nošenje akcenta za jedan slog ka početku riječi: nogá>nóga; bilo je ruka, a onda rú-ká>růka; bilo je nogé, a onda noge>nógě, bilo je rúké, a onda ruké>rúkě. Dakle, kada se stari silážní akcent prenosí na krátki slog, dobijamo kratkouzlazni akcent (nogä>nóga). A kad se prenosí na dugi slog, dobijamo dugouzlazni akcent (rúká>rúka). Na mjestu dugog akcenta koji se prenosí za slog naprijed ostaje postakcenatska (poslijeakcenatska) dužina (noge>nógě), koju u bosanskome književnom jeziku obavezno treba izgovarati, jer je ona jedna od glavnih odlika ortoepske (izgovorne) norme bosanskoga ježíka. Bosanski standardní jezik nema predakcenatskih dužina, jer je na te dužine přenesen silazni akcent sa unutamjcg sloga ka početku riječi (sáma; sämä>sáma, bólnica; bôlnica>bólnica, jájni-ca; jäjnlca>jájnica).
Kratkosilazni akcent imaju npr. sljedeče riječi:
kónj, rat, kůča, ňba, ůkva, säblja, ósam, lahko. pita, kruška, vjětar, čärdäk, glě-däm, iälostan, presovati.
Kratkouzlazni akcent imaju npr. sljedeče riječi:
kosa, bosa, sělják, námáz, áváz, akšam, sitan, lovili, máhala, přeliti, třčati, pětka, plivati, prělivoda, djevójčica.
Dugosilazni akcent imaju npr. ove riječi:
kôst, môst, pôst, brod, dán, mrak, zld, hríd, sám, spávam, Hájro (vok), Mého (vok), Báhro (vok), čálma, blráj, radnici, záduha, grádim.
Dugouzlazni akcent imaju npr. ove riječi:
bášča, láma, brada, sáma, gréda, súha, glůha, próha, Sena, Séjo, tetiva, krúžiti, púhati, pričala, péglati.
U pogledu jačine i visine tona (intonacije ili kvaliteta) i trajanja naglašcnog sloga (kvantiteta) za ova četiri akcenta bosanskoga književnog ježíka zaključujemo sljedeče:
a) kratkosilazni akcent, odnosno slog pod tím akcentom, izgovara se krátko, pri čemu jačina i visina tona naglo i istovremeno padajú: klša, buba, lopta, baba, letva;
b) dugosilazni akcent, odnosno slog koji je pod tim akcentom, izgovara se dugo, pri čemu je ton u početku visok, a zatím se istovremeno sa jačinom izgovora i upadljivo spušta (pada, slabi): sin, rúdnik, lôgor, drág, lédan;
c) kratkouzlazni akcent, odnosno slog pod takvim akcentom, izgovara se krátko, pri čemu visina tona raste, a jačina izgovora opadá pri završetku izgovora naglašenog sloga: livada, junák, koza, sáčekati, prěgledaj;
d) dugouzlazni akcent, odnosno slog pod tim akcentom, izgovara se dugo, pri čemu visina tona stalno raste, na taj náčin da ga jačina izgovora gotovo ne može pratiti i dah se gotovo gubi: blizu, lúda, lópov, rávna, gréda.
74
75
76
77
78
122
Dževad Jahič
Řekli srno da neakcentirani slogovi u bosanskome jeziku mogu, takoder, biti krátki ili dugi. Kratkoéa nenaglašenih slogova ne obilježava se znacima, dok se dužina obilježava znakom (ä) iznad vokala (drůgóvá). To su tzv. neakcentirane dužine. Kratkoéa ncak-centiranog sloga može se javljati i ispred i iza akcenta: generácija, razgovárati, prôsac, soba, sjenka.
Dugi neakcentirani slog može se nalaziti samo iza akcenta, a nikada (ili izuzetno rijetko, što norma u principu ne dopušta) ispred akcenta: dječäče, čítam, pišěm, pjesämä, brzinôm.
Neakcentirane dužine javljaju se u bosanskome jeziku kao stalno obilježje nekih riječi i nekih oblika riječi.
1. u nekim padežnim oblicima kod imenica:
a) u gen. jd. imenica ž.r.: ženě, sěstrě, vodě, nógě, rúkě;
b) u instr. jd. imenica ž.r.: žěnóm, sestrám, vôdôm, nôgôm, rúkôm;
c) u gen. mn. imenica sva tri roda: gradôvä, sélä, póljä, glávä; priglaväkä;
2. u odredenom obliku pridjeva:
bŕzi, dôbri, noví, mladi, dôbrôme, nôvôme, túděg, mláděg;
3. u oblicima prezenta:
slušäm, zápäžäm, prigôváräš;
4. u obliku imperativa:
sáčekäj, pôgledäj, sáčekájte, pôgledäjte, zápjeväjmo.
I mnoge druge riječi i njihovi različiti oblici imaju nenaglašcne dužine:
zäpltän, mälobrôjan, Iječilište, ôgnjTšte, lédnik, zäbrinútôst, radost, mlädôst, drúgär, štenäd.
Dužina sloga, daklc, dio je oblika riječi, a time i morfologije, ne samo fonetike (fo-nologije), odnosno morfonologije. Skup svih osobina uzlaznog i silaznog tona akcenta, ja-čine izgovora, dužine ili kratkoče, akcentiranih i ncakcentiranih slogova naziva se prozo-dija ili akcentuacija bosanskoga književnog jezika.
Postoje sljedeča glavna pravila akcentiranja riječi bosanskoga književnog jezika:
a) jednosložne naglašene riječi mogu imati samo silážni akcent, dugi ili krátki:
IM, húd, gläd, mläd, list, din, priši, kraj, dán, jä, mi, môj, tvoj, znoj; mís, los, brôš, šäl, säz, läv, kôš, pas, tref blěf kúp, čup, sôn, náš, säv, své, sad, käd;
b) višesložne riječi mogu imati bilo koji od četiri književna akcenta na prvome slogu:
kratkosilazni: drama, ôdvala, nesigúran, cärevina, sädžäk, sähat, mezär, prěnijela; kratkouzlazni: voda, kôsac, gôra, môtika, säčma, lěžati, zelen, obraz, sěéija, Děvleta;
1
FONETIKA I FONOLOGDA (MORFONOLOG1JA)
123
dugosilazni: súša, grúdi, súmnjäm, Trävničanin, plešem, gädäm; dugouzlazni: séka, mlada, sáditi, rázlikujúči, bívalo, vikati;
c) na unutarnjim slogovima višesložnih riječi može stajati samo uzlazni akcent (pored toga što takav akcent može stajati i na prvom slogu):
kratkouzlazni: planina, dolina, kapětán, ramäzän, terzijän, oslobodili, dvogôdišnjica;
dugouzlazni: začétak, dobitak, divánija, očekívati, duhániti.
Silážni akcent je, dakle, uvijek na prvom slogu, osim u rijetkim slučajevima njego-vog javljanja na krajnjem slogu u uzvicima ili onomatopejskim riječima (koje su nastale oponašanjem zvuková u prirodi):
ahá, ohô; uhů, fiju i sl.
Pravila upotrebe akcenta bosanskoga književnog jezika mogu se formulirati i na drugi način (po kriterijumu samoga akcenta, njegove intonacije i dužine, kao i nenaglašenih dužina):
1. silážni akcenti stojc samo na prvome slogu;
2. uzlazni akcenti mogu stajati na svákom slogu, osim na posljednjem;
3. dugi slogovi mogu biti pod akcentom ili iza akcenta, ne mogu biti ispred akcenta;
4. jednosložne riječi imaju samo silážne akcente (duge ili krátke).
U mnogim riječima bosanskoga jezika promjenom oblika mijenja se i akcent:
voda, vodě, vôdu,vôdo, vôdôm, vódá, vôdama; grád, gräda:grádu, grädovi; písali, pišěm, píši, písao, pisán, píšuci, písah; lähak, láhka, lähko, lähki, lähkôga, lahko; malehan, málehnľ, málehnä, mälehnô; dôbar, dobra, dobro, dôbri, dobre.
Takve promjene imamo i u različitim izvedenicama od tih riječi: voděnják, vodčni-ca, vôdeni; lähkič, lahkôvjerica; dobríčak, dobričina.
Po pravilu, jedna riječ ima jedan akcent, a samo u iznimnim slučajevima može imati i dva akcenta (ali nikad više od dva). Takav dvostruki akcent javlja se u složenica-ma:
národnooslobôdilački, kôntrarevolúcija, kôntrašpijunáža, rádiostanica, äustroúgarski;
Tako i u nekim riječima orijentalnoga porijekla u bosanskome jeziku:
ákibetihájr, bigájrihäk, äbu-zemze, äbu-hájät, alejhisseläm, älla-hälla, ällähráhmetile.
Osim slučajeva javljanja dvaju akcenata u jednoj riječi, u bosanskome jeziku kat-kad če se javiti i oblici riječi sa dvije moguéc vrste akcenata (alternativno), tzv. akcenat-ski dubleti. Tako npr. imamo dvojako izgovaranje akcenta u oblicima jednine ličnih zam-
79
80
81
124
Dževad Jahié
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
125
jenica za sva tri lica: mine/měně, tibe/těbě, njiga/njěgá, sěbe/sěbě. Akcenatske dubletě imamo i u oblicima infinitiva: dóči/dôči, póči/pôči, náči/näči, síči/síči, príči/priči, vú-či/vůči, túči/túči, trésti/trěsti.
82 U ijekavskom izgovoru bosanskoga književnog jezika u dvosložnoj zamjeni jata
(sa ijé) pojavljuju se dvije vršte akcenta:
a) krátki silazni akcent na prvome slogu:
sijeno, bijel, brijeg, sni/eg, riječ, mľiječ, Fijep, sfíjep, vljek;
pri čemu je sljedeči, drugi slog kratak; u književnom jeziku tu nema nenaglašcne postakcenatske dužine. Jednosložni izgovor raširen u razgovomom bosanskome jeziku: [sjéno, bjél, snjég] nije osobina ortoepske (izgovorne) norme bosanskoga jezika;
b) krátki uzlazni akcent na unutamjem slogu (u drugom i trečem obično):
mlijěko, sijělo, bijělo, rijěka, lijěpa, prilijěpiti, oslijěpiti;
pri čemu se (dvosložno i jednosložno) duljenje tog akcenta, rašireno u bosanskome razgovomom jeziku, ne smatra osobinom bosanskoga književnog jezika: [mlijěko-ml jéko, sijélo-sjélo, bijélo-bjélo i sl.].
Od pravila da silazni akcenti stoje samo na prvom slogu ima izuzetaka. Takav je slučaj u složenicama, npr. sivoplävä, svijetložútä, poljoprivreda, kupoprôdaja, primopre-daja, samoůprava , pri čemu se u veóem broju slučajeva kratkosilazni akcent na unutar-njem slogu u bosanskome književnom jeziku přetvara u kratkouzlazni:
poljoprivreda, kupoprôdaja, primoprědaja, samoůprava , kakav je slučaj i sa riječima: ranoränilac, ranoránilački.
Riječi neslavenskoga porijekla, najčešce tzv. evropeizmi, prilagodili su se akcenat-84    skom sistemu bosanskoga književnog jezika, tako da se one izgovaraju sa kratkouzlaznim akcentom, a ne sa kratkosilaznim, kako je to cesto u razgovomom jeziku [inteligentan, komandánt, dirigent i sl.]. U takvim riječima književni akcent je sljedeči:
inteligentan, elegántan, permaněntan, kurěntan, transparěntan, eviděntan; ko-mándanl, dirigent, student, asistent, súplent, docent, maturant, kalôdont, diletant, producent, konkurent, laborant, lingvist, slávist, komůnist, sôlist, túrist.
Tako je i u riječima:
okúpätor [a ne okupätor], generator [a ne generátor], agigátor [a ne agigátor], au-dícija [a ne audicija], represálija [sl ne represálija], zavřšětáká [a ne završětáká], izúzětáká [a ne izuzétäkä], interesántan [a ne inte.resántan],filharmônija [a nefd-harmônija], mikrofônija [a ne mikrofônija], enciklopědija [a ne enciklopédija].
Nazivi država upotrebljavaju se, takoder, sa kratkim uzlaznim akcentom na unutamjem (drugom) slogu:
83
Jugôslävija, Aústrälija, Pensilvänija, Transilväniju, Mauritania.
Sa kratkim uzlaznim akcentom takoder se upotrebljavaju složenice tipa:
telěvizija [a ne televizija], evrôvizija [a ne evrovizija], intěrvizija [a ne intervízija].
Riječi orijcntalnoga porijekla u bosanskome jeziku javljaju sc sa sve četiri književ- 85 na akcenta i sa postakcenatskim dužmama. Npr. takve riječi iz turskog jezika sa sufiksima -Hja, -dija i -luk, u početku su primáne sa akcentom izvomog jezika, pa se one npr. i danas u staroštokavskim govorima (u Srbiji i Cmoj Gori) tako izgovaraju: [bakalija, bak-račlija, čumurdzija, čevabdzija, kestendžija, batagdzija, ašigdzija, bakalůk, bečarluk, bravadžiluk, kujundžiluk]. Ove riječi u bosanskome književnom jeziku pa i u dijalektima toga jezika upotrebljavaju se sa kratkouzlaznim akcentom na drugom slogu:
bakárlija, bakráčlija, čumurdzija, čevabdzija, kestendžija, batagdzija, ašigdzija, ba-káluk, bečárluk, bojadžiluk, bravadžiluk, kujundžiluk.
Tako če se i svi orijentalizmi u bosanskome književnom jeziku javljati sa onim ak- 86 centima i postakcenatskim dužinama sa koj ima se javljaju i riječi slavenskog porijekla:
a) kratkosilazni akcent:
džezva, jěredža, ôdaja, čáge, bámbaška, bäš, beg, begovina, bint, čáir, mejt, čust, šiher, jürda, güta, hälva, mängala, mčrhabä, päfte, sôfra, hádž, sáz, vákat;
b) kratkouzlazni akcent:
ägda, agáluk, áhbäb, ákšam, Älläh, bárdäk, Bäjram, bedevija, beläj, běšika, bis-milläh, burek, čáršaf, čáršija, dělija, dilber, dimije, sábah, sinija, ikindija, derdän, Fěrid, hájät, háläl, hámál, hárám, hátma, heläč, ibrik, máhrama, jemenija, tábut, káhva, kahvěnisati, kändilj, kášika, Kúr an, kúrbán, sahan, Měka, měhlem, měk-teb, merhámet, měvlúd, mujězin, oklágija, pěšklr, piläv, sělám, somün, ramázän, šěhid, těpsija, terzijän;
c) dugosilazni akcent:
din, nám, Šálko (vok.), Hálko (vok.), Sájmo (vok.), Rámko (vok.), sáhdíle, ädetösum, háj-váj, mášalláh, bábo, bádžo, Běgo (vok.), džán, Fajko (vok.), Fihmo (vok.), han, järo, Juso (vok.), kálfa, mál, pájdo;
d) dugouzlazni akcent:
ahmedíja, bábo, burázer, čása, dženáza, Emina, Ferhadíja, hamájlija, Hamid, má-tüh, Medina, muhádžir, něna, dědo, sehára, iftáriti, terávija, vaktíja.
Postoje riječi koje se u bosanskome jeziku javljaju bez akcenta i koje se akcenat- 87 ski oslanjaju na riječi ispred ili iza sebe. Riječi koje nemajú svoga akcenta nazivaju se kli-tike (nenaglašenice). Razlikuju se dvije vršte klitika: enklitike (zanaglašenice) iproklitike (prednaglašenice).
126
Dževad Jahič
1
FONETIKA I FONOLOG1JA (MORFONOLOGIJA)
127
88 Enklitike su riječi koje nemajú svoga akcenla vec čine izgovornu intonacijsku cje-linu sa riječima ispred sebe. To su obično nenaglašeni (kraci) oblici ličnih zamjenica i kraci oblici pomočnih glagola jesam i hoču, te upitna riječca li:
Zamjcničkc enklitike su: me (:mene), te (.tebe), ga i nj (.njega), je i ju (:nju), mi (:mem), ti (.tebi), mu (:njcma), joj (/rijoj), nam (:nama), varn (:vama) im (.'njima), ih (.njih).
Npr.: Sáčekat če me, doněsi mi, prěvario te, porúčuju varn, neka Tm; hôčeš li?
Glagolske enklitike su: sam f .jesam), si (:]cs\),je (:jeste), srno (Ojesmq), ste (Ijeste), su f.jesuj, ču f.hoču), češ (:haceš), ce (:hoče), černo f:hočemp), čete (:hočete), če (/hočej.
Npr.: bio sam, tamo černo dači, mibismo uradili.
Proklitike su riječi bez akcenta koje se naslanjaju na riječi iza sebe i kao izgovor-na ejelina upotrebljavaju se sa tim riječima. Dakle, akcenatski se naslanjaju na riječi koje joj slijede. Proklitike su prijcdlozi, riječce i věznici. Npr.: žívim u grádu, čekám u ávliji, j ä i ôn.
89 Proklitike u nekim slučajevima na sebe mogu prevuči akcent koji je pripadao slje-dečoj riječi, riječi na koju se proklitika naslanjala. Kad proklitike stoje ispred riječi sa silážním akcentom (", "), one u bosanskome jeziku prevlače na sebe taj akcent, pri čemu akcent ostaje isti, silazni (tzv. staro prenošenje), ili postaje uzlazni (novo prenošenje). Oba ta primjera karakteristična su za bosanski jezik i njegove dijalekte, naročito drugo prenošenje. Primjeri prcnošenja silaznih akcenata na proklitike bez izmjene akcenta (staro prenošenje):
íi gräd, u polje, na brdo, nä vodu, zä tobôm, sä tobóm, na njega, ů srce, u kolo, krôzä nj, ú snijeg, ů rijeku.
Primjeri prenošenja silaznih akcenata na proklitike sa izmjenom vrstc akcenta (novo prenošenje):
ú kuču, ú školu, za knjigu, ispred škole, izá kučě, od kučě, pô kuči, ú kuči, ú goste, za brata, iz Bosně, iz Bugôjna, iz Konjica, sä nama, zä nama, medu nama, ô nama; ná me, ná te; i nama, i varna.
Ovakvo prenošenje i promjenu akcenta imamo i u glagolskim oblicima sa odri-čnom riječcom ne kao proklitikom:
ně gledám, ně pričámo, ně radíš, ně budě, ně sänjäm, ně gledáj, ně rádáj.
90 Akcent i njegova svojstva (kvalitet i kvantitet), kao i naglašene dužine i kratkočc, u bosanskome jeziku nerijetko mogu biti nosioci i samih razlika u značenju. Dakle, mogu kao i glasovi (foneme) imati razlikovnu (distinktivnu) funkciju.
U bosanskome jeziku takva uloga akcenta ogleda se u sljedečim primjerima:
gräd (led, tuča, křupa) grád (naselje)
lúk (povrče) lúk (tradicionalno oružje sa strijelom)
kúpiti (skupljati, sabirati) kúpiti (novcem nabaviti)
pas (životinja)
páša (titula)
pitati (tražiti odgovor)
slágati (ne reči istinu)
järica (pšenica zasijana u prolječe)
breza (drvo)
járak (prokop)
lála (tulipán)
pára (novac)
zabit (zabačen kraj, mjesto) zar (mahrama za pokrivanje Muslimanki; kocka u igri tavle) zěhra (zrno, čestica) bula (muslimanska vjeroučiteljica) mládež (omladina) gúta (izraslina na tijelu) húrija (dženetska ljcpotica)
jaká (kragna, okovratnik)
koluj (imperativ od kulatí)
mája (domačica)
mánija (strast, suludost)
mile (biče, insan, ljudski stvor)
säja (prebrojavanje; Čad, garež)
sala (nosila za ranjenike, bolcsnikc)
sin (muško dijete)
súra (red, linija)
päla (klis i pala, národná pastirska igra)
pás (pojaš) paša (ispaša)
pitati (hraniti nekoga; dijete, bolesnika) slágati (stavljati zajedno, skupa) järica (mlado od koze) Breza (krava sa šarama kao u breze) járak (oružje, bojna oprema) lala (cárski dvorjanin, dvorjanik) para (vodena para, isparenje) zábit (oficir) zôr? (upitno)
Zěhra (žensko ime)
bula (žena muslimanka uopče)
mládež (ben)
gúta (pogrbljena žena)
húrija (pašnjak, livada), Húrija
(žensko ime)
jáka (snažna)
kôläj (lahko, bez napora)
mája (kvas, kvasac)
mánija (značenje, smisao)
mile (dráge)
säja (deblja čoha)
sála (učenje mujezina kad neko umrc) sin (arapsko slovo s) súra (poglavlje u Kur'anu) pála (dvosjekli mač, lopata)
Nosilac razlike u značenju može biti ne samo različita vrsta akcenta vec i samo nje-govo mjesto u riječi:
91
Alija (muško ime)
Rěmzija (muško ime)
Fáhrija (muško ime)
kapama (vrsta jela od mesa i povrča)
srědina (dio hljeba)
mehka (pridjev)
Alija (žensko ime)
Remzija (žensko ime)
Fahríja (žensko ime)
kapama (od kapa, kape)
sredina (okolina, ambijent; središte,
centar)
méhka (vrsta slatke pite)
mesěla (vjerski problém, vjersko pitanjc) meselä (uzrj. naprimjer).
Nosilac razlike u značenju može biti i neakcentirani slog, u zavisnosti od toga da lije dug ili kratak:
128
Dževad Jahié
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
129
göre (iznad, povrh) kuče (mn. od kuča) guše (nom. mn. od guša) Biläl (muško ime) Misír (Egipat)
gorě (od gárjeti)
kůčě (gen. jd. od kuča)
gůšě (gen. jd.)
bllal (dio konjske opřeme)
misir (kukuruz)
Koliko od akcenta i nenaglašene dužine ili kratkoče zavisi značenje riječi, pa i uop-če stilski uobličena jezička cjelina, o tome nam govore sljedeča dva stihá data u obliku ne-ke vršte akcenatske igrc riječi:
Gore gorě göre gorě no što göre gorě dölje.
(gôre=m visini, gorě= komparativ od loše, zlo; gôre=množina od imenice göra, planina; gorě=prezent od glagola górjeíi)
Za pravilan književni izgovor u bosanskome jeziku veoma je važno da se (kad je riječ o akcentu) izgovaraju neakcenatske dužine, jer su one odlika ortoepske norme toga jezika. U bosanskome razgovomom jeziku jačaju tendencijc nedosljednog izgovora i gub-ljenja tih dužina. Te tendencije naročito treba suzbijati u školi, na radiju i televiziji. To se može učiniti upomim insistiranjem na pravilnom izgovoru i na izgovaranju svake neak-centirane dužine koja postoji u bosanskome književnom jeziku.
Pravilan izgovor postakcenatskih, odnosno nenaglašenih dužina imamo npr. u slje-dečim primjerima:
Bosně i Hercegovině, drugövä, skläpämo, dogôvärämo se, svakôdnevnľm, nfiho-vľh, predsjedávajuči, ne mislímo i sl.; a ne Bosně i Hercegovině, kako se npr. cesto čuje na radiju i televiziji kad spiken ili úřednici izgovaraju:
[Rádio Bosne i Hercegovine ili Televizija Bosne i Hercegovine i sl.], stoje poslje-dica zapostavljanja ortoepske norme bosanskoga jezika. Ona se zapostavlja čak i tamo gdjc sc po prirodi posla mora posebno njegovati (radio-televizija).
Za usavršavanje književnog izgovora akcenata bosanskoga jezika najboljc mogu poslužiti književna djela bošnjačkih i bosanskih pisaca. Kao primjer uzet černo dvije pjesme. Jednaje antologijskapjesmaBalada o medvjedici savremenog bošnjačkogapjes-nika Džemaludina Latiča.
BALADA O MEDVJEDICI
Dávno - hej, dřvorědi trípút su vet od stúdi svisli! -čekali srno voz u grádu u kojem sád brojím minuté. Zádugo dóšao nlje i bili srno Ijáti, pókisli. A kad se pojávila iz húdžeričkě žbúkě,
tä kôšara svjétlosti ráštrkäné, žútě,
písnula je, a mí srno, na pozdrav, ů vis ďigli rúke.
Sad srno rozdvojeni. Cúvajú me šmájseri i zical
Svákě nôči, u póla dván 'ěst, slůšám: lstí vôz
zóve nas i tráíipo hladnom grádu, túzno búljěč.
Ljútita što nas več jednom nejma, hůkně
i riiz mrak se trůntavo odvúče, pútem bljelíh tráčnicä,
sa svojom klkôm i sápima, vúkúči kxdje,
mědvjedica kojôj su ôteli mladúnče.
A ti-gdjě si sadá? Omotána u "sal, na kôjôj stanici zébeš?
Pčělice promrzlá sred pusta ulišča!
Ni ôve nôči, ni nekě idúčě nôči,
ni u svá svitánja pláva, ô! - nijědan vôz néče ôbradovali tebe, néče ti dônijeti nlšta - osim dálekôg píska, pô srcu biča krvava.
Džemaludin Latič
Druga pjesma sa obilježenom prozodijom (akcentom) bosanskoga jezika jeste ču-vena Emina, koju jc veliki srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine Aleksa Šantič napisao na čistom bosanskome jeziku.
EMINA
Sinôč, kad se vrátih iz tôpla hamáma, pródoh pokraj baště stärôga imáma; Kad tamo u bášti, u hladu jasmína, S ibríkom u ráči stájäše Emina.
Ja, kákva je pusta! Tako mi imána, Stídjě ně bi bilo daje kod Sultána! Pa još kadä šěčě i plěčima kréčě, Ni hôdžin mi zápis višé pomoč néče!
Jä joj názvah seläm. Al môga mi dína, Ně šče ni da čuje Rjepá Emina; No u sribrn ibrik záhvatila vodě, Pa po bášti dule zalivati ôde.
S gránä vjitar dúhnu, pa niz plěči pusté Räsplete jój oné pletěnice guste: Zamirisa kosa ko zúmhuli plávi; A mini se krénu burúret u glávi!
130
Dževad Jahié
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
131
Malo neposŕnuh, môjega mi dinal Al měni ne dóde ľijepä Emina; Samo me je jednom pôgledala mfko, Niti háje álčak, što za njóme cfkohl
Aleksa Šantič
Glasovne promjene i glasovni zakoni (II)
U úvodnom dijelu Fonetike i fonologije ukázali smo na prírodu i zakonomjernost glasovnih promjcna kad je riječ o mijenjanju (pomjeranju) osječaja za glas i njegovom prelasku u drugi glas; npr. promjena starih nazalnih vokala e i q u samoglasnike e (<e) i u (<q), ili izmjena zadnjonepčanog vokala jeri (y) u vokal prednjeg reda i i sl.
Glas se, medutim, mijenja i u neposrednom dodiru sa drugim glasom, gdje se gla-sovi jedan drugome prilagodavaju po izgovoru. Tako npr. u izvedenoj riječi prôsidba pre-ma osnovnom glagolu prošiti, bezvučni suglasnik ř ispred zvučnog suglasnika b přetvara se u zvučni suglasnik d, kako bi se dva glasa izjednačila po zvučnosti. Sličné primjere pretvaranja suglasnika imamo i u sljedeéim riječima:
kôsidba (<kosit+ba;Od), prědodžba (<predoč+ba; č>dž), tóbdžija (<top+dži-ja;p>di), burěgdžinlca (<burek+džinica;k>g), prěhrambení (<prehran+be-ni;n>m), stámbeni (<stan+beni;n>m).
Iii npr. u riječi dänašnjľ prema osnovnoj riječi dánás imamo mijenjanje suglasnika s ispred prednjonepčanog sonanta nj u nástavku za tvorbu pridjeva, pri čemu se to s přetvara u prednjonepčano š, kako bi se dva glasa jedan drugome priblížili po mjestu tvorbe, tj. oba postala prednjonepčana.
Osobina je glasova da se oni jedan drugome prilagodavaju pod odredenim uvjeti-ma i u konkrétním glasovnim pnlikama. Glasovi jedan na drugoga djeluju. Oni se po ne-kim svojim osobinama ujednačuju, približavaju se jedan drugom po izgovoru. Pri tome dolazi do postepenog mijenjanja glasa, čiji je konačan rezultát njcgov prelazak u drugi glas. Kada od jednoga glasa dobijemo drugi glas, tada je riječ o glasovnojpromjeni. A kad utvrdimo uvjete pod kojima se jedan glas mijenja u drugi glas, tada smo odredili glasovni zákon promjene toga glasa. Tako npr. za promjenu sušu primjeru dánašnji važio je glasovni zákon:
nenepčani suglasnik mijenja se ispred nepčanog suglasnika u nepčani suglasnik.
Taj zákon, medutim, ne znáči da se svako s ispred nepčanog suglasnika mijenja u š. U bosanskome književnom jeziku imamo npr. riječi snjižan, snjegovi, snjegóvit, snje-gúljica, Snješko (Bijělič) i sl. To bi onda značilo daje glasovni zákon prelaska s>š ogra-ničen samo na odredene slučajeve. Glasovni zákon smo u stanju precizno odrediti tek onda kad známo koliko je on ograničen, kad odredimo sve uvjete pod kojima se jedan glas mijenja u drugi glas. Primjcri snjižan i sl. govore o tome da se suglasnik s u književnom
jeziku ne mijenja ispred nj, kad to nj vodi porijeklo od sonanta n i sonanta / u zamjeni jata. To ograničenje se proširuje na sve takve slučajeve; nema promjene nenepčanog suglasnika u nepčani suglasnik u slučajevima ijekavskog izgovora riječi. Iii npr. riječi: izljúbiti se, razljepôtati se, iznjedriti i sl. govore o tome da se nenepčano z u prefiksu ne mijenja ispred nepčanog glasa kojim započinje osnovna riječ u složenom glagolu. To je još jedno ograničenje u glasovnom zákonu mijenjanja suglasnika sizušiž ispred prednjoncpčanih glasova. Pošto se ovaj glasovni zákon odnosi samo na strůjné suglasnikc 5 i z (kako imamo u primjerima iščeznuti, triješče, plášte, grôžde, gvôžde i sl.), ali ne i na ostale nenep-čane suglasnike (jer imamo primjere otčěpiti, potčiniti, Zěpče, Zupča i sl.), tada ga može-mo precizno ograničiti i utvrditi:
Zubni suglasnici s í z mijenjaju se ispred prednjonepčanih suglasnika u njima srodne nepčane suglasnike š í ž;
bňješte (od brijestje> brijeste> briješte), hráste (hrastje>hraste> hrašíe), lište (listje>liste> lište), iščiliti (izčiliti>isčiliti>iščiliti), iščepřkati (izčeprkati> isčepr-kati> iščepřkati).
Pravila ove izmjene ne zahvataju slučajeve a) kada se suglasnici s i z nalaze u prefiksu ispred sonanata Ij i nj: razljútiti, iznjíhati, iznjedriti; b) ispred istih ovih sonanata u ije-kavskoj zamjeni jata: snjěžina, bjěšnjeti, razljěvák, bzljeda, razljěpšati se, razljepôtati se.
Postoje neke opče karakteristike glasovnih zákona koje važe za bilo koji glasovni zákon (kako za ovaj koji smo naveli, tako i za sve ostale glasovne zákone). To su sljedece karakteristike:
1. Glasovni zakoni ne važe uvijek jednako za čitav prostor jednoga ježíka. Tako npr. u bosanskome jeziku imamo dijalekte u kojima se izgovara prätje, a ne práče; listje, a ne lište; rôdjäk, a ne rodák; pójti, a ne póti; dôjde, a ne dodě, ili měja; a ne měda; prěja, a ne předa; mläjT, a ne mladi; ali nema ni jednog područja na prostoru dijalekata bosan-skoga jezika u kojem nije dosljedno izvršena promjcna k u c ispred e, kao npr. jitnáče, ili promjena g u ž ispred e: Bože, draže i sl.
2. Glasovni zakoni mogu važiti posebno za književnijezik, aposebno za dijalekte, odnosno za govore koji su dijalekatska baza tome jeziku. Npr. u dijalektima bosanskoga jezika imamo izgovor [razljútiti, izljúbiti, rážljevati, razljěvák, děvojka, těrati], ali je u književnom jeziku prihvaceno samo: razljútiti, izljúbiti, razlívati/razlijěvati, razljěvák, djěvójka, tjěrati.
3. U glasovnim promjenama nisu rijetki slučajevi dvostrukog mijenjanja glasova, po jednom i po někom drugom glasovnom zákonu; npr. u glagolu iščašiti imamo dvije promjene. Prva je jednačenje po zvučnosti, promjena izčašiti>isčašiti (z>s), a druga je jednačenje po mjestu tvorbe, pnjelaz nenepčanog u nepčani glas: isčašiti> iščašiti (s>č), tako i u iščeznuti (<isčeznuti<izčeznuti). Tako je i u primjerima iščúpali, úščuti se i sl.
4. Glasovne promjene se dešavaju u raznim vremenima i etapama razvoja jezika; postoje u bosanskome jeziku promjene naslijedene, iz praslavenskog jezika (čak i one za-
132_Dževad Jahič
čete u još daljoj prošlosti), kao što su palatalizacija, jotovanje i sl. Ali postoje i one koje su nastale mnogo kasnije u někom od perioda razvoja bosanskoga govornoga jezika (kakva je npr. promjena sonanta / u vokál o na kraju riječi ili sloga, koja se dogodila u XIV vijeku). I jedné i druge osobine, medutim, danas predstavljaju odlikc gramatičkog sistema bosanskoga jezika, bez obzira na velikú razliku medu njima u samoj starini promjenc.
5. Jedan glasovni zákon važi samo za jedan period razvoja jezika (duži ili kraci), a kad taj zákon prestane važiti, onda on na različite náčine biva narušen i poremečen. Tako npr. zákon prve palatalizacije važio je za praslavenski jezik. Ali on je prestao važiti u razvoju bosanskoga jezika, pa je tako u mnogim slučajevima ponovo uspostavljen izgovor konsonanta k ispred vokala e i /. Kad u bosanskome jeziku imamo oblike junáci, druže, Bože i sl., to znáči da je sačuvana glasovna promjena po starom (praslavenskom) zákonu. A kad imamo u jedním slučajevima majčin, djěvójčin, a u drugim slučajevima Sálki, Núrki ili Ájkě-Ájkin, Ánkě--Ankin, májke-májkin (pored majčin), onda u jednom slučaju imamo očuvanu promjenu po starom glasovnom zákonu, a u drugom slučaju imamo vračanje, odnosno ponovno uspostav-ljanje suglasnika k pod utjecajem srodnih riječi ili oblika. Takva pojava zove se analogija. Analogija je glasovna pojava u kojoj sc pod utjecajem srodnih riječi ili oblika unosi jedan glas mjesto drugoga koji je nastao u rezultátu neke starije glasovne promjene, odnosno glasovnog zákona te promjene. U jeziku se u jednom vremenu medu sobom isprepliéu glasovne promjene nastale po glasovnim zakonima i promjene nastale po analogiji, koje su suprotne tim gla-sovnim zakonima i koje daju drukčije rezultáte. Analogija, u stvari, znáči promjene u jeziku koje se dešavaju onda kad prestane važiti neki glasovni zákon.
Analogija u jeziku ne može djelovati dok je na snazi neki glasovni zákon; ona dje-luje tek onda kad je glasovni zákon prestao važiti (mada u jeziku posljedice glasovnog zákona veoma dugo traju). Da nije tako, u bosanskome bi se jeziku oblici jůnače, druže več odavno izgovarali júnáke, oVířge, jer je to jůnače, druže posljedica glasovnog zákona prve palatalizacije, koji je važio u praslavenskom, ali ne i u bosanskome jeziku. Ali sam bosan-ski jezik u sebi čuva vrlo staré osobine kakva je i ova praslavenska. Tako je i inače sa sva-kim jezikom; da on dugo vremena čuva ostatke starine u sebi, mada se sam stalno mije-nja. Ali tc njegove promjene teško su dostupne savremenicima. Nama se čini da se jezik ne mijenja zato što ga našim golim (nelingvističkim) okom ne možemo sagledati. Jer jezik je po svojoj prirodi promjenjiva, a nije statična, neizmjenjiva pojava. Čovjek obično šmátra da je jezik ono što je u njemu danas, a ne ono što se u njemu kroz vijekove dešavalo.
98 Postoje slučajevi da nekadašnju glasovnu promjenu ispred vokala u današnjem je-
ziku nemamo zato što taj vokál u vrijeme važenja glasovnog zákona nije ni bio na tome mjestu; umjesto njega tu je bio neki drugi vokál. Tako npr. u riječima kiša, Upiti, ruke, nôge, můhe, glôginja, kněginja, prváke i sl. iza konsonanta k nije bio današnji vokálili e vec neki drugi vokál (npr. vokál y u riječi kyša i sl.). Ili neke riječi u vrijeme vršenja prve palatalizacije nisu ni bile poznáte slavenskim jezicima; one su se u njima pojavljivale kasnije, kad (praslavenski) glasovni zákon prve palatalizacije više nije važio: generál, gigant, gerílac, hěčim, heljda, hiljada, hit; hidžra, hiseta, Hidájet, Hercegovina, kino, kibla, kijámet i sl.
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)_133
Nasuprot tome, u nekim riječima danas imamo izvršenu stáru glasovnu promjenu 99 zato što taj vokál na tome mjestu nije bio takav kakav je danas: bjěžati (<běg-eti), iza prednjonepčanog ž (odnosno g) nije bilo a več drugi glas; ili kríčati (<krik-eli), slušati (<sluh-eti) ili lúčac (<luh,cb). Suglasnik č u ovom posljednjem primjeru na prvi pogled i nije nastao pod utjecajem glasovnog zákona prve palatalizacije, ali samo na prvi pogled; mjesto vokala a u vrijeme važenja toga glasovnog zákona bio je drugi glas, glas ispred ko-jega se k mijenjalo u č po (praslavenskom) zákonu prve palatalizacije.
Promjene samoglasnika Promjena o u e
Pošto glasovne promjene i glasovni zakoni koji su se vršili u prošlosti ostavljaju 100 svoje posljedice i u današnjem jeziku, takve posljedice javljaju se i u promjeni samoglasnika o u samoglasnik e. U prošlosti bosanskoga jezika jedno vrijeme je važio glasovni zákon: iza mehkih (palatalnih) suglasnika (iza suglasnika koji se tvore na prednjem nepcu) samoglasnik zadnjeg reda o prelazio je u samoglasnik prednjeg reda e. On se time asimi-lirao (jednačio) prema tim prednjonepčanim suglasnicima.
Pored današnjih mehkih suglasnika é i a* i sonanata j, Ij i nj, u prošlosti bosanskoga jezika mehki su bili i ostali prednjonepčani suglasnici ž, š, č, dž i c, kao i grupe št i žd, pa i sonant r. Iza svih tih glasova, tamo gdje je po porijeklu bilo o, to o se svuda mijenjalo u vokál e.
U bosanskome jeziku posljedice takvog glasovnog zákona imamo i danas. U vecini 101 kategorija u kojima se nekad vršio prelazak o u e iza palatalnih glasova, očuvali su se re-zultati toga prelaženja, mada oni nisu sačuvani dosljedno u svim kategorijama; to je znak da je taj glasovni zákon vec odavno prestao važiti.
a) U instr. jd. imenica m.r. javlja se nastavak -om ukoliko se osnova ne završava današnjim, ili nekadašnjim palatalnim suglasnicima:
bratom, svätom, dôstom, gôstom, pôstom, prútom, drůgom, plúgom, bijednikom, ibríkom, plameňom, Suléjmanom, Osmanom, Ivanom, drzmanom, evládom, zárom, grádom, malom, rubom, zubom, stúbom, tôpom, snopom, plástom, plástom.
Ali u imenica kod kojih se osnova završava na neki prednjonepčani glas, tada obično imamo nastavak -em:
krajem, sjájem, Kôrajem, zmájem, králjem, kandíljem, fitíljem, pánjem, Kovánjem, kônjem, plačem, máčem, sáčem, koláčem, brisáčem, Grubäčem, mladičem, sinči-čem, prútičem, Tépičem, Osmánovičem, Zéjnilagičem, Sádikovičem, nóžem, carem, kulášem.
2. Ali se pod utjecajem raznih drugih glasovnih promjena, suprotnih po rezultátu 102 od asimilacije (jednačenja), i ovdje javljaju naporedne upotrebe vokala o i e, npr.:
134
Dževad Jahic
pejzážem/pejzážom, spůžem/spůžom, můžem/múžom, pjeváčem/pjeváčom, igráčem/igráčom, äpäšem/äpäšom, kováčem/kováčom, nosáčem/nosáčom, učáčem/učáčom, kopáčem/kopáčom, jaháčem/jaháčom, pliváčem/pliváčom, goničem/goníčom, vodíčem/vodíčom, séndvičem/sěndvičom, pajdášem/pajdášom.
Kod nječi gdje se u prethodnom slogu nalazi vokál e dolazi do pojava disimilacije (razjednačavanja), pa se u nástavku ovih oblika javlja vokál o, bez obzira na to da lije u osnovi mehki ili tvrdi suglasnik:
Běčom, krěčom, skěčom, sprějom, kéjom, keljom, Sénjom, ádešom, pěšom, věšom, pindžerom, děmirom, Emirom, Zéjnilom.
b) U nom. mn. (a tako uglavnom i u ostalim padežima) imenice m. r. javljaju se sa infiksom -ov-, ako se osnova završava ncnepčanim ili zadnjonepčanim suglasnikom, pa imamo:
grádovi, robovi, grôbovi, snobovi, bokoví, lákoví, rakovi, brkoví, bikovi, svatovi, vělovi, válovi, drúgovi, harfoví, plúgovi, rogovi, sinoví, zárovi, pároví, gblubovi, snôpovi, plástoví.
Ali ako se osnova takvih imenica završava nekim od prednjonepčanih suglasnika, ili nekada mehkim sonantom r, tada najčešče imamo infiks -ev-\
máčevi, tráčevi, sáčevi, múževi, nóževi, kríževi, spúževi, pánjevi, máljevi, krájevi, zmájevi, králjevi, brojevi, smádevi, cárevi, prištevi (a ipríštovi).
c) Rezultati ovc promjene dosljedno se čuvaju kod imenica srednjeg roda, gdje se vokál e mjesto vokala o javlja i u nominativu i u zavisnim padežima. Iza suglasnika koji ni u prošlosti bosanskoga jezika nisu bili mehki uvijek je nastavak -o:
selo, čelo, prélo, sijělo, vrelo, krílo, čedo, kfdo, brdo, grlo, pero, kôljeno, čudo, dfvo, slovo.
Ali u poziciji iza prednjonepčanih suglasnika (kao i iza grupa st i žď) i iza ncka-dašnjih mehkih r i c, redovno idc samoglasnik e:
kôlje, pôlje, zélje, znánje, imánje, ríbänje, klänjänje, poščěnje, góščěnje, líce, ostrice, biče, píce, ôgnjlšte, bůnjište, sirište, jérište.
d) Prisvojni pridjevi imaju nastavak -ov kod imenica m.r. na suglasnik kad im se osnova završava nenepčanim ili zadnjonepčanim suglasnikom:
Sinanov-Sinánovič, Šábanov-Šabánovič, Zúlfov-Zulfôvič, Sálkov-Sálkovió, Pávlov-Pávlovič, kapetúnov-Kapetánovič, sôkolov-Sokôlovič.
Ako im se osnova završava na prednjonepčani suglasnik ili nekadašnji mehki so-nant r, tada imaju nastavak -ev:
Dôrdev-Bórdevič, barjaktárev-Barjaktárevié, Ůrošev- Uróševic.
Iza sonanta r javlja se i nastavak -ov, jer svako r nije bilo mehko, a i ono meliko je očvrslo, tako da se u današnjem jeziku javljaju naporedni oblici sa -ev i -ov:
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
135
Serdarev/Sěrdárov (Serdárevič/Serdárovič), brdárev/břdárov (Brdárevič/Brdáro-vič), Hájdarev/Hájdarov (Hájdarevič/Hájdarovič);
ili pisärev/pisärov, stänärev/stänärov, brôdärev/brôdárov, mlinärev/mľinärov, tě-särev/tisärov, slástičárev/slästičärov, muhtárem/muhtárom, cestářem/cestárom, pastírem/pastírom, rudárem/rudárom, kalendárem/kalendárom.
U primjerima kao: Ômerov-Omérovič (Ômerovič), dilberov-Dilbérovič samo je nastavak -ev jer dolazi do disimilacije (razjednačavanja) prema e u prethodnom slogu (da se ono ne bi ponovilo), ili je samo sa prefiksom -ev- u bošnjačkim prczimenima iz nekih drugih glasovnih razloga: Dizdárevič, Baždárevič i sl.
e) U nom. jd. zamjcnica i pridjeva s.r. iza tvrdih suglasnika ili u padežnim oblici-ma tih rijcči muškog i srednjeg roda javlja se samoglasnik o:
ôvô, ônô, tô, sváko, dobro, hromô, novo, bvogä-ôvome, bnogä-ônomé, tôgä-tôme, sväkôga-sväkôme, dôbrôga-dôbrôme, hrômóga-hrômôme, nôvôga-nôvôme.
Ali iza mehkih suglasnika stoji vokál -e:
moje, tvoje, svoje, naše, vaše, čije, kóje, vrúce, túdě, sinjě; môjega-môjemu, tvôje-ga-tvôjemu, svôjega-svôjemu, našěga-našěmu, vašěga-vášěmu, čijěga-čijěmu, vrú-čěga-vrúčěmu, túděga-túděmu, sinjěga-sinjěmu.
To je zato što se o iza prednjonepčanih suglasnika u prošlosti bosanskoga jezika pretváralo u e, a rezultati te promjene očuvali su se do danas.
3. U nekim slučajevima naporedo sa vokálom o upotrebljava se vokál e čak i iza nenepčanih suglasnika, iza zubnih s i z. Ti glasovi su srodni sa suglasnicima š, ž, č, iza kojih je dolazilo do promjene vokala o u e, jer su oni u nekadašnjem jeziku bili mehki. Tako su naporedni oblici:
mräzovi/mrázevi, mlázovi/mlázevi, nôsovi/nôsevi, kúrsovi/kúrsevi, štósovi/štósevi, pôjasovi/pbjasevi.
4. U vok. jd. imenica ž. r. na -a javljaju se oblici sa -o ili sa -e u zavisnosti od suglasnika ili sonanta na kraju osnove - da lije on bio mehki ili tvrdi:
ženo, gôro, zôro, môrijo, ráno, ali kumrijice, jaränice, drugärice, Milice, Alice, ma-da se tu javljaju i naporedni oblici Dänice/Dänico, sělice/sělico, úbojice/ůbojico, úkoljice/úkoljico.
5. Ima slučajeva, odnosno gramatičkih kategorija, u kojima se vokál o javlja i iza prednjonepčanih pa čak i iza današnjih mehkih suglasnika, ili je takva upotreba pretežnija u odnosu na upotrebu sa samoglasnikom e.
a) Tako je u instr. jd. imenica ž. r. na -a i zamjenica ženskog roda:
dúšôm, gúšôm, sušôm, Miíšôm, Hášóm, fläšôm, kišôm, báščôm, kfšom, vôljôm, Ná-dôm, Sladom, Sänjôm, Tänjôm, zmijôm, príjôm, strújôm, Mújôm, Súljôm; mojom, tvojom, svojom, kôjôm, väšôm, našom.
103
104
105
136
Dževad Jahič
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA^
137
106
107
08
b) Naporedna upoireba vokala e i o je u izvcdenim glagolima tipa:
prijateljevati/prijateljovali, účiteljevati/účiteljovati, blčevati/bičovati, mäčevati/mäčovati.
6. Kod složenica sa spojnim samoglasnikom postojale su tendencije upotrebe samo-glasnika -o- ne samo iza očvrslih prednjonepčanih suglasnika kao u primjerima: mišulovka, mišomor i sl. več i iza današnjih mehkih prednjonepčanih suglasnika, pa ěak i iza sonanta j:
konjokrádica, biljojěd, bučóglav, ridôbrad.
Ipak se i ovdje javlja upotreba i sa o i sa e, dakle, dubletni oblici, od kojih sc i jedan i drugi smatraju knjižcvnim oblícíma. To se odnosi na riječi složené sa prednji, srednji, zaduji, gornji i donji, kod kojih se u bosanskome ježíku izvjesna přednost ipak daje oblícíma sa o, mada su i oni sa e u pisanoj tradiciji bosanskoga jezika:
prednjoněpčaní/prednjenépčani, srednjôäzljskľ/srednjeäzijskľ, srednjoěvropskí/srednjeěvropski, srednjovjěkovni/srednjevjěkovni, zadnjoněpčaní/zadnjeněpčam, gornjodrínskí/gornjedrínskl, gornjovákufski/gornjevákufski, gornjolúžičkľ/gornjelúžički, gornjolimski/gornjelimski, donjovákufskí/donjevúkufskí, donjolúžičkí/donjelúžički.
Prijevoj vokala
Još u indoevropskom i u praslavenskom ježíku došlo je do promjena korijenskih vokala, vjerovatno zbog akcenatskih promjena i promjene kvantitcta (dužine izgovora) sa-moglasnika. Posljedicc takvih promjena postoje i u današnjem jeziku, naročito u izvede-nim glagolima, tj. u njihovoj tvorbi.
Tako npr. u riječima plěstiiplót; teči: tok javljaju se takve promjene kod vokala. Riječi plesti i plot kao i riječi teči i tok medu sobom su značenjski srodne, ali su srodne i po s vom sastavu, odnosno emitologiji. Osnova plet- (npr. plětěm, plětoh) i imenica plot imaju sve iste glasove, odnosno foneme koji su u istom rasporcdu. Razlika je samo u tom što u prvoj riječi izmcdu / i t imamo vokal e, a u drugoj riječi vokal o. Tako je i sa riječima teči:tok, gdje se osnova tek- {těkoh, téči<tek-ti) i imenica tok takoder razlikuju po vokali-ma e:o. Takve razlike mogu se javljati ne samo izmedu dva vokala, več i izmedu tri vokala, npr. e.o.i kao uplěsti:plót:prěplitati i sl.
Takve promjene vokala, izvršene u korijenu srodnih riječi, nazivaju se prijevoj vokala (alternacija, apofonija).
U današnjem bosanskome književnom jeziku javljaju se sljedeči prijevoji vokala: a) prijevoj dvaju vokala:
e:o=plěsti:plót, teči: tok; e:i=plěsti:prěplitati, záplitati;
e:u= tresti:trús, mésti:mútiti;
i:o=izvirati:izvor, bíratv.izbor, píti:pôjiti, biti:bôj, liti:lój; úmirati.úmor, odúpirati, podúpirati:ôtpor; i:u=sipati:úsúti, pôsipati, posuti;
o:a= hwm.hrämati, bôsti.ubádati, ponôviti.ponávljati; obnôviti:obnávljati; a:i= tači.ůcati, máči.micati; b) prijevoj sa tri vokala: e:o:i=plésti:plót:préplitati; téči:tók:úticati;
e:i:o=razděrati:rázdirati:rázdor; těči:úticati:tóčiti; rčči:pôricati:srôčiti.
7. U korijenu riječi gdje je nekad u praslavenskom, staroslavenskom i starobosan-skome jeziku bio poluglas, u današnjem jeziku nema samoglasnika (bräti, úmrijeti, zvarí), dok se u drugim oblicima tíh istih riječi i u etimološki srodnim riječima javlja korijenski samoglasnik (běrěm, ůmirati, zôvem). U takvim slučajevima imamo prijevoj koji vodi po-rijeklo od poluglasa. U riječima kao bra-li<bbra-ti, zva-ti<zhva-ti, poluglas se nalazi u slabom položaju, jer je bio ispred sloga sa punim vokálom, pa se u njima gubio. U što-kavskim govorima poluglas je u jakim položajima davao vokál o, a u slabim se gubio. Tako srno imali dán<dbttb, san<sbtib, pétak<petbkb, pas<pbSb.
Zbog gubljenja poluglasa u slabom položaju u našim primjerima glagolske tvorbe došlo je do pojave prijevoja mladega tipa, koji možemo nazvati starobosanskim prijevo-jem:
0:e-bräti:běrěm (bra-:ber-), prati:pěrěm fpra-:per-) 0:o-zväti:zôvem (zva-:zov-).
8. Prijevoj vokala može biti kvalitativní i kvantitatívni. Kvalitativní prijevojje onaj prijevoj gdje imamo promjenu kvaliteta, odnosno vršte samoglasnika u korijenu riječi (korijenskoga samoglasnika), pri čemu se ne mijcnja kvantitet (dužina) vokala. Npr.: dó-vesti:dovóditi, běrěm.izbor, prôvesti.provôditi.
9. Kvantitativní prijevoj je prijevoj kod kojeg imamo promjenu kvantiteta korijenskog samoglasnika. Npr.: lěči.iijěgati, umóriti.umáraii, izmislitr.izmísljati, promisliti:promišljati, zápjevati:zapijěvati, zádjenuti.zadijěvati, gdje imamo prijevoj e:ije, o:a, i:i,je:ije.
Nepostojano a
U bosanskome jeziku uočljivo je javljanje samoglasnika a u odrcdcnim oblicima riječi i u odredenim pozicijama, a da se taj vokál u drugim pozicijama tih istih riječi ne javlja. Ako za primjer toj pojavi uzmcmo rijcč lovac, uočit černo na osnovu svih oblika promjene tc riječi da se samoglasnik a javlja samo u obliku nom. jd. lovac: i u obliku gen. mn. lovaca, i to u poziciji izmedu sonanta v i suglasnika c: -vac, -vaca. U svim ostalim padežnim oblicima to a se ne javlja: jd. lóvac-lóvca-lôvca-lôvca-lôvcem-lôvcu; mn. lôvci--lovácä-lôvcima-lôvce-s lôvcima-o lôvcima.
109
110
111
112
138
Dževad Jahič
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
139
Porijeklo ovakve pojave vezano je takoder za prošlost našeg jezika. Ta imenica ne-kad jc glasila lovbcb, gdje je bio poluglas u drugom i treéem slogu. Taj poluglas je bio sas-tavni dio glasovnog sistema našeg jezika. On se vec od XI vijeka počeo gubiti na kraju ri-ječi i u otvorením slogovima. Najprije se u ovoj riječi poluglas gubio na kraju sloga, gdje je bio u slabom položaju (lovbCb>lovbc). Poluglas iz prethodnog sloga gubljcnjem polu-glasa na kraju riječi jačao je i našao se u tzv. jakoj poziciji, da bi se zatim vokalizirao (XIII-XIV vijek). Tako smo u nom. jd. dobili oblik lovac. U zavisnim padežima u starom ježíku je prije gubljenja poluglasa bilo lovbca-lovbcu. U takvoj poziciji poluglas se nala-zio u slabom položaju, jer je bio ispred sloga sa punim vokálom. On se tada gubio. Na taj náčin smo dobili i to nepostojano a, čija nepostojanost je uvjetovana različitim položajem poluglasa u riječi. "Postojano a" vodi porijeklo od poluglasa u jakoj poziciji (koji se vokalizirao), a nepostojano a od poluglasa u slabom položaju (kojí se gubio). Takvo a jav-lja se i u mnogim drugim imenicama ovoga tipa: lônac-lônca-lonácä; kólac-kólca-kôläcä; hrôpac-hrôpca-hrôpäcä i sl.; i kod njih se to a javlja samo u dva padeža: u nom. jd. i gen. mn. U ostalim padežima ga nema, te se se to a stoga i naziva nepostojanim a.
Ovakvo nepostojano a u bosanskome jeziku javlja se i u sljcdečim oblicima i prim-
jerima:
a) u nom. jd. i gen. mn. mnogih drugih imenica m.r.:
vrábac (nom. ]á.)-vrápca (gen. ]A)-vrápci (nom. mn.)-vräbäcä (gen. mn.); júnac--júnca-júnci-júnäcä; múlac-múlca-múlci-múläcä; kôbac-kôpca-kôpci-kňhäcä; sä-mac-sámca-sámci-sämäcá; jámac-jámca-jámci-jämäcä; mômak-mômka-mômci-mo-mäkä; úštipak-úštipka-úštipci-úštipäkä; šípak-šípka-šĺpci-šfpäkä; smútljivac-smút-Ijivca-smútljivci-smútljiväcá; glúmac-glúmca-glúmci-glúmäcá; hátar-hátra-hátri-hä-tärä; pápak-pápka-pápci-päpákä; tvórac-tvórca-tvórci-tvôräcä; ôkorak-ôkorka--ôkorci-ôkoräkä; múčuk-múčka-múéci-múčákä;
b) u gen. mn. imenica s.r. i ž.r. sa osnovom na različite grupe suglasnika:
sedlo (nom. )á.)-sědla (gen.jd.+nom.mn.)-sěaa/a (gen.mn), bedro-bédra-bédärä; kôplje-kôplja-kôpäljä; djevôjka-djevôjke-djevojákä; bltka-bitke-bitäkä; mäčka--mäčke-mäčäkä; däska-däske-däsäkä; sěstra-sěstre-sěstára; ňkva-tikve-ťikävä; näčve-näčvi/náčävä; ráčve-ráčvi/ráčává; bljéčve-blječvT/blječávä;
c) u nom. jd. m.r. neodredenoga pridjevskog vida:
dôbar (:dôbri, dôbrä, dôbrô), lahak (:láhki, láhkä, lähkô), mehak (:mehki, mehkä, mehkô), malehan, krhak, pŕhak, čästan, jäsan, múdar, gôrakjädan, čemeran, glá-dan, múčan;
d) u nom. jd. nekih zamjenica m.r.:
sáv (:svi), Ikakav (:íkakvi), riikakav (:ríikakvi), läkäv, onäkäv, kákav, kojekákav, nekakav, sväkakav;
e) u različitim glagolskim oblicima:
rěkao (:rěkla, rékle, rěkli), dôšao (:dôšla, dô'sle, došli), sfígao (:stigla, stigle, stig-li), stekao, môgao, zaněmogao, presao, jěsam (:jěsmo, jěste);
f) u tvorbi glagola složenih sa prefiksima:
izätkati (:istaói<iz+tači), razáznati (:razjuriti, razljevati), izägnati (:izgoniti), odägnati (:odgoditi), razäsúti (:razseliti>raseliti);
gdje se iza prefiksa javlja nepostojano a kad se taj prefiks nade ispred suglasničke grupe (iz+gnati), ali se to a ne javlja kad je prefiks ispred glagola sa jednim početnim sug-lasnikom (iz-goniti);
g) u nekim prijedlozima uz pojedine oblike:
sa Muhámedom, sä sinom, sä knjigôm, sa Kur anom, sä mnôm, sá nama, sa vama, ka grádu, ka tékiji, ka kibli, niza stranu, nizä se, uzá kutu, úzá me, krozá šumu, krôzä me, pôda mnôm, pôda me, predá mnôm, predá me, ôdä me.
U ovakvim slučajevima nepostojano a javlja se u prijedlozima uz imenske riječi sa bilo kojom grupom suglasnika (sá mnôm), ili bilo kojim strujnim suglasnikom (sä sinom, sa ženôm, krôza zld, krozá šumu), ili nekim drugim suglasnikom jednakim sa suglasnikom u prijedlogu ili sličnim njemu (ka kibli, ka grádu).
Ali če sc takvi prijcdlozi javljati i bez nepostojanog a:
s hôdžôm, s bratom, s bábom, úz kuču, s varna, ůz drvo, nizpotok, niz nôs, s tôbôm, s tefériča, k móru.
Prijedlozi sa nepostojanim a i bez nepostojanoga a dosta slobodno se upotreblja-vaju, što znači da se cesto javlja njihova naporedna upotreba:
s ťôbôm/sä tobôm, s brätomlsá bratom, s kôsôm/sa kosom, s nôgôm/sa nôgôm, spún-cem/sa púncem, s ámidžôm/sa ámidíôm, s däidžôm/sa däidžôm, k livadi/ka livadi, krôz kuču/ krozá kuču, úz štalu/uzá štalu, úz stränu/úza stranu, niz stränu/niza stranu, s hilôm/sa hilôm,
ali če uvijek biti bez nepostojanog a:
niz brdo, niz nôs, niz ulicu, pred njega (ali predá nj), pred džámijôm, pôd njú, pôd njega (ali pôda nj), pred njú, pred njím.
Od oblika sa nepostojanim a kod imenica kojc sc završavaju na -ak, treba razliko-vati imenice sa takvim završecima kod kojih nije riječ o nepostojanom a, nego o tzv. "pos-tojanom" a:
Devěták (gen. Devetáka, a ne Devétka), sédmák, junák, mútvak, ribnják, sädžák, m'éräk; Bjelák, Pétäk (prezimena).
Tako če imenice iftär, múftär, Sěrdár i sl. takoder biti bez toga nepostojanog a, ka-ko je to npr. u riječima íbar (gen. Ibra), tigar (gen. tigra). Tako je i u riječima rávnják,
140
Dževad Jahič
zôrnjäk, gôrnjäk, ili u prezimenima Zôrlak, Tôrlak i sl., gdjc jc gcnitiv ravnjáka, zornjá-ka, gornjáka; Zôrlaka, Tôrlaka. Npr. u žargonskoj riječi cvónjak (:gcn. cvónjka) ili u ri-jcčima drónjak (;drónjka), gánjak (;gänjka), javlja se nepostojano a. Ali to nepostojano a npr. nemamo u gcn. žargonizma crnjäk (gen. crnjáka), ili u mikrotopommu Brézjäk (gen. Brezjáka), ili u orijentalizmu ähmak (gen. áhmaka) itd.
Asimilacija (jednačenje) i disimilacija (razjednačavanje) glasova
116 Glasovi se, kako je več rečeno, u medusobnom dodiru mijcnjaju, tj. utječu jedni na druge. To se dešava ili prilagodavanjem izgovora (artikulacije) jednoga glasaprema dru-gome, ili gubljcnjem nekih njegovih sastavnih dijelova artikulacije i to kad se dva ista ili slična glasa nadu jedan do drugoga. Kad se dva različita glasa nadu jedan do drugoga, tada u jeziku može doči do jednačenja medu njima, tj. da se jedan od njih prilagodava dru-gome i da prelazi u taj drugi glas. Takva glasovna promjena naziva se jednačenje odnos-no asimilacija glasova. Ona može biti djelimična ili potpuna. To zavisi od toga da li se glas prema drugom glasu izjednačava samo u nekoj osobini, ili se izjednačava potpuno.
Druga pojava mijenjanja glasova ogleda se u tome da se dva ista ili srodna glasa kad se nadu u neposrednom dodiru jedan od drugoga udaljavaju. Oni se razjednačavaju (disimiliraju) kako bi se izbjeglo nagomilavanje istih ili sličnih glasova. Takva promjena naziva se disimilacija (razjednačavanje). I jedna i druga promjena zahvataju i samoglas-nike i suglasnikc.
Sa ovim glasovnim promjenama vezane su i nckc druge promjene koje im mogu ili prethoditi ili sljediti iza njih (npr. sažimanje samoglasnika, gubljenje suglasnika, uproš-čavanjc suglasničkih grupa i sl.).
Asimilacija (jednačenje) samoglasnika
117 Asimilacija samoglasnika je potpuno izjednačavanje različitih vokala kad se oni u riječi ili u govornom nizu nadu u neposrednom kontaktu. Tada se jedan od vokala prilagodava drugome, tako da prelazi u taj drugi glas. Takve promjene bile su u prošlosti bosan-skoga jezika, a njezine rezultáte zatičemo i u današnjem jeziku. Imamo npr. naporednu upotrebu riječi čije se obje forme šmátrajú pravilnim:
koga/kojega, tvoga/tvojega, moga/mojega, kome/kojemu, tvome/tvojemu, mome/mojcmu, dvoga/dvojega.
U svim tim naporednim oblicima, vokálu o (u prvim riječima ovih parova) odgo-vara grupa -oje- (u drugim riječima iz ovih parova): koga/kojega, tvoga/tvojega. Oblici na drugome mjestu ovih parova po porijeklu su stariji, jer su se iz njih razvili prvi oblici ovih parova. Tako npr. u obliku kojega došlo je najprijc do gubljenja sonanta j, pa se dobio ob-lik koega. Tada su se jedan do drugoga našla dva različita vokala o i e. Izgovor vokala e
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
141
prilagodio se izgovoru prethodnog samoglasnika o, prelazeči u taj samoglasnik o, čime je dobijen oblik kooga. Nakon toga dolazi do još jedne (naknadne) glasovne promjene. To je sažimanje (kontrakcija) dvaju vokala o (oo) u jedno o, ali obavezno u dugo o (o), zato što su dva krátka o dala jedno dugo o. Tako se na kraju dobije oblik koga. Taj isti proces odvijao se i sa oblikom tvojega>tvoega>tvooga>tvogô i sl. Takva asimilacija samoglasnika je i u primjenma:
pôjäs>poas>paas>pás, zajec>zaec>zeec>zéc, čiiajes> čilaeš> čitaaš> čitáš.
Asimilacija samoglasnika može biti progresívna i regresivna. Progresívnu asimi- 118 laciju imamo u slučajevuna kad se drugi glas u glasovnoj grupi prilagodava prvome, tj. kad drugi glas prelazi u prví glas:
dvojega> dvoega> dvooga> dvóga; tvojega> tvoega> tvoogá> tvóga.
Regresivna asimilacija javlja se kad se prvi glas iz glasovne grupe prilagodava drugome, tj. prvi glas prelazi u taj drugi glas:
pojas>poas>paas>päs; zaječ>zaec>zeec>zčc. Disimilacija (razjednačavanje) samoglasnika
Disimilacija je glasovna promjena koja nastaje u težnji da se izbjegne nagomila- 119 vanje više istih samoglasnika kad se oni nadu u neposrednom dodiru. Takvu pojavu nala-zimo npr. u oblicima instr. jd. imenica m.r., gdje če se javljati dva nástavka: -om i -em iza prednjonepčanih suglasnika, gdje bi se, inače, očekivao samo nastavak -em:
a) Brégočem, Lúpočem, Malkočem, Pälošem, sjäjem, krajem, nóžem;
b) Béčom, kréčom, pešom, péškesom, ädešom, kéjom, spréjom, ježom, Grábežom (grábežom), mlädežom, gárežom, smrádežom, svŕbežom (svrábežom), pädežom, bódežom.
U primjeru a) ostao je historijski naslijeden nastavak -em ispred prednjonepčanih suglasnika ili sonanta j, dok j c u primjeru b) iza istih takvih suglasnika nastavak -om. Tu je, u stvari, došlo do procesa razjednačavanja, odnosno disimilacije vokala e i o u dva sus-jedna sloga: Béčem>Béčom, kréčem>kréčom, kéjem>kéjom, kéljem>kéljom. Drugi vokál e izmijenio se u vokál o, kako bi se izbjeglo ponavljanje istog vokala e u dva susjedna sloga.
Takav isti proces disimilacije samoglasnika dogada se i u različitim oblicima zam- 120 jenica i pridjeva sa pokretnim samoglasnicima:
môme/môjemu, tvôme/tvójemu, lijépomě; túděmu, firěmu, zádnjěmu,
gdje se u primjeru máme javlja krajnjc e zato što se u slogu ispred pokretnog vokala javlja vokál o (tako i tvôme, lijépôme). U drugom primjeru (mojemu) pojavljuje se vokál w zato što jc u prethodnom slogu vokál e (kao i u tvôjemu, túděmu, svôjemu, zádnjěmu). Tu jc riječ o razjednačavanju odnosno disimilaciji, težnji ka izbjegavanju nagomilavanja istih samoglasnika u susjednim slogovima.
121
122
142
Dževad Jahič
w
Takvo razjednačavanje javlja se takodcr i u rasporedu množmskih sufiksa -ov-/-ev-kad se iza mehkih prednjonepčanih suglasnika nalazi infiks -ev-: krájevi, brôjevi, slôjevi, spôjevi, nôjevi, zmájevi, ali ée se u drugim riječima javiti oblici sa -ov-: kéjovi, sprejoví, péšovi, véšovi zato što se u prethodnom slogu nalazi vokál e. Da bi se izbjeglo ponavljanje e u narednom slogu [kejevi, sprejevi, peševi, veševi], dolazi do razjednačavanja, tako da e iz drugoga sloga prelazi u o [kéjovi, sprejoví, péšovi, véšovi).
Sažimanje (kontrakcija) samoglasnika
Kad se dva ista samoglasnika nadu jcdan do drugoga, dolazi do glasovne promjene sažimanja ili kontrakcije tih samoglasnika. To je proces njihovog spajanja, slivanja u jedan vokál, kojí u tom slučaju, uglavnom, postaje dug. Tako npr. sažimanje imamo nakon izvršenoga procesa asimilacije samoglasnika:
kojega> koega> kooga> kôga; tvojega> tvoega> tvooga> tvôga; zajec>zaec>zeec>zéc; pojas>poas>paas>päs.
U tim primjerima oo > o, ee>e, ad>a. Sažimanje se ne vrši samo nakon asimilacije samoglasnika. Ono se vrši i u drugim slučajcvima (neovisno o asimilaciji) kad se dva ista samoglasnika nadu jedan do drugoga. Takva promjena javlja se u prošlosti bosanskoga jezika nakon promjene sonanta / u vokál o na kraju sloga, u riječima kao:
sokot>sokoo>sôkô; stol>stoo>stô; sol>soo>sô; vot>voo>vô, gdje imamo sažimanje vokala oo>o.
U bosanskome književnom jeziku ne dolazi uvijek do sažimanja dvaju susjednih samoglasnika kad se oni nadu jedan do drugoga. Takvo sažimanje ne vrši se u složenica-ma gdje sc prvi dio složenice završava vokálom o, a drugi dio počinjc tim istim vokálom:
národnooslobôdilačkí, crnôoka, tamnôoka, plavôok, poôdmaói, pôočim, sljepoôčnica.
Takvo sažimanje u književnom jeziku se ne vrši ni u riječima stranoga porijekla:
zoolôgija, reéksport, deegzisíéncija, deevropeizácija, deetatizácija, deemocionali-zácija.
Pokretni (fakultatívni) vokáli
123 U književnom jeziku na kraju nekih riječi mogu se javiti samoglasnici koji ne mi-
jenjaju niti značenje niti gramatickú kategoriju te riječi, a u drugim slučajevima te iste riječi javljaju se bez toga samoglasnika. Takvi samoglasnici nazivaju se pokretni samoglasnici, zato što se u istim riječima nekad javljaju, a nekad ne javljaju. U bosanskome književnom jeziku pokretni samoglasnici mogu biti vokáli a, e i u.
Pošto se kao pokretni vokál najčešče javlja samoglasnik a, njega treba razlikovati od nepostojanog a, kojem je pokretno a samo na prvi pogled slično. Nepostojano a vodi
FONETIKA I FONOLOG1JA (MORťONOLOGIJA)
143
porijeklo od poluglasa i nikad se ne javlja na samom kraju riječi. Pokretno a obavezno se javlja na kraju riječi i nema nikakve veze sa nekadašnjim poluglasom.
Pokretni samoglasnici u bosanskome jeziku javljaju se u sljedečim kategorijama
riječi:
a) zavisni padeži u pridjevskoj promjeni: mládog-mládôga; mládôm-mládômu--mládôme; mlädím-mlädTma; méhkôg-méhkuga; méhkôm-méhkômu-méhkôme; méhklm--méhkíma;
b) zavisni padeži u zamjeničkoj promjeni: tvôg-tvôga; tvôm-tvômu-ivôme; tvójim--tvôjíma; njim-njíme;
c) prilozi käd-kädä; säd-sädä; täd-tädä; ríikad-nikadä; nekad-nékadä; kátkad-kät-
kadu.
Pokretni vokáli upotrebljavaju se slobodno, pa oblici i sa njima i bez njih pripadajú književnom jeziku. Oni se u tom jeziku javljaju ili ne javljaju vezano za čisto zvukovne, odnosno stilske efekte u riječi. Ipak, u bosanskome jeziku oblici sa pokretmm vokálom najčešče se upotrebljavaju onda kad se jedan do drugoga u spojevima riječi nadu dva eks-plozivna suglasnika. Pri tome pokretni vokál ima funkciju razdvajanju tih dvaju eksplo-zivnih suglasnika. Time se ízgovor tih glasovnih spojeva čini manje napregnutim; izbje-gavaju se dvije suglasničke eksplozije. Takav izgovor je u primjeru dobroga druga. Tu se pokretno a u prvoj riječi javlja kako bi razdvojilo dva eksplozivna suglasnika da se oni ne izgovaraju (pa i ne pišu jedan do drugoga) u jednoj sintagmatskoj ejelini.
Tako u bosanskome književnom jeziku treba pisati i izgovarati sljedeče primjere sa pokretnim vokálom a:
äktivnôga borca, taléntiränôga pjesnľka, ubijenôga gangstera, njégovôga dvojníka, tvôga bábě, tádäpôdigném, kádä dôdem, mkadäphje, bogômilskôga doba, nä-šégaprédsjednľka, väšégap'rijatelja, dálekôgagräda, iskopänôga bläga, däidžinô-ga kapúta, kompjúterskôga téksta, Kúrbänskôga bájrama.
Promjene suglasnika (i glasnika)
Jednačenje suglasnika
U dodiru jedan s drugim suglasnici se medusobno prilagodavaju, pri čemu dolazi do prelaska jednog suglasnika u drugi. Ove promjene se mzwajujednačenja suglasnika. Postoje dvije vrste jednačenja suglasnika: 1) jednačenje po zvučnosti, 2) jednačenje po mjestu i načinu tvorbe.
Jednačenje suglasnika po zvučnosti
U govornom se nizu cesto nadu jedan do drugoga dva suglasnika nejednaka po zvučnosti. Tada se u njihovom ízgovoru javljaju artikulacione smetnje. Te smetnje se u tradicionalnoj gramatičkoj terminologiji nazivaju otežan ili težak izgovor.
124
125
126
127
144
Dževad Jahié
Poznato je da suglasnici medu sobom čine parove zvučnih i bezvučnih suglasnika. To su suglasnici koji sc u govornom aparátu izgovaraju na istom mjestu i na isti náčin, ali se razlikuju po zvučnosti. Iz več date tabele zvučnih i bezvučnih parova (v. tabelu u t. 19) proizilazi da postoji sedám takvih parova, a da bezvučni suglasnici / h i c nemajú svojih zvučnih parnjaka. Glasovi iz prvoga niza (zvuční) izgovaraju se uz trepercnje glasnih žica i zato se zovu zvučni suglasnici. Glasovi iz drugoga niza izgovaraju se bez trcperenja glasnih žica i zato se zovu bezvučni suglasnici. Ako se jcdan do drugoga nadu dva suglasnika nejednaka po zvučnosti, tada se prvi glas prilagodava drugome, što predstavlja progresívnu asimilaciju suglasnika. Ako je prvi glas zvučan, a drugi bczvučan, tada prvi suglasnik (zvučni) prelazi u svoj bezvučni parnjak i tako dobijamo oba bezvučna suglasnika:
rúbac:rubca>rúpca; stúbac:stubca>síúpca; žábac:žabcá>žápca; vrábac:vrab-ca>vrápca; iztjerati>istjerati; iztisnuti>istisnuti; odkopati>otkóputi; odkova-ti>otkovati; odhraniti>othrániti; podkovica>pótkovica; bjegstvo>bjěkslvo; drž-ka>drška; drugčijí>drúkčijT; težka>téška; nizka>niska.
Ako je prvi glas bezvučni, a drugi zvučni, tada sc prvi glas (ovoga puta bezvučni) prilagodava drugome (zvučnom), pa tako dobijamo oba zvučná suglasnika:
čevapdžinica>čevábdžinica; burekdžinica>burěgdžinica; topdžija>tôbdžija; ok-lopdžija> oklôbdiija; vračbina>vradžbina; naručba>nárudžba; binjekdžija>b"i-njegdžija; salepdžija>salěbdžija; svatba>svadba; kositba>kôsidba; ienit-ba>žěnidba.
Bezvučni suglasnici h,fi c, pošto nemajú svojih bezvučnih parova, ostaju neizmi-jenjeni ispred zvučnih suglasnika:
Vřhbosna, Vŕhbäšče, Zúhdija, Véhbija, Núhbegovič, Šähbegovič.
Kod jednačenja suglasnika po zvučnosti javljaju se sljedeča odstupanja:
a) ako se zvučni suglasnik d nade ispred bezvučnih suglasnika s i f, on se ne mije-nja u svoj bezvučni parnjak (/):
grádski, Ijúdstvo, pôdsjelnľk, odsjěk, ôdsječi, ôdstupnica, odstúpati, pôdsvijest, prédsjednlk, prédstojnik, srôdstvo, súdstvo, odselámiti, ôdselč, odséliti; odšétati, ôdšleputi, podšíšati, ôdštampän, odšaráfiti;
b) u složenicama, radi očuvanja sastavnih dijelova i samoga značenja riječi:
ädhézija, pôdtekst, jurisdikcija, predtúrski, postdiplómac, Obhôdäš, Podhránjen, Podhrástovi, Pôdhúm;
c) u riječima stranoga porijekla:
habsburskí, drägstor, gangster, Väšingtôn, Káringtôn, plebs.
128 U bosanskome jeziku do jednačenja po zvučnosti ne dolazi ni u orijentalizmima
kod kojih sc čuva glasovni lik blizak izvornom iz arapskog ili turskog jezika:
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGLIA)
145
fésdžija, hadiskí, hútba, tékbir, téštľd.
Bošnjačka imena orijentalnoga porijekla pišu se obično bez jednačenja, dakle, ta-koder čuvaju izvorni glasovni lik:
Edhem, Midhat, Subhíja,
a tako i bošnjačka prezimena:
Grabčänovič, Dérvišbegovič, Zúbčevič.
Ipak, u bosanskome književnom jeziku pravilni su i oblici sa izvršenim jednačenjem suglasnika po zvučnosti u takvim imenima i prezimenima:
Mithad, Múgdim, Suphija, Magbúla; Grapčánovič, Zúpčevič.
Hipokoristici (skračena imena od milja) od bošnjačkih imena pišu se sa izvršenim jednačenjem po zvučnosti zato što se ti hipokoristici najčešče upotrebljavaju u govoru, gdje se oni izgovaraju samo sa izvršenim jednačenjem:
Sútka, Rápka, Sätko, Dútka.
Kad se suglasnik d nade ispred nastavka -stvo, nc prelazi u svoj bezvučni parnjak
c. Tuje u pitanju odstupanje od glasovne promjene jednačenja suglasnika po zvučnosti; jer imamo samo vodstvo (u književnom jeziku nikada ne pišemo voéstvo).
Jcdnačcnje suglasnika po mjestu i načinu tvorbe
Jednačenje suglasnika po mjestu i načinu tvorbe glasovna je promjena koja zahva-ta znatno manji broj glasova od jednačenja suglasnika po zvučnosti. Njezini rezultati ogledaju se kod neuporedivo manjeg broja primjera u bosanskome jeziku. Ovo jednačenje ograničeno je na: a) strujne zubné suglasnike í i z; b) na strujni zadnjonepčani suglasnik A i c) na sonant n.
a) Kad sc strujni zubni suglasnici 5 i z nadu ispred prednjonepčanih suglasnika dž,
d, č, č, Ij, nj, š i ž, tada se oni mijenjaju u strujne prednjonepčane suglasnike š ili ž.
aa) Suglasnik s mijenja se u s:
lisčé> lísce, trijesče> tríješče, posčenje>pôšéenje, časčenje>čäšéenje, prsée-nje>prščenje, mislju>míšlju, nosnja>nôšnja, prosnja>prôšnja, pasče>päšče, pisčev>píščev, podnosljiv>podnôšljiv, nesnostjiv>nesnóšljiv, sčepati>ščépati.
ab) Suglasnik z mijenja se u ž:
grozde>grôžde, paznja>päžnja, mlaznjak>mlážnjäk, mrznja>mŕžnja, mirazdžijä> miräždžija, voznja> vôžnja.
Ako se pri ovakvom jednačenju jedan do drugog nadu dva suglasnika nejednaka po zvučnosti, tada najprije dolazi do jednačenja (suglasnika) po zvučnosti, pa tek onda do jednačenja po mjestu i načinu tvorbe:
129
130
146
Dževad Jahič
147
izčupati> isčupati> iščúpati; izéeznuti> isčeznuti> iščeznuíi; izéekivatí> isčekiva-ti> iščekivati; obrazčič> obrasčič> óbraščič; razčešljati> rasčešljati> raščěšljati.
Ako se suglasnici s ili z nadu ispred suglasnika 5 ili i, tada se nakon izvršenog jednačenja po mjestu i náčinu tvorbe vrši stapanje, slivanje suglasnika:
izživjeti> ižživjetí> ižívjeti; izšetati> iššetati> išéíali; izšaketati> isšaketaíi> iššake-tati>išakětati.
Postoje dva odstupanja od ovog jednačenja:
aa) Kad se suglasnici s i z nadu ispred sonanata Ij i nj koji se nalaze na početku drugog dijela složenice:
sljúbiti [a ne šljubiti], razljútiti [a ne ražljutiti, kako sejavlja u nekim dijalektima], izljúbiti [a ne ižljubiti], iznjíhati [a ne ižnjihati], uzljúljati [a ne užljuljati].
ab) Kad se suglasnici s i z nadu ispred Ij i nj koje je nastalo jekavskimjotovanjem:
sljěme [šijeme u dijalektima], sljěpilo, sljepóča, bjěsnjeti, snježan, ôzljeda, iz-njedriti.
b) Jednačenjem po mjestu i náčinu tvorbe suglasnik h prelazi u suglasnik š ispred afrikatskih suglasnika c i c:
Biščanin (od Bihčanin:Bihäč), mjéščič (mjěhčič:mijeh), ôraščič (ôrahčič:ôrah), třbuščič (frbuhčič:třbuh).
Suglasnik h u grupi hč ovim jednačenjem može preéi u grupu sc, ali može ostati i ncizmijenjen:
daščěm (ali i dahéěm), drščěm (dfhčěm).
c) Kad sc sonant n u izvedenim riječima nade ispred praskavih suglasnika b i p, prelazi u sonant n. Time se on po mjestu tvorbe primiče suglasnicima b i p, tako da se i sonant i suglasnik izgovaraju na jednome mjestu i na jedan način, dodirom dviju usána:
zelenbač>zelěmbaé, stanbeni>stámbeni, crnpurast> cřmpurast, odbranbeni>ôdbrämbenľ, prehranbeni>prěhrambeni, činbenik>čimbenik.
Ali u složenicama čiji se prvi dio završava sonantom n, a drugi počinje suglasnicima p ili b, ne dolazi do ovog jednačenja, tj. sonant n upisanju ostaje neizmijenjen (mada se uvijek izgovara sa izvršenom izmjenom n>m):
jedänpüt (a ne jedampul), stránpittica, crvěnpěrka, vánbräčnľ, vanblôkovskl
Do takvog jednačenja ne dolazi ni u pisanju bošnjačkih prezimena:
R'izvänbegovič, Häsanbegovič, Šáhinpašič, Sinanpašič, Suléjmanpašič, Ôsmanpašič.
FONETIKA 1 FONOLOG1JA (MORFONOLOGIJA)
Palatalizacija
Zadnjonepčani suglasnici k, g i h ispred samoglasnika prednjeg reda e i i mijenja-ju se u suglasnike c, z, š. To je posljcdica nekadašnjega glasovnoga zákona u praslavenskom jeziku koji je več odavno prestao važiti, ali se njegovi ostaci javljaju i u današnjem bosanskome jeziku. Ta pojava zove se palatalizacija ili prva palatalizacija (jer je najsta-rija po postanku). Zadnjonepčani suglasnici, odnosno velari, po toj promjeni prelaze u prednjonepčane ili palatalne suglasnike, palataliziraju se. Ovom glasovnom promjenom suglasnici su se priblížili samoglasnicima po mjestu izgovora; velari su sc mijenjali u palatale kako bi se po mjestu izgovora priblížili vokalima prednjega reda e ili i.
Palatalizacija se vrši u sljedečim oblicima riječi:
a) u vok. jd. imenica m. r.:
jůnače (junak-e), vôjniče, pútniče, námjerniče, poslániče, patentce, Bože (Bog-e), druže, vraže, duše (duh-e);
b) u prezentu glagola čija se infitivna osnova završava na k, g ili h, kad se oni nadu ispred samoglasnika e:
pěčěm (peku), lečem (teku), vúčěm (vúků), túčěm (túkú), strížěm (strigu);
c) u oblicima mn. imenica oko i uho: ôči-ôčiju-ôčima, ůši-úšijú-úšima;
d) u aoristu nekih glagola:
rěkoh-rěče, mäkoh-mäče, digob-ďiže, stigoh-stiže;
e) u tvorbi nekih imenica:
mômak-mômče-mômčina; strůk-strúčak; zräk-zráčak; mrák-mráčan; vůk-vúčič; drítg-družina; rôg-rôžina; stôg-stôžina; prah-prášina; mljeh-mjéšina; můha-múšica;
f) u tvorbi nekih glagola:
můka-můčiti, ťřka-trčali, slúga-slúžiti, sůh-súšiti, glůh-glúšiti.
U nekim oblicima zubni suglasnici c i z na kraju osnove riječi takoder se ponášajú kao zadnjonepčani suglasnici k i g, pa se ispred samoglasnika e i / mijenjaju u prednjonepčane suglasnike č i i:
starac-stärče; ôtac-ôče; mjesěc-mjěsěče-mjěsečina; Ijůbica-ljubičíca; pfíca-pliči-
ca; knéz-kniže-knéževina-kněžina; vitěz-vitěže.
Sve ove promjene vršené su u davnoj prošlosti bosanskoga jezika. Kad su se u kas-nijem njegovom razvitku jedni do drugih ponovo našli zadnjonepčani suglasnici k, g i h i samoglasnici prednjega reda e i í, glasovni zákon palatalizacije nije više važio i velari su ostajali neizmijenjeni. Tako npr. u našem jeziku imamo:
131
132
133
Dževad Jahié
I
134
135
ruke, múke, nôge, múhe, búhe, junákinja, glóginja, báginja, Vlähinja.
To znáči da višc nijc bilo uvjeta za palatalizaciju, a takve glasovne grupe više nisu predstavljale nikakvu poteškoču za izgovor.
Ukoliko se u nekrm oblicima riječi ova promjena javi isprcd samoglasnika a, kao npr.:
grášuk (:grah), mášak (:máh), dášak (:dáh), třčati (:třk); to znáči daje taj samoglasnik a novijega porijekla i daje na njegovom mjestu ranije (u vrijcme vršenja palatalizacije) takoder bio prcdnjonepčani suglasnik (e ili poluglas prcd-njeg rcda t>).
U primjerima kao:
junácki (.júnäk), mômački (:tnômak), drúštvo (< družstvo:drug), mnôštvo (<množstvo:mnogo),
gdje se ovakva promjena javlja ispred suglasnika, to takoder znáči da ti glasovi nekada nisu bili na tom mjestu, več da je umjesto njih bio neki od samoglasnika prednjeg reda, koji se izgubio.
Nakon prestanka važenja zákona palatalizacije (koja se još zovc i prva palataliza-cija), u bosanskome jeziku ponovno se mogla uspostaviti veza velar+vokal prednjeg reda. U tim kombinacijama glasova višc se nije vršila nikakva promjena.
U današnjem jeziku javljaju se različita odstupanja, gdje sc zadnjonepčani suglas-nici k, g i h ne mijenjaju u c, i i š, bez obzira na to što se nalaze ispred vokala e i i:
a) u oblicima pridjeva, zamjenica i brojeva:
jäki-jäkim-jäkih-jäkima; toliki-toliklm-tolikih-tolikima; neki- néklm-nekih-někima; blágl-bläglm-blágih-bláglma; drúgi-drugim-drúgih-drúgima; plähi-plähim-plä-hih-pláhima; sůhT-súhlm-sůhíh-sůhTma;
b) u oblicima imenica ispred nástavka -e:
junáke, vojníke, dužníke, rádnike, vjěsnike, vjerovjesmke, rúke, slúge, prúge, dú-ge, nôge, snahe, múhe;
nica:
c) u oblicima izvedenih pridjeva ispred nástavka -in kad se ti pridjevi tvore od ime-
bánkin od banka, Ránkin od Ranka, Zinkin od Zinká, Minkin od Minka, Sálkin od Šálko, Zájkin od Zájko, Agin od Ago, bógin od Bóg, vagín od vága, snáhin od snaha, múhin od múha, Záhin od Záha.
Sibilarizacija (druga palatalizacija, dentalizacija)
Glasovna promjena u kojoj se zadnjonepčani suglasnici, odnosno velari k, g i h ispred vokala i mijenjaju u c, z i s takoder se vršila u praslavenskom jeziku, ali u kasnijoj
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
149
fazi u odnosu na (prvu) palatalizaciju. Ostatke te davne glasovne promjene nalazimo i u današnjem bosanskome jeziku. I ovdje je (kao i u slučaju palatalizacije) riječ o tome da su se suglasnici priblížili vclarima po mjestu izgovora. U slučaju ove druge (mlade) promjene velari k, g\h mijenjaju se u pískavé strůjné suglasnikc, sibilantc c, z i s. Zbog toga se ona naziva sibilarizacija (dentalizacija). Ranije se (najčešče) nazivala druga palatalizacija, jer je vremenski uslijedila nakon prve palatalizacije. Da bi se razumjelo zbog čega se npr. u jednom slučaju konsonant k ispred vokala ; mijenja u č (palatalizacija), a u dru-gom u c (sibilarizacija), treba znati daje u drugom slučaju samoglasnik drukčijega porijekla i da on u vrijeme vršenja (prve) palatalizacije tu nije ni postojao kao vokál /'; na njegovom mjestu bio jc neki drugi samoglasnik.
Sibilarizacija se vrši u sljedečim oblicima: 136
a) u nom. mn. imenica m. r. sa osnovom na k, g i h:
júnäk-junáci, rôdäk-rôdäci, búbreg-búbrezi, běg-bězi (i běgovi), důh-důsi (i duhoví), zámah-zámasi, sirômäh-sifámäsi, mlloduh-mllodusi, ôrah-ôrasi;
b) u dat. i vok. jd. imenica ž. r.:
rúka-rúci, můka-můci, strúka-strúci, májka-májci, bájka-bájci, lúka-lúci, nága--nôzi, snága-snázi, bifiga-knjizi;
c) u dat., instr. i vok. mn. imenica m. r.: junácima, rôducima, bězima, dúsima, zámasima;
d) u imperativu glagola čija se osnova završava na zadnjonepčani suglasnik:
péci (od glagola pěči-pěkoh-pěkú), reci (rěči-rěkoh-reknú), téci (těči-těkoh-těkú), pomôzi (pômoči-pômogoh-pômognú), Věži (lěči-lěgoh-legnu);
e) u tvorenju imperefektivnih glagola (glagola nesvršenog vida) od perfektivnih (glagola svršenog vida):
kňcati (od kliknuti), nicati (nlknuti), dizati (dici, digoh), izdisati (izdáhnuti).
U današnjem bosanskome jeziku i kad je riječ o sibilarizaciji (kao i u slučaju pala- 137 talizacije) postoje odstupanja. Ta odstupanja imaju iste uzroke kakvi postoje i za slučajeve odstupanja od vršenja palatalizacije. Ona su, dakle, historijske i analoške prírode, a njima se dodajú i uzroci izbjegavanja promjene u značenju ili nejasnoče u značenju, do koje bi dolazilo u slučaju da se sibilarizacija vrši.
U današnjem bosanskome književnom jeziku suglasnici k, g i h ne mijenjaju se u c, z, s iako se nalaze ispred samoglasnika i:
a) kad se ti zadnjonepčani suglasnici nalaze u sastavu ličnih imena i njihovih hipo-koristika, pa i prezimena:
Sélka-Sélki, Kíka-Kíki, Dika-Díki, Zika-Zíki, Júka-Júki, Lúka-Lúki, Jóka-Jóki, Zá-
ha-Záhi, Väha-Vähi, Mého-Méhi, Šého-Séhi, Krého-Kréhi;
150
Dževad Jahié
138
b) kad se zadnjonepčani suglasnici nadu u grupama zg, ck, sh, čk, čk u imeničkim oblicima:
mázga-mázgi, rbzga-rbzgi, kbcka-kbcki, pácka-packi, rěcka-recki, pásha-páshi, máčka-mački, značka-znački, tačka-tački, kvbčka-k\>bčki, praéka-prački;
c) kad se zadnjonepčani suglasnik k nalazi u grupi tk u dvosložnim imenicama: tětka-ťětki, mdtka-mbtki, četka-četki, Mětka-Mitki;
d) kad se u riječima sa manje slogova zadnjoncpčani suglasnici nalaze sami (a ne u suglasničkoj grupi), gdje bi njihova promjena u strůjné suglasnike izazvala nejasnoée u značenju:
séka-séki [a ne seci], báka-báki [a ne baci], kRka-kRki [a ne klici], díka-díki [a ne dici], pňka-priki [a neprici], lóga-lógi [a ne lozí], múha-múhi [a ne musí];
e) u imenicama koje označavaju pripadnost mjestu, národu, državi i sl., tj. u etnicima:
Sárajevo-Sárájki, Bbsna-Bósanki, Hěrcegovka-Hěrcegovki, Búgojanka-Búgojanki, Tůzlanka-Tíizlanki, Slóvěnka-Slóvěnki, Jugoslávěnka-Jugoslávěnki, Makédonka--Makěddnki, Albánka-Álbánki, Amerikánka-Amerikánki, Austrijánka-Austríjánki;
f) u imenicama koje označavaju osobu ili životinju po boji ili nekoj drugoj osobini:
plavka-plavki, rúměnka-ríirněnki, pláměnka-pláměnki, ómladínka-ómladinki.
Postoji, medutim, dvoják náčin izgovora i pisanja nekih riječi (sa izvršenom sibila-rizacijom ili bez sibilarizacije):
a) geografski nazivi tzv. toponimi pišu se i izgovaraju u zavisnosti od toga kako se i u kakvom obliku ti nazivi uporrebljavaju u mjestu ili krajů na koji se odnose, tj. kako ih sami mjcštani izgovaraju. Tako npr. imamo izgovor sa izvršenom sibilarizacijom:
u Banjalúci (Bánjoj Lúci), na Riječi, u Veloj Lúci, u lúci (čest naživ za livadu, nji-vu, plodno zemljište), na Lijěsci i sl.
Ali se upotřebIjavaju i bez izvršene sibilarizacije:
u Kréki, u Bbki, na Bréki (lokalitet u Sarajevu).
Neki od tih naziva upotrebljavaju se sa sibilarizacijom i bez sibilarizacije:
u Pálánci (Pálánki), Pbžezi (Pdžegi), Líci (Líki).
Na dva načina izgovaraju se i pišu imenice čija se osnova završava na tk:
bítki (i bici), pňpovijetki (pripovijeci), křlětki (křlěci), zágonětki (zágoněci).
Veliki broj odstupanja može se objasniti činjenicom da se k, g i h danas s lahkočom izgovaraju ispred samoglasnika prednjega reda.
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
151
Jotovanje
Kada je u prošlosti našeg jezika sonant j stajao iza nekoga drugog suglasnika, tada je uvijek dolazilo do nekih glasovnih promjena. Ukoliko su to bili prednjonepčani suglasnici, sonant / se u položaju iza njih uvijek gubio. To je zbog toga što su prednjonepčani suglasnici i inače bili umekšani, tj. oni su u sebi veó sadržavali elemente sonanta/'. Ni u današnjem jeziku iz istih razloga sonantne može stajati iza umekšanih suglasnika, vec se on u takvim pozicijama gubi.
Kada se u prošlosti našeg jezika sonant j nalazio neposredno iza nenepčanog suglasnika (dakle, tvrdog suglasnika), on je djelovao na taj suglasnik i u spoju sa njim davao neki drugi glas. Takva glasovna promjena u kojoj neki tvrdi nenepčani suglasnik skupa sa sonantom / iza sebe daje neki novi prednjonepčani suglasnik, naziva se jotovanje (po grčkom naživu jota za glas j).
U rezultátu te glasovne promjene sonantu dodiru je sa suglasnicima d, t, z, s i sonantima / i n davao nove suglasnike: d, č, z, š, Ij, nj. Takva glasovna promjena u današnjem jeziku ogleda se u sljedečim kategorijama riječi:
a) u komparativu pridjeva (dodavanjem nástavka -ji na pridjevsku osnovu):
mläd-mlädí(<mlad-ji), tvřd-tvrdí(<tvrd-ji), lůd-lůdí(<lud-ji), slädak-slädí (<s!ad-ji), žůt-žůčí (<žut-ji), Ijút-ljučí (<Ijut-ji), krút-krůči (<krut-ji), břz-břži (<brz-ji), nizak-níži (<niz-ji), bRzak-bRži(<bliz-ji), visok-vYsi (<vis-ji), dálek-daljí (<dal-ji), cFn-cřnji (<crn-ji), tänak-tänji (<tan-ji);
b) u oblicima prezenta:
glôdati-glôdem (<glod-jem), mětati-měčěm (<met-jem), mazati-mažěm (<maz-jem), vézati-věžěm (<vez-jem), písati-píšěm (<pis-jem), brisati-brišěm (<bris-jem), mljěti-měljěm (<mel-jem), žéti-žanjěm (<žan-jem).
c) Ova promjena se vrši kod svih glagola koji u prezentskoj osnovi imaju samo-glasnik i, a u infitivnoj osnovi i ili e u sljedečim kategorijama:
ca) u trpnom glagolskom pridjevu:
rôditi-rôden (<rod-jen), sagráditi-sägräden (<sagrad-jen), izráditi-izräden (<izrad-jen), zamláditi-zámläden (<zamlad-jen), mlátiti-mláčen (<mlat-jen), plátiti-plácen (<plat-jen), máziti-mäžen (<maz-jen), päziti-päžen (<paz-jen), nôsiti-nôšen (<nos-jen), prôsiti-prôšen (<pros-jen), vóljeti-vbljen (<vol-jen), brániti-bránjen (<bran-jen);
cb) u osnovi imperfekta:
gráditi-grádäh (<grad-jah), brôditi-brôdäh (<brod-jah), mlátiti-mláčäh (<mlati-jah), plátiti-pláčäh (<plat-jah), päziti-päíäh (<paz-jah), mäzati-mäžäh (<maz-jah), vôziti-vôžäh (<voz-jah), nôsiti-nôšäh (<nos-jah), prôsiti-prôšäh (<pros-jah), púliti-páljäh (<pal-jah), zvôniti-zvônjäh (<zvon-jah);
139
140
152
Dževad Jahié
141
142
143
cd) pri tvorbi učestalih glagola:
zagrádiíi-zagradívati, premlátiti-premlačívati, ôpaziíi-opážati, obnôsiti-obnášati, raspáliti-raspaljívati, ishrániti-ishranjívati;
d) u obliku instr. jd. imenica ž. r. na suglasnik i nastavkom -ju:
gläd-glädu (<glad-ju), smrt-smřču (<smrt-ju).
U navedením primjerima jotovanja ova stará glasovna promjena vršila se dosljed-no i kod veceg broja suglasnika, a po vremenu vršenja jc najstarija. Zato se ova vrsta jotovanja zove staro jotovanje. To je jotovanje po kojem se suglasnici d, t, s i z i sonanti / i n mijenjaju u suglasnike d, č, š, ž, Ij, nj. Ovakvoj vrsti jotovanja bili su podložní još i strujni suglasnik c kao i velarni suglasnici k, g, h, koji su se najvecim dijelom mijenjali gla-sovnim promjenama palatalizacijom i sibilarizacijom:
a) suglasnik c ispred sonanta j mijenjao sc u prednjonepčani afrikát č, što se naj-češče dešavalo u oblicima prezenta:
klicati-kličěm (<klic-jem), micati-mlčěm (<mic-jem), tícali-tíčěm (<tic-jem);
b) vclari k, g, h procesom jotovanja dávali su takoder prednjonepčane suglasnike č, í, š, kao što je to bilo i u procesu palatalizacije. To se najčešče dešava:
ba) u oblicima komparativa:
ják-jáči (<jak-ji), bläg-bläži (<blag-ji), dräg-dräžT(<drag-ji), důg-důži (<dug-ji), tíh-fiši (<tih-ji).
Řekli srno da je u bosanskome razgovornom jeziku i dijalcktima raširena pojava svodenja dvaju afrikatskih parova c, c, dž, d na jedan par c i d. Ukoliko sc poznajú pravila palatalizacije i jotovanja, ona donekle mogu pomoci u savladavanju pravilne upotrebe, odnosno razlikovanja č, č, dž, d. Glas č inačc jc postao glasovnom promjenom palatalizacijom, npr.:
rúka-rúčica, pěčěm-pékú, junák-junácki, mômak-mômačkí; ali je nastao i u procesu jotovanja.:
plákaii-pláčěm, skákati-skáčěm, jäk-jäčľ.
Suglasnici č i d u ovoj glasovnoj promjeni nastali su jotovanjem zubnih suglasnika ti d. Zbog toga treba obratiti pažnju na vezu izmedu t i c ili d i ď.
pruče(<prút), grádanin(<grád), krétati(>kréčěm), ali plákati>plačěm, skákáte skáčem, vikati> víčěm, sňcati>sričěm, micati> míčem.
Posebnu vrstu jotovanja imamo u slučajevima kad sc usněni suglasnici b, p i sonanti m i v nadu ispred sonanta j. U rezultátu takvog jotovanja usněni suglasnici i sonanti ostaju neizmijenjeni. To nije slučaj sa jotovanjem ostalih nenepčanih suglasnika. Ali se zato sonant / u poziciji iza tih usnenih glasova mijenja u sebi srodan sonant Ij, pa tako:
bj>blj,pj>plj, vj>vlj, mj>mlj.
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
153
Tu je, zapravo, riječ o umetanju sonanta / izmedu b, p, m i v i sonanta j a onda se to / stapa sa j u sonant Ij. Ovakvo umetnuto / naziva se i epentetsko /.
Epentetska vrsta jotovanja javlja se u sljedečim oblicima nekih kategorija riječi:
a) u obliku komparativa pridjeva sa osnovom na neki od spomenutih glasova: grúb-grubljí(<grub-ji), túp-tůpljí (<tup-ji), glůp-glůpljí(<glup-ji);
b) u obliku prezenta:
zobati-zdbljě (<zob-je), kápati-kápljě (<kap-je), hrámati-hrámljě (<hram-je);
c) u obliku trpnoga pridjeva:
oglôbiti-ôglobljen (<oglob-jen), istopiti-istopljen (<istop-jen), slômiti-slômljen (<slom-jen), naslôviti-náslovljen (<naslov-jen), ulôviti-úlovljen (<ulov-jen);
d) u obliku imperfekta:
grábiti-grábljáh (<grab-jah), tôpiti-tôpljäh (<top-jah), lômiti-lômljäh (<lom-jah), släviti-slävljäh (<slav-jah);
e) u oblicima učestalih glagola:
zakupljivati.odrubljívati, zaglupljívati, udubljívati, múmljati, dôstavljati;
f) u obliku instr. kod imenica zób-zôblju (<zob-ju), káp-káplju (<kap-ju), krv-křvlju (<krv-ju);
g) u oblicima zbirnih imenica prema osnovnim imenicama grôb, snop, gŕm:
grôblje (<grob-je), snôplje (<snop-je), gřmlje (<grm-je).
Postoji, medutim, i nešto drukčija vrsta jotovanja u kojoj sc jotuju samo suglasnici d i t i sonanti / i n, dok iza suglasnika z i s sonant j ostaje neizmijenjen, ne mijenja ni prethod-ni suglasnik. Takvi primjeri su:
a) u obiku instr. jd. imenica ž. r. na suglasnik sa nastavkom -ju: glád-gládu(<glad-ju), smrt-smfču (<smrt-ju), sôl-sôlju (<sol-ju), zelěn-zčlěnju (<zelen-ju);
b) u zbirnim imenicama sa nastavkom -je:
grôzd-grôžde (<grozd-je), prút-průče (<prut-je), zělěn-zělje (<zel-je), kôrijen-kô-rijenje (<korijen-je):
c) u prisvojnih pridjeva sa nastavkom -ji:
gňvedo-góvedí (<goved-ji), téletina-tělečí (<telet-ji), bívôl-bivoljl (<bivol-ji), kú-na-kúnji (<kun-ji).
Pri ovakvoj vrsti jotovanja suglasnici z i 5 ne mijenjaju se u vezi sa j, tako da imamo i u današnjem jeziku oblike:
144
154
Dževad Jahiŕ.
145
146
147
148
brézje (od breza), kôzjľ (od koza), kläsje (od klás), ôsje (od ôs), päsji (od pas).
U ovakvom jotovanju glasovnc skupine sonant y+tvrdi suglasnik formirane su mnogo kasnijc ncgo jc to bio slučaj sa glasovnim skupinama sonant j+ tvrdi suglasnik prije vršenja starogjotovanja. Postoje ova vrstajotovanja po vremcnu vršenja mlada, no-vija, ovo jotovanje se zove mlade jotovanje ili novo jotovanje.
Postoji još jedna vrsta jotovanja, koja je po svom postanku najmlada. To je jotovanje sonanata / i n koji su se (nakon promjene starog vokala jat u ijekavskom izgovoru) našli ispred sonanta j u krátkom slogu i prešli u prednjonepčani suglasnik Ij ili ny.
Ijěto, Ijepôta, Ijevôruk, sljěpilo, nježan, snjěgovi.
Ostali suglasnici koji se nadu ispred j nastalo od jata u bosanskome književnom jeziku se ne mijcnjaju:
djěvójka, vidjeti, íjSrati, vjera, sjěkira, pjěsma, mjěra, izjesti, zjěnica.
Oni se jotuju samo u dijalektima, pa se takvo jotovanje (koje nije književna osobi-na bosanskoga jezika) naziva jekavsko jotovanje [děvojka, čerati, sěkira, iz'esti].
U glagolima tipa půstiti, uvřstiti i sl. krajnji suglasnik osnove (s) ostaje ncizmije-njen, iako je taj suglasnik u prošlosti našeg jezika dolazio u tim oblicima u vezu sa sonan-tom j, npr.: puštěn, úvršten. I ovdje je dolazilo do procesa jotovanja, ali jotovanja nešto drukčijeg od uobičajenog. U ovim grupama, gdje je sonant j dolazio u vezu sa suglasnič-kim grupama st i zd, takoder se vršilo jotovanje, ali su u rezultátu toga jotovanja grupe št i id. Grupe št, žd, dobíjené starim jotovanjem, u savremenom jeziku rijetko su sačuvane. Tu su češči primjeri sa suglasničkim gurpama šč i žd, umjesto grupa št, žd. Tako npr. pored puštěn imamo i púščen, pušlěnica-pušéěnica. Ili pored úvršten imamo i úvrščen, a npr. od glagolaplástiti, mástiti, imamo tipni pridjev samo sa šč; pláščen, máščen. Takav je slučaj, recimo, i sa glagolom gôstiti, póstiti, gdje imamo samo gôščen i pôščen (imamo ná-poščen, npr. a ne nápošten).
FONETIKA I FONOLOGIJA fMORFONOLOGIJA)
155
Prelazak / u o (vokalizacija)
U prošlosti našeg jezika nastala je i glasovna promjena prclaska sonanta / u vokál o na kraju riječi i na kraju sloga. Krajem XIV vijeka u novoštokavskim govorima bosanskoga jezika sonant / koji se našao na kraju riječi ili sloga prelazio je u vokál o. To je u stvari glasovni proces vokalizacije, tj. pretvaranja sonanta u samoglasnik. On jc nastao kao posljedica gubljenja poluglasa (b) u slabom položaju: bilb>bil>bio, dalb>dat>dao, čitalb> čital> čitao.
Nakon gubljenja poluglasa sonant / dužio se i time još izrazitije primicao vokali-ma, da bi prešao u vokál o.
149 Takvu promjenu npr. vidimo u imeničkim oblicima ňrao, mísao, kôtao, kod kojih
se u drugim padežnim oblicima javlja sonant /:
ôrla-ôrlu-ôrlovi; misli-míslima; kôtla-kôtlu-kôtlovi i sl. Ili u pndjevima čio, věseo, sázrio, kod kojih se u drugim oblicima, takoder, javlja / (čijeli-cijelo, veselo-věseli; säzreli-säzrela i sl.). Ili u glagolskom pridjevu radnompísao, zväo, päo, kod kojeg takoder imamo druge oblike sa neizmijenjenim / (písala- písali; zvála-zváli; päla--päli i sl.). Dakle, u ovim drugim primjerima sonant / se pojavljuje dok ga u os-novnom obliku riječi nema (tu se umjesto njega javlja samoglasnik o).
Rezultáte promjene / u o na kraju riječi i sloga u savremenom bosanskome jeziku 150 nalazimo sačuvane u sljedečim oblicima i u tvorbi riječi:
a) u obliku jednine m.r. glagolskog pridjeva radnog: môgao, siigao, trčao, pěkao, póšao;
b) u imenicama izvedenim od glagolskog pridjeva radnog pomoču nástavka -nica
(-na):
radiónica (radióna), čitaónica (čitaóna), slušaónicu (slušaóna), umivaónica (umivaóna), gostiónica (gostióna), mastiónica (mastióna), čistiónica (čistióna), igraóniea (igraóna);
c) u imeničkim oblicima izvedenim suííksom -ac od glagoskog pridjeva radnog (osim u nom. jd. i u gen. mn.):
slúšaoca-slúšaocu (:slúšalac), rukovôdioca-rukovôdiocu (:rukovôdilac), mislioca--misliocu (:mislilac), stváraoca-stváraocu (.stväralac), späsioca-späsiocu (:spási-lac), žěteoca-žéteocu (ižětalac), prátioca-prátiocu (:prátilac), uživaoca-uživaocu Ouživalac), bränioca-brániocu (bränilac),poštôvaoca-poštôvaocu(:poštôvalac);
d) u riječima izvedenim sufiksom -ba: diôba (:dijélili), seôba (:sěliti).
Postoje glasovna promjena prelaska / u o kao glasovni zákon krátko trajala, ona u 151 današnjem jeziku nije izvršena dosljcdno. To znáči da u književnom jeziku ima mnogo riječi u kojima se sonant / ne mijenja u o, mada se nalazi na kraju riječi ili na kraju sloga. Glasovni zákon promjene / u o bio je, dakle, kratkog vijeka.
Promjena / u o, mada za nju postoje svi neophodni glasovni uvjeti, ne vrši se:
a) kod imenica izvedenih nastavkom -ac od glagolskog pridjeva radnog gdje imamo drugi vokál u slogu ispred nástavka, odnosno ispred sonanta /:
málac-málca (mal-ca), ználac-ználca (znal-ca), prélac-prélea (prel-ca), novosé-
lac-novosélca (novosel-ca), pogorjélac-pogorjčlea (pogorjel-ca), neváljalac-ne-
väljalca (nevaljal-ca), pälac-pälca (pal-ca); a tako je i kad se ispred sonanta / na kraju osnove nade dvosložni ijekavski refieks jata, bez obzira na to što se u drugom slogu refleksa nalazi krátki uzlazni akcent:
bijělac-bijělea (bijel-ac), cijélac-cijělca (cijel-ca), strijělac-strijělea (strijel-ca).
156
Džcvad Jahié
b) u riječima slavenskoga porijekla sa raznolikim akcentom (dugim i kratkim), koje su pod različitim utjecajem sačuvalc oblike sa neizmijenjenim /:
stolní (stälnä, stälnô), silni (silná, slino), krtlnl (krtina, krílnô), môlba, žálba, môlbenľ, žälbeni, školskí (školská, školsko), kôlski (kôlskä, kôlskô);
c) kod riječi slavenskoga porijekla: bíjel, ctjel, ídräl, vál, kál;
d) kod riječi neslavenskoga porijekla:
generál, máršál, admirál, kanál, konzul, žurnál, fúdbäl, dúál, bál, metál, bôkäl, járbol, barel, panel;
ili u geografskim nazivima i imenima: Brísel, Krômvel, De Gôl;
e) to je u bosanskome jeziku naročito karakteristično za velikí broj orijentalizama koji sc završavaju neizmijenjenim sonantom I:
hámäl, hálál, bátil, kátil, čátal, bákál, bátál, dembel, džúzel, gásal, gásul, rezil, mázgal, teläl.
Takav je slučaj i sa velikim brojem bošnjačkih muških imena orijentalnoga porijekla kod kojih se takoder sonant / na kraju riječi (odnosno imena) ne mijenja u o: Ádil, Bilál, Fádil, Čámil, Džemäl, Halil, Kernál, Náil, Smäil, Fázil, Véjsil, Zéjnil, Igbäl, Ševäl.
152 U bosanskome književnom jeziku upotrebljava sc i više dvojakih (dubletnih) oblika:
sôl i sô, vôl i vô, stôl i stô, bívôl i bivô, prijestôl i prijestô, tôpal i tôpao, svijětal i svijciao, cijel i clo.
Ove naporedne riječi ravnopravno se upotrebljavaju i čine morfonološke dubletě u bosanskome književnom jeziku.
153 U razgovornom bosanskome jeziku snažno su prodrle riječi iz administrativnog stila u kojima imamo gramatickí još uvijek neopravdanu i neprihvatljivu upotrebu oblika sa prelaskom / u o. To je slučaj u nom. jd. imenica koje znače vršioca radnje, dužnosti ili nosioca osobine: [rukovôdioc, nôsioc, várioc, bránioc, prěgaoc, glědaoc, oslobôdioc, posjetioc], kod kojih je vokál o mjesto sonanta / prešao iz drugih oblika tih riječi ili iz zna-čenjski srodnih riječi, npr. rukovôdioc:gen. rukovôdioca. Prijelaz / u o iz zavisnih padeža širi se analogijom na oblik nom. jd. i gen. mu, mada u tim oblicima nema fonetskih uvje-ta za prelazak / u o.
Književni jezik tu još uvijek ne priznaje rezultáte analogije, vec oblikc sa izmije-njenim / u o smatra odlikom administrativnog, a ne književnojezičkog stila. To znači da su u književnom jeziku prihvatljiví samo oblici:
rukovôdilac, nôsilac, várilac, bránilac, prěgalac, glědalac, oslobôdilac, posjélilac.
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
157
Disimilacija i gubljenje suglasnika
Disimilacija (razjednačavanje) suglasnika glasovna je promjena koja proizlazi iz 154 težnje da se izbjegne nagomilavanje istih ili sličnih sluglasnika u suglasničkim grupama. Tako npr. ako u promjeni riječi eksplozivni zubni suglasnik t dode u dodir sa zubnim slive-nim suglasnicima c i c (čija se počema faza artikulacije odlikuje eksplozivnim dijelom, znači po tome je srodna suglasniku r), tada čc sc taj suglasnik t izgubiti kao suvišni dodatni eksplozivni element. Tako če oblici promjene imeniec otac glasiti ovako:
ôtac<»otaís»; «otísa»>otca>ôca; «ottsu»>otcu>ôcu; «ottse»>otše>ôče.
Ista pojava dešava se i u tvorbi riječi kada dva jednaká suglasnika dodu u nepos-redan dodir:
bez-zubni> bezzubni> bezúbnl, od-dužiti> oddužiti> odúžiti.
Postoje i uproščavanja suglasničkih grupa uvjetovana težnjom da se olakša izgo-vor (mada je njih manjih broj). Tako je npr. u oblicima pridjeva rádosna-rädosno, žälos-na-žälosno (od radostna-radostno i žalostna-žalostno, gdje grupa stn daje grupu sn). Tako je i u primjerimapákôst.päkosna, milôstimllosna, revnôst:revnosna.
Gubljenje suglasnika zasnovano na disimilaciji (kojoj katkad može prethoditi i 155 asimilacija) dovodi do uproščavanja suglasničkih skupova. U vezi s tim postoje i odredena pravila u bosanskome književnom jeziku:
1. jedan udvojeni suglasnik, ili dva suglasnika od kojih je prvi nastao jednačenjem, pa je postao isti kao drugi suglasnik, uproščavaju se, odnosno svode na jedan (jedan od njih se gubi), te se tako izgovara i piše:
bezzakonje>bezákônje; oddahnuti>odähnuti; izsjeckati>issjeckati>isjeckati;pet-deset>peddeseOpedesět; russki>ruski; bezživoini> bežživotni>bézivotnl; izšara-ti> isšarati> iššarati> išárati.
U svim ovim primjerima ne javlja se uvijek isti vid disimilacijc i gubljcnja; npr.: bez-zakonje riječ je o gubljenju suvišnog istoga suglasnika (što je vrsta disimilacije). U primjeru išárati prvo se javlja asimilacija (izšarati>isšarali>iššarati), a onda i gubljenje jednoga od udvojenih suglasnika (išárati).
Odstupanja od ovakve promjene javljaju se u dva slučaja:
a) u superlativu pridjeva čiji osnovni oblik ili pozitív, odnosno komparativ počinje sonantom/ koji se spája sa prethodnom superlatívnom rijcčcom naj:
nájjači, nájjasnijl, näjjatorniji, nájjeftiniji, näjjednostavnijl nájjtdniji;
b) u složenicama da bi se očuvalo značenje sastavnih riječi: poddijálekt, preddriávni, naddijálekalski, nuzzárada.
2. Praskaví zubni suglasnici t i d kada se nadu ispred afrikáta c, č, č, dž, d koji i 156 sami u sebi imaju elemente zubné artikulacije, gube se, pa tako dobijamo oblike:
Dževad Jahié
izuzéci-izuzécima (<izuzetci, izuzetcima:izuzetak); počéci-počécima (<počelci, početcima.početak) inádžija (<inad-džija).
Odstupanja od ovakve promjene su u sljedečim slučajevima:
a) kod vlastitih imena i prisvojnih primjera izvedenih od njih: Kädčič, Kädčičev (prema prezimenu Káčič);
b) u nazivima mjesta:
Pôdbrdac-Pôdbrdca-Pôdbrdcu; Grädac-Grädca-Grädcu;
c) u riječima složením sa prefiksom koji se završava suglasnikom d, tj. suglasnikom ŕnakon izvršenog jednačenja po zvučnosti:
otcijěpiti, potcijeniti, potčiniti, otčěpiti, ôtčušnuti;
d) u obi i ku futura prvog:
nôsit tu, kázat tu, čitat tu, rádií tu, imat tu, pôzvat tu.
157 3. Praskaví zubni suglasnici gubc se i u poziciji ispred skupine št:
podštapati se>poštápati se, podštapalica> poštápalica.
Ovi suglasnici gube se i u skupinama kod kojih se ispred njih javljaju frikativni suglasnici z, s, ž i š, a iza njih suglasnici biki sonanti /, Ij, m, n i nj. To se dešava pri promjeni oblika i pri tvorbi:
listak (preko listka, foíÍw):dobijamo líska, lísku; žálostan (preko žalostná, žalos-fn!/):dobijamo žälosna, žälosnu; glúmľšte (prcko g/tíraírw'):dobijamo glumišni; tržiště (preko tržwŕw'):dobijamo tržľšni; rästi (preko rástla, rástlo): dobijamo rásla--räslo; bôlest (preko 6otoŕj;'v):dobijamo bolěšljiv.
Odstupanja od ove promjene imamo u nekim riječima slavenskoga porijekla, npr.: popústljiv, propústljiv, zatim kod pridjeva izvedenih od riječi neslavenskoga porijekla pomoču nástavka -ni: ázbestni, protestní, kod imenica neslavenskoga porijekla izvedenih slavenskim nastavkom -kinja: gimnázistkinja, spórlistkinja, ártistkinja, antifášistkinja, lenjinistkinja, boljšévistkinja.
158 4. Zubni suglasnik s gubi se u izgovoru i pisanju kad se nade iza afrikáta kod pridjeva i priloga sa nastavkom -ski:
mládľckKmladič-ski, visočkľ<visoč-ski (od naziva grada Visoko), sándžačkKsandžač-ski, mômačkKmomač-ski, djěvojačkKdjevojač-ski.
Odstupanja od ove promjene imamo kada se dodaje nastavak -stvo kod tvorbe imenica:
pôkutstvo, imúístvo, preimúistvo.
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)_159
5. Suglasnik s gubi se iz nástavka za tvorbu -ski i -stvo i u poziciji iza suglasnika 159
Š i ž:
lúpeškKlupešski (<lupež-ski), stáleškKstalešski (<stalež-ski), lúpeštvo<lupešst\v (<lupež-stvo).
6. Suglasnik s iz nástavka za tvorbu -stvo gubi se i iza afrikátě č, pri čemu prelazi 160 u frikativni (strujni) suglasnik š:
djevojaštvo<djevojačtvo (<djevojač-stvo), junáštvo<junačtvo (<junač-stvo), túžilaštvo<tužilačtvo (<tužilač-stvo), pregalaštvo<pregalačtvo (<pregalač-stvo), säučesnľštvo<saučesničtvo (<saučesnič-stvo), tôpníštvo<topničtvo (<topnič-stvo)
Zamjena jata u bosanskome književnom jeziku
Nekada je u bosanskome govornom i písanom jeziku postojao glas (vokál) jat nas- 161 lijeden iz praslavenskog jezika. On se u vremenu izmedu XII i XIV vijeka gubi i zamje-njuje drugim glasovima: ili samoglasnikom i ili refleksom ije odnosno je. Tako i danas u bosanskome jeziku imamo ikavske govore (cvít, písma) i ijekavske govore (cvijet, pjšs-ma). U bosanskome književnom jeziku postoji samo ijekavska (jekavska) zamjena staro-ga glasa jat. Ikavska zamjena jata odlikuje pisanu tradiciju bosanskoga jezika i neke njc-gove zapadnije dijalekte. Ijekavska (jekavska) zamjena prevládala jc nc samo u današnjim dijalektima več jc postala i jediná u savremenom bosanskome književnom jeziku.
Riječi nastale od iste osnove ili pojedini oblici iste riječi na istom mjestu mogu imati različite glasove i glasovne grupe; reflekse ije, je, e, i, npr.
cijel-cjelina-cio; ďio-dijela-djelTt; crijep-crepovi-crépulja; vrijeme-vrimenom; dônio-dônijela; mlijéko-mljékara; cvijet-cvjetovi, bdio-bdjela-bďijem.
Sve takve promjene javljaju se na onom mjestu u riječi na kojem je nekada stajao 162 glas jat. Gdje se mogao nalaziti takav glas, to možemo najjasnije uočiti ako usporedimo riječi ikavskog, ekavskog i ijekavskog izgovora, koje (kako smo vidjeli u Úvodu) postoje na različitim dijelovima terena srednjojužnoslavenskoga dijasistema:
ikavski ekavski ijekavski
díte déte dijěte
bílo bélo bijělo
brig brěg bňjeg
sino seno sijeno
cvit cvét cvijet
lip lěp fijep
vltar vetar vjelar
pisma pesma pjěsma
vira věra vjěra
divojka děvójka djěvojka
160
Dževad Jahič
úvik
tíh
rika
ůvěk
tělo
reka
úvijek
fíjelo
rijěka
163 Zamjena jata u bosanskome književnom jeziku, medutim, nije baš tako jednostav-na i u vezi s njom třeba naučiti neka osnovna pravila.
Polazi se od prvoga i osnovnog pravila koje važi za najveéi broj slučajeva izgovo-ra i pisanja glasa jat, a ono glasi:
a) umjesto jata u dugim slogovima u književnom jeziku je zamjena sa ije, odnos-no dvosložni izgovor:
lijep, bijel, vrijědan, mlijěko, sijělo, síjeno, svíjet, snijeg, cijělac, bijělac, críjep, riječ, zvijězda, promijěniti, ublijědio, pripovijetka, nésvijest, zapovijest, dbavijest;
b) umjesto jata u kratkim slogovima u književnom jeziku nalazimo zamjenu sa je:
yjěšt, svjestan, mjesěc, djédovina, čóvjek, mjéra, sjévěr, djelo, sávjet, vldjeti, pje-vati, sjědio, tjěrati.
To pravilo jednako važi i u oblicima, izvedenicama i složenicama sa nepromijenje-nom dužinom sloga:
Ujek, lijěka-lijéku-lijékom-lijěkovi-lijěkovima-lijéčiti-izlijéčiti-zalijéčiti-^^ -liječnica-fíječen;
vjetar, vjétra-vjétru-vjétrom-vjétrovi-vjitróvá-vjétrovima; vjetróvit, vjetromětina, závjetrina, izvjetriti, próvjetriti, vjitrokaz, vjetropir, vjětrobran, vjétrovka, vjétri-na, vjětrič, vjětrenik.
164 Složenost upotrebe jata u tome je što u našem jeziku cesto dolazi do duljcnja krat-kih slogova, s jedné straně, i do kračenja dugih slogova, s druge straně. Tako se dešava i sa slogovima u kojima je nekada bio jat. i ove promjene, medutim, u večem broju slučajeva takoder su jednostavnc i mogu se predstaviti u několiko prostih pravila. Polazište za svako od ovih pravila jeste osnovni oblik riječi. To znáči kod imenskih riječi to je nominativ, kod glagolskih to je infinitiv, a kod pridjevskih pozitiv.
Duljenje kratkoga je
165 Ukoliko se krátko je u osnovi, odnosno u osnovnom oblíku riječi dulji, tada u večem broju slučajeva ostaje samo dugo je, a u manjem broju slučajeva ono je zamijenjeno dvosložnim ije.
1. Dugo je javlja se: a) u gen. mn.:
vjera-vjéra, něvjera-nevjěrá, námjera-námjěrá, djélo-djélá, sjéna-sjěná, mědvjed--medvjědá, zdjéla-zdjela;
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
161
b) ispred grupe od dva suglasnika od kojili je na prvom mjestu /, Ij, m, n, nj, r, v:
djělo-djélce, ponědjeljak-ponědjěljka, ódjeljak-ódjěljka, primjerak-prímjěrka, sjě-na-sjěnka, zásjenak-zásjěnka, vjera-vjérnôst, smjěr-smjérna, vidjeti-vidjěvši, us-pjeti-úspjěvši, dóspjeti-dóspjevši, násjesti-násjěvši;
c) u hipokoristicima i izvedenicama od njih:
djévôjka:djéva, djévin, djévac; koljeno:koljénce, Stjépan-Stjépo, Vjěkoslav-Vjéko;
d) u složenicama tipa:
toplomjěr, ůglomjěr, vodomjěr, plinomjěr;
e) u oblicima nesvršenih glagola i izvedenicama (glagolskim imenicama) u čijoj su osnovi imenice mjéra, mjesto i glagol sjesti:
prémjeriti:premjérati, prěmjěram, premjéránje; zámjeriti:zamjérati, zámjěrám, zamjéränje, zamjéralo; námjestiti:namjéštati, námjěstam, namjéštänje; prémjesti-ti:premjéštati, prémjěštám, premjéštänje; présjesti:presjédati, présjědam, presjé-dänje; zásjesti:zasjédati, zásjědam, zasjédänje;
f) u imenicama izvedenim sa -je:
vjéra.krivovjěrje, praznovjěrje, bézvjěrje, sújevjérje, licemjěrJicemjěrje (licémjěrje): pwtivúrječiti.protivúrjěčje;
g) u pojedinim riječima:
bdijénje(:bdjéti), pjev(:pjévati), izvjěšče (.izvještávati), pokoljénje (Míjeno).
2. U drugim slučajevima umjesto dugoga je imamo ije, dakle, krátko je dulji se u ije:
a) u nesvršenim glagolima i glagolskim imenicama koje se tvore od svršenih glagola sufiksom va(ti) (osim ako u svršenom glagolu u osnovi nije riječ mjéra, mjesto i sjesti):
dogôrjeti:dogorijévati, dogorijévänje; dospjeti:dospijěvati, dospijévänje; nádje-ttnadijěvati, nadijévánje; zádjeti:zadijěvati, zadijěvanje; zásječtzasijěcati, zasijé-cänje; pôdsječi.podsijécati, podscijécänje; úspjeti:uspijěvati, uspijévänje; zapov-jéditi: zapovijédati, zapovijédänje; záslarjeti: zasíarijévali, zastarijévanje;
b) prema osnovnom e i; u glagolima leči, letjeti, liti, njihovih složenica, kao i složenka sa -zreti:
leči:lijégati, lijégänje; pňlečv.prilijégati, prilijegänje; pôdleči:podlijégati, podlijě-gänje; záleči:zalijégati, zalijégänje; létjetiAijětati, lijétánje; nalétjeti:nalijélati, nalijětánje; zalětjeti se: zalijétati se, zalijélänje; Rtíľlijévati, lijévänje; dôliti.doli-jévati, dolijévunje; záliti.zaiijévati, zalijévänje; dôzreti.dozrijévati, dozrijévänje; prézreti.prezrijévati, prezrijévänje; nazretí:nazrijéväti, nazrijévänje; sdzretv.saz-rijévati, sazrijévänje.
166
162
Dževad Jahič
T
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
163
Prema glagolu liti i njegovim složenicama u bosanskome jeziku upotrebljavaju se i oblici: lívatiMvánje; nalívali; nalívanje; prolívati, prolivanje; zalívati; zalívanje; a tako-der i dvojaki oblici imenica izvedenih od ovih glagola (próljev /proliv, záljev/záliv).
c) glagol sjeti i njegove složenice u jednim oblicima imaju je a u drugima ije:
Refleks je javlja se u infinitivu (sječi.prěsječi), u prvom licu j d. i u prvom, drugom i trecem licu j d. aorista (sjekoh, sjekosmo, sjekoste, sjekošě; prěsjekoh...), u glagolskom pridjevu radnom {sjekao, sjěkla:prěsjekao, prěsjekla), u glagolskom pridjevu trpnom (sjě-čen.presječen), u glagolskom pridjevu prošlom (sjekävši.presjekävši).
Refleks ije javlja se u prezentu (sijěčem:presijěčem), u dmgom i trecem licu jd. aorista (sijěče:prěsiječe), u imperfektu (sijecijäh), imperativu (sijěci.presijěcí) i u glagolskom pridjevu sadašnjem (sijěkuči).
Tako je i u glagolima sa sječi u osnovi ispred kojih idu različiti prefiksi (osim na-vedenog prefiksa pre): sásječi, isječi, näsječi, zásjeéi, úsječi, ôdsječi, pôdsječi;
d) u tvorbi imenica od glagola koji počinju sa pre- kod nekih imenica to pre- dulji se uprije; ali se kod njih javljaju i naporedni oblici sa dugimpre- (rijcdakjc prcfikspreša kratkočom: pregrada, prepreka, prevlaka, presvlaka).
167 Tako su naporedni oblici sa dvosložnim i jednosložnim prefiksom, odnosno dvo-
složnom i jednosložnom zamjenom jata u tom prefiksu:
prijělaz/prélaz, prijělom/prélom, prijěpis/prépis, prijěklop/préklop, prijěvoz/pré-voz, prijěvoj/prévoj, prijěnos/prénos, prijěstup/préstup, prijěvod/prévod, prijé-glas/préglas.
U nekim oblicima običnija je upotreba sa dugim e:
prégib, prégled, prékid, prěpad, přeplet, prérez, prétres, prézir, prémaz, prélet.
To je zbog toga što se nekada to pre- izgovaralo (pa i danas se katkad izgovara) krátko: [pregib, preglěd, prěkid, prělět].
U kolebanju izmedu oblika sa prije- i sa pre- unaprijed ne treba davati přednost ni jednima ni drugima. Tu se, prije svega, treba oslanjati na vlastiti jezički osječaj, s tim što u principu i jedni i drugi oblici imaju književnojezičku vrijednost. Dakle, i jedni i drugi su pravilm, što znáči daje njihova upotreba u knjižcvnom bosanskome jeziku dubletna. To znáči da npr. oblik pŕekid (mada nam izgleda običniji sa pre- nego sa prije-) može iči i sa prefiksom prije- (prijěkid), a da se ne opterečujemo bojazni kako čemo odstupiti od norme. U ovakvim slučajevima i norma bosanskoga jezika zásada otvára mogučnosti i za jedné i druge oblike, a samim tim i za njihova značenjska, pa i stilska nijansiranja.
e) Glagoli bdjlti, zreti i njihove složenice imaju oblike prezenta sa ije:
bdijem, bdijes...próbdijem, próbdiješ..., vrijem, vriješ..., prôvrijem, prôvriješ..., ali i sa i: bdím, bdiš..., prôbdim, prôbdiš,... vrim, vriš..., prôvrim, prôvriš.
Glagol zreti u složenicama sa starim značenjem «gledatb> {názreti, prôzreti) u prezentu ima e: názrěm-nazrěš, obazrěm, prozrěm, a zreti u značenju «sazrijevati» ima prezent sa trostrukom zamjenom: ije, e, i: zfijem, zrém, zrim; sázrijem, sázrěm, sázrim;
f) u pojedinim riječima imamo ije:
htijěnje (htjěti), mnijěnje (mniti), pijévac, pijětao (pjevali), odijělo (odjeti), sijělo (sjěsti), kao i u glagolskim imenicama na -če od glagola sa osnovom na -je-:
umijěče (úmjeti), dospijěče (ddspjeti), prispijěče (prispjeti).
Kračenje dugoga ije
Kada se dugi slog sa ije skracuje, tada se na njegovome mjestu javlja krátko je:
1. U svim slogovima koji su ispred akcenta, jer u bosanskome književnom jeziku (kako je več řečeno u poglavlju o akcentu) ispred akcenta ne može se javljati dugi slog. Takvo kračenje sloga ispred akcenta javlja se u sljedečim slučajevima:
a) u izvedenicama čiji je akcent na sufiksu, a to su:
aa) imenice sa sufiksima: -ance, -ašce,- ence, -esce, -ina, -ota, -ota, -urina:
bijel-bjelánce, gnijězdo-gnjezdášce, Cijelo-tjelášce, dijete-djetéšce, cijel-ejelina, bijel-bjelina, sľijep-sljepôča, ľijep-ljepôta, ájev-ejevúrina, smijeh-smjehúrina;
ab) pridjevi sa sufiksima: -ovit, -unjav:
lijek-ljekôvit, sríijeg-snjegôvit, stijena-stjenôvit, brijeg-bregôvit, pijesak-pjeskôvit, miješati-mješôvit, blijed-bljedúnjav;
b) u imenicama akcentskog tipa kôväč-kováča, kôpäč-kopáča, sviräč-sviráča, a to su imenice na -ač, -ar, -aš:
cjepäč, mjenjäč, pripovjedäč, snabdjeväč; cvječär, mljekär, Ijekär, svjeéär; ejeväš, zvjezdäš;
c) u svim imenicama ženskog roda izvedenim od imenica muškog roda pod b): cvječärica, mljekárica, snabdjeváčica, svječárica, pripovjedáčica, sljepárija;
d) u dijelu složenice ispred akcenta:
bjělokosní, Bjelôpoljac, bjelôuška, sjenôkos, zvjerokrádica, bjelogôrica, cjelově-čěrnji;
e) u svim nesvršenim glagolima na -ava(ti), -iva(ti), izvedenim od svršenih koji imaju ije:
obavijěstiti-obavještávati, podspijěšiti-podspješívati, dodijéliti-dodjeljívati, ocijé-niti-ocjenjívati, pobijěditi-pobjedivati, zamijěniti-zamjenjívati, osvijětliti-osvjetljá-vati, proslijěditi-prosljedivati.
168
164
Dževad Jahič
Svi oblící svršenih glagola imaju ije, a oblící nesvršenih je, mada se akcent i kod jednih i kod drugih mijenja:
pobijéditi:pôbijedím, pôbijedľš..., aor. pôbijedi; pobijědila, pôbijeden; pobjedlvatv.pobjědujem, pobjěduješ, pobjědujůči, pobjedívao.
Valja znati i da glagolski pridjev trpní svršenih glagola ima zamjenu sa ije:
obáviješíen, dôdijeljen, ócijenjen, zámijenjen, ôsvijetljen, pôzlijeden.
f) u ostalim riječima: Cijehr.tjelesa, tjelěsina, tjelesni, tjelěšce, utjelôvitelj; bi-jehbjeläsati se, objelodániti; bijegibjegúnci, bjegúnstvo, bjegúnica; dijéle:djelénce, dje-čárac; vijekvjekôvati; lijendjenčáriti; svijetliti:svjetlúcänje, svjetlúcav.
169 2. Na mjestu u riječi gdje je slog inače kratak:
a) u imcnicama srednjeg roda sa proširenom osnovom: dijěte-djěteta, zvijere-zvjěreta;
b) u oblícíma duge množine imenica koje u jednini imaju stabilan akcent:
bljeg, bijega-bjěgovi; sriijeg, snijega-snjigovi; svíjet, svijeta-svjitovi; v'ijek, vijeka--vjekovi; biješ, bijesa-bjesovi; kôrijen, kôrijena-kôrjenovi; cvijet, cvijeta-cvjitovi.
(Krátka množina kod ovih imenica ima zamjenu sa ije: brijezi, snijezi, kôrijeni, bi-jesi);
c) u komparativu i superlativu svih pndjeva:
byel, bjelji, näjbjelji; smijěšan, smjěšnijl näjsmješniji; ľijep, IjěpšT, najljepsi, Ijep-šé, näjljepše; bijedan, bjedniji, näjbjedniji, bjédnijě, najbjednijě;
d) u složením pridjevima akcenatskog tipa tvrdôglav, bez obzira na to da lije slog sa dugim jatom ispred ili iza akcenta:
bjelôput, Ijevônik, bjelôkos, sjedôkos, bljedôlik, dragôcjen, skupôcjen, dugôvjek;
e) u prvom dijelu složenih imenica kao:
bjelokôst, cjevovôd, zvjerokrädica, ali je u drugom slogu u imenicama ije: kôlosi-jek, glávosijek, kukurijek, dřvosijek;
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
165
í) u izvedenicama koje imaju samo krátki akcent, a to su:
fa) imenice sa sufiksima:
-araxvjééara, mljekara, zvjězdara, pjěščara;
-ba:primjedba, pljenidba,
-čič:korjěnčič, mjěščič, vjenčič;
-ičxvjětič, bjělič, pjětlič, žljěbič;
-inaimjěšina, svjetina;
-ištedjéčilište, gnjězdilište, mrjéstilište;
-telj: djělitelj, izvjěstitelj, procjěnitelj; -uljaxvjětulja, pjěshdja, bjésnulja; -uša:bjěluša, cvjětuša;
íb) pridjevi sa sufiksima:
-an(i):pjěščan(i), zvjězdanft); -astbjělkast, Ijevkast, zvjězdast; -cat.bjělcat, cjělcat; -iťkorjěnit, rjěčit, vjěčit; -iv.djeljiv, izljěčiv, nerjěšiv, iskorjěnjiv; -Ijiv.ljepljiv, primjětljiv, promjěnljiv;
g) u gen. mn. nekih višesložnih imenica ženskoga roda na -ijevka, sa nepostojanim a, pored oblika sa tri uzastopna duga sloga, dolaze i oblici sa dva duga sloga u kojima se prvi slog (odnosno slog sa ije) kráti u je:
dvócijevka, dvôcijevke-dvôcijeväkä/dvôcjeväkä (dvôcijevkľ); pňpovijetka, pripovi-jetke-pripovijedäkä/pripovjedäkä (pripovijetkl).
Kako se vidjelo u primjerima medu zagradama, kad u gen. mn. nema nepostojanog a, tada se dvosložno ije ne kráti (dvôcijevki, pripovijetkl).
Zamjena jata u dugom ili krátkom slogu (ili sa duljenjem ili kračcnjcm) kod ime-ničkih izvedenica sa sufiksima -a, -ac, -ak, -anin, -čina, -ica, -ik, -je, -ka, -ko, -le, -rúca, -nik, -onja, -stvo i pridjevskih izvedenica sa sufiksima -an, -ni, -ov, -ski, koji imaju različite akcente, nejednaka je, a takvi primjeri navedeni su u poglavlju o tvorbi riječi kod odgovara-jučih sufiksa.
f) do kračenja sloga ije dolazi i kod imenica i pridjeva izvedenih od glagola:
svijětliti-svjětlica, svjětlěči; lijěpiti-ljěpljivóst, Ijěpljiv; obavijěstiti-obavješténje; ocijěniti-ocjena; zamijěniti-zámjena; smijěniti-smjěna; pobijěditi-pobjeda; rijěši-ti-rješénje, rjěšiv.
Do skračivanja ije u je ne dolazi: 170
a) u dugoj množini imenica kod kojih je akcent u oblicima jednine nepostojan:
ďio-dijěla-dijělovi, bňjest-brijěsta-brijěstovi, grljeh-grijěha-grijěhovi, ľijek-lijeka--lijěkovi, trijem-trijěma-trijemovi;
b) u zbirnim imenicama izvedenim od imenica sufiksom je:
bňješče(:bňjest), cviječe(xvijet), triješče(:trijěska), Rješče (:lijěska);
c) u imenicama izvedenim od imenica sufiksima -ak, -ce, -ka: cvijětak(xvijet), smijéšak(:smijeh), odijělce(xdijělo), ájevka(xijev);
d) u apstraktnim imenicama izvedenim od pridjeva sufiksom -ost: cijelost (xijel/cio), ľijenôst (:Tijen), vrijědnčst (:vrijědan);
166
Dževad Jahič
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
167
e) u prisvojnim pridjevima izvedenim od imenica sufiksima -ov/-ev, -in: pij klov:pij ětao; slijěpčev:slijěpac; ždrijépčev.ždrijébac; zvijézdin:zvijězda;
f) u glagolima izvedenim od imenica i pridjeva:
bijěliti, bijéljeti(:bljel); lijěčiti.Rjek; griješiti.grijeh; snijěžiti:sn"ijeg; sijěliíi:sijělo; I u ovom slučaju rjede dolazi do kračenja korijenskog sloga: spórječkati se(:ňječ), bjésnjeti(.bijesan), otjěšnjati(:tijěsan)
Zamjena jata u suglasničkoj grupi sa sonantom r
171 Kada se krátko je nade iza suglasničkih grupa sa dva ili tri suglasnika u kojima je na kraju sonant r, tada to krátko je u jednim oblicima riječi ostaje, a u drugima se sonant j gubi, a ostaje samo vokál e.
1. Zamjenu sa je imamo uvijek ako suglasnik koji je ispred sonanta r pripadá pre-
fiksu:
ôdrješit-odrješénje; razrjedívati-razrjedénje-razrjedívanje; prolivrječiti-prôtiv-rječje-prótivrječnost; razrješávati-razrješénje.
172 2. U kratkim slogovima imamo zamjenu sa e mjcsto je iza suglasničke grupe na čijem kraju je sonant r:
bregovi(<brjegovi:brijeg), crěpovi(<crjepovi:cňjep), crépič (<crjepič:críjep), ná-predan (<naprjedan:náprijed), sredina (<srjedina:srijěda), trezven(<trjez-ven:trijězan), ůsred (<usrjed:srijěda), ždrebeta (<ždrjebeta:ždrebe), vremena (<vrjemena:vrijěme).
Oblici sa e izvorna su odlika bošnjačkih ijekavskih narodnih govora, pa su oni od-lika i bosanskoga književnog jezika:
breza, mreža, sreča, vrěča;
a književni su i oblici sa e van položaja suglasnik+r+/e(<ě): několiko, někad, nešlo, rěpa, rezali, slezena, Slaveni.
Postoje u bosanskome jeziku i dvojni oblici, sa je i sa e; od imenice grijeh:
gŕijehgrjehotalgrehbta; grjeskalgreška, grjesníklgrešnik, pógrješka/pôgreška, a takvo dvojstvo javlja se i u nekim pojedinačnim primjerima: mrjéstilište/mrěstiliš-te, pomôdrjeti/pomôdreti.
U djelima bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca ima pojava dosljednijega pisanja je (od jata) iza grupe suglasnik+r i u mnogim drugim oblicima, npr.:
brjěgovi, brjegóvit, brježúljak, crjepovi, dozrjeíi, drjěmljiv, krjěšíalica, okrjepljí-vati, pôvrjeda, sprječávati, strjělica, trjězniji, ůvrjeda, vrjědniji, ždrjébac i sl. Sto-
ga se ovakvi oblici u bosanskome jeziku ne mogu smatrati nepravilnim (mada oni još nisu na precizniji náčin normirani).
Ostala pravila
Kada se glas jat nalazio ispred vokala o ili sonanta j, i u ijekavskom izgôvoru 173 davao je vokál
a) cio(:cljel), dio(:dijěla), ddnio(:donijela), hňo(:htjela), vldio(:vidjela), žívio(:žív-jela), a izuzeci su oblici sjio, ôdsjeo, zásjeo, zreo, vreo. Naporedo se upotrebljavaju oblici: ciolcijel, ôdio/ódjel, prédio/prédjel, rázdio/rázdjel i sl., a tako i oblici sjěditi/sjědjeti, vrijěditi/vrijědjeti, sjědila/sjědjela, vrijédilalvrijédjela;
b) u primjerima: grljati se, sijali, smijati se; bilješka, bilježiti, bilježnik, zábiljeska.
Prema osnovnom glagolu teči, glagoli i izvedenice imaju -tjecati, a prema lati, táhnuti javlja se -ticati:
dôteči-dôtjecati, isteči-istjecati, pôteči-pôtjecati, priteči-pritjecati, prôteči-prôtje-cati, stěči-stjecati, úteči-útjecati, záteči-zátjecati;
ali dôtaéi/dotáknuti-dôticati; istaci/istáknuti-isticati; nátači/natáknuti-náticati; po-tači/potäknuti-pôticati; pritači/pritáknuti-priticati; stáči/stáknuti-sficati; úta-ci/utáknuti-úticati; zátaci/zatáknuti-záticati.
Stoga se medu sobom po značenju npr. razlikuju imenice:
dôtjecánje(:dôljecali), istjecánje(.istjecati), nátjecänje(:nätjecati),pôtjecánje(:pô-tjecati) od imenica dôticänje(:dôticati), isticánje(:isticati), náticánje(:náiicati), pôticänje(:pôticati).
Dakle, voda dotječě, a knjiga se dotičě; takmičari se nátječú, a papuče nátičú; čovjek odněkudpotječě, a nešto nas potičě (na razmišljanje npr.); Miljacka u Bosnu útje-čě, a konac se u iglu útičě itd.
Pojedini glagoli od iste osnove sa -jetiQe od jata) imaju jedno značenje, a sa -iti J74 drugo značenje:
bijěljeti - postajati bijel bijěliti - činiti bijelim
crvénjeti - postajati crven (npr. od stida) crvéniti činiti crvenim (bojiti)
cŕnjeti - postajati crn cŕniti - činiti crnim
opústjeti - postati pust opástiti - učiniti pustim
ožívjeti - postati živ(lji) ožíviti - učiniti živim
omiljeti - postati mio ómiliti - učiniti milim.
Vlastite imenice (geografski nazivi, imena i prezimena i sl.) kod kojih se takoder 175 javlja zamjena jata, upotrebljavaju se onako kako se izgovaraju izvorno, dakle, kako ih govore sami mještani ili sami nosioci imena, odnosno prezimena:
168
Dževad Jahié
Beôgrad, Bíjelo Pôlje, Bijeli Bŕijeg, Bljeljina, Bílino Pôlje, Brist, Prijěpolje, Rijě-ka, Sjénica, Prijědor, Osijek, SjMina, Biograd nä Móru, Vjetreník, Bjělášnica, Brijésnica, Stjepän Pôlje, Vínac i sl.; kao i primjeri: Béliá, Bijélič, Bílič, Bjčläk; Slipičevič, Slijěpčevié, Cvítkovič, Cvétkovit, Cvjétkovič itd.
176 Pravila zamjene jata svode se na sljedeée:
1. Jat u dugom slogu zamjenjuje se sa ije, a u krátkom sa je {mlijeko.pjesma).
2. Kad se krátki slog dulji, večinom postaje dugo je (djelo:djélä), a rjede se zamjenjuje sa ije (úspjekuspijěvati).
3. Kad se dugi slog ije kráti, na njegovo mjesto dolazi krátko je (pobijědi-ťr.pobjedívalí).
4. Iza suglasničke grupe sa sonantom r na njczinom kraju krátko je ili ostajc (raz-rjedivatí), ili daje vokál e (sredína, wemena).
5. Umjesto kratkog/'e ili dugoga ije ispred vokala o ili ispred sonanta j dolazi vokál (dio, bio, cio), osim u oblicima sjeo, ôdsjeo, zapôdjeo, vrěo, zreo...
6. Prema osnovnom glagolu teti, glagoli i izvcdcnicc imaju -tjecati, a prema taii imaju -ticati.
7. Neki glagoli od iste osnove sa -jeti imaju jedno značenje, a sa -iti drugo značenje (crvénitixrvénjeti)
8. Vlastita imena upotrebljavaju se prema izvornom izgovoru kraja iz kojega potječu, a samo se u rijetkim slučajevima od toga odstupa.
177 Razlike u zamjeni jata cesto su nosioci i razlika u samome značenju riječi (osim slučajeva u t. 174), pa stoga o književnim pravilima te zamjene valja voditi računa:
bijeg (bježanje)
FONETIKA I FONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA)
169
beg (bošnjački, muslimanski plemič) Sena (žensko ime) sjena (sjenka)
deva (pustinjska domáca životinja) bésan (nesanica) sjelo (od sjesli)
svet (neporočan, uzvišen, bezgrješan) treska (buka, huka, lom) mésni (koji se odnosi na meso) Ijeväk (ljevoruk čovjck) rédak (deminutiv od red) sjědjeti (stanje ili položaj tijela) zvizda (pejorativno za ženu) sjédi (od sjesti) pijevac (horoz, pijevac)
sjena (sjenka) sijena (gen. od sijeno) djéva (djevojka, djevica) bijesan (ljut, razjaren) sijelo (večernja sjedjeljka) svíjet (dunjaluk)
fri/éífa(otpadak od otesanog drveta) mjesni (koji se odnosi na mjesto) lijevak (pribor za lijevanje) rijédak (koji nije gust, koji nije čest) sijědjeti (postajati sijed) zvijézda (nebesko tijelo) sijedi (stari čovjek) pjévac (koji pjeva)
razredívati (razvrstavati u redove, u vrste) razrjedívati(čm\ú rjedim, rijetkim)
djela (gen. jd., nom. mn. od djelo) měděn (sladak kao med, drag, umiljat, privlačan) teléšce (malo tele)
vlnce (hipokoristik, deminutiv od víno) záhtjěva (gen. mn. od zähtjev) vreo (pridjev i glagol) zrěo (pridjev i glagol) léta (gen. jd. od lét) ódjelu (dat., lok. od ödjel)
dijěla (gen. j d. od dio)
m jeden (od mjedi, od mesinga)
tjelěšce (malo tijelo) vijěnce (ak. od vijěnci) zähtijevä (3.1. prez. od zahtijevati) vrh (glagol) zrio (glagol) Ijěta (gen. jd. od Ijeto) odijělu (dat., lok. od odijělo) kôrijenje (zb. im. od kôrijerí).
kórěnje (gl. im. od kořili, rúžiti, karati)
Za sve ovakve i sličné primjere u vidu vježbanja mogu se napisati i naporedne re-čenice u kojima če se jasno uočavati i u književnom jeziku razlikovati značenja:
Běg se dáo ů bijeg. Na děvije jahala prelijepa djéva. MSj bábo nikáko ne sjědi. Máj bábo nikáko ne sijědí itd., itd.
178
MORFOLOGIJA