i povij est hrvatskoga jezika u XIX. sto lj eču
Sadržaj
SINTAKSA..................5
Pojam sintakse .... -...........5
Oiíabir i razmješlanjc........... 5
ľaradigmatski i smtagmatski odnosi.....5
Predmet sintakse...............6
Zaključak...................6
RIJEČI U REČENICI............7
Sintakličke jedinice..............7
Imenski oblici.................7
Glagolski oblict................8
Ncpromjenjive riječi.............9
SPOJ RIJEČI................ II
Gramatické veze medu
saštavmeama spojena nječi   ......... 11
Funkcional na svojstva spoje va riječi  ... 12
Sinom mni i homonimni spojevi riječi   . . 12
Značcnjska analiza spoje va riječi..... 13
REČENICA................. M
Rcčcnica i iskaz .............. 14
Čtanjivost.................. 15
Modalnost.................. 15
Ciljna usmjerenost............. 16
ObavijesrHj ustroj st v o iska/a........ 16
GRAMATICKO USTROJSTVO
REČENICE. PREDIKÁT ......... 17
Gramatickí i značenjski
odnosí medu dijelovima rečenice..... 17
Predikát................... ÍR
Predikatnc kalegoríje ............ 18
Imenski predikát.............. 19
SUBJEKT.................. 21
G ramatička svojstva subjekta....... 21
Rcčemce bez subjekta.......... 22
Slaganjc (.sročnost) po rodu i broju    ... 22
Slaganje s "vile subjekata"......... 23
OBJEKT I PRÍLOŽNÁ OZNAKA .... 24
Gramatická svojstva objekta........ 24
Izravni i neizravni objekt ......... 24
Stupanj obvezatnosti objekta ........ 24
Oblici objekta............... 25
Gramatická svojstva príložné oznake ... 26
Stupanj obvcwunosti priložne oznake ... 26
Vrste pnložnih oznaka........... 27
ATRIBUT I APOZICIJA.......... 28
N'csainoslalni rečeničm članovi ...... 28
Atribut.................... 28
Apozicija.................. 29
RECENICE PO SASTAVU........31
lednostavne recenice............31
Rasčlamcnc i ncraščlanjene rečenice  ... 31
Složene remenice.............. 32
NEZAVISNOSLOZENE REČENICE . 34 Nczavisnasluzene (koordinirane) i
zavisnosložene (subordiniranc) rečenice 34
Sastavnc recenice.............. 34
Suprotnc rečenice.............. 35
Rastavric rečenice.............. 36
PREDIKATNE. SUBJEKTNE I
OBJEKTNE REČENICE.......... 38
Zavisnosložene rcčemce.......... 38
Predikatnc rečenice............. 38
Subjektnc rečenice............. 39
Objcktnc rečenice.............. 39
Ncupravni j upravili govor......... 40
PRÍLOŽNÍ' REČENICE (h....... 41
Mjesne rečenice ,.............. 41
Vremcnskc rečenice   ...........                       . 41
Načinskc rečenice ............. 43
Porcdbcrie rečenice............. 43
PRILOŽNF. REČENICE (II)........ 45
Uzročnc rečenice.............. 45
Posljcdične rečenice............ 46
Namjcmc rečenice............. 46
Pogodbenc rečenice............. 47
Dopusnc rečenice.............. 48
ATRIBUTNE I APOZITIVNE REČENICE 49
Atributnc rečenice............. 49
Atributnc i odnesne rečenice........ 49
Atributnc i apozitivne rečenice...... 50
SKLAPANJE BKZ VEZNIKA 1
USTROJSTVO TEKSTA ......... 52
Nezavisnostožcne asindetske rečenice ... 52
Zavisnosložene asindetske rečenice .... 52
Ustrojstvo teksta.............. 53
RED RIJEČI................ 55
Osnovni red riječi............. 55
Obilježeni red riječi ............ 56
Automatizirani led riječi.......... 56
1NTERPUNKCIJSK1 ZNAKOVÍ U
REČENICI I TEKSTU........... 59
Pisanjc zareza................ 59
Točka, upitnik i uskličnik ......... 60
Točka sa zárezom, dvotočje i trotočje ... 60
Crtica. spojnica i zagrade......... 61
Navodnici i polimavodnici......... 62
HRVATSKI JEZIK U 19. STOUEČU . . 63
llirci i hrvatski jezik............ 63
Filološke škole.............. 64
Filozofická fakulta UKOFIUK
IIIIII
380501050041391
I. SINTAKSA
1. Pojam sintaksc
Naživsintak-sa grčkoga je podrijetla (grč. synlavis) i znáči 'red, slaganje. namjesta-nje'. U starijoj hrvatskoj gramatičarskoj tradiciji cesto se prevcxiio kao skladnja ili rječoslaganjc Osobito jc bila poznata i cijenjena Skladnja ilirskogp jezika Adolfa Vebera Tkalčeviča iz 1859. godine. Od suvremenih príručnika sintaksc tie ba upozorni na Sintaksu hnatskoga bijižemog jezika Radoslava Kaličica (Zagreb, 1986. i 1991).
2. Odabir i razmjeátanje
(iovomik, n namjeri da sugovorniku přenese obavijest o kakvu dogadaju, najprije bira jezične znakové kojima se označujú sudioniei dogadaja (npr. han i Petar) i sam dogadaj (npr, sresti). Izbor baš tih, a ne nekih drugih jedinica (npr. Marko, prijatelj, nací) ovisi o konkrelnoj govomoj sítuaciji tc o govomiku i njegovim natnjerama. Opisani postupak naziva se odabir ili sclekcija.
Odabrane jedinice govomik ne maže sve od jednom izgovoriti, vec jednu po jednu. Stoga ih prethodno mora složití u niz (slijeď) organiziran po odredenim pravilima. Náčin organ izacijc naj vise ovisi o jedinici kojom se označuje dogadaj (proces, rad-nja). U našem primjeru to je glagol sresti, koji predodreduje oblike jedinica što su odabrane da označe sudionike procesa: Ivan je sreo Petra. Istodobno on oneino-gučuje da te jedinice dobijú kakav drugi, u hrvatskomc jeziku neprihvatljiv oblik, npr. *Ivanom je sreo Petru ili sl. Takav postupak naziva se razmjestaj ili kombi-nacija.
3. Paradigmatski i sintagmatski odnosi
U gramatici se govori o dvovrsnim odnosima. Jedni se tiču odabira, a drugi raz-mještaja. U prvom slučaju riječ je o odnosu izmedu odabrane jedinice i one kojom bi odabnina mogla bili zamijenjena, npr. izmedu jedinica Ivan i Marko. Petar i prijatelj, sresti i naci. U rečenici Ivan je sreo Petra jedinica Ivan može biti zamijenjena jedinieom Marko {Marko je sreo Petra), jedinica sresti jedinicom naci {Ivan je našao Petra), a jedinica Petar jedinicom Pavao {Ivan je sreo Pavla). Takvi se odnosi zovu paradigmatski i prikazujú se kao vertikálni.
Odnosi koji se tiču razmjcštaja jedinica u nizu, npr. izinedu Ivan i sresti ili sresti i Petar zovu se sintagmatski i prikazujú se na horizontali. ParadigmaLski i sintagmatski odnosi najvažniji su gramatički odnosi uopée (katkada se čak i sama gramatika odreduje kao skup paradigmatskih i sintagmaLskih exinosa), a shematski bi se mogli přikázali ovako:
Hrst*
►lín
V
Pí
SINTAGMATSKI ofeed
4. Predmet sintakse
Odnos rcŕcnicc prcma
U sintaksi se u prvom redu bavimo odnosima medu jedinieama u nizu, tj. sintagmat-skim odnosima ili, drugim riječima, pioučavanjcm pravila po kojima se odabranc jezične jedinice slazu u nizove. Medutim, raščlambom samo takvih odnosa ne mogu se opisati sva svojstva sintaktiŕkih jedinica jer je za neke od njih. a posebno za recenicu. bitan ne samo odnos medu sastavnicama koje ju čine nego npr. i odnos eijele jedinice prema stvamosti, posebno prema sudionicima govomog čina
Odnos rečeniee prema stvamosti sastoji se u tome što govomik rečenicom mora oba-vijestiti sugovomika o tome je li dogadaj o kojem priopéuje srvaran {Otac skuplja knjige) ili nestvaran. mogué, ŕeljan i sl, (Otac bi skupljao knjige, Otac želi skupljati knjige i sl.), a i o tome je li dogadaj o kojem je riječ istodoban s vremenom govorenja (Otac skuplja knjigé) ili se odvija prijc (Otac je skupljao knjige) odnosno poslije vremena govorenja (Otac ce skupljati knjige).
Takva svojstva rečeniee u izravnoj su vezi s paradigmaiskim odnosima jer oznakc za ta svojstva govomik bira ovisno o naravi obavijesti i okolnostima u kojima se odvija govomi čin. On se npr. odlučuje izmedu konkurentnih oblika skuplja. skupljao je, skupljat če ovisno o tome odvija li se proces o kojemu se priopéuje islodobno s vremenom govorenja, odnosno prije ili poslije njega.
Takvi konkurentni diblici nisu uvijek nužno glagolski jer se spomenutá gramatická svojstva rečeniee mogu izraziti i drugim sredsŕvima. Ima rečenica koje uopéc nemajú glagolskih oblika, aSi se njima može prenijeli obavijest o vremenu ili náčinu, na prim-jcr.
Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkom zidu. Zidu Srama. Pod njome ema zločinačka jama. Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
a. c Miloš. 1909
5. Zaključak
Moglo bi se zaključno reči da predmet sintakse ima dva različita vida Prvi se vid tíče sintagmatskih, a drugi paradigmatskih odnosa. Prvi sc tiče ustrojavanja (slaganja) veéeg broja jedinica, a dmgi grainatičkih svojstava ili značen ja jedinica. Kažemo li, na primjer, da se rečenica Otac skuplja knjige sastoji od sastavnica skuplja, otac i knjige pa te sastavnice opišemo s obzirom na medusobne odnose, onda smo tu jedi-nicu opísali sa sintagmalskog stajalista, a ako kažemo da ta jedinica (tj. rečenica Otac skuplja knjige) s obzirom na odnos prema stvamosti označuje stvamu sadašnjost ili da je po ciljnoj usmjerenosti ili priopéajnoj svrsi izjavna, onda smo je djelomice opisali s paradigmaLskog stajalista.
6
II. RIJEČI U REČENICI
1. Slntaktičke jedinice
Olavna jc sin taktická jedinká rcčnik-a jer slúži za prijenos ejelovitih obavijesti. U sintaksi se medutim govori i o jedinicama kojc ne služe za prijenos obavijesti, ali sudjeluju u ustrojavanju rečenica i teksta. Promatramo li riječi odnosno cblike riječi s obzirom na to kakva im je služba u večim sintaktičkim sklopovima, govorimo o rijcama (ohUcinia) kao sintaktičkim jedinicama, a promatramo li suodnose izmedu dviju íli više riječi koje tvore ejelinu (npr. dobra knjiga, čitati dobru htjigu i sl.), govorimo o spnjcvinia rijm ili sinlagmama
* C)visi li služba riječi u rečenici o vrsti kojoj riječ pripadá?
Ne ovisi izravno. Pojedine vrste riječi mogu u rečenici imati posve različitc službe. Pa ipak, zbog svojih gramatičkih svojstava nekc su riječi, a posebno neki oblici riječi, manjc ilí više príkladní za pojedine sintakličke službe. Tako su npr. lični glagohki oblici prikladni da budu predikati, nominativni oblici da budu subjekti, a prilozi pri-ložne oznake.
2. Imenskl oblici
Oblici iim nskili riji-či (imenica, pridjeva, zamjenica i brojeva) služe kao samostaini (subjekt, objekt, priložna oznaka) ili kao nesamostatní članovi rečeničnog ustroj-stva (atribut, apozicija).
Kakvu če sintaktičku službu imatj pojedini imenski oblik ovisi o gramatičkim svoj-stvima samoga oblika, u prvom redu o padežu. Zato je uobičajeno da sc u sintaksi govori o službama pojedinih padeža ili o tzv. sintaksi padeža. Razlikovanjc samo-stalnih i kosih padeža utemcljcno je na bitno različitoj njihovoj službi. Samostaini padeži (nominativ i vokativ) i jesu samostaini po tome sto ne ovise o drugim riječima u rečenici.
Nominativu je primárna služba subjekta (Tito je došaol), a subjekt je član rcčeničnoga ustrojstva koji nije ovisan o drugim članovima. Nominativ vrio cesto dolazi i kao imenski predikát (To nije istina) ili kao d i o priložne oznake (Trči kao lud). Osim loga, nominativ je izrazito čest izvan rečeniec jer slúži za najrazličitije vrste imenovanja (npr. Gramatika hnxitskoga jezika, Hotel "Koraná", Republika Hrvatska ild).
Vokativ jc još samostalniji od nominativa.
On je sam po sebi rečenica posebnog tipa koja slúži za oslovljavanje sugovomika odnosno kao poživ na uspostavu govomog čina {Ivane, reci sto se dogodilo). Ta izrazita samostatnost razlog je što se takav vokativ u pismu uvijek odvaja zarezima.
U toj svojoj temeljnoj službi vokativ sc naziva obračanjem
Samostaini Oknoví subjekt predikát objekt
príložná oznaka
NcsamciMalni ŕlanovi atribut apozicija
Patlcži
Siimnstitliii:
nominativ
vokativ N^ľsjmLwtaini (kcwij
gcniliv
dativ
akuzativ
lokmiv
instrumental
7
Vokativ može, obično iz melričkih razloga, dolaziti i u službi subjekte kao zamjena za nominativ, na primjer
Kada li ih pokrijepio starce, Sva se družba ižljubila rodom.
I. VU/uranič Smn Smail-age Čcngiča
Takav se vokativ naravno, kao ni nominativ, u pismu ne odvaja zarezima.
Kosi, tj. nesamostatní padeži jesu: genitiv, dativ, akuzativ, lokativ i instrumenta). Njihova se nesamostalnost sastoji u tome šlo se u rečenicu ne úvode samostalno. nego su ovisni o někom drugom članu reeeniee, u pra vilu o predikátu.
U ulozi izravnog objekta dola/e samo akuzativ (Posúdi mi knjigu) i puno rjede geniův. Genitiv umjesto akuzaliva može dolaziti u niječnim konstrukeijama (Ne da mu knjige) ili kad objekt označuje dio kakve tvári (Dajte im vode i si).
U ulozi ncizravnog objekta mogu dolaziti svi kosi padeži: i genitiv (Nestalo im je zraku), i dativ (Čemu se smiju% i akuzativ (Zar vos nije šram?), i lokativ {O tome r usu razmišljali), i bstrumeiital (Odugovlače s přiznán jem).
Svi kosi padežL s prijedlozima ili bez njili, mogu dolaziti i u službi príložné oznake: (i (Bilo je to proste godine. Došli su do žida), D (Otišli su prijateljima. Vnatoč svému bilo je dobm), A (Kadili srno čhav dan. Ušli su u grád), L (Nisu hili u gradu). 1 (Danima nbtu doložili. Pogledaj pod klu porn)
Osim toga, kosi padeži mogu biti u službi atributa (Bilo je to vrijeme rata. Oči su mu sijewle. Nisu dobili dojnétenje za rad, Podaci o prognanicima uisu potpuni, U porastu je promet autobusima) ili dijcla predikata (Uvifěkje loše volje).
3. Glagolski oblici
Glagolski se oblici mogu podijeliti na lične i nelienc. Lični su oni kojima su pridružené oznake liea. broja le v remeňa ili načíná (čitam, čítali ji/, čítajte i sl.), a nelični takvih oznaka nemaju. Lični služe u prvom redu kao predikati u rečenici, dok nelični mogu biti dijelovi složcnih glagolskih oblika, a mogu imuti i druge službe, npr. atributa, različitih dopuna ili priložnih oznaka (čitati. čitajuči. pročitavši).
Cilaiíoli imaju puno više vilika nego druge rijeěi. stoje u izravnoj \ezi s njiho\om predikaiskom službom.
Predikát je oznaka procesa ("dogadaja"), a proces može biti stvaran, moguc i ne-stvaran, može se odvijati u prošlosti. sadasiijosli i budúcnosti, mogu ga pokrelaii pojedmci i skupine, govomiei (prvo lice), sugovomiei (drugo lice), a i oni koji ne sudjeluju u govomom činu (treéc lice), pa su za sve takve osobitosti procesa potrebni posebni oblici. Ta se raznovrsnost glagolskih oblika može još i povecavati time što pojedini glagolski oblici u razlicitim okolinatna i situacijama mogu imati različita značenja. Tako npr. prezent može značili i prav u sadašnjost {Sada čitam) i prošlost (Jučer sjťdnem u krivi tramvaj i zakasnim u školu) i buduénost (Sutra putujem) i svevremenost (Sáva teče kroz Tagreb) i zapovijed (Da ste sutra ovdjé).
Služba kmih padcia: izravni objekt ncizravni objeti i- iloína oznaka atribut
dio predikata
8
Infinitiv se naziva neodrulcnim glagolskim oblikom zato što označuje proces, a nema o/ttaka ni lien, ni vremena odnosno načina, ni broja. Kao utkav on u rečcnÍLi može sluziti:
1. za tvorbu složenih (ličnih) glagolskih oblika, npr. iutura prvog (Mi černo varn reci):
2. kao dopuna uz mndalne glagolc, npr. třeba ti. morati i sl. (Trebaio je drukčije postúpia), uz tzv fazne glagolc, tj. onc koji označujú različite faze nekog procesa, npr. početí, nastavili i sl. (Počeh se razvedravati. Nastavíte čita ti \ te glagole koji označujú mišljenje, osjecanjc, volju i sl., npr. misiiti. xoijeti, namjeravati i sl. (Dana* ne misie dolaziú. Valili' li putavatí?):
3. kao dopuna uz neke imenske rijcči (Sramota je lagati, Dután je reči, Naíe je dači i sl.);
4. budúci da se njimc imenuje proces, infinitiv se príbližava značenju nominativa, pa možc biti i ti službi subjekta (Ptívati je zdravo).
(■lagolski prilozi su, kao sto im i ime kaze, i glagoli i prilozi, tj. miješani oblici, jer zadržavaju neka svojstva glagola (npr. glagoLski vid), a dobivaju neka svojstva pri-loga, tj. riječi sto služe za izražavanje okolnosti u kojinia se odvija kakav dogadaj. Zato su cni prikladni za označavanjc procesa kao okolnosti. Glagolski prflog sadašnji označuje proces koji je istodoban s nekim drugim procesom (Citao je sje-deci), a glagolski prilog prošli označuje proces koji prethodi někom drugom procesu (Rekavši to nestane).
Modalmm glagiilima nažívajú se oni koji ne označujú samu radnju, nego náčin \TScnja neke druge radnje.
U primjerima Lipa leteéi tanjur íli bivši prijatelj n i je v튾 liojv'ľ rijec o glagolskim prilozima, nego o (pravím) pridjevima koji su glagolskoga podrijeUa. Oni se od pri-loga razlikujn i po značenju (pritozi znače okolnost, a pridjevi svojstvo) i po funkciji {prilozi uglavnom ne dolaze uz imenice, a pridjevi dolaze), a i po oblíku, usp. Pjeva leteči i ieteči tanjur, Pritazi svijetleči i syjetíeči metak, Skdjamn se siijedcči ih i slje-deči tjedan itd.
I glagolski pridjevi su "miješani" oblici. ť)ni jos češče nego glagolski prilozi dolaze u službi pravih pridjeva (poiufjeti pupiri. ptačeni račími i sl.). Bilna je razlika medu njima u tomc šlo glagolski prilozi ne dolaze u sastavu složenih glagolskih oblika. a glagolskim jc pridjevima to glavna služba (Pupiri tu ptitutjeti. Dugavi su ptačeni). Qsim toga, glagolski pridjev rad n i dolazi i u službi samostalnog glagolskog oblika, tzv. željnog načina i li optativa (Živjea' Bag vas blagashmo!).
4. Nepromjenjive riječi
Veéina ncpromjenjivih rijcči pripadá tzv. pomuénim ili gramatikali/iraiiiii] riječima, tj. riječima koje ne označujú neku izvanjczičnu pojavnost, nego imuju unu-tarjezična, gramatická značenja te služe za organizaciju rečenica i tcksla. Tako npr. rijee zař nema izvanjezičnoga značenja, nego služi za to da se rečenici promijeni ciljna usmjerenost (ili priopcajna svrha), tj. da se izjavna rečenica preobiikuje u po seban tip upitne, npr. Jučer nisu dolazili prema Zar jučer nisu dolazili'?
01aj!tilsfci pnlog saiaíiiji Rautu mijv lo mlajuči (ij. Jak je ustapo).
(ilagolsli priJoj proStt: Rduii) mi je Ifi itíítfvíi (tj. niikon Sloje usido).
ľjno/ručrw; njcŕi imaju i leksiíko i yrarruiiíkti
tiramXikiili/LrjTK r.icřt inuju yamaticko zruuk-nje. a nemaju letsiffco.
9
Priloží su najraznovrsnija vrsta riječi, pa su i njihove službe izrazito raznovrsne. Oni mogu dolaziti u službi príložné oznakc (Tamo niste hili. Dodite sutra, utajte gki-sno). objekta (tad stoje uz imcnice u genitivu: Daj mi malo vode), kao dopune prid-jeva i drugih priloga {Bili su vrio pristojni, Sada je posve dobro), kao riječi za isti-canje (Baš je glupo. Ti bar čitaš. On čak nije ni los), a na razini teksta kao tzv. rcčenični přiloží, tj. riječi koje služc za povczivanje recenica u vece cjelinc {Rekao sam mu još jučer da bi to svakako trebalo učinili. Medutim, nije htio ni da čuje) ili riječi koje eijeloj rečcnici daju dodatnu modálnu nijaasu (Naialost, nismo tispjeli; Naravno. sve je bilo u redu i si.).
Prijťdlo/i konkrctiziraju padežna značenja pa zato nemajú samostalne službe, nego dolaze isključivo u prijedložnim izrazima koji mogu imati službu objekta {Razmišljao je o svému), priložne uznake (Sreli su se na sldjanju, Došao je prije vremena, Nije dobro radili na taj náčin), atributnog skupa {PripremUa je juhu od gljiva) i si.
Věznicí služe za povezivanje jednostavnih recenica bilo u nezavisno složené {Obečali su doči, ali se nisu pojavili) bilo u zavisno složené {Nisu se pojavili jer ntiu ni obecali doci).
I zvici su. nasuprot prijedloziina, najsamoslalnija vista riječi. Oni K pnmi^iju Vlit) slično vokativu (zato se, kao i vokativ, u pismu odvajaju zařezána). Služba im je u tome da mijenjaju ciljnu usmjerenost rcčenicc, tj. da rečunieu čine uskličnom {Vh. kako sam bio naivan!). Ima medulim t u/vika, a to su tzv. onomatnpejski. koji se mogu uklopiti u ustrojstvo rečenice {Ide vau-vau, A on njega tras i si.).
Češtíce (partikule) u najveécm su stupnju gramatikalíziraiie. tj. predodredene ?a gramatickú službu. One služe za modifikaciju gramatické naravi rečenice, za to da je účine upimom (Jesu ti došli? Zar mu nisi rekao'/), potvrdnom {Da. došli su) ili niječnom {Da/tas ne dolaze).
10
III. SPOJ RIJEČI
Spoj riječi (sintagma) mogao bi se odredili kao sintaktička jedinica sastavljena od najmanje dviju punozruičnih rijcči koje su medusobno povezane. Kad se kaže da spoj rijcči čine puiioziiaénc riječi, to znáči da dvijc riječi od kojih jedna ima samo gramaticko značen je nc mogu čin i ti spoj riječi. Zato npr. veza príjcdloga i imenice (kod kuče), veznika i zamjenice (i onaj) ili čestice i glagola (ne znali) ne čini spoj riječi, nego samo jednu od njegovih sastavnica
SroCctuncHi jakiO vjeUirO našom kučmu jednu knjigm
1. Gramatické veze medu sastavnicama spojeva riječi
* Mogu li se, s obzirom na narav gramatické veze medu dijelovima (sastavnicama) spojeva riječi, zapaziti kakve razlikc modu spojevima (sinlagmama) tipa dobra knjigá, čitati knjigu i čitati glasno'?
(iramatička veza medu sastavnicama spoja riječi dohra knjigá uspostavljena je po-dudarnošcu obličkih obilježja roda, broja i padeža, a ta se obilježja izražavaju nástavkem -a. Takva vrsta gramatické veze medu sastavnicama naziva se sročnost ili kongruencija, a tako nastali spojevi nazivaju se odredhenim zato sto zavisni dio (odrednica: dohra) odreduje glavni dio (odredenicu: knjigá) pripisujúci joj kakvo svojstvo. Spojevi toga tipa mogu biti pridjevski [jak yjetar, naša kuca, jedna knjigá) ili imenski (grád Zagreb, profesor Matic, kčerka Jelena). U službi odrednicc prid-jevskih spojeva riječi dolaze pridjevi, zamjenice ili brojevi, a u službi odicdenice imenice.
Medu dijelovima spojeva riječi tipa čitati knjigu nema obličnog podudaninja, što znáči da je riječ o drukčijoj vrsti gramatické veze medu sastavnicama,
U lakvim spojevima riječi glavna sastavnica piedodreduje oblik závisné (u našem primjeru sastavnica čitati predodieduje akuzativni oblik závisné). Takva vrsta gramatické veze naziva se upraví janjť ili rekcija, jer glavna sastavnica "upravlja" gra-matičkim svojstvima závisné. To znáči da glavna sastavnica traži dopunu s unaprijed odredenim gramatičkim svojstvima (u navedenom primjeru traži dopunu u akuzativu).
Tipično je da glavna sastavnica takvih spojeva uvijek bude glagol jer on ima najvise "upravljačkih" svojstava, ali možc biti i imeniea (npr. pisanje pisanut, iziet u prírodu, izvještaj o radu), pridjev (npr, sklon svadi, pu» vina, oštar na jeziku) i prilog (npr. malo kniha, puno zábave, daleko od svojih).
Závisná se sastavnica u spojevima riječi tipa čitati knjigu nc može zamijeniti nijed-nim drugim oblikom, a da se značenje cijelog spoja bitno ne promíjeni. Posve je drukčijc kod spojeva riječi tipa trčati dvořištěm. Oblík dvořištěm moguče je "pre-pričati", zamijeniti nekim drugim oblikom (npr. po dvorištu, preko dvorišta, kroz dvořiště i sl.), a da se značenje ne promijeni ili bar da se ne promíjeni bitno. U prvom slučaju riječ je o tzv. jakom, a u drugom o tzv. slabmn upravljanju (o jakoj i slaboj rekciji).
Glagolsko uprav Ijanjc.
(itUU + ilklliilľ.
{knjigu. mivtmt. písmo)
Imeriičko upravljanjc: putinjn + genitiv
(knjige. mrvimi, písma)
PriJjcvsko urnu^ljaiijť: ptm + geniliv ntnoímc
{knjigu, novitui. pisamu)
Jako upravíutnji;:
čitati f akiĽariv {knjigu)
Slabo upravljanjc: íróifi + inštrumente!
(itvoriilem) preko + genitiv
{preko tŕmriShi) knx + akuzaáv
(krm dwrišle) po ♦ lokativ (po dvoriilv)
11
Priiiruživanjc;
čítali + ti£pfomjcnj)va rijcc (brzo, svukxlnevno, sjedeči. joí)
Spojevima riječi tipa čitati glasno svojstveno je da tm je zavisni dio nepromjenjiv, nema gramatičkih obilježja kao što su rod, broj, padcž i sl. Možc to biti nepromje-njiva riječ (glasno) ili nepromjenjivi glagolski obiik. npr. čitati sjedeči ili odlučiti čitati. fakva vrsla veze medu sastavnicama spojcva naživ a se priďruživanjc.
2. 1. Funkcionalna svojstva spojeva riječi
Spojevi riječi dobra knjiga, čitati knjigit i čitati glasno razlikuju se i po tome kakvu službu (funkciju) ima závisná sastavnica u odnosu na glavnu.
U spoju riječi dobra knjigu závisná sastavnica odreduje glavnu pa se prema njoj odnosi kao odredba ili atribut, u spoju riječi čitati knjigu závisná je sastavnica dopuna ili objekt (označuje predmet u ve/i s koj im se dogada glagolska radnja). a u spoju riječi čitati glasno zavisni dio iimkciortira kao okolnost odnosno kao priJožna oznaka ili adverbijal. S obzirom na to spojevi se dijelc na odredbenc (atributne), dopunske (nbjektne) i okolnusne (adverbijalne).
* Znáči li to da su odredbeni spojevi rezultát sročnosti, dopunski rezultát upravljanja. a okolnosti i rezultát pridruživanja?
Tako je redovito, ali ne uvijek. Naime, rezultát sročnosti uvijek je odredbeni spoj. ali rezultát upravljanja možc biti ne samo dopunski nego i odredbeni (npr. čoyjek duge htse, vařivo ad graška, htča mojih roditelja) odnosno okolnosni spoj (npr. čitati za stolom, iči horákom, šetati poslije kišé).
lz Klaičcvog Rjcčnika stranih ňjcti:
Sinnnimi (ran, m roda) grč. (cynonimai - imcnjakl istoznaírucc; sličnoznarnicc (koj Matoia; istovetniec). rijori, razlirilc po zvuku, no Lstc ili vrto bliskc po značenu {npr. "hrabar" i "ojvažan". "cesta" i "pul", "plamen", "vatra" i "oganO.
Hnmnnimi jjrfi. (hornu... * onoma - ime) rijci koja jednako Z\"uŕi s druhom, a tma rafičilo znacenjc, islcwučriiira (npr kosa = vlasi, kosa = yorská kosa. kosa = oruric za ko*cnjc travc).
2.2. Sinonimni i homonimni spojevi riječi
Medutim, odredbeni je i spoj riječi riječno korito i korito rijeke i brkat čoyjek i čoyjek s brkovima i dugokos mladič i mladič duge kose. Takvi su spojevi medusobno zam-jenjivi odnosno s in i mimu L a izvorište je sinonimije i inače u tome da se isla ili pri bl i/no ista značenja ili službe mogu izražavati različitim jezičnim sredstvima. U navedenim primjerima odredbenost se izražava bilo sročiiošču (riječno korito) bilo upravljanjem (korito rijeke).
U tome ima i ograničcnja, pa je primjerice prihvatljivo i riječno kttrito i korito rijeke. a nije prihvatljivo i čaša vode i * vndena čaša.
OgraniČenja su uvjetovana znacetijem. U spoju h triu i rijeke genitiv označuje prí pádnost (podvojní ili puM^iv ni »enitiv) i zato ga je moguce zamijeniti pndjevom. kojeniu je posvojnost jedno od temeljnih značenja (za pridjeve se kužc da označujú kakvo je što. čije je Sto i od 6ega je sto). Medutim. u spoju čaša \ode genitiv označuje dio tvari (pa se i zove dijelni ili paiiitivni genitív). a dijelnost se rve može izražavati pridjevom.
S dnige strane, pmmolrimo li npr. pozornije spoj riječi hladnoča zimi. zamijelit éemo da se u n jemu preklapaju dva različita značenja - ediedbeno i okolnosno. U prvom slučaju spoj je zamjenjiv odredbeniin spojem "zimska hladnoča".. a u drugom okol-nosnim spojem "hladnoča za vrijeme zime", "dok traje zima" ili sl. Takvi su spojevi riječi dakle hnitiiinimni.
i:
3. Značenjska analiza spojeva riječi
Spojevi riječi mogu se analizirati i s obzirom na značenja sastavnica. Obično se křene od pojedinog tipa spoja (po tzv. struktumoj shemi). U hrvalskom su jeziku primjerice posebno brojni i raznovrsni spojevi sa štruktúrnom shemom: imenica u nominativu + imenica u genitivu. O značenju pojedinih sastavnica može se npr. nešlo vise reci na temelju ovoga popisa:
dom invalida, zemlja oiaca, igrališíe Osijeka;
G: označuje kakav predmet (u sirem smislu),
Z: onoga kome predmet pripadá, onoga čiji je predmet (posvojni genitiv);
korijen hiljke, vrata dvorane, ruka djevojčice; G: označuje dio kakva predmeta, Z: predmet kojeniu dio pripadá;
čaša vode, skupina ljudi, litra mlijeka;
G: označuje ejelinu predmeta ili mjeru kakve tvári, Z: predmet ili tvar o kojima je riječ (dijelni genitiv)
izvješiaj predsjednika, trka galopera, proricanje mudraca; G: označuje (tmenuje) kakav pnxes (radnju), Z: \TŠitelja radnje (tzv. subjektni genitiv);
pisanje pjesama, gledanje utakmice, gradnja kuóe G: označuje proces (radnju) Z: predmet, objekt radnje (tzv. objektu i genitiv)
rawatelj poduzeea, clan stránke, predsjednik razreda;
G: pripadntke skupine, ustanove ili bilo koga tko je u kakvu odnosu sa sku-
pinom ili ustano\'om,
Z: označuje skupinu ili ustanovu;
Ijefkita prírode, žalost rodhine, nemar odgovornih. G: označuje kakvu osobinu Z: nositelja osobine
G = glavna sastavnica Z = závisná sastavnica
Na sličan način pristupa se opisu spojeva s drukčijim struknimim shemama (npr. pridjev + imenica, glagol - instrumenta], Lnenica + od + genitiv M).
13
IV. REČENICA
1. Rečenica l Iskaz
U suvremenom se jezikoslovlju razlikuju jczik i govor, pri čemu se pod jc/ikom podrazurnijcva apstraktni sústav znaková, a pod govorom konkrétno sporazumije-vanje koje je organizirano po zakonitostima toga suslava. Jezik je dakle poteneija, ono po čemu je organiziran govor, a govor je rcalizacija, ono što je organizirano.
Kad je riječ o jedinici koju nazivamo rečenica, može se postaviti pitanje pripadá li ona jeziku ili govoru, je li ona polencijalna jedinica ili prctpostavlja ostvarenjc (rea-lizaciju).
Kako bismo (xlgovorili na to pitanje, promotrimo npr. rečenicu Otac skuplju knjige s obzirom na narav njezina značenja. Ima li ta rečenica uopée značenje? Neospomo ima jer razumijemo i obavijest koja se njome přenosí i značenja pojedinih njeziníh sastavniea (npr. otac = 'muski predák u prvom stupnju srodstva' itd). Medutim, o onome o čemu se u rečenici priopčuje mi ipak známo malo. Ne známo ništa o tome čiji je otac, kako izgleda, koliko ima godina, ne známo ništa ni o lome kako on skuplja knjige (kupuje li ih ili dobiva na poklon; ako ih kupuje, ne známo od koga, gdje, kada, pošto itd.), a ne známo ništa poblíže ni o knjigama (jesu li male ili veliké, state ili nove, strane ili domaée. ilustrirane ili neilustrirane, tanke ili debele itd.). Riječ je o svojevrsnom paradoksu: mi u cijelosti razumijemo navedenu rečenicu, ali o narav i njezina značenja ništa konkrétno ne možemo reci.
Rečenica ima značenje, ali je ono na neki náčin uopceno, apstraktno. Nije vezano ni za kakav stvami kontekst ili situaciju. Drugim riječima, takvoj je jedinici svoj-stveno značenje, ali nije smisao. Kad medutim ta ista rečenica postane kontekstualno uključena. kad postane dijelom stvamoga govomog čina, kad dobije smisao, postaje govomom jedinicom. Tc kontekstualno neuključene, jezične jedínice nažívajú se rečenica ma. a kontekstualno uključene, govome jedinice nazivaju se iska/ima.
Rečenica, da bi mogla imati značenje, mora biti potpuna (njoj značenje i proizlazi iz zbira značenja sastavniea koje ju čine), a iskaz ne mora. Zato se npr. crtica Frana Mažuraniéa ZaŠto?! može sastojali uglavnom od iskaza koji sami po sebi nemaju ni smisla ni značenja:
ZAŠTO?!
Stari Ali Ibn Soliman (milost božja ga pratila) jašio je dva dana uza mc a da me ne zapita: ni tko sam, ni šlo sam?
- Trecega dana, kad srno legii na počinak, reče:
- Je li tvoja domovina daleko?
- Daleko!
- Imade li tamo konja?
- Imade.
- A hrane za ljude i konje?
14
- lma.
- lma Li vode da ih napojiš?
- bnade.
Pa onda potiho da ne čuju mladi:
- A tmade li dosta ?ena? 1 dosta i prcvišc.
- Pa reci ti meni, bolan brale, zašlo ostavi taj bliižcni kraj?
Iskazirna kao sto jc / dosta i pre\'iše. smisao proizlazi iz cjeline u koju su uključeni, a da bi sc promalrali izdvojeno kao jezične jcdiniec, moraju biti dopunjeni: U mojoj domovini imade i dosta i pre\:iše zena.
2. Članjivost
Več u prvoj lekciji bilo je riječi o tome kako govomik, da bi oblikovao rečenieu, mora odabrati njezine sastavnice (najmanje jednu) koje se onda uredujii u niz. To /nači da svaka rečenica ima č lanové (najmanje jedan) koji se nalazc u odrcdcnim odnos ima.
Postoje samostatní i nesamostatní članovi nx-cnice. Samnstalni su predikát, subjekt, objekt i príložná oznaka. a nesamostalni atribut i apozkija. Prví čine gramaticko uslrojstvo rečenice, a drugi su "članovi članova". Prema tomc, jedno od gramatičkih svojstava rečenice jest njezina član jivost, tj. moguénost da se rastavi na sastavne dijelove od kojih svaki ima posve odjedenu službu u ručen i ci i posve odreden odnos prema drugim dijelovima.
Brat Ivan skuplja staře knjige vec puna godina.
3. Modainost
Recenicom se prenosi obavijest. Ta obavijest uključuje i podatke o vrernettu u Sirem smislu, sto znáči da se řečenicom mora prenijeti bilo obavijest o lome dogada li se ono o čemu se izvješcuje prije vře mena govorenja. u vrijeme govorenja ili poslije vremena govorenja bilo o tome je li ono o čemu se priopčuje stvamo ili nestvamo, rnoguče ili nemo guče, željno ili zahtjevno itd. To se svojstvo řečeni u; na/iva nn-dalnosču.
Modalnosl se izražava glagolskún vremenima i načinima, Medutim, več srno vidjeli da ima iskaza koji ne sadrže glagolskih oblika, a modainost jc svojstvo svake rečenice i svakog iskaza. Glagolski oblici (vremena i načini) najpogodnija su sredslva za izražavanje modálnosti, ali msu i jediná Tako se npr. zahrjevnost može izrazili ne samo oblíkom imperativa {Sutite! Izlazi!) nego i imenicom (Tišina!), prilogom (Van!), a tma i leksičkíh sredstava kojima se izražava ili pojačava modainost. Tako npr. sada označuje sadašnjost, katkada učestalost uvijek svevremenost. Medu takva sredstva idu i tzv. modálni glagoU (trebati. morati, htjeti i sl.) odnosno modálni přiloží (na-ravno, istina, sigurno i sl.). Prema tome, modainost je svojstvena svakoj rečenici, a izražava se ntzličitim sredstvima. kako i inače biva u sintaksi.
VtoJainosi je svojstvo svafce reCcmice i svakoga iskaza.
15
4. Ciljna usmjerenost
Svaka recenica ima tzv. cUjnu usnijeirnost (priupčajnu svrhu), a to znáči da sc iz nje mora vidjeti žel i li govomik sugovomika o čemu obavijestiti, dobiti od njega kakvu obavijest, motivirati ga na govomi ili kakav drugi čin, izraziti kakav osječaj, reagirali na prelhodno dobivenu obavijest i sl. S obzirom na to gramaticko svojstvo rečeniee se ďijele na izjavne (Dogovorili srno se.), upitne (Jesmo li se dogovorili?) i usklične (Dogovorili srno se! Zar se nismo dogovorili?!).
I/javnom se rcčenicom sugovomik (ili sugovoniici) naprosto o něčemu obayješta-vaju, upitnom se t raz i obavijest od sugovomika. a uskličnom se izmedu ostalog izvješéujc o emocionálnom stanju govomika s obzirom na sadržaj obavijesti ili na sugovomika.
Upitnost se izražava posebnim česticaina (Sječas ti se? Zar se ne sječas? 77 da se ne sječas?), upitnim zamjenicama i prilozima (Čega se sječas? Kad si se sjetio?), a može se izražavali i samom intonacijom. tj. uzla/nom rečeničnom melodijom (Sjetio si se?). U pismu se upitna intonacija bilježi posebnim interpunkcijskim znakom, upit-nikom (?).
Uskličnost se izražava posebnom uskličnom intonacijom kojoj je svojstven pojačan intenzitet i koja se u pismu bilježi uskličnikom (!). Dodania uskličnost može se izražavali uzvicima (Eto. sjetio si se! Oh, kako se dobro sječas!).
5. Obavijesno ustrojstvo iskaza
Obavijesno ustrojstvo iskaza jwovjcrava s* pitanjima.
Hocc li dijeloví iskaza bili ravnopravni s obzirom na količinu obavijesti Što se njima prenosi. ovisi o kontekstu ili o situaciji. Iskaz s istim gramatičkim ustrojstvom može imati različito tzv. obavijesno (ili akiualno) ustrojstvo. a to znáči da se pojedinim iskazom prenosi i mformacija o tome sadrži li posve novu obavijest čitav iskaz ili samo jedan njegov dio. To obavijesno ustrojstvo proyjcrava se pitanjima. Ako je, primjerice, iskaz (hac skuplja bijige odgovor na pitanja O čemu je riječ?, onda svaki njegov dio sadrži novu obavijest. Ako je medutim odgovor na pitanjc Tko skuplja knjige?, onda novu obavijest sadrži samo saslavnica otac (Otac skuplja knjige), a ako je odgovor na pitanje Što skuplja otac'!, onda novu obavijest sadrži samo saslavnica knjige [Otac skuplja knjige) itd. Dio iskaza koj i sadrži novu obavijest zove se nm ili novu, a dio iskaza koji ne sadrži novu obavijest terna ili danu.
Na ternu i remu rasčlanjujemo iskaz jer obavijesno astrojstvo pretposlavlja kontek-stualno ili situativno uključenu rečenicu, daklc govomu jedinicu, iskaz. Recenica kao jezična jedinica nije obavijesno rasčlanjena, nego je uopčena jedinica koja pretposlavlja različite mogučnosti obavijesnog rasčlanjivanja. različitc iskaze.
16
V. GRAMATICKO USTROJSTVO REČENICE. PREDIKÁT
1. Gramatickí l značenjski odnosi medu dijelovima rečenice
Řečeno je da su rečenice djeljive na Olamm- "ramatickoga ustrojstva, tj dijelove koji imaju različitu službu i koji se nalaze u odredenim medusobnim odnosima Tako rečcnica Profesor Perič ispituje iduči petak cijelo gradivo sadrži ove dijelove:
1. ispituje, 2. profesor Perič, 3. cijelo gradivo 4. iduči {xtak.
Odnosi u kojima se ti dijclovi nalaze uspostavljaju se i značenjskom i gramatickom vezom. Veza medu dijelovima ispituje i profesor Perič sastoji se u tome Što prvi dio označuje radnju (dogadaj, proces), a dmgi vršitelja raduje. Gramatická se veza ocituje u tome što se dijclovi slažu u broju (jednina) i licu (treče lice), a i u lome što je drugi dio u nominativu, a ne u někom drugom padežu. Prvi se dio naziva predikát, a dmgi subjekt.
Dio cijelo gradivo u zavisnu je odnosu prcma dijelu ispituje. On označuje predmet radnje, a gramatická ve/a medu njima zasniva st' na upravíjanju (rekeiji). Prema gla-golskom obliku ispituje unapríjed se zna da oblik cijelo gradivo mora biti u akuzativu, i to zato što je glagol ispitivati prijelazan. a prijelazni glagoli zahtijevaju oblik akuzaliva. Takav oblik akuzativa u ustrojstvu rečenice služi kao tzv. i/ravni ili direktní objekt (vidi VH. lekciju).
Dio iduči petak takoder je u rcčenicu uveden po dijelu ispituje i označuje okolnost (u ovom slučaju vremensku) pod kojom se vrši glagolska radnja. Za razliku od dijela cijelo gradivo, tj. od ob jek ta. taj dio nije oblikom predodreden. Zato bi se umjesto aiaizativa iduči petak u istoj ulozi mogao pojav i ti neki drugi oblik, npr. genitiv (iduéeg pětka) ili príjedložni izraz (u iduči petak). Takav dio gramatičkog ustrojstva rečenice naziva se prii. ./na oznaka ili udverhijal. Svi dosad spomenuli članovi gra-matičkoga ustrojstva rečenice mogli bi se prikaziili ovako:
Profesor Perič Hbjrkl i
gramatickí oc nos srochost
ispituje pmllkat
0 *.
GRAMATICKÍ ODNOS;   / \GJLAMATIOXI ODNOS:
l JPRAVUAKTE ínkxrutryy \ PRIDRUZIVANJE
■   m \
cijelo gradivo iduéipetak
objtkl prilnlu oznaka vrcmra
ili štruktúrnom shemom: S + P + O + A (subjekt + predikát * objekt ♦ adverbijal).
1-
prvfesor. Pehe imenica imenica
Apozkija
cijelo gradim riridjcv imenica Atribu
Osím spomenulih članova, koji se nažívajú samoslalni, ima i ncsamostalnih članova. C)ni su zapravo "člano\ i članova" , tj. dijelovi kojima se pnwirujř neki od spomenutih članova. U razmatranoj rečenici to su dijelovi profesor i eijeb. Riječ je o imenskim dijelovima koji označujú kakvu osobinu (u sirem smislu) i koji se s imenicama uz koje stoje načelno slažu u rodu, broju i padežu (nalaze se dakle u odnosu sročnosti ili kongruencije). Ako je takav dio pridjevska riječ (pridjev, zarnjenica ili broj) naziva se atribut, a ako je imenica, naziva se apuzicija (vidi VIII. iekciju).
2. Predikát
Naziv predikát potječe iz latinskoga jezika {praedicahim) i znáči "ono Sto se o kome ili o čemu izTiče". U starijem hrvalskom jezikoslovlju nazivao se prirokom. a rjede i pridjev kom ili pogovornm.
Picma opísanom ustrojstvu predikát nije ovisan ni o jednom drugom članu. On se ne uvrštava u recenicu po svojstvima drugih članova. Zato se kaže da on sam sebi otvára mjestc u rečenici. Riječ koja dolazi za predikát i njegova gramatická svojstva bira govomik ovisno o sitnaciji i naravi obavijesti. Po njemu sc, izravno ili neizravno. uvrstavaju svi ostali članovi rečeničnog ustrojstva. To se vidi i po lome sto predikát sadrži najvise podataka o drugim članovima. Po njemu známo broj, lice i padež sub-jekta, po glagolu kojí stoji za predikát imaprijed známo oblik objekta, a i príložná je oznaka ovisna o predikátu (po odnosu tzv. slabog upravljanja ili slabé rekcijc).
3. Predikatne kategorije
Ciramatička svojstva koja nazivarrto pmlikatnim katcyorijama. a to su líce, broj. vid te vrijeme ili način, omogučuju predikátu da "upravlja" ostalim članovima rečeni-ce.
Katejjorija líca slúži za to da se glagolu pridruží ili oznaka onoga koji govori (1. lice: ispitujem), onoga s kim se govori (2. lice: ispituješ) ili onoga o kome ili o čemu se govori (3. lice: ispituje). Upravo se time uspostavlja izravan odnos sa subjektom. To se posebno vidí po prvom i drugom licu jer u njima službu subjekla mogu imati isključivo oblici nominativa ličníh zarnjenica (ja. ti; mi. vi). Bas zato što je takav subjekt unaprijed poznal (zališan, rcdundantan), u hrvatskome jeziku redovito biva ispušten. Dolazi zapravo samo onda kad je posebno naglašen ili kad se jedan subjekt suprotslavlja drugome. npr. Ne ispitujem ja, nego ispituješ tí.
Ima prodikata i bez oznakc lica. U službi takvih predikata dolaze tzv. bezHčni glagolski oblici.
kao Sto je u rečenicama Kiši. Vaija priznali. Strah tne /e. Spavá mi se. Ničeg nije bilo i sl. Takvi oblici nc dopušiaju uviítavanje oznake za predmet govora, tj. za subjekt (ne môže se reči npr. * Netku kiši). Riječ je prije svega o onim slučajevima kad je pokrčiac raduje nepoznal ili je iz bilo kojih razloga njegovo spomínjanje rtcpozeljno. U primjerima lipa Spavá mi se postoji doduše oznaka za ono o čemu se govori {mi), ali je u zavisnom (rekcijskom) odnosu prema predikátu. Takva sc oznaka katkada naziva "logički subjekt".
I kategiirija hroja kao i kategorija lica izrazito je usmjerena prema subjektu. Ona ne slúži za to da obavijesti o tome je li riječ o jednoj ili o više radnji (procesa), nego za to da obavijesti je li riječ o jednom ili o više vrsitelja raduje: ispitujem (ja) ili ispitujemo (mi).
18
Kategorija vida jc glagolska, pa unda i predikalna kategorija. U osnovi je te katc-gorijc razlikovanje svrsenih i nesvrsenih radnjí, npr. ispitivao je prema ispitao je. U prvom slučaju riječ jc o radnji (procesu) u trajanju, u vršenju, a u drugom slučaju rijeé jc o cjclovilnj radnji. o izvrscnju. Cjelovitosi radnic ne mora rxKlrazumijcvali izvršenost radnje od početka do kraja, nego i izvrSenost npr. samo početka (početi, zapjevati, zasvirati) odnosno samo završetka radnje (zm-ršiti, dopjevati. dočítali).
Kategorija vremena može se naci s kalegonjom vida u različitim odnosima. Tako se npr, jedna od posljcdica vidskih razlika sastoji u tome da se pravá sadašnjost ne može izraziti prezentom svrsenih (* Vpravo sada ispitam), nego samo prezentom nesvrsenih glagola (Úpravo sada ispitujem). To je zato što pravá sadašnjost pretpo-stavlja vršenje, a isključuje ejelovitost, izvršenost radnje. S druge strane, prezentom nesvrsenog glagola ne može biti izražena radnja koja prethodi nekoj dnigoj radnji jer lakva radnja pretpostavlja izvršenost. Nije gramatično npr. * Kad ispituje. ode u šetnju, nego samo Kad ispita. ode u šetnju.
Gramatické oznake kategorije vremena jesu sadašnjost, proŠlost i buducnost. O tim oznakama može se govoriti s dvaju stajališta: s obzirom na vrijeme govorenja í s ohzirom na vrijeme o kojem se govori. Ako su vremenske oznake u odnosu prema vTeinenu govorenja, onda je riječ o apsulutnoj uporabi vremena, a ako su u odnosu prema vremenu o kojem se govori, riječ je o rclativnoj uporabi vremena
To znáči da i sadašnjost i proŠlost i buducnost mogu biti i apsolulnc i relativné. Apsolutna je sadašnjost npr. Úpravo sada ispituje, a relatívna Ispituje sutra', apso-lutna je prostost Sve je propalo, a relativná P/xipali su oko ne uspiju; apsolutna je buducnost Sutra če biti ktiíe, a relativná Bit ce da je tako. Iz loga proizlazi da oblíci prezenta, perfekta (imperfekta, aorista) i futura ne označujú samo sadašnjost, prošlost i buducnost. Štoviše. veé srno vidjeli da neki oblící, kaa prezent svrsenih glagola, ne mogu ni imati apsohitne uporabe.
Katťgiirijum načina označuje *e jc li riječ o stvamom, mogučem ili nestvamom dogadaju (procesu). Tako se imperativom označuje zahtjevnost (zapovijed), a kondi-cionalom mogučnost ili uvjetovanost. Kati i vremena, i načini mogu biti u apsolutnoj i relalivnoj uporabi, pa se primjerice relativním imperativom može izražavati prošlost (Skupí se jučer cijela itajka pa udri kroz stonu) ili svevremenost (Posatji ludo u vojsku pa sjedi i plači), a relativním kondicionalom radnja koja se u prošlosti pona-vljala (Odhxzio bi ujutro. a vračao se uvečer).
4. Imenski predikát
Predikátu, a i drugim članovima rečeničnoga ustrojstva, svojstveno je i gramaticko i leksičko značenje. U pravilu se oba ta značenja izražavaju jedním nesložením (ispituje) ili složením glagolskim oblikom (ispitivao je). Gramaticko značenje predikata ispinije jest licc (trece), broj (jednina), vid (nesvršeni), vrijeme (prezent) i náčin (Indikativ). a leksičko 'provjerava znanje'. Katkada se ta značenja mogu izražavati i odvojeno. Po tome se razlikuje rečenica On je ispitivao od rečenice On je ispitivač. U drugoj se rečenici gramaticko značenje izražava tzv. sponom ili kopulnm je, a leksičko imenskom riječju ispitivač. Takav se predikát naziva imensidm. U üiuzbi imenskoga predikata ne dolaze samo imenice nego i pridjevi (On je miran), zam-jeníce (To je njegovo), brojevi (Ona je prva) i prilozi (Još je raná).
Gta^olski predikát On ispiluje
Leksičko značenje: provjerava znanje
Gramaticko značenje. licc ireče broj: jednina vrijeme: prezent náčin: Judikativ
Imenski predikát: CM je isputvač.
y .
Lckučko značenje: onaj tko provjerava čije znanje
Gramaticko značenje: licc: treóe broj: jriinina vrijeme. prczenl náčin indikativ
19
Prornolrimo rečenicu Oh je u Dubrovníku i objasnimo zašto u Dubrovníku nije imen-ski predikát.
Oblici glagola biti služe kao spone samo onda kad izgube svoje leksičko značenje Cpostojati* 'boravitiv), kao u primjeni On je ispitivač. U primjerima kao što su On je u Duhrowiku je zadržava i svoje leksičko značenje. Zato je moguča preoblika: On boravi u Dubrovníku, a nije moguča: * On boravi ispitivač ili * On postoji ispitivač. Po tome se vidi da dio H Dubrovníku nije u sastavu predikala, nego je priložna oznaka mjesta.
20
VI. SUBJEKT
1. Gramatická svojstva subjekta
Naživ subjekt dolazi takoder iz latinskoga jezika (subiectum) i znáči 'ono sto leží pod čim, što je podmetnuto'. On se dakle shvačao kao podloga govorenja, tj. kao ono o čemu je u rečenici riječ. Otuda i stariji hrvatski naživ podmet.
* U primjerima tipa Pastiri su čuvali svoja stáda subjekt se (pastiri) slaže s predikátom (čumli su) ne samo u lieu i broju nego i u rodu. O čemu ovisi hoée li takva slaganja bili ili nere?
Ovisi o náčinu na koji se izriče predikát. Oznaka roda nijc svojstvena glagolskim vTemenima i načinima, ali jest nekim oblícíma kojí ulaze u sastav složenih glagolskíh oblíká i predikata. Riječ je o oblicima čiji su sastavni dio glagolski pridjevi (On je pitao. Ona je pitala. Ono je pitalo. Svi su bili pitani) ili o imenskim predikatima (Program je dobar. Mama je službenica. Dijete nije njihovo).
Gramatická su svojstva subjekta rud. bruj i padež, šlo značí daje taj rečenični član muškoga, ženskoga ili srtdnjega roda, da jc u jednini ili množini i daje u nominativu.
Kako je subjekt po značen j u predmet o kojem se govori, prirodno jc da se u službi subjekla javljaju prije svega imenice jer onc označujú predmernost, i to úpravo gra-matičkim obilježjima svojstvenim i subjektu, tj. rodom, brojem i padežom. Medutim, u ulozi subjekta mogu dolaziti i ostale imenske riječi, tj. zamjenicc (Ti nam odgovorí, Što ima novo? Néšto nije u redu. To je baš čudno), poimeničeni pridjevi (Mrtvi ne govore. Píavi su bili bolji, Sit gladnu ne vjeruje).
Službu subjekta mogu imati i nepromjenjive riječi ili oblici.
U toj službi može doči npr. sinlagma koju čine količinski prilog i imenica u genitivu (Došlo je mnogo Ijudi), a može i infinitiv (Misliti znáči postojati). U izuzetnim okol-nostima u službi subjekta moře se pojaviti bilo koja riječ, pa i bilo koji oblík (Před je prijedlog. Ali je \~eznik. Čita m je oblik frezenta). U takvim se slučajevim opred-meéuju riječi i oblící koji n m inače nije svojstvena ni gramatická ni leksička před melnost.
U rečenici Došlo je mnogo Ijudi predikát íma oznaku siednjeg roda, a subjekt uopče nemu roda {predikát se slaže s riječju mnogo, a mnogo nema roda).
Sve ono što nema roda, a dolazi u odnos sročnosti s nečim što je promjenljivo po rodu, ponaša se kao da je srcdnjeg roda. Srcdnji rod je dakle i oznaka za poseban rod i oznaka za "ne-rod". To se vidi i po tome šlo ce atributi nepromjenjivih riječi biti u srednjem rodu (ovo "pred", ovo "ali". ovo "da" i sl.). Prema lome, ako subjekt nema roda, a predikát ima oblik promjenjiv po rodu, npr. oblik perfekta, taj če oblík bili u srednjem rodu.
Spomenuté riječi (mnogo. misliti, ali i sl.) nemajú ni broja. Ako riječ koja je u službi subjekta nema broja, ondaje, što se slaganja tiče, u jednini. Slično kao i kód slaganja
21
po rodu, jednina je oznaka i za "singulár" i za "ne-broj". Zato ne dolazi u obzir slaganje *Mnogo i/mi i su došli iako mnogo leksički znáči množinu, a nc jedninu.
Gramaticko znaicnjc: zcn&ki rod...
pismonuiu
* Vrijedi li nešto slično i za padež?
Svc ono što se mijenja po padežima, kad je u službi subjckta, dolazi u nominativ, ali se u toj službi maže naci i ono Sto se ne mijenja po padežima, što dakle ne može imati nominativ a (Misliti siači posiojati).
Osím toga, vec je bilo řečeno da katkada može biti i u vokativu, i to u usmenom narodnom pjesnistvu gdje je takav subjekt izrazito stilski obilježen (npr. Al besjedi tluide ud Mleíaka).
Lcksiŕko znaícnje: osoba mtiSkog spolu..
2. Rečenice bez subjekta
Vidjeli smo da se u hrvatskom jeziku subjekt cesto ispušta kao zališan te da to uz zamjenice prvoga i drugoga lica biva čak redovito. Ali ima i rečenica u kojima subjekta uopče nema. To su rečenice kojima su predikati bezlični glagolski oblici. Značenjsko ustrojstvo takvih rečenica isključuje vršitelja radnje, pa onda i subjekt. S tím u vezi treba řeči da se isti glagoli mogu rabiti i u ličnim i u bezličnim oblicima. Razlika se česlo ocituje u rodu jer bezlična uporaba uvijek pretpostavlja srcdnji rod. Kad je predikát u prc?entu, onda je naoko riječ o istoj uporabi (usp. Piiše i Vjetar puše), ali je razlika očitá u perfektu: Puhalo je i Vjetar je puhao
IMBMM pu rodu; Žena je duil* Stifzlo je phmo ČmjekO je spavao
SrocrKKl po smislu: Kolovoiht je dofanO.
3. Slaganje (sročnost) po rodu i broju
Subjekt i predikát načelno se slažu u rodu i broju, ali se mogu primijetiti i slučajevi kolebanja. Tako se npr. čuje i Skupili su se koiovodc pobune i Skupile su se kolovode
pobune.
To biva zato što katkada dolazi do ncpodudaranja, pa i sukoba izmedu grarnatičkih i leksičkih obil ježja roda i broja. U navedenom primjeru riječ je o imemcama koje su gramatički ženskoga roda (završavaju nastavkom -a, pa imaju "ženskú" sklonid-bu), a leksički obično muškoga (tj. označujú osobe muškoga spola: takve su još ko-iovoda. pismonoša. pristaša. kolega itd,). Zato se one, i to samo u množini, slažu ili po gramatičkim obilježjima ili po smislu. U jednini se slažu samo po smislu (Kolo-\>oda je dosao. a ne * Kolovoda je došla). Slično se slažu i imenice srcdnjeg roda sa sufíksom -lo koje znače osobu muškoga spola, npr. bnmdalo, njuškalo. okiijevalo. piskaralo, trčkaraJo, tumaralo. zanovijetalo i si. One se u službi subjekta mogu s predikátom slagati i po smislu (Njuškalo se opet pojavio) i po gramatičkim svojstvi-ma subjekta (Njuškalo se opet pojavUo), tj. kao i ostale imenice srednjeg roda s tím sufíksom (npr. jelo, prelo, rasulo. glačalo, vozilo, plavilo, pojačalo itd.).
* Zašlo se kaže Brača su složím, a ne npr. * Brača je složná (brača se sklania kao žena) tli * Brača su složni (brat je muškoga roda)?
Riječ je o jednoj skupini zbirnih imenica (uz Itrača to su još djeca, gospoda i vla-stela) koje se doista sklanjaju poput imenica ženskog roda u jednini, ali se s cfczirom na broj slažu kao imenice srednjeg roda u množini (usp. Sela su shžna). Zbime se imenice i inače kolebaju u broju zato što su one po obliku jedninske, a po sadržaju množinske ili, točni je. označujú poseban lip množine koja nijc "rKjjedinaČna", nego kolektívna, zbtma (usp. listoví i lišče). Zato se neke od njih slažu s predikátom kao
22
Ja su u množini (brača), neke se kolebaju (Paščad laje t Paščad laju), a ncke se ponášajú kao da su u jcdnini (Lišče pada. Lišče je palo).
Brojna ímenica trojica slažc sc s predikátom u množini (Trtjica su došla), a brujna imenica troje s predikátom u jednini (Troje je došlo), Razlog jc tomc što broj na i meniča trojica označuje skup od tri istovrsne osobe, tj. osobe muškoga spola, a po oblíku i sklonidbi punaša se kao i meniča ženskog roda na -a, pa je doneklc slična zbímoj množini. Zato se i slažc isto onako kako sc slažu zbime i meniče tipa brača. S druge strane, brojna imenica troje ima na-stavak kóji je i inače svojstven imenicama srednjeg roda (troje kao jaje). Gsim toga, ona možc označavati i skupovc razlíčitih proti meta označen ih riječima srcdnjega roda, a i skupovc označené riječima različita roda (troje jaja. troje djeve, trrtje piliča; Došlo je mih troje: otae. májka i dijete). Napokon, služba imenica tipa troje vrlo je slična službi količinskih priloga (usp. Stiglo ih je troje i Stiglo ih je puno), a i oni sc uvijek slažu s predikátom u srednjern rodu.
4. Siaganje s "više subjekata"
Treba prije svega reči da više subjekata, više obje kata, više istovrsnih priložnih oz-naka i sl. znači zapravo više rečenica. Da je to lako, vidi se po rečenicama tipa Marko i Petar su došli u kojima je vidljivo da je ta rečenica složena od rečenica Marko je došao + Petar je došao. Zato o "više subjekata" govorimo samo uvjeuio. S lim u vezi treba reči da je takvo ustrojavanje rečenica, buduči da subjekti mogu bili ra-zličita roda i različita broja, čest uzrok kolebanjima u slaganju po broju i rodu te da se u gramatikama návode pravila za takva slaganja. Ta bi se pravila mogla svesti na šest, od kojih se prva četiri odnose na subjekte u jednini, a ostala dva na subjekte u množini.
1. Subjekti muškoga roda slažu se s predikátom istoga roda u množini (Petar i Ivan nisu uspjeli.
2. Subjekti ženskoga roda slažu se s predikátom istoga roda u množini (Posjetile su ga sestra i májka).
3. Subjekti srednjeg roda slažu sc s predikátom samo muškoga roda u množini (Suuce i ijeto još nisu sligii; uopce ne dolazi u obzir: * Sunce i Ijeto još nisu stigla).
4. Subjekti različita roda slažu se s predikátom muškoga roda u množini (Petar i májka posjetili su sestru. Majka i dijete dobro su se osječali, Magarac i magare mirno su pasii).
5. Subjekti istoga roda u množini slažu se s predikatima istoga roda u množini (Zastali su se susjedi i príjatelji. U posjet su stigle májke i sestre, Plovila i vozila nisu poskupjelá).
6. Uz subjekte različita roda u množini predikát je onoga roda kojega jc najbliži subjekt (Presušile su rijeke i izvori. Srušeni su gradovi i sela, Zahoravljena su hrda Í doline) ili je, rjede, u množini muškoga roda (Presušili su rijeke i izwri, Srušeni su sela i gradovi, Zaboravtjeni su brda i doline).
23
VII. OBJEKT I PRÍLOŽNÁ OZNAKA
1. Gramatická svojstva objekta
Nazřv objekt takoder dolazi iz latinskoga jezika i znáči 'ono što je před čime, Sto je izioženo, Što je nasuprot čemu'. U hrvatskom se jeziku katkada zamjenjuje nazi-vom predmet. Rjječ je o članu rečeničnoga ustrojstva koji "stoji nasuprot subjektu". Subjekt je pojam o kojemu je u rečenici riječ, a objekt je pojam koji glagolska radnja zahvača ili u veži s kojim se glagolska radnja vrší.
Objekt se uvrštava u rečenieu po gramatičkim i leksičkim svojstvima glagola koji stoji za predikát To se vidi po tome što glagol unaprijed odreduje oblik objekta. Tako npr. glagol skupljati prelposlavlja objekt u akuzativu (Skuplja knjige), glagol obrátili se u dativu (Obratio se nazočnima), a glagol maitati u inslrumentalu (Pas maše repom).
2. Izravni i neizravni objekt
Izravni objekt dolazi uz prijelazne glagole, a to su oni glagoli kod kojih je objekt najizravnijc uključen u radnju, tj. kod kojih radnja "prdazi'1 izravno sa subjekta na objekt, vrsi se na objektu. Takav objekt dolazi u akuzativu (Skuplja knjige, Bere jabuke. Grade školu).
Neizravni objekt takoder je predmet raduje, ali ne pretpostavlja izravni "pnjelaz" te radnje sa subjekta na nj, nego je vise predmet u vezi s kojim se radnja vrši ili sadrži još kakvu drukčiju obavijest Tako u rečenici Upravlja letjelicom objekt nijc samo predmet radnje nego sadrži i dodatnu obavijest o srcďstvu.
Izravni objekt nije uvijek u akuzativu, ali uvijek mora biti zamjenjiv akuzativom. InaČe, osim u akuzativu može biti još i u genitivu, i to tzv. dijelnom i slavenskom. Dijelni ili partilivni genitiv dolazi umjesto akuzativa onda kaď glagolska radnja ne zahvaca cijeli objekt, nego njcgov dio (npr. Dajte mi vode), a slavenski, koji se tako zove zato Što je svojstven slavenskim jezicima, dolazi umjesto akuzativa u niječnim rečenicama (npr. Nisám ni vidio gradu, Nije pitao íeně, Nece im dali djeteta itd.). U svim tim pnrnjerima genitiv je zamjenjiv akuzativom (Dajte mi vodu, Nisám ni vidio grád. Nije pitao ienu. Neče im dati dijete).
3. Stupán] obvezatnosti objekta
Objektu je svojstven visok stupanj ovisnosti o glagolu, pa je stoga česlo i obvezalan, ali stupanj obvezatnosti može biti različiL Može ovisiti o naravi same radnje (tj. o značenju glagola), a može i o kontekstu ili situaciji. Sto je značenjc glagola opcenitije (apstraktnije). to je pojava objekta obvezatnija i obmuto. To je zato što je uz glagole opčenitijeg značenja izbor različitih objekata puno širi, a uz glagole konkretníjega značenja cesto je posve ograničen. Tako ée npr. uz glagole tipa brati ili pravili objekt biti obvezatan, a uz glagole tipa pjevati ili skladali man je obvezatan. U prvom je slučaju objekt za radnju toliko bilan da je glagol bez njega posve neobavijestan
24
(Bere...), a u drugom je izbor objekata toliko sužcn da je svediv na jedan (npr. svc što se pjeva nekakva je "pjcsma"), pa je zapravo sadržan u samom glagolu.
Glagol može imati različito značenje s obzirom na to dolazi li s objektom ili bez njega.
lzostanak objekta daje glagolu cesto tzv. kvalilikativno značenje, tj. značenje koje vršitelja kvaliíicird ili ne kvalificira za vršenje neke radnje. Tako npr. rečenica (Ar negomri može značili 'On je nijcm'. Tu se značenje glagola govoriti jasno razlikujc od značenja toga glagola u rccenici On ne gomri istinu.
Nazočnost ili nenazočnost objekta ovisi o kontckstu ili situaciji. a to može biti u vezi s obavijesnim ustrojstvom. Ako je npr. rečenica odgovor na pitanje Što je pisao?, ondá je objekt naravno neispustiv (Pisao je moibu). Ako je medutim odgovor na pitanje Kaď je pisao? ili Gdje je pisao?, ondá je objekt nepotreban (Pisao je jučer odnosno Pisao je u tajništvu).
Ima velik broj glagola koji uopce ne otvárajú mjesto objektu. To su gotovo svi glagoli stanja i glagoli kretanja, npr. ležati, stajati. sjediti, sjedati. zaustaviti se, iutati, koračati itd. Ako uz takve glagole i dode objekt, on jc u pravilu tzv. unutrašnji. tj. onaj koji je veé sadržan u glagolu, npr. trčali u trk u
4. Oblici objekta
Objekt može biti u svim kosim padežima. Evo rtfimjcra:
G: Oslobodite se tteugodnih ntirísa.
D: Zahmlili su se dobročiniteljima.
A: Pročitaj pjesmu.
L: Nisu ni razmišljali o ponudi,
I: Premalo se stu:i giavom.
U ovim je primjerima prijedlog upolrijebljen samo uz lokativ. To je zato što lokaliv ne može ni biti bez prijedloga.
U ostalim padežima objekti mt>gu dolaziti i s prijedlozima, osim u dativu, npr.: G: Sudac ga je Liključio iz igre, A: Ne miješajte se u tude stvari, L: Užh'a u brzoj voinji. I: Čezne za domovinám
Dativ , nasuprot lokatiw, rijetko dolazi s prijedlozima, a i kad dolazi, pretpostavlja povezivanje s glagolima kretanja (Putujú k prijateijima) ili stanja (Stoje nasuprot prozoru), koji, vidjeli smo, ne otvárajú mjesto objektu.
Uz jedan glagol može biti uvršteno vise različitih objekata, na primjen
LišUi su nas (A) pomoci (G),
25
Odjecu (A) poSatjite izbjeglicama (D). Lhvatili srno ih (A) u laži (L). Ľdario ga (A) je kameňom (I). ZapryetUi su mu (D) otkazom (I).
5. Gramatická svojstva príložné oznake
Priložna oznaka íli advcrhijal ne uvrstava se u rečenicu po glagolu, nego po pre-dikalu ili, tocnije, po sadržaju rečenice, i to je bitna razlika izmedu objekta i priložne oznake.
Ostale su razlike medu njima posljedica te razlike.
Jedna je od njih npr. razlika u znacenju. Objekt, buduéi da je uveden po glagolu, postaje sastavnim dijelom radnje toga glagola, mijenja njezinu narav. Tako su npr. posve različitc radnje pravili ci/xle, pravili mostové ili pravili gluposti. Príložná oznaka, nasuprot tomc, nijc sastavni dio same radnje, nego je vise tli manje izvanjska okolnost pod kojom se radnja vrší. Izmedu pisati ovdje. pĽsati u učionici, pisati danas. pisati prošle godine. pisati zhog nastavnika i sl. nema razlike u naravi (znacenju) same radnje.
Dniga se posljedica sastoji u tome sto je objektu predodieden oblik, a priložnoj oz-naci nije. Zato se ono Sto je řečeno príložnom oznakom može reci i drukčije, tj. može se prepričau (parafrazirali), a ono Sto je řečeno objektom ne može. Može se npr. reci pisati ovdje ili pisati na ovom mjestu, pisati danas ili pisati tijekom danaXnjega dana, a pravili cipele ne može se reci nikako drukčije, a da se značen je posve ne izmijeni.
6. Stupanj obvezatnosti priložne oznake
Objekt je načelno obvezatan, a príložná oznaka nije. U rečenici lani je sagradio kucu lani je ispustivo {Sagradio je hicu), a kuru nije (* Lani je sagradio). To po-kazuje da je objekt temeljni član rečeničnog ustrojstva, a príložná oznaka fakultativní.
lsti oblik u jednoj rečenici može biti u službi objekta, a u drugoj u službi priložne oznake Takve je slučajcve zanimljivo analizirati kako bi se razlika medu tim člano-vima rečenične^ ustrojstva bolje uočila. Tako je npr. u rečenici Potrošio sam čiiav dan skup riječi čitav dan objekt, a u rečenici Kišilo je čitav dan priložna oznaka. Da je to tako, vidi se po tomc što se objekt nikako ne može prepričati. a priložna oznaka može (ne može npr. * Potrošio sam tijekom čitavog dana, a može Kišilo je tijekom čitawg dana).
S lim u vezi ima i slučajeva dvoznačnosti. Tako npr. u rečenici Prodao sam knjigu kolegi oblik kolegi može biti interpretiran i kao objekt i kao priložna oznaka. Ako je objekt, onda rečenica znáči da je kolega kupac, a ako je priložna oznaka, onda kolega nije kupac, nego npr. vlasnik knjige. U prvom slučaju kolegi nikako ne možemo prepričati, a u drugom možemo na vise načina {za kolegu, u kolegino ime, u koleginu kořist, umjesto kolege i sl.).
26
7. Vršte priložniri oznaka
Kad je n ječ o prii o/nim oznakama, obično se misii na oznakc:
mjesta (Tamo im je bolje, U Skoti je naporno. Trče dvořištěm),
vremena (Tada to nismo mali. Prohitdio se oko ponoci, Bobiw plaču svakogprvog u m je sec u) i
načíná (Tako nije bilo řečeno. Uspjeli srno na jedvite jode, Ponaša se kao ston u porculanskoj radnjt).
Medurim, osim spomenutíh mogu se još razlikovati príložné oznake:
uzrnka (Zato ga nisu ni pozvali. Třese se od struhu. Kame zbog nevremená),
riamjen- (Oti.šli sít po drva, Svratio je baki na večeru, Sastali su se radi dogovora),
društva (gi0 je s ujom u kazalištu. Nismo se slagali sa susjedima, Sa svimu je
izmiriia),
smjera (Xremdi su pre m a šumi. Ne klu k nama. U srpnju SVÍ nagntu moru),
kuličinc {[J/fozoriti su ih vise puta. Převise se znoji, O tome máto znáno.
sredstva (Udario ga je Sakom, Trgje okičen zastavama. Mondi su ih silom otjerati),
dopustil nj a (Inatoč mnogim nastojanjima nisu uspjeli. Ni uz najholju votju nije nam pomogao. Došla je usprkos kat).
27
VIII. ATRIBUT I AP0ZIC1JA
1. Nesamostalni rečeničnl članovi
Řečeno je da atribut i apozicija nisu članovi temeljnoga rečcničnog ustrojstva kao predikát, subjekL objekt i priložna oznaka, tj. da nisu samostalnL
Da atribut doista nije član temeljnoga rečeničnoga ustrojstva, vidi se npr. po torac sto on može biti uvršten i uz subjekt (Giavna ulica u provitu je najduža) i uz imenski predikát (()vo je giavna ulica) i uz objekt (Najprije potražite giavnu ulicu) i uz pri-ložnu oznaku (/Vw su prošetali gtavnom ulicom). On dakle uopéc nije član rečenicc, nego član njezina člana Može se dodati svakoj imenskoj riječi (tj. imenici, imeničkoj zamjenici ili poimeničenom pridjevu) bez obzira na to u kakvoj je službi ta riječ.
Nešlo slično vrijedi i za apoziciju s tom razlikom sto je i apozicija imenska riječ pa atribut može biti i njoj podreden, a ne može biti obmuto, tj. atributu ne može biti podredena apozicija, npr. Start grad Zagreb postoje sve uredniji i sl.
2. Atribut
Naživ atribut dolazi iz latinskoga ježíka (attributum) i znáči 'ono što je pridjeveno, pridijeljeno, pridodano'. U starijem hrvalskom jezikoslovlju upotrebljavao se za to naživ prídjevak. To je dakle riječ koja se pridijeva imenskoj riječi da je po čemu odredi.
Atribut odreduje imensku riječ po svojstvu u širem smislu, što znáči da atributi mogu biti kvalita!ivni, tj. odredivati imenicu po kakvoči (npr. šarena haljina),
diferenx i i a In i. tj. odredivaú imenicu s obzirom na neko dvojstvo - stár: nov. visok: nizak. oštar: tup i sl. - (npr. tiova haljina),
pmesivni, tj. označavati pripadnost komu ili čemu (npr. sestřina haljina)
relativ ni. [j. označavati imenicu po kakvu posvc uopčenu svojstvu (npr. neka haljina).
Izmedu pridjeva i alributa postoji jasna razlika. Pridjev je vrsta riječi, a atribut sin-taktička služba. Medu njima postoji tijesan suodnos utoliko Sto je ta služba za pridjev najtipičnija, ali auibul ne mora biti samo pridjev, nego može biti zamjenica (Ovoga čovjeka ne poznajem), broj (Prvi dan je najteže), a može biti i imenica u kojem od kosih padeža (Dodaj mi času vode. Prijatelj ti je šutijiv) odnosno prijedložni izraz (Vole žiwt na selu Mora se utvrditi odgovomost za krizu. Obuzela ih je radost zbog uspjeha),
Osim loga, može imati i oblik zavisnoga dijela složené rečenicc, npr. Svi kóji su završili neka ustanu, Osjetio je právo zadovoljstvo što ih je vidio skupa. To je uvjet da se uspije i sl. U takvim slučajevima onda i govorirno o atributivnim rečenicama (usp. lekciju XTV).
* To znáči da ima atributa koji se ne slažu s imenicama u rodu, broju i padežu?
28
Pridjevski atributi, a medu njih idu i zamjenički odnosno brojevni (jer imaju mogucnost promjcne po rodu koja je za pridjevc bitna), slažu se s imenicama kojima se pridijevaju i u rodu i u broju i u padežu, a imemcki se ne slažu ni u čemu. Prvi se stoga zovu sročni (kongruentni), a dnigi nesročni (nekongruentni) atributi.
SruCni atribul. \lMena cílím
Nesročni ambul: ť.i-a vinte
Izmedu sročnih i nesročnih atributa ima i drugih raziika. Jedna je i u lome sto se uz imeničke (ncsročne) atribute možc uvrstiti novi atribut {Napravio je kuču od bijelog kameňa), a pridjevski se atribut ne odnosi na drugi pridjevski atribut, nego izravno na imenicu ili na cijeli skup koji čine imenica i drugi pridjevski atribut. S obzirom na to atributni skupovi mogu biti dvoznačni. U rečenici Doživio je novo ugodno iznenadenje atribut novo odnosi se na skup ugodno iznenadenje, a u rečenici Doživio je novo, ugodno iznenadenje odnosi sc na imenicu iznenadenje. U prvom se slučaju prerpostavlja da je i prije bilo ugodnih iznenadenja, a u drugom da je bilo iznenadenja, ali ne ugodnih. Sbematski bi se to moglo prikazati ovako:
Doživiojc Dozivioje
i í
ugodno izneiirnletijt iznenadenje
/ \
novo novo ugodno
U svim dosadasnjim pritnjerima sročni atribut stoji ispred imenice, a nesročni i/a imenice. Tako je uvijek u stilski neutralnom, neobilježenoin redu rijeČi. Izmjcna toga reda u načelu je stilski obilježena, npr. kamen bijeli ili na ríjeci most. Izuzimaju se samo siučujevi kad je pridjev dio kakva vlastitog iincna, npr. han Grozni, ili je cijeli skup obilježen pripadnošcu biblijskom stilu, npr. Oče naš (usp. Ickciju XVI).
3. Apozicija
Naživ iipn/.icijii istoga je podrijetla kao i naživ atribut, a i sličnoga je značenja. Do-lazi naimc od lat appositum što znáči 'ono što je přiloženo, dodáno, poslavljeno uza Sto, slavljeno uz postavljeno". Riječ je o dijelu iinenskih skupova koji je vrlo sličan atributu. Raziika je u tome Što u službi apozicije dolaze imenice sročne s imenicama na koje se odnose, npr. Sin Ivan sličan je ocu.
* Moze Ii i apozicija kao i atribul biti dijclom svfli samostalnih clanova recenienog ustrojstva?
Moze biti dijclom i subjekta (Grad Zagreb postaje uredniji) i predikata (To je grad Zagreb) i objekla (Sjecate Ii se grada Zagreba?) i prilozne oznake (Ihino je büke u gradu Zagrebu).
Apozicija se nacclno slaie s imenicom uz. koju stoji u rodu, broju i padezu, ali je to slaganje manje obvezatno negoli kad je rijec o pridjevima. Razlog je tome sto imenice nisu promjenljive po rodu pa se onda ne mogu jedna dnigoj prilagodavati (npr. grad Pozega, selo Mraclin. rijeka Dunav). Osim toga, neke od njih, prije svega vla-siitc. nisu promjenljive ni po broju, pa nisu ni po njemu nuzno prilagodcne (npr. selo Komletinci. grad Vmkovci. drfava Ujedinjeni Arapski Emirati).
Sroriw npozieija rijeka Drux-a
NcvnCna jpozjcija: rijeka thouivO
29
Moglo bi se reci da je slaganje u padcžu obvezatnije nego u rodu i broju jer jc svaka imenica sklonjiva pa se drugoj imenici može priiagodili u padcžu (npr. Selo Je blizu rijeke Dunová. Nema kupanja u rijeci Dunuvu ild.), ali ni lakvo priiagodavanje nijc uvijek obvezatno. Neslaganja u padcžu ima posebno u oniin slučajevima u kojima apozicija stoji isprcd vlastite in senice koja nije primárna ili nije tipična za ono Sto se njome označuje, nego jc to pri mamo vlastito ime neěcga drugoga. Takve imenice obično dolaze u navodnike, npr. ľrenocio je u hotelu "Zagreb", igra u nogometnom klubu "Croatía". Koncert če biti u dvořani "ľatrosiav Usinski" i sl.
Apozicija se može odnositi i na vise imenica, i lada je, razumljivo, u množini, npr. I etik i hrvatski pjesnici Ujevic, Šimic i Kastelán rodeni su na kamenu.
U osnovnom redu rijeci apozicija uvijek dolazi ispred imenice na koju se odnosi, ali u obilježenome može dolazili i iza imenice na koju se odnosi (usp. lekciju XVT). U ovom drugom slučaju u načelu se odvaja zarezima, npr. Ujevič, Simic i Kastelán. velUii hrvatski pjesnici, rodeni su na kamenu.
O skLadnji A.V. TkalCcviča:
Jednu od posebno uočljivih odlika Vebcrova shvačanja sirttakse jest vrio razniJcna tipologija nrčcttica (Vod njega izrcka). Tako íaeke mogu biti: prosíc, razSircnc. stcjnlile, pokrstjcnc, s«iitBVljciK. plavné, ovisne, uzpopcdjciK. podrcdjcnc. umetnutc. mno-gostruínc i pcriod(oe).
30
IX. REČENICE PO SASTAVU
Buduci da recenice mogu biti mcdusobno vrlo raznolike, svrstavaju se u skupine po odiedcnim kriterijima. Jedan od tíh krileríja jest sastav. Po n jemu se recenice dijcle na dvije veliké skupině i vise podskupina Prvu skupinu čine jednost a vne. a drugu slupne recenice.
1.1. Jednostavne recenice
Ji-dnostavnim rečenieama nazivaju se prije svega one (nesložené) recenice za koje je svojstven suodnos i/medu predikata i subjekla (npr. Baka plete). Ovisno o naravi obavijesli i okolnoslima u kojima se odvija priopcavanje jednostavne nc recenice mogu "proširivati" drugim samostalnim članovima rcčeničnoga ustrojstva, npr. objektom (Baka plete čarape), príložnom oznakom (Buku plete čarape u kutu), a zatim se pojedini samostatní članovi rečeničnoga ustrojstva mogu dalje "proširivati" nesa-mostalnima.
Boka plete.
Baka   plete čarape.
Baka   plete čarape « kutu. ,\aSa baka   plete čarape u kutu. Naša baka .4na   plete čarape u han. Naša baka Ana   plete wnene čarape u kutu. Naša baka Ana   plete wnene čarape u kutu sobe. Naša baka Ana   plete wnene čarape u kutu dnevne sobe. Naša baka Ana   počinje pletenje \unenih čarapa u kutu dne\>ne sobe.
• Je li suodnos predikata i subjekta svojstven svim jednostavnim rečenieama?
Lna rečenica koje nisu raščlanjive na predikát i subjekt. Riječ je o oním rečenieama u kojima se ne zna Sto je subjekt, u kojima subjekta i nemá. Jednostavnc recenice kojima je svojstven suodnos predikata i subjekta nazrvaju ^e raščlan ji ninia [npr Baka plete), a one koje nisu članjivc na predikát i subjekt nazivaju se luraščlanjť-nima (npr. Sniježi, Dani se. Radí se sedám sati).
1.2. Raščlanjene i neraščlanjene recenice
Glavni je razlog pojav i nerasčlanjenih jednostavnih rečenica u tome sto ima predikata uz koje se uopée ne mnže uvrstiti subjekt. To su prije svega predikati koji imaju oblík bezličnog glagola, kako je u vec navedenim primjerima Sniježi. Dani se. Radi se sedám sati. Dio takvih glagola označuje radnjc koje nemajú vrsitelja ili im je vršitelj nepoznat, pa zato ne mogu imati ni subjekt koji obično označuje vršitelja radnjc. Takvi su primjerice glagoli koji označujú prírodné pojave (verba meteoro-Ingica), npr. sniježiti, kišiti. daniti se, gnnjefi ild.
Ima i drugih razloga izostajanju subjekta. Jedan od njih možc biti i u tome što go-vomik ne želi ili se ne usuduje imenovati vrsitelja radnje. Tako je u primjerima iz razgovomog stila tipa Ťuklo ga po glavi (tu se namjemo zaobilazi imenovanje vršitelja radnje jer bi ono moglo imati neželjenih posljedica). Napokon, razlog izostajanju
31
subjekta može biu" i u Lome da se vrsitelj radnje na neki náčin ''pasivizira", tj. da se naglasi kako je rijcč o raduji koja se dogada u vezi s nekim, ali mimo njegove volje. Takvi "pasivní pokretači radnje" dobivaju u rečenici oblik dopune, npr. Spavajoj se. Stid ga je, Dosadtjo im je). Takve dopune na neki náčin nadomjestaju subjekt (zato se katkada govori da su to tzv. "logickí" subjckti). Da je to tako, vidi se npr. po tome što se sve navedené neraščlanjene recenice mogu preoblikovati u približno adekvátne rasclanjene recenice, tj. recenice sa subjektima, npr. Pospaná je (ona), Siidi se (on). Dosaduju se (oni).
* Pripadajú li nerasčlanjenima i recenice tipa Učim. Spremajte se. Došli su?
Ne pripadajú. Sve te recenice imaju subjekt (ja, vi, oni), samo taj subjekt nije prisu-tan. nego je izostavljen jer je posve zališan (rcdundantan), a to znáči da njegova prisulnost nije obavijesna (svejedno je hočemo li reci Učim ili Ja učim, a ako je svejedno, onda je bolje samo Učim jer je ekonom ičnijc). Prije se govorilo da je lakav subjekt skríven, što nije posve netočno, ali je neprecizno jer može sugerirati da se u rakvím primjerima ne zna što je subjekt, a úpravo je suprotno: subjekt sc izostavlja baš zato sto se to pouzdano zna.
Recenice kao što su Požár! Strašno.' Noc. ili Da. Ne. I? Kada? No! i si. prctposla-vljaju kontekst ili situaciju, pa pripadajú iskazima. tj. rcčenicama kao obavijesnim jedinicama, jedinicama govora, a ne rečenicama kao jezičnim jedinicama. Da bi to postale, njih je potrebno dopuniti dijelovima koji se podrazumijevaju iz konteksta ili situacije (npr. iz dijaloga): A. Vidio sam Petra. B. Kada (si ga vidio)?
2. Složené recenice
N ln žen im a se nažívajú recenice koje su nastale sklapanjem vise jednoslavnih řečeni -ca u jednu. U lakvim se dakle rečenicama temeljno rečenično uslrojstvo javlja cha ili vise puta. Tako je npr. rečenica
Kad se opet ponamjestismo oko stola u /xilači. brzo je minula svú melankolija i za krátko \rijeme opet se orilo od smijeha mladin djevojaka, u koji najposlije i stari Ijudi za[Xidahu.
řCsavcr SanJof Gjulski: ] Jita sutogi ljťta
sastavljena od jednoslavnih rečenica: /, Opet se ponamjestismo oko stola u palači. 2. Brzo je minula sm melankolija. 3. Za krátko vrijeme opet se orilo od smijeha mladih djevojaka. 4. I stari ljudi najposlije zapadalm u smijeh.
Pojedine od tih rečenica nisu sklopljene u složenu na isti náčin. Druga i treča rečenica sklopljene su tako da jedna o drugoj ne ovise. To se vidi po tome što bi se izmedu njih mogla stavili i točka. Prvá rečenica sklopljena je u složenu tako da je o drugoj ovisna; odnosi se prema njoj kao priložna oznaka prema predikátu. To se vidi po tome Što se može preoblikovati u pravú priložím oznaku. npr. nakon ponowiag /uim-ještanja oko stola u palači. Četvrta je rečenica ovisna o irccoj, i to tako što proširuje jedan njezin član (od smijeha) i odnosi sc prema njemu kao atribut prema imenici.
Rečenica u sastavu složené recenice. bez obzira na narav sklapanja, naziva se sureěenicuni ili klau/tun.
32
Razlikujemo tri glavna tipa sklapanja: sklapanje puvezivanjem. sklapanje uvritavanjem i
sklapanjť bez ve/nika ili asindtísku sklapanje. Sklapanje povezivanjem vrsta je slaganja recenica pomocu ve/nika pri kojemu te recenice čine jednu ejelinu, ali ne postaju ovisne jedna o drugoj (npr. Pozovi nas i doči černo; Pozovi nas. ali nečemo doči; Ili nas pozovi ili nečemo doči). Tako složené recenice nazivaju se ne/avisno-sln/enim rečenicama.
U sklapanju uvrslavanjem uz pomoč veznika jedna je recenica ovisna o drugoj. Surečenica u koju se uvrstava zove se glavna recenica, a surečenica koja se uvrštava u uslrojstvo glavne zovc se závisná recenica. Závisná se recenica odnosi prema glav-noj kao član (ili kao dio člana) njezina unurrasnjeg ustrojstva. Tako sklopljene recenice zovu se zavisnos lože nim rečenicama. S obzirom na to kako se závisná recenica odnosi prema glavnoj, razlikuju se predikatne (Kuča mu je da se diviš), subjektne {Tko umije, njemu dvije), objektne (Naučili su kako se treba fxmašati), príložné (Dodi kad mozeš) i at r ibutne recenice (Vrati knjigu koju si posudió).
* Nastaju li sklapanjem bez veznika nezavisnosložene ili zavisnosloženc recenice?
Nastaju i nezavisnosložene (npr. Hladná je. zatvoríte vrata) i zavisnosložcnc (npr. Kazem varn: to je uzalud; Ne zaboravite ono: svému ima vrijeme), samo sto je za-visnost lakvih recenica drukčije naravi nego zavisnost vezničkih recenica Ona je uvjetovana značenjem pojedinih riječi koje dolaze u prvom dijelu (tj. u prvoj surečenici) složené recenice, a koje je potrebno dopuniti. Tako npr. glagoli koji znače govorenjc {reči, gowriti, pričati i sl.) pretpostavljaju dopunu, koja može imatí i oblik recenice, u kojoj se priopcuje o sadržaju govorenja. a upučivačke (pokazne) zamje-nice (ovaj. taj, onaj i sl.) pretpostavljaju dopunu koja sadrži obavijesl o onome na Sto se upucuje. Zato su recenice Kazem mni.., ili Ne zaboravite ono... obavijesno nepotpune (usp. lekciju XV).
Nezaváno sklapanje ■ povczivanjc.
Zavisno sklapanje 1 Lurilavanjc
33
Nczavi&nosloícnc |'koarilinifanc> rvCcnicc: MMM (A P".     W. HÍJi)
suproinc     «• »«Ro. Meč)
m
X. NEZAVISNOSLOŽENE REČENICE  
1. Nezavisnosložene (koordinirane) I zavisnosložene (subordlnirane)
Ra/lika i/medu iKzavisnosložcnih i zavisnosloženih rečenica vec je díjelom opisana (usp. proslu lekciju): nezavisnosložene rečenicc čine cjclinu. ali jedna o drugoj ne ovise, sto znáči dá jedna ne postaje dijclom urilUJBtva druge, Surečenice na/avisno-složenc rečenice Sjede i pišu medusobno su ravnopravne, a dijclovi zavisnosložene rečenicc Sjede dok pišiá nisu. Závisná surečenica dok pišu odnosi se prema glavnoj (Sjede) kao priložna oznaka vremena, šlo znáči da je ona postála njezinim sastavnim dijclom. Zato se zavisno slaganje i naziva uvrštavanjein.
Medu njima ima razlika i u veznicima. Věznici nezavisnosloženih rcčenica ne pripadajú nijednoj od surečenica koje povezuju, a věznici zavisnosloženih rečenica saslav-ni su dio zavisnih surečenica. Da je tako, vidi se po lome šlo u nekim nezavisno-složenim rečenicama mozemo zamijeniti redoslijed surečenica, a vězník ostaje na istom mjestu, npr. Čitamo i pišemo i Pišemo i čitamo. Osim toga, razlikuju se i po sastavu. Iste riječi u načclu ne mogu slúžili kao věznici i jednih i drugih rcčenica (i ne može biti veznik zavisnosloženih, a da ne možc biti veznik nezavisnosloženih rečenica).
Osim toga, věznici nezavisnosloženih rečenica imaju opcenitija i manje odredena značenja (sastavnosti, suprotnosti i rastavnosti), a věznici zavisnosloženih rcčenica imaju odredenija i preciznija značenja (uzroka, vrcmena, načina, posljcdice, pogodbc itd).
2. Sastavne rečenice
Sastavnim ili kopulalivnim rcčerucama svojstven je uopcen odnos medu surečeni-cama, bilo kakva vrsta zajednistva, sličnosti ili podudamosti medu njihovim sadržaji-ma; a hoče li se kojom sastavnom rečenicom označili samo supostojanje dvaju sadržaja, kao u primjeru Noc je mima i lipe mirišu, ili če ti sadržaji biti u tjesnjem značenjskom suodnosu. npr. uzjočno-posljcdičnom: Jako puše. pa sam zatvorio prozař, ovisi o značenju surečenica.
Věznici sastavnih rečenica, a to su i, pa, te, ni i nití, imaju uopcena značenja. Oni znače samo to da su dvije rečenicc saslavljene u jednu. Zato se takve rečenice i zovu saslavne.
Medutim, to ne znáči da medu njima nemá razlikc. Osnovni je sastavni veznik i, što se vidi po tome što on može zamijeniti i pa i te. Pti se razlikuje od i po tome što pretpostavlja da sc radnja dmge surečenice dogada posli je radnje prve. Zato se rečenica Sjede i pišu ne može zamijeniti rečenicom Sjede pa pišu, a rečenica Sjedni pa piši možc se zamijeniti rečenicom Sjedni i piši. Veznik í može dakle značili i islodobnosl i poslijevremenost, a pa samo poslijevremenost
Veznik te ne razlikuje se od ve/nika i. što znáči da on možc značili i istodobnost i poslijevremenost, ali je od njega puno rjedi. Rabi se zapravo kao njegova rezerva,
rečenice
34
npr. u rcčenicama u kojima bi se i morao više puta ponoviti, npr. Sjeli su i porazgo-varali te zakijučili da pristanú na ponudu. Osím loga, taj vězník cesto dol a/i u iunk-ciji zatvaranja niza, npr. Dugt> se mučia, razmišljao o svému, šetao po sobi, prevrtao se u krevetu te zaspao pred samo jutro.
U administrativno-poslovnom stilu umjesto te u takvoj ulozi česlo dolazi veznik kao i, npr. Tom zakonskom odredbom reguliraju se pravá stanara u društvenim stanovi-ma, pravá stanara u nacionaliziranim stanovima kao i pravá podstanara. Umjesto kao i bolje je, i u administrativno-poslovnom sulu, upotrebljavati veznik te.
Věznici ni i niti doiaze u zanijckanim řečen icama umjesto vězníka í, npr. Nija ni ti nismo znali ili Niti sjede niti pišu.
Nije svejedno koji ccmo od tih vězníka upotrijebití, sto se vidi po tomc da se ne kaže *Ni sjede ni pišu. Njihove su službe jasno podijcljcne.
Veznik ni dolazí u službi príloga za isticanje, npr. 1 on je došao > Ni on nije došao, Teško je i nama i njima > Nije teško ni nama ni njima. U takvoj službi ne upotre-bljava se veznik niti. Razlika je medu njima i u lome što veznik ni ne povezuje rečenice s glagolskim predikatima, nego samo rečenice bez glagolskih oblika, npr. Ni uspona bez pada ni uspje/ta bez rada. Ako u tu rečenicu uvedemo glagolskc predikáte, moramo umjesto ni upotrijcbiti niti: Niti ima uspona bez pada niti ima uspje-ha bez rada (* Ni ima uspona bez pada... uopčc ne dolazi u obzir). Napokon vězník ni pretpostavlja nijočne (npr. Ni on ni ona nisu došli), a niti jesne predikáte (Niti su došli niti su se javili). Zato nisu pravilnc rečenice: Niti on nije došao, Nije teško niti nama niti njima, Nije niti dolazio na posao, Ne čini to niti u kojeni slučaju, nego samo rečenice Ni on nije došao, Nije teško ni nama ni njima, Nije ni dolazio na posao. Ne čini to ni u kojem slučaju.
U niječnim rečcnicama javlja se i veznik /. Kaže se npr. Ne sjede i ne pišti. Veznik niti dolazi zapravo samo umjesto i koje se ponavlja. Žato je rečenica Ne sjede i ne pišu rezultát nijekanja rečenice Sjede i pišu, a rečenica Niti sjede niti pišu rezultát nijekanja rečenice / sjede i pišu.
3. Suprotne rečenice
Suprotne ili adverzativne rečenice razlikuju se od sastavnih prije svega po lome šlo sadržajima njihovih surcčenica nije svojstveno zajcdništvo, sličnost ili podudamosl (kao sastavnima: Sjede i pišu), nego, naprotiv, suprotnost, odvojenost, različitost, ne-podudamost itd., npr. Sjede, ali ne pišu.
Pojam suprotnosti isto je tako širok kao i pojam saslavnosti. Supromost ne mora podrazumijevati suprotstavljenost sadržaja pojedinih surcčenica, kao u navedenom prim jeru, nego može značití bilo kakav nesklad, uključujuci i nesklad u ustrojstvu, a ne samo u sadržaju, npr. Mi počinjemo, a vi nastavljate isti posao; Mlad je, a vitalc, (Ma studira filozofiju, a on povijest itd.
Věznici su suprotnih rečenica a. ali. nego, no i več.
Veznik a specijaliziran je za oznaku kakva neskladá, nepodudamosti medu surečeni-cama, a ali označuje suprotstavljenost sadržaja surečenica. Zato su ti věznici načelno nezamjenjivi, npr. * Mi počinjemo, ali vi nastavljate ili * Ona studira filozofiju. ali
35
on [xn'ijest. Veznik a može dodušc deci i u rečenicama sa suprotstavljenim znače-njem, ali on to značtmjc ne ističe. nego ga čak ublažava, dok ga atí ističe. Veznikom a daje se obavijest da se sadržaji surečenica medusobno razlikuju, a veznikom ali i dodatna obavijest da su ti sadržaji medusobno rastavljeni. U tome je razlika izmedu rečenica Traži. a ne nalazi; Ne uči, a zna i rečenica Traži, ali ne nalazi; Ne uči, ali z»a i sl.
Věznici nego i vec dotaze u supromim rečenicama kojima je prva surečenica obve-zatno niječna, npr. Nismo čítali, nego srno pisali; Nije meni do mojega perja. več je meni do moje nevolje. Razítka je medu njirna u tome što je nego ncobilježen, a veé obilježen kao rjedi i zastario.
Osim toga. več ne dolazi u rečenicama kojima je druga surečenica iinenskoga tipa. Ne smatraju se sloga pravilnim, nego pokrajinskim, řečen ice Nije došla ona \vé on (samo: Nije došla ona. nego on).
Veznik no u suvremenom hrvatskom jeziku ne dolazi kao zamjena za nego ili več-Rečenice tipa Nismo čítali, no srno písali ili Nije jutro, no večer danas su izrazito zastarjcle ifili pokrajinske.
Veznik no medulim upotrebljava se kao zamjena za veznik ali, npr. Miuygo ih je tih duna svraáalo k njemu, no nitko ništa nije primijetio. Razítka je medu njima u tome što je no obilježen kao rjedi tc što se po službi približava lekstnom vezniku ili tzv. rečeničnom prilogu medutim (zato ce biti izrazito obilježen u primjerima tipa Ne uči, no zna ili 2na, no neče da káže). Da je to tako, vidi se npr. po tome Sto se upotrebljava zajedno s medutim (česlo se čuje no medutim, ali se ne čuje ali medutim). To naravno nikako ne znáči da je no medutim pravilno. Naprotiv, ono je zališno i ro-gobarno. Dovoljno je ili no ili medutim, npr. No. nbnt se mogli dogovoriti ili Medutim, nisu se mogli dogovoriti.
4. Rastavne rečenice
Rečenice s veznikom ili nazivaju se rastavnima ili disjunkuvrúma. U njima se sadržaj jedné surečenice "rastavlja" od sadržaja druge, što znáči da se ostvaruje sadržaj samo jedné od njih. U rečemei Navečer čita ili gleda televiziju sadržaj jedné surečenice isključuje sadržaj druge. Ako čita, onda ne gleda tele\>iziju i obmuto. U odnosu mravnosti ne moraju biti surečenice u ejelini, nego mogu biti i pojedini čla-novi rečeničnoga ustrojstva:
predikát i (Navečer čita ili píše),
subjekti (útaju ili on ili ona),
objekti (Čita novele ili romane),
priložíte oznakc (Čita ili navečer ili popadne).
Zališni članovi rečeničnoga ustrojstva načelrto se ne ponavljaju, pogotovo ako nisu predikali. Zato če biti obično: /// čita on ili čita ona, ali nece: * Ili navečer čita ili navečer piše.
36
* Medu navedením primjerúiia ima i onih u kojima se vězník Ui ponavlja. Značí li to da se rečenice tipa Na\<ečer čita Ui piše razlikuju od rečenica tipa Navečer Ui čita Ui piše!
Razlikuju se utoliko Što je u rečenicama s ponovljcnim veznDcom Ui odnos rastav-nosti naglascniji.
Rastavne rečenice mogu imali vise od dviju surečenica, npr. Ili čita Ui piše Ui sluša rádio Ui gleda televiziju. Takve sc rečenice cesto javhaju i u oblíku rečcnicnog niza, sa samo jedním veznikom /// kojí zatvára niz, npr. Čita, piše. sluša rádio Ui gleda televiziju.
Medu nezavisnosložcntm rečenicama česlo se spominju isključne (ekskluzivne) i /aključne < krmkluzivne), ali one ovdje nisu spomenuté zato sto ne pripadajú istom tipu slaganja kao sastavne, suprotne i rastavne rečenice. One naime nemajú veznika poput i, a ili ili
RiJLvi dakle, samo, jediná i si., koje sc spominju kao věznici líh rečenica, nisu věznici, nego priloží. Ako bi se govorilo o zaključnim rečenicama s dakle (Mislim. dakle postojím) ili isključnim sa samo/jedino {Sve je mirno. santo/jedino se čuje šum mora), onda bi trebalo govoriti i o vremenskim rečenicama s onda íadazatim (Svi su ušli. onda hulá zatím posjedali). mjesnim rečenicama S tamo/ondje [Izišli su na ulicu, tamo/ondje nije bilo nikoga) ili uzročnim rečenicama sa zato/stoga/zbog tága (Loše je vrijeme. zato/stoga/zbog toga nečemo putovali).
37
XI. PRED1KATNE, §UBJEKTNE I OBJEKTNE RECENICE
IXJIKKTIC sve UMalc
/ \
raíilanjcnc ncnt$clji»cnc
[TcJiliiiinc subjcfctnc obfcklnc pnložnc
1. Zavisnosložene rečenice
Pojedine se vršte zavisnosloženih rečenica izdvajaju s obzirom na to kako se závisná sureccnica odnosi prema glavnoj. Ako se odnosi kiio dio njezina predikata, govori se o predikatnim recenicama; ako se odnosi kao subjekt, govori se o subjektnim; ako se odnosi kao objekt, govori se o objcklnim; ako se odnosi kao priložna oznaka, govori se o priložnim; a ako se odnosi kao atribut, govori se o atributnim recenicama.
Te se rečenice mogu podijeliti i po nekim drugim kriterijima. Dijcle se, rul pnmjcr, slično jednostavnima, s obzirom na to jesu li raščlanjenc ili neraščlanjene. Raščla-rijcnima se šmátrajú one u kojima se zavlsna sureccnica odnosi na glavnu kao cjelinu (npr. Bilo je vrlo tího. što ih je iznenadilo), a ncrašclanjcmma one u kojima se závisná sureccnica odnosi na dio glavne (npr. Osoba hoju srno pozvali nije došla).
Osim toga, dijele sc t s obzirom na narav veznih sredstava Naime. jedna vezna srcdstva samo povezuju zavisnu surečcnicu s glavnom (npr. Čita kad ima vremena. Citu oka ima iliMIflJU.. Čita jer ima vremena itd.), a druga čine to isto. ali tako što dolazc umjesto nekog dijela glavne surccenicc. Sto zastupaju, zamjcnjuju taj dio (npr, Čovjek kaji čita ima vtvmena. Čovjek sto čita ima \remena i sl.). Rečenice s lakvim veznim sredstvima zovu se odnosne (relativné). Po lom daklc kriteriju u jednu skupinu idu odnosne rcčcriice (ili rečenice supstitutivnog, "za-stunnog" lipa), a u dmgu sve ostale.
2. Predikatne rečenice
Ruduči da se u predikatnim recenit-ama závisná surečenica odnosi prema glavnoj kao imenski dio predikata prema glagolskome dijelu, njima je uvijek svojstvena nazočnost kopule u glavnom dijelu, npr. 77 si koji jesi. Slika je što je naslikano, On je da boljega nema. Druga je njihova osobitost da su rijetke, a rijetkc su zato što obvezalno imaju ustaljenu shemu (s kopulom). Osim toga, neobično je da se imenski dio predikata zamjenjuje surečenicom.
* Pripadajú li prcdikatnúna i rečenice Ti si onaj koji jesi, Slika je ono što je naslikano ili On je takav da boljega nema?
Takve se rečenice različito raščlanjuju i tumače. Po jednom su tumačenju pokazne zamjenice u njima (onaj. ono. takav), koje se nazivaju suodnosnim ili knrelativnim riječima. imenski predikati, pa bi dijelovi koji jesi. što je naslikano i da boljega nema bili atributne surečenice (kao u primjeru To je čovjek koji je prvi došao).
Po drugom tumačenju takve riječi ne mogu služiti kao dijelovi predikata jer pripadajú tzv. zamjenjivačko-upuéivačkim riječima koje nemajú vlastitog sadržaja, nego ga do-bivaju od onoga što zamjenjuju ili na šlo upucuju. Zato se takve riječi promatraju zajedno s dijelom koji ih dopunjuje. Drugim riječima, u navedením recenicama závisné bi surečenice bile onaj koji jesi, ono što je naslikano i takav da boljega nema, i smatrale bi se predikatnim. Ovo drugo tumačenje ima više opravdanja izmedu osta-log i zato što se u sve predikatne rečenice možc uvrstiti pokazna riječ.
38
Predikatne rcčenice nemajú veznika kojí bi bili svojstveni njima, a ne bi bili svoj-stveni nekún drugim rečenicama. Ipak, najčešce su 1o odnosne zamjenice [kóji. što i sl.) ili ve/nik da (kao u navedením rjrimjerima).
3. Subjektne rečenice
Subjektne se rečenice mogu podijelili na odnosne subjekine i ízríčne subjektne. Za odnosne subjektne rečenice, a to su one u kojima zavisna surečenica biva uvedená odnosnim zamjenicama ili zamjeničkim prilozima, vrijedi nešlo od onoga što je rečeno za predikatne rečenice, npr. Neka bude kako smo se dogovorili ili Koji ne dodu. dobit če neopravdane. Orie su naime vrlo slične predikamima po tomc što omogučuju uvrštavanjc pokazne zamjenice ili zamjeničnog priloga (Neka bude onaká kako smo se dogovorili. Oni koji ne dodu dobit če neopravdane). pa onda i po tome što i za njih vrijedi moguénost različita tumačenja.
l/ričnim sub jiktnim rečenicama nazivaju sc one koje se úvode po obe/Hčenim oblicima glagola govorenja. mišljenja. osječanja i sl., npr. Priča se kako je bolestan, Mislilo se da ima vukcxllaka. Osječa se da postoje toplije i sl., ili predikatnim izra-zima slična značenja. npr Istina je da ih je malo. Bilo je jasno da neče uspjeti. Poznato je koliko in je poginuh i sl.
Po ličnim oblicima tih glagola ne úvode sc subjektne, nego objeklne rečenice, npr. Pričaju kako je boleslan. Mislili su da ima vukodlaka, Osjeéam da postoje toplije i sl.
U odnosnim subjektnim rečenicama kao vezna sredstva dolaze odnosne zamjenice ili prilo/i {tko koji. kukav. kako i sl). a u izrienima najčešce da i kako.
4. Objektne rečenice
Spomenuli smo objektne rečenice koje dolaze iza ličnih oblika glagola govorenja, mišljenja, osječanja i sl.
Medutim. ohjektnim rečenicama ne pripadaju samo takve nego njih úvode lični gla-golski oblici svili onih glagola uz koje je inače svojstven izravni objekt (tj. objekt u akuzativu), usp. Čujem šum vjetra i Čujem kako vjelar šumí.
Uz glavnu se surečcuicu objektnih rečaiica može uvrstiti vlše zavisnih. Přitom závisné surečenice mogu biti istoga ustrojstva (npr. Vjerovali su da če se složití, da ih neče ometali i da če se sve mirno za\>ršiti), ali i ne moraju (npr. Vidim što se dogada i čemu sve to vť«//). Takve rečenice třeba tumačiti kao sastavne kojima su surečenice zavisnosložene objektne rečenice. usp. Vidím što se dogada i vidm čemu sw to vodi).
To vrijedi i za predikatne odnosno subjektne rečenice, npr. Slika je (ono) što je na-slikano ili (ono što je} nacrfano odnosno Koji ne dodu i ne ispričaju se. dobit če neopravdane. Naravno, u prvom je slučaju riječ o rastavnoj rečenici. a u drugom o sastavnoj.
39
5. Neupravni i upravni govor
Objcktne su i složené recenice koje se nazivaju ncupravnim govorom. npr. Petar mimo reče Ivanu da je dobro postupio.
Vecina rečenica neupravnog govora pripadá objektnima, ali ne vrijedi, naravno, obmuto, tj. ne pripadajú sve objektne recenice rečenicama neupravnoga govora. Njima pripadajú samo orie u kojima závisná surečenica biva uvedena po glagolu govo-renja. Zato npr. neupravnom govoru nikako ne mogu pripadali recenice tipa Jedu (ono) što naberu u vrtu.
Vecina reecnica neupravnoga govora připadá objektnima, ali tma i subjektnih, no one su mnogo rjede, npr. Dávno je řečeno da je svah' početak težak. Rjede su prije svega zato što su subjektne recenice i inače rjede od objektnih, ali i zato što je neupravni govor preobličeni upra\Tii govor (usp. Petar mimo reče Ivanu: "Dobro si postupio "), a upravni guvor je izrazito dvočlana složena konstrukcija u kojoj se prvim članom označuje izvorište govora (Petar), narav govome manifestacije (kazivanje, pitanje. odgovaranjc, shvaéanje, mišljenje i sl.) i okolností te manifestacije (mimo), a drugim članom (koji je pod navodnicima) doslovno se prenose tzv. tude riječi. Kako je u izričnim subjekmim rečenicama izvorište govora (govomik) nepoznalo, u njima ne može bili oznake za govomika, pa su takve recenice netipične za upravni, pa ondá i za neupravni govor. Osim toga, i upravni i neupravni govor vezani su za dijaloške siluacijc, a u njima izvorište govora ne može biti nepoznalo ili neodredeno.
* Može li se reči da je i upravni govor objekrna ili (rjede) subjektna rečenica?
Može utoliko 5to se u njemu tzv. tude riječi, ono stoje navedeno (pod navodnicima), odnose prema drugom dijelu kao objekt prema glagolu, ali ima i važnih razlíka. Razítka je prije svega u tome što se u upravnom govoru "tude riječi" ne uvrštavaju u ustrojstvo drugoga dijela. Da je to tako. vidi se po lome što se dijelovi upravnoga govora nikad ne povezuju věznic ima, a i po tome što kod objektnih rečenica i neupravnoga govora obje surečenice imaju zajedničku točku u označavanju liea (Rekao je da je dobro postupio), a kod upravnoga govora lice koje je u jednom dijelu označeno npr. kao trece može u drugome dijelu biti označeno kao prvo, npr. Rekao mi je: "Dobro sum fjostupio".
Jedna je od posljcdica spomenulih razlika izmedu upravnoga i neupravnoga govora i to što su dijelovi upravnoga govora neusporedivo "pomičniji" od dijelova neupravnoga govora. Tako se tude riječi mogu naci i na početku (npr. "Elo vidíte, on je dobro postupio" - reče Petar), i na kraju (Petar reče: "Eto vidíte, on je dobro postupio") i oko tzv. uvodnih riječi ili objašnjcnja ("Eto vidíte - reče Petar - on je dobro postupio"). Takve slobode u razmještaju nema u ncupravnome govoru, usp. * Da je dobro postupio. reče Petar. Zbog svega toga upravni se govor ne može smatrati vrstom zavisnosloženih rečenica, nego posebnom vrstom sklapanja bez vězníka.
40
XII. PRÍLOŽNÉ REČENICE (I)
Od svih zavisnosloŽcníh rečenica naj brojili je su i najraznovrsnije prilož n ť ili advcr-bne. U njima se závisná surecenica odnosi preina glavnoj kao príložná oznaka prema predikátu.
Razlog je njihovc brojnosti činjenica Sto su i priložne oznake vrlo brojne i razno-vrsne, a one mogu biti izražene i riječřma odnosno skupovima riječi (npr. Probudio se runo, Probudio se u ranu zoru) i surečenieama (npr. Probudio se čim je zora zarudjela). Osím loga, ima priložnih značenja koja se izriču samo surečenieama, a rijelko ili nikako riječima odnosno skupovima riječi. To posebno vrijedi npr. za neke vršte pogodbenih (npr. Kad bi to bilo lako, svi bi završovali studij) i posljedičnth rečenica (npr. Umorio se tako da je morao sjesti).
Priložne se rečenicc dijele s obzirom na značcnjc okolnosti koja se njima izražava, i to na mjesne, vremenske, načinske, poredbcne, uzročne, namjeme, pogodbene, po-sljedične i dopusne.
1. Mjesne rečenice
MjesniiiKi ili lokalnim nažívajú se rečenicc u kojima se zavisna surcčcnica odnosi prema predikátu glavne kao príložná oznaka mjesta. Tako npr. u rcčcnici Vráti se odakie si jxíšao zavisna surcčcnica (odakle si pošao) odgovara priložnoj označí u rcccníci Vráti se na polaziste.
Mjesne se rečenice povezuju odnasnim mjesnim prilozima gdje (Došli su gdje su i bili), kamo (Neka idu kamo hoče), kud(ai (Kud oni produ, tráva ne raste), otkud(a) (Vráti mačku otkuda si je i doveo). odakle (Vrátia se odakie je i došao), dokie (Za-pamtite dokle smo došli). dokud(a) (Sve je ravno dokud pogled seže).
* Jesu li priložne i rečenice tipa Vráti se onumo odakle si pošaol
Za te rečenicc vrijedi isto ono što je rečcno za predikatne rečenicc tipa 77 si onaj kojijesi, subjcktne tipa Oni koji ne dodu dobit če neopravdane i objektne tipa Činim ono što mogu, a to znači da ih treba tumačiti kao priložne, a ne kao atributne. Rijcč je o tome da sváka pojava odnosne zamjenice ili odnosnoga priloga omogučuje, bar polencijalno, pojavu suodnosne (korelativne) pokazne zamjenice ili priloga. Uz spomenuté odnosne priloge u mjesnim rečenicama mogu se pojaviti sljedeci suodnosni pokazni prilozi: ovdje (Stanite ovdje gdje ja stojím), tanw (Stanite tamo gdje je na-crtan krug), ondje (Stanite ondie gdje ima mjesta). ovamo. tu. onamo. ovuda. odav-de. odovud(a), dovde. dotle itd.
PnloJíK' rečenicc: mjesne iTctnoriskc nadinske porcdhcm: uzročne namjrmc
rogoJbcnc
* posljcijiŕnc
JopUMK*
suodnosne riječi (pokazne zamjenice ili pnlozí)
2. Vremenske rečenice
TJ vrvmenskim ili temporalnim rečenicama se zavisna surcčcnica odnosi prema predikátu glavne kao príložná oznaka vremena. Tím jc rečenicama svojstveno prijc sve-ga ono Stoje svojstveno i dmgim jezičnim sredslvima (npr. ličnim glagolskim oblí- , cima) kojima se izražava vrijeme, a to je mogučnost izricanja
41
Ulovremenosti (Dok pišem, razmišljam),
prijcvremenosli (Prije nego što nápisem, razmislim)
i poslijevrernenosti (Pošto razmislim, nápisem).
Vcmici virmcnskih reŕctlíca:
kad
dok
poiUí
otkůdfa)
dokadfa)
■Mt Jot god ind nud
Ra/lika je u tome sto lioni glagolski oblici izriču istovremenost, prijevremenost i poslijevremenost s obzirom na vrijeme govorenja, a vremenske reccnice s obzirom na odnos medu surečcnicama. Prva znáči da su raduje obij u surečenica istodobne, druga da radnja glavne prethodi raduji závisné, a treca da se radnja glavne odvíja poslije radnje závisné.
* Kako se s obzirom na to ponášajú vrcmenski věznici?
Ponášajú se različilo. Jedni su specijalizirani, a drugi nisu. Najšire značenjc ima vězník kad. On može označavati i istovremenost (Kad pišem. razmišljam) i prijevremenost (Kad razmislim. napíšem).
Vcznik dok izražava u prvom redu islovremenost (Dok pišem, razmišljam). Može doduše značití i prijevremenost, ali onda dolazi u rečenicama u kojima glavna surečenica označuje radnju koja se dogada neposrcdno iza radnje závisné surečenice (Dok razmislim, napíšem). Tada je sinoniman s věznícíma čim. lek što. istom što.
Veznik pošto uvijek znáči da se radnja závisné surečenice dogada prije radnje glavne (Pošto razmislim. napíšem) i antoniman je s veznikom prije nego (što) koji označuje da se radnja závisné surečenice dogada poslije radnje glavne (Prije nego /što/napišem. razmislim). Veznik pošto cesto se, osobito u razgovomom stilu, upotřeb! java i kao veznik uzročnih rečenica (npr. Nije došao u školu pošto je padala iášá). Takve se reccnice u hrvalskome jeziku ne smatraju pravilnima (nego samo reccnice: Nije došao u školu jer je padala kiša ili Buduči da je padala fáša, nije došao u školu).
Treba još spomenuli vcznikc otkad(a), otkako i dokad(a). Prva dva označujú da se radnja závisné surečenice počinje odvíjali istodobno s radnjom glavne (Otkako/otkad je prohodao, s njim je još teze), pri čemu su i jedna i druga radnja vezanc za prošlosl i onda kad i u jednoj i u drugoj dolazi prezent (Otkad hoda, s njim je još téže). U rečenicama s lim veznicima ne dolaze ni futur prvi ni futur drugi, usp. * Otkad če hodati, s njim če biti još teze ili * Otkad bude hodao, s njim če biti još teze.
Veznik dokad(a) znáči da se radnja závisné surečenice odvíja u razdoblju u kojem sc još nije počela odvijati radnja glavne, npr. Ispiti su tek za dva tjedna. dokud černo se moči dobm pripremiti.
Veznik dok god označuje da radnja závisné surečenice traje sve do trenutka do kojega trajc i radnja glavne. Zbog izrazitog naglaska na trajanju laj veznik ne dolazi u rečenicama sa svršenim glagolima (Trčaoje dok god je imao snage, a ne * Potrčao je dok god je imao snage). Veznik kad god ima posve drukčije značenje. On znáči da se radnja závisné surečenice ponavlja (da je učestala). a da se svaki put kad se la radnja ponavlja i radnja glavne surečenice: dolazi i u rečenicama s nesvrsenim (npr. Razniišija kad god piše) i u rečenicama sa svršenim glagolima (Razmisli kad god napíše).
42
3. Načinske rečenice
Načinskť su orie zavisnosložene rečeniec u kojima se zavisna surečenica odnosí pre-ma predikátu glavne kao priložna oznaka nacina. 1 one su, bar potencijalno, suodno-snog tipa. U glavnoj su surečenici ili nazočni ili se mogu uvrsliti načinski prílozi owko. tako i onako npr. Napišite ovako kako je na ploči, Toko je kako ti kážeš, Postúpili smo onako kako smo se dogovorili.
Osim vcznika kako u načinskim rečenicama dolaze još věznici kao sto i kao da. npr. Danas ne živimo /onaká/ kao što su živjeli iuiší starí, Svi su govorili kao da su se dogovorili.
Svi ti věznici imaju različita značen ja
Veznik kako označuje način u najšircm smlslu riječi, kao što označuje način na osno-vi usporedbe s ncčim što se stvamo dogodilo, dogada se ili če se dogoditi (Rade kako im je naredeno; Rade kao što im je naredeno. Radili su kao što im je bilo naredeno. Radit če kao što če im biti naredeno), a ve/nik kao da označuje način na osnovi usporedbe s nečim što jc nestvamo, što se ne dogada. nije se dogodilo ili se noée dogoditi (Govori kao da je glumac, tiovorio je kao da je bio glumac, Govori kao da če biti glumac). U rečenicama s tim vezníkom podrazumijcva se još jedna surečenica kojom se označuje nestvarnost, irealnosi dogadanja, npr. Govori kao da je ghonac (a nije glumac).
4. Poredbene rečenice
* Pnrcdbene ili komparativně rečenice nekad se izdvajaju u posebnu skupinu pri-ložnih rečenica, nekad se promatraju zajedno s načinskima (tada se govori o načinskim ili poredbenim rečenicama), a nekad se o njima uopčc ne govori (nego samo o načinskima). Zašlo jc to tako?
Razlog jc tome u činjenici što u svakoj načinskoj rečenici ima porcdbenosti, a i u svakoj poredbi načina. lpak je opravdano poredbene rečenice izdvajati u posebnu skupinu, jer one imaju različito ustrojstvo od načinskih, a i različit sastav veznika. Doduše, vezie i kako i kao što mogu dolazili i u jednima i u drugima, ali su im službe različile, npr. Kako je postajuo stariji. {tako) je sve više bolovao ili Kao što su oni bili sve bučniji, tako smo mi bili sve tiši. Razítka izmedu ovili rečenica i načinskih rečenica Radi kako znáš u tome je što su poredbene izrazilo dvodijelne i paralelne (ili antiparalelne: usp mi pre ma oni, bučniji prema tiši), što u njima dolaze kompa-rativi ili riječi s komparativním značen jem (Kako je stario. lako je sve više bolovao) te što u takvim rečenicama kao suodnosni prilog dolazi samo tako (ne dolazi onako, a pogovo ne ovako). Da je ta razlika očitá, vidi se po tome šlo je le veznike u poredbenim rečenicama mogiiče zamijeniti veznikom što - (to), npr. Sto je postajao stariji, (to) više je bolavao (a to nikako nije moguée u načinskim rečenicama, npr.
* Napišite o\ako što je na ploči nili * Postúpili smo /onako/ što smo se dogomrili).
* Ima li još veznika poredbenih rečenica (osim što - /to/) koji uopce ne dolaze u načinskima?
•iuodnosne rijcCi U glavnoj ivŕcnici
ovako. luku. onako
IHobilosti poreJbeníh
rcccnicu:
- Jvodijclne (paralelne ili antiparalelne)
- * komparativníma ili nječimu ^ komparativním znaŕcnjcm
- bez soodnnsmh príloha onako i ovako
Vctuiľ] poreJbťnih rcícnica: kak> kao šlo
Sto... (o
negoli ktimoti a kamiM a nťkmiiti
U načinskim rečenicama ne dolaze věznici nego, negoli, nego što, nego da. npr Njima je bilo lakše nego noma. Bilo je bolje negoli smo se nadali, Sad ima više sijedih nego što je imao lani, Radije telefoniram nego da pišem). Te se rečenice
43
ra/likuju od razmotrenih no tome što u njima ncma (antijparalclizma, Sto koinparalivi ne dolaze u objema surečenicama, nego samo u glavnoj te što se radnja glavne surečenice odnosi prema zavisnoj kao komparativ prema pozitivu.
Glavna surcccnica mora imati komparativno značenje, što ne značí da nužno mora řmati komparativ. Umjeslo njega mogu se javili riječi komparativnoga značenja, npr. wljeti {u značenju "biti draže"), dntkčiji i si, npr. Vole poginuti negoli se predati. Sad je drukčije nego što je bilo jučer.
* Jesu li tim rečenicama sličné i rečenice tipa To ne zna ni nastavnik, a kamoli učeni-
ci?
Rečenice s věznicima kamoli. a kamoli, a nekmoli tak oder pripadaju poredbenima, ali se razlikuju od rečenica s vcznikom nego prije svega po tome što u njima ne dolazi komparativ ni u glavnoj ni u zavisnoj surečenici. U njima je riječ o usporedbi po suprotnosti, o tome da su predmcti usporedbe u něčemu vrlo različiti jedan od dnigoga Posljedica je izrazite suprolstavljenosti da je redovito jedna od surečenica mječna, a dmga jesna, npr. To ne zna ni nastavnik, a kamoli (če znati) učenici ili To znaju i učenici, kamoli {neče znati) tutstavnik. Zato se rečenice toga tipa uvijek od-vajaju zarezima.
44
XIII. PRÍLOŽNÉ REČENICE (II)
1. Uzročne řečenice
U ii/ľotiHin ■ Ii kauzálním rečcnicama zavisna se surcčenica odnosí prcina glavnoj kao príložná oznaka uzroka prema predikátu odnosno kao uzrok prcma posljedici, usp. Izlet je odgoden zbog kiše i Izlet je odgoden jer pada kiša. I u jednoj i u drugoj rečenici kiša je uzrok odgadanju ízleta.
* U uzročnim rečenicama osím vězníka jer ěesto sc upotrebljava \ e/nik budúci da. Ima li kakvc razlike u njihovu značenju i porabi?
U značenju nema razlike jer i jedan i drugi veznik označujú uzrok u najširem smLslu, ali ima razlike u porabi. Veznik jer doiazi samo u običnom redu surcčenica (usp. navedení primjer), a budúci da samo u inverziji (tj. ottda kad zavisna surečenica prethodi glavnoj), npr. Budúci da pada kiša. izlet je odgoden.
U inverziji dolaze i věznici koko i kad. Za razliku od veznika jer i budúci da li věznici obično ne označujú "čisti" uzrok, nego uzrok kojeniu je svojstvena i nijansa nač i na (npr. Kako je vec kasno. trébáh bi poči kuči) odnosno nijansa vremena (Kad me wč pitaš. reči ču tí).
U uzročnom značenju dolazi i veznik šlo, npr. Bilo im je drago šlo se nismo Ijutili. Taj veznik dolazi u zavisnim surečenieama koje označujú da se što slvamo dogada, dogodilo sc ili óe se dogoditi. Po tom značenju izvjesnosti on je cesto u opreci s veznikom da koji u nekim tipovima rečenica označuje neizvjesnost ili nestvamost. Tako se npr. rečenice Nije lijepo što pušite i Nije lijepo da f/ušite medusobno razli-kuju po lome što je u prvoj riječ o onima koji doisla puše, a u drugoj nc mora biti.
Ta je razlika još vidljiva u složením veznicima kakvi su zato što i zato da, jer su li věznici medusobno nczamjenjivi. Tako je npr. posvc obično Ljute se zato što nismo došli, a posve neobično * Ljute se zato da nismo došli. Veznik zato da ne dolazi daklc u rečenicama koje znače izvjesnost, nego u onima koje znače kakvu neizvjesnost, mogučnost i sl. zlato ce biti posve običan u rečenicama (npr. namjemim) koje označujú kakvu modalnost, npr. u onima u kojima dolazi kondicionál, npr. Došli su zato da bi sudjelovali u raspraň.
Veznik zbog tógu što ne razlikuje se od veznika zato što ni po značenju ni po funkciji, a veznik s obzirom na to što ima nešto drukčije značenje. On ne dolazi u surečenieama koje označujú aktivní uzrok (uzrok izazivaČ), nego u onima koje označujú pasívni ili tzv. nedjelatni uzrok. Zato je obično S obzirom na to što pada kiša, izlet je odgoden, a nije obično 5 obzirom na to što nismo došli, ljute se.
* Dolaze li i u uzročnim rečenicama kakve suodnosne riječi?
Dolaze iako rjedc nego u dosad razmotrenim tipovima priložnih rečenica. Mogu to npr. biti a (Kad nečeš poslušaii. a ti radi kako znaš), tako (Kako smo zakasnili, tako smo morali stajati) i zato (Budúci da nisu poslušaii, zato su bili kažnjeni). Treba jol reči da je takva porába suodnosnih riječi u suvremenom hrvatskom jeziku ponešto neobična i zastarjela.
Vcmici LUrúcnih rečinita ' m.'ii- : da
s»
kah> kad što da
zato sta
:ttUi da
zbog loga Slo
s otatrtm na la ilo
Rijctkc i obiljeícnc suoJnosne rijcii.
45
2. Posljedične rečenice
Posljedične rcfcnicc; Ycznik <to
suodnosnc rijcci takt). toliko
Obvczatnc suodnosnc njtci
Vcznici lurnjcmih rcícnitii: da
kaká li
Izmedu uzročnih ipmljedičnih ili konsekutivnih rečenica ima dosta sličnosti utoliko Sto se i jedním i drugim rečenieama označuje isti tip odnosa. Razlika je u tome što se u posljedičnim rečcnicama zavLsnom sureěenicom označuje posljediea (a u uzročnima uzrok). Zato se neke uzročne rečenice mogu preoblikovati u posljedične i obmuto, npr. Bucluči da srno zakasnili. morali srno stojatí prcma Zakasnili srno tako da srno morali stojatí. Medutim, s obzirom na ustrojstvo izmedu uzročnih i poslje-dičnih rečenica ima velikib razlika.
Dok su u uzročnim rečenieama suodnosne rijcči rijelke i obiljezene. dotle suupo-sljedičnim rečenieama redovito obvezatne. U suvremenom hrvatskom jeziku posve su rijetki primjeri u koj ima se ne pojavljuju suodnosni prilozi tako ili toliko, npr. On povika da se sve arito. Kupili srno ribe da je svima bilo dosta. ŠtoviSe, u velikom je broju slučajeva suodnosni prilog toliko "srastao" s veznikom da sc smatra njego-vim dijelom (kao u primjeru Zakasnili srno tako da srno morali stojatí).
Izmedu uzročnih i posljedičnih rečenica ima razlika i s obzirom na sastav i porabu veznika. Věznici uzročnih rečenica brojni su i raznovrsni, a posljedične imaju samo veznik da (eventualito i tako da). Istina, u službi veznika rxwljcdičnih rečenica spo-minjc se i te, ali je on u suvremenom jeziku rijedak i obil ježen kao zastario, npr. Bio je tako wnoran te se činilo da neče izdržati.
* Uzročna rečenica tlel je odgaden jer padá láša može sc preoblikovati u rečenicu s príložnom oznakom [Izlet je odgoden zbog kiše), a posljcdična Pada kiša útko da je izlet odgoden ne može. Značí li to da uopce nema príložné oznakc posljedice?
I ta je razlika svakako zanimljiva. Rijcč je naimc o tomc da se uzrok vrlo često označuje i prijedložnim izrazom (prijedlog Jiag cak jc spccijali2iran za značenje uzroka), a posljediea rijetko (nema ni prijedloga koji bi bio specijaliziran za značenje posljedice), npr. Igrali su odlično tako da su gledatelji NU nduševljeni prema /gnu// su odlično na oduševljenje gleda-telja. Prema tome, priložnih oznaka posljedice ima, ali su one rjedc nego príložné oznake uzroka, a nema ni pri jed loga koji bi bili specijalizirani za izražavanje posljedičnog odnosa.
3. Namjerne rečenice
Namjerne ili iinalnc rečenice sličné su íizročnima. Pojmoví uzroka i namjere irnaju dodirnih točaka, pa je normatno da ih imaju i uzročne i namjerne rečenica, a i pri-jedložni izrazi. Namjera naimc uključujc uzrok. U rečenici Otišao je u grad da kupi eipele závisná surečenica (da kupi cipele) označuje i uzrok radnji glavne surečenice (kupnja je uzrok odlasku). Razlika je izmedu "običnog" uzroka i namjere u tome Sto uzrok prethodi radnji (u rečenici Izlet je odgoden jer pada kiša kiša prethodi odgodi), a ruimjera pretpostavlja radnju (u navedenom primjeru kupnja cipela pretpostavlja odlazak, ona je rezultát odlaska). Prcma tome, namjerne se rečenice mogu odrediti kao one zavisnosložene rečenice u kojima závisná surečenica označuje namjeru s kojom se vrši radnja glavne surečenice.
Namjerne se rečenice uslrojstvom razlikuju od uzročnih, a i od svih oslalih zavisno-složenih rečenica, po tome Sto im u /avisnim surečenicarna dolaze samo oblící přežeň ta ili kondicionala. Zato nisu gramatične npr. rečenice * Otišao je u grad da je kupio cipele ili * Otišao je u grad da če kupili cipele.
46
Kad u zavisnoj surečenici dolazi prezent (da kupi apele), on je zamjenjiv in Hniti v-noni konstrukcijom (Otišao je u grád kupili cipele).
Uzročne i namjeme rečenice razlikuju se i po veznicima. Věznici koj i su spccijalizi-rani za uzročne rečenice ne mogu dolaziti u namjemim (nije npr. gramatično reci * Otišao je u grad jer kupi cipele). U namjemirn rečenicama, osim najčcSceg vězníka da, dolaze još věznici eda (Recite im da dodu eda bismo se dogovorilt), koko (Došli su kako bi varn pomogli) i ů" (Svaki dan uči ne bi li poiožio ispit).
Věznici eda i koko dolaze samo uz kondicionál (zalo se ne kaže * Otišao je u grad eda kupi cipele, a pogotovo ne * Otišao je u grad kako kupi cipele, nego samo ... eda hi/kako bi kupia cipele; vězník eda uz to je obilježen kao zastario), veznik neka pretpostavlja imperativno značenje (zato se ne kaže * Otišao je u grad neka kupi cipele), a veznik li dolazi isključivo uz zanijekanc kondicionále (zato se ne kaže * Otišao je u grad kupi li cipele niti * Otišao je u grad bi li kupio cipele, nego samo Otišao je u grad ne bi li kupio cipele).
U namjemim se rečenicama uopée ne javljaju suodnosne riječi i to je jedna od nji-hovih posebnostL
4. Pogodbene rečenice
hiumllu nť LI i kondicionalne rečenice razlikuju se od ostalih zavisnosloženih rečeni-ca prije svega po značenju. U njima závisná surečenica označuje uvjet (pogodbu) vršenja radnje u glavnoj surečenici. U primjeru Aki> bude toplo, iái černo na izlet radu ja glavne surečenice vrsi se pod uvjetom da se izvrši radnja závisné.
Pogodbene se rečenice ustrojstvom razlikuju od svih dnigih po tome što mogu biti trovrsne: stvame ili reálne, moguée ili potencijaľne i nestvame ili irealne.
St\ ;irnim pogodbenim rečenicama svojstveno je da se sadržaj glavne surečenice ostvaruje u sluČaju ostvarenja uvjela sadržanog u zavisnoj surečenici. U njima dola/e věznici ako (Ako pita, odgovori), li (Pita li, odgowri) i ukoliko (Ukoliko pita. od-govori).
Mrvíme   mogmjc nestvame ako        oko (bij ti kid(bl) ktbtfbi)
ukiMtkn da \  I / Věznici
Minúce j hjlíin Iht-rn rečenice razlikuju se od stvamih pogodbenih po tome šlo označujú da je moguée ostvarenje sadržaja glavne surečenice ako je moguče ostva-renjc uvjeta sadržanog u zavisnoj surečenici. Riječ je dakle o tome da je netzvjesno, nesigumo ostvarenje uvjeta, pa onda i ostvarenje sadržaja glavne surečenice. U tak-vim rečenicama predikát závisné surečenice uvi jek je u kondicionálu, a glavne u kondicionálu (Ako bi se javili, posjetili bismo ih), futuru (Ako bi se javili, posjelit černo ih) ili imperativu (Ako bi se javili, posjetimo ih). Osim veznika ako u lakvim rečenicama dolazi i veznik kad (Kad biste radili, dovoljno biste zaradili).
U nestvarniiu poíjitdbťnini řečen ku im uvjet je ili neostvaren (Da ste radili, do-voljno biste zařadili) ili neostvariv (Da postoje vukodlaci. bilo bi zanimljivije), pa je onda neostvaren ili neostvariv i sadržaj glavne surečenice. U tim rečenicama glavna surečenica dolazi u kondicionálu, a závisná u prezentu ili u někom od prošlih vre-mena. Věznici su da ili kad. Hoče li recenica s veznikom kad biti moguca ili neštvaní a, ne ovisi o ustrojstvu surečenica, nego o njihovu sadržaju. Ako je uvjet sadržan u zavisnoj surečenici ostvariv, recenica óe biti moguca {Kad biste radili.
47
dovoljno biste zařadili), a ako je neostvariv, bit ée nestvarna (Kad bi postojali vu-kodlaci, bilo ti zanimljivije).
U rx^odbenim se recenicama javljaju suodnosne rijeci, npr a {Ako ne známo kao vi, a mi cemo koko znan\o), ondá (Ďa ste nam javili, onda bismo došlí) i tad(a) (Kad bi se znalo kad dolaze, lad bi se pripremili), a! i nisu testi niti su obvezatni. Javljaju se kao jedno od obilježja razgovomoga stila.
5. Dopusne rečenice
TJ dopusnim ili koncesivnim recenicama dopušta se ostvarenje sadržaja glavnc surečcnice unatoč lome što je u suprotnosti sa sadržajem závisné. Da je doista riječ o suprotnosti, vidi se po tomc što se dopusne rečenice mogu preoblikovati u suprotne, npr. Nema kiše iako je veé listopad (dopusna) Nema lase. a več je listopad (suprolna).
U dopusnim recenicama dolaze věznici mko, mada (Doči ču mada sam umoran), makar (Okapat ái se makar se razbolió) i prenuia (Govorili su isto f>remda se nisu dogovoríli) le veči broj vezničkih izraza kao što su ako i (Ako je i od njega, pre\'iše je), ma koko (Ma koko postupio. nisu zadovoljni), mu koliko (Ma koliko se trudili, sve je uzalud), koko god (Kako god uradili, neče biti dobro), unatoč lome Sto (Hlad-no je unatoč lome što se dobro obukao), (n)i pored toga što (N/J/ pored loga stoje dugo učio. nije položio ispit) itd.
Gesto se u dopusnim recenicama javlja suodnosni prilog ipak (Iako je obečao, ipak nije došao), a rjede i neki drugi prilozi kao npr. opet (Iako je to malo, opet dohro dodej ili alt (Ako i ne izgleda dobro, alije ukusno).
48
XIV. ATRIBUTNE I APOZITIVNE REČENICE
1. Atributne rečenice
L" atribut nim se rcccnicama závisná surečenica odnosí prema glavnoj kao atribut preina imenici. Závisná se surečenica kao i atribut, uvijek odnosi na imenicu tli na riječ koja je u službi imenice. Može to npr. biti imenička zamjenica ( M kuj i h se to ne tiče ne morate doči), poimeničeni pridjev (Starima. koji imaju najniža primanja, Janus ie nqjteže) ili redni broj {Prvi kuj tma srno to rekii bili su susjedi).
Alributnima pripadajú i rečeniea Odluka koja je donijeta svima se svidjela i rečenica Odluka da se Janus ne radi svima se svidjela. Medu njima ima va/nih razlika a najvažnija je u tome što je u prvoj leecniei závisná surečenica uvedena po imenici (po lome Sto je odluka imenica), a u drugoj je uvedena po znacenju imenice. Na prví náčin može bití proširena svaka imenica, a na drugi samo ona koja označuje govo-renje, mišljenje. osječanje, volju i sl. Zato je moguče Slika koja je donijeta svima se s\idjela, a ni je moguče * Slika da se donos radí svima se svidjela. S druge strane, u prvoj rečenici riječ koja uvodí zavisnu surečenicu može biti samo imenica. Ne može biti npr. glagol. Zato nije moguče *Odlučeno je koje je donijeta (prema; Odluka koja je donijeta ...). U drugoj rečenici riječ koja uvodí zavisnu surečenicu ne mora biti imenica. nego može biti glagol, npr. Odlúčili su da se ne radi, Odlučeno je da se ne radi i sl.
U atributnim rcccnicama u kojima se závisná surečenica uvodí po imenici (imeničkoj riječi) dolaze kao vezna sredstva odnosne zamjenice koji, čiji, kukav, kolik i šlo, npr. To je osoba o kojoj srno razgovarali. Evo čovjeka čiji je stan, Ovo je knjiga kakva mi treba. Ku pi kaput kolih i sehi. Knjiga što sam je pročitao bila je zanimljiva.
One atributne rečenice u kojima se závisná surečenica uvodí po znacenju imenice imaju drukčija vezna sredstva Rečenice toga tipa mogle bi se podijeliti na izrične i zavisnoupitne.
U i/nčiiima dolaze věznici da, kako i neka au /avistioupitnima upi tne zamjenice tko, kako, što, koji, čiji i sl. Npr. Prevládalo je mišljenje da treba odustati, Imam osječaj kako to neče potrajati, Dajte im znak neka dodu, Teško je odgovoriti na pi-tanje tko je boljĽ kako se to dogodih/ što sada učiniti' koji pravac izabraú i čiju ponudu prihvatiti itd.
2. Atributne i odnosne rečenice
* Atributne rečenice u kojima se zavisni dio uvodi po imenici pripadajú odnosnim rečenicama. Znáči li to da su sve txinosne rečenice atributne?
Odnosnima se naz.ivaju. kao što je vec bilo řečeno, one zavisnosloženc rečenice u kojima vezna sredstva zamjenjuju, zaslupaju neki dio glavne rečenice. Taj dio ne mora bili samo atribut, nego može biti subjekt (Koji ne dodu. dobit če neopruvdane) ili imenski dio predikata (77 si koji jest). Osím loga, ima udrn>snih rečenica u kojima
49
vczna sredxtva no zamjenjuju nek i dio glavne surečeniee. nego zamjenjuju cijeln glavnu surečenicu. Takve se odnosne rečenicc, kako je lakoder vec bilo rečeno, nažívaj u raščlanjenima (npr. Bito je vr/o tiho. Sto ih je iznenadilo). Prcma tome, niti su sve odnosne rečenice atributne niti su sve atributne odnosne.
Odnosne rečenicc Poslao im je novac što su ga trafili i Poslao im je novac. što je vrh pohvalno razlikuju se rnedusobno po tome što je prva atributna, a druga nije (nego je tzv. odnosna raščlanjena). Što iz prve rečenicc posve se razlikuje od što iz dnige rečenice.
Štoviše, la se dva što toliko razlikuju da pripadajú različitim vrstama riječi. U prvoj je rečenici što veznik, a u drugoj zamjenica. Da je tako. vidi se po tome što se prvo što ne može sklanjati, npr. Poslao im je novac Sto mu se nisu nadali (ili kojeniu se nisu nadali), a drugo se Sto sklanja npr. Poslao im je novac. č emu se nisu nadali. Prema tomc. prvo što je veznik, a drugo zamjenica. Uz veznik dolaze odgovarajuéi nenaelašeni oblici ličnih zamjenica (Poslaoje novac što su ga fračili/što im je trebao i sľ).
* Jesu li rečenice tipa Poslao im je novac što su ga tražili u\ ijek zamjenjive rečeni-cama tipa Poslao im je novac koji su tražili'!
Jesu. Odnosne rečenice s vr/nikom što uvijek su zamjenjive s koji, a rečenice sa /amjeníčkim što nisu nikad. Zato nije mocuče npr. * Bilo je hladná, kóje ih je iznenadilo (nego samo Bilo je hladno. što ih je iznenadilo}.
* A može li se sváko koji zamijeniti vezničkim što?
Uz vezničko što obavezno dolaze nenaglašcni oblici ličnih zamjenica, a takvi oblici postoje samo za Íri padeža:
geniuv (Bio je to uži u; k šlo su ga se Ušili),
dativ (Bila je to vijest što su joj se obradovaii)
akuzativ (Ponovi pitanje što si ga postavia).
Osim toga, što u suvrcmenom hrvaLskom je/iku ne može biti upotrijebljeno uz pri-jedloge (npr. * Prijateij što k mu idem).
Doduše, u starijim tekslovima i u nekim pokrajinskim govorima mogu se susresti i prinijeri u kojima što dolazi i uz naglašene oblike zamjenica (npr. Je li to sin što se njime fxmosiš?). pa i s prijedlozima ispred tih naglašcnih oblika (npr. To je cbvjek što sam ti o njemu pričao), ali se takve rečenice danas šmátrajú zastarjelima ili po-krajinskima.
3, Atributne 1 apozitivne rečenice
Neke se atributne rečenice odvajaju zarezima. a neke se ne odvajaju. One koje se ne odvajaju zarezima zovu se atributnima (u užem smislu). a one koje se odvajaju apozitivnůna. Atributne odreduju imeničku riječ koja sama po sebi nijc odrolena (npr. Ljudi koji nisu obrazováni neče to raziunjeti), a druge odreduju vec odredene imenskc riječi ínpr. Ljudi. koji su smrtni, mnoge stvari u životu ne stigntt obavití).
50
U prvom se slučaju zavisnom surečenicom prenosí obavijcsl o lome da nijc riječ o svim Ijudima, nego samo o onima koji nisu obrazováni, a u drugom je riječ o svim ljudúna, a zavisna surcčenica sadrži obavijcsl o svojsrvu koje so podrazumijcva.
Rečenice s obzirom na 10 rrtogu bili i d\'označnc, pa je zato vazno pažiti na pisanje odnosno nepisanje zareza. Tako npr, recenica Zahvaljujem príjaleljima koji su se oäanvli znači da se zahvala ne upucujc svim prijateljima (nego samo onima koji su se odazvali), a recenica Zahvaljujem prijateljima, koji su se odazvali znači da se zahvala upučuje svim prijateljima (jer su sc svi odazvali).
51
XV. SKLAPANJE BEZ VĚZNÍKA I USTROJSTVO TEKSTA
Ima tllllrnil rečenica koje su sklopljene bez posredstva veznika. Na taj náčin nastaje ono šlo se zove rcčenični niz, npr. Kišilo je, \rapci su utihnuli. nebo je bilo pepe-Ijasto.
* Mogu li sc u rečeničnim nizovima naci i věznici?
U složením se rečenicaina i inače cesto kombinira sindetska (veznička) i asindetska (bezveznička) veza. Kad se to dogada u rečeničnim nizovima, onda veznik obično ima funlíciju zatvaranja niza, npr. Kišilo je, vrapci su utifmuli, a nebo je bilo />epe-Ijasto.
1. Nezavlsnosložene aslndetske rečenice
Složené rečenice bez veznika mogu biti i nezavisnosložene i zavisnosloženc. Neza-visnosložena je npr. navedena řečen ica Kišilo je, vrapci su utihnuli, nebo je bilo pe-peljasto, a zavisnosložena npr, rečenica Kazem varn: to je uzalud.
Asindetske nc/avisnoloženc rečenice takoder sc dijeie na sastavne. supiotne i ra-stavne. Rečenica Zatmrite vrata, kladno je připadá sasiavnima, suprotna je npr. rečenica M srno /)omagali. oni odmagali, a raslavna npr. Ideš - ne ideš? (usp. Ideš ili ne ideš?)
Surečcnice sastavnih asindcLskih rečenica mogu bili u različitim značenjskim suod-nosima. Mogu to biti sastavne asindetske rečenice u užem smislu, kojima nijc svoj-stvena ncka ixlredcnija značenjska veza (usp. Kišilo je, \rapci su utihnuli. nebo je bilo pepeljasto), ali i surečenice sa suodnosiina koji su inačc svojstveni i zavisno-složenim rečenicama: Zatvoríte vrata, hladno je; Kucajte. otvorit če varn se; Vrh je spárno, sigurno ce kiša; Svi su ušli, zatím se pogledali i sjeli: Preselit če na selo. tamo je kupio kuču.
Su protne asindetske rečenice mogu se podijeliti na su protne u užem smislu (npr. Mi srno pomagali. oni odmagali), isključne (npr. Svi su otišli. ostali su samo domacini) i dopusne (Čekali su do jutra - nitko se nije pojavió).
Raslavnc se rečenice rijetko ustrojavaju bez veznika, a i onda kad se ustrojavaju obično predstavijaju samo jedan dio neke složenijc konstrukcije, npr. Hno - ne htio. morat če vrátili dug.
2. Zavisnosložene asindetske rečenice
* U navedenoj zavisnosloženoj asindetskoj rečenici Kazem varn: to je uzalud nije vidljivo po čemu je ona závisná.
52
Zavisnost asindťtskih rcíenica drukčije je naravi od zavisnosti sindetskih. U zavi-sním rečenicama bez veznika zavisnost je uvjetovana nečim što se nalazi u glavnoj surcčenici. U njoj se naime nalazi neäto sto zahtijeva dopunu u obliku surečenicc. Mogu to biti glagoli ili uopče izrazi govorenja, mišljcnja, osjecanja, voljc i sl. Takvi glagoli Iraže dopunu koja niože imali i oblik rečenice. Tak o je npr. rečenica On je rekao nepotpuna za razliku npr. od rečenice On je izišao. Rečenica s glagolom govorenja prctpostavlja još jcdan dio kojirn če se prenijeti obavijest o onome što je rečeno, npr. On je rekao: "Doči ču". On je rekao ono što mu je palo na pamet. On je rekao da če doči i sl.
Tako je i s elementima sayjetujem. imam ideju. odgovoriše u primjerinia Savjetujem vam:dodite što prije; Imam ideju.krenimo na izlet; Oni odgovoriše:"Pristajemo". Ti element i nisu naime sami po sebi obavijcsni, nego zahtijevaju da se dade obavijest i o tome Što se savjetujc, o kakvoj je ideji riječ i što je odgovoreno. Slične su takvima i rečenice s obradanjem (tj. s vokauvcm) jer i obračanje ima značenie uspostavljanja govomog čina sa sugovomikom, poziva sugovomika na kumunikaciju, pa je potrebná i obavijest o tome što je razlog uspostavljanju govomog čina (npr. Ivane. koži što se dogodilo). Posve sličnu ulogu imaju i uzvici (npr. Halo. koliko je sali?), zaklinjanja, pozdraví i sl. (npr. Sto mu gramová, zar si ti gluh'I Dobro jutro, jeste li se naspava-M).
* Pripadajú li takvima i rečenice tipa To je baš ono: nismo se mogli nagoditi ili Nažalost. sad je kasno?
I to su asindetske zavisnosložene rečenice, samo su nešlo drukčije naravi od pret-hodnih. U prvoj rečenici zavisni odnos uvjetuje upuéivački element ono koji nema vlastitog sádržaja, nego ga dobiva iz onoga na što upuéuje, a upučuje na ono što slijedi iza njega (tj. na surečenicu nismo se mogii nagoditi). Takvi su još elemenli ovaj, taj. onaj, ovakav. takav, makav. isti. drugi itd. Oni se mogu odnosili na prcl-hodní ili na sljedeči dio teksta. Kad se odnosc na prelhodni, nazivaju se anaforama (npr. Oni naprosto ne žeie razgovarati: na to se sve svodi). a kad se odnose na sljedeči dio nazivaju se kataforatna (Sve se svodi na ovo: oni naprosto ne žele razgovarati).
3. Ustrojstvo teksta
* Što uvjetuje zavisan odnos u rečenici Nažalost. sad je kasno'?
U toj rečenici zavisnost uvjetuje element nažalost koji označuje stav govomika pre-ma sadržaju druge surečenicc (označuje da je sadržaj te surečenice za govomika ne-povoljan). Takvi su još elemenli vjerojatno, sigurno. nasreču, uglavnom itd. Oni imaju modalno značenje (nasreču npr. znači da je sadržaj rečenice povoljan za govomika, sigurno značí da je govomik uvjeren u istinitost onoga o čemu se priopcuje itd.) i odnose se na čilavu (sai)rečenicu. Zato se zovu n^-ničnim ili tekstniin priltizima.
Takvi elementi mogu biti í sastavni dijelovi rečeničnoga ustrojstva, npr, príložné oz-nakc, ali tada naravno ne môže biti riječi o rečeníčním ili tekstnim priloztma nití o složením rečenicama. S obzirom na to siuŽc li takvi elementi kao príložné oznake ili kao tzv, rečenični prílozi, konsirukcije mogu biti dvoznačne, Tako ée nesložena rečenica Svi su sigurno prošli na ispitu značití da su ispitanici bili sigumi u vrijeme ispila, a složena asindetska rečenica Svi su, sigurno. prošli na ispitu (= Sigurno je
53
da su svi prošli na ispitu) da je govomik siguran u ono o čemu je riječ u drugoj surečeniei.
* Ima li razlike izmedu rečenica Nažalost, bilo je kašno i Medutim, bilo je kašno'?
Razítka je u tome sto element nažalosi modilicira sadržaj druge surečenice, a elcmeni medutim povezuje sadržaj surečenice sa sadržajem neke druge recenice u tekslu. Prv i je dakle modálni rečenični prilog, a dnigi veznički rečenični prilog.
Takvi veznički rečenični prilozi služe za povczivanje rečenica u tekslu i mogu se svrslati u vise skupina:
- sup rot nim se označuje da je rečenica koja slijedi iza njih u kakvoj suprotnosti s
prethodnom rečenicom. Osim medutim to su jos naprotiv, za razJiku od toga, s jedné strune... s druge strane, ati (npr. Pucnjava je navečer posw mihnula AU. bez obzira na to svi su ostali u skloništu),
aditivní su oni kod kojih se drugorn rečenicom ne^to dt»dajc sidr/aju pr\<_-: štovise. osim loga, uz to i sl. (npr. Nemu više razloga za čekanje. Štoviše, mislim da je trebalo i prije otičí),
- zaključni: dakle. prema tome. stoga. s obzirom na to. zato. jednom riječju, sve
u svému l npr. Pregovori trajtt več godinama i ništu se njima nije postiglo. Prema tome, treba pokúšali nelam drugim sredstvima),
\rtinenski: u meduvremenu. poslije. postije toga. prije toga, prije svega. zatím (npr. A. Sto je potrebná poduzeti da bi se povečao izvoz B. Prije svega, nužno je obuzdati injlaciju),
- dopíľsni: ipak. svejedno. usprkos tome. u nutně tome (npr Pripremao se puna tri
mjeseca. Usprkos tome, nije uspia položití ispit),
- pogodbeni: u tom stučaju. in ave (npr. Morate biti točni. Inače, bit če uzaludan
čitav dosadašnji trud),
objasnidbeni: naime. drugim rijeěima. točnije řečeno, jednostavnije řečeno i sl.
(npr. Sada sve treba preispitati jer su se prilike posve izmijenile. Dnigim rijeěima. naš dogovor više ne vrijedi).
54
XVI. RED RIJEČI
Riječi se slažu u nizove po txJuedenim pravilima. Zalo ni u jednom jeziku nemá potpune slobode u nizanju riječi. Ako npr, riječi koje čine rečcnicu iVť gowre li i oni hrvatskľ! poredamo ovako: * Li govore ne hrvatski oni i?, dobil čcmo gramatickí nepríhvatljiv niz. U hrvatskome su jeziku tri moguča reda riječi u rcčenici: osnovni, obilježeni i automatizirani red riječi.
1. Osnovni red riječi
Pravila osnovnoga reda riječi odnose na rcčenicu koja se promatra izvan konleksla (tj. na rcčenicu kao jezičnu jedinicu), za razítku od pravila obilježenog reda riječi koja se odnose na rečcnicu uključenu u kontekst (tj, iia rcčenicu kao govomu jedinicu, koju smo nazvali iskazom).
Da bi se utvrdila pravila koja se odnose na rečenicu kao jezičnu jedinicu, može se najprije promatrati suodnos izmedu radnjc i vršitelja radnje. U osnovnom redu riječi oznaka vríitelja radnje dolazi prijc oznake za radnju, npT. Ivan uči (a nc Uči Ivan).
Ako je medutim riječ o odnosu izmedu proizvedene radnje i vrsitelja (tj. o pasivnom odnosu), oznaka za radnju dolazi prije oznake vrsitelja radnje, npr. Za koju godinu fx>sve je ostario i bio napuštěn od najbliíih.
U osnovnom redu riječi. nadaljc. oznaka predmeta dolazi prije oznake svojstva; zato ce bili npr. Zgrada je visoka. a ne Visokaje zgrada. Oznaka prcdmcla (zgratla) dolazi prijc oznake svojstva (visoka).
Isto tako, oznaka za vrstu dolazi prije oznake za rod, jer je vrsta logički uža. Zato če u osnovnom redu riječi biti Macka je životinja, a neéc biti Životinja je mačka (to če biti obilježeni red riječi).
Najprije dolazi subjekt, zatim predikát, a onda objekt (osnovni jc red dakle: S + P + O). Da je to tako, vidi se po primjerima kao što su Skromnost nadmašuje učenost u kojima od reda riječi zavisi što je subjekt (Skromnost), a što objekt (itcenost).
Atribut i apozicija dolaze prije imenica na koje se odnose ako imaju oblik pridjeva (wlika rijeka) odnosno imenice (rijeka Dravá). Ako medutim atribut ima oblik pri-jedložnoga izraza, onda dolazi iza imenice na koju se odnosi (kuča na brijegu).
A za što nijc tako u rjrirnjerirna tipa Ivan Gmzni, Smuil-aga. Majku hozja ili OCe nos?
U prvá dva primjera riječ je o vlastitim imenima, a u njima atributi i apozicije dolaze iza imena. U dniga dva primjera atributi dolaze iza imena kao obilježjc izv. biblijskoga slila.
Ako uz imenicu stoji vise atributa, njihov red nije slobodan. Red atribula ovisi o značenju pojed inoga od njih. Atrobuti s užim (konkremijim) /načenjem dolaze bliže imeniei. a oni sa širim (apstraktnim) značenjem dolaze dalje od nje. Zalo u spoju riječi Neka očeva stará potieraná knjiga atributi ne nx>gu zamjenjivati mjesla, npr. *Poderana stará očeva neka knjiga ili sl.
Iz Skladuje ílirskoga jenka Adolfa Webera Tkalčcviča
"Naravnim sf rcJom nemoíc uvik jwvoriti. jer nije prama nacinu, kujim se misii ra-ii laju. cesto bo jc pisců namítá, govnriti o predikátu; tu jc dakle predikát najvaznija misao. tc ga tri ba postavili na nervo místo, povčriS toga pil rvi jc naíin dosadan. jerbo jc jcďnolican; icr se daklc tríba ujeci umfmomu porc-danju rčcih i izrckah. U tom jc paku naj jezik tako Slobodan, da nerma festi govora. koja se tvchi muyla metnuti pléd drugu, ako jc vaznija."
55
Ispred predikata dolaze samo orte príložné oznake koje označujú svojstva raduje i imaju oblík priloga (npr. Dobro ste postúpili ili Teško su se snalazili). Kad označujú okolnosti {npr. Došli su sinoč ili Nisu ovdje), a pogotovo kad uz to imaju i oblík prijedložnoga izraza (npr. Došli su u praxo vrijeme, Otišli su na drugo mjesto), dolaze iza predikata.
U osnovnom redu rijcči závisná surečcnica dolazi iza glavne. U nekim tirxwima za-visnosloženih rcčenica to je i obvezatno, npr. u atributnima, npr. Poznajem osobu koja je ušla, i posljedičníma, npr. Umorio se tako da nije mogao dalje (nije rnoguče: *Koja je ušla. poznajem osobu niti *Tako da nije mogao dalje. umorio se).
2. Obilježeni red riječi
Promjene osnovnog reda riječi uvjetovane su suodnosom medu iskazima u tekslu odnosno obavijesnim ustrojstvom iskaza. Ono što je obavijesno važnije (što pripadá remi) dolazi na istaknutija mjcsta u iskazu. a istaknutija su mjesta prvo i zadnje.
Obilježena su sva ona nizanja u kojima se odstupa od osnovnog reda riječi. Tako ce ohilježenom redu pripadati iskazi Uči Ivan (radnja prethodi proizvodaču radnje). Od minbstarstva je přikvačen program (proizvodač radnje prije proizvedene radnje), Visoka je zgrada (oznaka svojstva prije oznake predmcta), Zivotinja je mačka (oz-naka roda prije oznake \Tstc) itd.
Osnovni je red članova receničnoga ustrojstva S + P + O (han uči engleski), a obilježeni tma vise kombinacija:
P + S + O (Uči Ivan engleski)
O + P + S (Engleski uči Ivan)
O + S + P (Engleski Ivan uči)
P + O + S (Uči engleski Ivan)
S + O + P (Ivan engleski uči).
* Pripadajú li i ostala odstupanja od osnovnoga reda obilježenom redu?
Pripadajú, npr. rijeka veliká (pridjcvski atribut iza imenice), Dravá rijeka (apozicija iza imenice), nu brijegu kučxi (atribut u oblíku prijedložnog izraza ispred imenice). Postúpili ste dobro, Snalazili su se teško (príložná oznaka sa značenjem svojstva radnje iza predikata), Sinoč su došli. Ovdje iii.su. U pravo su vrijeme došli. Na drugo su mjesto otišli (priložnc oznake sa značenjem okolnosti i priložnc oznake u obliku prijedložnoga izraza ispred predikata) itd.
3. Automatizirani red riječi
Automati/iranim se naziva red riječi čija se pravila odnose na zanaglasnicc (enkli-tike) i prednaglasnice (proklitike). Automatiziranim se zove zato šlo nije uvjetovan ni gramatičkim ni značenjskim razlozima, a ni suodnosom iskaza u tekstu, nego je uvjetovan intonacijom. Naime, prednaglasnice i zanaglasnice nalaze se na odredenim
56
mjestima zato što nemajú svoga naglaska, nego ulaze u naglasne cjelinc s riječima ispred ili iza sebe.
Prema pravilima automatiziranoga teda zanaylasnice ne mogu doci na prvo mjesto u rečeniei, npr. * Ste li ih vidjeli ili * Ga vidim, niti iza negacije, npr. * Ne mu dajem (mora biti samo Vidjeli ste ih, Vidim ga. Ne dajem).
Zanaglasnicc mogu dolazi ti iza svih veznika (npr. auV nego/ jer/ da/ kaká/ zato Sto sam mu rekao), osim iza i i a. Zato ntje gramatično npr. * i/a sam mu rekao, nego i/a rekao sam mu.
Zanaglasnke u rečeniei po rnoguenosti dolazc iza prve naglašene riječi, tj. na drugo mjesto u rečeniei. To njihovo svojstvo toliko je izraženo da čak mogu dolaziti méďu dijelove alributivnih spojeva riječi, npr. Njihov na s je veliki uspjeh iznenadio, izmedu tměna i prezimena, npr. Vatroslav je Jagic najveói hrvatski slavisl, pa čak i medu dijelove riječi, npr. medu dijelove neodredenih zamjenica. npr. Tko ga je god vidio. iznenadio se.
* A gdjc dolaze kad ne dolazc na drugo mjesto?
Kad nc dolaze na drugo mjesto, on da se naslanjaju na predikát odnosno imenski dio predikátu (ako je imenski predikát višečlan, onda dolazc ba prvoga člana), npr. Njihov veliki uspjeh iznenadio nas je odnosno Vatroslav Jagic najveói je hn-atski slavist.
Onda kad ih dolazi vise jedna za drugom, zanaglasnicc se slažu po vrlo odredenim i beziznimno obvezatnim pravilima. Da su ta pravila vrlo odredena, vidi sc npr. po tome dít ih narušavaju samo oni koji nisu izvomi govomici hrvaLskoga ježíka.
Ima ukupno četiri pravila o slaganju zanaglasnica:
1. Ako vise zanaglasnica dolaze jedna za drugom, na prvom je mjestu upitna zana-
glasnica // (npr. Jesi li im ga dao?);
2. Iza li dolaze glagolske zanaglasnicc - osím zanaglasnicc je (npr. Dao sam ti ga.
Dal če im se, ali Dao mi ga je); Na prvi se pogled čini da nije tako u prim-jeriina kao Sto je Ne bi li uzeo bvha, u kojima se čini da se glagolska zanaglasnica bi dolazi ispred //. Medulim, u takvim je primjerima riječ o predna-glasno-zanaglasnoj vezi [ne je prcdnaglasnica, a bi je zanaglasnica) koja se ponáša kao naglasena riječ. Zato je li i u takvim primjerima na prvotne zana-glasnom mjestu.
3. ba glagolskih zanaglasnica dolaze zamjeničke, i to ovim redom:
a) u dativu (Tko li mi te ču\xi? Tko li če mi te čuvati)',
b) u genitivu (Zoo mi ga je, Oslobodili su ga se);
c) u akuzativu (Vi ste nam ga fXislali, On miju jeprepomčio);
4. Glagolska zanaglasnica je dolazi uvijek na zaduje mjesto (Ott varn ga je prepo-
mčio).
Prednagliisnice lakoder dolazc medu dijelove rtfodredenih zamjenica, npr. ni od čega. ni za što. ni pred lám i sl. (a ne * od ničega. * za ništa. * pred nitím).
Prcdnaglasnica ne obavezno dolazi ispred glagola, npr. Ne vidi se. Ne čudíte se i sl. (a nikako * Ne se vidi, * Vidi ne se ili * Vidi se ne). Ako je glagol složen, onda ne
57
dolazí isprcd nenaglašenog oblika pomocnog glagola, npr. Nisám ga vidio. Ne bi se řeklo (a ne * Ne vidio sam ga, * Ne řeklo bi se).
Prednaglasnica ne piše se zajedno s glagolom samo u tri slucaja: u negiranim prc-zentskim oblicima glagola biti, htjeti i imati: nisam, necu i nemam. To je zato sto su ti oblici nastali sazimanjem: ne • jesam, ne - koču i ne + imam. (Po vaíeéem hrvat-skom pravopisu dopušta se i pisanje ne ču.)
58
XVII. INTERPUNKCIJSKI ZNAKOVÍ U REČENICI I TEKSTU
Naživ interpunkci j a potječe iz latirtskoga ježíka, prema glagolu interpungere što znáči 'razlučivati, rastavljati\ a označuje rečenični (unutarrečenični ili medu-rečenični) znak. U starijoj hrvalskoj jezikoslovnoj tradiciji za inlerpunkciju se upo-trebljavao naživ razgodak.
Interpunkcijskim znakovima pripadá točka, zarež, točka sa zárezom, dvotočje, iro-točje, crtica, spojnica, upitnik, uskličnik, navodnici, polunavodnki i zagrade.
1. Písanje zareza
* Pravila o pisanju interpunkcijskih znaková čine središnji dio pravopisa. Osobito su brojna pravila o pisanju zareza i to prijc svega zato što se pisanje ili nepisanje zareza propisuje na osnovi višc opcih načela, koja su medusobno raznolika. To su načela usporednosti, naknadnog dodavanja (obj&šnjenja), supromosti i isticanja.
Po načclu usporednosti zarez se piše medu dijelovima iskaza koji su istovrsni, nco-visni jedan o drugomc, a nisu povezani veznicima (npr. Tamo su se zabavljali, pje-vali. plesali i veselili se; Bio je lijep. vedar. sunčan dan).
Naknadno dodanima smatraju se oni dijelovi iskaza koji nisu u tijesnom smisaonom odnosu s drugim dijelovima, nego predstavljaju komentár, naknadno objašnjenje sadržaja prethodnih dijelova, koji su dometnuti ili umetnuli (npr. To mu je. čini se. uspjelo; Sve je več bilo gotovo. tj. {to jest) prepisano, ispravljeno i otisnuto).
Po načclu suprotnosti odvajaju se surečenice suprotnih rečenica bez obzira na to jesu li složené bez veznika (npr. Mi srno pomagali. oni odmagali) ili s veznicima (npr. Nisu došli, a najavili su se; Učili su, ali nisu naučili; To nije řečeno nama. nego varna).
* Rečenica Prije je řečeno nama nego varna sličná je rečenici To nije řečeno nama. nego varna, ali se njezine surečenice ne odvajaju zárezom. Zasto?
Zato Sto tu nije riječ o suprotnoj, nego o tzv. gradacijskoj rečenici (řečeno je i jed-nima i drugima, a razlika je samo u lome Sto je jedniina řečeno prije). Prema tome, kad surečenica s veznikom nego slij c d i iza surečenice u kojoj se nalazi komparativ ili bilo kakav tzraz s komparativním značenjem, ne odvaja se zárezom.
Po načclu isticanja zárezom se odvajaju oni dijelovi iskaza koji se posebno ističu bilo zbog svoga značenja, obavijesne vrijednosti ili želje onoga koji piše da čitatelja na njih izričito upozori (npr. Sve je izgubio u ratu: i kuču, i zemlju, i gotovinu, i veiik dio rodhine: Iči čenw na Ijetovanje, i to u Dubrovník).
* Što je s pisanjem odnosno nepisankm zareza u zavisnosloženim rečenicama?
59
Kad závisná surečenica dolazi poslije (s desne sírane) glavnc, onda sc zarez načelno ne pLše (npr. Poslat ču ti novce kad dobijem plaču), a kad prethodi glavnoj (kad je u tzv. inverziji), píše se (npr. Kad dobijem plaču, poslat ču U novcé).
* Ima li i pak zavisnosložcnih rečenica u kojima se zarez piše unatoč tome što závisná surečenica dolazi poslije (tj. s desne strane) glavne?
To biva u onim slučajevima kad závisná surečenica nije u neposrednoj značcnjskoj vezi s glavnoni, kad se npr. može shvatiti kao naknadno objašnjenje ili komentár sadržaja glavne surečenice (npr. Poslat ču ti novce sljedeči tjedan. kad se nadám da ču dobiti piaču; 0\>oga puta sve je bilo u najboljem redu, koko srno ipretpostavljali).
* Piše li se zarez i onda kad su závisné surečenice umetnutc'.'
Piše se onda kad umctnuti dio nije u tijesnoj vezi s dijclom u kojí je ume tnu t (npr. Reldi su da če, ako ikako mognu. doči na proslavu; Uzmi knjigu i. da bi te svi čuli, glasno pročitaj; August Senoa. koji je umro 1881. godine, prije swga je pisac po~ vijesnih romana), ali kad je u izravnoj značcnjskoj vezi s glavnim dijeiom, zarez se ne pisc (npr. Radit černo kako srno se dogovoriii ako za to bude vremena, Novce koje ste poslali wč srno [xitrošili. U mjestu gdje ířvi nema pošte).
* Što se još u rečenici odvaja zárezom?
Ódvajaju se obračanja (vokativi), npr M tebi. Ivane, nije jasno, zatim modálne riječi i izrazi, tj. modálni rečenični přiloží (npr. Naravno. nitko nije savršen; Po svému sudeči, danas če kiša i sl.). Što se tiče veznih sredstava na razini teksta. tj. vezničkih rečeničnih priloga, oni se mogu. ali i ne moraju odvajati zarezima (npr. Medutim. danas ne morate dolaziti; Uza sve to. nisu uspjeli u swm naumu i Medufim danas ne morate dolaziti; Uza sve to nisu uspjeli u swm naumu).
2. Točka, upitnik i uskličnik
Točkom sc kao interpunkcijskim znakom označuje dovršenost izjavne rečenice. Osim kao interpunkci j ski znak ona sc upotrebljava i kao pravopisní znak i tada označuje skraéenost riječi (prof.,npr.. tj. i sl.) ili red jedinice uz koju stoji (npr. 15. listopada). Ako rečenica nije izjavna, nego upi lna, umjesto točke dolazi upitnik (npr. Jeste li znali?), ako izražava osjecaj ili poticaj. dolazi uskličnik (Pa to nije normai-no\), a ako je upitna i uz to još izražava i čudcnje, dolaze upitnik i uskličnik zajedno (Zor je to moguče?\).
Upitnik i uskličnik mogu doči i unutar rečenice. Upitnik lada izražava neslaganje ili sumnju u ono što je označeno riječju iza koje stoji, npr. Kazu da srno ih prevaňli (?) i da se više neče družiti s na ma, a uskličnik izražava ili iznenadcnjc ili upozo-renje čitatclju na ono što je řečeno riječju ili skúpom riječi iza kojih uskličnik stoji, npr. On cijeli tjedan (!) nije ništa jeo.
3. Točka sa zárezom, dvotočje i trotočje
I'm ka su zare/om interpunkcijski je znak hijerarhijski niži od točke, a vLši od zareza. Njime se ódvajaju dvije relativno samostalne rečenice od kojih su jedna ili obje obično složené, npr. Trebalo im je to javili dok su još mogli doputovati; sada je kašno
60
íIm Ako prihvate pomtdu. bit če bolje za nos; ako ne prihvate. ni onda nam neče biti lošije.
Dvotočjc slúži za pojašnjavanjc (npr. To je lako objasnili: jednostavno se nisu mogii dogovoriti), navudcnjc tzv. tudih rijeci (npr. Kranjčevicev Heronejski lav završava stíham: "l plaču mrtvi ljudi i mrtvi bozi plaču ..."), ili za razvijanje teksta (npr. Da bi se postigao dobar rezultát, potrebntj je najmanje troje: prvo, biti natprosječno nadaren; drugo. početi u predškobkoj dobi; treče. vježbati po jedan sat i ujutro i navečer).
Trotočje je znak da je neki tekst namjemo prekinut. Taj prekid može biti na početku ( ... í zato vite ništa nije isto), u sredini (Tvrdnja da če biti jo$ više ... nije baš bila uvjerljiva) i na kraju teksta (Reci ili ču ti ...). Katkada se trotočje može naci i u zagradama. Takvo trotočje znači da je ispušlcn dio tudega teksta, npr. Siuge zove Smail-aga, Usred Stolca hde svoje (...).
4. Crtica. spojnica i zagrade
Ôpčenito se može reči da se crticom odjeljuju dijelovi koji sadrže naknadno objasnjenje, pa je ona po tome slična točki sa zárezom ili dvotočju, npr. Iznenada se pred njima ukazao grad - najljepši grád koji su dotada vidjeli.
Crtica se upotrebljava i onda kad najavljuje odjeljke koji se m/u (nabrajaju), npr Za to radno mjesto kandidát mora udovoljavati ovim uvjetima:
- da ima visoku stručnú spremu,
- da ima najmanje pct godina radnog iskustva,
- da je vec rádio na rukovodečim poslovima.
Osiin toga, crtica se može upolríjebiti i umjesto navodnika, npr. - Jeste U se dogo-vorili - pitali su ih. - Nismo - odgovorili su oni.
Crtica se upotrebljava i za odvajanjc umetnutih dijelova, i to osobito onda kad se umetnutost posebno ističe. ()na je naime kao interpunkcijski znak jača od zareza i od zagrada, npr. Tko se mača lača - kože stará poslovica - od mača če i poginuti.
Crtica može biti upotrijebljena i na nižoj raztni, tj. izmedu pojedinih rijeci, i to u pravilu onda kad te rijeci označujú suprotstavljene pojmové, npr. Jučer su igrali Haj-duk - Zagreb i Rijeka - Osijek.
Spojnicom se prijc svega povezuju složenice u koj ima sastavnicc zadržavaju ra\no-pravan odnos, npr. sochloško-psihološki. hrvatsko-engleski rječnik, spomen-ploča i sl. Osim toga, njima se odvajaju rijeci izražene brejkom - ili kratice koje se pišu velikim slovima - od naslavaka, npr. 20-ih godina, HSS-a, UNESKO-a itd. Napokon, spojnica slúži i za rastavijanje rijeci na saslavne dijelove, npr. glasove (s-t-o-l-i-c-a), slogovc (sto-li-ca) ili morféme (stol-ic-a).
Aagradť pokazuju da dio rečenice ili teksta koji se nalazi u njima sadrži kakvo do-datno objasnjenje, npr. Oni se uopče nisu javili (nisu mogli ili nisu htjeli); Svi smo se tamo (u tom gradu) dobro osjeéali i sl.
61
5. Navodnici í polunavodnici
\a\otlnici se upolrebljavaju u tri slucaja:
1) kad se tude riječi návode doslovno, npr. Veste li žedni". upita la je postarija žena:
2) kad se nekoj riječi ili skupu riječi daje drugo značenja ili značenjc koje rijcČ ima samo u nckiin vidovima komunikacijc, npr. STa policiji su ga dobro "obradiU" ;
3) u navodnikc se mogu stavljati i naslovi knjiga, časopisa, naživ i poduzeča, društava, sportskih klubová i si., npr. Jeste li procitali Senoinu "Branku". Radi u hotelu "Zagreb". Igra u "Riječi" i sl.
ľolunaMidriici služe za ono za što služe i navodnici, ali u dijelu teksta koji je več u navodnicima, npr. "Jtíte li procitali Senoinu 'Branku'". pitao ih je nastavnik.
62
XVIII. HRVATSKI JEZIK U 19. STOLJEČU
Devetnaesio sc stol ječe česlo Lsličc kao prcsudno /a razvoj hrvalskoga jezika ponaj-prije zato što se u njernu Ilrvati deiinilivno ujcdinjuju u imjiževnom (štandardnom) jeziku izgradcnom na osnovi novoštokavskoga dijalekta. Kako je do loga ujedinjenja došlo? S obziroin na ono što se dogadalo u vezi s jezikom 19, stol ječe može se podijelili na dva u mnogo čemu različita dijcla. Prvu polovicu stoljcča bimo obil-ježuje djelovanje iliraca, a dmgu borba raznolikih fíloloških škola.
1. Mirci i hrvatskí jezik
Vrlo živo zanimanjc za problematiku hrvalskoga jezika u 19, stolječu začinje se brošurom Antuna Mihanoviča (1796-1861), poznalijeg inače kao autora pjesme Hor-mtska domovina (1835) koja se od 1862. godine pjeva kao hrvaLska himna. Ta brošura objavljena je u Hecu 1815. pod naslovom Reč domovini o hasnovitosti pi-sanja w domorodnom jeziku. U njoj tada dvadcsetogodišnji Mihanovič zagovara uvodenje hrvalskoga jezika u javne poslove jer "stranski jezik asto relki lak zmožno navčiju se da bi vit njem nekaj poglavitoga van dati mogli, domačega páko ne samo zapuščavaju, nego i govoriti se sramuju". Da bi sc vážnost te brošurc bolje razumjela, dovoljno je podsjetiti da Domovina kojoj se Mihanovič obrača u to vrijeme není a nijednog časopisa i nijednih novina, da ima vrlo malo škola te da se u njima uče samo lalinski i njemački jezik.
Voda iliraca Ljudevit Gaj oglašava sc knjižicom objavljenom u Budiinu 1830, pod naslovom Krotka osnova horwtsko-siavenskoga pravopisaňa. Bio jc to ujedno i prvi njegov ozbiljniji nastup. U njoj je naznačeno ono čime če se ilirei najviše baviti kad je riječ o jeziku, a to je ijcsavanje nekih graíijskih pitanja. posebiee onih koja se tiču pisanja palatalnih suglasnika Ta je knjižica zapravo prvi pokúšaj da sc u kajkavsku
gratiju uvedu dijakritički znakoví, i to c, J, g, T, ň, (za lbneme IU, lúl, /džJ, /lj/, /nj/, /S/, d/). Za pisanjc tilde ~ (a ne kvačke) Gaj se tu odlučuje najviše pod utjecajcm Pavla Ritlera Vltezovica koj i je takve znakové předl agát* u svojoj raspravi De orthographia illyricana (O ilirskom pravopisu).
Takvcm grafijom napisana je samo Krátka osno\-a. 1 sam jc Gaj naime uskoro uvidio da bi takva rješenja bila pnnagla, pa je ponudio prihvatljívija u článku Prawpisi, objavljenom 1835. u Danici. Taj novi prijedlog nije bio upučen samo Hrvatima kaj-kaveima nego je trebao obuhvalili svc Hrvate, a zatím i ostale národe na siavenskom jugu. U lom článku Gaj prihvaéa poljsko č (ranije ga nije imao jer toga lbnema nema
u kajkavskom), kod slova č, i, š mijenja ti Idu u kvačíc u. umjesto ď, g. T, n, predlaže dj, gj, lj- nJ (s kosom crticom umjesto točke), a jat bilježi tzv. rogatim e (é). Úpravo tom grafijom objavljena je spomenutá Horvatska domovina.
Třeba prvo řeči da razdoblju ilirizma prcthodi djelatnost Sime Starčeviča kojí je još 1812. objavio (u Trstu) svoju Novu ričoslomicu Hiričku u kojoj naglašava potřebu jedinstvenog hrvatskog jezika zasnovanog na štokavskim govorima Ta je gramatika osobito vaz na po tome što je u njoj prvi put uspješno opisan novoštokavski četve-
63
ronaglasni sústav. Od gramatičara iz razdoblja ilirizma svakako třeba spomenutí Vje-koslava Babukica (1812-1875) i Antuna Mažuianiča (1805-1888), brata poznatijega pjesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuraniča. Prví je autor gramatike Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (1836), a drugi gramatike Temelji Hirskoga i laíinskoga jezika (1839). U lim je gramatíkama uglavnom dosljcdno provedena revidirana Ga-jeva reforma laliničkc grafíje,
Onih koji su se protivili ilirskoj jezičnoj koncepciji bilo je vise ncgo što se obično misii. Protivnici (íajeve grafijskc i uopče jeziřne reforme mogli bi se podijcliti u dvije skupině: prvoj je na čelu bio kajkavac Ignác ríristijanovié, a dnigoj ikavac Ante Kuzmanič.
Skupina na četu s Kristijanovicem ostro se protivila ideji panna kojoj su se kajkavci morali odreči svoga književnog jezika Krlsujanovič je nastojao sačuvati kajkavsku tradiciju pa je kroz čilavo vrijeme ilirizma (1834-1850) izdavao Danicu zagjvbecku, kalendár koji je na-stavljao tradične Stoíetnog kalendára Kristijanovičeva ujaka Tome Mikloušica. Dirci su medutim ipak uspjeli uvjeriti večinu kajkavaca da, Čuvajuči staře nmožmske padeže (npr. jeienah. jelenom, jelenih, jeleni), ne prekidaju posve s kajkavskom tradicijom te daje ono što je novo (gralija) novo ne samo za kajkavce nego za sve Hrvate. Kristijanovié je zato ostao usainljen pa je na kraju i sam prihvatio <íajevu graliju.
HUTU (H.1(1V>
PRAVOPISAŇA.
f ; tii ii» ■ ľli»i I* i «
C : : b ■■ i 1 i |  |  •■ <
liniNm i. t, *
V,
Králka osnova LjuJevila Gaja
Pristaše tzv. zadarskog književnojezičnog kruga, okupljcni oko Ante Kuzmaniča i časopisa Zora dalmalinska, protivili su se Gajevoj grafijskoj reformi i orijentaciji prema (i)jekavici. Šmátrali su da sve južne Slavené nijc moguče jezično ujediniti, a Hrvate da Ireba ujediniti na temelju ikavice i Iradieionalnc dalmatinsko-slavonske grafije. Kasnije je Kuzmanič nudio kompromis predlažuči ilircima da prihvate ika-vteu, a Dalmatínci bi prihvatili Gajevu reformu grafije.
* Jesu li Mirci uspjeli u svojím nastojanjima i možc li se njihova djelatnosl pozitivno ocijeniti?
Ilirci nisu uspjeli uglavnom u onome što je i u njihovo vrijeme bilo nereálni, a to je nastojanje oko jezičnog ujedinjenja švih južnih Slavena Uspjeli su medutim u tome da se svi Hrvati (u ono vrijeme to u prvom redu znáči kajkavci i štokavci) ujedine u jednom književnom jeziku i da prihvate jedinstvenu latiničku grafiju. Ujcdinjenje Hrvata u književnom jeziku i zajediúčkom písmu največe su i do danas neosporne zasJugc iliraca, unatoč tome što oni nisu uveli ništa novo, nego su samo nastavili štokavsku književno-jezičnu tradiciju utemeljenu na djelima dubrovačkih književnika (Šiška Meničelica, Marina Držica, Ivana Gunduliča itd) te Malije Divkoviča, Antuna Kanižlica, Andrije Kačica Miošiéa i ostalih. Te su zasluge na neki náčin okrunjene 2. svibnja 1843. kad je ilírae Ivan Kukuljevié Sakcinski održao u Saboru prv i politički govor na hrvatskome jeziku odnosno 1847. kad Sabor prihvaéa prijedlog da se hrvatski jezik proglasi "diploma-tičkim". S druge strane, ne može se pozitivno ocijeniti njihov nereálni panjužnoslavizam, pa možda ni njihov odnos prema kajkavskom dijalektu. bez obžita na to što je to po svoj přilící bila povijesna nužnost.
2. Filološke škoíe
Drugu polovicu 19. stoljcca obílježuje vrijeme daljnje izgradnjc hrvatskoga stan-dardnog jezika na temeljima koje su udarili ilirci. Postojala su medutim različita mišljenja kako postiči potpuno jedinslvo u književnom jeziku. Zato se javilo několiko filoloških škola koje su nudile različite moguenosti rješavanja oníh dilema šlo ih
64
iltrcí nisu uspi cl i riješiti. Bíle su to zadarska, riječka i zagrcbačka filološka škola, a krajem stoljeca i Škola tzv, hrvatskih vukovaca.
Zadarska tllološka škola
Na čelu zadarske Iilološke škole bio je vec spomenuli Ante Kuzmanič. Kuzmanicevi su sljedbenici s vremenom prihvatili Gajevu reformu, ali su ostali dosljedni i upomi ikavci. Njima su se pridružili i neki Slavonci {npr. Ignjat Alojzije Brlič), a i sam je Karadžič bio blíži njima ncgoli predstavnicima zagrebačke Iilološke škole jer je srna-trao da je "bolje, pravilnije i pametnije" pisati dite nego déte. Karadžič se lako izja-snio izmedu ostalog i zato šlo mu je više odgovaralo načelo "jedan dijalekt za jedan književni jezik", nego do neke mjere trodijalekatski koncept slandardnoga jezika ka-kav su zagovarali predstavnici zagrebačke ftlološke škole. To je svakako vise odgovaralo i njegovoj ultranacionalističkoj tezi prema kojoj su svi štokavci Srbi, koju je najpotpunije razradio u poznatom článku Srbi svi i svuda.
Riječka filuloška škola
Prislašc riječke iilološke škole, kojima je na čelu bio ťran Kurelac (1811-1874), šmátrali su da osnovicu slandardnog jezika treba da čine oni elementi koji su zajednički vec mi slaven.sk ih jezika. Zato su se zalagali za vrlo zastanci c oblike, npr. za genitiv množině na nulti morfém (puno sel, sokolov, žen i sl.), za prvo licc prezenta na -u (ja ispletu), za pisanje čto, vsaki i sl. S takvim stavovíma predstavnici riječke iilološke škole nisu imali izgleda na uspjeh. pa je Kurelac, koji je inačc ostao do smrti vjeran zasadama riječke škole, uskoro ostao posve usamljcn.
Zagrcbačka filološka škola
Program zagrebačke Iilološke škole zasnivao se na rezultatima koje su postigli ilirci. Zadatak je tc škole u prvom redu bio, kako naglašava njezin predvodnik Adolfo Ve-ber Tkalčevié (1825-1889), "da kajkavec i čakavce přivede u kolo štokavacah, kako bi se raširilo književno polje". Oni su zato bili protivnici "skrajnje štokavštinc" i zagovarali su starijc množinske oblike (npr. jelenah, jelenom, jelenih. jeleni) - zbog čega su ih pogrdno nažívali "ahavcima"' - za pisanje slogotvomog r (r) kao er, za pisanje "rogatog e" (é) na mjestu staroga jata, koje su onda govomici raznih narječja mogli čitati različito (kao ie, je, i ili e), za umjereni tzv. etimološki pravopis (npr. sudca, drugčije, sgrada i sl.) itd.
Adolfo Veber Tkalčcvič bio je i gramatičar, ali je bio i pripovjedač, putopisac, pro-povjedník, književni kritičar, prevodilac ... Ipak, najpoznatiji je kao autor prve sin-takse hrvatskoga jezika (Skladnja ilirskoga /kasnije: hrvatskoga/ jezika za srednja učilišia. Beč, 1859) i prve ejelovite gramatike hrvatskoga književnog ježíka (Slovnica hrvatska za srednja učilista. Zagreb, 1871).
Osim Adolfa Vebera Tkalce vica i več spomenutih Vjckoslava Babukica i Antuna Mažuraniča třeba posebno islaknuti Bogoslava Šuleka (1816-1895), najboljeg hrvat-skog leksikografa ne samo 19. stoljeca nego vjerojatno i uopče. Šulcku izmedu ostalog dugujemo velik broj riječi koje danas smatramo najobičnijima, a koje je cm ili sam načinio ili uzco iz drugih slavenskih jezika, posebice iz slovačkoga i češkoga (npr. dojam, pojam, kisik. wxiik, nakladá, suslav, zemljovid itd.). Prislasa zagrebačke iilološke škole bio je u početku i Vatroslav Jagič (1838-1923), ali se on več 1862. izjasnio i protiv nástavka -ah u genitivu množine, i protiv pisanja er za samoglasno r, i protiv "rogatoga e", i protiv pisanja tj mjesto c. Nastale su tako dvije pravopisné
Su\Tcmcnici o Kuzmanicu
Da nije bito Kuzmaniča, možda ne hismo bili u stanju jur g. 1873. pokrcnut ovo n»-ie Pravo jci nc samo Sto on Zoram fSÄikriu Dalmatínec na uícnje naícg jezika, nego ih Cisto upuljivaic i ucaic pi-sanju svojrtvenom. pisanju koje nc bi dávalo ni lalijaniti-nom ni njemStinom...
Valja uzdi u obzir da Je Kuzmanič bio do stanovíte mjere Siaiŕcviccv preteťa u isticanju hrvítstva. On se suprcAslavIjao Gajcvoj jezicnoj icformi ikav-skin govorom jer je to jezik večinc Urvala. Cini se da ga jc u (um pogVcdu potekla ■ >c"na da Dabnadja bude kukurno srediStc Hrvatskc.
Ivan Kunrlat: Recimo koju, 1860
Sad mi jc Móricom na ahav-cc. Ja sam uzco pero u ruke I namjerom tvrdom nc vri-jcdati drugov mení dragih i milih, niti zblaznjřvati národ hrvatski knjiícvnun razdo-rom i neslogom našom; nu mi jc domovina i nje jezik miliji nego vsi prijatclji cijcloga ívijcta; tc uspišu li nchoticc ŕlogod grko i Žuťljivo. nc mi-slhc ni posumnjiic da je to moj zub i zlo Míca na vas. Ko jc otac ztokobnomu ahu" Ja miílju, da je isti Gaj. veči poznavalclj nalili dogadajcv i veči rodotjub nego filolog, Uzdaju se, da mi on loga, fto rckoh, u zlo nc prime; er jc on toliko utcžao za vas národ južni, da mu sc možc oprostit, Čto nijc pogodio gcniliva.
O Skladuji A.W. Tkalce vica
Skladnja obasežc 192 stranice i podijcljcna jc u tri di-jcLa, i to na skladnju slaganja, skladnju djelovanja i skladnju porcdanja U prvom sc dijelu opisuje rcccnita i njezini di-jctovi, u drugomc sintaksa oblíká i vr>la riječi, ■ u trcccm rcd riječi (*narsvni" i "umjetni") Tím trima dodáno jc i jedno pmvopisno pogla-vljc tc poacban Jodatak o sti-hotvorslvu
65
Zagrebačka jc skota imalu za-dalak. priic tada Vcbcr Tkal-ccvič. da kajkavce i cakavcc přivede u kolo Stotcavacah, kako bi sc raíirilo knjtžcvno polje Ne bi bilo mudro. da su 72 laj cilj poprimili Mirci, medu kojtrru je bilo i itoka-vacah. námah skrajnju Sto-kwftňu, jer bi tim bili rrtorali Jrtvovali silu dobrih rijcíi i frazah Zato su. proučivíi sva In nanecja. pníivatili u. sto-kavitiňc one oblikc. kojimi se ona rujjaŕc isličc. a zadržali u LajkavJlinc i Siokav.štine one, kojí su pravilniji. a nisu joä posve izumrli medu slokám. Takvim su načinom doveli llirci na iudo svíjela u králko vrijemc kajkavce i eakavec u štokavsku zajedni-cu. Poito jc to tako lijepo poälo za rukom, nc smije za-grebačka škola. nřboriCím nacinom. obustaviti svoje sposonosne radnje
prakse: jednu su provodili "veberovci" i ona je vríjedila u školama, a dnigu "šrosma-jerovci" i ona je vládala u jednom dijelu javnoga života (posebice oko časopisa Kjjjiževnik koji je uredivao Jagié).
"Hrvatski vukovci"
Moglo bi se reci da su Jagicevi stavovi bili uvod u razdoblje 'Tirvatskih vukovaca", iako jc sam Jagié ostao do kraja izmedu "veberovaca" i "vukovaca". Bio jc vrlo kritičan i pretna /aslranjcnjima Tome Mareliéa (1854-1938) kao i prema Veberovim slavovima
Mareliécva su sc zastranjenja sastojala prije svega u lome šlo jc smatrao da se pra-vilan jc/ik mo/e naci samo u namdnoj književnosti te u djelima Vuka Karadžiča i Duře Daničiéa, a to znáči da je standardní jezik u velikoj mjeri poistovjeéivao s organskim novi^tokavskim dijalektom (uostalom kao i Vuk Karadžič). Zato za korpus njegove Gramatike i stiiistike h-\'atskoga iii srpskoga knjizewog jezika (1899) uopče nisu uzeta djela suvremenih hrvatskih pisaca, Sto mu je Jagié, ali naravno ne samo Jagié. vrlo ozbiljno zamjerao.
Uz. Tomu Marctiča "hrvaLskim vukovcima" pripadali su još Pero Budmani < 1835--1914), koji jc u svojoj gramatici prvi upotrijebio termín srpsko-hrvatski (Gramma-tica deila lingua serbo-ervata. Beč, 1867), zatim Ivan Brož (1852-1893) i Franjo Ivckovié (1834-1914). Brož je sačinio prvi pravopis po tbnološkom načelu koji je objavljen 1892. pod naslovom Hrvatski pravopis, a Ivekovic je na temelju grade koju je veéim dijelom skupio Brož objavio dvosveščani jednojezični Rjcčnik hrvatskoga jezika (1901), izraden, kao i Mareticeva gramatika, uglavnom na materijalu iz na-rodnog stvaralašlva i Karadžiécvih odnosno Daničiéevih djela.
* Što zapravo znáči íbnološko načelo u pravopisu?
Po lom načelu zapisujú se tbnemi i uvažavaju nihove promjene (npr. otkupiti, jed-itadžba, stambeni). Za razliku od toga po tzv. morfološkom ili tvorbenom načelu nastoje se nepromijenjenima sačuv ali najmanje značeée jedinice. tj. moriémi, pa se zato piše odkúpili, jednačba, stanbeni.
* Koje su zasluge, a koje slabosti "hrvatskih vukovaca"?
Zasluge su im prije svega u tome što su bitno pripomogli konačnom ucvršéŕvanju i ujednačivanju hrvatskoga standardnog jezika na osnovi štokavskoga dijalekta (ključnu su ulogu u tome imali úpravo Mareticeva gramatika, Brozov pravopis te Ivekovié-Bro/ov rjcčnik). a slabosti u lome što su standardní jezik převise poistov-jeéivali s ntwoštokavskiin dijalektom. Osim loga, oni su u poštokavljivanju išli toliko daleko da su mijcnjali čak i izvorna kajkavska i čakavska vlastita imena, npr. Vrbovec u Vrbovac ili Split u Spljet.
Treba isto tako reči da su vukovci prekinuli Iradicionalni razvoj književne štokavštine /aMiivajuéi svuje normativní- /ahvatc na ježíku usmenc književnosti, a posve zapo-slavljajuéi vrlo razvijenu kullumu i znanstvenu nadgradnju koja je u Hrvatskoj stváraná sve od Šiška Menčetiéa i Ivana Ciunduliéa do \Tikovcima suvremenih Augusta Šenoe, Eugena Kumičiča, Ksavera Sandora Dalskog ili Ante Kovačiéa, na primjer.
Razumljivo je stoga da su pojedini hrvalski književnici pružali vukovcima prilično jak otpor. Iako je na primjer F.ugen Kumičic ošito napao Brozov pravopis, a Antun Radič Maretiéevu gramatiku.
66