Slobodan Prosperov Novak
POVIJEST HRVATSKE KNJIZEVNOSTI
Od Bascanske ploce do danas
Golden marketing 2003.
Pregledni sadržaj
Abecedary autora.................
Na početku............................
SREDNJIVIJEK.................
RANO NOVOVJEKOVLJE NOVOVJEKOVLJE ............
SUVREMENICI............................................................................................i
TEMELJNA BIBLIOGRAFSKA GRADA O HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI............................................................701
Bilješka o autoru.............................................................................................717
Sadržaj.............................................................................................................719
Abecedary autora i anonimnih djela
Alfirevič, Frano 380 Andreis, Pavle 94 Andrič, Ivo 340 Andrič, Stanko 686 Angjelinovič, Danko 379 Aralica, Ivan 486 Armolušič, Jakov 92 Babie, Goran 565 Bagič, Krešŕmir 667 Bajamonti, Julije 155 Bakarič, Tomislav 602 Bakmaz, Ivan 603 Balog, Zvonimir 466 Banac, Ivo 577 Bandur, Anselmo 128 Barac, Antun 368 Barakovič, Juraj 74 Barbieri,Veljko 590 Baretič, Renato 696 Barič, Adalbert 153 Barkovič, Josip421 Baščanska ploča 7 Bassegli, Tomo 156 Batušič, Nikola 517 Batušič, Slavko 375 Bauer, Ljudevit Ludwig 533 Bečki lističi 6 Begovič, Milan 314 Begovič, Sead629 Belan, Branko 421 Belostenec, Ivan 107 Benetovič, Martin 64 Benja, Juraj 27 Berkovič, Zvonimir 513 Biga, Vesna 597 Bilopavlovič, Tito 532 Biti, Vladimir 647 Biundovič, Ivan Franjo 80 Blažek, Tomo 203 Blaževič, Neda Miranda 618
Bobaljevič, Sabo 60 Boban, Vjekoslav 652 Bogašinovič, Lukrecija 156 Bogašinovič, Petar 115 Bogdan, Tomislav 696 Bogišič, Rafo 442 Bogišič, Vlaho 657 Bogovič, Mirko 205 Bonifačič, Antun 386 Boskovic, Ivan J. 645 Boskovic, Ruder 145 Boškovič-Stulli, Maja 444 Bošnjak, Branimir 562 Božič, Mirko 430 Bračuljevič, Lovro 138 Brečič, Petar 516 Brešan, Ivo 518 Brešič, Vinko 646 Brezovački, Tituš 170 Brlič-Mažuranič, Ivana 301 Bruerovič, Marko 173 Budak, Mile 363 Budak, Pero 424 Buden, Boris 658 Budiša, Edo 651 Bunič, Ivan 90 Bunič, Jakov 30 Bunič, Miho 63 Car Emin, Viktor 361 Carič, Juraj 257 Cesarec, August 348 Cesarič, Dobriša 357 Cettineo, Ante 344 Cihlař Nehajev, Milutin 285 Ciliga, Antun (Tone Valič) 347
Cipiko, Koriolan 30 Ciraki, Franjo 223 Crijevič, Ilija 29 Crijevič, Ludovik 33
Cvetnič, Ratko 680 Cvitan, Dalibor 499 Cvitan, Gabrijel 389 Cvitan, Grozdana 680 Čale Feldman, Lada 673 Čale, Frano 442 Čegec, Branko 648 Čeřina, Vladimir 310 Čičak, Ivan Zvonimir 661 Čistili šte svetoga Patricija 21 Colakovič, Enver 389 Čorak, Željka 573 Črnja, Zvane 422 Ctenije od svetoga Tome 17 Čudina, Marija 509 Čuič, Stjepan588 Čatič, Musa Čazim 269 Čipiko, Ivo 267 Čosič, Bora 536 Dautbegovič, Jozefina 630 Dedič, Arsen 559 Delorko, Olinko 382 Demeter, Dimitrija 182 Derkač, Lana 698 Derkos, Ivan 179 Desnica, Vladan 412 Detoni-Dujmič, Dunja 564 Devide, Vladimir 506 Dijana, Srečko 395 Dimitrovič Bettera, Marija 123
Diversis, Filip de 27 Divkovič, Marija 76 Dizdar, Mak 455 Djela apoštola Andrije i
Mateja medu
ljudožderima na
Crnom moru 17 Djela Pavla i T ekle 17 Domič, Ljiljana 618 Dominis, Markantun de 81 Domjanič, Dragutin 298
Domovič, Toniislav 695 Donadini, Ulderiko 309 Donat, Branimir (Tvrtko
Zane) 493 Dončevič, Ivan 406 Dorotič, Andrija 167 Dragojevič, Danijel 501 Drakulič, Slavenka 580 Draskovic, Janko 178 Dražič, Ivan 119 Držič, Džore 35 Držič, Marin 53 Dubrovački legendary 19 Duda, Dean 687 Dukič, Davor 687 Dundalovo videnje 21 Durbešič, Tomislav 515 Durdevič, Ignjat 129 Durdevič, Stijepo 84 Duretič, Nikola 620 Ercegovič, Jakša 389 Fabrio, Nedjeljko 527 Fališevac, Dunja 600 Falout, Želiinir 510 Ferič, Duro 162 Ferič, Zoran 684 Fiamengo, Jakša 622 Fiskovič, Cvito 443 Fiziolog 11
Fiaker, Aleksandar 445 Foretič, Dalibor 516 Fortis, Alberto 146 Frangeš, Ivo 441 Franičevič, Marin 407 Franičevič-Pločar, Jure 428 Frankopan, Fran Krsto 105 Fuček, Štefan 135 Gaj, Ljudevit 177 Galovič, Fran 307 Gamulin, Grga 443 Ganza, Mate 553 Gasparotti, Hilarion 135 Gašparovič, Darko 601 Gavran, Miro 654 Gazarovič, Marin 79
Gjalski, Ksaver Šandor 250 Gjurgjevič, Bartul 57 Glavaš, Radoslav 389 Glavaševič, Siniša 679 Gledevič, Antun 124 Glumac, Branislav 526 Goldstein, Albert 511 Golob, Zvonirnir 462 Golub, Ivan 505 Gotovac, Mani 516 Gotovac, Vlado 468 Grabovac, Filip 139 Grčič, Marko 581 Gromača, Tatjana 696 Gross, Mirjana 443 Grubišič, Vinko 564 Gudelj,Petar506 Gundulič, Ivan 85 Habdelič, Juraj 109 Habjan, Stanislav 652 Hadžič, Fadil 423 Halier, Albert 389 Harambašič, August 225 Havaji, Muhamed Uskufi 113
Hečimovič, Branko 517 Hektorovič, Petar 45 Herceg, Ivan 695 Hercigonja, Eduard 600 Hergešič, Ivo 371 Herman Dalmatinac 7 Hidža, Duro 158 Hitrec, Hrvoje 533 Horozovič, Irfan 574 Horvat, Josip 374 Horvat, Joža 407 Horvatič, Dubravko 546 Hudelist, Darko 660 Isakovič, Alija 508 Istarski razvod 9 Ivančan, Dubravko 505 Ivančic, Viktor 659 Ivanisevic, Drago 394 Ivanisevic, Durdica661 Ivanisevic, Ivan 92
Ivankovič, Nenad 661 Ivankovič, Zeljko 577 Ivanova apokalipsa 21 Ivanovic, Kristofor 99 Ivkošič, Milan 645 Ivšič, Radovan 397 Jagič, Vatroslav 207 Jakovljevič, Ilija 350 Jarak, Rade 692 Jarnevič,Dragoj la 199 Jelačič Bužimski, Dubravko 604 Jelčič, Dubravko 494 Jelič, Vojin429 Jeličič, Živko 432 Jelušič, Božica 627 Jergovič, Miljenko 682 Jorgovanič, Rikard 232 Jurak, Dragan 698 Jurčič, Vladimir 389 Jurdana, Srečko 661 Jurič Zagorka, Marija 300 Juřica, Neven 645 Jurkovič, Janko 216 Kačič Miošič, Andrija 141 Kaleb,Vjekoslav391 Kanavelič, Petar 116 Kanižlič, Antun 150 Karahasan, Dževad 575 Karnarutič, Brne 58 Karuza, Senko 652 Kašič, Bartul 71 Kastelan, Jure 402 Kastelan, Lada 672 Katančič, Matija Petar 163 Katičič, Radoslav 448 Katunarič, Dražen 641 Katušič, Ivan 420 Kavanjin, Jerolim 119 Kažotič, Augustin 10 Kažotič, Marko 174 Kekanovič, Drago 591 Kekez, Josip 600 Kijevski lističi 6 Klaič, Vjekoslav 243
Klarič, Branko 389 Kokoljič, IvanBolica 92 Kolár, Slávko 352 Kolendič, Petar 344 Kolundrič, Josip 344 Kombol, Mhovil 369 Korajac, Vilim217 Koroman, Veselko 507 Kos, Vřnko 389 Koščec, Marinko 692 Kosor, Josip 280 Košuta, Leo 444 Košutič, Sida380 Kotruljevič, Benko 32 Kováč, Mirko 537 Kováč, Zvonko 628 Kovačič, Ante 244 Kovačič, Ivan Goran 366 Kozarac, Ivan 268 Kozarac, Josip 248 Kozarčanin, Ivo 378 Kranjčevič, Silvije
Strahimir254 Kravař, Zoran 599 Krčelič, Adam Baltazar
152
Kreljanovič, Ivan 172 Križanič, Juraj 97 Krklec, Gustav 335 Krleža, Miroslav 320 Krmpotič, Vesna 484 Krtalič, Ivan 565 Kudrjavcev, Anatolij 517 Kuhačevič, Matesa Antun 140
Kukuljevič Sakcinski, Ivan 184
Kuljiš, Denis 660 Kulundžič, Josip 344 Kulundžič, Zvonimir 422 Kumičič, Eugen 238 Kunič, Rajmond 148 Kurelac, Fran 206 Kušan, Ivan 477 Kuzmanovič, Vojislav 504
Kvaternik, Eugen 210 Kvesič, Pero 637 Ladan, Tomislav 451 Lasič, Stanko 446 Lastrič, Filip 137 Laude creaturarum 13 Laušič, Jozo 526 Leskovar, Janko 261 Letica, Slaven 660 Lorkovič, Blaž 217 Lovrenčič, Sanja 666 Lovrenovič, Ivan 576 Lovrič, Ivan 147 Lozica, Ivan 600 Lučič, Hanibal 42 Lučič, Ivan 93 Lucidar 11 Lukič, Vitomir 508 Lukšič, Irena 617 Lunaček, Vladimir 285 Machiedo, Maden 560 Magdalenič, Matija 111 Mahmutefendič, Sead 642 Majdak, Zvonimir 524 Majer, Vjekoslav 376 Majetič, Alojz 523 Makovic, Zvonko 611 Maleš, Branko 615 Malnar, Željko 661 Mandič, Igor 545 Manojlovič, Šonja 623 Marakovič, Ljubomir 371 Marco Polo 18 Marinela691 Marinkovič, Pavo 674 Marinko vič, Ranko 414 Marjanovič, Milan 283 Markovič, Franjo 218 Markovič, Zdenka 381 Maroevič, Tonko 557 Martič, Grga 220 Marulič, Marko 37 Manina, Boris 548 Mataga, Vojislav 687 Matanovič, Julijana 652
Matasovič, Ranko 687 Matijaševič Karamaneo,
Antun 120 Matijaševič, Marijan 389 Matišič, Mate 676 Matkovič, Marijan 418 Matoš, Antun Gustav 275 Matvejevič, Predrag 496 Mažibradič, Horacije 82 Mažuranič, Fran 256 Mažuranič, Ivan 194 Mažuranič, Matija 202 Menčetič, Sigismund 35 Menčetič, Vladislav 100 Meršinjak, Šaša 594 Meštrovič, Ivan 291 Mičanovič, Krešimir 694 Mičanovič, Miroslav 664 Micič, Ljubomir 304 Mifka,Ljerka510 Mihalič, Slávko 458 Mihanovič, Antun 178 Milanja, Cvjetko 561 Milčec, Zvonimir 526 Miličič, Šibe 344 Miličevič, Nikola 461 Milišič, Milan 567 Milkovič, Zlatko 389 Miloš, Damir 649 Mirkovič, Alemka 680 Mirkovič, Mijo (Mate
Balota) 360 Miškina, Mihovil Pavlek
368
Mladinič, Sabo 78 Mlakič, Josip 681 Mlinarec, Robert 692 Mojaš, Davor 639 Mraovič, Simo 695 Mrkonjič, Zvonimir 544 Mrnavič, Ivan Tomko 75 Mršič, Ivan 92 Mujičič,Tahir 606 Muka svete Margarite 24 Mulih, Juraj 134
Nalješkovič, Nikola 51 Názor, Vladimir 294 Nemčič, Antun 200 Němec, Krešimir 646 Nikolič, Vinko 386 Novák, Slobodan 434 Novák, Viktor 345 Novák, Vjenceslav 258 Ogrizovič, Milan 268 Oraič-Tolič, Dubravka 616 Orbini, Mavro 71 Paljetak, Lnko 568 Palmotič, Jaketa 101 Palmotič, Junije 95 Palmovič, Andrija 222 Pannonius, Janus (Ivan
Cesmički) 28 Pariška pjesmarica 11 Paro, Georgij 515 Parun, Vesna 453 Paskalič, Ludovik 50 Patačič, Katarina 157 Pavičič, Josip 645 Pavičič, Jure 389 Pavičič, Juřica 681 Pavletič, Vlatko 449 Pavličič, Pavao 585 Pavlova apokalipsa 20 Pavlovic, Boro 405 Peič, Matko 436 Pejakovič, Hrvoje 664 Pelegrinovič, Mikša 45 Perič, Boris 693 Perišič, Robert 688 Perkovac, Ivan 215 Pešorda, Mile 625 Petančič, Feliks 32 Peterlič, Ante 512 Petlevski, Sibila 665 Petrač, Božidar 646 Petrák, Nikica 551 Petrasov Marovič, Tonci
470
Petrič Patrizio, Franjo 67 Petrovič, Svetozar 444
Pisan od svetoga Jurja 11 Planctus Marijin 22 Pogačnik, Jagna 688 Polič Kamov, Janko 303 Poljički statut 9 Popovic, Bruno 504 Popovic, Edo 651 Preradovič, Petar 190 Priboj evič, Vinko 33 Prica, Čedo 480 Prikazanje historije svetoga Panucija 24
Prikazanje Muke spasitelja našega 22
Prikazanje od nevoljnoga dne od suda ognjenoga 23
Prtenjača, Ivica 697 Pucič, Karlo 33 Pucič,Medo213 Pupačič, Josip 460 Quien, Kruno 397 Radakovič, Bořivoj 634 Radakovič, Zorica 677 Radič, Damir 698 Radica, Bogdan 372 Ranjina, Dinko 61 Ranjina, Nikša 34 Raos, Ivan 424 Raos, Predrag 636 Rastič, Junije 160 Ratkaj, Juraj 94 Relkovič, Matija Antun 154 Rešicki, Delimir 662 Rizvanovič, Nenad 690 Rogič Nenajev, Ivan 562 Roman o Aleksandru 18 Roman o Barlaamu i
Josafatu 19 Rumanac trójski 17 Rundek, Darko 638 Sabljak,Tomislav 495 Sabol, Željko 509 Selem, Petar 515 Senjanovič, Dermano 659
Senker, Boris 606 Sever, Josip 555 Simič, Novák 393 Simič, Roman 692 Slamnig, Davor 638 Slamnig, Ivan 463 Slavetič, Josipa 155 Slaviček, Milivoj 462 Slovo meštra Polikarpa iz
Ciprije 23 Smoje, Miljenko 431 Softa, Ivan 389 Solar, Milivoj 498 Srnec-Todorovič, Asja 674 Stahuljak, Višnja 483 Stamač, Ante 542 Stamač, Lucija 697 Starčevič, Ante 212 Stoj evič, Milorad 614 Stojič, Mile 631 Stošič, Josip 405 Stulli,Vlaho 160 Sudeta, Büro 337 Supek, Ivan 400 Sušac, Gojko 510 Suvin, Darko 447 Šegedin, Petar 409 Šehovič, Feda (Raul
Mitrovich) 490 Šenoa, August 227 Sibenska molitva 13 Šicel, Miroslav 496 Simič, Antun Branko 311 Simunovič, Dinko 273 Šipuš, Josip 170 Sišič, Ferdo 345 Šitovič, Lovro 137 Šižgorič, Juraj 30 Škrabalo, Ivo 513 Škrabe, Nino 606 Škrinjarič, Sunčana 483 Škunca, Andriana 572 Škurla, Dubravko 509 Škvore, Stjepan 135 Šnajder, Slobodan 607
Šoljan, Antun 472 Šop, Nikola 337 Šorak, Dejan 656 Šovagovič, Fabijan 515 Šovagovič, Filip 677 Špišič, Davor 677 Špoljar, Krsto 504 Šporer, Juraj 177 Štambak, Dinko 438 Štambuk, Drago 625 Štiks, Igor 691 Šufflay, Milan 288 Švelec, Franjo 444 Tadič, Jorjo 345 Tadijanovič, Dragutin 354 Tanzlinger Zanotti, Ivan 119
Tatarin, Milován 687 Tenžera, Veselko 579 Tesla, Nikola 290 Tkalac,Imbro214 Tolj, Ivan 624 Torna Arhidakon 10 Tomáš, Stjepan 593 Tomasovič, Mirko 563 Tomič, Ante 689 Tomič, Josip Eugen 236 Tomičič, Zlatko 467 Tomizza, Fulvio 534 Tommaseo, Niccolo 192 Torbarina, Tanja 660 Tresič-Pavičič, Ante 292 Tribuson, Goran 583 Truhelka, Jagoda 249 Tucič, Srdan279 Tudišič, Marin 136
Ugrešič, Dúbravka 594 Ujevič, Tin 331 Ušumovič, Neven 692 Valent, Milko 635 Varuhovo videnje 21 Vergerije, Pier Paolo 28 Vetranovič, Mavro 46 Vezdin, IvanPavao 166 Vida, Viktor 383 Vidič, Ivan 674 Vidrič, Vladimir 270 Vilovič, Büro 344 Vince, Zlatko 443 Vinodolski zákoník 9 Violič, Božidar 516 Viskovič, Velirnir 597 Vitaljič, Andrija 121 Vitezovič, Pavao Ritter 126 Vlačič Ilirik, Matija 65 Vladovič, Borben 531 Vodník Drechsler, Branko 289
Vojnič Purčar, Pětko 535 Vojnovič, Ivo 263 Vončina, Josip 600 Vramec, Antun 69 Vrančič, Antun 58 Vrančič, Faust 72 Vraz, Stanko 187 Vrhovac, Maksimilijan 178 Vrkljan, Irena 485 Vučetič, Šime 396 Vučičevič, Stojan 550 Vujčič Borislav, 675 Vujčič-Laszowski, Ivanka 381
Vukelič, Lavoslav 221 Vukotinovič, Ljudevit
Farkaš 181 Vukovič Runjič, Milana
693
Vukovič, Tvrtko 697 Vuletič, Andělko 538 Zagrabec, Štefan 134 Zaječ, Tomislav 693 Zamanja, Bernardo 149 Zamoda, Jagoda 629 Zanovič, Stjepan 150 Zapiš popa Martinca 5 Zečevič, Divná 600 Zeljkovič, Branislav 503 Zerinoglu, Hasan Kaim-
baball4 Zidič, Igor 554 Zima, Zdravko 582 Zlatar, Andrea 656 Zlatarič, Dominko 63 Zmajevič, Andrija 114 Zoranič, Petar 49 Zorica, Zeljko 640 Zrinski, Ana Katarína 105 Zrinski, Nikola 103 Zrinski, Petar 103 Zuppa, Vjeran 541 Žagar, Anka 643 Zanič, Ivo 647 Život Abrama remete 19 Žmegač, Viktor 447 Žutelija, Željko 660 Žuvetič, Juraj 78
Na početku
Ispričao sam priču o književnosti sto su je na tlu Hrvatske, ali i u drugim zemljama, stvárali Hrvati. U toj priči sudjeluju i pripadnici drugih národa koji su dolazili u priliku da s Hrvatima podijele svoje identitete. U knjizi koju držite u ruci malo sto je originalno. Največi dio njezina sadržaja u nekim drugim prilikama ohradili su moji časni prethodnici, stariji književni historičari i noviji kritičari. To su ljudi kojima dugujem mnogo vise nego sto im uopče ovom prilikom mogu i priznati. Originálnost knjige koju držite u ruci prije svega je u raspodjeli obuhvačene grade i náčinu na koji je ona uspostavljena u cjelini.
Jedan od mojih prethodnika, akademik Ivo Frangeš, u svojoj Povijesti hrvatske književnosti javno se 1987. ispričao živim piscima koje nije uvrstio ili spomenuo u svojoj knjizi. Ja se ne želim ispričavati onima koje sam izostavio ili nisam spomenuo. Svaki put sam ih izostavio namjerno. Ako bih se nekome morao ispričati, onda su to jedino oni pisci koje sam u ovoj knjizi spomenuo. Jedino njima, i mrtvima i živima, dugujem ispriku sto sam ih umetnuo u svoju priču.
Ovo djelo napisano je s dubokom vjerom daje povijest hrvatske književnosti samo dio povijesti národa hrvatskog. Ta vjera me do danas nikad nije napustila. Nije me napuštala ni u protekle dvije godine dok sam daleko od domovine, u New Havenu, na Sveučilištu Yale, dovršavao ovaj rukopis. Pojavila se ta vjera u meni dávno, još u vrijeme dok sam kao gimnazijalac u Dubrovniku, u Naučnoj biblioteci koja je tada bila smještena u Kneževu dvoru, halapljivo počeo proučavati hrvatsku književnu prošlost i živjeti njezinu književnu sadašnjost.
Od Vatroslava Jagiča rano sam naučio da "književnost imamo ali daje ne poznamo". S vremenom sam shvatio da ova konstatacija oca naše književne povijesti, koja je bila izrečena 1867., vise nije valjana. Mi, na početku trečeg tisučlječa, parafrazirajuči Jagiča, jedino možemo reči da književnost poznajemo ali daju vise nemamo. Narastaj smo koji je izgubio osječaj cjelovitosti, narastaj smo koji je monolitnost književne povijesti žrtvovao fŕagmentarnosti. Mi vise ne známo ispričati povijest vlastite književnosti, i to je posve logično u vremenu koje je objavilo smrt velikih naracija i čvrstih istina.
To da vise ne známo ispričati povijest nacionálne književnosti, rezultát je do koj ega smo došli u vremenu koje se s pravom prozvalo krajem povijesti. Oskudica velikih priča i njihove cjelovitosti povela me k ovoj knjizi. Ova Povijest hrvatske književnosti napisanaje iz stanja suprotiva, stanjatako čestog u boljoj hrvatskoj književnosti. Svijest da živimo u vremenu u kojemu je suvremenost bezočno progutala prošlost i dovela u pitanje njezin smisao, svijest da živimo u epohi koja više nema potrebe da projektira budučnost, ta svijest natopila je sve stranice ovoga rukopisa. Ova knjiga htjela je biti harni dug izgubljenoj cjelovitosti hrvatske književnosti, dug koji joj je htio vratiti jedan nepopravljivi kriptotradicionalist.
- 1 -
Mnogi, danas mrtvi ljudi, pomogli su mi u davnoj odluci da počnem skupljati energiju za pisanje sintetskih knjiga o povijesti hrvatske književnosti. Najviše u tom smislu dugujem svojemu neprežaljenom prastricu Grgi Nováku, velikom historičaru i arheologu, s kojim sam od 1963. pa sve do njegove smrti 1978. na Hvaru proveo nezaboravne dane. U prvim godinama znanstvenog rada znatno su mi pomogla trojica mojih voditelja u tadašnjem Akademijinu Institutu za književnost i teatrologiju na zagrebačkomu Gornjem gradu. Bili su to Slávko Batušič koj ega sam pozorno slušao, a on imao sreče da mene nikad nije mogao čuti, zatim Marko Fotez kojemu sam dvije godine, sve do njegove rane smrti, poželio biti šegrtom, i, konačno, Marijan Matkovič kojemu sam izmedu ostalog zahvalan i zato sto mi je omogučio da svoje prve tekstove objavim na uglednim mjestima. Prerano preminuli književni kritičar Veselko Tenžera u to me vrijeme znatno ohrabrio svojim vrlo požitivnim prikazima mojih prvih knjiga, Vida Fiaker imala je strpljenja slušati moje prve analize, a Marko Grčič lektorirati i komentirati moje prve novinske tekstove koj i su bili objavljivani u visokotiražnom Vjesniku u srijedu.
U Rimu, gdje sam na Sapienzi pod vodstvom Santa Graciottija predavao od 1981. do 1984., nastajali su prvi dijelovi mojih kasnijih sintetskih rukopisa, kao i meni posebno draga knjiga Planeta Drzič. Veliki dojam na mene ostavio je rad u kroatističkom dream teamu s kojim sam se 1985. nasao u najužoj redakciji velebne izložbe Pisana riječ u Hrvatskoj. Biti na istom poslu s Eduardom Hercigonjom, Aleksandrom Flakerom, Radovanom Ivančevičem i Radoslavom Katičičem bio je poklon kakav se dobiva jednom u životu. Dva mjeseca sto sam ih tada zajedno s akademikom Katičičem proveo radeči u izložbenim dvoranama Muzejskog prostora, na zajedničkoj knjizi Dva tisučlječa písane riječi u Hrvatskoj, bila su nešto najljepše sto sam doživio u svojoj književnoj karijeri.
U devedesetim godinama imao sam sreču da sam u dva dvogodišnja razdoblja bio bliskim suradnikom dvojice vrlo bitnih književnika i političara. Najprije sam od 1990. do 1992. zdušno rádio kao zamjenik ministra Vlatka Pavletiča, čovjeka lucidnog i brzih reakcija. Mogao sam promovirati neke važne projekte u tomu prvom vrlo kvalitetnom postizbomom Ministarstvu prosvjete i kultuře. U Matici hrvatskoj od 1993. do 1995. bio sam najbliži suradnik pokojnog Vlade Gotovca, mučenika i vizionara, koji mi je pomogao da pokrenem Vijenac, prve novine za kultúrnu problematiku u demokratskoj Hrvatskoj. Bile su to i godine vrlo intenzivnog druženja i zajedničkog rada s nizom hrvatskih intelektualaca koji su sa mnom vodili Hrvatski PEN centar u njegovu slávnom razdoblju. Bilo je to vrijeme u kojemu sam mnogo učio od Nikice Petráka i Zeljke Corak, od pokojne Vere Cičin-Sain i Borisa Manině, bilo je to vrijeme kada smo organizirali Svjetski kongres PEN-a u Dubrovniku, doba u kojemu sam osjetio bliskost s mnogim književnim vršnjacima, najprije sa Zdravkom Zimom i Stipom Cuičem, Dragom Stambukom i Brankom Matanom, zatim s Draženom Katunaričem i Vlahom Bogišičem. Bile su to godine u kojima sam učio iz dubokih iskustava Radovana Ivšiča. U vremenima kad sam bio onemogučen raditi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dobrotvorom mi je bio dugogodišnji prijatelj Nino Pavič za čiju
sam izdavačku kuču s velikim slikarom Edom Murtičem, a na stranicama ilustriranog magazína dcero, neuspješno pokušavao dokazati da se ružnoj svakidašnjici vrijedi suprotstaviti ljepotom.
U mom Dubrovníku imao sam konstantou ljudsku podršku u trojici književnika. Najprije morám spomenutí Milana Milišiča koji je mučki ubijen u bombardiranju Dubrovnika 1991., čovjeka od kojeg sam naučio kako je kritika uvijek akt ljubavi; onda je nezaobilazan bio ljudski i stručni utjecaj pokojnoga zagrebačkog profesora Frana Calea koji mi je pomogao da naučim sve o potrebi kolektivnog posla ali i o njegovim granicama; konačno, bio je uz mene moj najvjerniji Dubrovčanin, dugogodišnji prijatelj Feda Sehovič. S njime, u triju s Marinom Gozzeom, sagradili smo u dubrovačkoj Sirokoj ulici Dom Marina Držiča. Feda je znao biti lijek svakomu mom malodušju. Jednako kao još jedna dugogodišnja prijateljica, Dubrovkinja Vesna Cvjetkovič Kurelec, posjednica divnoga raguzijanskoga diplomatskog nerva, koja je takoder imala razumijevanja za mene kad drugi nisu. I dvojica posebnih prijatelja, netko bi rekao bivših, premda prijatelji nikad ne mogu biti bivši, upisani su u stranice ove knjige, a to su Bokelj Branko Sbutega od kojega sam rano naučio nešto o intuiciji, te Hvaranin Ivan Kasandrič u čij oj sam Dubovici uz njegovu pomoč vježbao odnos s baštinom. U sličnom procesu znatno su mi pomogli najprije Slobodan Snajder kojemu sam koncem sedamdesetih otežao posao na drami Drzičev san, zatim arhitekt Željko Kovačič s kojim sam na zajedničkoj izložbi Gunduličev san i La nove va\ te Biljez i identiteta lepršavo iskušavao postmoderno stanje. I, konačno, Joško Juvančič s kojim sam u osamdesetim godinama ostvario dvije važne tradicijske vivisekcije na Dubrovačkim ljetnim igrama u predstavama Ecce Horno i Kako bratja prodaše Jozefa.
Knjige nisam objavljivao samo u Zagrebu. Tiskao sam ih u dubrovačkih i osječkih izdavača takoder, a u Splitu, meni osim Dubrovnika i Hvara najdražemu hrvatskom gradu, objavio sam neke svoje ranije knjige i suradivao s tamošnjim izdavačima koji su dolazili iz sasvim različitih duhovnih svjetova, tako da su mi ondje urednicima i zagovomicima bili, několiko puta, pokojni Zivko Jeličič ali i Ivo Sanader. U vrijeme hajki koje sam doživljavao nakon miinchenskoga govora, koji sam održao u listopadu 1993., Nenad Popovic nije krzmao u odluci da ga objavi u izdanju svojega Durieuxa u knjizi Figuře straha.
Na Filozofski fakultet u Zagreb pozvao me 1977. Rafo Bogišič, čovjek koji me je potakao da proučim fenomén hrvatskih dramskih robinja. Na Filozofskom fakultetu sam dva desetlječa dijelio radnu sobu s autoricom mudrih studija o statím piscima, Dunjom Fališevac, a sjedio sam za tintom umrljanim zelenim stolom koji je nekoč pripadao tragično poginulom pjesniku Josipu Pupačiču. Da objavim prva tri sveska moje veliké, ali još uvijek nezavršene šestosveščane Povijesti hrvatske književnosti pomogao mi je Albert Godlstein, uman čovjek koji je znao sve samo ne kako da mi pomogne da započetí projekt i zavŕšim.
Radeči na knjizi koju držite u ruci, bio sam u prilici još jednom shvatiti znatan potencijal hrvatske književne kritike i historiografije. Autorima koji su ostavili traga u znanjima o književnosti ranoga novovjekovlja, zahvaljivao sam u drugim prilikama, pa sada mogu samo ponoviti da sam najviše o tom periodu naučio
od Svetozara Petroviča, Lea Košute, Miroslava Pantiča, Ivana Slamniga i Zoraná Kravara. Kad je riječ o novijim razdobljima, posebnu zahvalnost dugujem Miroslavu Siclu i Dúbravku Jelčiču, Ivanu Pederinu i Mirku Tomasoviču, koji su mi svojim uvidima pomogli da se orijentiram u gradi o književnosti XVIII. a osobito XIX. stolječa. O glavnim smjerovima i osobnostima u hrvatskoj književnosti XX. stolječa ne bi bilo moguče govoriti bez izvrsnih tekstova o opčim okolnostima sto su ih napisali Stanko Lasič i Branimir Donat, dok o razvitku i obilježjima moderně i postmoderně poezije najdublja znanja nude Zvonimir Mrkonjič, Tonko Maroevič, Ante Stamač, Vjeran Zuppa, Cvjetko Milanja, Ivan Božičevič i Krešimir Bagič, te pokojni Antun Soljan, Veselko Tenžera i Hrvoje Pejakovič. Ovaj posao takoder ne bi bio moguč niti bez dobrih analiza nešto starije i suvremene próze, koje su objavljivali Igor Mandič, Zdravko Zima, Velimir Viskovič, Krešimir Nemec i Ivan J. Boskovic, a o dramskoj književnosti Nikola Batušič i Boris Senker. To da danas djeluje razmjerno mladi ali iznimno kvalitetni narastaj književnih kritičara, želim ovdje konstatirati s posebnom radošču, prorokujúci da su úpravo zato pred hrvatskom književnošču i njezinim institucijama nešto svjetliji dani. Medu tim kritičarima od kojih su neki bili moji studenti ili sam im u Vijencu objavljivao rane članke, meni su posebno bliski tekstovi Jagne Pogacnik i Tvrtka Vukoviča, Roberta Perišiča i Krunoslava Lokotara, Deana Dude i Milovaná Tatarina, Ane Lederer i Lade Cale Feldman, Helene Sablič Tomič i Jurice Pavičiča, Igora Stiksa i Dalibora Simprage.
I, konačno, da nije bilo Ive Banca, s kojim me veže dugodišnje iskreno prijateljstvo, ova knjiga ne bi nikad ugledala svjetlo dana. Ivo Banac vratio me je studentima! On mi je pomogao da nakon što su mi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u listopadu 1997., a onda 2000. na Dubrovačkim ljetnim igrama, održali več videne lekcije iz legendarnoga hrvatskog jala, dobijem višegodišnji angažmán na slávnom americkom Sveučilištu Yale. Tu od 2001., u srcu Nove Engleske, dobrohotnošču profesora Harveya Goldblatta, predajem o književnosti i jeziku Južnih Slavena na Odsjeku za slavistiku. Nastanku ove knjige znatno je pridonijela i bogata slavistická kolekcija u Sterling Memorial Library o koj oj se na Yaleu več godinama předáno brine Tanja Lorkovič. Svi drugi izvori kořistěni u ovoj knjizi nalaze se u biblioteci koju sam smjestio u memorijalnoj kuči Mediteranskog instituta Grge Nováka na Hvaru.
Moja veliká zahvalnost što je ova knjiga izišla, ide njezinu uredniku Radulu Kneževiču i izdavaču Franji Maletiču koji su imali strpljenja za moju povremenu sporost.
Pisac
U New Havenu, 15. ožujka 2003.
SREDNJI VIJEK
Slavenska plemena, sto su se s vremenom okupila oko hrvatskoga imena, tijekom sedmoga stolječa osnovala su u nekadašnjemu rímskom Iliriku svoje prve zajednice. U novonaseljenoj zemlji malo sto im je bilo blisko. Gradova nisu poznávali, a u vrijeme dolaska u dolinu rijeke Save i na Jadransko more nisu poznávali knjige, nego su, kako izvještava jedan svjedok, kao i drugi Slaveni "brojili i gatali crtama i urezima na náčin pogana". Hrvatska kultura u sedmom i osmom stolječu bila je usmena a vjera im je bila prastará i pretkrščanska. Naselili su okoliš koj i je bio kristijaniziran barem tri stolječa prije njihova dolaska i u kojemu su starosjedioci úpravo počeli zaboravljati sjajno razdoblje autohtone grčke i rímske civilizacije i književnosti. Nova domovina Hrvata smjestila se na limesu izmedu dva krščanstva, s jedné strane zapadnoga sa sjedištem u Rimu, a s druge istočnoga u Carigradu. Zemaljske, ali i nebeské, vlasti s obiju strana balkanskog limesa imale su ambiciózne projekte s novopridošlicama kojima zbog tih ambicija nije bilo sudeno da bez ostatka sudjeluju u baštini Zapadá. Od doseljenja pa sve do danas morali su biti sposobni da Europu, onu istočnu koliko i zapadnu, udišu s oba plučna krila.
Prvi vjerski i kultúrni saveznici koje su Hrvati sebi sami odredili bili su Karolinzi, a prvi učitelji bili su im benediktinci. Oni su se nastanili u seoskim gospodarstvima i svoje su prve samostane osnovali na ruševinama drevnih bogomolja. Nakon doseljenja, Hrvati su bili prisiljeni lukaviti s Bizantom. Buduči da su htjeli prodrijeti u prímorské gradove, to im je savezništvo bilo nužno. Zbog toga su s istočnim krščanstvom dugo zadržali skladné odnose. Susljedni dolasci Skandinavaca na daleki sjever kontinenta te ugarskih plemena u ravnice samoga europskog središta i Južnih Slavena na obale Jadrana, donijeli su znatne kušnje velikim nacijama zapadnoga krščanstva. Morale su se navikavati da na rubovima njihovih država postoje i mali narodi i daje njihovo značenje u europskoj kulturnoj geopolitici obrnuto proporcionalno njihovoj veličini. Hrvati i njihov životni prostor postali su tako, u sam osvit europskoga srednjovjekovlja, važna sastavnica onoga sto se kasnije prozvalo Slávia romana i sto je imalo presudnu težinu u svakoj budučoj istočnoj politici Zapadá. Slávia romana bila je važan uteg kojim se odredivala ravnoteža zapadnog europejstva s onim sto se inače označivalo pojmom Slávia ortodoxa, a čemu su pripadali svi Istočni ali i dio Južnih Slavena. Granicu tih dvaju Slávia močniji susjedi nisu uvijek poštovali ali su, kad god im je to zatrebalo, svi okolni narodi tu granicu rado spominjali. Nemirna meda bila je Hrvatima najčvršča točka njihove trojné - mediteranske, balkánske i srednjoeuropske - egzistencije. Kroz stolječa ona im je postala i jedinom sudbinom.
Latinski jezik bio je prvi književni jezik Hrvata. U novoj postojbini on je za njih bio sve, ali ne i mrtav jezik. Mrtvim je postao tek kasnije kad su ga u slijepoj obnoviteljskoj ljubavi ugušili humanisti i kada su njegovu svakidašnjost i život-
-5 -
nost pretvorili u jezik školnika. Latinski je bio lingua franca srednjovjekovlja i prvi jezik kojim su se doseljeni Slaveni mogli povezati sa susjedima. To je bio prvi jezik u kojeniu su mogli klasificirati jezično i tradicijsko blago sto su ga donijeli iz pradomovine. Na latinskom su se naučili razlikovati ali na njemu su se naučili i sličiti drugima. Uz pomoč toga jezika učili su metriku svoje buduče poezije i sintaksu svoje próze. Ono sto su jednom naučili na latinskom, poslije su s večom sigumošču primjenjivali u svom jeziku i svojim pismima. Ipak, poznavanje latinskoga jezika bilo je Hrvatima samo jedna stranica identitetnoga paralelograma; druga stranica napisana je daleko od Hrvatske, u Moravskoj kneževini za vrijeme kratkotrajne Rastislavove vladavine. Na dvor toga vidovitoga kneza stigla su 863. dva misionára iz dalekoga Soluna. Bila su to sveta brača Ciril i Metod. Oni su pod Rastislavovim tutorstvom ostvarili največi dogadaj u dotadašnjoj povijesti Slavena. Podržavani od strane rimskih crkvenih gospodara, zajedno sa svojim učenicima, u samo několiko godina oni su na opči slavenski jezik preveli znatan korpus tekstova potreban za život Crkve, ali i svake tadašnje slavenske nacionálne dŕžave. Bibliju, koju su nazvali Knjigom, preveli su na opčeslavenski jezik gotovo u cijelosti, a priredili su i mnoge liturgijske tekstove. U prvi književni jezik Slavena uveli su Ciril i Metod mnoge poučné knjige i svetácke legende. Njihova moravská misija bila je kratkotrajna. Njihove učenike Rastislavov nasljednik Svatopluk brutalno je rastjerao, a ovi su u svojim prognaničkim torbama ponijeli moravské slavenske knjige u druge zemlje. Útočište su učeni bjegunci našli i u Hrvatskoj.
Prve hrvatske knjige na opčemu slavenskom jeziku bile su napisane glagoljicom i čirilicom, tim prvim pismima uz pomoč kojih su Južni, ali i svi drugi Slaveni započeli bilježiti glasove svojih jezika. Hrvati su tako zarana, a to če reči prije 1000., upoznali tri pisma. Najprije je k njima došlo latiničko pismo i oni su njime isključivo ispisivali svoje najranije tekstove crkvenoga i državnoga karaktera, služeči se pri tome poglavito latinskim jezikom. Hrvatske tekstove latiničkim če slovima naučiti pisati tek kasnije. Nakon latinskog pisma, upoznali su Hrvati još i dva nova pisma, glagoljicu i čirilicu, što su ih moravski misionári izumili i prilagodili za upotrebu u slavenskim jezicima. Uz to, več u prvim stolječima svoje rane pismenosti upoznali su Hrvati i tri jezika; osim njihova najstarijeg jezika, ponešto iskvarenoga latinskog, što su ga zatekli u novoj domovini i kojim su se slúžili u crkvi i javnim poslovima, ubrzo su prihvatili, ali brzo i napustili, opči slavenski liturgijski jezik, kakav je bio fiksiran u moravskim knjigama svete brače. Konačno, Hrvati su se, kao i drugi narodi zapadnoga krščanstva, još u ranomu srednjem vijeku počeli sve češče izražavati i na svorne vlastitom jeziku koj i se fiksirao na kamenim spomenicima prvi put tijekom jedanaestoga stolječa.
Prvi poznati hrvatski tekstovi pisani su jezikom čirilometodske baštine, u kojima se u tragovima pojavljuje pokoji element govomoga hrvatskog jezika. Naj znamenitý'i medu tim tekstovima sačuvani su na pergamentnim fragmentima koji se, po mjestu nalaska, nazivaju Kijevskim i Bečkim lističima.
Svoje prve nekraljevske i necrkvene tekstove uklesali su Hrvati u kamen. Na tim kamenim spomenicima lingua vulgaris dominira nad opčom staroslavenskom
jezičnom masom. Najstariji takav vezani zapiš nalazi se na kamenoj ploči koja je pronadena u Baškoj na otoku Krku. Ta ploča je prvi dulji vezani tekst na hrvatskom jeziku. Na Baščanskoj ploči glagoljskim slovima u trinaest redaka ispisan je tekst koji, ne slučajno, počinje slovom alfa a završava omegom. U njemu se svečanim stilom obavještava da su dva benediktinská opata osnovala samostan kojemu je darovatelj bio kralj Zvonimir. U doba kad je Baščanska ploča isklesana, a bilo je to oko 1100., taj je hrvatski kralj več bio ubijen. U trenutku smrti on je, kako svjedoči suvremena kronika jednoga popa iz Duklje, prokleo svoje nevjerne sunarodnjake najavivši im tragične dogadaje i dugo razdoblje političkih smutnji. Nedugo nakon Zvonimirove násilne smrti, u doba kad je ploča s otoka Krka več bila isklesana i kad su bili osigurani domači jezični temelji za razvoj zrelije književnosti, u Hrvatskoj je doista započelo razdoblje nemira i meteža. Bilo je to razdoblje u kojemu su stráni vladaři zamijenili domače. Zato se i moglo dogoditi daje najznamenitiji pisac toga vremena, filozof i prevodilac Herman Dalmatinac, svoju književnu sudbinu potražio daleko od domovine. Herman je rano shvatio kultúrnu vážnost antičkih i židovskih izvora koji su se u njegovu vremenu još jedino čuvali u arapskim prijevodima. Citav je život Herman Dalmatinac zato posvetio učenju arapskog jezika i pronalaženju arapskih znanstvenih i filozofskih djela. Rodio se početkom 12. stolječa. Sačuvan je jedan njegov portrét koji ga prikazuje kako sjedi pokraj Euklida koji jednogledom promatra nebeski svod. Herman Dalmatinac, poznat i pod imenom Sclavus, prvu je izobrazbu dobio u Parizu i Chartresu. Sa svojim bliskim prijateljem Petrom Casnim i Róbertom iz Chestera, putovao je Iberskim poluotokom i prevodio Kufan na latinski jezik. Preveo je i židovski astronomski spis Zaelis Fatidica, zatim još jedan uvod u astrologiju, a s arapskog je u latinski jezik prenio Ptolomejeve Planisfere. Godine 1143. završio je svoje životno djelo De essentiis. Od tada se ovomu velikom putniku, latinskom pisců i dobrom poznavaocu grčkoga i arapskog jezika, gubi svaki trag. Pisao je učenim latinskim jezikom, klasičnim i bez, u ono vrijeme uobičajenih, elemenata vulgarnog latiniteta. Tekst svojih prijevoda najčešče bi prekidao aluzijama na svakidašnjicu i duhovitim digresijama. Zato se i danas njegovi tekstovi čitaju kao dobra književnost. Bio je prvi Hrvat koji je svjesno proučavao antickú baštinu i po tome je prvi humanist hrvatske književnosti, najznačajniji predstavnik njezine prve renesanse.
Tijekom cijeloga srednjeg vijeka raskomadana Hrvatska bila je poprište tudih dinastičkih borbi. Na Jadranu mletački su se duždevi početkom drugoga tisučlječa kitili nazivom dalmatinskih i hrvatskih gospodara. Budimsko prijestolje od svoje se strane šmátralo gospodarem sjevernih hrvatskih banata koje su nazivali totius Sclavonia. Slobodnim ostao je samo Dubrovnik koji je spretno balansirao izmedu verbalnoga vazalstva ugarskoj kruni i ustupaka Venecijancima i Bizantincima. Kad su Turci 1453. osvojili Carigrad i kad su se učvrstili na Balkánu, počeli su Dubrovčani od njih zlatom svake godine otkupljivati slobodu. U obližnjoj Bosni još u srednjemu vijeku, dakle prije turskih osvajanja, našlo se tijekom srednjega vijeka znatnih energija koje su znale nastaviti duhovnu i jezičnu tradiciju začetu u doba narodnih vladára. Jer nije imala čvrstoga središta niti markiranih grani-
ca, Bosnu su susjedi doživljavali čas kao golemu, a čas kao malenu zemlju. U njoj se rano pojavilo ono sto se nazivalo patarenskom opasnošču. Bosanskim bogumilima Zapadna se crkva suprotstavila miroljubivo novim prosjačkim redovima, ali bojevno svojevrsnim križarskim vojnama. U Bosni je prevladavao jezik koj i se govorio i u drugim hrvatskim krajevima i natoj lingua vulgaris ispisan je, sto u kamenu a sto na pergamenama, najčešče čirilicom, ali i glagoljicom, čitav niz književnih tekstova sto su u Bosnu izvorno stizali iz Bugarske i Srbije ili s juga Hrvatske. Ugarska vlast dovela je u Bosnu snažnu hrvatsku obitelj Subiča iz Bribira koji su, gospodareči istodobno i Bosnom i južnom Hrvatskom, usuprot ugarskomu i mletačkom vladanju, uspjeli obnoviti nešto od hrvatske kulturně homogenosti te pretvoriti svoj dvor u sasvim uljudeno mjesto tadašnjeg europejstva. Imali su Subiči na svojim dvorovima učenih ranarnika i dobrih bibliotekara, a i sami su bili bliski mnogim onodobnim znanjima. U srednjemu vijeku bilo je medu tadašnjim stanovnicima Európe, jednako kao i na večini hrvatskih velikaskih dvorová, mnogo onih koji su shvatili da se homogenizacija novih nacija mora temeljiti na razlikovnosti sto je naspram drugih národa nudi vlastiti jezik. To sto se tada vjerovalo da čak i ptice pjevaju latinskim jezikom nije moglo umanjiti vážnost borbe za lingua vulgaris. Razvijanje vlastitih narodnih jezika bilo je početkom drugoga milenija i tijekom čitavoga zrelog srednjega vijeka središnje politicko pitanje. Hrvati su, svjedno jesu li stizali s Mediterana ili iz središnje Európe, pred papom i pred vladarima na udaljenim dvorovima u desecima prigoda bránili svoje pravo na narodni jezik. Bránili su pravo upotrebe toga jezika u obredima, u kancelarijama i u katehizaciji. U tomu oni medu Zapadnim Slavenima nisu bili usamljeni. I Poljaci su se rano trudili da barem crkvena propovijed bude izgovorena in lingua polonica, a sličan projekt u svojim crkvama imali su Česi i Slováci. Da to ostvare, ovi tada mladi ali Vatikánu vrlo vjemi narodi imali su podršku i na močnim susjednim dvorovima. Ugarski kralj Stjepan II. vec je 1030. doslovno govorio daje množina jezika ures svakoga kraljevstva, te da različiti ježici i običaji uljepšavaju svaki dvor, a da su za neprijatelje upravo oni predmet največe závisti. Kazao je, taj kasnije posvěceni vladár, kako "kraljevstvo koje ima samo jedan jezik i samo jedne običaje nije otporno i daje vrlo slabo". Hrvati su osim svoje lingua vulgaris i latinskoga jezika koji se upotrebljavao u crkvi i kancelarijama, imali u pohráni i znanje trečega jezika koji se inače nazivao opče slavenskim ili staroslavenskim jezikom, znanje obrednog jezika koji su naučili u knjigama Čiřilovih i Metodovih učenika. Premda su učeniji medu njima taj inače umjetni jezik osječali vrlo bliskim jeziku svakidašnje komunikacije, više od svega su ga doživljavali kao jezik umjetan i kao neku vrstu slavenskoga latinskog. Taj umjetni jezik, a i njegova pisma, glagoljsko i čirilično, oni su vec do konca 16. stolječa gotovo u potpunosti istisnuli. U gradovima u kojima se za vrijeme srednjega vijeka broj stanovnika utrostručio, latinski se jezik širio velikom brzinom. Nije on u tim sredinama bio samo jezikom obreda nego je postao i lingua franca mlade gradske birokracije. Rano je u Hrvatskoj latinski došao u přednost pred staroslavenskim opčim jezikom, i to zato sto taj drugi nije nikad ušao u javne poslove, nego je ostao vezan isključivo uz obred i uz Crkvu. Istina, niz hrvatskih sred-
njovjekovnih zakonika, onaj iz Poljica, iz Vinodola, zatim Istarski razy od pisani su na hrvatskom jeziku u kojemu je sačuvana i staroslavenska právnička ali i jezična praksa. Ipak, usuprot tim znamenitim primjerima, dominantni jezik gradskih statuta i gradske uprave tijekom čitavoga srednjeg vijeka bio je isključivo latinski. Uz to, bio je on i obredni jezik Zapadne crkve, jezik bez kojega bi život u Europi u prvim stolječima drugoga tisučlječa bio nezamisliv. Kako je u sve naseljenijim gradovima Dalmacije jačao sve vise gradanski sloj i kako mu se povečavala samosvijest, tako se sve vise u svakidašnju upotrebu počeo uključivati narodni, svima razumljivi, jezik. Jezik svakodnevlja poznavale su žene koje gotovo redovito nisu išle u školu, a bio je on i jezik obiteljske i generacijske komunikacije. Uz to, novoobogačenomu trgovačkom sloju bilo je važno i poznavanje drugih jezika europskih národa, pa se u Hrvatskoj, od 13. stolječa nadalje, sve vise pisalo ili govorilo talijanskim, njemačkim i madžarskim jezikom.
U srednjovjekovnoj Hrvatskoj jezik, kako stoji u jednomu papinskom pismu iz 1248., sve se vise podredivao stvarima a nisu se stvari podredivale njemu. Domačem stánovništvu na selu, ali jednako tako i gradskom puku, sve je otvorenije omogučavano da crkvene obrede, a i neke svakidašnje právne poslove, obavlja na svojemu vlastitom jeziku. Hrvatska sredina postupno je tako stjecala pravo na vlastiti jezik i ono joj ničim nije dokidalo geopolitičkom sudbinom izabranu višejezičnost. Jer ako su Romani i Germani u svojim državnim zajednicama, a sve u okviru zapadnoga krščanstva, uspjeli standardizirati svoje moderně jezike, a uz njih dugo zadržati i dvojezičnost, onda vise nije moglo biti ozbiljnije prepreke da se slično ne bi toleriralo i Slavenima. Posebno se to moralo tolerirati onima koji su bez prisile prihvatili vjeru zapadnoga krščanstva i latinskú dvojezičnost.
Hrvatskoj književnosti sudbina je več od početka bila da bude granicom medu svjetovima, ali ne tako da iza njezina kraja započne neki tudi kraj ili neki nerazumljivi svijet, nego je njezina uloga bila i ostala da svojom kultúrnom transmisijom dnevno potvrduje da je Európa moguča i nakon hrvatskih istočnih granica. Zbog takve svoje funkcije hrvatska granica prepuna je ožiljaka. Osim vlastitoga jezika, stvaranju hrvatske nacionálne svijesti u srednjemu vijeku pridonosila je i svijest o zajedničkoj prošlosti. Národne homogenizacije bujale su tadašnjom Europom jer su ljudima trebali fabulirani dokazi o sebi i o svoj oj borbi protiv neprijatelja. Novi su narodi trebali memoriju. Tako je nastajala i prva izvaninstitucijska potreba za kulturom na hrvatskom tlu. U testamentima toga doba uočavaju se prvi vlasnici privatnih knjižnica koje su vrijednošču ponekad nadilazile dvorské i samostanske. Ti novi čitatelji posjedovali su brižno čuvane rukopisné kodekse s viteškim romanima, čuvali su zbirke poezije i právničke priručnike. Hrvatsku književnost toga doba nisu stvárali neki skriveni narodni vode, niti su joj temelje postavili neki buntovni jednojezični manihejci, nego su tu književnost stvárali razumni ljudi koji su vodili računa o interesima elite gradskih sredina u kojima je ona u svoj oj pisanoj formi najprije nastajala. Tako su se úpravo u gradskim sredinama fiksirali prvi u usmenoj tradiciji sačuvani književni tekstovi, a u katedralnim kaptolima nastajale su i prve učene, ali osobnim pogledima opterečene, knjige. U
Splitu je u 13. stolječu napisana jedna od najkontroverznijih knjiga hrvatskoga srednjovjekovlja. To je Kronika splitskog arhidakona Tome koji se rodio 1200. i koj i je právne znanosti izučio u Bologni, u Umbriji slušao propovijedi Franje Asiškog i ondje izvrsno upoznao latinski jezik te se uputio u izvore klasičnih književnosti. Toma se u Splitu uključio u borbu za komunalno osamostaljivanje svojega grada pa se u vrijeme oslabljenih bizantskih utjecaja i sve snažnijega javnog udjela slavenskog pučanstva trudio pronači pragmatičnu nit koj a bi osigurala društveni mir i povlastice njegovoj klasi. On je glagoljaše, dakle svečenike koji su upotrebljavali opci slavenski jezik, smatrao preostaťkom starog, sto če za njega reči, bizantskog reda stvari. Pisao je o drugima kao da piše o sebi. Iz njegove Kronike progovara neobuzdani kritički glas snažnog čovjeka, tu se čuje žestina kojom je prosudivao druge, nazire se sitničavost onoga koji i kad je zločest piše svoj tekst s dozom visoke morálne koegzistencije. Sav uronjen u sadašnjost Toma Arhidakon povijest poznaje ali je izvrče i koristi se njome da bi protumačio odnose koje je htio da vide i drugi. Toma je o budúcnosti u duhu svojega teocentričnog vremena vodio malo računa, a dogadaje, zato sto im ne vidi budučnost, nizao je u svojoj Kronici u beskonačne laňce. Knjiga mu je zato organizirana u fragmentima od kojih je svaki posvěcen zasebnom dogadaju. Svi ti fragmenti mogli bi se žanrovski potpuno različito odrediti. Medu njima ima i legendi i objektivnih historiografskih opisa, ima i novela kojima defiliraju razvratnici, otpadnici i izdajice, ali i priča o ljudima odanima vjeri, mučenicima Crkve i mučenicima tude slobode. Tomina Kronika ostvarila je sredinom 13. stolječa u Hrvatskoj do tada neviděni prostor literárnosti.Tomin je govor bio govor o sebi samom premda je teško Tomin tekst usporediti s nekim konfesionalnim spisom njegova doba. On svoju nutrinu nije poput svetoga Augustina želio nikome protumačiti. Zelio je sebe oslikati kao ravnopravni dio freske sto ju je odlučio naslikati. Provjeravao je povijest svojega grada u vizuri svoje uzburkane i strastvene naravi. Toma Arhidakon bio je glasogovomik nadolazečeg naraštaja kaptolskih intelektualaca, onih ljudi koji za razliku od svojih skromnijih prethodnika nisu bili povezani sa seoskom i samostanskom ili s dvorskom kulturom lokalnih feudalaca. Ta nova elita bila je povezana s kulturom gradova i katedrála. Za Tomu Arhidakona usmenoj kulturi posvěceni benediktinci bili su anakronizam. Novi ljudi Tomina kova svoja su znanja temeljili na nemaloj upučenosti u antickú baštinu, a uz to su bili bliski gradskim profesionalnim birokratima. Njima je višejezičnost bila prírodná ali ne ako je uključivala i staroslavenski obredni jezik. Njihovo djelovanje nosilo je u sebi začetak humanizma, a knjižnice njihove bile su mjesta u kojima su se formirale klice kasnijegakulturnog razvitka.
U Zagrebu, koji je bio centar goleme biskupije, djelovala je katedrálna škola koj u je u prvim godinama 14. stolječa na vrlo visoku razinu podigao Augustin Kažotič, rodom Trogiranin, pariški dak. Taj biskup i kasniji svetac bio je zagrebački biskup sve do 1322. i napisao je mnoge učene rasprave medu kojima je najvažnija De pauperitate u kojoj raspravlja o askezi i prosjačkim pokretima te Dieta u kojoj raspravlja o oblicima praznovjerja i krivovjerja. Prve kaptolske škole bile su usmjerene latinskoj poduci i narodni jezik bio je u njima potpuno is-
- 10-
ključen. Poduke su se u tim školama temeljile na preuzimanju sadržaja iz svetih knjiga. U njima bilo je malo mjesta za proizvodnu i konkrétnu naobrazbu. Zato kaptolske škole nisu zadugo mogle zadovoljiti samosvjesni trgovački sloj koji je tražio da mu se obrazovanje djece temelji ne samo na biblijskim nego i na antičkim izvorima, i to i onim književnim i povij esnim te prirodoslovnim, i da se pri tome kao udžbenicima kořistě raznim praktičnim sumárna i florilegijima. Trgovcima i gradskim birokratima bilo je logično da im se djeca obrazuju na drugim živim europskim jezicima pa njima zato nije bilo strano niti poznavanje vlastitoga materinjeg jezika. Usporedno s novim modelom kulturnoga i prosvjetnog života u gradovima, seoske su sredine i dalje pothranjivale tradicionalnu samostansku kulturu koj oj su predvodnici i dalje bili benediktinci. Njihova se djelatnost usmjerila na polupismeni puk i njegovala je njegovu pretežito usmenu baštinu. U tradicionalom okviru tih seoskih škola nastajale su hrvatske varijacije rado čitanih didaktičkih spisa. I dok su se u gradovima proučavale učene Etimologije Izidora iz Seville ili se črtalo popularno pisani kompendij Brunetta Latinija Li Livres dou Tresor, dotle se u sredinama s dominantnom usmenom kulturom širilo puku primjerenije štivo na národnom jeziku. Najradije se čitao Fiziolog u kojemu je u fragmentima, na náčin svetačkih legendi, u cjelinama od kojih su neke pravi eseji, nepoznati pisac opisivao najprije vanjštinu pojedinačnih životinja a onda, primjenjujuči krščansku karakterologiju, i njihova obilježja. U hrvatskom Fiziologu upadljiv je interes za male životinje, posebno ptice, koje su srednjovjekovnom krščanstvu bile najmilije zato jer su bile sugovomice svetaca. U srednjovjekovnoj hrvatskoj kristijaniziranoj fauni bio je poznat i francuski roman o liscu Renartu. Toj knjizi bilo je blisko patarensko učenje o razviťku živih biča iz božanske, ali jednako tako i davolske, prírode. I alkemijski spiši koji su se bavili davolskim aspektima ljudskog postojanja sačuvani su u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, a poznat je i jedan zapiš o prevladavanju dostupnih kategorija vremena i prostora koji je sastavio Petar iz Trogira, a u kojemu se sa zanosom opisujú alkemijski pokúsi slavnoga Rogera Bacona. U puku je bila populárna i srednjovjekovna enciklopedija Lucidar, od koje je sačuvan čitav niz jezičnih i sadržajnih varijanata. U toj knjizi se u formi učeničkih pitanja i učiteljevih odgovora izvode osnovna teoretska znanja onoga vremena, nudi tradicionalan pogled na geografiju, medicinu, kozmologiju ali i teologiju.
Prvi hrvatski stihotvorci zasigurno su bili svečenici i oni su pokúšali vrlo rano uvesti starinske latinské crkvene pjesme u duh hrvatskoga jezika i njegov ritam. Da su se takve pjesme rano pjevale, vidi se po dokumentu iz 1177. u kojemu se govori kako su okupljeni gradani u Zadru papi Aleksandru III., dok je na bijelom konju ulazio u njihov grad, pjevali laude "na njihovu slavenskom jeziku". Prvi zapisi najstarije hrvatske poezije, kračih epskih tvorbi, lauda i himni te bratovštinske pogrebne lirike sačuvani su u nešto mladim pjesmaricama. Jedno od najbogatijih nalazišta staré hrvatske poezije nalazi se u glagoljskoj Pariškoj pjesmarici koja je nastala oko 1300. Stoljetni hijat dijeli epohu u kojoj je zapisivana najstarija hrvatska lirika od vremena u kojemu se ona samo pjevala, pamtila i širila. Pisan od svetoga Jurja sa svojih sedamdeset stihova najstarija je narativna tvorba u hrvatskoj književnosti. Ispjevana na náčin viteških cantastoria i engleskih
- 11 -
balada, ona je u sadržajnoj strukturi bliska onom dijelu srednjovjekovne imaginacije koji je božanske i mučeničke autoritete preuzimao u laičku kulturu i pretvarao ih u vitezove i junake koji su liturgiju i sakramente premještali u prostore oružanih bojeva i turnira. U tim narativnim pjesmama vitezovi su doživljavani kao sveti ratnici. Kult viteštva u hrvatskim je krajevima učvrščen u doba návale Saracena i Mongola, a i u doba križarskih vojni. U hrvatskim se zemljama tako osim legende o vitezu Jurju udomačila još bila tradicija o Rolandu koji je u dubrovačkoj verziji prozvan Orlandom.Taj nečak Karia Velikoga, vlasnik čudotvomog mača Durendala i roga Olifanta, doživio je ranu dubrovačku lokalizaciju u kojoj pobjeduje Saracena Smrdidaha. Sveti Juraj srodnik je Orlandov i pjesma o njemu je svojevrsni hrvatski Beowulf. Nastala je negdje u okolici Splita a širila se u doba prvih hrvatskih dvorová. U starijim se izvorima kao Jurjevo mjesto rodenja osim Kapadocije u Turskoj navodio još i Solin, jedan od najdrevnijih hrvatskih kneževskih gradova. Juraj je bio najmiliji zaštitnik benediktincima koji su inače bili prvi hrvatski kultúrni odgojitelji. U vjerovanjima starih Slavena doživljavan je Juraj i kao ciklički obnovitelj prírode, kao pobjednik nad zlim silama, kao krotitelj divljine, kao Zeleni Juraj koji je Bog šuma i polja i koji u svijet unosi prolječe i obnovu. U Pisni od svetoga Jurja on je borac protiv zmaja, oslobodilac, ali i vjerenik kraljeve kčeri. On je neka vrsta srednjovjekovnog Tezeja koji se borí protiv Minotaura, on je Herkul koji je digao ruku protiv Hidre. Sudbina princeze u toj ranoj hrvatskoj pjesmi, koja je nastala svakako prije 12. stolječa, nalik je onoj antické Andromede. Psihološki su u poemi točno ocrtani trenuci u kojima kralj moli vlastelu da izuzmu njegovu kčer iz okrutnog zmajeva ždrijebanja. Najistaknutija stilska obilježja poéme proizlaze iz učestale upotrebe imperfekta što je u njezin tekst preuzeto iz srednjovjekovnih kodeksa, a čime se postiže vrlo uvjerljiva sintaktička sporost i u slušatelja i čitatelja budi osječaj da mu pred očima oživljuju nestali, ali za maštu još živi, svjetovi u kojima pokreti i značenja imaju neku uzvišenu ritualiziranost:
Vtom čaši drakun iz jezera se isklonjaše,
Sveti Juraj ga zagledaše,
Znamenijem svetoga kriza
On se znamenaše,
Sčita i sulice rukama potresniše
Ter drakuna v grlo probodiše.
Ova se narativna poema širila u krugovima elitné publike na kneževskim dvorovima, a daje bila namijenjena usmenom predstavljanju vidi se iz izravnih spomena slušanja i govorenja u njezinu tekstu. Sastavljena je u rimovanim distisima ali sva je u stihovima različitih duljina i s nizom vrlo upečatljivih prenesenih rima. U hrvatskoj tradiciji imala je ta poema status svojevrsne jezične katedrále. Kao što tadašnje hrvatske crkve nisu usporedive sa zdanjima velikih razmjera u Francuskoj ili Italiji, tako se i pjesma o svetom Jurju najtočnije može usporediti s malim starohrvatskih crkvicama kakva je ona Svetoga Križa u Ninu. Ni Sveti Križ ni Pisan od Svetoga Jurja nemajú goleme razmjere ali imaju znatan stupanj skladá sa svojom okolinom, njezinim mjerilima i njezinim vrijednostima.
- 12-
Znatnom korpusu najranije hrvatske mistične poezije emocionálni predložak ponudio je sveti Franjo u svojoj pjesmi Laude creaturarum. Najranije laude rimovani su sastavci koji su svoj pjesnički glas crpli iz liturgijskih sekvencija. Preuzimali su njihovi anonimni pjesnici ritam litanija, nadugo nabrajajuči u svojim pjesmama razloge zbog kojih se proslavljala neka svetica ili svetac. Laude su rimovani uzdasi u kojima su srednjovjekovni pjesnici nabrajali čitav živi i mrtvi svijet, svu floru i faunu, sve kreposti i sve vrline sa željom da u što kračem tekstu iskažu sukus evandeoske ljubavi. Najvažnija hrvatska lauda dobila je ime po Šibeníku, gradu u kojemu je i nastala. U Sibenskoj molitvi pjeva se Gospi koj a je savršeni prikaz Crkve. Gospa je Crkva sama, ona je njezin bestjelesni koncentrát i ona pod svojim golemim verbalnim plastom štiti nesretne i zarobljene, tužné i zbunjene pripadnike ljudskoga soja. Sačuvano je iz istoga doba kad je nastala šibenska lauda Gospi, još i mnogo primjera funebralne lirike. Te pjesme nastajale su u krugu onodobnih bratovština čiji su članovi za vrijeme uobičajenih sastanaka ili na pogrebima bratima opjevavali trijumf smrti nad životom ili izricali spoznajú da se pred Božjim gnjevom u trenutku posljednjeg suda više ništa neče moči sakriti. U tim pogrebnim sekvencijama bratimi su oplakivali mrtvé ali su se kořistili svakom prilikom da iskažu bunt prema raskalašenosti i nepravednom bogačenju. Misao o jednakosti u smrti temeljna je misao hrvatske bratovštinske lirike. Pauperizam onoga doba i reformni pokreti zreloga srednjovjekovlja potakli su i nastanak jedné od najuvjerljivijih pjesama onoga doba koj a počinje stihovima:
Svit se konca, šunce jur zahodi, pravda gine, ljubav stíne, trna ishodi, djaval jure svoju vojsku kupno vodi, gda se svrši sveto pismo, vdan prihodi.
Ta pjesma je radikálna kritika stvarnosti koja čitateljima sugerira gnušanje prema raskalašnom ponašanju u crkvenim ustanovama. Ali u njoj se nije sugeriralo da svetost i poniznost mogu spasiti svijet od Apokalipse. U njoj se izravno sugerira moguča propast svijeta, a rastakanje njegovih moralnih vrednota vidi se na najvišim mjestima onodobne moči. Strah od smrti i prokletstvo pakla poticali su pjesnike da predočuju raspadanje tijela kao jedinu sudbinu ljudskog postojanja. Tomu usuprot tijekom čitavoga srednjovjekovlja ispod napisanih stihova teče jezična ponornica ljubavi i strasti. U pobožnoj poeziji neopazice se otvarao prostor za univerzálni glas ljubavne lirike koja je u početku svoj predmet tražila u mistici božanske ljubavi, ali ga je vrlo brzo pronašla u opjevavanju konkrétne ljubavi žene i muškarca. Eksplozija subjektiviteta bila je vrlo brzo iskušana u stihovima o ljubavnoj strasti. Dok je u molitvama i laudama, u pobožnim i grobnim sekvencijama, progovarao kolektivitet, dotle su se sve češče mogli čuti glasovi pojedinačnih duša koje su se navikavale da i ženu ljube kao Isusa. To kako je mučno nastajao prvi hrvatski pjesnički iskaz intimiteta, to kako su ponekad stihovi dolazili nepozvani i zabilježavani nakon mučnih inkubacija, vidi se po náčinu na koji su zapisani prvi datirani hrvatski intimni stihovi. Samo tri takva stihá zapisao je tada
- 13 -
mladi carinik Junije Kaličevič na marginu carinske knjige u prvim godinama 15. stolječa. Zapisao je stihove o napuštenosti, stihove o očaju, stihove o sebi samomu. Pjesmu zapisanu na margini nije završio, ostatak joj je prepustio bjelini papira:
Sada sam ostavljen srid morské pučine. Valovi močno b'jen, daž dojde s visine, Kad dojdoh na kopno, mnih da sam....
Da su se u srednjovjekovnoj književnosti lirske ljubavne pjesme javno pjevale, a da su se tek u mladim razdobljima zapisivale, imamo sačuvanih izravnih vijesti. U tim dokumentima se kao potvrdeno iznosi kako obijesna mládež noču glasno pjeva obuzeta ljubavnom čežnjom stihove kakve ne bi spjevali ni Rimljani Tibul i Katul ili Grkinja Sapfa.Te najstarije hrvatske ljubavne pjesmice ugradivane su u svadbene obrede. Bile su veoma krátke i oblikovane su uz pomoč vrlo skromnog leksika s kojim su postizale učinak nježnosti, lakoče i prigušene erotike. Najčešče se u njima ne pojavljuje djevojčin partner ili on u najboljem slučaju spavá. Vitez se u mnogim primjercima te lirike neizravno spominje, úpravo onako kao u prekrásnom pripjevu o pelinu, ruži i vili, u kojemu vila odreduje tri vjenčaca, i to jedan za brata, drugi za sebe, a treči za hrabra viteza. Osim takvih nedužnih, ali vrlo skladnih stihova, sačuvan je i veči broj ranih chansons ďaventure u kojima su se pjesnici slúžili otvorenim erotskim simbolima, najčešče spominjuči dijelove djevojčine odječe ili viteške opreme. U tim se pjesmama na način srednjovjekovnih trubadúra opjevavaju ljubavni susreti mladica i djevojke. U njima ima tragova njemačke minne pa se u jednoj, svakako ne slučajno, djevojka po njemačkom trubadurskom običaju naziva frawom. Ima u hrvatskih trubadúra i veoma otvorenih seksualnih aluzija u kojima se s dvorjaničkom lakočom prepleču viteški i seoski ambijenti. Sačuvan je iz hrvatske srednjovjekovne lirike i niz seksualnih brojalica ali i vrlo pristalih počašnica medu kojima je neke zapisao mladi melograf i pjesnik Petar Hektorovič tijekom 16. stolječa. Starina njegovih zapisa koji su nastali na otoku Hvaru nepobitna je. Najljepša medu njegovim zapisima srednjovjekovna je minijatura o vitezu koji dok jaši, u rukama nosi knjigu, a pred njim hoda sluga i pjeva ovu pjesmu:
Naš gospodin poljem jizdi,
Jizda di mu je.
Na glavi mu sfilan klobúk
Sinca da mu je.
U ruci mu zlatne knjige,
Družba da mu je.
Prid njim sluga pisan poje,
Na čast da mu je.
U srednjemu vijeku, u doba prvih turskih upadá na europsko tlo, usmeno su se, napose Dalmacijom, prenosile pripovjedne pjesme dugoga stiha i baladičnog ugodaja koje su se nazivale bugaršticama. Cini se da su tematske poticaje te pjesme dobile nakon Kosovske bitke 1389., dakle u doba dok su se i na udaljenim eu-
-14-
ropskim dvorovima čítali dramatični izvještaji o dubokim prodorima Turaka na slavenski jug. U Dalmaciji u tomu vremenu pučanstvo je još uvijek gajilo nadu da če se krščanska Europa izravnije angažirati u obráni istočnih dijelovakontinenta.
Bugarštice su nastajale na žaru te nade. Vjerovalo se u doba njihova nastanka da se od svih ostalih kronika i epskih pjesama razlikuju jer nisu izmišljene i patvorene. Najstariji zapiš neke južnoslavenske bugarštice nastao je u Pugli 1497. gdje je skupina izbjeglica u gradiču Gioia del Colle, pred napuljskom kraljicom, bučno pjevajuči na svojemu jeziku, prikázala neki književni tekst. Njihovo pjevanje bilo je dovoljno razgovjetno da bi ga dvorski pjesnik Ruggero de Pazienza mogao zapisati i da se ono sto je on čuo sačuva i bude tekst prve hrvatske bugarštice. U tomu najstarijem zápisu pjeva se o zarobljavanju Janoša Hunjadija, u národu poznatijeg kao Sibinjanina Janka, u smederevskoj tamnici i njegovu obračanju orlu da ode do despota i da ga zamoli za junákovo oslobodenje iz tamnice. Imenom bugarštice nemajú veze ni s Bugarima a ni s narodnim glazbalom bugarijom, nego su one pjesme što su se pjevale na narodni, što če reči vulgaran náčin koj i je zapisavač Petar Hektorovič nazvao i srpskim. Sa Srbijom bugarštice imaju veze jedino na sadržajnoj razini jer su u njima opjevani dogadaji iz novije srpske povijesti, ali su te pjesme jednako bile poznáte i medu katolicima i medu pravoslavnima, a svoje su fiksacije doživjele najvjerojatnije u primorskim gradovima početkom 15. stolječa. Posebno su vrijedne tri starije bugarštice, i to ona o Radoslavu Siverincu, zatim jedna o Kraljeviču Marku i o smrti njegova brata Andrijaša te treča o Majci Margariti i tužnoj sudbini njezina brata i sina koj i su poginuli u boju s Turcima.
Sve su te hrvatske balade sačuvane u nešto mladim zapisima i u ponešto moderniziranom obliku. U njima se povijesni dogadaji uvijek opjevavaju na fonu ljubavnih priča koje su najuvjerljiviji dio tih pjesama. U bugaršticama junáci na samrti mole svoje bližme ili pak svoje krvnike da njihovim majkama i ljubama ne otkriju pravi uzrok njihove smrti, te da njihov kraj prikážu u sasvim drukčijem svjetlu. Tako umiruči Andrijaš moli brata Marka da kad sretne njihovu májku, ne kaže joj istinu, nego mu sugerira da joj ispripovijeda kako je ostao "u tujoj zemlji iz koje se ne može od milinja odiliti" i daje ondje "obljubio gizdavu devojku koja mu je dala mnoga bilja nepoznaná i onoga vinca od zabitja". Hrvatske bugarštice svojim ugodajem gotovo su na vlas sličné tadašnjim škotskim baladama. U jednoj od njih, koja se zove The Twa Brothers, opjevava se na identičan náčin kao u hrvatskoj bugarštici o Marku i Andrijašu, sukob dva brata i njihov tužni rastanak. Pjesme o balkanskim junacima cesto su se pjevale po Dalmaciji, pa je tako poznato da je neki slijepi hrvatski vojnik, kad je išao primiti odličje za sudjelovanje u borbi protiv Turaka, hodao u pratnji kčeri prema postolju na kojemu su stajali časnici, pjevao in schiavone o kraljeviču Marku. U bugarštici o Radoslavu Siverincu fiksiran je tada omiljeni motiv rastanka. U toj se pjesmi vitez oprašta od svojega grada Siverina kojemu dirljivo govori "ne znam veče viju li te, ne znam veče vidiš li me". Ritmovi tih viteških rastanaka odjekivat če i u ljubavnoj poeziji onoga doba. Cut če se u mnogim ljubavnim pjesmama u kojima če se vitez umjesto od grada ili od mrtvog brata opraštati od voljene žene:
-15 -
Odiljam se, moja vilo, Bog da nam bude u družbu; Plač i suze i moju tužbu da bi znala, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo.
Srednjovjekovnu hrvatsku liriku njezinim največim dijelom poznaj emo zahvaljujuči renesansnim pjesnicima koji su je zapisivali i koji nisu ostali gluhi na očité vrijednosti starije pučke poezije. Njihov interes za tu poeziju nije bio ni filološki ni romantičarski; te su pjesme jednostavno voljeli i osječali su mogučim da ih ponude vlastitoj publici uklopljene u njihove izvorne opuse. Senzibilitet novoga doba prepoznao je u toj drevnoj poeziji zvukove bliske svome vremenu.
U vrijeme dok je Europom blistao talijanski humanizam, ostaci te srednjovjekovne lirike imali su znatnu nacionálnu osobnost. Cak i kad bi im se oduzeo viteški i romantičarski sloj, čak kad bi se s njih oljuštio sraz rustičnoga i feudalnog, čak i kad bi im se otpisala poganska izvornost, ostao bi u njihovoj največoj dubini zametak autohtonosti, nečega sto če sljedeča stolječa hrvatske književnosti učiniti vidljivim i očitim. Primjer bugarštica samo je jedan od vidljivijih dokaza kako su Hrvatska i njezina književnost u 15. stolječu postale prostor kulturnog transfera. Prodor Turaka duboko preko njihovih istočnih granica stavio je Hrvate u potpuno novu poziciju. Ta promjena dogodila im se na samomu kraju srednjega vijeka. Dogodila se u trenutku u kojemu su se največi južnoslavenski narodi več jezično, civilizacijski i duhovno profilirali. Ta situacija nadvijala se nad Hrvatskom kao paradoks njezine dvojné pozicije. Zemlje u kojima su živjeli Hrvati i dalje su ostale razmrvljene i podvrgnute brojnim gospodarima. Ostale su duhom i kulturom jediná slobodná područja Južnih Slavena na granicama s Osmanlijskim Carstvom. U dubinskim slojevima tadašnjih bugarštica zaustavljen je tako onaj trenutak u kojemu je hrvatski prostor postao duhovni filtar koji če preko svojih okupiranih granica na Istok siati poruke Zapadá, a one s Istoka preoblikovati i pripremati za ne uvijek raspoložene zapadne uši. Od Hrvata se od tada pa nadalje i u Rimu i u Beču, i u Veneciji i u Budimu očekivalo da dokazujú kako njihove granice s Turcima možda i ne postoje te kako iza tih granica možda takoder žive Europljani. To sve počelo se dogadati u trenutku kada su se u Južnih Slavena več bile profilirale národne i jezične različitosti i kada su ti narodi prvi put naučili uzajamno prihvačati i drugo kao svoje i svoje kao drugo. Bilo je to vrijeme kad su mogle nastati hrvatske bugarštice sa srpskom viteškom tematikom, ali bilo je to i vrijeme u kojemu se na európskom Západu pojavila naivná, ali opasna, ideja o tomu kako medu narodima na prostorima nekadašnjega rimskog Ilirika zapravo i nema narodnih razlika. Ta sugestija umirivala je svijest Europljanima; hranila je njihove osvajačke i evangelizatorske pobude, pri čemu je najmanje kořistila Južnim Slavenima.
Fikcionalna próza u srednjovjekovlju nastajala je iz praktičnih vjerskih pobuda. Njezina pragmatičnost vidljiva je u večini tadašnjih apokrifa, legendi i vizija. Izuzetak su bili jedino románi koji su svoju gradu uzimali iz antické povijesti. Pripovjedna próza toga doba temeljila se prije svega na želji anonimnih pisaca da pripovjednim dodacima podupru zgradu Svetoga pisma. Tadašnje naracije pisane su
- 16-
za potrebe iste one publike koja je sudjelovala u pjevanju bratovštinskih sekvencija za mŕtve. One su nudene publici koja je inače sudjelovala u uličnim teatralizacijama Isusova života i uskrsnuča i koja je siřila prve na hrvatskom jeziku ispjevane stihove. Prva hrvatska próza nastajala je u skriptorijima samostana. Dictamen prosaicum, kako su retori nazivali prozni način pripovijedanja, kad je jednom bio fiksiran u vezanom tekstu, širio se javnim čitanjem i slobodnim pripovijedanjem. Ta su književna djela mladi preradivači krátili i proširivali trudeči se da reprodukcijama ne dokinu zauvijek fiksirani moral tih priča. Sve drugo moglo se u tim prozama mijenjati. U njima su pisci svetost pripovijedali u kategorijama svakodnevlja, u njima su oni tudu sreču pokazivali kao daje trijumf svačije. Naoko skrivenú fabularnost svetih knjiga približavali su onima koji niti su znali čitati niti pisati, onima kojima je biblijski tekst bio poznat jedino po usmenom kazivanju ili koji su naslikane príkaze Biblije vidjeli na freskama s crkvenih židova. Jedan od najstarijih hrvatskih apokrifa, Djela Pavla i Tekle izraden je grčkim i bugarskim posredovanjem. U toj prozi piete se priča o Tekli koju je sveti Pavao preobratio i koja, iako žena, krsti i podučava neofite. Bila je to jedna od najstarijih priča o ženi mučenici, o ženi koja se prepuštala smrti kao da joj ona ništa nije značila. Tekla je prototip onih junakinja koje su svoje zemaljske vjerenike s največom lakočom razmjenjivale za nebeskú ljubav. Tu ženu zanijela je Pavlova riječ i ona ju je krenula slijediti. Njezina hrabrost bila je isto tako čistá i snažna kao njezina tjelesna nevinost. Uvijek kad bi se zatekla u bezizlaznoj situaciji, nešto bi se u priči dogadalo sto je odgadalo egzekuciju. Jednom bi taj spas došao s olujnog neba, drugi put bi lavica Tekli zaljubljeno lizala noge. Još jedan od apokrifa, koji su teolozi najprije sumnjičili zbog njegove neobične pobožnosti, bio je vrlo popularan medu Hrvatima u srednjemu vijeku. Srodan je engleskoj poemi Andreas, a u njemu se pripovijedaju Djela apoštola Andrije i Mateja medu ljudožderima na Crnom moru. U knjizi se pričalo o apostolima koji su ždrijebom odlúčili u kojoj če zemlji propovijedati evandelje. Zdrijeb ih je odveo u zemlju ljudoždera koji su Andriju tri dana vukli gradskim ulicama a navečer, izranjenoga, vracali u tamnicu. Na koncu je on uz pomoč čuda uspio poplaviti grad, a onda su dva apoštola uspjela preobratiti ljudoždere. U svim tim tekstovima epizóde se nižu velikom dinamikom, teku bez ikakvih rezová i digresija, a ono sto im je donosilo populárnost bio je zabavni karakter priča i njihova hinjena dokumentarnost. Moral njihovih fabula bio je mrk ali ono sto se junacima dogadalo poznávalo je neku neobičnu melodramatičnu lakoču. Takav je i apokrif s naslovom Ctenije od svetoga Tome u kojemu se pripovijeda kako je taj svetac putovao Indijom nakon sto su mu Judejci oderali kožu i kako je svoju kožu nosio na štapu čineči uz njezinu pomoč svakojaka čudesa. Bilo je apokrifa u kojima se evandelje pripovijedalo iz vizure Poncija Piláta, bilo je próza u kojima se pokušavalo nagovijestiti bračne probléme Josipa i Isusove májke Marije i u kojima se govorilo o Isusovoj brači. Posebnu populárnost uživali su románi, i to osobito Rumanac trójski. To opsežno djelo koje je pripovjedni režime Homerovih epova, napisao je onaj koji je poznavao i Ovidijeve mlade interpretacije trojanskih ratova i njihovih junáka.
-17-
U svojim europskim inačicama taj je roman dosegao čak 30 000 stihova ali je u hrvatskoj verziji mnogo sažetiji. S posebnom se pozornošču u tekstu, koj i su mnogo čítali svi srednjovjekovni Južni Slaveni, obraduju dogadaji koji su bili u vezi s Parisovim sudenjem i izborom najljepše božice, zatim se opširno iznose dogadaji u vezi s Heleninom otmicom, a onda detaljno opisuje opsada grada Troje i viteško razrješenje te vojne. Pisca Rumanca trojskog nije zanimala transcendentálna ideologija ili arheologija grčkoga svijeta. Taj svijet u ovomu romanu postojao je samo koliko ga je bilo moguče ispripovijedati, i to tako kao da je aktualan i kao daje dio čitatateljeve sadašnjosti. Rumanac trójski s arheološkim seansama onodobnih učenjaka nije imao posla i njegova pisca uopče ne zanima što onodobni Spličani možda vjeruju da su upravo oni bili potomci Trojanaca. Onodobnomu čitatelju Rumanac trójski je trivijalni nadomjestak za stvarnost, on je njezin idealizirani koncentrát. Ljudi koji su čitali srednjovjekovne romane ži vjeli su u gradovima i pripadali su slojevima kojima se dvorská i več pomalo bivša feudálna kultura nudila kao zabáva i počela pretvarati u sebi dostatou priču. Banalizirajuči feudálnu stvarnost, srednjovjekovni románi svojom antickom tematikom stvárali su novu trivijalnu književnost kakva je bila posebno snažna nakon što se tijekom 16. stolječa kodificirao njezin osnovni književni žanr: roman. Populárnost jednaku Rumancu trójskom uživao je i Roman o Aleksandru koji je u Zapadnoj Europi takoder bio poznat u stihovanoj verziji. Hrvatska je verzija prozna i bliska modelu koji se osobito svidao istočnim krščanima, u kojih je imao status jedne od najčitanijih srednjovjekovnih knjiga. Aleksandrida je opšima priča o kralju Makedonaca koji se u toj romansiranoj biografiji prikazuje kao čovjek iznimne tjelesne ljepote, zatim kao vojskovoda s največim uspjesima poznatim u ljudskoj povijesti, a onda i kao vrlo obrazován čovjek koji je učio od Aristotela. Aleksandra se u toj knjizi prikazuje kao uzomoga humanista, kao čovjeka zaokupljena studijem društva i prírode, kao avanturista i pútnika. On nosi kacigu koja je nekoč pripadala kralju Arturu i njega srednjovjekovni čitatelji doživljavaju kao da im je suvremenik. Njegove su postupke aktualizirali jer su čitali tu knjigu u realističnom ključu. Mada je u svému bio neobuzdan, Aleksandar je u odnosu prema ženama bio potpuno uzdržan, bio je punokrvni dvorjanik i vitez koji kao da je došao s nekoga obližnjeg dvora. Dok su pripovjedači apokrifa mnoge elemente svojih priča ostavljali neriješenima i maglovitima, u srednjovjekovnim romanima ispripovijedano se pokušavalo korektno motivirati. I Rumanac trójski i Aleksandrida baštinili su tradiciju helenističkih romana u kojima nema hinjene dokumentarnosti i fragmentarnosti, niti se pripovjedač poigrava motrištima. Njegovo oko je u srednjovjekovnim romanima sveprisutno, on ima cjelovitu informaciju i nema potrebe tražiti neki povoljniji rakurs ili neobičan ulaz u priču. U Aleksandridi je vidljiv sve snažniji európski interes za čudesne prostore i zagonetna biča koja su živjela u zemljama Azije. To zanimanje koje se vidjelo i u apokrifima onoga doba najjasnije je artikulirao Venecijanac dalmatinskog podrijetla Marco Polo. Taj Korčulanin koji se rodio 1254., napisao je jednu od najslavnijih putopisnoznanstvenih knjiga srednjega vijeka. Njegova knjiga Livre des merveilles du monde na francuski je jezik po diktátu u trečem licu napisao neki Rustichello s koj im je Polo
- 18-
boravio neko vrijeme u tamnici. Kasnije se Polovo djelo prozvalo II Millione i postálo je obveznom lektirom svim avanturističkim duhovima koji su koje stolječe kasnije otkrivali nove morské putove i nepoznáte kontinente. Polovo pripovijedanje ima rijetku odliku da se prema drugom i različitom odnosi bez predrasuda. Takvo obilježje u pisca rodenoga i odraslog u višejezičnoj mletačkoj sredini posvema je očekivana. On o Aziji i njezinim ljudima piše s tolerancijom i bez predrasuda i njegov se doživljaj bitno razlikuje od srednjovjekovnih azijskih i indijskih pustolovina kad ih opisujú pisci apokrifa ili onodobnih romana. Marco Polo bio je nosilac novih pogleda na svijet, u Aziji nije vidio samo krajolik krcat magijskim, religijskim i utopijskim značenjima. Za njega je Azija bila još jedna trgovinska i civilizacijska prilika Europljanima, ona za Pola nije bila zemlja za plašenje polupismenih slušatelja.
Još je jedna veliká azijska tema bila poznata hrvatskim srednjovjekovnim čitateljima. Bila je to kristijanizirana legenda o Budi. Ona je fiksirana u Romanu o Barlaamu i Josafatu koji je na Západ stigao iz perzijskog izvornika, a u pučkoj ga je verziji obradio Jacopo iz Voragine i uvrstio u svoju Legenda aurea pa je ta priča, úpravo u toj formi, ušla u Dubrovački legendarij i bila široko poznata u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. U romanu se pripovijeda o sinu indijskoga kralja Josafatu koji je u sebi nosio zanos za pustinjački život ali je, poput Aleksandra Velikog i Marca Pola, mnogo putovao. I on je susretao razné napasti ali je bio sklon meditaciji i malo je imao zajedničkog s ratničkim i trgovačkim pothvatima Marca Pola ili Aleksandra Velikog. Učeni Barlaam je u toj priči onaj koji če pomoci prinčevu konverziju, onaj koji u naraciji ima funkciju savjetnika. Roman
0 Barlaamu i Josafatu prvi je hrvatski bildungsroman, priča o mladičů koji se sukobio s ocem zato stoje zemaljskomu kraljevstvu pretpostavio nebesko i zato što je imao namjeru sirotinji darovati carstvo. Ta istočnjačka priča urasla je duboko u krščanski svijet srednjega vijeka u kojemu se pustinju bespogovorno i rado pretpostavljalo prijestolju.
Legende o svecima bile su medu najpopularnijim proznim sastavcima onoga doba. One su se širile u perifernim seoskim sredinama. U crkvenoj eliti úpravo su legende doživljavali kao najbitniji prozni model pučkih pobožnosti. Gradu su pisci tih priča crpili iz posvema oprečnih izvora, a njihovo pričanje bilo je obuzdanije nego u apokrifima. Kanonska knjiga tih svetačkih legendi je, več spomenutá, Legenda aurea koja je zgotovljena 1255. Njezin autor bio je Talijan Jacopo iz Voragine koji je u taj zbornik uvrstio 182 vitae ispripovijedane prema načelima kasnohelenske próze. Ta se knjiga širila u stotinama prijepisa, a samo u 15. stolječu, nakon izuma tiská, objavljenaje u Europi u 150 izdanja. U Hrvatskoj su se svetácke legende širile pojedinačno i rijetko su sačuvani kompaktný i legendariji. Iznimka je omanji Dubrovački legendarij u kojemu je osim priče o Barlaamu i Josafatu sačuvan i jedan antologijski Život Abrama remete. To djelce napisano je s velikim osječajem za jezik i s preciznim, gotovo scenskim razvijanjem teme o bludnici Mary i, Abramovoj nečakinji. Taj tekst, koji je poznat
1 u latinskoj njemačkoj dramatizaciji iz 10. stolječa, u hrvatskoj inačici je vrlo dobro napisan prozni tekst. Postupno razvijanje napetosti i živi dijalog,
-19-
osječaj za ljudsku kretnju i unutrašnja osječanja osiguravaju ovom tekstu visoko mjesto u srednjovjekovnoj hrvatskoj prozi. U priči se izlaže kako je pustinjak Abraham odmah nakon bratove smrti uzeo k sebi u pustinju sedmogodišnju nečakinju Mariju i kako ju je počeo učiti vjeri. Ona nije znala podnijeti teret pustinjačkog života, zato pobjegne u grad i ondje postane bludnica. Přerušeni Abraham pode ju tražiti i kad dozná gdje živi, predstavi joj se kao ljubavnik, te zajedno s njom ode u ložnicu gdje nakon tužná i ganutljiva prepoznavanja, unese nadu u ono za što je mislio da je bila umrlá duša njegove nečakinje. Veliká pripovjedna novost o srednjovjekovnim naracijama bile su žene. One su bitno osvježile taj žánr jer se njihovo martirološko ženstvo afirmiralo kao neposluh prema zemaljskim autoritetima. U tim pričama one se protivé roditeljskom nalogu ako taj nije uskladen s božanskim. Njihova najčešče izmučena tijela na kraju redovito dolaze u ruke nebeskog ljubavnika koji je u tim pričama zamjena za Lancelota. Ovdje, naravno, nema srednjovjekovnih vitezova da bi mučenike spašavali ali u ovim vitama niti jedna kušnja niti jedno nasilje neče ostatí neiskupljeno. Mašta krvnika u ovim pričama ostvaruje se kao paradoks. Naime, što krvnici više muče svoje žrtve, to one pred njihovim očima brže dobivaju aureolu svetosti. Mnogo je svetaca koji su svojim životnim iskušenjima ponudili narativni okvir tadašnjoj proznoj književnosti. Sve te Agate, Lucije, Barbare, Kataríne i Margarite, svi ti Klimenti, Krševani, Dujmi, Mavri, Nikole i Aleksiji, i kako se sve nisu zvali onodobni šveci i světice, danas su zaboravljeni. Pospremljeni su u patrističke knjige ili im je tek ostalo mjesto u kalendáru. Isto se dogodilo i s onodobnim proznim vizijama, pričama o drugom svijetu i o posljednjim stvarima koje su pobudivale posebnu čitateljsku pozornost u srednjemu vijeku. U tim prozama s posebnim su se úžitkom i reportérskom točnošču nudile slike raja i pakla, čistilišta, ali i svih izvanzemaljskih prostora za koje se vjerovalo da su namijenjeni životu duše nakon tjelesne smrti. I raj i pakao ljudima srednjovjekovlja posvema su stvarni.
Pomisao na spas, ali i strah od paklenih napasti, opsesivno su opsjedali srednjovjekovne duhové. Jedni su smirenje nalazili u strogim pokorama, u isposništvu i postu, a drugi u lektiri apokaliptičnih spisa. U srednjovjekovnim pripovjednim vizijama pospremljeni su tako mnogi kolektívni i pojedinačni strahovi, u njima se skrila nada kako če se na koncu povijesti u nebeskom Jeruzalemu ipak naci mjesta i za one koji nisu mnogo griješili u zemaljskom životu. Veliki dio apokaliptične lektire u srednjemu vijeku čitatelji su mogli zadovoljiti biblijskim ali i apokriŕhim knjigama u kojima se najavljivao Spasiteljev povratak. Ma koliko strašan, on je opisan kao dogadaj s nadom. U vrijeme velikih epidemija i kataklizama, u vrijeme mongolskih i turskih invazija, ti su apokaliptični spiši dávali ljudima snage. Apokaliptika srednjega vijeka bila je vapaj zajedničke nade, drhtaj onih koji su znali da barem u snovima najstrašniji doživljaji ne bole. Bila je apokaliptična književnost namijenjena onima koje je svakidašnjica jako boljela, bila je ona dobra prigoda da se umanji svakidašnje nasilništvo močnih i bila je najbolji pôvod za misao da su pred posljednjim sudom svi jednaki. Najslavnija srednjovjekovna vizija apokriŕha je Pavlova apokalipsa koj a je svojevrsna najava Danteova Pakla i koj a je nadahnula svu apokaliptičnu literaturu zreloga srednjeg vi-
-20-
jeka. Osuden zbog svoje heretičnosti, taj spis je bio mnogo čitan sve do našega vremena i po kvaliteti nikako ne zaostaje za kanonskom Ivanovom apokalipsom. Posebnu ljepotu ima i Varuhovo videnje, uzbudljivi kozmološki spis koji se čitao kao priručnik o posljednjim stvarima i tajnama zagrobnoga života. Knjiga o Varuhu obiluje pitanjima što ih protagonist postavlja svojemu nebeskom vodiču, a odgovori koji se tu reproduciraju čuvaju pregršt prekrasnih mitoloških i poetskih slika. Tako kad Varuh zapita da mu se objasni podrijetlo Mjesečeva i Sunčeva sjaja, odgovori mu se da on nastaje tako što andeli Sunčev vijenac koji se danju uprlja ljudskim grijesima, navečer odnose na čiščenje pred božansko prijestolje.
U srednjemu su vijeku dva Irca stekla golemu populárnost u spisima koji opisujú njihova zagrobna putovanja. Prvi od njih je sveti Patricij, kojemu se u spisu Cistilište svetoga Patricija pripisujú čudotvorni dogadaji u kojima bi, želeči se spustiti u podzemlje, štapom nacrtao krug, našto bi se na istom mjestu otvorila zemlja kroz koju je onda ušao u prostore drugoga svijeta. Da se irskome svecu vjerovalo i da se njegovu viziju podzemlja čitalo kao vrlo opasnu, svjedoči papinska odluka iz 1497. da se odmah imaju srušiti sva obilježja koja je puk postavio na mjestima s kojih se vjerovalo da se svetac spustio u podzemlje. Drugi irski pútnik s vizijama drugoga svijeta nije bio svetac nego grešni vitez, proždrljivi Dundal koji se sa zagrobnim životom susreo na vrlo čudan način. On je za vrijeme neke gozbe iznenada umro. Uplašeni dvorjani zapaziše da u njegovu tijelu ima još nešto topline pa ga ostaviše neko vrijeme nepokopana. Kad je taj parodijski, proždrljivi i pijani Lazar ustao od mrtvih, nazočnima je odmah ispripovijedao što je vidio na drugom svijetu. Dundalovo videnje najbolji je putopis po zagrobnom svijetu, on je za svoje doba najtočniji priručnik o Luciferovu carstvu, knjiga koja se ističe znatnom kompozicijskom urednošču. Dundalovo videnje na moderan način iznosi gradu o kliničkoj smrti srednjovjekovnog viteza, i to tako što u tekstu provodi trivijalizaciju kanonskih i apokrifnih apokalipsa. Bilo je Dundalovo videnje jedna od najuspješnijih srednjovjekovnih najava modernih pripovjedačkih postupaka.
Nikad nije postojalo jedinstveno srednjovjekovno kazalište. Postojali su samo potencijalni trenuci kazališnih dogadanja. Najstariji takvi dogadaji bili su obredni ophodi maskiranih pjevača. Nazivani su Koledom, a tako je nazvaná i Veliká májka, Terra Mater, inače božica plodnosti starih Slavena. Prastarí slavenski običaji, koje su Hrvati dolaskom u novu domovinu postupno kristijanizirali, asimilirali su i rímske saturnalije u kojima se izabirao privremeni kralj, a što je za slavenske pridošlice imalo posebnu draž. U novim hrvatskim obredima pojavljivale su se maskirane figure Daj boga i Daj babe, antropomorťhi ostaci kultnih orgija, koji su parodirali seksualne odnose simbolično prikazujúci stvaranje svijeta. Najizrazitije teatralizacije dogadale su se za vrijeme karnevalskih svečanosti. Mesopust, krnjeval, fašnik ili veljun, kako su ga sve nazivali, vladao je pokladnim razdobljem crkvene godine. Karnevalsko ludovanje, koje je bilo novovjeka varijanta rimskih Saturnalija, započinjalo je odmah nakon Sviječnice a protezalo se do posnog utorka, kada bi parodijski kralj Karneval bio javno šramocen i ubij en. Raz-
-21 -
norodnost karnevalskih sadržaj a u kreatívnom je odnosu sa stvarnošču. Središnji dio tih obreda izgovaranje je Karnevalová testamenta u kojemu se kritickí govorilo o svakidašnjici. Karnevalsko povezivanje inače razdvojenih slika i ideja, riječi i tijela, radikalno miješanje jezika i gesta, obrtanje socijalnog reda i kritiziranje vlasti dobilo je u srednjovjekovlju svoje uozbiljenje u gestici pobožnih prikazanja u kojima se scenskim sredstvima prikazivao život Isusa Krista, zatim sudbina njegove majke te Spasiteljev život nakon smrti i u vrijeme Posljednjega suda. Maskirano mnoštvo koje u karnevalskim ophodnjama nitko nije mogao kontrolirati, pronašlo je u središnjoj fabuli krščanstva ključ u kojemu je prikázalo mit krščanstva, mit o šutljivom kralju kojega krune trnovom krunom, kojega šibaju i propinju zajedno s kriminalcima. Izmedu neobuzdanoga Karnevala i posve predvidljivih religijskih prikazanja o Isusovu životu postoj ale su znatne sličnosti, ali i još veče razlike. I Karneval kao i propeti Isus zajednici su pomagali kako bi otklonila nakupljeno zlo i odagnala ciklički umor. Razlika izmedu te dvije figuře bila je u tomu što su se s propetim i mučenim Isusom identificirali svi, a s Karnevalom, tim kraljem bez nade, nije se identificirao nitko. Dok su u religióznom teatru svi željeli biti Isus i dok su svi u nj ego voj muci prepoznavali svoje muke, dotle Karnevala na lomači nije žalio nitko. Svi su htjeli biti njegovi krvnici.
Prvi religijski tekstovi koji su imali stanovitu teatrabilnost nastajali su u okružju liturgijskih knjiga i bili su svojevrsna proširenja latinskih liturgijskih predložaka. Latinskí tropi Quem Quaeritis i Tractus stellae nalaze se u knjigama zagrebačkoga kaptola i mogu se datirati več u 11. stolječu. Liturgija svojim cikličkim govorom nije otvárala veliki prostor dramskom. Sačuvan je tako i jedan obredni dodatak na hrvatskom jeziku s natruhama staroslavenskog u kojemu Isusova májka prigovara učenicima što su ga izdali. Dramatičnost toga fragmenta, koji je inače bizantske provenijencije, potakla je prve hrvatske glumce da ga izvode pa su u tom tekstu sačuvane didaskalije iz kojih se vidi da se on izgovarao onako kako govore "žene plačivice". Najdramatičnije mjesto čitave Biblije jest trenutak u kojemu Isus pred smrt sumnja u svoju sudbinu i upučuje Ocu prijekor, govoreči "Bože, Bože, zašto si me ostavio". Taj trenutak nije se u srednjemu vijeku scenski prikazivao, a kada i jest, bio je publici gotovo nerazumljiv. Od Isusa nije se očekivala sumnja niti krivnja. Isusova replika o ostavljenosti nije bila dio onodobnih scenskih prikazanja i cesto nije bila izgovarana u središnjemu mjestu krščanskog mita. Nukleus srednjovjekovnoga religijskog teatra smjestio se zato u figuru Isusove majke Marije. Njezin plač nad mrtvim sinom napisan je na náčin starih helenskih nennia. Izgovaran je u stilu drevnih tužaljki nad mrtvima. Planctus Marijin središte je novog i Crkvi bliskog teatra. Najstariji hrvatski Plačevi fiksirani su koncem 14. stolječa, a tadašnji pasionski teatar u kojemu se prikazivala cjelina Isusove muke, ali i sve što joj je prethodilo i što joj je slijedilo, svoje najplodnije razdoblje doživjet če tijekom 15. stolječa. Može se sa sigurnošču reči da, premda postoje elementi večih dramskih cjelina koji bi u idealnoj rekonstrukciji pokrili sva razdoblja Isusova života, uskrsnuča i posljednjeg suda, nema dokaza da su se u Hrvatskoj ikada i igdje izvodila cjelovita višednevna pasionska prikazanja. Najopsežnije je Prikazanje Muke spasi-
-22-
telja našega od koj ega je sačuvano 3658 stihova i u kojemu su sintetizirana mnoga tekstualna i gestička iskustva što su ih imale hrvatske prímorské komuně, i s obzirom na versifikaciju i s obzirom na tehnike fabuliranja. Ovo se prikazanje izvodilo u dva dana, i to tako daje prvi dio odigran na Cvjetnicu, a drugi na Veliki petak kada bi se prikazanje uklopilo u več postoječe crkvene procesije. Izvedbe ovakvog prikazanja koje u fiksiranom tekstu poznajemo u mladém zápisu iz 1556., iziskivale su nápor čitave komuně. Za vrijeme takvih izvedaba oslobadali su se svi potencijali sredine, ne samo njezina versifikacijska i narativna sposobnost nego takoder i njezina likovna i glazbena znanja kao i vještina obrtnika koji su pripremali scénu, kostime i rekvizite. Takav teatar nastajao je u okruženju bratovština koje su od ranoga srednjeg vijeka njegovale koralno pjevanje lauda. Zelja bratima, za razliku od kaptolskih svečenika, nije bila da unaprijede misno slavlje, nego je njihov projekt imao veze s komunalnim životom i potrebom da se zajednica jednom u godini okupi oko figuře Spasitelja i da tom prilikom oslobodi svoje stvaralačke energije. U religijskim prikazivanjima jednako kao i u kamevalskim ophodnjama, publika je bila někom vrstom sudionika jer je u Kristu, čovjeku koji pati, lako prepoznavala svoje tijelo koje je grešno ali koje zbog Kristove žrtve ima nade u vječni spas. Premda su Planctus i Passio bili najčešče dramatizirani, hrvatski su srednjovjekovni autori na sceni prikazivali i druge prizore iz Isusova života. U 15. stolječu datirani su Isusovi disputi s Luciferom, i to pred paklenim vratima u drami o uskrsnuču. U takvim dramama prikazivane su procesije spašenih duša, neka vrsta biblijskih revija na koncu kojih se pojavljivao i sam gradski zaštitnik dapozdravi puk. Tijekom 15. stolječa nastalo je po talijanskom izvorniku Fea Belcarija Prikazanje od nevoljnoga dne od suda ognjenoga koje je najvjerojatnije djelo Marka Maruliča, splitskoga humanista i pjesnika, a u kojemu Isus izlazi iz svoje pasionske figuře pa kao nepotkupljivi i strašni sudac sudi na kraju grešne i nagraduje pokorne. Kazališne igre oko smrti bile su vrlo privlačne publici toga doba. Govor o smrti i posljednjim stvarima premda je vrlo kazalištan, bio je i najlakše kontroliran od strane crkvenih autoriteta. U hrvatskomu srednjovjekovnom teatru veliku su populárnost imali zato dramski ali i prozni tekstovi u koj ima su se oživljavali predsmrtni trenuci nekog čovjeka. Bili su to moraliteti u koj ima su sve scenske osobe, osim umiruče, bile alegorijske i predočivale su na apstraktan náčin vriine i grijehe. Smrt je bila gospodarica toga žánra koji je svoju pozornicu nalazio na samrtnoj postelji. Smrt iz tih tekstova pod strašnom mäskom zadržavala je glas uličnih komedijaša ali je ipak najčešče govorila prijetečim glasom crkvenih propovjednika. U Hrvatskoj prije 1400. bio je poznat traktát u kojemu neki meštar Polikarp razgovara sa svojom smrču. Taj Faustov prethodnik u hrvatskom Slovu meštra Polikarpa iz Ciprije studira mnoge zanosti ne bi li proniknuo u tajnu smrti. Nakon dugih studija o smrti nije doznao ništa, ali mu se zato Smrt sama objavila u svoj svoj oj strávi i s retorikom pred kojom učeni meštar Polikarp postaje sve slabiji, anjegovi razlozi sve smješniji. Sačuvano je i jedno Govorenje svetoga Bernarda koje se takoder pripisuje Marku Maruliču i u kojemu se u obliku scenskog teksta nad samrtnom posteljom
-23 -
obavlja pojedinačno sudenje duši i tijelu. Moraliteti iz hrvatskog srednjovjekovlja svojevrsne su varijacije jednog od najslavnijih europskih dramskih tekstova onoga doba, drame koja se u holandskoj praverziji zvala Elckerlijk, a kasnije je u Njemačkoj postala Jedermann ili u Engleskoj Everyman. U tim moralitetima samrtnicima je ostavljen veoma uzak prostor i kratak vremenski odsječak. Njima pripadá tanka linija koja dijeli život od smrti, linija koja je u publici dok je gledala te prizore umiranja i sudenja, potpaljivala vatru pred kojom nije ostajala hladnom. Bile su to drame koje su izgubile vezu s pričom ali koje su, zaogrnute u alegoriju i intelektualizam, uspjele teatralizirati smrt, predočujuči je retoričkim sredstvima na sceni. Tijekom srednjega vijeka dramatizirano je u Hrvatskoj i několiko svetačkih legendi. U jednoj od njih, koja je takoder djelo Marka Maruliča i koja je svojevrsna prijevodna varijanta Belcarijeve istoimene drame, iznose se okolnosti iz života svetoga Panucija. U Prikazanju historije svetoga Panucija u središnjem prizoru preobračeni gusar i zločinac iz vizure nekadašnjega krvnika pripovijeda okolnosti zarobljavanja jedné žene i citira njezinu tužaljku izravno upučenu krvniku. Tužaljka žene koja se osječa "kako meju vuke ovca" prvi je zabilježeni scenski govor zarobljene žene u hrvatskoj književnosti. Taj tekst svojevrsna je najava renesansnih drama kojima je u središtu zarobljena žena i njezino oslobodenje. Motiv robinje stigao je u hrvatsku književnost iz srednjovjekovne bojne igre moreška koja se prikazivala u primorskim gradovima i u koj oj se stilizirani bijeli i cmi vitezovi bore za oslobodenje zarobljenice. Taj motiv postao je opsesivan za mnoge hrvatske pisce, a u srednjemu je vijeku bio zaogrnut i u moral svetačkih priča. Najznamenitija robinja srednjovjekovne književnosti bila je Margarita. Muka svete Margarite u kojoj se dramatizira život i smrt ove světice najuspješnija je i najbolje osmišljena hrvatska drama u predrenesansnom razdoblju. Prikazanje se otvára idiličnim prizorom u koj emu pastirica Margarita čuva ovce i pjeva, i to iz drugih izvora, dobro poznatu pučku pjesmu o Zadarkinji Mari. Usred pjesme Margaritu prekine násilni Olibri, a njegovi vojnici kad čuju meket ovaca, požele doznati tko je pastirica, zatim požele doznati je li slobodná žena i je li udaná ili je robinja. Uza svu gestičku násilnost Olibri kad govori s Margaritom, radi to, doduše samo u početku, s někom čudnom udvornošču, služeči se čak dvorjaničkom retorikom. On Margaritinu ljepotu opisuje u terminima onodobne trubadurske poezije, ali u drami o svetoj Margariti Olibrijev petrarkizam traje samo trenutak. Več u sljedečoj sceni on je násilni progonitelj krščana, to jest onih koji štuju samo jednoga Boga. U drami Margarita objašnjava krvnicima svoje podrijetlo i svoju vjeru, zatim izgovara obveznu tužaljku svih hrvatskih scenskih robinja, a onda se drama přetvara u zbrajanje okrutnih muka kojima je buduča svetica bila podvrgnuta. Ona na sceni krvari, ali pri svakoj novoj muci sve više afirmira svoje martirološko ženstvo, svoj neposluh močnicima. Nakon pobjede nad drakunom i nakon smrti u kotlu, svetica uz pomoč golubice oslobada svoju dušu, dok Olibri daje u završnom prizoru pobiti sve gledatelje i time suspenzira teatar. Krvnik koji je do tada mučio Margaritu ne vodi o svému tomu računa, nego se preobrati i křene putem Margaritine svetosti. Prikazanje Muke svete Margarite skupilo je u svojim stihovi-
-24 -
ma, ali i scenskim konvencijama, mnoga prethodna iskustva, i to ona iz pučkih teatralizacija ili moreškanskih borbi oko zarobljene žene ali i iskustva iz trubadurske i pobožné poezije. Muka svete Margarite najbolji je dramski tekst ovoga razdoblja. Kad je prvi put izvoden nije nam poznato ali, kako se vidi po jednoj rukopisnoj bilješci, tekstualno je fiksiran prije 1500. Pisac ove dráme ne pokazuje upučenost u antickú ili humanistickú dramaturšku praksu, ali njemu takva upučenost i nije bila potrebná. Muka svete Margarite pravi je klasični plod hrvatske srednjovjekovne književnosti i u njoj je ostvarena sinteza dosegnutih iskustava i svjetovne i crkvene književnosti onoga doba. Ima ih koji vjeruju daje autor Muke svete Margarite bio Spličanin Marko Marulič koji bi u tom slučaju, zato što je i autor Skazanja od nevoljnoga dne od suda, Govorenja svetoga Bernarda i Prikazanja historije svetoga Panucija, bio tvorac najstarijega dramskog autorskog opusa u hrvatskoj književnosti. Muka svete Margarite, čiji su prijepisi nastajali u neposrednoj blizini Marka Maruliča koji se inače rodio 1450., savršeno dobro upotpunjuje tri spomenuté piščeve dráme.
S dramom o Margariti hrvatska književnost izlazi iz srednjovjekovnog razdoblja. Kraj razdoblju obilježio je defínitivan pad Bosne pod Tursku vlast 1463., a posljednji mu je udarac zadao poraz što su ga od Turaka 1493. doživjeli hrvatski velikaši na Krbavskom polju. Premda je u tom trenutku u primorskim gradovima bilo vec snažnih humanističkih individalnosti, taj je krvavi politički dogadaj spustio zastor na srednjovjekovnu Hrvatsku. Istoga onoga dana kad su hrvatski velikaši bili pobijeni, a zemlja bačena na koljena, neki je učeni svečenik, pop Martinac s Grobnika, na margini svetih knjiga koje je úpravo izučavao i prepisivao, napisao zápis o suvremenosti. Njegov lament nad turskim zulumom upisan je usred biblijske Knjige o Juditi. Pop s Grobnika povezao je borbu svete udovice za oslobodenje svoj ega grada s onim što je uskoro moglo očekivati raskomadanu Hrvatsku. Nakon Martinčeva zapisa, neče više biti moguče govoriti o Juditi ili o bilo kojemu drugom svetom sadržaju a da se pri tome ne pomisli i na hrvatsku stvarnost i da se sadržaj teksta ne dovede u vezu sa sudbinom samih pisaca i njihove publike. Književnost je u Hrvatskoj potkraj 15. stolječa počela dobivati nove uloge. Za tu svrhu ona je vec osigurala znatna jezična sredstva. Ono što če joj tada najviše trebati, bile su nove jezične standardizacije, novi žanrovi, nove teme, a zajedno s tim i jače iskustvo antické baštine. Neka od tih iskustava imali su i srednjovjekovni autori samo što je sada njihove dosege trebalo laicizirati i individualizirati, i to nanačin zamišljen u Italiji, kolijevci humanističkog projekta i preporoda, u zemlji koj a je svojom geografskom i kultúrnom bliskošču bitno utjecala na književnost hrvatskoga humanizma i renesanse.
-25 -
-26-
PvANO NOVOVJEKOVLJE
Hrvatski humanizam nije započeo na bojnim poljima a niti na bučnim akademskim raspravama. Početak mu prepoznajemo u tišini zadarskog studija Jurja Benje. Taj učeni čovjek več je u prvim godinama 15. stolječa kopirao Ptolomejeve table, proučavao latinské i grčke tekstove, prepisivao Petrarkin spis o znamenitim muževima, a skupio je i znatnu zbirku domačih antičkih izvora na pergamenama i na kamenu. Benjina djelatnost fascinirala je Ciriaca iz Ancone, jednog od najslavnijih humanista koji je, došavši u Dalmaciju 1435. i tražeči ondje tragove antické baštine, uskliknuo kako na drugu obalu Jadrana dolazi probuditi mrtvé. U Dalmaciji humanisti su se osječali kao kod kuče! Tragova antike bilo je posvuda, najviše u knjižnicama, ali je isto tako bilo dovoljno prekopati vlastito dvořiště pa da se pronadu spomenici izvanredne znanstvene vrijednosti. Ciriaco Ankonitanac o znanstvenim rezultatima do kojih je došao Juraj Benja izvijestio je u putopisnoj poslanici Itinerarium, koju je posvetio papi Eugenu IV. Korpus antičkih studija što ih je u Zadru ostvario Juraj Benja, a upoznao Talijan Ciriaco, svojevrsna je magna charta istočnojadranskog humanizma. Pisati kao Ciceron ideal je prvih hrvatskih humanista. Oboružali su se filologijom kako bi uz njezinu pomoč stigli do temelja na kojima je željelo počivati novo doba. Otkrivajuči jezik starih Rimljana, ali i Grka, humanisti su razgrtali prasinu koja se nakupila nad svijetom antike. Otkrivali su rétoriku i gramatiku zaboravljenog doba, njegovu zanemarenu poetiku i krivo shvačenu znanost. Zajedno sa slikom staré književnosti pred njima se pojavila i nova ideja ljudskog. Oni su radikalno odbíjali prethodno srednjovjekovno doba i vrlo su brzo došli do sasvim novih ideja o proteku vremena i povijesti. Humanisti su u avanturu otkrivanja nove duhovnosti krenuli uz pomoč filologije i arheologije ali njihovi ciljevi bili su okrenuti suvremenosti i njezinu poboljšanju. Prošlost ih je zanimala samo ako su uz njezinu pomoč mogli žedno ispijati sadašnjost. Temeljni prostor humanističkog djelovanja zbog toga se nalazio u školi. Iz nove škole srednjovjekovna skolastika pobjegla je glavom bez obzira. Solidnu humanistickú poduku u Dubrovníku je organizirao Toskanac Filip de Diversis koji je za vrijeme svojega osmogodišnjeg boravka osigurao uvjete nakon kojih je bilo logično da Senat več sredinom 15. stolječa donese odluku kako od tada pa nadalje u radu Velikog viječa toga grada ne mogu sudjelovati nepismeni plemiči. De Diversis je bio i někom vrstom dubrovačkoga vladina glasogovornika pa su njegovi posmrtní govori, kakav je onaj na komemoraciji kralja Sigismunda 1438. ili još više govor u pôvodu iznenadne smrti kralja Alberta, bili natopljeni suvremenošču. De Diversisovi govori najstariji su zagovori antiturske koalicije zapisani na hrvatskom tlu; predlagao je srednji put u istočnoj politici a takvo je opredjeljenje i nadalje ostalo tipičnim za dubrovačku diplomaciju. Najvažnije de Diversisovo djelo je Situs aedificiorum politiae Ragusii u kojemu iznosi pohvalan opis grada Dubrovnika, te izlaže osnovne elemente njegova socijalnog i političkog uredenja. To je spis u kojemu je Dubrovník dobio laskavu
-27 -
ali zadugo i jednu od najučenijih pohvalnica. Temelje humanističkog obrazovanja, úpravo onakvog kakvo je ostvarivano u de Diversisovoj školi, postavio je na Mediteranu i Srednjoj Europi Slaven iz Istre, Pier Paolo Vergerije. On je u svojemu djelu De ingenis moribus et liberalibus studiis puerorum več 1402. zahtijevao odbacivanje skolastičkih priručnika i napuštanje lošega latinskog stila kojim su te knjige bile napisane. Vergerije je ostavio traga medu Slavenima ne samo u Hrvatskoj, na ugarskom dvoru u Budimu nego i u Krakovu. Bio je aktivan u krugovima panonskih i poljskih humanista, a tražio je da se radikalno raskine s obrazovnim fantazmagorijama i da se provede radikálna reforma Crkve i njezinih obrazovnih i upravnih institucija. Jer humanizam je od početka nosio snažnu kritičku črtu i nju nije ugušio pedantizam tadašnjih akademija niti nastrana autističnost dijela tadašnjih učenjaka. Vergerije je imao izniman utjecaj u Budimu na Križevčanina Ivana Viteza od Sredne koji je u vrijeme vladavine Matijaša Korvina doveo na Dunav čitav niz jadranskih humanista iz Dubrovnika, Trogira i Sibenika. Naj znamenitý'i medu budimskim humanistima bio je Janus Pannonius, kasnije prozvan Ivanom Cesmičkim. Tom nečaku Ivana Viteza koji je odrastao u etnickom šarenilu Korvinova budimskog dvora, latinski je bio materinji jezik. On drugoga jezika nije ni imao. Imao je, doduše, više domovina. Studirao je u Ferrari kamo je stigao 1447. i odmah došao na glas zbog lakoče kojom je slagao latinské stihove. Kasnije je Pannonius po ujakovoj želji još studirao i pravo u Padovi. Život u Italiji i godine učenja bile su najsjajnije razdoblje Pannoniusova života. Cim se vratio u Budim, započne ondje več otprije osiguranu crkvenu i političku karijeru. Razočaran duhovnom zapuštenošču tadašnje Panonije osjeti dosadu i neku čudnu izoliranost. O svojoj razočaranosti domovinom Pannonius, koji se sam s razlogom prozvao panonskim Pertrarkom, pjevao je čitav život. O stanju u Crkvi, a posebno na rimskom dvoru, imao je kritičko i vrlo radikalno mišljenje. Zbog toga se i nakon smrti jako svidao Erazmu Roterdamskom koji ga je divinizirao. U pjesmama Jana Pannoniusa titra neobična uzbudenost vječnim i beskonačnim. Zvjezdoznanstvo je bilo veliká pjesnikova ljubav. Gledajuči zvjezdani svod, mislio je na vječnost, onu istu o kojoj je maštao i za koju je vjerovao da če je steči neprolaznošču svojih pjesama. U pjesničkim poslanicama Pannonius se iz Budima žalio svojim talijanskim prijateljima i pisao im da u svojoj Barbary i nema dovoljno knjiga, ali niti slušatelja koji bi ga svojim pljeskom mogli potáči. Jednom je rezignirano zaključio kako bi u njegovoj domovini čak i Ovidiju promukla lira, a Ciceron bi ondje zanijemio. U književnoj ostavštini Janusa Pannoniusa ima niz političkih prigodnica, najčešče panegirika koje je posvečivao kraljevima i svojim učiteljima. Od duljih tekstova vrlo je važan njegov spjev Eranemos u kojemu opjevava mitsku borbu vjetrova koji se prepiru o tomu koji je najjači, a presudu na kraju donosi Eol. Važna mu je i odulja pjesma De rerum humanarum conditione u kojoj kroz Božja usta postavlja rétoricko pitanje "Zar ne vidite, dokle je več dosrljao ljudski rod", a zatim sam sebi odgovara slikama u koj ima melankolično lamentira o zaboravu svih moralnih vrijednosti i iznosi tvrdnju da "sav ljudski rod u bezdan strmoglavo hita, da u zlo zemlja tone i da joj sve vrijednosti vise o slaboj niti". Napisao je Pannonius i 35 elegi-
-28-
ja u kojima ima mnogo autobiografskih stihova od kojih su najljepši oni posvěceni majci Barbari. Za vrijeme svojih bolesti ispisivao je niz elegija, kao i one u kojima se obrača vlastitoj duši. Pannonius je pisac goleme zbirke epigrama u kojima s istančanim osječajem za porugu, ali i za opscenost, iznosi javnosti manje poznati dio svojega karaktera. Pjesnikovi provokatívni stihovi uza svu hinjenu autobiografičnost ipak su samo vrhunski ostvarene imitacije rimskih klasika, i to posebno Marcijala. Pannonius koji je poznavao i grčke primjere toga žánra, sam je sebe jednom podrugljivo nazvao Marcijalovim majmunom. Bio je pjesnik samoče ali mu sudbina nije odredila samoču. Živio je u doba turskih upadá u Bosnu i Ugarsku, nasilja na hrvatskim granicama i o svim tim dogadajima ostavio je tragova u pismima što ih je slao i govorima što ihje održao. Ovaj tankočutni pjesnik bio je pri kraju života izabran za slavonskog bana, a onda je zajedno s nekim borbenim plemičima sudjelovao u uroti protiv kralj a. Danas nije poznato što je to nježni i tankočutni pjesnik tražio u toj inače šeprtljavoj uroti. Zna se samo daje nakon njezina krvavoga kraja otišao u prognanstvo i da je, na samom početku svojega izbjeglišta, u 38. godini života, 1472. umro na Medvedgradu ponad Zagreba. Janus Pannonius nije za života svoje pjesme objavljivao u knjigama. Tiskarstvo nije imalo utjecaja na rad i populárnost najznamenitijega panonskog humanista. Po tomu bio mu je srodan Dubrovčanin Ilija Crijevič kojemu je takoder Italija postala drugom domovinom. On je u Rimu u glasovitoj akademiji Pomponija Leta bio ovjenčan lovorovim vijencem. Za života tiskom je objavio tek četiri kráča sastavka. U kvirinalskoj akademiji izučavao je antickú dramaturgiju pa je napisao studiju o Plautovim komedijama i njihovim prolozima. Kad se devedesetih godina 15. stolječa vratio u Dubrovnik, počeo je raditi u gradskoj školi ali je, kao i njegov prethodnik de Diversis, obavljao funkciju republičkoga glasogovornika. Crijevič, koj ega i u službenim spisima nazivaju poeta, napisao je neke od tada najvažnijih pjesničkih zbirki na latinskom jeziku. Poput Pannoniusa, i on je u latinskom jeziku živio više nego u materinjem. Kao trinaestogodišnji dječak otišao je u Rim i ondje primio strogo humanisticko obrazovanje te je hrvatski jezik jednom neoprezno nazvao ilirskim skvičanjem. Takav odnos prema vlastitomu jeziku nije umanjio Crijevičeve patriotske osječaje prema zavičaju. U poemi De Epidauro izravno govori o suvremenim turskim upadima na tlo Dubrovačke Republike i kaže kako nije moguče pobječi iz zavičaja a ne zaštititi oltáre i hramove koje pustoše barbarská plemena. Crijevičevi najuspješniji stihovi nalaze se u pjesmama iz Flavijina ciklusa u kojemu ima i erotskih ali i seksualno izravnih elegija posvečenih jednoj dubrovačkoj vladici iz obitelji Bona, avečim dijelom razbludnoj Rimljanki Flaviji. Crijevič je upomi opisivač renesansih ljubavnih assalta, nekog njemu bliskoga slatkog ljubavnog nasilja u kojemu ima i knjiških podsječaja ali i izravnih ispada pjesnikove násilne naravi. Jednom je pjesnik na javnomu mjestu napao vlastitu punicu pa je bio osuden da u tamnici provede božične praznike. O tomu je onda napisao uvjerljivu uzničku elegiju, prikrivajuči banálni i sramni uzrok svojega tamnovanja. Crijevič je bio jedan od najučenijih hrvatskih pjesnika svojega doba, autor je velikog opusa koji je zasjenio manje opuse njegovih dubrovačkih vršnjaka. Medu latinistima Crijevičeva doba
-29-
isticao se u Dubrovníku još i Jakov Bunič koji je književni svoj rad stavio u funkciju osobnih interesa na papinskom dvoru i diplomaciji. Taj krščanski humanist autor je jednog spjeva o Otmici Kerbera čije spuštanje u pakao prikazuje kao alegoriju Kristova spašavanja duša iz čistilišta. Bunič je napisao i ep O životu i djelima Isusa Krista u šesnaest pjevanja. Pjesnik koji je u mladosti trgovao sagovima i draguljima, svoju je književnost doživljavao kao dio društvenoga nastupa, a knjige su mu bile nekom vrstom posjetnica. U Dubrovniku ni tada a niti dugo poslije nije bilo tiskaře pa su Crijevičevi i Buničevi dalmatinski suvremenici, koji su bili podanici Venecije, s tiskanjem svojih knjiga imali sasvim drukčijih iskustava. Venecija je bila, naime, tiskařská metropola onodobne Europe. Najčešče su knjige tih Dalmatinaca ovima bile svojevrsne mjenice za društvene povlastice, ali su ih oni lakše tiskali od svojih dubrovačkih vršnjaka. Tako je jedna od najstarijih hrvatskih knjiga tiskaná u Veneciji samo desetak godina nakon Gutenbergova izuma. Bila je ta knjiga posvěcena mletačkom duždu Pietru Mocenigu. Autor toj knjizi, objavljenoj 1477., bio je Trogiranin Koriolan Cipiko koji u njoj iznosi pohvalni ali i vrlo pedantni opis borbi što ih je mletački vojskovoda Mocenigo, dok još nije bio dužd, vodio protiv Turaka na Bliskom istoku. Knjiga je u mladim izdanjima dobila naslov koji je zadržala i do danas. Prozvali suje De bello Asiati co. Iza pompoznog naslova skrivao se skromni opis lokalnoga rata koji se kronološki nastavljao na kaos izazvan pádom Carigrada 1453. Upravo je Koriolanov otac Petar Cipiko bio pomorski kapetan i vrlo učen čovjek koji je, več spomenutom zadarskom humanistu Jurju Benji, vracajúci se s plovidbi grčkim arhipelagom, donosio kamene natpise i antické dokumente. Sin Koriolan naslijedio je očev interes za antički svijet pa je dobro naučio klasični latinski jezik na kojemu je i ispisao svoju ratnu kroniku. Cipikovo djelo je prepuno humanističkih opažaja o ruševinama antičkog svijeta što ih je vidio na Bliskom istoku. Ima u toj knjizi i vijesti o spomenicima pokraj kojih su vojnici prolazili, opisa gradova koje su osvajali i pljačkali. U knjizi o azijskim vojnama Cipiko spominje i vážnost grada Dubrovnika u opčem razvitku istočnojadranske obale. Knjiga o protuturskoj vojni fascinira današnjeg čitatelja i zato što je njezin autor bio jedan od rijetkih Hrvata koji je Türke stigao opisati iz vizure pobjednika. Potomcima Koriolana Cipika ta se vizura mogla činiti samo kao nestvarni san. Oni su o Turcima zadugo svjedočili jedino iz očista žrtve. Iste godine kada i Cipikova kronika, pojavile su se Elegiae et carmina Jurja Sižgoriča, prva tiskaná hrvatska lirska knjiga uopče. Sibenčaninu Sižgoriču učiteljem je bio talijanski humanist Tiddeo Acciarini koji je u mnogim gradovima Dalmacije, pa tako u Splitu i Dubrovníku ali i u Sibeniku, radio na školama i znatno podupirao gradevinu najranijega hrvatskog humanizma. Večina pjesama u Sižgoričevoj zbirci iz 1477. ima prigodni karakter i danas je začudno koliko je učenih i važnih ljudi taj pjesnik poželio spomenutí u knjižici koju je objavio kad mu je bilo točno pedeset godina. Najslavnija pjesma koju je ovaj biskupski vikár i padovanski dvostruki doktor uvrstio u svoju knjigu jest Elegija o turskom uništavanju Sibenskogpolja. U toj je pjesmi Sižgorič zaboravio humanistické rekvizite, muze i antické autore, njihove citáte i čvrste figure pa se odlučio izravno obratiti Ovidiju. Veli da če upravo on, koji je i
-30-
sam bio prognanikom, najlakše shvatiti što se dogada na novim turskim granicama. Nakon kratkog opisa Turaka i njihove vjere te aluzija o njihovu nasilju u svetim prostorima grčke i rimske kultuře, prelazi Sižgorič na opis tužné stvarnosti svojega zavičaja da bi pjesmu, prepunu strašnih slika, završio odlukom da i sam u ruke uzme oružje i bráni svoj grad i njegovu okolicu. Ima u Sižgoričevu opusu i nježnih pjesama ali su češče one koje su posvěcené smrti. Pjesnik rado pjeva o bolestima i o strahu što se pojavljuje pred skorom smrču. Ljubavna Petrarkina lira šibenskoga pjesnika gotovo da i nije dotakla. Kad pjeva o ljubavi, ovaj crkveni službenik kaže daje slatka ali škodljiva. Mnogo više nego o ljubavi pisao je Juraj Sižgorič o vážnosti pjesničkog zvanja i o uglednomu mjestu pjesnikovu u društvu. Njegov Parnas koji je jednom pobrojio i opisao bio je pomno izabran. Na njemu se smjestila probraná antologija u kojoj je bilo mjesta samo za najbolje, i to za Marcijala, Katula, Propercija, Tibula, Ovidija, Horacija, Plauta, Terencija i Vergilija. Daje Sižgorič za života uživao veliku slávu, svjedoči pohvalno latinsko pismo koje mu je uputio Marko Marulič. Splitski pjesnik, koji je sa Sižgoričem dijelio istoga učitelja, Talijana Acciarinija, starijem kolegi šalje na ogled svoje pjesme i ponizno iznosi želju da i sam křene njegovim stopama i da postane književnikom. Marulič je, kad je 1477. bila objavljena Sižgoričeva knjiga stihova, imao samo 28 godina. Trebalo je proči još četvrt stolječa pa da u jednom pismu tada sredovječni Marko Marulič napiše za sebe kako je úpravo on Dante hrvatskoga jezika. Sižgorič mu je u tome mišljenju držao pero i bio učiteljem jer úpravo je od njega Marulič mogao naučiti mnogo o ugledu pjesnikovu i o vážnosti njegova društvena položaja. Nisu sva djela Sižgoričeva bila tiskaná za pjesnikova života. U rukopisu mu je ostao kratak no dobro napisan opis grada Sibenika ali i tadašnjih folklornih tradicija. Ovaj klasicist svoje suvremenike iz obližnjih sela gledao je kao da su potomci grčkih pastira pa je u njihovim pjesmama i plesovima pronalazio tragove izgubljenog antičkoga svijeta. Bio je s Janusom Pannoniusom prvi hrvatski pjesnik od formata. Dobro poznavanje svijeta i njegovih okolnosti, zatim suveréna upotreba nadnacionalnoga latinskog jezika, nisu mu bili preprekom da dobro pogleda i u svoje vlastito dvořiště.
Dok se filozofy a u srednjemu vijeku bavila velikim sistemima metafizike i dok su joj cilj bile sume znanja, dotle se u doba humanizma ona okrenula svakidašnjici. Filozofirati značilo je pisati o politici i filologiji, društvenom ponašanju i meteorology i. Večina tadašnjih proznih hrvatskih knjiga bila je namijenjena širokoj publici, ljudima kojima filozofya nije bila struka. Pisci tih knjiga, cesto sročenih u obliku dijaloga, nisu uvijek bili profesionalci. Bilo je, doduše, medu njima i profesorskih vaganata kakav je Juraj Dragišič, Bosanac iz Srebrenice, koji je predavao filozofiju na mnogim europskih sveučilištima i u tekstovima branio buntovnoga Savonarolu, koji je objavljivao utjecajne studije o nebeskoj prirodi anděla i napisao u svoje doba najmoderniji sveučilišni priručnik logike. Hrvatski humanisti bili su najčešče učeni diplomati ili trgovci. Rjede su bili svečenici. Zeljeli su drugima ispripovijedati svoje vlastito životno iskustvo, iznijeti svoja znanja o nekim tada aktualnim segmentima znanosti. Brzina njihovih reakcija i stilska svježina njihovih traktata bili su upisani u svaku stranicu tih próza. Medu aktual-
-31 -
nosti okrenutim hrvatskim humanističkim knjigama najuglednije mjesto pripadá spisu Della mercatura et del mercante perfetto što ga je Dubrovčanin Benko Kotruljevič napisao za potrebe trgovca i njegove izobrazbe. Nakon što je preuzeo očeve poslove, taj je Kotruljevič trgovao južnom Italijom, putovao obalama sjeverne Afrike i Spanjolske, a onda je ušao u službu napuljskih Aragonaca. Svoju raspravu o trgovini napisao je 1458. i u njoj je vrlo sustavno iznio zamorna poglavlja o svakidašnjem bankovnom poslovanju, o vodenju knjiga i podizanju kredita, a potom je prešao na živi opis svakidašnjice kakvu je sugerirao trgovcu i njegovoj obitelji. Po tom dijelu knjige Kotruljevič je jedan od zanimljivijih hrvatskih pisaca svoje epohe, a ako njegovoj knjizi o trgovini pribrojimo još i traktát De navigatione iz 1463. u kojemu, dva desetlječa prije Kolumbova otkriča Amerike, promovira zapadni plovidbeni put kao prirodan smjer za dolazak u Indiju, onda se lako vidi daje ovaj avanturist, ali i poslovni čovjek, stvorio jedan od najaktualnijih opusa medu Hrvatima svojega doba. Pisao je talijanskim jezikom ali s obiljem latinskih citata i označenih grčkih i starorimskih izvora. Posjedovao je vrlo dobru privátnu knjižnicu, što se nazire i po suverénom poznavanju aktualnih humanističkih izvora. Kotruljevič je u svojim djelima iznio obilje podataka o svakidašnjem životu. Cak je osječao razlog da navodi i hrvatske poslovice u talijanskom prijevodu. Kotruljevič je učeni pisac koji je tako, citirajuči jednom Vergilija, radikalno ustvrdio kako nas tek lektira starih pisaca čini pravim ljudima. Uza svu učenost i mjestimični pedantizam bio je najviše okrenut svakidašnjim temama. Zato i nije slučajno što je pisao na talijanskom jeziku koji je u to doba bio lingua franca čitavog Mediterana. Nažalost, Kotruljevičeva knjiga o trgovini bila je prvi put tiskaná tek 1573. Njezin je prvi izdavač bio filozof Frane Petrič s Cresa koji je dobro osjetio vážnost toga djela. Nisu pronadene dvije Kotruljevičeve izgubljene knjige, i to jedna o ženama i njihovu društvenom statusu a druga, koj a je takoder bila povezana sa ženskom dušom, o karakterologiji i simbologiji cviječa zvala se Della nátura deifiori. Bio je někom vrstom renesansnoga univerzalnog čovjeka; bavio se trgovinom i pisao knjige, obavljao diplomatske poslove za rodni grad i proučavao antické izvore, a stigao je biti i ravnatelj kovnice novca u Aquili. Za razliku od večine hrvatskih humanista, nije oživljavao mrtvé jer su njega jedino zanimali živi; od svih njih došao je u najživlji dodir s aktualitetom. I nešto mladi Kotruljevičev suvremenik Feliks Petančič nije izbjegavao susrete sa stvarnošču svojega vremena. Taj nezavisni lutalica i dvorjanik živio je izmedu rodnog Dubrovnika i Budima, gdje je bio voditelj kraljevskog skriptorija, izmedu Senja i Zagreba gdje su rado slušali o njegovim istočnjačkim iskustvima. Najradije je bio poslanikom u najtežim misijama kod Turaka, a európsku su slávu stekla tri njegova memoranduma u kojima je osim književnog nerva, pokazao i silnú želju da okolinu upozna s neprijateljem kojega su svi s úžasom spominjali ali kojega su tako slabo poznávali. PetančičevaHistória Turcica iz 1501. svojevrsni je opči pogled natursku povijest od Osmana do piščeva doba, dok mu je knjiga De itineribus in Turciam originálna analiza vojnih prilika, pri čemu je ovaj lucidni pisac zagovarao prenošenje večeg dijela antiturskih operacija u osmanlijske granice. Petančičev Descriptio Turciae ne ponavlja več řečeno u
-32-
prethodnim knjigama nego donosi i točne opažaje društvenog uredenja u Turskoj. Imao je pisac slikarsko oko pa ni njemu kao ni večini njegovih hrvatskih suvremenika, doduše nešto mladih od njega, nije mogao promači bijedan položaj Južnih Slavena pod turskom vlascu. Petančič je prvi koji je sa zapadnjačkog očista balkánske krščane gledao kao potencijalne suradnike u borbi protiv Osmanlija. I prve panslavenske ideje bile su iskazane u humanistickom okružju. Najgorljiviji zagovomik humanističkog slavizma bio je dominikanac Vinko Pribojevič koji je, vrátivši se iz Poljske na rodni Hvar, ondje održao 1525. Go vor o podrijetlu i zgodama Slavena. Několiko godina kasnije spis mu je objavljen u Veneciji i doživio je znatan čitateljski uspjeh. Príboj evič je anticipirao vatikánsku istočnu politiku, a njegova se knjiga uza sve manjkavosti i pretjerivanja može smatrati jednim od najzrelijih hrvatskih historiografskih doprinosa u humanizmu. Premda je nekritički medu Slavené ubrojio i Vandale pa i Tračane, Gote, Hire i Grke, mada je Slavenima smatrao čak i egipatske faraóne i Aleksandra Velikoga, Pribojevič je iznio sasvim modemu koncepciju povijesti i protoka vremena. On je povjesničar dobrog stila koji nije vjerovao da se trenutak u kojemu piše nalazi na kraju povijesti. Za razliku od srednjovjekovnih historičara, ovaj humanist nije očekivao kraj svijeta niti je njemu povijest počinjala Kristovim rodenjem. Bio je pisac koji zna da stoji na početku jedne epohe i koji se trudio da o njoj ostavi učeni i uvjerljivi trag. Srodan doživljaj prošlosti imao je i Dubrovčanin Ludovik Crijevič koji je s mnogo književnog talenta i s istančanim osječajem za psihološke nijanse, u Komentarima svoga vremena ispisao najhrabriju hrvatsku knjigu onoga doba. Vrátivši se sa studija u Sorbonni, nije se poput večine svojih plemičkih srodnika posvetio trgovini ni državnim poslovima, nego je stupio u benediktinski red te je u samostanima u Dubrovniku, ali i na putovanjima po Ugarskoj, radio na svojemu životnom djelu u kojemu je u narativno kolo obuhvatio sve európske dogadaje nakon smrti kralja Matijaša Korvina pa do konca pontifikata Leona X., kada se u Rimu počinju stvarati uvjeti za strategy u skoré katolické obnove. Crijevičevi Komentári još su jedna knjiga o Turcima ali su oni još više od toga i pošteni opis moralnog rasula papinskog dvora za vrijeme pape Aleksandra VI. iz roda Borgia. Izvrstan stilist Crijevič nije povijest opisivao kao zbirku dogadaja kojima se ne znaju ni uzroci ni svrha, nego se trudio proniknuti u najdublje uzroke ljudskih spoznaja i postupaka i doznati pravú tajnú ljudskih nagona i ideja. Bio je prvi hrvatski historičar koji nije fantazirao nad dogadajima i koji je dok je pisao o Turcima, znao suspregnuti gorčinu zbog morálne inferiornosti kriznoga krščanskog zapadá i koji je bez straha znao iznijeti tézu o tomu kako se ne treba neprijatelja plašiti, kako ga treba uvažavati i, konačno, upoznati da ti se slučajno ne bi dogodilo da mu postaneš sličan.
Daleko od bojnog polja i navij ačkih prosudbi, daleko od dvorová i europskih sveučilišta nastala je i jedna tiha ali svakako najljepša hrvatska humanistická zbirka ljubavnih pjesama, malena latinská knjižica Elegija što ju je Dubrovčanin Karlo Pucič objavio 1499. i posvetio nekoj Gnezi. Zbirka je s jedne strane slijedila iskustva antičkih liričara, a s druge nauk suvremenih, Platónom inspiriranih estetičara, o tomu kako se zemaljska ljubav može prevladati jedino nebeskom.
-33 -
Ideja da se ljudska duša uz pomoč ljepote i ljubavi oblikuje i da raste te da se jedino kontemplacijom i ekstazom stiže do Boga koji je cilj svakoj ljubavi, imala je temelje u srednjovjekovnoj mistici. Svoj pjesnički jezik ta ideja pronašla je prvi put u stihovima provansalskih trubadúra i njihovih talijanskih sljedbenika iz kruga Dantea i Petrarce. Karlo Pucič bio je prvi latinistički trubadúr hrvatske lirike. Roden 1558., dobio je solidno obrazovanje u Italiji i ono mu je pomoglo da s lakočom imitira latinské ljubavne pjesnike Tibula i Propercija. Pucič je bio najbliži talijanskoj ljubavnoj poeziji jednog Michelangela Buonarottija, Lorenza Medicija, Pietra Bemba ali i svojih hrvatskih vršnjaka koji su, poput Sigismunda Menčetiča i Džore Držiča, u isto doba kad i Pucič, pisali ljubavnu liriku na hrvatskom jeziku. Pucič je bio pozorni čitatelj Petrarkin. U svojemu latinskom kanconijeru, malenom ali uvjerljivom, pokazuje on začudnu odmjerenost kojoj ništa ne oduzima niti završna slika zbirke u kojoj pjesniku nakon Gnezine smrti izraste perje po tijelu pa se sprema na završni let k Olimpu, kamo se uputio osloboden požude i svjestan daje, slijedeči ljepotu, stigao u blizinu besmrtnosti. U koricama Pucičeve knjižice smjestio se estetski i filozofski program hrvatske renesanse lirike koja se nakon njegatemeljila na svakidašnjemu govomom jeziku gradskih sredina i koja je bila prva hrvatska pjesnička škola. Tematski i sadržajni korpus te lirike nastajao je u posljednjim desetlječima 15. stolječa i bio je isključivo petrarkistički. Glavne osobnosti najranijega hrvatskog petrarkizma dva su Dubrovčanina koje se sasvim nepravedno doživljava dioskurima premda oni posjeduju snažno individualizirane glasove. Slaganje ljubavnih stihova na hrvatskom jeziku bilo je za njih izvor trenutne zábave. Dok je u Italiji petrarkistička poezija bila posljedica nešto čvrščega profesionalnog ugovora izmedu gospodara i pjesnika, izmedu dvora i dvorjanika, dotle je u hrvatskim prilikama socijalni naboj tih stihova završavao u relativno uskom krugu vršnjaka i vrsnica. Dubrovački petrarkisti nisu svoj glas posudivali ni knezu ni njegovim savjetnicima. Njihovi su ljubavni kanconijeri prije svega bili někom vrstom intimnih lirskih dnevnika. Petrarkisti toga doba, osim što bi svladali temeljna znanja o antickom ljubavnom i idiličnom pjesništvu, osim što su poznávali Petrarkin Kanconijer ali i trubadursku poeziju njegovih talijanskih, pretežno napuljskih sljedbenika, osluškivali su s velikom pozornošču uličnú popijevku i národnú pjesmu čija su iskustva, a nekad i nepromijenjene cjeline, unosili u vlastite zbirke. Autobiografizam bio je važno obilježje ranoga hrvatskog petrarkizma. Ta lirika slúžila je svojim tvorcima kao terapeutsko sredstvo u stanjima zaljubljenosti i kao moneta za stjecanje ženské naklonosti. Jezik njihove ljubavne poezije uza svu svoju latentnú uzvišenost bio je najčešče tek redigirani jezik ložnica i ljubavnog šaputanja, govor pun ekliptičnih usklika i ljubavnih laži, govor izravniji od bilo čega poznatog u dotadasnjoj književnosti. Ti pjesnici su živjeli u jeku klasicizma i on im nije bio stran. Citirali su pojmové klasične mitologije ali su i najavljivali manirističku osječajnost mnogo prije nego što je ona postala európskom pojavom. Njihova poezija bila je spona izmedu srednjovjekovlja i postrenesanse, a svaki od tih ranih petrarkista bio je manje popularan od vlastite poezije koju je sredina prihvačala kao opče vlasništvo. Glavni korpus rane petrarkističke poezije fiksiran je u Zborníku Nikše Ranjine koji je svoj
-34-
lirski spomenar započeo ispisivati 1507. kad mu je bilo samo četrnaest godina. I taj marginálni podatak o dječaku skupljaču petrakističke lirike pokazuje da se ova doži vij avala kao igra. Največu zastupljenost u Ranjininu zborniku imale su pjesme Sigismunda Menčetiča koji je, jer je bio roden u močnoj plemičkoj obitelji, stekao dobro humanisticko obrazovanje. Koliko zbog pjesničke vještine, suvremenici su ovoga Menčetiča upoznali i po njegovoj dnevnoj nazočnosti u gradskoj crnoj kronici. Kao trgovac Menčetič je mnogo putovao po Bliskom istoku ali je svojemu hedonistickom i eksplozivnom temperamentu najbolji okvir pronalazio u stotinama ljubavnih pjesama. U njima je, po navici tadašnjeg humanizama, naglašavao svoj društveni status, a broj nim antičkim citatima razmetao se svojom klasičnom obrazovanošču. Mitološkom Menčetičevu repertoáru posvema je ravnopravan popis od dvadeset i pet ženskih imena koja šetaju njegovim stihovima i njihovim akrostihovima. Menčetič je bio najlascivniji pisac u krugu svojih suvremenika, sto još ne znáči da mu erotika nije bila donekle kontrolirana. Menčetič, koji je skončao 1527. u epidemiji kuge, bio je pjesnik koji je najradije opisivao ljubav na posljednji pogled. Krijesnice njegova lirskog erosa ne traju dugo ali za sobom ostavljaju trag tuge i svijest o prolaznosti trenutka. Přelijepe su njegove trubadurske albe u kojima u klaustrofobičnim prostorima dubrovačkih zidina, u uskoj uličici kroz nasuprotni prozor promatra češljanje gospode u koju je zaljubljen i koja ga svojim okretom glave i lelujanjem kose podsječa na jelena. U ljubavnoj poeziji Menčetičevoj dominiraju falusoidni muški i animalni ženski simboli, a češte su u njega i zaobljene i vlažne slike hladovina i jezera te pitomih pernatih životinja. Zena se našla u samom središtu te erotizirane i idilične poezije. Nju se doživljavalo u kategorijama neoplatonizma kao biče s potencijalnim božanskim razvojem. Za prve hrvatske petrarkiste bila je ona i Eva i Madona, davao i andeo. Bila je uzvišeni izvor ljubavi ali i njezina najniža svrha. Ali dok je Francesco Petrarca u svojoj poeziji fiksirao stanja ljubavi i ekstaze, zanesenosti i boli, patnje i sreče, dotle je hrvatskim pjesnicima najčešče izmicao taj naljepši sloj božanskog Petrarke. Njima je tek uspijevalo opjevati rituále zavodenja, opisati vanjska stanja zaljubljenosti i ponuditi broj ne aluzije na obljubu. Opjevavali su prvi hrvatski petrarkisti trenutke ali ne i stanja. Svaki put kada bi pokúšali odškrinuti nutrinu svoje duše, prokuljali bi iz njihovih pjesama najlošiji stihovi u kojima su čak i vatrogasci uz pomoč rima bili pozivani da ugase požáre srca koje ni rijeke suza više nisu uspijevale smiriti. Sadržaj najranije hrvatske lirike gubio se tako u nemogučnosti da se svij et opjeva kao jedinstvo riječi i stvari. Zbog toga su se petrakističke pjesme vrlo cesto pretvarale u besmisleno redanje riječi, u pjenu zvuková koja je gubila svaki dodir sa stvarnošču. Menčetičeva muka s još neiskušanim pjesničkim jezikom ponudila je u njegovu Kanconijeru ipak neka od najerogenijih mjesta hrvatskoga ljubavnog pisma. Njegov nešto mladi, kratkovječniji suvremenik Džore Držič, koji je preminuo 1501., pisac je cjelovitog i po vrijednosti vrlo odmjerenoga kanconijera. Bio je autor koji je za razliku od Menčetiča znao obuzdati svoj glas i poeziji dati potrebnú disciplinu. Bio je poeta doctus, učen i u hrvatskom je jeziku stvorio opus u kojemu je eksperimentirao više s oblicima i retoričkim obrascima nego sa sadržaj ima. Od Menčetiča
-35-
razlikovao ga je i socijalni i radni ambijent. Bio je klerik i pučanin pa zato i ponešto čudoredniji od drugih svojih petrarkističkih vršnjaka. Kad je opisivao ženskú ljepotu, radije je posezao u antické kataloge i staré tiplogije nego u vlastito iskustvo. U poeziju hrvatskih petrarkista prvi je uveo simbolički bestijar koji je smjestio u idilični utopijski krajolik. Bio je tvorac prve domáce maskerate u kojoj se sam pojavljuje kao dramski lik, zamaskirana proročica koja najavljuje budučnost i koja če u djelima mladih pjesnika biti vrlo cesto prikázaná kao erotizirana Jedupka. Sačuvana je i dramska ekloga Džore Držiča s naslovom Radmio i Ljubmir u kojoj možemo prepoznati prvi hrvatski svjetovni dramski tekst. U tom dramskom dijalogu susreču se dva pastira pa jedan več u prvoj replici onoga drugoga upozorava da bude oprezan jer daje stupio u prostor "meu knězovi", dakle medu one koji su kazališni spektakl naručili. U Držičevoj eklogi pastiri govore o neprisutnoj vili ali i bez ženské fizičke nazočnosti taj scenski dijalog rodočelnik je mladih idiličnih i ljubavlju okupanih pastirskih drama koje su uz tragedije i komedije u renesansi bile treči dramski žánr. Daje Džore Držič imao dramski nerv, svjedoči i njegova dulja poema Cudní san u kojoj iznosi monološku pjesan viteza koji je usnio strašan san o gusarima koji su mu zarobili vilu. U vitezovu snu Robinja izgovara svoju tužaljku na náčin posve dramski, nudeči model brojnim mladim hrvatskim dramskim robinjama. Premda Džoru Držiča treba prije svega cijeniti kao žanrovskog inovatora, ne može se umanjiti niti njegov přinos u zapisivanju starijih narodnih i pučkih pjesama koje je uključivao u svoj petrarkistički kanconijer. Začudna je bliskost tih stihova na národnú s pjesnikovim izvornim stihovima u kojima je bolje od drugih znao upotrijebljenim riječima zadržati izvorna značenja. Džore Držič nije bio pjesnik pretjerane metaforizacije. Bio je najklasičniji hrvatski petrarkist i pjesnik koji je riječima sačuvao primárna značenja.
Rane hrvatske petrarkiste koji su intenzivno živjeli u jeziku ljubavne poezije, taj isti jezik sam po sebi rijetko je na tematskoj razini dovodio u bliski dodir sa stvarnošču. A izvan njihove ljubavne rétorike bila su vučja vremena. Turci su opsjedali splitske zidine, gazili su Sibenskim poljem, haračili su Konavlima a njihove upade u Panoniju, nakon pada Bosne, vise nitko nije znao zaustaviti. Zato je vojni poraz što su ga hrvatski plemiči doživjeli 1493. na Krbavskom polju, bio samo rezultát dugogodišnjih pritisaka. I dok je zapadno krščanstvo grcalo u vatikanskim niskostima nedostojnog pape Borgije, i dok je Európa kretala u svoju kolonizatorsku atlantsku avanturu, dotle se na Balkánu dopuštalo Turcima da postanú integrálni dio državnog sústava Európe. U takvoj atmosferi dogodila se i Krbavska bitka, čije okolnosti dovoljno govore o marginalizaciji tadašnje Hrvatske. Na Krbavi su pred isključivo pljačkašku hordu, koja se vracala iz pohoda u Sloveniji, a ne pred stvarnu tursku vojsku, izišli najbolji vitezovi tadašnje Hrvatske i najugledniji ljudi svih plemičkih grana, okruženi mnoštvom puka. Na Krbavi se nisu susrele dvije vojske, tu se susrela povijest sa slučajnošču, vitezovi iz srednjega vijeka s pljačkašima novoga doba. Zajedno s tisučama sasječenih tjelesa na Krbavi je ostala ležatí bivša srednjovjekovna Hrvatska. Neuspjeh iz 1493. svoj je finále dobio tek tri desetlječa kasnije u bezvoljnoj i promašenoj bici na Mohačkom polju. Zaboravljene na granici svjetova, ugarska i hrvatska vojska tada, a bi-
-36-
lo je to 1526., nisu se vise uklapale u logiku gradnje velikih europskih država. Knez Bernardin Frankopan, vapeči za spas male i na ostatke ostataka svedené Hrvatske, na cárskom Saboru u Niirnbergu govorio je kako je pred agresivnim Turcima "naša potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije". Bila je to i središnja misao tada najbitnijega hrvatskog književnika Marka Maruliča. Ovomu Spličaninu čiji su životni prostor stalno opsjedali Turci, ovom humanistički obrazovanom advokátu koji je govorio iz vremena kojemu su biblijski skakavci pojeli supstanciju, nije bilo potrebno da napušta zavičaj kako bi vlastitu apokalipsu odmjerio s nekom rudom. Njemu je zavičaj bio najbolja mjera svijeta i on ga nije napuštao. Bio je pjesnik otpora, glasnik književnosti koja je prije svega bila potraga za pravim mjerilima. Po tomu bio je pisac renesansne harmonije. Svoju humanistickú obrazovanost nije nikada skrivao ali je naspram pedantizmu i ahistoričnosti tog pokreta imao kritickí odnos. Ključ svojega književnog svijeta otkrio je u sjaju svoje, u hrvatskim razmjerima, dugo neprevladane bibliotéke. U njoj je pronalazio duh antike, tu je odbacio skolastiku i susreo izvornu snagu biblijskih i svetačkih primarnih izvora. Po tomu bio je blizak Erazmu Roterdamskom jer je na podlozi antike, a koristeči se novom idejom o pronadenom vremenu, pokušao antički svijet nadograditi na onaj koji su prethodnici nepotrebno konzervirali, na svijet svetih knjiga i njihova sadržaja. Na rubu zapadnog svjetatakav je izbor stvorio opus kojemu če kasnije, desetlječima pa i stolječima, potomci rado prepoznavati do tada neuočena energetska čvorišta. Smirena piščeva biografija posvema je odudarala od životopisa večine njegovih renesansnih vršnjaka. U njihovim su se životima smjenjivali dvorovi i gradovi, a u Maruličevu su se smjenjivali naslovi brojnih knjiga. Covjek koji je zahvaljujuči knjigama najbolje medu Hrvatima poznavao geografiju, nije putovao dalje od obližnjih Solina i Solte. Da bi dobro naučio latinski jezik i da bi se temeljito snašao u biblijskim studijama, ovaj pjesnik čak nije morao napuštati rodni Split. Tamo je djelovala dobra humanistická škola u kojoj ga je talijanski prognanik Tideo Acciarini naučio latinskoj pjesničkoj i retoričkoj vještini. Materinji jezik kojemu je u svojim hrvatskim djelima udahnuo latinskú klasičnost, govorio se u doba Maruličeva života ne samo na splitskim ulicama, na ladanju i u prigradskim crkvama nego čak i u uredima mletačkih gospodara. Bio je Marulič u jednoj osobi i hrvatski Erazmo i hrvatski Dante. Uvjeti njegove rubne sredine nisu bili ideálni. Jedan suvremenik uočio je da se Split našao u kutu, izvan glavnih prometnica, odsječen od zaleda zbog turskih osvajanja Bosne. U toj izoliranoj sredini najteže je bilo pronači točku uz pomoč koje se mogla sačuvati ravnoteža u opčim nesporazumima i kaosu tadašnjih sudbina. Točka od koje je Marulič krenuo bilo je davanje književnog digniteta go vornom jeziku njegova zavičaj a. Marulič je svoj jezik, koji se tada, a i dugo poslije, nazivalo i slovinskim i ilirskim i dalmatinskim, več na početku svojega životnoga djela epa Judita, nazvao hrvatskim. Dogodilo se to u prvoj godini šesnaestoga stolječa, u godini koju doživljavamo kao simbolični početak hrvatskoga književnog moderniteta. Večina Maruličevih proznih djela moralističkog su usmjerenja. Po odjeku što ga je imala u piščevo doba, ali i dugo nakon njegove smrti, i to najviše u vremenu katoličkog preporoda, na prvom mjestu je knjiga De institutione
-37 -
bene vivendi per exempla sanctorum koja je napisana 1496. To je zbirka poučnih priča i anegdota u kojoj se na sažet i vrlo privlačan način osvjetljavaju svetácki životi i predočuju čitatelju kako bi ih slijedio. Institucija je kompilirana iz brojnih izvora a svoje golemo čitateljstvo privukla je lakočom kojom je pisac u lanac novih srodnosti umio povezati najoprečnije sadržaje, uspostavljajuči vrlo fine odnose izmedu doktrinarnih dijelova teksta i onih u kojima je ekonomičnim i uvjerljivim stilom ispričao primjere iz svetácke svakidašnjice. Maruličev brzi uvodni tečaj u svetost potpuno razara dosadu srednjovjekovnih kompendija koji se nisu uopče trudili ostvariti cjelovitost inače posvema fragmentárne grade. Premda mu je tematika bliska srednjovjekovlju, Marulič ju je pregledao iz vizure nove antropologije koja je otkrila povijest i koja nije ljudske živote doživljavala izvan svojega vremena i prostora nego im se trudila odrediti koliko biološku, toliko i etičku bit. Nešto manji uspjeh imao je Maruličev Evangelistarium u kojemu je u sedám knjiga iznio teoriju i praksu krščanske etike koju je sagledavao kroz tri kreposti: vjera, ljubav i ufanje. Vrlo je čitljiva bila i knjiga Parabola u kojoj je skupio pedeset pričica u kojima Kristovim jezikom i u njegovu omiljenom žánru iznosi načela pokreta devotio moderna kojemu je u središtu bilo nastojanje da se religijska kriza prevláda meditacijom. Marulič koji je bio laik i blizak pauperističkim duhovnim strujanjima svojega doba, napisao je i jednu temeljnu kristološku raspravu o poniznosti i slávi Kristovoj u kojoj je 1518. natemelju analize Staroga zavjeta pokušao dokazati kako je Krist doista bio Moj šije. Osim svojih brojnih moralističkih rasprava medu kojima ima i onih u tečnoj hrvatskoj prozi, Marko je Marulič na latinskom jeziku napisao i pismo papi Hadrijanu VI. u kojemu 1522. izvještava njega i tadašnju zapadnu javnost o nesrečama koje su snašle njegov národ i predlaže moguči zajednički pohod krščanskih vladára protiv Turaka. U Maruličevoj književnoj radionici ostao je još niz ekscerpata iz biblijskih spisa i druge njemu bliske lektire, zatim niz prijevoda starijih izvora od kojih je svakako najvažniji prijevod Hrvatske kronike na latinski jezik. Sva ta kompilacijska djela mogu se doživjeti i kao izvorne piščeve knjige. Ovaj humanist imao je nepogrešivi osječaj prema tudim tekstovima i koliko je bio dobar pisac, bio je i izniman čitatelj. Vrijednosna razina njegova prozna opusa zato je najvidljivija u mogučnosti da iz elemenata tudih tekstova stvori posvema novu kompozicijsku napetost. Bio je Marulič i polemičar pa je napisao raspravu protiv onih koji su tvrdili daje sveti Jeronim bio Talijan, napisao je raspravu u kojoj se prepiru Herkul i Kristovi štovatelji o odnosu pera i mača, nasilja i nenasilja, pjesništva i politike. Maruličev Tumačstarih natpisa sastavljen je 1503. i u njemu on suvereno iznosi 142 antická natpisa i opskrbljuje ih moralističkim komentárom. Ta knjiga ne samo stoje temeljno djelo hrvatske arheologije nego je i iznimno dobra kombinacija humanistické znanosti i moralizma. Marulič koji je stvarao na tri jezika, u latinskom, hrvatskom i talijanskom, ostavio je potomstvu golemi umjetnički opus u kojemu dominiraju dva epa, i to hrvatska Judita napisana 1501. a objavljena dvadeset godina kasnije, i latinská Davidijada koju je završio 1517. a koja je do našega doba ostala neobjavljenom. Osim ovih velikih epskih projekata napisao je Marulič, najvjerojatnije još u 15. stolječu, i tri preradbe talijanskih crkvenih prikazanja, sročio je jednu
-38-
petrakističkim opčim mjestima inspiriranu Historiju od Suzane u koj oj je dao oduška svojoj pravnoj obrazovanosti, prikazujúci suca Danijela kako osuduje silovatelje nevine Suzane. Maruličeva je i šaljiva pjesma Spovid koludrica od sedam smrtnih grihov koja je oblikovana kao samostanska maskerata u kojoj sedam protagonistica otjelovljuje smrtne grijehe, a Marulič ih oslikava vrlo ekonomičnim osmercima, oblikujuči tekst kao neku vrstu obrnutog moraliteta. Poema Anka satira na vedar način u dijalogu babe Rade i mlade Anke rafinirano ocrtava negatívni portrét muškaraca i doima se kao svojevrsna studentská srednjovjekovna pjesnička igra. Osim ovih po svemu najstarijih hrvatskih komičkih poema, Marulič je i autor omanje latinské zbirke u kojoj ima vrlo izravnih seksističkih stihova, a napisao je i jedan kuhinjski boj pod naslovom Poklad i Korizma u kojemu se nakon što u njih ude furor diabolicus, sukobljavaju frátri smiješnih imena. U Davidijadi, svojemu najopsežnijem pjesničkom djelu, imao je Marulič najprije na umu čitanje u alegorijskom ključu. Ovaj pjesnik Stari je zavjet i priču o Davidu doživljavao kao živu povijest, i to za razliku od Novog zavjeta koji je u njegovu doživljaju imao funkciju osvjetljavanja starijih priča i alegorija. Zbog toga se čitatelju sugeriralo da fabulu o Davidu doživljava jedino kao prefiguraciju Isusove figure i Spasiteljeva misterija. U Davidijadi pjesnik se nije bitno odvajao od biblijskog predloška. Njegov ep koji ima 6765 daktilskih heksametara i posvetu kardinálu Grimaniju, nikad nije dobio imprimatur. Ostalo je tajnom je li se to dogodilo zato što je pjesnikova procjena bila da je bolje da ne objavljuje svoj alegorijski ep ili je neobjavljivanje Davidijade bilo izazvano ponašanjem cenzora koji su, zaplašeni tadašnjim reformnim pokretom, bili spremni sumnjičiti sve što im se činilo da imalo protestira protiv uvriježenih teoloških nazora. Emancipacija od biblijskog predloška vodila je Maruličevo pero tako da on Davidijadu piše kao neku vrstu polemike, kao djelo u kojemu vjeruje kako je sasvim prirodno spajati antički epski oblik s biblijskim sadržajem. U Davidijadi susreli su se antički ep s biblijskim, ali jednako tako susrele su se i dvije antike, jedna koja je bila njezina srednjovjekovna interpretacija, koja je sve sažimala i krátila, i ona druga, renesansna, koja je sve predimenzionirala. Jednom svojom hrvatskom pjesmom premostio je Marulič jaz koji samo prividno dijeli njegovu hrvatsku od latinské epike. Tapjesma-most je Molitva suprotiva Turkom i u njoj ima najdomoljubnijih stihova hrvatske renesanse. Ona nije molitva, kako joj stoji u naslovu, nego je, više nego nebu, usmjerena gluhim ušima europskih političara. Ona nije bila molitva nego krik onih "koje je strah ubil". Vrlo tečni hrvatski stihovi Molitve suprotiva Turkom oblikuju njezin latinski akrostih koji ima funkciju potpornog stupa i na kojemu u prijevodu piše da "nas ionako sam Bog sa svojom bezgraničnom moči može spasiti nevolja što su nam ih prouzročili naši neprijatelji Turci". Bio je splitski humanist angažiran pisac a njegova Judita, zbog koje ga se smatra ocem hrvatske književnosti, najvažnije mu je djelo. Taj biblijski ep popračen je proznom posvetom don Dujmu Balistriliču u kojoj Marulič izlaže svoju poetiku, pozivajuči se na izvore svojega epa i spominjuči domače prethodnike. Judita je ispjevana po úzusu rimskih epičara, ima šest pjevanja i ukupno 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca povezanih u vrlo kompleksan sistem prenesenih rima. Judita je priča
-39-
0 starozavjetnoj udovici Juditi koj a je vlastitom žrtvom, nakon ljubavne noci, na prevaru odsjekla glavu neprijateljskom vojskovodi Holofernu i tako spasila rod ni grad. Ep su pjesnik i njegovi renesasni čitatelji doživljavali u aluzivnom ključu. Nabukodonosorovi Asirci kojima je zapovijedao osioni Holoferne ovdje su bez ikakvog ostatka přikázáni kao da su Turci, a Juditin puk doživljen je kao Maruli čev národ. Inozemnih izvora u svojoj Juditi Marulič nije imao. Njegova Hrvatska, Split i Dalmacija premda se u epu nigdje izravno ne spominju, useljeni su u svaki stih toga epa. Marulič svoj zavičaj opjevava kao daje Juditina Betulija, a neizvjes noj budúcnosti darovao je sigurnost Betulijina oslobodenja. Judita je veliki pjes nički dogadaj svojega doba, najranije izvorno epsko djelo u slavenskim književ nostima uopče, knjiga uz koju je Marulič, čim ju je završio, zapisao da je toga da na njegov jezik dobio svojega Dantea. Maruličeva Judita nudi niz vrlo drastičnih
1 pjesnički točnih opisa neprijateljske vojske, ona je ep u kojemu se tjelesnost pri kazuje neobičnim i vrlo jakim slikama, to je djelo u kojemu je do savršenstva os tvářena harmonija sadržaja i vrlo zahtjevne forme. Judita je čudo rime. Sve se u njoj rimuje s nečim, i to ne samo na razini stihovlja nego je rimovanje stanje toga epa. I zato kao što se šesteročlani Maruličevi polustihovi udružuju u dvanaester ce, a ovi sljubljuju u distihe, tako se isto na planu kompozicije i priče izdvajaju u Juditi njezinih šest dijelova koji se slažu i razlažu čudesnom lakočom i svečanom sporošču. U Juditi Marko je Marulič uspio asimilirati gotovo svu količinu ta dašnjih književnih poticaja. Ima u Juditi i doktrinarnosti srednjovjekovlja ali u njoj češče odjeknu metafore iz lektire Petrakinih ljubavnih stihova. U Juditi oži ve i trubadurske slike ali one ne mogu zastrijeti piščevo duboko poznavanje sve tačkih legendi. Sve to koegzistira u stihovima i jeziku Judite u koj oj je jedan usam ljeni čovjek poput Atlasa na pleča čitavu podigao kuglu jedne nacionálne književ nosti, pokazujuči da ona nije samo svijet književnih i tradicijskih iskustava nego daje tada, oko 1500., več bila otežala i pod težinom suvremenosti. Kao i njegovi talijanski suvremenici Angelo Poliziano, Lodovico Ariosto ili Jacopo Sannazzaro, i Marko je Marulič imao dvojaki opus u kojemu su se isprepletala ili dopunjala djela na latinskom jeziku s onima na hrvatskom, što je u talijanskih vrsnika bio ekvivalent talijanskom jeziku. Isto kao i u opusima tih talijanskih pisaca, dolazilo je i u Maruliča do istodobnoga pisanja djela s visokom žanrovskom hijerarhizira nošču i djela burlesknoga i satiričnog stila, djela znanstvenih s tekstovima vrlo privatnim. Gotovo je nemoguče u opusu Marka Maruliča odvojiti žanrovske i je zične polutke. Bio je prvi hrvatski književnik koji je objavio da sav smisao nacio nalne književnosti može biti svjetski čak i onda kada je samo njezin. Ta objava bi laje presudnija od inače notorne činjenice daje Marko Marulič bio prvi hrvatski književnik s inozemnim uspjehom.
U renesansi, fragmentirane hrvatske regije ujedinjavala je kultura različitosti. Književnost je u tadašnjoj Hrvatskoj stvárala ideologija pera, a ne mača. Jer dok je mač rezao da bi postigao istost, dotle je pero ispisivalo različitost kao svoj program. Višeregionalnost je temeljni supstrat hrvatske književnosti i zbog toga je njezina kultura u ranomu modernitetu mogla i opstati bez geografskog jedinstva. Jer da se kojim slučajem i realiziralo, politicko bi jedinstvo razorilo same temelje ta-
-40-
dašnje hrvatske posebnosti. U renesansi Hrvati su stjecali osnovni paradoks svoje povijesti a taj je da dok jedan pol njihovih duhovnih napora tezi fizičkom ujedinjavanju, dotle drugi pol duhovnu Hrvatsku misii kao sustav različitosti te fizičko jedinstvo stavlja u drugi pian. Daje hrvatske zemlje u 16. stolječu netko silom oružja i uspio ujediniti, susreo bi se sa spomenutím paradoksom i brzo bi uvidio da se Hrvatima koji su živjeli pod utjecajem vise kultura nacionalizam nije preklapao ni s čijim državnim granicama, ni s čijim krunama i prijestoljima. Premda razvijana u granicama tudih suvereniteta, ostvarivana izmedu Mletačke Republike i dubrovačke autonomije, premda ispisivana na granicama i u granicama Turskoga carstva, premda podvrgnuta ugarskoj kruni i habsburškim dvorovima, hrvatska je književnost ranog modemiteta úpravo u renesansi oslobodila svoju autonómnu energiju, dijalektima ojačala još neko vrijeme drobijeni narodni jezik i sačuvala svoju utopijsku unificiranost. U renesansi je to bilo olakšano jer su dŕžave bile posljednja mjesta na kojima bi se iskazivale nacionálne kultúre. Dŕžave su i onda, a tako je i danas, bile tek sredstva a ne cilj narodnih razvoja. Mitovi posvěceni državnim idejama nisu u renesansi inkarnirali niti jednu nacionálnu tradiciju, jer da jesu, onda danas ne bi bilo ni talijanske, ni hrvatske, a ni njemačke kultúre, a imperátor Karlo V. ne bi u isto doba mogao bití suverén američkim Indijancima i Bosancima. Renesansno je doba zbog tih okolnosti bilo najsjajnijim dobom hrvatske književnosti, i to u cijelom njezinu povijesnom trajanju. Humanizam je isključio Boga iz povijesti, ali je renesansa svoju čvrstu točku pronašla u čovjeku i njegovoj individuálnosti. Covjek je tako postao gospodar Bogu i svijetu, a što je najvažnije, zagospodario je samim sobom. U renesansi naglašavala se snaga vrhne ali i sudbine, to jest onoga što su Hrvati, zajedno s Talijanima, nazivali fortunom. Fortuna, ma koliko nestalna, od tada je isključivo u ljudskim rukama. Renesansni je književnik zato bez ostatka vjerovao u vlastitu sposobnost da sam otkloni sve neprilike, povjerovao je da se vrlinom mogu otkloniti omraze, a mudrošču i strpljenjem ostvariti svi ideali. Novi čovjek stavio je mudrost u samo središte svijeta i odlučio je bez ograda uživati u plodovima što su mu ih nudile príroda i umjetnost. Tiskarstvo je donijelo najvažnije promjene u tadašnju ljudsku duhovnost. Do 1500., i to samo tijekom několiko desetlječa od pojave prvih knjiga tiskanih u Gutenbergovoj tiskaři, Europljani su procitali više od šest milijuna knjiga i više od četrdeset tisuča različitih naslova. Te brojke promijenile su ne samo svijet književnosti i znanosti, teologije i škola nego su na svoje doba ostavile više traga od geografskih otkriča ili pojave vatrenog oružja. Humanisti su u tiskarama ugledali čitatelje ali su zajedno s njima nove čitatelje prepoznali i teolozi. Nakon izuma tiskarstva, počelo je vrijeme reformacija i refomiranih ljudi. Tiskané knjige oživjele su književni život, povečale interes za národne jezike koje su razumjele i žene koje dotad najčešče nisu pohadale školu. Tiskaná knjiga močnicima je rano pokazala koliko može biti opasna njihovoj moči. Zbog toga nije prošlo mnogo vremena do pojave prvih indeksa zabranjenih knjiga i prvih uputa za nečitanje knjiga. Tiskarstvo je dokidalo uskost srednjovjekovlja. Ono je ujedinjavalo svijet koji je počeo prihvačati zajedničke ikonografske predodžbe. Književni tekstovi su se črtali i siřili medu onimakoji nisu bili profesionalci. Dok j e srednjovjekovni čitatelj i sam
-41 -
bio pisac, renesansni čitatelj bio je sve udaljeniji od pisca, a cesto ga uopče nije niti poznavao. Premda izvorno namijenjena samoči, tiskaná knjiga od kraja 15. stolječa postajala je sve močnijim sredstvom dijaloga izmedu mnogobrojnih europskih interesnih skupina. Oko pisanih i onda umnoženih riječi, kao oko košnice počeli su se okupljati i pisci i čitatelji, nakladnici i trgovci, teolozi i knězovi, moralisti i diplomati, pustolovi i heretici, te je započeo dijalog kojemu se buduči tijek, u prvim desetlječima 16. stolječa, malo tko usudio i predvidati. Jedno od najplodnijih središta hrvatske renesansne književnosti, osim Splita i Dubrovníka, bilo je na otoku Hvaru koji se nalazio usred morskog puta tada največe sredozemne flote. Mlečani su u Hvaru sagradili svoj Arsenal i oko njega se tijekom desetlječa učvrstio zametak javne privrede. I u Hvaru i u Starom Gradu sagraden je tijekom 15. i 16. stolječa niz javnih zgrada, a domačem plemstvu, koje formalno u Veneciji nisu priznávali, lokálni je kněz dopuštao da vodi poslove gradske úprave i da se školuje. U renesansnom Hvaru ostat če zapamčene fascinantne arhitektonske intervencije tadašnjih značajnih književnika u krajolik zavičaja. Nigdje kao na Hvaru nisu književnici poželjeli da sagrade još i palače komplementárne njihovim poetičkim zamislima. Dva naj znamenitý'a Hvaranina toga doba pjesnici su Petar Hektorovič i Hanibal Lučič, i obojica su sagradili kuče koje u sebi nose mjeru renesansnog epikurejstva, ali ih odlikuje i visoki osječaj za sklad. Ako je nježniji Lucičev ljetnikovac u suburbanom Hvaru bio někom vrstom kamenog madrigala, tek osamljena kuča za samoču i rad, ondaje Hektorovičev Tvrdalj na morskoj obali u Starom Gradu bio još jedna, ovaj put kamena, molitva suprotiva Turaka, kuča širom otvorená zabavi prijatelja, tvrdava koja im je bila zakloň u opasnim vremenima. A prilike na Hvaru nisu bile uzburkane samo zbog turskih opsada. Hvar je bio politički uzdrman za vrijeme krvavé četverogodišnje bune koja je počela 1510. i u kojoj su hvarski pučani pokúšali srušiti mletačku vlast, ali kazniti i bahatost domačih plemiča. Pučane koji su sudjelovali u toj krvavo ugušenoj pobuni hvarski književnici nisu podržavali. Oni su pripadali plemičkom sloju i bili su medu povlaštenima. Njima venecijanska vlast nije bila neprijatelj, a dubrovački stupanj autonomije kojemu su se divili, bio im je ideálom, ali protiv svojega života u Mletačkoj Republici oni nisu bili spremni poduzimati ništa. U upotrebu hrvatskoga narodnog jezika u književnosti tada se iz Venecije nitko nije miješao. To je i logično jer Venecija nije bila država niti jednoga národa. Ona je bila državom svojih stanovnika i jadranski Slaveni i Albánci u njoj su se osječali zaštičeniji nego njihovi srodnici koji su živjeli u balkanskim gudurama i bili pod turskim zulumom. Srodnu emociju imali su ljudi na Hvaru, a tako je bilo i u Zadru, slično u Maruličevu Splitu, u Kotoru, Šibeníku ili Trogiru, tako se mislilo u crnogorskim gudurama. Najzanimljiviji lirski prilog hrvatskoj renesansi dao je Hvaranin Hanibal Lučič. Njegov maleni petrarkistički kanconijer koji je nastao dvadesetih godina 16. stolječa, a iz koj ega je pisac sam probrao najbolje stihove, poetska je sinteza svih dotadašnjih iskustava domače petrarkističke škole, i to one koja je bila u kontaktu s púčkom tradicijom, a i one umjetne. Bio je Lučič vrlo pažljivi čitatelj starijih Dubrovčana. Od njih je naučio daje poezija igra ali je kod njih izučio i gramatiku modeme senzualnosti. U lirici Lučičevoj sasvim je vidljiv i snažan dodir s talijanskim refor-
-42-
mnim petrarkizmom Pietra Bemba i njegovom klasicistickom obnovom trubadurskog petrarkiziranja. Blizak neoplatonističkom doživljaju ljubavi, Lučič je jezikom najdetaljnije opjevao ženino tijelo. Napisao je čitav niz antologijskih ljubavnih pjesama a najbolja od svih je ona koja počinje stihom Jur nijedna na svit vila. Ta se pjesma ističe neobičnim versifíkacijskim umiječem, melodičnošču, elegancijom te vrlo visokim stupnjem jednostavnosti. U obliku savršenih kvadrata pjesnik svojim strofama u toj přelijepoj pjesmi čitatelja podsječa na platonistički ideal mjerive ljepote. Kao na renesansnom kipu, slaže Lučič, pažljivo ustroj enim ponavljanjima i rimama, detalje ženskog tijela, opjevava kožu, zube i kosu, oči, obrve, usne i obraze, nokte, kosu i ruke sugerirajuči kako ženina ljepota nije tek neko nejasno unutrašnje svojstvo nego je uvijek iskaziva u geometrijskim kategorijama. Samo je geometrija, vjerovao je Lučič, u stanju ljubavi podariti vječnost, samo simetrija može ljepoti dati punu uzvišenost. U pjesmi o Vili zato ništanije prozirno, u njoj sve kao daje od kameňa i kao daje isklesano. Lucičeva pjesma jedna je od najčvrščih lirskih struktura starije književnosti.
Jur nijedna na svit vila Lipotom se vec ne slávi, Jer je hvale sve skupila Vila ka mi šarce trávi. Ni če biti, nije bila, Njoj takmena ka se pravi. Lipotom se vec ne slávi Jur nijedna na svit vila.
Varím njeje vedra čela Vridna ti se kruna vidi Od kosice ku je splela Kojom zlazu ne zavidi, Svakomu je radost vela Kad ju dobro razuvidi. Vridna ti se kruna vidi Varnu njeje vedra čela.
Obarve su tanke i čarne Nad čarnima nad očima, Čarne oči kada svarne, Clovik tugu premda ima, Tuga mu se sva odvarne Za veselje koje prima. Nad čarnima nad očima Obrve su tanke čarne.... Pri rumenih njeje ustí Ostao bi kuralj zada, Zubiči su drobni, gusti
-43 -
Kako biser ki se sklada, Slatku ričcu kad izusti, Bi reč mana s neba pada. Ostao bi kuralj zada Pri rumenih njeje usti \
Blažen tko joj bude garlit Garlo i vrat bil i gladak, Sriča ga če prem zagarlit, Ziviti če život sladak, Zarko šunce neče harlit Da mu pojde na zapadák. Garlo i vrat bil i gladak Blažen tko joj bude garlit...
Lirska poezija u opusu Hanibala Lučiča uzdignuta je na vrh vrijednosne hijerarhije. Lučič je napisao i niz prigodnica od kojih je několiko na talijanskom jeziku, a njegova je i jedna lijepo srocena pohvalnica Dubro vniku u koj oj Dubrovčane proglašava "čašcu našega jazika". Bio je Hanibal Lučič zabljesnut pjesničkom, ali i politickom, veličinom Dubrovnika pa je tom gradu na svojevrstan náčin posvetio i svoju drámu Robinja. U drami koja je bliska renesansnim romansama, i to najviše poznim Shakespeareovim dramama, Lučič je čitavo stolječe prije smrti velikog Engleza ispričao priču o ljubavnom susretu turske zarobljenice, nesretne kčeri bana Vlaská, i njezina vjerenika viteza Derenčina. Radnja Lucičeve drame zbiva se na gradskom trgu u Dubrovniku na kojemu Derenčin od Turaka otkupljuje svoju nekadašnju zaručnicu. Vitez je nesiguran u vjernost i tjelesnu čistoču svoje djevojke pa je, bez stvarnog povoda i razloga, přerušen u trgovačko ruho, ispituje i utvrduje da ga ona doista voli. Drama o oslobodenju Robinje tako se přetvara u dramu o mučenju djevojke koja, za razliku od publike i Derenčina, ne zna što joj se dogada i pred kakvom se mogučom srečom, ali i nesrečom, nalazi. Lucičeva drama završava ljubavničkim prepoznavanjem i posteljnim obredom o čijim krvavim okolnostima, to jest o stanju djevojčina himena, publiku obavještavaju sluškinje u okrutnom ali djelomično i komičnom prizoru. Tek nakon posteljnog obreda mladi par napušta Dubrovnik, a u završnoj se sceni oprašta s dubrovačkim knezom. Preuzimajuči gradu djelomično iz pučke književnosti, varirajuči temu u ono doba čestih moreški, koristeči se stihovima Džore Držiča i poznávajúci tradiciju klasičnih drama o zarobljenicama, Lučič je stvorio vrlo aktualan dramski tekst koji, premda opterečen dugim monolozima, uspijeva poput drevnog satnog mehanizma zavrtjeti slike vremena. Robinja, kojoj je teško pronači europskih srodnika, napisana je svakako prije 1530. i tipična je romantična drama o nedačama kreposti, ona je ljubavna drama s odgodenom romantičnošču. Robinju su zbog veliké privlačnosti objavljivali i u novijim razdobljima, a bila je igrana u pučkim i ponešto iskvarenim oblicima na otocima Pagu i Korčuli. U tim izvedbama osobito su bili vážni scenski umeci mačevalačkih scéna u kojima su se oko Robinje sukobljavali crni i bijeli vitezovi. Nastala u tradiciji mediteranskih
-44-
moreški, Robinja je drevnim moreškama stolječima vracala Lučičev neisplačeni dug. Bio je Hanibal Lučič najnježniji lirik hrvatske renesanse i svakako njezin najaktualniji dramatičar, pisac koji je najavljivao budučnost ali joj odredivao i visokamjerila.
Visoku razinu i u svojemu lirskom a i u dramskom aspektu dosegla je i poema Jedupka. Autor joj je bio Lucičev vršnjak Hvaranin Mikša Pelegrinovič, koji je rádio diljem Dalmacije u mletačkoj administraciji i koji je svoju maskeratu ispisao u několiko inačica ali uvijek u maniri firentinskih maskerata. S vremenom je djelo potpuno izgubilo dodir sa svojim autorom pa je pod sam kraj 16. stolječa bilo čak objavljeno pod imenom inače nepostoječega dubrovačkog pjesnika Andrije Cubranoviča. Jedupku je Pelegrinovič napisao u formi renesansnih trionfa i kamevalskih pjesama koje su se nazivale cingareskama. Može se reči da je Jedupka najpopularnije djelo hrvatske renesanse. Sačuvano je dvadeset njezinih fragmenata ili sreča po kojima je taj tekst moguče čitati kao kanconijer medusobno čvrsto povezanih pjesama. Jedupka je zamaskirani dramski tekst, ona je lirski ljubavni vrtuljak na kojemu se u erotskoj igri muškarci prerušavaju u cigánke i proriču budučnost djevojkama u koje su inače zaljubljeni. Cigánka u Jedupki tek je pjesnik zamaskiran u želju, on je onaj koji pod maskom sve vidi i sve može. U Jedupki se o ljubavi i o stvarima koje su s njom u svezi govori vrlo otvoreno. Pelegrinovičeva maskerata je pravi rezervoár lascivnosti, ona je djelo koje je svojim okretnim osmercima ostavilo presudni trag na jezik i emocije mlade hrvatske ljubavne poezije. Iz arhivskih se izvora vidi da je Jedupka izvodena na javnim mjestima prije 1525., dakle u isto ono vrijeme kad je neskriveno divljenje njezinom pjesniku iskazao Vinko Pribojevič dok je u svojemu govoru o veličini Slavena pobrajao sve vážne književnike u tadašnjoj Dalmaciji. Nad ovom pjesmom mnogi su hrvatski pisci učili skladati ljubavne stihove, a mnogima koji je nisu znali imitirati, ostalo je tek da ju potkradaju.
Najintegrativnija osoba književne renesanse na otoku Hvaru bio je Petar Hektorovič iz Staroga Grada. Roden 1487., odrastao je u otočnoj Arkadiji ali je prerano ugledao prizore nasilja u zavičaju. Nasilja su s púčkom bunom došla na njegov otok i zauvijek mu uzburkala društveni ustroj. Úpravo zbog mladenačke gorčine, cijeloga je života Hektorovič tražio izgubljeno zlatno doba. Nije ga uvijek nasao u stvarnosti ali jestujeziku. U svojoj književnoj ostavštini ostavio je nešto prijevoda iz antické lirike, zatim několiko talijanskih zapisa, a autor je i jedné pobožné u pučkoj maniri napisane drame o životu svetoga Lovrinca. Djelo po kojemu je Hektorovič ostao najdublje zapamčen, i to kao jedan od najizvornijih hrvatskih pjesnika, jest njegov stihovani putopis Ribanje i ribarsko prigovaranja, datiran 1555. Ta trodijelna ekloga u kojoj se opisuje pjesnikov trodnevni izlet na Soltu samo je na prvi pogled realistični opis ribolova. Djelo Hektorovičevo je opis putovanja kojemu je cilj bilo hodočaščenje u Nečujam na Solti, mjesto u kojemu je boravio Marko Marulič, več tada smatran ocem hrvatske književnosti. Hektorovičevo ribanje i njegov plov onomu koji je svoju pionirsku Juditu usporedio s ladom, bio je jedan od najizravnijih simboličnih iskaza uzajamnog poštovanja izmedu hrvatskih renesansnih književnika. Taj iskaz
-45 -
za Petra Hektoroviča bio je sasvim prirodan jer on je, osim izleta u Maruličev sanktuarij, posjetio za života još i Dubrovnik gdje se posebno zbližio s tamošnjim vodečim književnicima svojega naraštaja, Mavrom Vetranovičem i nešto mladim Nikolom Nalješkovičem. Još zanimljivija od opisa ribolova u Hektorovičevu djelu su prigovaranja u koja je autor uključio čitavu zbirku poslovica, pitalica i zagonetki te několiko vrlo lijepih pučkih pjesama koje stavlja u usta priprostim ribarima Nikoli i Paskoju s kojima putuje. Pjesnik je u Ribanje i ribarsko prigovaranje koje je objavio 1568., dakle četiri godine prije smrti, uvrstio i dvije bugarštice vrlo drevnog postanka, zatim několiko zdravica i počašnica pri čemu uz stihove donosi i notné zápise melodija koje su ribari pjevali. Svoje djelo pjesnik je posvetio prijatelju Jeronimu Bartučeviču kojemu šaljivo veli da mu je umjesto ribe, koja bi se i onako brzo pokvarila, odlučio poslati knjigu o ribanju. Petar Hektorovič bio je učeni pjesnik koji je u svojemu Ribanju svjesno prigušio narativno. Premda u Ribanju i ribarskom prigovaranju nema povišenih tonova, premda je tu malo aluzija na suvremenost, a nema ni vlastitom sudbinom obojenih stihova, ipak je djelo najsnažnije na onim mjestima na kojima skandira pjesnikov ushit baštinom i slavi njezinu ljepotu. Baština je Hektoroviču imala najdublje značenje. Ona je za njega bila dvoje, bila mu je stvarni zavičaj ali, još i više, bila mu je baština jezika. Za njega je baština duhovno prethodništvo. Bio je ovaj Starogradanin pjesnik humanističkih nazora, zalagao se za osnovne postuláte mediteranizma, a ti su individualizam i pravda u zavičaju. Zbog toga je bio zadivljen ljepotom baštine, vjerujuči da samo uz pomoč ljepote čovjek može doči do života koji je dostojan i slobodan. U Ribanju i ribarskom prigovaranju imenuje pjesnik baštinu i veseli se kada stvarnosti daje imena, veseli se dok sve živo i neživo u svojemu zavičaju akumulira, zbraja i pribraja, sprema za budučnost. Premda je umro u vrijeme kad su se renesansni ideali počeli urušavati, premda je svoje životno djelo pisao kad su se riječi odvajale od stvari, bio je Hektorovič pjesnik prvotnoga stanja jezika. Po tomu srodan je jednom od najtvrdoglavijih ali i najsnažnijih pjesnika hrvatske renesanse, Dubrovčaninu Mavru Vetranoviču. U mladosti taj je buntovni benediktinac neko vrijeme bio prognanik u Ferrari, a u zrelim je godinama neko vrijeme živio pustinjačkim životom na otočiču Sv. Andriji. U svojemu dugogodišnjem radu, jer je umro u devedeset četvrtoj godini života, stvorio je jedan od najrazvedenijih i najopsežnijih književnih opusa u starijim razdobljima hrvatske književnosti. Sačuvalo se više od 40 000 pjesnikovih stihova medu kojima je osam drama, několiko stotina oduljih pjesama, pet maskerata, poema Remeta, nedovršeni ep Pelegrin. Jedan od najranijih Vetranovičevih tekstova je svakako Orfej, koji je bio potaknut uspjehom suvremene Polizianove dráme na istu temu. Mit o antickom pjevaču i njegovoj preminuloj ženi Euridici Větránovič je obradio na neuobičajen način. Priču je pročitao iz vizure srednjovjekovnih i mizoginijskih tumača pa se u njegovoj drami umjesto Orfej a osvrče Euridika pred vratima pakla pa tako sama skrivljuje svoju konačnu propast. Ona se u Vetranovičevoj drami, doduše, vrača u pakao svojim razbludnim drugaricama da bi zajedno s njima jadikovala poput srednjovjekovne gospe kojoj je dragi odjahao u neki daleki rat. Premda opterečen srednjovjekovnim moraliziranjem, bio je Vetranovič
-46-
posvema blizak humanističkoj sklonosti inovacijama. U svojim ranim dramama, a osim Orfeja napisao je još dva mitološka prizora, bio je blizak traženjima nešto starijeg Džore Držiča ali i svojega vršnjaka Hanibala Lučiča. I on, jednako kao i oni, eksperimentirao je s dramskim nábojem motiva o zarobljenoj djevojci i njezinim osloboditeljima pa je u tekstu Vila i lovac, jednako kao i u Istoriji od Dijane, u samo središte drame postavio robinjinu tužaljku. On je robinjine tužaljke, poput Lučiča, povijesno konkretizirao pa se i njegove robinje obracajú stvarnim osobama, čak štoviše, ona u drami Vila i lovac, obrača se samome knezu. Od šest opsežnih knjiga Vetranovičevih pjesama tri su se izgubile, a kako su pretežno bile petrakističke, tako je od Vetranovičeva opusa sačuvano najmanje ljubavne poezije, a najviše vrlo oštrih političkih satira i dubokih metafizičkih pjesama. Svoje razome političke analize pisao je Vetranovič u trečem i četvrtom desetlječu 16. stolječa, i to u doba veliké európske krize. Pisao je razorno o politici europskog čekanja i oklijevanja, o mlitavoj istočnoj politici. Blizak dubrovačkoj mirnodopskoj politici prema Turcima, nije mogao razumjeti zbog čegaje turski saveznik bio francuski kralj. Bio je Vetranovič pjesnik tude propasti i nju je osječao kao svoju, a širom domovinom ovaj je Dubrovčanin shvačao čitavo zapadno krščanstvo. U svijetu politike, niskih strasti i pljačkaških pobuda, lako je shvatio da i stvarna vlast poznaj e smrt, i on je toj stvarnoj kralj ici svijeta posvetio svoje najžešče stihove. Smrt je s neskrivenom radošču spominjao stotinama puta i njoj je posvetio svoje najbolje stihove. Vetranovič je najbolji kad opjevava tugu vlastitog odlaska, kad mrzi zle ljude i kad im přijeti posljednjim sudom. Njegove političke pjesme kao što su Pjesanca gospodi krstjanskoj ili Orlača ridanka, Tužba grada Budima ili Pjesanca Latinom, vrh su hrvatske renesansne političke misii, a stihovi o smrti i posljednjim stvarima u Mojojplavci ili Pjesanci lakomosti neprevladani su u hrvatskoj lirici.
Za vrijeme pustinjaštva napisao je Vetranovič poemu Remeta u koj oj je jednostavnim stihovima uspio dobiti začudne slike oluje i poludjele prirode. Remeta je poema u koj oj je s lakočom uspijevao riječi vratiti njihovim izvornim značenjima. Vetranovič je napisao i pet dramskih tekstova s primarno religioznim sadržajem. On je tako autor adventskoga nedramatičnog prikazanja od poroda Jezusova, obradio je po tudim tekstovima temu Isusova uskrsnuča, ali napisao je i tri dramaturški potpuno izvorna teksta temeljena na starozavjetnim legendárna. Te su tri drame najviši dometi hrvatskoga ranorenesansnog teatra. U Suzani čistoj oblikovao je priču o sudbini dvojice staraca koji su pokúšali silovati mladu i tek udánu Suzanu a onda, kad im to nije uspjelo, optužili suje daje ona zavodila njih. Suzana čistá je drama o pravdi i pravednom sucu Danijelu, ali je to tekst u kojemu je Vetranovič izrekao neke od najoštrijih ocjena društvene krize svojega doba. Drama Kako brat ja prodaše Jozefa najopsežnija je Vetranovičeva drama i u njoj se mnoštvo dogadaja niže vrtoglavom brzinom. To je djelo dramski pandan Maruličevoj Juditi koja je starozavjetnu temu črtala u ključu vergilijanskog epa, dok je Vetranovič dramsku temu o Jakovu i njegovim sinovima pročitao u ključu renesansne poetike. Dubrovčanin je u biblijskom izvorniku prepoznao komediju te je dogadaje poredao u vrlo logičan slijed, postižuči unutrašnju napetost snažno karakte-
-47-
riziranim likovim, a manje jedinstvom vremena. U biblijskim izvornicima pisci su teško mogli sažimati radnju i postizati, u renesansi, traženo jedinstvo vremena i prostora. Vetranovič kao da je zaboravio te poetické prípise ali nije zaboravio najvažniji Aristotelov nauk o jedinstvu radnje i o vážnosti dramskih karaktera u njegovu formiranju. Nije poznato kad su izvodeni ovi Vetranovičevi dramski tekstovi ali je po analogijama jasno da su se Vetranovičeve dráme pojavile prije 1546. kada je izvedeno Posvetilište Abramovo. Drama o Izaku i žrtvi na koju je njegova oca Abrahama pozvao sam Bog, posebno se dojmila Mavra Vetranoviča. Sačuvala se u dvije temeljne verzije koje svaka posebno eksperimentiraju s biblijskim sadržajem. U kračoj je Vetranovič pojačao uvodne scéne u kojima se Abraham prepire s Bogom; u duljoj verziji naglasio je pak pastorálne prizore patrijarkina doma ali i tužaljke Izakove májke Sare koja je shvatila da joj je sin otišao na opasni put. Vetranovič je u ovoj drami o Abrahamu bio inovator jer u Starom zavjetu, u prizorima očeva posluha, nije uopče spomenutá Sara, žena Abrahamova i májka Izákova. Dubrovčanin je ovaj ženski lik uveo u radnju, probudio ju je u prvoj sceni i pretvorio u središnju figuru dráme, a njezin elegijski plač za odvedenim sinom pretočio u nenniu dôstojnú najboljih srednjovjekovnih tužaljki. Vetranovičeva scenska Sara ne zna svu istinu jer joj ju je Abraham zatajio i njezina muka postaje dramski čvor te dráme u kojoj se dvostruko rimovanim dvanaestercima dobiva poseban elegični ton koji je kasnije postao temeljem svih renesansnih tragedija. Vetranovič se u tim stihovima inspirirao i zvukom pučkih bugarštica ali mu svakako nisu bile nepoznáte tužaljke starogrčkih dramskih heroina. Pri kraju života rádio je Vetranovič još i na epu Pelegrin koji nije završio ali koji je, i u svoj oj fŕagmentarnosti a i svojim golemim razmjerima, izniman u svjetskoj književnosti onoga doba. Ovaj ep o pustinjaku i sam nalikuje nedovŕšenú pustinjačkom stanu. U njemu cirkuliraju posve izolirane i slabo povezane ideje i slike. Taj ep u kojemu je mnoštvo privatnih simbola zreo je plod književnog manirizma, ali i piščeva života. Potpuna je protivština Maruličevoj Juditi u kojoj su sve slike i sve riječi, svi oblici i sve ideje rimovane i povezivane. U Pelegrinu nema značenjskih dodira. Sve slike Pelegrinove nakaznosti, svi opisi mrava i medvjeda koji ih proždiru, preobrazbe vrana u papagáje, vila u zmajeve, zubi u crve, sve grozne muhe što grizu tovare i krezube stařice koje savjetuju grbavog junáka, sve su to tek ocjedine svijeta u kojemu pjesnik više nije znao pronači neku unutrašnju energiju i poveznicu. U Pelegrinu Vetranovič kao da je odustao od književnosti i utopio se u beskonačnost koju više nije htio kontrolirati. Prepun nejasnih stihova, Pelegrin je najava književne kríze; on je njezin vrhunac. U cjelini, Vetranovičev je opus teško pregledan. Njegov je tvorac bio prije svega pjesnik boli. Zanjegaje bol bilatemeljno stanje duše te ju je smatrao sredstvom uz pomoč kojega se moglo potaknuti ljude da prestanú ignorirati nebo. Da to iskaže, Vetranovič je stvorio golemi pjesnički opus i galeriju dramskih karaktera kakvu prije njega nije poznavao niti jedan hrvatski autorskí rukopis. Umro je 1576. oplakán od svih tada aktivnih narastaj a hrvatskih književnika.
U Zadru u vrijeme najsnažnije Vetranovičeve djelatnosti napisao je Ninjanin Petar Zoranič Planine, najrodoljubivije književno djelo hrvatske renesanse. Pjesnik je svoju knjigu, koju danas doživljavamo kao roman, napisao 1536. ali suju
-48-
tiskali tek piščevi pouzdanici 1569. kada je autor najvjerojatnije več bio mrtav. Ljudi Zoraničeva doba voljeli su jednostavne priče o rubnim svjetovima prepunim čudnih biča, o vilama i vilenjacima, ali i o posve običnim pastirima i pastiricama. Voljeli su aluzivnost tih priča, osobne umetke u njima, a voljeli su i glasne nacionálne zahtjeve. Jedno od najslavnijih narativnih djela renesansne književnosti bila je Arkadija Jacopa Sannazzara. To djelo koje je nakon Danteove Božanstvene komedije bilo najslavniji izvozni proizvod talijanske književnosti, temeljilo se, kao i Zoraničeve Planine, na jednostavnoj narativnoj okosnici pastirskog putovanja u Arkadiju i bilo je naslonjeno na vrlo snažná iskustava petrarkizma ali i izvornog Petrarce, na lektiru Vergilija a još vise Ovidija. Nauk cikličkoga komponiranja fragmenata Petar Zoranič je preuzeo od Boccaccia. Uz to, Petar Zoranič u svoje je Planine unio i domači tradicijski sloj u kojemu se naziru elementi glagoljaške tradicije ali i izravni citati Marka Maruliča, koj ega je Zoranič pretvorio u Manila pastira i čiju Molitvu suprotiva Turkom parafrazira. Zoraničeve Planine su vatromet žánrová i manjih oblika ali one nisu neukrotive poput Piligrina. Premda mu je "konjic neuvižban", Zoranič nije pisac privátne simbologije. Priča u Planinama nije biografska i svako čitanje u tom smjeru moglo bi čitatelja zavěsti. Planine su priča o Zoranovu, dakle pjesnikovu, putovanju u pastirsku Arkadiju. Vrijeme prvoga hrvatskog romana prostire se tijekom tri dana što ih glavni lik provodi na putu. Vrijeme romana přikázáno je kao stilizirano izmjenjivanje předjela svjetlosti i tame, ugode i neugode. Hrvatska Arkadija ni u stvarnosti ni u Planinama nije egzotična. U njoj zavijaju vukovi, to je apokaliptična Arkadija u kojoj su sve zatečené osobe u bijegu. One besciljno lutaju neprijateljskim krajolikom u kojemu je opasnost vrlo reálna i gdje čak i divlje zvijeri imaju izravnog dodira s pjesnikovim vremenom. Zoranov planinski izlet svoju kulminaciju nalazi u inicijacijskom kupanju u kojemu se pútnik razgoličuje i ozdravljuje od ljubavnog betega. Petar Zoranič bio je samosvjestan pisac. Za sebe kaže daje baščinac i Hrvatin. On nije bio filolog premda se njegovim djelom filologija bavi več stolječima. Pisao je slijedeči jezični instinkt ali je spoznavao, naslučujuči politicko bilo vremena i ono mu je govorilo daje kriza duha stigla u hrvatske zemlje zajedno s krizom njihova političkog uredenja. Bio je Zoranič pisac krize koja je vrlo brzo pomutila renesansne ideále pa nas ne treba čuditi što mjestimično u Planinama govori razmetljivo dok nabraja svoja djela. Ta razmetljivost bila mu je maska za usamljenost i nemoc. Čovjek koji se osječao usamljen u vlastitu jeziku govorio je u Planinama o vlastitoj književnoj snazi da bi mu bilo lakše. Stvorio je djelo s mnoštvom disparatnih književnih sječanja, umjetninu u kojoj ima natruha antické ali i suvremene humanistické književnosti, mnogo grade iz moralistické lektire, ali i poticaja iz suvremene astrologije i alkemije. Posebno je Zoraniča zanimala paradoksalnost piščeva položaja pa je on, koji je preuzimao stotine tudih poticaja, izravno kazao da je književno djelo plod vlastita osobnog i kolektivnog iskustva jer da ono "nikomur ni slično ni s načinom more jino neg od onoga, u čem se nahodi, peti". Njegove pripovisti i pritvori, njegovi ljubavni stihovi osluškivali su tradiciju domačega pučkog pripovijedanja. Bio je pisac s velikim osječajem za igru riječima, bio je jedan od najboljih hrvatskih pisaca koje i
-49-
danas treba čitati allegorice, s osječajem za koprenu i koncentrirano. U Planinama ispisao je inventuru zavičaja i malo je pisaca koji su poput Zoraniča uspijevali s lakočom spajati razdvojene riječi i stvari. Preuzeo je pretešku zadaču kad je odlučio napisati knjigu središnjega nacionalnoga glasa. Obavio je to u trenutku dok je književnost u njegovu národu još uvijek tražila svoje mjesto. Bio je usamljen pa mu se dogodilo daje na pleča podigao pretežak teret, a da nije znao da isti teret u njegovoj blizini podižu drugi njemu bliski duhovi. I u udaljenom Kotoru kojega su s obližnjih brda pritískali ilirski i slavenski mitovi, več se u drugoj polovini 15. stolječa pojavio interes za studia humanitatis. Mnogi Kotorani, zahvaljujuči učenosti, ostavili su traga u duhovnom krajoliku zavičaja, a mnogi su se istakli u stranim, posebno talijanskim, humanističkim središtima. Da je književni život Kotora bio znatan, vidi se po tomu što je jednoga mladog autora, nekog Tripa Bizantija koji je bio u Italiji Ariostov prijatelj i koji je ondje podučavao klasične jezike, zadesila neka čudna intelektualistička bolest pa se njegov slučaj može čitati u knjizi De litteratorum infelicitate, gdje se vidi da je obolio od mizantropije, tada pomodne bolesti, daje bio suicidan i daje osim svega bio poeta. Ipak, najvažniji kotorski renesansni pjesnik uživao je zavidnu medunarodnu slávu pa je, koliko u dalmatinskom zavičaju, bio on poznat čak i u Engleskoj i Italiji. Zvao se Ludovik Paskalič i rodio se 1500. Studirao je u Padovi a onda su ga, nakon kratkog boravka u Africi, poput Cervantesa zarobili maurski gusari. Bio je u mletačkoj državnoj službi na Kreti u Retimni, a u Kotor se vratio u zreloj dobi i odmah opasao mač i branio svoj grad od turskih upadá. Njegovu latinskú zbirku Carmina objavio je 1551. u Veneciji postumno Lodovico Dolci, tragéd i poligraf iste godine kada je pisac umro. U toj knjizi ima niz autobiografskih pjesama u koj ima se opisuje zarobljavanje, oproštaj s domovinom i prijateljima, boravak na Kreti. Dio zbirke obiluje aluzijama na političke dogadaje piščeva vremena ali su pjesnikove najsnažnije ljubavne pjesme posvěcené Kotoranki Silviji. Pjesnik, s mnoštvom učenih aluzija, ispisuje dnevnik te rastrgane ljubavne veze. Paskalič je dvije godine prije smrti objavio i zbirku talijanskih stihova po kojoj je stekao ime u svojemu narastajú. Njegove Rime volgari su svakako najvažniji književni lirski přinos napisan na talijanskom jeziku na istočnoj obali Jadrana. U toj zbirci prvi je dio petrarkistički kanconijer i u njemu Paskalič, u duhu reformiranoga i klasicističkog petrarkizma, piše poeziju koja bi u hrvatskom jeziku i stilom i dosegom bila najbliža Lucičevu kanconijeru. Zbirkom dominiraju soneti, u njoj ima kancona ali i madrigala i oktáva. I u talijanskoj zbirci pjesnik je ljubavne pjesme posvetio Kotoranki Silviji. Izvrsni pjesnik na latinskom i talijanskom jeziku Paskalič, žalibože, nije pisao na hrvatskom jeziku ali je bitno urastao u duhovni prostor hrvatske književnosti, podařivši najvrjedniji prilog dalmatinskoj višejezičnosti. Ludovik Paskalič je svoje pjesme razvijao skladno, bez čestih opkoračenja, tako da su mu stihovi samostalne smisaone cjeline što im podaruje glatkoču i čudesnú smirenost. Paskaličeva poezija vrlo je ujednačena i ona kao da teče iz najboljih antičkih pjesničkih izvora. Jedna od njegovih najljepših ljubavnih pjesama je ona koju je posvetio ogrlici svoje drage i u kojoj poredbe prikladno povezuje s tada po sve suvremenim slikama američkog bogatstva i Engleza koji onamo brode.
-50-
Valjda mu je zbog svih tih osobina engleski pjesnik Thomas Lodge preveo četiri soneta od kojih je jedan uvrstio u svoju pripovjetku A Margarita of America. Zanimljivo je koliko je velik bio krug Paskaličevih književnih znanaca. Golem je bio broj njegovih sumišljenika i pisaca s kojima se u stihovima dopisivao. Malo je renesansnih pjesnika držalo do književnih prijateljstava koliko ovaj Kotoranin koji je, ne slučajno, napisao pohvalnicu Hanibalu Lučiču jer je s njime osječao največu pjesničku srodnost. I jedan onodobni Dubrovčanin ostavio je važan epistolar premda je njegov, u cjelini na hrvatskom jeziku napisani književni opus nastajao u tišini i izolaciji. Zvao se Nikola Nalješkovič. I dok je Ludovik Paskalič svoje knjige tiskao, Dubrovčanin stihove nije nosio u tiskařů. Doduše, 1579. tiskán mu je jedan posve retrogradni i na talijanskom jeziku napisani astronomski dijalog o sferama svijeta. Roden početkom 16. stolječa, ovaj je pučanin još u mladosti doživio trgovački bankrot od kojega se nikada nije oporavio. Bijeda je Nalješkoviča pratila do kraja života ali ga nije spriječila da žanrovski stvori vrlo složeni korpus književnih tekstova. Ostalo je u njegovoj ostavštini sedám drama, několiko vrlo aluzivnih maskerata, zbirka lirskih pjesama i popriličan broj poslanica. Vodio je živu pjesničku korespondenciju s Nikolom Dimitrovicem, književnikom koji je úpravo Nalješkoviču usmjerio několiko vrlo uvjerljivih makaroničkih opisa Bliskog istoka i Turske. Někom vrstom Nalješkovičeva društvenog zaštitnika bio je i Nikša Ranjina, koji je kao dječak stvorio najvažniju hrvatsku antologiju petrarkističke poezije i koji je napisao vjerodostojnu kroniku Dubrovnika. Bio je Nalješkovič prijatelj s Mikšom Pelegrinovicem s kojim je podijelio ljubav prema maskeratama i karnevalima, a Petru Hektoroviču koji je pobolijevao od podagre, uputio je zaštitničku pjesmu u kojoj se obratio njegovoj guti, moleči je da ostavi na miru veliki pjesnikov duh. Nikola je Nalješkovič osjetio potrebu komemorirati i jednoga od najvažnijih dubrovačkih lirika, Dinka Ranjinu, a kad je sam umro, njega su oplakali u posebnim pjesmama pjesnici Dominko Zlatarič i Marin Kaboga, generálni vikar dubrovački, poznat po svojim rebelskim ispadima i pisac pogrdne pjesme o dubrovačkom plemstvu. Tajnovit je životni put Nalješkovičev, tajnovit jer je o njemu ostalo samo malo tragova. Bio je prijatelj mnogih ali je zanimljivo da izmedu njega i največega tadašnjega dramskog pisca Marina Držiča nikada nije bila razmijenjena niti jedna riječ. Zivjeli su u največoj blizini ali nisu imali javnih dodira. Nalješkovič je ostavio kanconijer u kojemu je bez veče kompozicijske čvrstoče poredao 178 pjesama. I danas u toj zbirci, u kojoj nema uzleta, imponira neka čudna unutarnja skromnost, nešto po čemu je ovaj pjesnik iznimka u onodobnom petrarkizmu. Tek tu i tamo odjekne u njegovoj lirici i nešto više od ljubavnoga kroničarenja, ponekad se usred pospanih rima pojavi lirski glas pjesnikov, i to najčešče u nadgrobnicama u kojima sve obiluje mračnim raspoloženjima. Posvema su oprečne piščeve maskerate u kojima izaziva dubrovačke gospoje koje izapersijana žudno upijaju svakidašnjicu jer im u njoj nije bilo moguče drukčije sudjelovati. Jedna od Nalješkovičevih najlascivnijih pjesama je ona u kojoj ondašnje žene i muškarce provocira slikom golih davliča koji surlama "dvižu glave" i jure dubrovačkim ulicama. Nalješkovič je lascivan i u svojih sedám dramskih tekstova u kojima ima
-51 -
drastičnih ljubavnih savjeta, javnih karecanja i vrlo izravnih seksističkih aluzija. Svi ti dramski tekstovi označeni su komedijama premda je samo jednoj od njih u punom smislu riječi ta odrednica príkladná. U prvoj se dramatizira pastirski razgovor, i to tako da se pjesnik povodi za starijom eklogom Radmio i Ljubmir Džore Držiča, samo sto se u Nalješkovičeva pojavljuje još i ženski lik pa je pastirovo pokušano samoubojstvo scenski opravdanije. U Komediji / pojavljuje se još i neka stará vračara koja zaljubljenom pastiru u vrlo izravnom opisu savjetuje da ne cvili za vilom nego daje obljubi. U Komediji II. obradio je Nalješkovič u ono doba omiljenu temu Parisova suda, přikázavši uvodne prizore Trojanskoga rata ali iz vizure pastorálne Arkadije i vrlo lascivnog odlučivanja o ljepoti razgoljenih božica. Politički je vrlo izravna Nalješkovičeva Komedija III, koja nudi dramaturšku ali i ideološku razradu moreškanske teme o zarobljenoj vili, koju je prvi put u hrvatskoj starijoj književnosti razriješila pojava mudroga starca koji odlučuje da se vila oslobodi i koji pri tome, u skladu s proklamiranom dubrovačkom politikom, iznosi načela mimoga klasnog suživota. Nalješkovič je pučanin ali on nije, poput Marina Držiča, učinio ništa da se uzdrma politička utopija dubrovačkih plemičkih vlastodržaca. Bio je pripitomljeni pučanin, siromašan ali spreman inovirati književni krajolik svoj ega grada. Tako je napisao i dvije komedije, rednim brojevima petu i šestu, u kojima vrlo realističnim načinom i u stihovima, jer su sve njegove komedije napisane u dvostruko rimovanim dvanaestercima, zaviruje u stvarnost dubrovačkih domova razgrčuči zastor nad ne uvijek sjajnom svakidašnjicom. U tim gradskim komedijama pokazao je pisac kako u gusto nasljenomu renesansnom gradu ima mnoštvo cmih svakidašnjica, kako tu žive umorni ljudi, konzumirane žene i pokvareni močnici. To je svij et u koj emu je normalno da očajne i prevarené žene muževima kažu da bi sve ono što su od njih do danas imale, "najradije u saj čas sve vragu podale". Više radnje, ali ne i manje društvene kritičnosti, sačuvalo se u Nalješkovičevoj Komediji VII koja je izradena po pravilima renesansnih komediografa kao drama o neželjenu vjenčanju u koj oj na scénu izlazi niz standardnih komičkih maski medu kojima su nestašni ljubavnik, njegov savjetnik, zatim škrti i zločesti očevi budučih supružnika. U Komediji VII nije se pojavio niti jedan ženski lik što je čudno jer je za to bilo prilike i jer sav Nalješkovičev teatar obiluje ženskim značajima. Komedija VII čini se da je najstarija poznata hrvatska komedija izradena po pravilima humanističkih poetičara. U takvoj poetici bilo je, doduše, moguče da se ženski značaji samo spominju ali i ne pojavljuju. Takve drame nisu poznavale završnih ženidbenih prizora, barem ne onakvih kakve je u hrvatsku književnost prvi uveo Hanibal Lučič. Nikola Nalješkovič ostao je pisac iz sjene. Bio je začudujúce vješt stihotvorac paje malo tko bolje od njega znao u stihovima ispisivati svakidašnju konverzaciju. Stvorio je teatar koji je svojom raznovrsnošču sažeo mnoga dotadašnja iskustva ali i anticipirao buduča. Intuirao je smjerove kojima če krenuti nešto mladi teatar Marina Držiča. Imao je znatnu integrativnu snagu, a dopisivao se s manje-više svim značajnim književnim vršnjacima. Sa svima osim s dvojicom, s Hanibalom Lučičem i Marinom Držičem. Putevi ove trojice, inače najboljih hrvatskih renesansnih dramatičara, na neki čudan i samo njima poznati náčin su se mimoilazili.
-52-
Možda zato što su úpravo oni bili tri najsvjetlija planeta dramskog sústava i što su privatno išli svojim putanjama dok su im se djela više puta sudarala. Osim ove trojice, dugovječni Mavro Vetranovič bio je na hrvatskom književnom nebu poput zvijezde stajačice. Dočekivao je i ispračao svakoga od spomenutih pri čemu mu je, ne bez razloga, bio najsrodniji Marin Držič, inače najznačajniji dramski autor hrvatskog jezika uopče. Vetranovič je Držiča branio pri prvomu njegovu javnom književnom istupu. Bilo je to koncem četrdesetih godina kada se Držič, inače roden 1508., vratio u Dubrovnik. Pisac je u tridesetoj godini života bio otišao na studij u Sienu gdje su ga studenti odmah izabrali vicerektorom i gdje je u jednoj prilici igrao ljubavnika u nekoj, inače zabranjenoj komediji koj u je najvjerojatnije sam napisao. Napustivši sienski kolegij, Držič je neko vrijeme rádio kao komornik i privátni taj nik austrijskoga grofa Rogendorfa koji je za španjolske interese obavljao neke špijunske poslove. Nakon europskih lutanja i godina učenja, vratio se četrdesetogodišnji Marin Držič u Dubrovnik i ondje na scénu započeo iznositi svoj dramski korpus koji je znatno uznemirio njegovu okolinu i njezine vlastodršce. Držičev književni nastup bio je žestok. Na temelju sačuvane ali vrlo oskudne dokumentacije može se zaključiti da su izvedba njegove prve komedije Pomet, 1548., a onda zbog nevremena prekinuta premijera pastirske igre Tirena, otvorile polemiku u kojoj su zavidnici ali i plemički establišment, potvorili Držiča da je plagijator i da potkrada tude stihove. Sam Držič smatrao je da je uzrok tim potvorama nemoc i závist. Danas bi se tome moglo dodati nerazumijevanje, jer ono što je Marin Držič več u prvim godinama svojega književnog nastupa donio, unosilo je na dubrovačke scene do tada nezamislivu razinu dramskih konvencija i izvankazališnih poruka. Držič se sukobio s nedozrelim navikama svoje publike koja njegov snažan unutarnji glas, njegovu ustreptalu aluzivnost, njegovo književno djelo kao životni projekt, nije bila spremna prihvatiti. O prvom piščevu književnom djelu, komediji Pomet, teško je suditi jer je njezin tekst izgubljen, a poznat je samo piščev režime u kojemu se vidi da je ona bila neka vrsta uvoda u mlade, životno djelo piščevo, u komediju Dundo Maroje. I u jednoj i u drugoj komediji pojavljivala su se ista lica, jedino što se radnja Pometa zbivala u Dubrovniku, a Dunda Maroja u Rimu za vrijeme Svete godine. Izveden 1551., Dundo Maroje je najslavnije Držičevo djelo u kojemu se pisac najprije skrio pod odoru Negromanta od Velicijeh Indija koji u posebnom prologu pripovijeda kako je posjetio egzotične istočne zemlje. Negromant pred Dubrovčanima vrlo gipkoj prozi suprotstavlja utopijsku sliku svijeta pravde i ljubavi svijetu zla u kojemu vladaju ljudi nahvao, ljudi zli i umjetni. Držičev uvodni tekst u Dunda Maroja relativizirao je sve ono što se u Dubrovniku nudilo kao istina tadašnje republike i njezinih vlastodržaca. Bio je to svojevrsni odgovor na prethodne potvore. Dundo Maroje se nastavljao na iskustva talijanske komedije, i to posebno na iskustva Ariosta, Machiavellija i Aretina u istom žánru. Držičeva komedija napušta raniju školničku urednost i jezičnu unificiranost komičkog teatra. U njoj je zato jezik ulice progutao urednost trga, a radnja joj je sva u žurbi. Dubrovčani koji se nadu na rimskim ulicama jedva da imaju vremena saslušati jedan drugoga. Dundo Maroje je veliká komedija o neslušanju i nesporazumima. Rim tu
-53 -
publici nije predstavljen samo kao neki obrnuti Dubrovnik nego i kao stvarni grad koji nije tek novi Jeruzalem več i novi Babilon. Osnovni fabulativni odnosi u komediji usmjereni su tijelu jedné žene i njezinoj postelji, kurtizani Lauri koja se, kao što na kraju doznajemo, zvala Manda i koja je bila nedvojbeno hrvatskog podrijetla a uz to je, kako se otkriva, izgubljena kči nekog bogataša. Na kraju Dunda Maroja scéna se pražni a Dubrovčani koji su stigli u Rim moraju se vratiti u svoj grad. Galerija Dubrovčana koji se u drami pokazuju golema je. Izdvaja se tako Divulin Lopudanin koji je kazališnu družinu, ali simbolično i čitav grad, doveo svojim brodom do Ancone, a onda otpratio u Rim. U svetom gradu najvažniji dubrovački pútnik je Dundo Mar oj e, bogati vlastelin u pratnji svojega vazila gladnog i žednog sluge Bokčila. U Rimu lukavi vlastelin pronalazi sina Mara i njegova slugu Popivu. Maro je, inače, spiskao očev novac i ljubavnik je kurtizáne Laure pa je jedna od najvažnijih fabulativnih linija posvěcena očevu pokúšajú da sina nauči paměti. U Rimu je Marov seksualni konkurent neki Ugo Tudešak, smiješni Nijemac, koji opsjeda kurtizánu Lauru i kojemu je sluga najmudriji glas čitave komedije, Pomet, koji ne bez razloga svako malo citira Machiavellijeve misii o sreči i nesreči i o vlasti. U Rimu Dundo Mar oj e zatječe učenoga ali smiješnoga Kotoranina Tripčeta, a nije nevažan udio što ga u radnji ima Sadi Židov koji govori vrlo razuman tekst na talijanskom j eziku. U Rim stiže i skupina likova koju predvodi u mušku odječu přerušena Marova zaručnica Pera. Sve konce radnje drži u rukama Pomet kojega pisac prikazuje kao magijskog demijurga u kojega su ušle sve komické energije. Covjekova narav nalazi se u središtu ove renesansne komedije u kojoj pisac vrlo agresivno pokazuje svoj smisao za groteskno i karnevalsko, za dijalog i ludizam, za privremenost i ofenzivnost. On je vrlo uspješno dramatizirao priču o Dubrovčanima u Rimu, stvorivši u hrvatskoj ali i u tadašnjoj europskoj književnosti do tada neviděno mnoštvo scenskih glasova i figura. Pisac je u Dundu Maroju secirao društvo Dubrovnika na svim njegovim neuralgičnim mjestima, otvárajúci tkivo svoje komedije jednoj od najplodonosnijih asimilacija, aktualnih filozofskih pogleda ali i životnih istina i poetičkih iskustava. Uznemiren u svakoj svojoj molekuli Držičev Dundo Maroje je uzburkao svoju sredinu. Nakon premijere izvedene u gradskoj viječnici, vlast je trajno zabránila sve predstave u tomu svetom politickom prostoru, a Držičev kazališni svijet, od tada pa nadalje, bio je namjerno sužavan i onemogučavan. Autor je takav odnos prema svomu književnom radu izrazio u nizu komedija kojima je u središte stavio izmučene i slomljene ljude. Jednom je to bio blizanački par u komediji Pjerin izvedenoj 1552., jednom kilavi i namagarčeni muž Tripče u komediji Mandě, zatim Arkulin u istoimenoj komediji kojemu je Negromant čarolijom pred očima oduzeo kuču, potom ga je udvostručio i vjenčao s Ančicom koju je ovaj želio izbječi. Medu Držičevim komedijama najambiciozniji je Skup koji je izveden 1555. i izraden na osnovi Plautove Aulularije. Briljantno napisana, ta komedija o škrcu svojim stilskim i scenskim rezultatima bliska je Dundu Maroju. U njoj je Držič starorímski predložak kongenijalno prilagodio dubrovačkoj situaciji; donekle je ublažio u Dubrovniku nepoželjnu drastičnost ljubavnog odnosa Skupove kčerke Andrijane i mladiča Kamila, ali je zato bitno naglasio usamlje-
-54-
nost glavnog lika. Skup kao da govori tekst ugroženoga i osamljenoga Držiča. Njegov glas stalno varira uzvik "moje neču pustiti". Skup nije poput Dunda Maroja bogataš kojemu je spašavanje izgubljenog novca na rimskim ulicama uzgredni posao, stvar čuvanja gradanske i obiteljske časti. Skup je figura gubitnika, on je onaj kojemu su uzeli sve, kojemu su protiv njegove volje oteli kčer, ukrali novac, koji je sve što ima sakrio medu kostima u někom grobu. Skup je, kao što sam kaže, ruinan čovjek, ali on nije čovjek nahvao. On je samo onaj kojemu su sve uzeli. Držičev Skup kao i njegov Dundo Maroje svoj kazališni prostor organizira u odnosu na stvarnost tako da se gledateljima uvijek sugerira daje scéna na kojoj se pokazuju dogadaji koncentrát stvarnosti, njezina savršena imitacija. Za života Marin je Držič u jednoj knjizi objavio svoje petrarkističke stihove i poslanice te sve svoje stihovane dráme. Bilo ih je tri, več spomenutá Tirena koja je imala premijeru 1549. a ponovljenu izvedbu 1551., zatim mitološki prizor Vettere i mala karnevalska komedija Novela od Stanca. U Veneri lica se kreču u dva odvojena scenska svijeta. Pred očima publike razvija se dvostruka, umetnuta pozomica, i to tako da uvodni pučki mariazzo u kojemu nastupa grupa pripitih seljaka i Vlašiča, postane uvod u alegorijsko vjenčanje Venere i Adona, ali i u vjenčanje stvarnih mladenaca za čiji je pir Držič 1551. napisao tu svoju malu dramu. Još veču dramaturšku majstoriju svojevrsnoga teatra u teatru stvorio je Marin Držič u vrlo skladnoj Novell od Stanca. Majušna ali ispisana močnim kazališnim glasom i gipkim stihovima, to je drama o Dživu Pešici, bahatom nočurku i njegovim nestašnim prijateljima koji lažnim obečanjima da če ga pomladiti, prevare staroga seljaka Stanca koji je preko noči, jer su gradski mostovi bili več spuštěni, prisiljen ostatí u Dubrovníku. Dživo Pešica i njegovi drugovi, uz pomoč na ulici zatečenih prostitutki, organiziraju privátni vilinski teatar za Stanca koji na kraju okraden, ostrižen i sam ostaje na sceni uzalud tražeči pomoč od gluhoga grada. Novela od Stanca jedan je od onih Držičevih dramskih tekstova u kojemu je piščev glas osobito močan. Tu se piščeva figura čas nalazi u tijelu mučenoga Stanca a čas je u močnomu kazališnom maču Dživa Pešice. Posljednju svoju dramu o vilama i pastirima Držič je nazvao Grlzula. Napisao ju je 1556. i u njoj nemiř rimske ulice iz Dunda Maroja zamijenio nemirom Dúbrave. Sumsko boravište vila i pastira u Grlžullje postalo opasan prostor. Dramski svijet izveden je tu na načelu antitéza i kontrasta tako da svi likovi, i muški i ženski, supostoje u parovima: mitološka biča Kupido i Dijana, pastorálne figuře Plakir i vila, seljaci i Vlašiči Dragič i Gruba, Rade i Miona te, konačno, izbjeglice iz Dubrovníka starac Grižula i godišnjica Omakala. Antitetičnost pokreče dramski svijet začarane šume u Grižuli. Teatar je ovdje opsjednut nestabilnošču. U središtu mu ju drama čovjeka koji je iz pustinje Grada pobjegao u idilu, no na kraju je prepoznao da i idila nije ništa drugo doli pustinja u kojoj nitko nikoga ne sluša, gdje svatko traži priliku da drugoga uništi i ponizi. U završnoj sceni Grižule sam se pisac pojavljuje na sceni, skida kazališnu masku i veli da više ne želi sudjelovati u teatru Grada jer da ni on niti itko drugi ne želi gubiti riječi. Bio je to gorak kraj ove Držičeve prozne pastirske igre, početak dvogodišnje aktivnosti i priprema za pisanje jedine piščeve tragedije Hekube. Izvodenje te drame glumci su vlastima prijavili prvi put 1558. ali su odbíjeni s for-
- 55 -
mulacijom da njihova predstava smučuje. Sljedeči pokúšaj im je uspio pa je posljednji Držičev scenski tekst izveden o karnevalu iduče godine. U Hekubi pred dubrovačkom je publikom Marin Držič u elegičnim i uvjerljivim dvanaestercima rastvorio dušu nekadašnje trojanske kraljice. Hekubu je načinio po Euripidovu antickom izvorniku ali na temelju talijanske verzije Venecijanca Lodovica Dolcea. Prije Hekube nije se u hrvatskom teatru pojavljivala figura kralja ili kraljice. Tom statusu jedino su se približavali biblijski likovi poput patrijarha Abrahama, zatim Jakovljeva sina Josipa, suca Danijela ili mitskog pjevača Orfej a. Sve te osobe koje su se pojavljivale u Vetranovičevim i Nalješkovičevim dramama imale su mitološki i biblijski, ali ne i historijski status. U renesansi je historijski status s podsječajem na aktualitet bio pripisivan tek junacima antičkih tragedija. Sav teatar prije Hekube, ako ne računamo komedije, bio je zaogrnut u pastirsko ruho. Hekubom je u hrvatski teatar prodrla suvremenost zaogrnuta u antički kostim; to je prva hrvatska drama u kojoj se publika našla licem u lice s kraljevskim protagonistom. Predšekspirska európska tragedija na sceni je počela prikazivati močnike koji nisu bili u stanju shvatiti smisao povijesti. Te nove figúre doimale su se poput lutaka dok su izgovarale svoje tekst. Na sceni ta lica nisu više imala argumenata. Ona nisu publiku podučavala ni u čemu. Na sceni je nova drama igrala nesporazum tadašnjih ljudi i svijeta koji ih je okruživao. Zbog toga je ona više sublimirala nego prikazivala, zbog toga se srcu i emocijama posvětila više nego izravnim porukama. Hekuba je bila posljednji čin Držičeva teatra. Nakon Hekube, pisac se preseljava u Veneciju gdje postaje kapelan u službi mletačkog biskupa. Godine 1566. u ljetnim je mjesecima boravio u Firenzi gdje je pokušao u několiko, što duljih, što kračih, pisama izložiti Cosimu Mediciju svoj pian rušenja dubrovačke oligarhijske vlasti. Njegova urotnička pisma, sve u svému šest, od kojih prvo s opširnim opisom okolnosti nije sačuvano, najvjerojatnije su i bila uzrokom piščeve nagle smrti. Držič je pod nepoznatim okolnostima umro u Veneciji 1567. Pokopan je u crkvi svetog Ivana i Pavla. Njegova urotnička pisma nisu privukla pozornost močnoga firentinskoga gospodara ali ih vrijedi čitati kao jedan od najvažnijih hrvatskih političkih tekstova starijega doba. Pozoran čitatelj Machiavellijeve političke doktríne, čovjek kojega je bahatost dubrovačkih vlastelina više nego jednom povrijedila, odlučio je akcijom srušiti nasilje oligarhije. Za Držiča taj bi prevrat imao i vanjskopolitičko značenje jer bi zauvijek otklonio njemu neprihvatljiv sluganski odnos prema Turcima. Držičeva su urotnička pisma važan dokaz njegovih prozapadnih nazora i u najbližoj su vezi s piščevim književnim djelima koja se tu izravno ne spominju ali ih se svako malo podsvjesno citira. Premda je život završio kao nepoznati stranac na firentinskim i venecijanskim ulicama, bio je Držič prvi hrvatski pisac s modemom odgovomošču. Okolnosti u kojima je živio bile su nesretne, uvlačile su ga u beskorisne sukobe koje on, jer nije poput Maruliča bio čovjek askeze, nikad nije izbjegavao. Ostavio je golem dramski opus koji ga u tadašnjim okolnostima európske dramske književnosti stavlja uz bok največih renesansnih dramskih autora. U slavenskim književnostima njegov je opus nesravnjiv, a u Italiji bitno je nadmašio Aretinove i Ariostove komedije. Umro je kad su Shakespeareu bile samo tri godine.
-56-
Dok je u Firenci razočarani Marin Držič pisao svoja urotnička pisma Cosirnu Mediciju, dotle su Turci, kojima je na čelu bio ostarjeli Sulejman Veličanstveni, u Panoniji opsjedali Siget. Opsada i konačni pad te tvrdave, kao i samoubilačka smrt šačice njezinih branitelja, imali su znatan európski odjek. Nakon te bitke stvořen je mit o hrabrom sigetskom branitelju iz obitelji Zrinski - Nikoli Subiču. Bio je taj Zrinski někom vrstom sveeuropskog viteza koji se svojom junáckom, uzaludnom smrču približio poetičkim i religijskim zahtjevima katolické obnove. Uzvikujuči Jezus, Jezus poginuo je Nikola Zrinski boreči se protiv jačeg neprijatelja. Európa je u vrijeme njegove pogibije imala prečih briga. Raskrvarili su se unutrašnji sukobi s protestantima, a u krilu največih národa došlo je do stvaranja državnih doktrína. Smrt Zrinskoga na periferiji Európe u takvim se kalkulacijama mnogima učinila uzaludnom, ali ona se nije takvom činila ni Hrvatima ni Madarima. Skori poraz Turaka u pomorskoj bici kod Lepanta 1571., zatim njihov poraz kod Siska 1593. zaustavili su najjači val njihovih napadá i otvorili poglavlje u kojemu su se barem na neko vrijeme primirile osmanlijske zapadne granice. Najbolji literami izvor o pogibiji Nikole Zrinskog bila je knjižica Posjedanje i osvojenje Si geta Ferenca Crnka u kojoj se u skladu s tadašnjom književnom modom vladaři prikazujú u odori mučenika. Takve su književne figuře bile bliske narudžbama isusovačkih poetika koje su, slušajuči naloge netom završenog Končila u Trentu, tražile da se u književnosti močnici prikazujú kao žrtve viših ideala, a ne kao kraljevski nemocnici koji u renesansnim tragedijama zbog viska emocija krivo procjenjuju svoj povijesni trenutak. Novi junáci obnovljenoga katoličkog mita bili su srodni davnim srednjovjekovnim mučenicima. Zato je mit o Zrinskom, iako je nosio u sebi trag političke aktuálnosti, imao i stanovité periferijske retrogradnosti. Crnkova knjiga pojavila se u hrvatskoj i drugim jezičnim verzijama i bila je svojevrsni hit svojega doba. Malo je tadašnjih hrvatskih sudbina koje nisu bile obilježene Turcima. Mnogi književnički životi naneki su náčin u vezi s istokom. Takav je bio i život Bartula Gjurgjeviča, rodenog početkom 16. stolječa u Maloj Mlaki pokraj Zagreba, koji je nakon Mohačke bitke dopao u tursko sužanjstvo. Turski su ga gospodari sedám puta preprodavali dok se na kraju, nakon dvanaestogodišnjeg ropstva, nije oslobodio i s grupom jeruzalemskih hodočasnika stigao u Santiago de Compostelu na Pirenejima. Gjurgjevič je i prije nego je dospio u ropstvo bio učen ali je tek na istoku naučio najvažnije jezike svojega doba i proučio običaje islamaca tako da je nakon 1544., kada mu je tiskaná DeAfflictione, svojevrsna autobiografija, objavio niz vrlo popularnih i dobro napisanih knjiga o turskim običajima i o kulturnim i političkim prilikama u njihovu carstvu. Gjurgjevič je napisao i važnu knjigu o turskim običajima De Turcorum ritu; autor je i jednoga mnogo korištenog vodiča po Jeruzalemu, a provokatívna mu je 1553. tiskaná knjiga Profetia de i Turci kojoj su na naslovnoj stranici otisnuti portreti Karla V. i Sulejmana Veličanstvenoga. U toj se knjizi u obliku piščeva dijaloga s turskim dervišem, iz istočnjačkog očista, izlažu glavni protuzapadni argumenti. Knjiga se i danas može čitati kao dobar uvod u istočnjačko poimanje Európe i prepuna je vrlo inteligentnih opažaja, ali i čudnih predrasuda. Tako Gjurgjevič, koji je u svoje doba zbog velikih književnih uspjeha bio savjetni-
- 57 -
kom mnogim kralj evima i svečenicima, uporno izlaže tezu prema koj oj Turci imaju moč da magijom preduhitre bjegove svojih robova. Bio je Bartul Gjurgjevič neobičan pisac, črtali su ga mnogo, i to najviše u nedostatku temeljnijih priručnika. Tek kad se 1560. pojavila veliká Sansovinova kompilacija o Turcima, Gjurgjeviča su pomalo počeli zaboravljati. Bio je pisac koji je iskoristio aktuálnost svojih uzničkih godina i trenutak u kojemu su njegovi orijentalni opažaji bili zanimljivi zapadnim čitateljima. U doba Gjurjevičevih europskih književnih uspjeha, po Turskoj od Budima do Drinopolja putovao je i pisao putopis mocni Sibenčanin Antun Vrančič, koji je objavio i dvije zbirke latinské lirike, napisao stotine vrlo originalnih pisama. Osim niza historiografskih djela, taj mu je putopis najvažnije djelo. Bio je po vokaciji diplomat, a svoje veliké sposobnosti stavljao je u službu svima koji su to od njega tražili. Kako je za njegova života ugarsko-hrvatska kruna visjela o koncu, to je Vrančič nakon mohačkoga poraza najprije služio regentu Ivanu Zapolji i njegovim francuskim nalogodavcima, a kasnije kad je ovaj pokleknuo, počeo je slijediti Habsburgovce pa je za njihov i vatikánski interes putovao na Istok i ondje pregovarao s Turcima o mogučemu miru. Njegova putopisna knjiga Iter Buda Hadrianopolim jedan je od četiri pisana izvora o istom putovanju pa ju je moguče čitati kao jedan od pogleda na isti dogadaj. Vrančič je bio sudionikom dugogodišnjih pregovora s Turcima. Njegovi pregovori nisu bili uspješni jer da jesu, tada ne bi bilo pogibije Zrinskoga pod Sigetom. Vrančič je inače nadživio Zrinskoga. Umro je 1573. nafunkciji kraljeva namjesnika, a vijest da je izabran kardinálom nije doživio. Pogibija Nikole Zrinskog najdublje je dodirnula književno djelo Zadranina Brne Karnarutiča, koji se rodio 1515. i koji je bio kapetan konjičkoj četi hrvatskih plačenika u bojevima protiv Turaka. Neko vrijeme bio je odvjetnik. Bio je mletački podanik, a dobar dio života bio je vojnikom, i to u doba dok su Turci doživljavali prve poraze, ali je bio i svjedok njihovih žestokih upadá u nekoč mocno Ugarsko i Hrvatsko kralj evstvo. Ratni dogadaj i koji su mu obilježili život kulminirali su u pogibiji Zrinskoga u Sigetu 1566. Njegov spjev Vazetje Sigeta grada objavljen je postumno 1584. i u njemu on suvereno raspoznaje prostor novoga nacionalnog mita o vojskovodinoj žrtvi. Karnarutič je sadašnjost toga mita pripremao za budučnost, a njegovu anegdotalnost opremio je za vječnost. Djelo je pisac posvetio Jurju Zrinskom, sinu Nikolinu, i u toj posveti ovaj Mediteranac pokazuje živ interes za sudbinu panonskih Hrvata. Karnarutiču nije bilo strano antimletačko raspoloženje jer je imao osječaj daje úpravo u doba katolické obnove došao trenutak u kojemu bi slobodne hrvatske zemlje, sjeverne i južne, trebale doči u što veču bliskost. U Karnarutičevu epu, premda se u svákom stihu opisuje patnja, nitko ne nariče. U tim stihovima ima više nade nego očajavanja. Karnarutič je dobro osjetio potencijalnost sigetskog martirija i shvatio je da se u fabuli o kraljevskoj smrti najbolje relativizira i onako uzdrmana slika svijeta. Njegov Zrinski kad s kratkim mačem izlazi na sigetski most, junák je kriznog stanja. On je močnik koji odlazi na gubilište s kojega prelazi u vječnost medu slavné i časne. U Vazetju Sigeta grada s novim hrvatskim mučenikom stupa na scénu hrvatske književnosti ratna suvremenost. Ta stvarnost nije se više prikázala in alegorice kao u Juditi Marka Maruliča ili u Pla-
-58-
ninama Petra Zoraniča. Zrinski u prizorima svoje smrti i u scenama odlaska u posljednji ratni okršaj nije betulijanska žena ili antički junák, nije zaljubljeni pastir ili heroj koji ide iz Hada oslobadati pse. On je voda s nadom, on je sadašnjost koja umire dok se sprema na budučnost. Karnarutičev epski rukopis, premda je poznavao Talijana Ariosta, nije znao ponijeti lakoču fabula o pobješnjelome Rolandu i Karolinzima. Karnarutičevo je pripovijedanje svedeno na izvještavanje o pokretima vojske i na opise bitaka. U hrvatskog je pisca antitetičnost vjernih i nevjernih prenaglašena pa zato u tom epu nema nekoga konkretnijeg cilja za koji bi se krščanski junáci bořili protiv Turaka. Vazetje je ratnički ep i u njemu se od početka zna tko su bijeli, a tko crni vitezovi. Ep se sastoji od četiri dijela i u svemu ima 1056 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. U njegovu drugom pianu promiču kolóne siromašnih anonimnih ljudi koji nakon smrti ne žive u slávi. Pokolj nad njima tu je stvaran i nema nimalo simboličan kraj. U tim masama nema simboličnosti jer one jedino služe da bi uveličale prizore s močnima u središtu, a to su u ovom epu značajevi Nikole Zrinskoga i Sulejmana Veličanstvenoga. Na kraju epa Bosanac Mehmed-paša Sokolovič predaje Hrvatima glavu njihova junáka i oni je pokopaju u samostanu blizu Cakovca. Osim epa o Zrinskom, napisao je Zadranin Karnarutič još i poemu o ljubavi i nesretnoj smrti Pirama iTizbe, služeči se Ovidijevim Metamorfozama. Obje Karnarutičeve knjige, i ona o Sigetu i 1585. objavljena poema o babilonskim ljubavnicima, dobri su primjeri hrvatske posttridentinske književnosti. U tim je djelima ovaj pjesnik i vojnik uspješno pomiješao načela katoličkih zelota s posve laičkim doživljajem manirizma svoj ega doba. Kríza renesanse u njegovo je doba postajala sve vidljivijom. Bio je pjesnik smrti jer i Piram i Tizba, jednako kao i Zrinski i Sulejman, susreču u njegovim stihovima smrt ali upravo uz njezinu pomoč oni u tim djelima mogu dodirnuti nevidljivi svijet drugoga i neizrecivog.
Zajedno s Marinom Držičem bio je Brne Karnarutič najavni glas hrvatskoga manirizma, bio je pjevač renesansne krize i onaj koji je najavio nove emocije. I on i Držič stvárali su u doba kad su se veliki mitovi i veliké nade renesanse urušavali. Taj proces osobito je osnažio u drugoj polovini 16. stolječa, iako mu se začeci prepoznaju još i prije. Renesansne ljude kojima se činilo da za njih ni na zemlji ni na nebu nema zapreka, sada su zamijenili umorni ljudi koji su naslutili da od proklamiranih ideala nije ostvaren niti jedan, da nije osiguran mir, niti da je zavladalo blagostanje večine. Ljudska nutrina ostala je ovom narastajú i dalje velikom nepoznanicom. U ljudima se nakupila energija straha i zabrinutosti i ona se u književnim tekstovima izražavala kao nelagoda, kao izgubljenost i udvostručenost. Pojavila se u književnosti potreba za bijegom od stvarnosti, žed za nepoznatim i neizrecivim. Gradanski i vjerski ratovi u Francuskoj i Njemačkoj, pljačkanje Rima, nestabilnost firentinske vlasti, migracije stanovništva s istočnih hrvatskih granica, turski zulumi na zapadnim granicama Imperija, sve to uzdrmalo je sliku svijeta. Nju je na svoj način razgradio Nikola Kopernik u prirodnim znanostima, a Erazmo Roterdamski dao joj je kritične tonové u humanističkim. Arhitektonski znak tadašnje Hrvatske sve više postaju tvrdave koje su ideálne ljušture za skrivanje ljudske nesigurnosti. Sredinom 16. stolječa sve su se vážne društvene in-
-59-
stitucije započele obnavljati. Na djelu je bilo čiščenje, i dok su se jedni modernizirali i osječali da im upravo to nedostaje, drugi su tek tada odlúčili postatí konzervativnima. Učvrščivao se svijet staroga režima koji je od tada bio zaleden na stanje u kojemu je trajao najmanje dva stolječa, sve do Francuske revolucije. Prividni mir staroga režima poznavao je uzbibanu ali ipak nešto stabilniju kartu Europe. Politički status quo u kojemu je balkánsko pitanje i dalje ostalo otvoreno, donio je i Hrvatskoj stanovitu ekonomsku stagnaciju, a legitimirao je veči nadzor privátnosti i duhovnog rada. Harmonia mundi sve je manje stanovala u književnim tekstovima. Bilo je u Europi toga doba mnogo zbunjenosti, živjeli su tada duhovi koji su priželjkivali reforme, ali i oni koji su im se žestoko suprotstavljali. U hrvatskoj književnosti intenzitet krize najdublje je bio izražen u lirici i tragediji. Tu je on porodio mnogo boli, suza i nesnalaženja. Baveči se rubnim prostorima, kriza književnosti otvorila je pogled u dubini ljudskih duša i energija. Najkvalitetniji lirik te generacije bio je Sabo Bobaljevič, dubrovački vlastelin roden 1530. Pisao je s jednakom kvalitetom i natalijanskom i na hrvatskom jeziku. Bobaljevičeva poetska autobiografičnost karakterističnija je za njegov talijanski opus. Bio je prvi veliki hrvatski pjesnik boli. Njegova stvarna bolest bila je slavnija od samog bolesnika. Naime, njegov sifilis je portugalski liječnik Amatus, koji je neko vrijeme radio u Dubrovníku, opisao u znanstvenoj literaturi. Potpuno gluh i bolestan, taj nekoč nestašni i neprilagodljivi pjesnik povukao se u nutrinu stvorivši iz tog stanja neke od najljepših pjesama onoga doba. Bio je pjesnik kontrasta, bilježnik oprečnih stanja, onaj koji je u istom stihu svijetu nježno tepao, a onda zazivao potop i požár da ga unište i zápale. Bio je pjesničko dijete svojega vremena koje je voljelo predimenzionirati viděno i željeno, bio je dijete vremena koje se sječalo tradicije ali ju je i uništavalo. Njegove talijanske pjesme objavljene su 1589., četiri godine nakon Bobaljevičeve smrti, a njegove su hrvatske stihove, koje nikad nije sabrao u zasebni kanconijer, poklonici prepisivali i poštovali. Bio je buntovnik ali ga je bolest okrenula nutrini. U stihovima se, ovaj zaljubljenik u Italiju, žalio što zbog bolesti i obveza ne može putovati. Bio je prvi dosljedni manirist u hrvatskoj poeziji, onaj koji je knjiškost motiva, njihovu prividnu otrcanost znao pretvarati u novitet.Tako Bobaljevič, iako preuzima motív iz Petrarkine pjesme o velu, ne slijedi Talijanov concetto i ne kudi veo nego ovoga hvali jer se njegovu manirističkom ukusu upravo svidalo to što je veo zastiruči otkrivao. Bobaljevič je u hrvatskoj poeziji premostio klasicizam romanskoga petrarkizma i u liriku svojega jezika uveo je modernost i privátnost. To je postigao smirujuči svoju vulkansku narav, pri čemu je pronašao pravi glas u kojemu dominira blagost onoga koji je u svijetu sve vidio i sve čuo pa mu na kraju i nije žao što je oglušio. Pjevajuči sebe, pjevao je emociju vremena, pjevao je opča mjesta kao da su samo njegova:
A život evo što je:
Dan, što ko vjetar letí,
IIje ko strijela što iz luka skoči.
Jer, kad i rados daje,
Pun mučenja nam přijetí
-60-
Pa svakoga u ponečem koči. Razveli dakle oči, Tuci me iz svih sila: Vrijeme je krátko jako...
Inspiracije ovoga pjesnika bile su brojne. On je bio jedan od najboljih asimilatora u hrvatskoj književnosti te je imao moč da na nevidljiv način uoči ono što drugi prije njega niti u riječima niti u slikama nisu zapažili. Njegov maleni opus govorio je o patnji ali i o sreči. Citavog je života varirao carpe diem, stavljajuči u taj uzvik sazvučja udaljenih epoha ali i svojega jadnoga fizičkog stanja. Premda je volio kontraste, imao je središnji poetski glas svojega vremena jer je bio pjesnik osobne budnosti.
Razvijenu svijest o narastajú domačih prethodnika imao je i Dinko Ranjina. Taj dubrovački vlastelin nije imao ni trideset godina kad je u predgovoru svojoj knjizi Pjesni razlike, koja je objavljena 1563. u Firenzi, zapisao daje "bolje prid svojim i malo bit poznaň, nego se prid tudim neznáno izgubit". Ranjina je godine duhovnog formiranja proživio u Messini. U Dubrovniku je, prije odlaska u Italiju gdje se školovao i ne odveč uspješno bavio trgovinom, dobro naučio grčki i latinski jezik. U stranoj sredini osjetio je Ranjina neobičnu jezičnu nostalgiju, tako da je tijekom samo několiko godina napisao golemi kanconijer hrvatskih stihova. Njegove pjesme na hrvatskom jeziku i jedna manja zbirka talijanskih stihova u največem su svojemu dijelu dnevnik piščevih ljubavnih jada i emotivnih stanja što ih je u Ranjini probudila neka Li vij a koju je prozvao zlom Latinkom. Ranjinina zbirka iz 1563. svojim opsegom, asimilacijskom energijom i ambicijom najvažnija je pojedinačna knjiga u dotadašnjoj hrvatskoj književnosti. Pjesnik je svoje pjesme pisao u inozemstvu, pisao je dok su ga bankári proganjali zbog neplačenih dugova. Vrátivši se u rodni Grad, te je dugove podmirio. Umro je 1607. i do tada je stigao čak sedám puta biti dubrovačkim knezom. Ranjina dolazi na koncu plejáde kvalitetnih dubrovačkih renesansnih liričara kojih su se rodočelnici Sigismund Menčetič i Džore Držič rodili u drugoj polovini 15. stolječa. I on je poput Bobaljeviča bio pjesnik krize. Svoju pjesničku zbirku popratio je učenim ali, zapravo, djelomično prepisanim esej em o naravi i svrsi književnosti. U tom predgovoru Ranjina zagovara autonomiju književnoga rada, iznosi argumente za tvrdnju da pjesma po sebi ima spoznajnu moč i da nema civilizirane sredine koja ne bi htjela afirmirati svoju književnost i njezinu zasebnost. Ranjina u tom tekstu ispisuje i svojevrsnu pohvalu prethodnicima, naglašujuči vážnost narodnog jezika u književnom stvaranju. O originálnosti nije vodio preveč računa; več sam čin pisanja na národnom jeziku bio mu je pjesmotvoran i izvoran. Njegov kanconijer pravá je erupcija lirizma. U zbirci dominiraju ljubavne pjesme ali ima i satiričnih, religioznih, dosta bukoličkih i poučnih, zatim niz pjesama od kola u kojima se čuju ritmovi narodnih popijevki. Metrički bila je Ranjinina poezija nespútaná. Opsesionirale su ga slike vode. U njegovim pjesmama suzama se gase požari, a zaljubljenici plove po morima svakojakih izlučevina. Bio je obuzet i slikama poljubaca pa mu je kanconijer pun simuliranih ljubavnih činova u kojima se poljupci natječu jedan s drugim. Bili su ti puteni stihovi predvorje novoga senzuali-
-61 -
zrna, zagovor slobodne ljubavi. Ranjina je pjesnik nemirnoga svijeta, a njegova senzualnostbijeg je pred spoznajom daje svijet izgubio čvrstu točku, da se iščašio:
Poginu sva vira na svijetu meu ljudi, Svak drugu zapírá, da u čem god naudi. Ni reda, ni mira, ni pravá razloga. Ni da se ozira veče tko na Boga. Puno je sve jada u tajů skrovitu, Uzdat se ni sada ni u kog na svitu: Taj kaze ustima, da V dobro satvara, A u srcu pak ima tisuču privara.
Ranjinin kanconijer, uza svu svoju eruptivnost i energičnost, uza svoj povišeni ton i kompozicijsku uznemirenost, nema visoku usredotočenost autorova glasa. U mnogim se njegovim dijelovima pjesnik uspáva i kao da se prepušta zamornom nizanju stihova, ponavljanju izrečenoga, rimovanju rimovanog. Takva su mjesta cesta, ali cesta su i ona na kojima pjesnik postaje sentenciozan i kad su mu slike jasne, kad se u stihovima začuje trag pjesnikove intime. Ranjina je najčešče pisao kao da prepjevava po sječanju. Njegova hrvatska zbirka zato je knjiga jezičnih sječanja na zavičaj. Nije bio inovator, novoga je u njega malo, ali je nova pozicija što ju je priskrbio pisanju i književničkom položaju. Bio je pjesnik kratkog daha. Pisac jedino u mladosti, u starosti je uživao glas bivšega pjesnika čiji če stihovi ne jednom odjeknuti u rimama najboljih mladih dubrovačkih književnika. Lirika je u drugoj polovini 16. stolječa impregnirana emocijama tuge i nesreče. U tomu su je dolično pratile jedino tragedije. Prva je u nizu hrvatskih manirističkih tragedija bila Držičeva Hekuba koju su slijedile Dalida Saba Gučetiča, Jokasta Miha Buniča, Atamante Frana Lukareviča i Elektra Dominka Zlatariča. Pisci tih drama bili su odreda školováni ljudi, svi su neko vrijeme studirali u Italiji, a njihova bliskost tragičnom žánru proizlazila je iz njihove povišene zainteresiranosti za javni život i za politiku. Sve njihove tragedije, svejedno jesu li imale antické ili pseudohistorijske teme, svoju radnju smjestile su u prostore oko prijestolja, u hodnike i pokraj kraljevskih odaja. Te tragedije imale su vrlo živu radnju, prizori su se u njima smjenjivali velikom hitrošču, a u svákom je činu bilo barem několiko zastrašujučih scéna. Sav taj užas koji se proizvodio na sceni prikazivan je kao posljedica užasa koji se proizvodio u stvarnosti. Jedna od naj znamenitým tragedija onoga vremena bila je Dalida Saba Gučetiča u kojoj je 1580., a to je čak několiko desetlječa prije Shakespearea, dramatiziran motiv o Romeu i Juliji i njihovoj nesretnoj ljubavi. Svoju je dramu dubrovački plemič izradio na temelju několiko talijanskih tragedija koje je vrlo proizvoljno mijenjao i spajao, a njihove užasne radnje impregnirao je scenskim ubojstvima i stravom. Dalida je dubrovačka Julija u kojoj se više nego u engleskog dramatičara nazire piščeva potreba da progovori o temi ženskih sloboda i emancipacije. Zato i danas neke Dalidine rečenice zvuče vrlo moderno i u potpunom su neskladu s prilikama njezina vremena. Pobunjena Dalida ne odlazi u smrt pognute glave nego u Gučetičevoj drami izgovara niz rečenica koje su manje ili više sve varijacija jedné iste, a taje da se "ne
-62-
ima poslušat nitkore." U svim tim tragedijama brojne su vrlo jasne aluzije na suvremenost i slabost aktualnih vladára; osobe s najvišim društvenim statusom prikazujú se kao ljudi slabi i nemocni. Ta nemoc, koliko i močnicima na sceni, pripadala je i piscima koji su svoju nemoc iz svakidašnjice prenosili u književni svijet, sublimirali je u elegičnim, ponešto razvučenim dvanaestercima ali s dosta bliskim odnosom prema svakidašnjem govoru. S mnoštvom privatnih slika i aluzijom na vlastitu biografiju napisana je tragedija Atamante Frana Lukareviča. Taj avanturist, koji je je upoznao prognaništvo, nije se htio ukloniti zovu aktuálnosti kad je pisao svoju jedinú tragediju. On sam, koji je iskušao proturječnosti vremena na svojoj koži, s posebnim je úžitkom u svojoj tragediji varirao slike sreče koja se, poput kola, svud vrti uokolo ili spoznaje da što sreča više koga podiže, da ga "toli pak niže potisne da pade". Sve te tragedije bile su djela krize i nisu se svidale poetičarima isusovačkog teatra koji je tada započinjao svoj pohod najprije u školama a onda na dvorovima i u javnim teatrima. Nisu im se svidale jer je u svim tim tragedijama bilo preveč natruha humanističkog poznavanja antike, a doktrína o vladařů kao mogučem zločinců bila je u njima u potpunom neskladu s isusovačkom poetikom u kojoj je kralj na sceni mogao biti prikazan kao mudar vladár ili kao krščanski mučenik. Jedan od najdubljih kazališnih ulazaka u dušu močnika dogodio se u Jokasti Miha Buniča. Naslovna junakinja u toj tragediji u nizu plačeva i tužaljki izravno citira hrvatsku književnost pa se u tom tekstu još jednom mogao čuti lelek drevnih robinja što, sada s obilježjima kraljice, hodaju u tamnom ruhu i s ostriženom kosom. Pod mäskom tebanske katastrofe, u drastičnim opisima smrti i pokolja, grijeha i preljuba ponudio je Bunič dubrovačkoj publici uvjerljivu sliku neskladá. Jokasta je angažiran tekst pa je zato i logično što u njoj, kao i u svim tadašnjim tragedijama, lica na sceni nisu bila múdra niti je medu njima bilo krščanskih mučenika. Tragická krivica ovih likova bila je izazvana njihovom nutrinom. Na scénu književnosti stupili su ljudi s pogreškom, ljudi opsjednuti dobrom ili zlom svejedno, ali ljudi opsjednuti neizrecivim. Drastičnost tih tragedija pokušao je smiriti tek Dominko Zlatarič koji je 1597. objavio adaptaciju Sofoklove Elektre. Pučanin Zlatarič koji je roden 1558. u Dubrovniku, i neko vrijeme bio studentski rektor u Padovi, zapamčen je kao najbolji prevodilac svojega vremena. Osim jednog ne odveč originalnoga petrarkističkog kanconijera, preveo je iz Ovidijevih Metamorfóza poglavlje o Ljubavi i smrti Pirama i Tizbe; s talijanskog je 1580., prije nego što je bio objavljen izvornik, preveo Tassovu kultmi pastirsku igru Aminta. Zlataričev prijevod Elektre, koju naziva Hrvačkom Grkinjom, potpuno odudara od odnosa njegovih prethodnika i vršnjaka prema tudim predlošcima. Zlatarič je Sofokla prevodio iz grčkog originala; samo je djelomično prilagodavao mitološke aluzije svojemu vremenu ali je njegov tekst lišen aluzija na suvremenost. Zlatarič je svojom Elektrom simbolično završio krug hrvatskih renesansnih tragedija. Elektra završava sretno, i to na način sasvim suprotan uobičajenome u onodobnim tragedijama. Na kraju dráme, povezani majčinom krvlju i okusom pobjede, koja je zapravo njihov poraz, držeči se za ruke, stoje Elektra i njezin brat Orest kao neki obrnuti bračni par iz renesansne romanse, stoje nad roditeljima krvnicima. Elektra je tragedija s gorčinom, na nje-
-63 -
zinu kraju može se reči ono što je na završetku Hamleta kazao Horacije kad je nad mrtvima promrsio: "The rest is silence." Nakon Zlataričeve Elektre, zadugo je zašutjela tragická muza. Nije se u tom vremenu pisalo ni mnogo komedija. Marina Držiča čini se da su najozbiljnije čitali na Hvaru jer je ondje njime bio inspiriran kazališni rad Martina Benetoviča. I on je, poput Držiča, bio orguljaš, bio je i slikar, a od njegova komediografskog rada sačuvala se Komedija od Raskota u kojoj je preradio dvije komedije slavnoga talijanskog komediografa Ruzzantea. Benetoviča je Talijanu privukao način na koji je na sceni prikazivao život seljaka iz padovanske okolice. Ruzzante je iz svojega rustikalnoga kazališta izbacio do tada uobičajenu seosku zbunjenost. Njegov rustikálni teatar ne proizvodi se kao nelagoda izrugivanog seljaka i kao uživanje u tudoj nemoci. Seljaci u Benetovičevu teatru po uzoru na Ruzzantea nisu predmet izrugivanja niti su romantizirani. Oni se natoj sceni prikazujú kao odslik seljaka iz stvarnosti. Na taj je način Komedija od Raskota i svojevrsna kritika dotadašnjega pastirskog teatra u kojemu se gradsku publiku prisiljavalo da se priblíži prikazivanim seljacima, njihovu jeziku i emocijama. Naravno, Benetovič nije bio nikakav borac za društvenu pravdu, nego ga je zanimalo kazalište i nov način na koji su seljaci bili prikazivani na sceni. Blizak kazališnim reformama svojega doba Benetovič je bio i u svojemu naj ambiciózny em tekstu, u komediji Hvarkinja. Bila je ona svojevrsna mlada replika Dunda Maroja u kojoj je od veliké Držičeve energije preostao jedino furor eroticus. U Hvarkinji još više nego u starijem Držičevu teatru pojavljuju se čvrste figure. Benetovič je poznavao prva iskustva commedije delVarte i ona su vidljiva u njegovoj Hvarkinji. Više nego na imitaciji stvarnosti, njegova se komika zasni vala na zabunama koje su proizlazile iz pojedinačnih susreta likova. U Hvarkinji, za razliku od Držičevih komedija, nema aluzija na stvarnost. Dok je u Dundu Maroju sve bježalo iz središta, u Hvarkinji kao da sve u njega želi uči. To je komedija o dvojici prijatelja, Hvaraninu Nikoli i Dubrovčaninu Mikleti, koji su maske iz commedije delVarte; jedan je Magnifico, a drugi je Doktor. U komediji se pojavljuje lijepa Izabela koja je žena impotentnoga Nikole, tu je i udovica Polonija sa serviettom Gojom te, konačno, par sluga, dva Zannija, Bogdan i Radoj. Cini se daje narativni kostur svojoj drami Benetovič preuzeo od Venecijanca Andrea Calma, i to iz njegove komedije Spagnolas. Bez obzira na to koji su mu izvori, Benetovič, koji je preminuo 1605., i to u Veneciji baš kao Držič, vratio je u hrvatsku književnost duh veliké komedije. Uspio je oslikati fresku čitave svoje komúne, svih njezinih vrijednosti, njezina jezika i mnogih njezinih emocija.
Nastala na Hvaru samo několiko godina prije nego što je ondje 1612. sagradeno komunalno kazalište, na prvom katu Arsenala, Benetovičeva Hvarkinja je na dobar način najavila novo razdoblje u kojemu če komedija doči u ruke profesionalnih glumaca i još više razraditi ono što je on slutio, čvrste maske i scenske figure. Benetovič je bio kazališni pionir, a oba njegova talijanska uzora, Ruzzante i Calmo, bili su na samom vrhu tadašnjih europskih kazališnih dosega.
Pokreti što ih nazivamo reformacijom i katoličkom obnovom bili su dva lica istoga planetarnog evandelizma koji se širio Europom u 16. stolječu. U znaku tih pokreta proliveno je mnogo krvi, pod njihovim su se barjacima vodili nepraved-
-64-
ni religijski ratovi, a mnoštvo ljudskih sudbina stavljeno je tada na goleme kušnje. Kriza tadašnjeg društva, premda je največim svojim dijelom bila obilježena krizom Crkava, ne može se lako svesti na opoziciju katoličanstva i protestantizma. Jer i u jednom i drugom polu tadašnjih religijskih pokreta, s jednakom su se žestinom sukobljavali nosioci dogmatske svijesti s onima koji su zagovarali slobodu misii, odgovornost i socijalnu pravdu. Ti unutrašnji sukobi s dogmatskom sviješču proizlazili su iz dvojnosti renesanse. Postojale su, naime, dvije renesanse: jedna je bila rétorická i filozofska, po temeljnim nazorima platonistička, zadovoljavala se svojim zatvorenim akademijskim seansama, kabalom i horoskopima, egzotičnim i ezoteričnim filozofskim sustavima i bila je duboko antiautoritarna. Druga renesansa imala je sasvim drukčija polazišta i vidljivije dosege. U njezinu su se krilu uz pomoč novoprobudene filološke sigumosti istraživali biblijski i patristički izvori, radilo se na produbljivanju rétorike kao vještine uvjeravanja ali i razumijevanja društvenih proturječnosti. Bio je taj smjer kritičan prema zatečenoj stvarnosti, kritizirao je crkvenu hijerarhiju i njezinu samovlast, dovodio je u pitanje dogme ako se nisu mogle provjeriti filološkim metodama. Ni u jednoj književničkoj egzistenciji onoga doba nije moguče nači obje ove renesanse u harmoniji. U svih važnijih hrvatskih književnika one su supostojale. Renesansni duh u svákom se pojedinačnom slučaju pojavljivao kao dvojstvo, kao kontradikcija. Njegova je latentná raspolučenost u razdoblju krize postajala sve vidljivijom. Zato su u renesansi dobři filolozi postajali vješti demagozi, dobři logičari protivnici svakoga dijaloga. Protestantizam koji je izniknuo iz tla humanistické filologije kada je postao sama teologija i kada se našao u rukama pragmatričara, postao je iskaz jednoumlja i vjerske netolerantnosti. Jedan od najsnažnijih renesansnih duhová stasao je u krilu protestantizma, daleko od rodne Istre. Zvao se Matija Vlačič i uz ime se cesto služio oznakom Ilirik da podsjeti na svoju siru domovinu. Rodio se 1520. u Labinu; u Veneciji je stekao dobra filološka znanja koja je onda produbio za vrijeme kasnijih studija u Njemačkoj. Ideji luteranizma posvetio je sav svoj književni rad koji je količinom i koncentracijom svakako neusporediv s bilo čime u tom vremenu. Vlačič je počeo kao profesor grčkog i hebrejskoga jezika, kao pozomi čitatelj Svetoga pisma i tražilac istine u luteránskom ključu. Cim je osjetio prvi snažniji protuudar papinskog Rima, on kojega su neprijatelji nazivali ilirskom životinjom, postao je najžešči protivnik svake pomirbe s katolicima. Bio je u protestantskom pokretu ekstreman pa je u životu jednako stradavao od strane svojih prijatelja kao i od strane neprijatelja. I luteránska je "revolucija najprije pojela svoju djecu". To je bila i Vlačičeva sudbina. Posljednja dva desetlječa života proživio je kao prognanik, ali je za to vrijeme, seleči se s brojnom obitelji, napisao svoja najvažnija djela. Právu je domovinu dragovoljno izgubio, ali novu nije našao nikada. Njegovo životno djelo je knjiga s naslovom Clavis Scripturae Sacrae koja se u žánru i po sveobuhvatnosti može usporediti s Etimologijama Izidora iz Seville. Vlačičev Ključ je folijant koji je zamišljen kao kompendij za lakše čitanje Svetoga pisma, a zapravo je summa svekolikoga biblijskog znanja, svojevrstan theatrum mundi u koji je uključeno sve što je Istranin smatrao da može obogatiti čitanje Svetoga pisma. Tiskán 1567. u Baselu, Clavis i danas ima status en-
-65 -
ciklopedije protestantizma i spomenik je Vlačičevoj učenosti i sustavnosti. U toj je knjizi Vlačič, koji je bio izvrstan pisac, ispisao jednu od najstarijih hrvatskih poetika, tražeči od dobrog pisca da sa što manje riječi iskaže što više stvari. Vlačič je autor prozne povijesti papinske nečasti, knjige koja se zove Katalog svjedoka istine; u njoj u obliku leksikona ispisuje crtice iz života znamenitih ali i sasvim nepoznatih ljudi koji su nekom svojom gestom, nekim iskazom posvjedočili o pokvarenosti i rasapu papinske vlasti. Katalog, koji je prvi put tiskán 1556., svojevrsni je odgovor Maruličevoj Instituciji pa bi se čak moglo kazati da im je i način pristupa gradi srodan. Nikada ni jedan hrvatski pisac nije objavio ni napisao više stranica od Vlačiča ili poslao više pisama, više polemizirao i više pokušavao dokazati da je u pravú. Velikih su razmjera i Vlačičeve Magdenburške Centurije. Tiskané u trinaest folijanata, svojevrsna su povijest Crkve pisana neobjektivno i žučljivo, ali ne bez poznavanja grade. Izvrstan filolog, Vlačič je bio neobično nadaren za klasificiranje najraznolikijih znanja. U tomu bio je nenadmasan. U svojoj latinskoj prozi bio je vrstan stilist. Taj Mediteranac koji je svoju priradenú neobuzdanost obuzdavao u Njemačkoj, nije svoj pravi zavičaj nikada zaboravio. Brojni su tragovi njegove neobuzdane asocijativnosti i oni čitatelja vode u piščev zavičaj. Ono što je iz rodne Istre odnio sa sobom u svijet vracalo se u njegovim rukopisima kao slike djetinjstva, prajezika i sreče koju je rijetko pronalazio u zrelosti. Posebno je zanimljiv Vlačičev mali spis Glosa u kojemu 1570. analizira Erazma, korigira i komentira njegovo izdanje grčkoga teksta Novoga zavjeta. Iz Vlačičeva opusa danas je najčitljivija Apológia, svojevrsna autobiografija, epištolami spis u kojemu emocionálnom i povišenom frazom argumentira svoju ljudsku poziciju, a ona kao daje sva bila u piščevu osječaju da se "ako je Bog sa mnom, ne plašim onoga što bi mi ljudi mogli učiniti". Matija Vlačič nije poput Marka Maruliča istraživao vjernost svjedoka istine, on je istraživao vjerodostojnost pobune protiv svake moči. Dogodilo mu se daje i sam pripadao mocnom pokretu, ali je i u njegovu krilu znao sačuvati prostor svoje neobuzdanosti. Protestantizam kojemu je tako zdušno pripadao, u Hrvatskoj se proširio u maloj mjeri. Bio je to pokret nižih slojeva, seljaka i pučana, ponekog veleposjednika u gradovima sjeverozapadne Hrvatske i u Istri, te u graničnom pojasu prema Sloveniji. Knjige koje su se u njemačkom gradu Urachu tiskale na hrvatskom jeziku, a bile namijenjene slavenskom pučanstvu, i onom u krščanskim područjima a i onom u Turskoj carevini, najčešče nisu stizale do svojih čitatelja. Vjerski i politički neuspjeh protestantizma u Hrvatskoj ne umanjuje neke njihove kulturološke dosege. Protestanti su, naime, pokazali osječaj za jezičnu reálnost jer su prije katoličkih misionára shvatili svu složenost geopolitičkih i jezičnih prilika u Južnih Slavena. Oni nisu imali sklonost prema snovima i nisu maštali o velikim Ilirijama jer takvo što u stvamosti Balkana nisu vidjeli. Oni su vidjeli Habsburge, vidjeli su mletačkoga dužda, turskog sultána, vidjeli su trojnu vladajuču fakturu hrvatskog teritorija, vidjeli su nezavisni Dubrovník. Protestantski prevoditelji Novoga zavjeta na hrvatski jezik nisu bili znamenití književnici, bili su birokrati pokreta u koji su investirali svoj filološki talent ali su vrlo dobro uočili da u zemljama u kojima žive Južni Slaveni, žive ljudi koji se uglavnom nazivaju jednim imenom i dagovore srodnim jezici-
-66-
ma. To su shvatili ali dalje s time nisu znali što bi napravili jer je ono drugo ovisilo o svjetovnim vlastima, a one nisu bile sklone protestiranju ni protestantizmu. Protestantizam jest bio prva veča európska socijalna revolucija, bio je prvi u nizu ideoloških prevrata ali medu Hrvatima nije ostavio večeg traga. Podario im je jedan prijevod Novoga zavjeta s koj im nisu znali što bi počeli i ostavio je traga u životu jednoga od največih ljudi hrvatske renesanse, Matije Vlačiča.
Novi pogledi na svemir, na raspored čvrstih tijela u njemu i na čovjekovu vremenitost, ali i na njegovu vječnost, stvárali su u ljudima ovoga doba osječaj kreatívne nesigurnosti. Tražeči sebe u labirintu svijeta, oni su u samom središtu tajne ugledali čudovište beskonačnoga. Pred beskonačnim mnogi su zanijemili ali ne i hrvatski književnik i filozof s Cresa Frane Petrič, poznatiji po talijaniziranom svojemu prezimenu Patrizio. Prezir prema skolastici bio je najhranjiviji sastojak njegove filozofije. Ispisao je tisuče stanica dokazujúci da se Aristotel ne može čitati kao objava propisanih i jedino vrijedečih istina. Aristotelov kredit nedodirljivosti urušio se tek nakon objave Koperníkove knjige o kretanju planeta oko Sunca. Novo i tragično osječanje svijeta i čovjekova položaja u njemu, nemir i nesnalažanje koji su se pojavili kao posljedica tih spoznaja, dávali su sve više za pravo onima koji su intenzivno osječali raspukline vremena. Petrič, roden 1529., rano se ukrcao na neku ladu da bi izučio pomorsku vještinu. Kako je Petričima najbliži rodák s Cresa bio fira Baldo Lupetina koji je u Veneciji proglašen heretikom i smaknut, to je i obitelj piščeva bila prisiljena otiči u prognaništvo. Od Lupetine je mladi Petrič primio prvo obrazovanje. Skolovao se u Veneciju, a onda je uz pomoč protestantskih krugova, i to osobito Matije Vlačiča, inače Lupetinina prijatelja, otišao u Njemačku gdje je u Ingolstadtu studirao grčki. Vrátivši se u Italiju, Petrič je studirao u Padovi medicinu i filozofiju; tada je započeo objavljivati prve spise. Premda je u formativnim godinama bio blizak protestantima, uza sav je misaoni radikalizam ostao vjeran papinsko-cezarejskoj varijatni Kristove crkve. Njegova filozofy a čak i kad se bavila teološkim pitanjima, dovodila je do posljednje konzekvencije mane aristotelijanizma ali ne i stvarnost Crkve. Nezgodna pitanja što ih je Petrič postavljao stizala su s takvih visina da nisu mogla ugroziti njegove dobre odnose s mnogim papama i kardinalima koji su se šmátrali nj ego vim intimusima. Taj je avanturist pisao o temama zbog kojih su druge spaljivali. Njegova filozof ska i književna djela uza svu svoju šifriranost i opasnu bliskost herezama primána su kao prvorazredna pustolovina duha. Trudio se doprijeti do onoga što je nazivao clavis universalis, do šifře kojom če otključati vrata svemirske tajne. Bio je savršeno opremljen za taj zadatak, izvrsno upučen u starogrčku filozofiju, a za vrijeme boravka na Cipru nabavio je kolekciju rukopisa koja ga je dovela u posjed znanja što su večini njegovih konkurenata bila nepristupačna. Poznavao je platonističke izvode, bio je dobro upučen u kabalu, proučavao je babilonsku astrologiju, Zoroastera i Hermesa Trismegistosa o kojemu je 1593. objavio knjigu Mágia philosophica. Proučavao je amblematiku i pseudohijeroglife i vjerovao je da se približio arhetipskim temeljima čovjekova razuma i svemira. Zajedno s Giordanom Brunom bio je požudan Kopernikov čitatelj. Shvatio je da tvrdnja kako Zemlja više nije u središtu svemira ima i svoj
-67 -
dramatičniji dodatak: da ni Šunce nije u središtu svemira. Jer za Petriča to što je Zemlja izgubila središnjost, nije bilo razlogom da ju zadobije Šunce. Bio je filozof posljednjih konzekvencija pa je svoje radikálne nacrte svemira slijedio kad je pisao i o povijesti ali i stvarnosti svojega doba. Znamenito je u svoje doba bilo njegovih Deset dijaloga o povijesti koji su tiskáni u Veneciji 1560., a napisao je i dva spisa o vojnim pitanjima s naslovom Paralleli militari. Bio je pisac goleme energije, polemičar koji je s posebnim žarom nasrtao na Torquata Tassa, polemizirajuči s njime u knjizi In difesa di Ludovico Ariosto o naravi epskog i braneči pri tome pisca Bijesnoga Orlanda. Sudbina se s Petričem našalila kad mu je u crkvi svetoga Onofrija u Rimu namijenila zajednički grob s Tassom gdje, valjda, obojica i danas reže jedan na drugoga. Premda sav okrenut dubinama svemira i dubinama ljudske nutrine, premda zainteresiran za nevidljivo, bio je Petrič inovator na polju poetike. O teoriji pjesništva on je napisao i danas citirano djelo Delia poetica u kojemu je 1568. odbacio valjanost Aristotelove Poetike, kritizirajuči načelo oponašanja stvarnosti kao vulgarno, prevladavajuči taj koncept tezom da je poezija uvijek stvaranje stvari kojih prije nije bilo. Bio je zastupnik imanentno radikalnog pristupa umjetnosti, zastupnik neobičnih vizura, sklon nadrealnom i snovima, bio je vjesnik onoga što je obilježilo baroknu poetiku nastupajučeg stolječa. Bio je protivnik klišeja u književnosti i umjetnosti, tehnicistički detalji nisu ga zanimali jer je prírodu poezije sagledavao isključivo u svjetlu stvaralačke mašte i njezine nesputanosti. Bio je filozof manirističkoga stanja. Plašio ga je geometrizam prijašnjih humanista pa ga je pokušao prevladati u knjizi Delia nuova geometria koja je tiskaná u Ferrari 1587. i u kojoj pod koprenom matematike izvodi opču znanost vidljivog svijeta, zalažuči se za koncept skladá i onoga što on naziva univerzalnim mirom. Apoštol hermetizma i vizionář svjetskoga mira, svoj književni rad zaokružio je u djelu Nova de universis Philosophia koja se opsegom može usporediti s Vlačičevim Ključem. Cresanin je knjigu posvetio papi Grguru XIV. ali ju je, neobuzdan kakav je bio, proširio na sve pape, prethodne i buduče. Univerzálni red kozmosa, a to je ono što je za filozofa opči mir, Petrič nalazi u svému što je osvijetljeno energijom božanske svjetlosti. Bio je zagovomik teorije svejedinstva, onoga što je nazvao unomnia. Bio je jedan od najutjecajnijih mislilaca toga smjera u svojemu vremenu, a kasnije, kako su se spoznaje o relativnosti svemirskih dimenzija, o kretanju energije, svjetlosti i brzinama revolucionirale, tako je i Petričeva vizija svemira postajala sve modernijom i privlačnijom. Filozof nije svoje izvode ispisivao bez provjere u opažanjima koja su nosivi, premda manje vidljivi, dio njegova opusa. Bio je vjemik univerzalizma, hrabar i autonoman pisac koji je proživio buran i avanturističan život. Trebalo je proči neko vrijeme da se zelotizam njegovih protestantskih i katoličkih vršnjaka istopi i da se pokaze kako se s njegovim knjigama, nasuprot njihovima, dogodio sasvim suprotan proces. One su, što se slika svijeta više relativizirala, postajale sve aktualnije. Petrič je bio filozof avanture u prenesenom i u stvarnom smislu. Konac života dočekao je u zavičajnom krugu rimskoga Svetojeronimskog zavoda. Živio je u vremenu revnosnih inkvizitora ali je pred njihovim zapanjenim očima dopustio dotadašnjoj slici svemira da na njegovim stranicama eksplodira. Usred preglasnih protestantskih i je-
-68-
zuitskih dogmata Frane Petrič je slobodi ljudske misii izborio središnje mjesto. Do središnjega mjesta u svojoj epohi ni najtežom mukom nije se mogao probiti Zagrepčanin Antun Vramec. I on je poput Petriča neko vrijeme živio u Rimu pa zato s ponosom u svojoj Kronici pod godinom 1567. piše da "ovo vreme ja jesem v Rime doktorem postal". I doista, za vrijeme rimskih studija Vramec je stekao temeljita znanja i samosvijest koja mu je poslije, u uskim prilikama zavičaja, češče smetala nego kořistila. U zavičaju nije imao mocne pape ni kardinale da ga záštite. Bio je prepušten na milost i nemilost lokalnim smutljivcima i onima koji su mislili da je njegovo pisanje na národnom jeziku u prevelikoj blizini luteránske opasnosti. Tomu je i stil Vramčeva života donekle pridonosio jer on, premda katolički svečenik, nije mario za celibát pa je javno živio sa ženom i zajedničkim djetetom. Knjige su mu ipak uspijevale prevladati trzavice s okolinom, a svojom su vrijednošču svakako nadišle nerazumijevanja koja su pisca pratila čitavog života. Smatrao je da piše za slovenskí puk, dakle za sve one Hrvate koji nisu govorili ni njemački ni madžarski jezik. Koristio se uslugama, reformaciji sklonih, putujučih tiskara. Svoju Kroniku tiskao je 1578. u Sloveniji. Njegov jezik bio je najbolji primjerak onodobne kajkavske próze, jezika koji se govorio u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Zelja da dogadaje iz svjetske i domáce povijesti iskaže na národnom jeziku stavlja ga u povijesti hrvatske historiografije na povlašteno mjesto. Naime, dok su svi Vramčevi prethodnici pisali na jezicima močnih inozemnih naručilaca, on je odlučio obratiti se srednjem sloj u národa koji se osječao zaboravljenim na nemirnoj granici s Turskim carstvom. Bio je suvremenik koncilskih zaključaka i dobro je uočio, jer je poznavao protestantsko iskustvo s narodnim jezikom, da če odmah nakon prvog sabiranja snaga jedna od najvažnijih novosti onodobne duhovnosti biti uvodenje i širenje nacionalnih i regionalnih jezika. Nisu ga odmah razumjeli jer nisu znali predvidati budučnost. Svoju Kroniku Antun Vramec je sastavio crpeči podatke iz mnogih izvora ali je pri sistematizaciji pokazao da točno razlikuje sféru svetog od profanog, da zna uskladiti podatak iz političke s onim iz kultúrne povijesti. Drugo Vramčevo djelo bila je Postila, tiskaná 1586., koja je u žanrovskom smislu imala uzore u prethodnoj protestantskoj književnosti. Premda je knjiga mišljena kao priručnik za župnike, i premda su u nju uvrštene nedjeljne homilije i propovijedi za blagdane, ona je temeljno djelo starijega hrvatskog propovjedništva. Pisac nije volio urešeni go vor, mnogo je polagao na skladnú sintaksu; bio je on u tim propovijedima glasogovornik liberalnih pogleda, a svoje je poglede iznosio na užas neprijatelja jer, ne jednom, govori o nekima "ki nigdar ništar ni vučili ni včinili dobra nesu". O ženama taj oženjeni katolički pop pisao je sa simpatijom, vjerovao je da če obnoviteljski katolički val ukloniti isključivost, smanjiti autoritarizam. Književni rad Vramčev prepoznali su tek daleki potomci. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj strah od luteranizma umrtvio je u Vramčevo doba svaku potrebu za književnošču na národnom jeziku. Trebalo je da u Zagreb dodu prvi jezuiti pa da im se povjeruje kada budu zagovarali učenje latinskog ali i usporedno poznavanje narodnog jezika. Vramec je došao preuranjeno u sredinu koja je poznávala svoj nacionálni identitet ali mu nije znala afirmirati laičku dimenziju. On sam izborio je pravo na razliku. Zato su njegove knji-
-69-
ge i bile sumnjičene da su bliske protestantizmu, zato je njegov stil života bio zazoran. Uostalom, zato je trebalo proči několiko desetlječa da se shvati kako je on, rabeči kajkavsko narječje kao posvema legitímni jezik, oživio jedan do tada uspáváni vulkán ionako višejezične hrvatske književnosti.
Svi tadašnji hrvatski putovi vodili su u Rim. Iz Vječnog je Grada stizala obnoviteljska energija koja je pred književnost i njezinu nacionálnu zadaču postavljala nove naloge. Patos pedagogije nadvijao se nad europskim duhom potkraj 16. stolječa. Planetárnom evandelizmu on je dao u zadatak da klasificira najprije ljudske duše na neposlušné i poslušne, a onda da národe podijeli na pripitomljene i one koji bi se trebali pripitomiti. U hrvatskom slučaju to če značití radikalno prepoznavanje i zagovor nove uloge u balkanskim katekizacijskim investicijama. Katolička obnova nije isključivala nacionálne jezike iz budučih katekizacija ali je rimskim autoritetima bilo najviše stalo do širih i nadnacionalnih interesnih zona, posebno u regijama u kojima je, kao u slučaju Južnih Slavena, mnoštvo etnikuma bilo rascjepkano u několiko država koje su se inače nalazile u suparničkom pa i ratnom odnosu. Nacionalno je katoličkim obnoviteljima bilo spremište kozmopolitskih investicija, nacionalno su doživljavali kao svojstvo davanja i širenja drugima ali, dakako, i uzimanja od drugih. Za Hrvate to nije bila nova pozicija i brzo su se prilagodili njezinim okolnostima. Ove su ih dovele do prvih posve izvornih zamisli o jezičnim, a zapravo vjerskim reintegracijama. U vezi s hrvatskim zemljama vatikánska je strategija bila jednostavna a ticala se povezivanja svih Južnih Slavena, njihova oslobadanja od turske uprave uz pomoč knjiga i jezičnih reformi. Katolički obnovitelji razmišljali su u kategorijama koncilskog optimizma. Činilo im se daje turski balkánski pohod stigao pred neminován krah. Maštajuči konačnicu turske propasti, u Rimu su sasvim ozbiljno vjerovali da su Rusi i Ukrajinci, a s zajedno s njima Srbi i Bugari, posvema spremni napustiti istočnu vjeru i uči u krilo Zapadne crkve. U tom naumu njima se činilo da posebnu pomoč mogu dobiti od Poljaka, a onda i od Hrvata. U vatikanskoj geopolitičkoj križaljci smjestile su se tako koordinátě buduče hrvatske književnosti. U Rimu pod konac 16. stolječa školovalo se na isusovačkim učilištima mnogo pitomaca iz hrvatskih zemalja. Isusovcem je postao i neki trgovac Marin Temparica, koji je u neofitskom žaru 1582. napisao opsežan balkánski memorandum u kojemu je iznio svoja opažanja o Slavenima koji su živjeli pod turskom vlašču. Iznio je mišljenje da svi ti ljudi govore jedan jezik ali da ga izgovaraju na različit náčin. Zapazio je da postoji veliká nestašica obrazovanih misionára i da nije moguče vjerski raditi s tim ljudima ako se ne pripreme osnovni jezični i vjerski priručnici. Uvid Marina Temparice u mnogim je elementima bio točan i njegove su naputke u sljedečim desetiječima slijedili mnogi misionári. Njihovi životi bili su prepuni naglih obratá i čudnih smrti. Živjeli su u stanjima živčane iscrpljenosti, doživljavali su neugodna razbojstva. Bili su to ljudi s visokim filološkim znanjima, ali u pustinjama i vrletima Balkana nalazili su zaboravljena biča, ostavljena i zapuštěna. Pustolovi s humanističkim obrazovanjem i u habitu ulaze tako u obzor onodobne književnosti. Njihova djela redovito su manje zanimljiva od njihovih života, a kad bi poput Bartula Kašica napisali svoje biografye, bile su one odmah i najzanimljivije knjige nji-
-70-
hova života. Bartul Kašič medu njima se izdvajao ne samo zbog autobiografije u kojoj je vrlo pedantno, ali i svojeglavo, opisao svoje misonarske godine. Kašič je u mladosti objavio knjigu koja je zasjenila sve druge njegove književne projekte. Napisao je kao dvadesetogodišnji jezuitski gojenac gramatiku hrvatskoga jezika. Zbog nje su mu u drugi pian stavljene i jedna dobro napisana drama o svetoj Venefhdi, kraljici mučenici, i autobiografija. Pažanina Bartula Kašica naj više se pamti jer je 1604. objavio Institutionum linguae illyricae, što je prva gramatika hrvatskoga jezika. Kašič je za potrebe rimskih naručitelja izradio i rječnik hrvatskoga i latinskog jezika; preveo je na taj jezik, koji je po uzusima onoga vremena nazivao ilirskim, Sveto pismo. Dogodilo se da su svi njegovi poslovi, s izuzetkom spomenuté gramatike i 1640. tiskanoga Rituala rimskog, bili u Rimu zaustavljeni jer su bili preveč radikálni, i to zato što su višenacionalnu balkánsku jezičnu melasu sagledavali u, za vatikánske Stratege, preuskom nacionálnom ključu. Kašičevu jezičnom ključu budučnost je dala za pravo, ali ne i njegovi suvremenici. Umro je u Dubrovniku 1650. diktirajuči samostanskim drugovima svoju Autobiografiju u trečem licu, nesvršivši ju i ostavivši tako u tami dobar dio svojih balkanskih misionarenja za vrijeme kojih je Srbima propovijedao evandelje u Beogradu ali i u seoskim zemunicama. Ništa manje od Kašičeve gramatike imala je u najširim europskim i domácim krugovima odjeka povijesna knjiga // regno degli Slávi, dubrovačkoga benediktinca Mavra Orbinija. Objavljena u Pesaru 1601., našla se na vatikánskom popisu zabranjenih knjiga jer se autor medu izvorima služio nekim nepočudnim piscima. Srečom, zábrana nije izazvala i paljenje te knjige nego je ona, upravo zato što je bila progonjena, dobila na dodatnoj čitateljskoj privlačnosti. Orbini je čitavog života s opsesivnom upomošču proučavao gradu o povijesti i mitologiji onoga što je on nazvao kraljevstvom Slavena, a što su drugi nazivali Ilirikom. Národne grane koje su pripadale tom prostoru opisuje kao jedan jedinstveni národ i na sasvim izravan način uklapa se u tadašnje pokúšaj e katekizacije Slavena koji su živjeli pod Turcima. Orbini u svojoj knjizi nudi do tada najegzotičniju sliku o Južnim Slavenima. Stvorio je neke od klišeja kojima če se u sljedečim stolječima mnogi vračati. To što je pisao nešto hromim i nespretnim talijanskim jezikom samo je još više podcrtalo egzotični sadržaj njegove knjige i dávalo joj neku vrstu stilske obojenosti. Orbinijevo Kraljevstvo Slavena knjiga je veliké fabulatorne mašte. U njoj se iskazuje pisac koji je imao profinjeni osječaj za čudesno. Bez obzira na to piše li o dresuri medvjedica ili o kostima svetoga Save, o nastanku Dubrovnika ili o někomu bosanskom junaku, Orbini se uvijek trudi zabaviti svojega čitatelja i zainteresirati ga. Nažalost, knjigu su mnogi črtali nekritično, vjerujuči baš sve njezinu autoru i svim njegovim fabulativnim kombinacijama. Orbini je pisao program onima koji su mu knjigu, zbog doktrinarne sljepoče, zabránili. Njegovo djelo bavi se zemljopisnim mjestom svih Slavena, proglašavajuči to mjesto njihovom sudbinom. Orbini je jednu u ono doba pomodnu ideju o jedinstvu svih južnih Slavena odčitao kao da je povijest sama. Tu su granice njegova rukopisa. Za Orbinijem, koji je umro 1611., ostalo je u rukopisu i jedno Zrcalo duhovno koje, zbog jezičnog izbora bliskog štokavštini što ju je predlagao Bartul Kašič, pokazuje da Orbinija nije samo zanimala zajed-
-71 -
nička mitologija Južnih Slavena nego i njima opčeprihvatljivi jezik. I u povijesti srpske kultuře Orbini če biti zapamčen jer je njegovo Kraljevstvo Slavena bilo temeljni izvor za znanje o kosovskom boju i pomoglo je u stvaranju kasnijega kosovskog mita. Za života napisao je Mavro Orbini dvije knjige od kojih je ona o slavenskoj mitologiji bila slavná i izvan hrvatskih zemalja, dok je druga zbog svoje skladné sintakse imala znatnog udjela u stvaranju čvršče svijesti o sveobuhvatnom jeziku svih komponenata hrvatske književnosti. Svojom biografy'om različite hrvatske regije ujedinio je na prijelazu 16. u 17. stolječe Faust Vrančič. Taj Sibenčanin koji je bio nečak ugarskoga regenta Antuna Vrančiča, prvi je put privukao pozornost suvremenika kad je uz pomoč padobrana, što ga je sam konstruirao, skočio s venecijanskoga Campanilea. U svoje doba bila je uočena Faustova tehnička nadarenost pa je odmah nakon studija u Padovi i kračeg boravka u Budimu stigao u Prag gdje je na dvoru Rudolfa II. obavljao dvorjaničke ali i graditeljske poslove. Zaredio se pa su ga 1594. izabrali za čanadskog biskupa. Nemiran kakav je bio u vrijeme skoka s mletačkog zvonika, biskupskú je funkciju godinu dana kasnije otklonio pa je nastavio u Italiji živjeti životom slobodná književnika, putujúci izmedu Rima i Venecije, pišuči svoja filološka, povijesna i književna djela i crtajuči svoje tehničke zamisli. U večini tekstova bio je kompilátor ali i žestoki zagovaratelj borbe protiv luteranizma. Napisao je biografiju svojega strica Antuna, zatim djelo Illyrica história koje je danas izgubljeno. Ta se knjiga pojavila na nekoj dražbi u 19. stolječu ali je odmah potom netragom nestala. Najznamenitija Vrančičeva knjiga, a zasigumo i najljepša hrvatska knjiga svojega doba, jest Machinae nove, tiskaná u Veneciji 1595. Djelo se sastoji od četrdeset devět tabla na koj ima su vrhunskom crtačkom vještinom přikázáni Vrančičevi izumi. U knjizi je stotinjak stranica teksta u kojemu se iznosi sve ono što je ovaj imenjak slavnog doktora Fausta smatrao da, uz slike, duguje čitatelju. Knjiga je doživjela niz kasnijih izdanja i prijevoda, a u njoj objavljeni izumi ne jednom su se citirali i preuzimali. Vrančič je bio izumitelj niza svakidašnjih predmeta, kakav je bio poj as za spašavanje utopljenika, ali je on prvi osmislio i turbinu, zamislio je do tada nepoznata prijevozna sredstva, unaprijedio čitav niz agrikulturnih stroj eva, obuzdavao vodu i vjetar. Nažalost, veliká večina njegovih stroj eva nije nikad proradila pa je i po tomu ostao vizionář kojemu nije pomogao njegov pragmatični renesansni duh. Kao što se dobro snalazio u paralelogramu sila, snalazio se Faust Vrančič i u šumi onodobnih jezika. Iste godine kada i knjigu o novim strojevima, objavioje svoj Rječnikpet najuglednijih europskih jezika u kojemu je, osim latinskoga, talijanskog, njemačkog i madžarskog uključio i svoj materinji jezik koji je, u duhu onoga doba, nazvao dalmatinskim. U Vrančičevu rječniku ima elemenata svih hrvatskih dijalekata ali se ne može kazati da je autor tu slijedio neku čvršču jezikoslovnu ili političku doktrínu. Njegova nakana jest bila filološka, ali još više patriotska jer je svojemu materinjem jeziku htio dati ugledno mjesto. Faust Vrančič se okušao i u književnim tekstovima na vlastitom jeziku pa je tako u Rimu 1606. objavio knjigu Života nikoliko izabranih divie, u koj oj se žali što je zaboravio vlastiti jezik. Faust Vrančič umro je 1616. i u testamentu poželio da ga u Prvič Luci pokraj Sibenika pokopaju zajedno s vlastitim rukopisom knjige o po-
-72-
vijesti ilirske, što če reči hrvatske, nacije. Bila je ta predsmrtná želja važan dokument o novoj i ojačanoj narodnoj svijesti koja je naciju i svoj vlastiti jezik počela sve više osječati kao spremnik veliké duhovne snage. lsti je osječaj na početku 17. stolječa bio prisutan i u drugim europskim sredinama.
Pod tri strane vlasti - turskom, habsburskom i mletačkom, sa slobodnim Dubrovnikom i s posve ritualiziranim Saborom, ulazi Hrvatska u posljednju fazu ranoga novovjekovlja. Hrvatima je ostalo da se pozivaju na starinu i da žude kako če jednom prevladati nametnute geopolitičke granice. Hrvatska književnost toga doba svoje granice konstituirat če tako što neče samo voditi računa o planinama i rijekama, niti o Turcima i o Vatikánu, nego če više od svega vjerovati u stvarnost izgovorene i napisane riječi. Utopija bila je pravi odgovor ljudi koji su se našli izmedu zaračenih i nikad sitih carstava. Lirika i povijest njima su bile najvažnije oružje. Uz to, oni su usred baroknog titanizma otkrili samoču, a svoj identitet kao razliku. Jednako kao i Francúzi, i oni su mogli citirati Richelieua koji je rekao da nikada nije bilo nekog rata protiv Francuske a da Francúzi nisu bili i na neprijateljskoj stráni. U tom aforizmu bilo je mjesta i za tužnu stvarnost Hrvatske koja je u 17. stolječu imala samo susjede, i koja zbog tih susjedstava dugo nije imala vlastitu povijest. Hrvatska je imala svoje povjesničare, ponekad i svoje vode, imala je svoje dramatičare i svoje epičare. Sve više imala je one koji su njezinu povijest prepoznavali kao jedinstveni zbroj tudih rubová. Zbog spoznaje daje bit njihova identiteta tek zbroj tudih rubová, Hrvati su cesto mogli malaksati duhom. Ipak, otkrivši nepravdu rubnog položaja, u očaju nisu postali autisti. Dolazilo je vrijeme sudjelovanja u vlastitoj sudbini kao daje sudbina susjeda. Svjetskost se na rubu morala graditi kao dio svjetskosti svojih susjeda. Uzburkan je zato krajolik tadašnje književnosti. Likovi što defiliraju onodobnim književnim djelima jednako kao i tvorci tih tekstova posebno su osjetljivi na stanje svijeta. Ukras je zajednički nazivnik večini tadašnjih tekstova, tadašnji ukras je na tijelu književnosti bio što i vlasulja na vlasteoskoj glavi, što i zastor pred zamračenim kazališnim gledalištem. Sve što se izricalo bilo je potaknuto energijom ingeniuma, duhom osposobljenim da uspostavlja čvrste veze izmedu udaljenih riječi i slika, pojmová i zvuková, značenja i stvari. U književnim tekstovima riječi su se dovodile u neočekivane odnose, multiplicirale su značenja. Književni postupci toga doba imaju pandan u jednom tada več svakidašnjem optickom instrumentu, u dalekozoru. Sprava s kombiniranim zrcalima i lečama zamijenila je ljudima toga doba razbijena ogledala renesanse. Dalekozorje dinamizirao zrcaljenjatako stoje u viděno unosio promatračevu mogučnost približavanja i udaljavanja, i multipliciranja očista. Književnost je sve više bila zaokupljena životima pisaca. Mnogi od njih svojim su suvremenicima bili zanimljiviji od vlastitih književnih djela. Njihovi uzbudljivi i pustolovni životi, njihove metamorfóze i duhovna otvorenost, bolesna sklonost začudnom i čudesnom u tekstovima su se čitali kao nerješiv labirint. Njihov prebujan i cesto agresivan jezik, njihova uzbudenost i pokajništva nisu imali samo namjeru da zabave ili da zaintrigiraju nego su bili posljedica stanja što su ga uznemireni duhovi svjedočili o književnosti. Jezikom se pokúšalo pomiriti nepomirljivo, a igrajuči se riječima spustilo se prvi put u duboki zdenac nevidljivih smislova. Najprije se pro-
-73 -
mijenila hijerarhija osjetila, pa je uho za koje je Luther govorio da je najvjerniji organ poslušnosti, sada izgubilo primát. Zamijenilo ga je oko koje je postálo najvažnijim organom nove i obnovljene književnosti. Teolozi su rano prepoznali opasnost oka i njegovu moč da stvara nekontrolirane slike koje su se opasno približile infantilnom i nesvjesnom. Književnost je postala opasnom ložnicom oprečnih i nesputanih značenja i nad njom če ideolozi bdjeti više nego ikada do tada. U toj ložnici j ezika umnožile su se slike razglavljena i razudena svijeta. Na početku hrvatskoga 17. stolječa stoji Juraj Barakovič, pisac koji je oko nazvao udom naj milý im. Njegov očevid hrvatskoga stvarnog i duhovnog krajolika nosio je do tada nepoznatu dubinu i neviděnu privátnost. Ugledao je Barakovič arkadiju kojom su i dalje lutale útvare i zlikovci. Pjesnikova domovina upravo je ulazila u drugo od dva svoja plačna stolječa:
Vidih rezeč strašne zvíri, Vidih vojske gdi se rate, Vidih orli da se jate, vidih stáda prez pastiri. Vidih karvi tekuč vire, Vidih ljudi gdijad pate, Vidih vitri da val prate, Skačuč gradu priko miri. Vidih plačuč sve stvorenje Vidih ljudi u žalosti, Vidih živim umorenje, Vidih martvim tresuč kosti, Vidih listje i kořen je Sáhnut s vočem u naglosti.
Juraj Barakovič, bezdomnik i prognanik, autor je književnoga proročanstva koje se zove Vila Slovinka. Za ovoga pisca književnost je počinjala ondje gdje je svijet postajao zagonetkom, gdje se mogao prepoznati kao labirint. Vila Slovinka iz 1614. onirički je ep koji se doima poput prostornoga čudovišta. Nalik je patuljku s udovima diva. Radnja toga neobičnog i opsežnog epa donekle je susljedna opisu pjesnikovih putovanja okolicom Sibenika. Prvom lutanju posvěceno je osam uvodnih pjevanja u kojima se nadugo raspreda o podrijetlu piščeve obitelji i o Vili Slovinki, bestjelesnoj i čistoj. Postupno se prelazi na opis paklenih sila koje potiču Turke na rat, a onda se iznosi obilje nepovezanih i privatnih asocijacija. Tu se bez ikakvog redanižu opisi pjesnikove zaljubljenosti, citiraju se národne pjesme, iznose čudni i posvema alogični snovi, rimuju vlastite patnje i opisujú susreti sa smrču, opjevavaju samoubilačke pjesnikove zamisli, opisujú susreti s čarobnjacima i čudnim putnicima. Usred epa nade se pjesnik u malenoj barci na uzburkanom moru. Kad doplovi do ulaza pakla, do vulkanskoga grotla, bez ikakve mu se motivacije javi sjena lažnog listonoše što gaje inače prije sreo. Barakovičeva Vila Slovinka je psihodrama koja se teško može povezati sa zbiljom čitatelja. To djelo može se čitati kao izvještaj o tudemu snu. U njemu nema središnje svi-
-74-
jesti pa je ono zbirka fragmenata koji su povezani tek na pozornici piščeva sna te ih se jedino može čitati kao zavirivanje u tudi san. Ipak, uza svu fluidnost, tekst Barakovičeve Vile Slovinke smješten je u samo središte onodobnih zamisli o potrebi oslobodenja balkanskih krščana od Turaka. Vila nije samo ep o lutanju osamljene duše nego i pjev o teškoj hrvatskoj stvarnosti, ona je ep o rasutoj baštini, rasuti teret jezičnoga zaborava, prisječanje jezika koji makar neuvježban iznosi prodoran pogled na jadnu geopolitičku stvarnost Južnih Slavena na granicama Turskog carstva. Po nekoj višoj logici pisac ove slavenske vizije bio je pokopan 1628. u rímskom Svetojeronimskom závodu, na najenergičnijem mjestu tadašnje hrvatske geografy e, usred naj vece koncentracije onodobnog slovinstva. Juraj Barakovič, bezdomnik i tvorac goleme tužaljke za izgubljenim domom, uvjerljivo ali po sječanju pjevao je budúcu apokalipsu. On je u teksturu hrvatske književnosti unio privátnost. Spomen-ploču na Barakovičev rimski grob postavio je Ivan Tomko Mrnavič, književnik i biskup koji je bolje od večine suvremenika shvatio presudnost Barakovičeva osluškivanja slovinstva. Mrnavič je rano shvatio da ako se koncentrirano osluškuje kriza Turskog carstva, možda bude moguče pronači ključ za teško pitanje krščana u tom sve tamnijem vilajetu. Sukob Poljaka s Turcima kod Hočima 1621. te násilná smrt sultana Osmana značili su za Mmavičev narastaj najavu boljih dana. Bosanskog podrijetla, Mrnavič je čitavog života izvodio, u skladu s mitomanijom svojega doba, nebulozne teze o vlastitu plemičkom podrijetlu. Nalazio je svoje obiteljske veze s Korvinom i Skenderbegom, Nemanjičima i Mrnjavčevičima. Kao sedamnaestogodišnjaka poslali su ga, 1597., iz šibenskoga sjemeništa na studije u Rim. Povjerenje je opravdao pa je kasnije postao zagrebačkim kanonikom i titularnim bosanskim biskupom. Njegove ugarske vizitacije, posjeti Zagrebu i veze s bosanskim franjevcima nisu bile pozitivno tumačene u Veneciji čiji je gradanin ovaj Sibenčanin zapravo bio. Mrnavič je jedan od onih što su s pomnjom procitali Orbinijevo Kraljevstvo Slavena i bio je jedan od najrealnijih čitatelja te knjige. Prvi je u krugu rimskih katoličkih obnovitelja naslutio daje za budučnost Balkana važnije povezivati hrvatski sjever i jug nego odlaziti u daleku Ukrajinu i Rusiju. Mrnavič je uočio punu vážnost habsburških i mletačkih posjeda za oslobodenje Slavena u Turskom carstvu. Shvatio je da je sloga Bugara, Srba, Bosanaca i Hrvata ključ uz pomoč kojega se inače "nejaci narodi" mogu suprotstaviti turskoj sili. U tom duhu je napisana njegova drama o smrti turskog sultana Osmana, objavljena 1631. Kroz pet činova i više od pet tisuča stihova niže Mrnavič razvučene dijaloge u kojima optužuje vladaře koji ne raspoznaju želje i osječaje svojih podanika. Bio je zagovornik državnog racionalizma i blizak suvremenim teoretičarima prosviječene monarhije, a u svojoj Osmanščici poznavao je i dramaturgiju isusovačkih kraljevskih tragedija. Bio je pažljivi čitatelj Marka Maruliča pa je u poemi Život Magdalene od knězova Žirová, koja je tiskaná 1626., htio napisati neku novu Juditu. U toj poemi nade se najboljih rečenica što ih je Mrnavič napisao ali je u njoj najvidljivije piščevo domoljublje i deklaracija da pjeva o hrvatskoj udovici i o rasuču hrvatske domovine. Djelo o Magdaleni tek je skromni pandan Maruličevu epu, slabašno i popračeno sasvim suvišnim piščevim aluzijama na vlastitu biografiju i vlastitu májku. Od ten-
-75 -
loških spisa sačuvano je jedno Mrnavičevo tumačenje Nauka krstjanskog izradeno po štandardnom Bellarminovu priručniku. Tu knjigu namijenio je pisac bosanskim misionarima i ona je, zajedno s Rituálom rimskim Bartula Kašica, odigrala vážnu ulogu u nepismenim sredinama balkanskog zaleda. Imao je Mrnavič istančani osječaj za narodni jezik pa je tako iskušao neke od najvažnijih žánrová buduče književnosti. Medu njegovim stihovima izdvaja se snažná poema o Kristu na Golgoti naslovljena Protuzenje pokornika koja, uz ambiciózni kraci ep o pobožnoj rapskoj udovici Magdaleni i aktuálnu dramu o pogibiji turskog sultana Osmana, zaokružuje njegov potpuno promišljeni književni opus. Bio je i u svojemu radu i u životu kontroverzan. Njegovi povijesni spiši pisani su nemarnim latinskim jezikom, puni su pretjerivanja ali su sasvim u skladu s temperamentom ovoga snažnog čovjeka koji, iako je sumnjao u odluke močnih, nije poput svojega vršnjaka Markantuna de Dominisa krenuo putevima pobune. Svoju velikú energiju okrenuo je zbilji domovine kojoj je ponekad nespretno naslutio budučnost. Pokopali su ga 1637. u istoj onoj rimskoj crkvi gdje je úpravo on čitavo desetlječe prije podigao spomen-ploču svojemu blizniku Jurju Barakoviču. Razlika medu njima bila je u tomu što Ivanu Tomku Mrnaviču nakon smrti nije imao tko postaviti nadgrobnu ploču pa je ona Barakovičeva nadalje ostala j edinim spomenikom obojici.
Godine 1563., iste one kad su u Rimu bili proglašeni zaključci Tridentinskoga končila, rodio se u Bosni Matija Divkovič. Provedbi tih koncilskih zaključaka Divkovič je, u najosjetljivijem prostoru tadašnje Europe, posvetio čitav svoj život i sav svoj nemali književni talent. Dobro je poznavao latinski i talijanski jezik a sve svoje knjige napisao je u razdoblju izmedu 1609. i 1615. dok je bio kapelan u Sarajevu i dok je živio u samostanu u Kreševu i Olovu. Knjige su mu preradbe i kompilacije tudih knjiga i tekstova, pri čemu su neke srednjovjekovne provenijencije, ali ima i onih iz aktuálne književne ponude katolické obnove. Odmah nakon svojega prvog katekizma, knjige nazvane Nauk krstjanski koju je objavio 1611., napisao je i Sto čudesa ali ti zlamenja, a ondaje 1616. objavio svoj drugi mali katekizam koji je doživio golemu populárnost i u koji su bila uključena mnoga djela iz starije hrvatske književnosti, izmedu ostalog jedna verzija Vetranovičeva Posvetilišta Abramova. Najviše književno i najutjecajnije Divkovičevo djelo Jesu njegove Besjede. Bio je pisac posljednjih stvari, najavljivač posljednje epohe svijeta. Svoje suvremenike opisuje u osvit Apokalipse, uvjerava ih da im govori u predvečerje Posljednjeg suda. Bosanskom je nepismenom puku opisao grijehe i pokore, smrt i vječnu muku, radost i milosrde, i sve to s nevjerojatnom lakočom i uravnoteženošču onoga koji zna da naplata dolazi tek nakon patnji. Njegove priče o ljudima koji su nakon smrti bili osudeni zbog naoko nevažnih grijeha, njegove priče o ženinoj krhkosti dio su originálne bosanske ljudske komedije koja se Divkovičevom zaslugom reproducirala oko ondašnjih balkanskih ognjišta. Divkovič je tiskao svoje knjige u Italiji, i to bosanskom čirilicom, pri čemu je za svoja izdanja sam dao saliti ta inače rijetka slova. Njegov jezik temeljio se na govornim obilježjima piščeva zavičaja ali je u mnogim rješenjima težio i prevladavanju lokalnih granica. U prozama Divkovičevim kao da sve gori.
-76-
U njima se najčešče spominje vatra. Ona je piscu i njegovim licima stalni pratilac, ona je svojim sjajem svijetlila u raju, ali je plamtjela oko ljudskih tijela u paklu. Svijetlila je i ondje gdje su nastajali piščevi književni tekstovi, oko ognjišta. Tu su se začinjale priče što ih je Divkovič uključio u svoje knjige, uz oganj i u čudu jezika pričalo se tu o posljednjim stvarima, plašilo se utvarama i vješticama, zmajevima i Turcima, požarima i nasilnicima. Tek kad bi se ugasila vatra u ognjištima siromašnih bosanskih domova, prestajao bi sav čar Divkovičevih priča. Još su danas tajnovita vrela njegovih priča, njegove frazeologije i sintakse, začudno je njegovo jezično umiječe. Nije moguče racionálno objasniti intelektualizirani Divkovičev leksički fond, nije lako razumjeti podrijetlo njegova savršenoga jezičnog ritma. Njegovi tekstovi su i danas najbogatiji frazeološki laboratorij doba u kojemu je utemeljen književni rad bosanskih franjevaca koji je pridonio širenju tek kasnije definitivno odabranoga standardnoga jezika hrvatske književnosti. U krugu najšireg čitateljstva stekao je Divkovič populárnost koju je moguče usporediti jedino s Maruličevom ili Karnarutičevom. Stil njegovih parabola i pripovijesti nasljedovali su stolječima, i to ne samo na leksičkoj razini nego još više u onom za Bosnu karakterističnom usporenom ritmu pripovijedanja. Pisao je Divkovič za sredinu koja nije imala književne elite ali je rimskim birokratima obavio posao o kojemu su oni mogli samo maštati. Ostavljen na rubu svijeta, podizao je temelje zgradi kojoj su u Rimu več mislili da zidaju krov. Sagradio je temelje bosanskoj multikulturalnosti tako što je izabrao njezino svima vidljivo buduče stanje. Pronašao ga je u jeziku i zato nije imao potrebe za političkim deklaracijama. Čudo jezika bilo je njegov glavni posao.
U vremenu u kojemu su zauvijek iščeznuli humanistički vaganti i klerici sveznalice franjevačke škole koji se nisu mogli prilagoditi kulturi modernih gradova, bile su bliže seoskim sredinama. U istom vremenu kad franjevci započinju svoj kultúrni i vjerski rad u seoskim pustošima Balkana, urbani isusovci započinju sustavno obrazovanje gradskog stanovništa. U prvim desetlječima 17. stolječa njihovim su kolegijima i školama lokálne vlasti još uvijek pružale stanovití otpor i u mletačkoj Dalmaciji i u Dubrovniku, ali su zato isusovci vrlo rano naišli na toplo gostoprimstvo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Zagrebu. Ondje su osnovali posve internacionaliziranu školskú mrežu u kojoj su radikalno odbacili srednjovjekovnu podjelu na trivium i quadrium. Učenike su podijelili prema razini i dobi na razrede, uveli su strogi kazneni sústav prisile ali i nagrada, u škole su vrátili vježbe pamčenja, afirmirali su glasno izgovaranje naučenog, a osim latinskog uveli su još i studiranje jezika sredine u kojoj je škola djelovala. Stvorili su i učiteljski zbor kao čvrsti kolegij koji je i danas ostao u temelju svih boljih zapadnih koledža. U kontinentalnoj Hrvatskoj, a nešto kasnije i u južnim krajevima, stvorili su idejnu platformu nove škole. U tim školama nisu zanemarili ni radni, danas bi se reklo tržišni aspekt, pa su vrlo brzo našli zajednički jezik s gradskom upravom ali i s kraljevskom i banskom vlašču. Svjetovni močnici zajedno s isusovcima pokušavali su pronači financijske resurse kako bi nova škola zadobila potrebnú autonomiju, postala u sebi zatvoren sústav koji bi se mogao dalje sam razvijati. U Zagrebu koji se od sedamnaestog stolječa postupno pretvarao u hrvatsko kulturno i admi-
-77 -
nistrativno srediste úpravo je novi jezuitskí kolegi) bio mjesto iz kojega su se artikulirala bitna pitanja kulturně strategije. Identitet Zagreba kao hrvatskoga središta nastajao je izmedu bečkoga i budimskog dualizma, formirao se u velikoj blizini turske Bosne i u velikoj jezičnoj blizini Dalmacije. Tom identitetu bitno su pridonosili jezuiti i njihov zagrebacki kolegij jer su kod svojih gojenaca, osim uobičajene mjere internacionalnog, znali razviti i osječaj prema vrijednostima naTodnog jezika, domačih običaja i zavičajnog krajolika. Jedan od prvih zagrebačkih školníka bio jer Stjepan Glavač koji je sredinom 17. stolječa svojim predavanjima otvorio filozofski studij u Zagrebu i koji je, osim što je s katedre predavao doktrinarne predmete, našao energije da na konju obide sve hrvatske krajeve, da zabilježi imena aktualnih i srušenih utvrda, napuštenih i tek osnovanih naselja, rijeka i dolina na turskoj i na habsburškoj stráni, a sve kako bi izradio zemljovid banské Hrvatske. Isusovci su u Zagrebu svojim glavnim zadatkom šmátrali borbu protiv širenja protestantizma, a kako je on bio najviše proširen u Ugarskoj, tako je njihova djelatnost bila blagotvorna jer je neizravno suzbijala madžarske utjecaje koji su prodírali u Hrvatsku preko Dravé. U doba kad su hrvatski banovi pisali na madžarskom, djelatnost isusovaca u Zagrebu stvorila je toliko potrebnú ravnotežu izmedu dvaju susjednih národa, ravnotežu koja če postatí važnija u kasnijim zbivanjima, a osobito u doba protubečke pobune što ju je sedamdesetih godina vodio Petar Zrinski. Isusovci su u Zagrebu djelovali molitvenim knjigama i pjesmaricama ali još više kazališnim predstavama i izložbama. Tako su oni več 1608. bili u stanju organizirati, u ono doba vrlo zapaženú, izložbu studentskih likovnih radova. Isusovci su u zatucani Zagreb unijeli mnogo potrebnog racionalizma pa nije suvišno spomenutí kako je úpravo zbog njihova djelovanja jedna preljubnica, koju su u Zagrebu 1610. trebali poslati na stratište, bila spasena. Najzanimljivija literatura što suje proizvodili zagrebacki isusovci sačuvana je u njihovim kronikama koje se danas mogu čitati i kao svojevrsni društveni roman. Jezuitskí su kroničari užívali u notiranju proturječnosti, oni su u svojim tekstovima opsežno izvještavali o poplavama i požarima, ispisivali gradske anegdote koje se još i danas mogu čitati s úžitkom i vedrinom.
Nisu, naravno, svi tragovi isusovačke poetike bili školnícki kao u Zagrebu. Na otoku Braču su tako nastala na razmedu stolječa dva vrlo zanimljiva dramska opusa koja su se bitno inspirirala naukom jezuitskih kazališnih teoretičara. U vrijeme močnog biskupa Petra Cedulina koji je u Rím poslao važan politickí memorandum o stanju vjere i duha na Balkánu, djelovala su na Braču dva dramska pisca, i to Juraj Zuvetič, pisac močnoga Suda pokonjeg, i Sabo Mladinič, autor čitavog niza pobožnih i ponešto retrogradnih prikazanja o svecima. Zuvetičev Sudpokonji, koji je izraden na temelju slavné drame Christ Iudex Stefana Tuccija, otvára se prológom Crkve i molbama koje sveti oci upučuju Kristu kako bi okončao patnje i smutnje svijeta. Krist ih posluša, ali u bračkoj drami, kao što je bilo kazano i u jednom proročanstvu, odluči se da na neko vrijeme předa vlast Sotoni i njegovu namjesniku Antikristu. Ta okolnost otvárala je jednu od največih eshatoloških drama, otvárala je sukob izmedu Isusa i Antikrista. Přikázáni scenski svijet postaje tako moderna varijanta srednjovjekovnih pri-
-78-
kazanja, drama agresívna i otvorená pitanjima i sumnjama, drama kakvu je tadašnja isusovačka duhovnost postavljala pred svoju elitnú publiku. I dok je Žuvetič stvorio tekst vrlo visokoga intelektualnog náboja i ponudio ga dosta zaostaloj bračkoj sredini, dotle je Sabo Mladinič, roden 1563., toj istoj sredini posvetio, razini publike primjerenije, Prikazanje naviščenja pričiste divíce Marije. Tu dramu o Isusovoj majci Mladinič je pretvorio u dramu Marijina muža Josipa. Novozavjetni Josip u tom prikazanju svojom scenskom dvostrukošču kao da je nešto posudio od Plautova Amfitriona pa mu ni u jednoj sceni nije bas posvema jasno kako to daje on Marijin muž i kako to da nije i otac njezina djeteta. Josip u Mladiničevoj drami mučeník je nutrine ali je i pobjednik te nutrine, tako da na kraju Marijin zaručnik postaje njezin rob, ali i onaj koji zajedno s njom nosi teret tajne. Mladiničeva drama jest priča o paradoksu vjerovanja, kao što je Žuvetičevo metafizičko prikazanje Isusova sudenja još jedno propitivanje posljednjih dana čovječanstva. Oba bračka dramatičara, premda u rubnoj sredini, pokazala su vrlo dobro poznavanje aktualnih dramaturških kretanja pa su na svoj način pomogli u opčem isusovačkom nastojanju da se na sceni dramatizira teologija i da joj se u prostoru scéne, ali i u književnim tekstovima, dade tijelo. Žuvetič je umro več 1607., a Sabo Mladinič 1620. što je bilo upravo one godine kad je na obližnjem Hvaru vlastelin Marin Gazarovič započeo pisati niz netipičnih, maskiranjem i tjelesnošču zaokupljenih, pobožnih prikazanja. Bile su te dráme svojevrsni laički piščev odgovor kleriku Mladiniču. Roden na Hvaru 1575., Marin je Gazarovič odabrao Vis za svoje najmilije boravište. Na taj je otok smjestio i radnju svoje dráme Murat Gusar u kojoj je, nazivajuči naslovnog junáka vlastitim inicijalima, ponašio tada aktuálnu talijansku dramu // corsaro Arimante Lodovica Aleardija. Premda nije dirao u Talijanovu dramaturgiju, ostvario je Gazarovič u tekstu pravú eksploziju stihovnih oblika. Ima u Muratu Gusaru osmeraca i dvanaesteraca, ima i deseteraca u tercinama, stihova s jedanaest i trinaest slogova, a ima u hrvatskoj dramskoj književnosti do tada nepoznáte muzikalnosti. U raznolikim je stihovima napísaná i Gazarovičeva komedija Ljubica, tiskaná 1623. kad i Murat Gusar u Veneciji. Od Ljubice se sačuvao samo djelič iz kojega se vidi da je i u ovom tekstu pisac eksperimentirao s brojnim dijalektima što su ih govorila lica, a on poznavao. Osim ovih dviju drama sa svjetovnim temama, napisao je Marin Gazarovič i tri prikazanja s religiózním temama koja sva odreda pokazuju da je i ovaj pisac bio dobar poznavatelj tada dominantne isusovačke kazališne poetike. Kroz sofisticirani i samo prividno pučki kazališni svijet defiliraju svrgnute i progonjene kraljice; to je svijet u kojemu se vojnici što čuvaju Isusov grob zovu Grizilo i Sveizija, u kojemu dvorské spletke uzrokuju progone nevinih, i to je scéna na kojoj ljudi prodajů duše davlu samo da bi se domogli djevica. Gazarovič je autor i jednoga prikazanja o svetoj Guljelmi ugarskoj kraljici, u kojoj se prikazujú nedače kreposti te kčeri engleskog kralja i ugarske kraljice koja je svojega supruga potaknula da ode u Svetu zemlju ali je onda, dok je on odsutan, napastvuje njegov zločesti brat. Najuspješniji od svih Gazarovičevih dramskih tekstova je Prikazanje života i muke sv. Ciprijana i Justine, napisan 1631., u kojemu se prikazuje kako su Ciprijan i Arkadije prodali duše vragu da bi im ovaj
-79-
pomogao da obljube djevicu Justinu. U drami sudjeluju davli živopisnih imena, kořistě se magijskim metamorfozama pa se tako Arkadij přetvara u pticu kosa ne bi li zaveo Justinu. Na koncuje Ciprijan, koji se zbog Justine sav uspali, odlučio pokajati se pa se od ljubavnika u čas pretvorí u biskupa kojega pogani, zajedno s Justinom, u epilogu dráme mučki ubijú. U svojim hvarskim i viškim osamicama Marin Gazarovič stvorio je složen dramski opus. Piščev pokúšaj da skupi pjesničku gradu za ideálni rječnik hrvatske književnosti dovodi ga u vezu s Petrom Hektorovičem jer je Gazarovič, poput svojega starijeg sumještanina, poželio inventarizirati jezik zavičaja. On je bio i lirski pjesnik, pisac pregršt vrlo uspjelih ljubavnih pjesama i napitnica u kojima je anakreontski razbludnik, onaj koji istodobno poživa na vino i ljubav, na pijanstvo i na smrt. Opjevao je i jedan posteljni boj parodirajuči ratnu liriku, a u pôvodu smrti svoje kčeri Petronile ispjevao je ganutljivu elegiju, pokazujuči i tu da je ovladao večinom tadašnjih hrvatskih pjesničkih oblika. Bio je pisac koji nije ponavljao druge, a kad je prevodio talijanske suvremenike, rádio je to s uvjerenjem da stvara sasvim izvorne hrvatske tekstove. Bio je najznačajniji dramski pisac u prvim desetlječima 17. stolječa.
Gazarovičev vršnjak Ivan Franjo Biundovič, koji se poslije proslavio viteškim romanima, nije u svojemu hvarskom zavičaju ostavio ništa osim krsnog lista. Roden 1573., u Veneciji je studirao pravo a poslije, dok je u tomu gradu bio predstavnik hvarske pučke skupštine, oduševio se za ideje protestanata i anglikanaca te je postao agent u službi engleskoga kralja. Svoje špijunsko vatreno krštenje imao je ovaj Hvaranin u Parizu gdje je za interese engleskog veleposlanstva obavio niz kontakata. U Mletke se vratio s náramkom heretičnih knjiga i ondje ušao u izravnu službu engleskog političara Henryja Wattona koji je i sam bio pjesnik i koji je jednom zapisao ono što je Biundovič kasnije mnogo puta ponovio: daje "diplomat, zapravo, dobar čovjek koji je poslán u inozemstvo da laže za dobro svoje zemlje". Biundovič nije imao domovine i za njega, koji je zrelost proživio na engleskom dvoru, a starost uzgajajuči ruže u Svicarskoj, moglo bi se reči da je svoju domovinu izmaštao u mediteranskim svjetovima svojih viteških romana. Njegov književni prvjenac je Eromena, pustolovni roman objavljen 1624.; druga knjiga Donzella desterada pojavila se tri godine kasnije, a posljednji dio trilogije, roman Coralbo, objavljen je 1632. i pripovijeda priču o kraljeviču koji se u rodnoj Arabiji, poput samog pisca, pobunio protiv tradicije, a onda kao trinaestogodišnjak, jednako kao Biundovič, napustio zavičaj i nastavio studij u stranim zemljama. I doista, taj roman o lutalici Coralbu autobiografska je priča i svojevrsna oporuka književnika koji je za života bio jedan od najslavnijih romanopisaca i kojemu su sve romane preveli na večinu tadašnjih europskih jezika. O špijunskim poslovima Biundovičevim zna se mnogo, ponekad i nevjerojatno mnogo ako známo da se tu radilo o manje-više tajnim poslovima. Bio je Biundovič čovjek veliké energije, nesputan kad je vodio politiku u podzemlju, kad je sprječavao urote i ratove, opstruirao kraljevska vjenčanja i atentáte. Veči dio života ovaj autor triju romana i jedné dobre i objektivně povijesti engleskih gradanskih ratova proživio je na brodovima i u kočijama, na cestama i u dvorskim hodnicima. Radnje njegovih romana smještene su na idilične i začarane otoke oko kojih se potápajú brodovi i
-80-
plove opasni i lako zaljubljivi gusari, mimo kojih brode prerušené princeze i vitezovi, kruži mnoštvo zarobljenika i vojnika koji svi kao na vrtuljku prolaze tim romanima nevjerojatnom brzinom. Malo je ideologije u Biundovičevim romanima jer za nju ni pisac ni likovi nemajú vremena, ali je zato u digresijama pohranjeno mnoštvo moralistické grade o vlasti i vladanju. U svojemu prvom romanu o progonjenoj djevojci, Biundovič je opisao ratobornoga ilirskog kralja Ormonda koji je bio slobodoljubiv pa je svojoj zemlji podario vlastitu vojsku i slobodu, ali im je, kao da je čitao onodobne vatikánske memorandume, postavio sasvim lingvistički zahtjev, a taj je bio da nauce svoj ilirski jezik i da ga přenesu potomcima. Na koncu se ostarjeli Ormondo, umoran od galantnih epizoda, vrača na rodni otok koji se u romanu, ne slučajno, zvao Faria a gdje su mu se nudili svi uvjeti ugodnog života. Biundovič se na svoj rodni otok nikad nije vratio. Bio je pisac kojemu je egzil bio prirodno stanje, pisac koji je medu onodobnim Hrvatima bio največi lutalica, autor koji se i romanima a i u životu ne jednom ogriješio o zákone fizike i biologije. Ima, naime, dokumenata koji, ako bismo im vjerovali, potvrduju daje u jednom danu boravio na tisuče kilometara udaljenim mjestima. Ivan Franjo Biundovič, kojega talijanska povijest književnosti pamti po prezimenu Biondi, bio je jedan od najenergičnijih ljudi svojega doba, bio je, kako je sam volio reči, pomalo filozof, ali više od svega osjetljiv čovjek koji je pod maskom dvorjanina osječao mučninu i koji je mir našao tek u svojim knjigama. Potkraj života objavio je u više svezaka veliku Povijest graáanskih ratova (1637. - 1644.) u koj oj je pokazao svoj izvrstan osječaj za sintezu. Bila je to knjiga u koj oj je u osvit engleske revolucije zagovarao apsolutističku monarhiju. Bio je povjesničar kojemu je bila strana nacionalistická egzaltacija, pisac zvučnih rečenica i kozmopolit koji je o domovini ostavio mnoštvo dirljivih stranica.
London je obilježio još jednu tadašnju biografiju - obilježio je život nemirnoga Rabljanina Markantuna de Dominisa. Bio je to jedan od hrvatskih anděla što su pali s tadašnjega rimskog neba. Toga senjskog biskupa i splitskog nadbiskupa, jedno vrijeme primasa Crkve dalmatinske i hrvatske, izbezumio je vatikánski imperijalizam, uveo ga je u krug pobunjenika protiv papata kojega su on i njegov istomišljenik Venecijanac Paolo Sarpi nazivali totato. De Dominis, koji je roden 1560., bio je više od jednog desetlječa nadbiskup splitski, ali je posljednji dio svojega života proživio u londonskom egzilu, kao pristaša anglikánstva, vatikánski heretik omražen u Engleskoj koliko i u rimskoj kuriji. Bio je de Dominis zagovornik ekumenizma, jedan od najiskrenijih koji je u Hrvatskoj ikad živio. On je autor čitavog niza prirodoslovnih knjiga, inovator u područjima optike, ali i pisac desetosveščane knjige De republica ecclesiastica, koja je sigurno jedan od najkritičnijih i najbolje argumentiranih polemičkih obračuna svojega doba. Bio je čovjek žestoke naravi i dubokog uma. Život je završio u vlažnoj čeliji tvrdave Sant1 Angelo u Rimu, čekajuči ondje konac inkvizicijskog procesa. Presudu nije dočekao jer je umro 1624. prírodnom smrču, prije presude koja bi ga ionako odvela na stratište. Toga hrvatskog teologa, političara, prirodoslovca, filozofa i književnika njegovi rimski tamničari nisu ni pokopali nego su pustili da mu najprije strune leš pa su mu onda portrét i knjige, što ih je
-81 -
sa sobom u Rim donio iz Londona, zapálili na Campo dei fiori, istomu onom trgu gdje je dva desetlječa prije izgorio Giordano Bruno. Tako je na tomu neslávnom mjestu izgorio najslavniji Slaven toga vremena, čovjek kojemu su Englezi posvečivali rugalice i dramske tekstove, čovjek čije su se kritike boj ali u Rimu jednako koliko i na mnogim europskim dvorovima. Na svojemu životnom djelu o Crkvenoj državi radio je dvanaest godina i u toj knjizi zagovarao jedinstvo svih krščanskih Crkava, dokazujúci da Rimska crkva nije i ne može biti univerzálna, da papa nema pravá na primát te da svoju vlast treba prenijeti biskupimajer su oni jedini nasljednici apoštola. De Dominis je dokumentirano poricao crkvenoj vlasti pravo svjetovnog upravljanja, zagovarao je mir medu narodima, propovijedao je toleranciju. De Dominis je pripadao onima koji su vjerovali da su úpravo oni, jer su i sami pripadali visokoj crkvenoj hijerarhiji, pozváni da se u okviru njezinih ustanova odupru autoritarizmu. Njemu su morálna pitanja bila u središtvu svakoga javnog djelovanja i po tomu je vrlo moderan čovjek. Njegova zalaganja za ujedinjenu Európu, njegov govor protiv ratova nisu u neskladu s nemirnom turskom granicom što ju je doživio u Senju i u Splitu gdje je upravljao Crkvom. Borbu protiv Turaka i evandelizaciju balkanskih krščana smatrao je sekundarnim pitanjima jer je za njega primárna bila európska sloga. Tek kad bi se ona ostvarila, bilo je, prema de Dominisu, moguče rješavati probléme turske dŕžave na istočnim europskim granicama. Pri kraju života de Dominis je, boreči se za vlastiti život, objavio několiko pokajničkih spisa. Birokrati su ga prisiljavali da neke svoje starije rečenice protiv pape preoblikuje. Pokajnička mu je poslanica O vjerskom miru iz 1622., koja je nekom vrstom umjerene apologije vlastitih postupaka, a još je izravnija knjižica u kojoj objašnjava odluku o svojemu povratku iz Engleske. Ponižavali su ga tako da se morao braniti vlastitim rečenicama, da se morao opravdavati zbog nekoč izrečenih mišljenja. Dogodilo se daje u tamnici mučen onaj koji je iskrenije od drugih maštao o crkvenom miru kao mogučemu miru medu državama. Slomila ga je, doduše, i vlastita neobuzdanost ali i težina vremena koju usamljen nije mogao podiči na ramena. Bio je od onih ljudi koji s lakočom izazivaju zavist okoline, od onih koji ne znaju štedjeti ni sebe ni druge. Bio je moralist premda su ga optuživali da misii samo na sebe, bio je vizionář pa se i danas jasno vidi daje pogriješio samo u tomu što nije obračao pozornost sitnicama. Dok su se u mletačkim krajevima u prvim desetlječima 17. stolječa pojedini pisci javljali sporadično, a njihova djela bila više ekscesom nego organiziranom djelatnošču, dotle je u slobodnom Dubrovníku sve više sazrijevala književnost koja je količinom, ali još više svojom kvalitetom, nastavila dosege renesanse da bi onda u opusima Ivana Gunduliča, Ivana Buniča i Junija Palmotiča sazrela do svojih vrhunaca. Najava toga zlatnog razdoblja dobro je vidljiva u tečnim i inovativnim stihovima Horacija Mažibradiča. Životne su nedače marginalizirale toga darovitog lirskog pjesnika. Bio je izvanbračni sin pjesnika Maroja Mažibradiča, a roden je 1566. Majka mu je bila sluškinja u očevoj kuči pa je pristala sina roditi u Veneciji kako bi se smanjila dubrovačka
-ogovaianja. Hoiacije Mažibiadič, popul Saba Bobaljeviča, jedan je od prokletih
pjesnika onoga
doba. Vlasti su ga stalno imale na oku jer je bio optužen zbog ubojstva jednog plemiča. Taj pjesnik veliké energije, autor je rastrzanog opusa u kojemu ima niz najljepših ljubavnih hrvatskih stihova onoga doba. Njegova se Laura zvala Marija i bila je udovica, doduše posve mlada udovica i pjesniku vrlo privlačna. Toj Mari koja je izrodila mnogo djece i koja je nakon svega još i mlada umrla, posvetio je Mažibradič večinu svojih pjesama. Medu njima je i jedna prelijepa trubadurska minijatura o kopreni, o suzama i odlasku u kojoj je akrostih Mari Oracio i u kojoj se čuje rastrgani i uzbudeni šapat ljubavnika koji se opraštaju u nekomu mračnom gradskom kuru. U mladosti, Mažibradič je bio trgovački pomočnik u Sofiji, zatim pisár na Mljetu, poslije u Cavtatu, a nakon smrti voljene Mare oženio se drugi put pa je u dva braka imao trinaestero djece. Nešto zbog toga, a nešto zbog nepraktičnosti, bio je stalno na rubu potpune bijede pa su brojni njegovi stihovi zapravo apeli Senátu i kolegama medu kojima je
-82-
najdirljivije pjesničko povjeravanje Ivanu Gunduliču. Ako je plemič Ivan Gundulič bio kralj tadašnje hrvatske poezije, onda je Mažibradič njezin princ. Kad je 1641. umro, oglasio se tim pôvodom čitav jedan pjesnički referendum da oplače toga cijenjenog ali društveno marginaliziranog čovjeka. Mažibradič, koji je bio marljivi prepisivač starijih hrvatskih pjesnika, pod utjecaj novoga lirizma došao je najprije modom Tassova Aminte i Guranijeva Pastor fida. Toj modi Mažibradič je s lakočom pridružio pouzdano poznavanje sveukupnoga starijeg dubrovačkog petrarkizma. On je Sigismunda Menčetiča pročitao na nov način, odbacio je renesansna zrcala, a u pjesme uveo koprene i velove pod kojim su opjevane žene postajale još senzualnije i tajanstvenije. Imaju te pjesme neku začudnu zadihanost, imaju do tada nepoznatu zvučnost, sposobnost da se kroz samo ovom pjesniku prirodeni ritam animiraju več otprije poznáte sintagme. Mažibradič je novi lirizam navijestio iznimno novim slikama, ali postizao ga je i unošenjem povečane privátnosti u svoje stihove, snažnijom erotskom aluzivnošču, zvučnošču koja se odlikuje vrlo raznovrsnim metričkim oblicima i kombinacijama kračih stihova. Bio je najsenzualniji pjesnik na razmedu 16. i 17. stolječa. Senzualna mu je i njegova Jedupka koju je napisao 1636. i u kojoj se sakrio pod masku vračare koja sve znade o zvijezdama i travama. U toj poemi ta vještica luta svijetom pomažúci ubogima i ugroženima, luta pokazujuči svoje natprirodne moči. I úpravo u tim dijaboličnim stihovima iskazuje Mažibradič želju da bude močan, da on, koji je stalno druge molio da mu pomognu, sada za tren a pod tudom mäskom, i u poeziji uzme u ruke sudbinu svijeta. Njegova je Jedupka sažetak svih prethodnih hrvatskih maskerata, posljednja medu njima:
Mogu razbit1 grom u oblaku, svedriť nebo, smútiť more, natrag vratit rieku svaku, polja uzdvignut \ sravniť gore, Igdije propas, da niyeučas.
-83 -
Umijem s grádom grad zamesti,
selo s selom da se iz kolje,
i opeta mojom sviesti
sve obrátiť na njih bolje,
da su u želji
prijatelji.
Horacije Mažibradič bio je najuspješniji kad je svoje ljubavne pjesme šaptao ili zadihano sricao, ali je najjasniji kad škrtim i točnim jezikom govori o nepravdi siromaštva, kad govori o tomu "da bogat u gori poklikne zvat koga" gora bi s njime govorila, i to čak da u njoj i nije nikoga "a ubog sred puka da vika največe, nitko ga čut neče". Pjevao o ljubavi ili o uboštvu, izgovarao je tekst svoje nadmočne pomirenosti sa svijetom, izgovarao je pomirenost skladnim glasom koji je ovaj najsiromašniji od svih hrvatskih pjesnika naučio daleko od škole, a vrlo blizu životu. Njegov suvremenik Stijepo Durdevič po lakoči s kojom je skladao stihove vrlo mu je blizak. Taj se dubrovački plemič rodio 1579.; u mladosti je učinio obilje prijestupa pa je pred sud izvoden několiko puta. Optuživali su ga zbog ubojstáva, zbog silovanja i nasilja, a u tamnici su željeznim okovima pokušavali obuzdati njegov vulkanski temperament. Posljednji put bio je osumnjičen 1611. za sudjelovanje u pobuni protiv Turaka, a za interese vojvode od Savoje. Ta urota koja se trebala dogoditi u Bosni, a operativno joj je središte bilo u Dubrovniku, dočekaná je u dubrovačkom Senátu sa zazorom i šmátrala se direktnim nápadom na integritet Republike. Osuden zbog sudjelovanja u nekim vojnim akcijama, pjesnik je prognan iz rodnoga grada, a bilo mu je zabranjeno i boravljenje u čitavom nizu europskih gradova. Progonstvo je proživio u Napulju, a kad se vratio u Dubrovnik, sve su mu oprostili pa su ga do smrti 1632. čak birali i na ugledne gradske dužnosti koje su mu zbog plemičke časti pripadale. Za života Durde vič nije tiskao stihova, ali se sačuvalo nešto mladenačkih lirskih pjesama u kojima je oponašao liriku tada kultnoga talijanskog autora Giambattista Marina. Najvažnije književno djelo Durdevičevo je njegova poema Derviš, koja ide u red najpopularnijih dubrovačkih knjiga uopče. Ta poema o smiješnomu turskom zaljubljeniku u temeljnom tonu podsječa na stvarno pjevanje onodobnih turskih derviša u najbližoj dubrovačkoj okolici. Po tradiciji pjesma je nastala za Durdevičeva tamnovanja u Kneževu dvoru, a izravni joj je pôvod bio trenutak u kojemu su se susreli pogledi zatočenika, zaraštenog u bradu i kosu i prljavog, i lijepe djevojke koja je, kad gaje vidjela, zaústila: "Tko je ovi derviš." Po toj inače dosta vjernoj priči ta djevojka bila je kneževa kči i doista je poslije postala Durdevičeva žena. Uzorak za strofu svoje poéme pjesnik je pronašao u starijih pjesnika, i to u njihovim šestinama koje su najčešče unutar dramskih tekstova. Pjesnikova poema je monolog smiješnoga starog derviša koji "ašikuje" pred zabravljenim vratima lijepe kaurke. Monolog neuslišanog ljubavnika svojevrstan je kanconijer petrarkističkih stihova pa se u poemi iznose svi stupnjevi ljubavnog zanosa, zaljubljenosti i razočaranja, bijesa i ljubomore, nemira i pomirenosti. U svoju poemu Durdevič je umetnuo podulji rječnik turskih riječi tako da se na prvi pogled ona
-84-
doima kao tekst u kojemu se na posvema ravnopravnoj razini miješaju dva jezika, turski i hrvatski. Ali turcizmi i turske riječi ovdje se nikad ne pojavljuju izolirano nego se poetska strategy a s njima gradi na činjenici da se turski izrazi pojavljuju na mjestu očekivanih hrvatskih riječi pa im zamjenjuju značenja čak i kad ih čitatelji ne razumiju nego ih pretpostavljaju zbog poznavanja prethodnoga pjesničkog jezika. Durdevičev Derviš odgovor je na krizu tadašnjih ljubavnih kanconijera, na njihov istrošeni jezik. U parodijskom postupku ove poéme u samom njezinu središtu postavljen je zaljubljenik koji, govoreči svoj rastrgani monolog lirskim glasom, iskazuje reálnu emociju civilizacijske usamljenosti. Derviš govori glasom poludjela starca kojemu su sve uzeli pa mu ostaje samo neadekvátni ljubavni govor. U Dervišu postoje mnoge šifre i one su kroz stolječa otključavane na više náčine. U poemi pomiješao je pjesnik i osobe i stilove, predmete i riječi, relativizirajuči u jednom tekstu zbilju i poeziju. To što se u ovoj dubrovačkoj poemi Turčin prikazuje kao smiješan i neopasan, možda se i nije podudaralo s političkim stajalištima Durdevičevim koji je jednom bio prognan iz svojega grada jer nije vjerovao da su Turci bezazleni i jer je mislio da su preopasni. Vjeran svojoj naravi i naklonjen kontrastima, Stijepo je Durdevič osim Derviša i nešto ljubavne lirike, napisao i jednu pobožnú knjigu. U njoj kao da se takmio s Ivanom Gunduličem dok je prevodio sedam psalama kralja Davida koje za svoga burnog života nije stigao objaviti nego je to postumno, 1686., učinio dubrovački brijač i pjesnik Petar Bogašinovič. Jedino po čemu če pjesnik Stijepo Durdevič biti trajno upamčen jest njegovo duboko jezično i pjesničko istraživanje koje se i danas s lakočom prepoznaje u stihovima poéme Derviš, koja je najbolja komická poema starije dubrovačke književnosti. To je knjiga koju su čitali kao svojevrsni ironijski komentár Osmana Ivana Gunduliča jer, u nekoj izokrenutoj logici, ta dva djela povezuje činjenice što su u oba přikázáni Turci i što su u oba přikázáni kao oni koji neadekvatno procjenjuju zbilju; Derviš emocionálnu, a Osman političku. Ivan Gundulič, pjesnik Osmana, kojega su suvremenici prozvali Mačica, rodio se 1589. u obitelji Frana i Dive. Otac mu se bavio trgovačkim poslovima i svojega je sina, kad je imao samo tri godine, zbog nekih financijskih transakcija emancipirao od obitelji. Bio je to jedan od rijetkih uzbudljivih dogadaja u inače sasvim mirnom životu najslavnijeg pjesnika što ga je Dubrovnik ikad porodio. Skolovao se mladi Gundulič na dubrovačkoj gimnaziji, gdje mu je profesor bio Talijan Camilo Camilli, koji je inače dopunio Tassov ep Osloboäeni Jeruzalem, i od kojega je talentirani učenik naučio mnogo o epskoj tehnici i kompoziciji. Za života, Ivan Gundulič obavljao je mnoge javne ŕunkcije koje su mu s obzirom na njegov društveni status pripadale, tako da je bio član Senata i konzul, knez u Konavlima, kriminalistički sudac i službeni procjenitelj, carinik specijaliziran za nabavu vina ali i nadzornik magazina s oružjem. Sve te poslove obavljao je korektno, osim što se iz sačuvanih dokumenata dade primijetiti da na sjednice viječa kojima je bio članom nije rado dolazio pa su mu cesto bile izricane, ali onda i opraštane, novčane kázne. Živio je pedeset godina a oženio se u posljednjem desetlječu života; imao je petero djece od kojih su dvije djevojke otišle u samostan, a tri sina su se vrlo intenzivno bavila vojnim, političkim, pa i književnim poslovima.
-85-
Najstariji Frano postao je austrijski marsal i borio se protiv Turaka, sin Šiško bio je književnik, a Mato je napisao jedan u svoje doba cesto citirani memorandum o političkim i društvenim prilikama u balkanskim dijelovima Turskoga carstva. Dok su mu sinovi imali vrlo zanimljive i gotovo avanturističke živote, dotle je Ivan Gundulič svoj život proživio u miru dubrovačkog studija, stvorivši u lirici, epici i drami klasična djela starije hrvatske književnosti. U mladim svojim danima pisao je poeziju od koje su sačuvani neki prepjevi suvremene talijanske ljubavne poezije. No prvi veči književni uspjeh postigao je kad mu je "s velicim slávami", kako je sam kasnije rekao, u Dubrovniku izvedeno čak deset drama. Sve te mladenačke Gunduličeve drame, koje su se zvale Galatea, Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida, Posvetilište Ijuveno, Cerera, Kleopatra, Adon i Koraljka od Sira na svoj su se náčin takmile s 1617. objavljenom tragikomedijom Euridice Paska Primoviča, dubrovačkog pučanina, inače pisca satiričnih pjesama i pobožnog epa o Kristu. Primovič je, čini se prije Gunduliča, posegnuo za talijanskim opernim libretima i njih su dvojica utemeljili posvema nov, glazbom, mitologijom i pastoralnošču impregnirani svijet. U Dubrovniku početkom 17. stolječa nije bilo uvjeta da se ta libreta izvode uz organsku opernu glazbu nego su se počela ondje izvoditi kao dramski tekstovi s ozbiljnim, redovito mitološkim sadržajem, napisani u vrlo raznovrsnim tipovima stihova. Ivan Gundulič je u jednoj od svojih duhovnih kriza uništio večinu tih svojih ranih drama nazvavši i h pôrodom od tmine, ali kako nije bio premarljivi uništavač vlastitih djela, to su se sačuvala četiri od tih tekstova. Medu njima je najizrazitija Arijadna, koju su 1633. piščevi prijatelji objavili u Anconi, a za piščeva života bila je neobjavljena opsežna Prozerpina ugrabljena. Dok je Arijadna prijevod istoimenog libreta Ottavija Rinuccinija za koju je 1608. izvomu glazbu napisao Claudio Monteverdi, dotle je drama o Prozerpini izvomo piščevo variranje motiva o polugodišnjem junakinjinu življenju s mužem u paklu i s majkom na zemlji. Gunduličeve tragikomedije odražavaju tematski prijelaz u razvitku európske libretističke produkcije koja se najprije kořistila lirskim i mitološkim figurama kakve su Orfej i Euridika, Arijadna i Prozerpina, a u mladoj se fazi prihvatila dramatizacije života poduzetnih likova iz legendarnoga ili kvazipovijesnog svijeta antické i renesansne epike, a najčešče junáka i junakinja talijanskih epova Lodovica Ariosta i Torquatta Tassa. Iz toga tematskog kruga dolazio je Gunduličev dramski fragment Armida koji dramatizira jednu od scéna iz Tassova junačkog epa, a iz tog su kruga bile i sve ostale Gunduličeve svojevoljno uništene drame. Prva pjesnikova objavljena knjiga jesu Pjesni pokorne kralja Davida, koja je tiskaná 1621. i koj oj je pridodana meditatívna poema Od veličanstava Božijeh i predgovor u kojemu pjesnik govori o svojemu dotadašnjem radu. U tomu proznom tekstu najavljuje Gundulič svoje duhovno uozbiljenje i želju da pod odorom krstjanina spjevaoca převede Tassov Oslobodeni Jeruzalem i da ga posvětí poljskom kralju Sigismundu, katoliku koji je ovom Dubrovčaninu bio posebno blizak jer je vladao nad slavenskim narodima te je kao poglavar Poljaka i Rusa mogao donijeti ujedinjenje Slavena u jednom kraljevstvu i oslobodenje Južnih Slavena od turske vlasti na Balkánu. Taj pjesnički, ali još više politički, svoj naum koji je inače bio posve sukladan idejnim tendencijama katolické obnove i
-86-
njezinih rimskih promotora, Gundulič nije nikada u potpunosti ostvario. Nadomjestio je svoju zamisao vlastitim originalnim epom o smrti turskog sultana Osmana, epom na kojemu je radio u posljednjem desetlječu svojega života i u kojemu je opjevao tursko-poljski sukob koji se 1621. dogodio kod grada Hočima. Ep o Osmanu i poljskom kraljeviču Vladislavu ostao je nedovršen na piščevu stolu. Prva znamenitá Gunduličeva knjiga bile su Suze sina razmetnoga. Ta. trodijelna poema o razbludnom sinu koji je spiskao sva svoja dobra razbludno živeči sa zlim ženama i koji se na kraju odlučio pokajnički vratiti u očevu kuču, gdje ga roditelj radosno primi, otvara jednu od isusovačkim teolozima najvažnijih doktrinarnih tema. Suze sina razmetnoga stihovano su tumačenje doktrínepauci vocati, one su pjesnički iskaz spoznaje daje medu ljudima mnogo zvanih ali malo izabranih, da je vrlo malo onih koji če moči sudjelovati u posljednjoj epizodi čovječanstva, u spasenju. Nasávši se u samom središtu krščanske introspekcije, Gundulič je u Suzama sina razmetnoga suvereno opjevao strah od Božje kazne i stid javnoga iznošenja grijeha. Vizija čovječanstva što je Gundulič u poemi nudi povorka je smrti koja iz snomorice glatko prolazi kroz paklene dveri, ali koja s istom lakočom ne ulazi na vrata spása. Poema je podijeljena u tri plača koji se bave stadijima grješnikova puta od sagrješenja preko spoznanja i skrušenja. Komponirana je u šestinama koje su uvijek izvrsno poantirane u dva posljednja stihá. Suze su dijalog u dva glasa, prvoga koji se nada spásu i drugoga koji griješi, koji je glas razmetnika. Poema je natopljena prezirom prema tijelu, a iskazuje ga čas agresivno, čas plačljivo, čas kao prijetnju, čas kao bol. Gundulič svoju poemu piše suznih očiju i ona je knjižni lakrimarij, posudica za skupljanje suza, djelo koje je postalo uzor mnogim mladim hrvatskim dijaloškim ili monološkim religioznim poemama. Pjevajuči o grijehu razmetnoga sina, Gundulič je dodirnuo jedno od najhitnijih pitanja europskog moderniteta, pitanja o tomu tko je uopče gospodar grijeha. Pjesnikov duh kao daje Suze sina razmetnoga ispjevao nad otvorenim grobom, on u njima stiže do samog dna ljudske tajne, do onog mjesta na kojemu se osamljeni ljudski duh usuduje postati gospodarem svojega vlastitoga grijeha. Pjesnik je u ovoj poemi o strahu uspio pomodnu bol crkvenih ideologa pretvoriti u artizam koji je ostvario sredstvima visokoga pjesničkog náboja, dikcijom koju obilježava sklonost kičenom stilu i snažnim metaforama uz pomoč kojih je uspio teološkim i moralnim idejama dati uvjerljivo tijelo poezije. Suze sina razmetnoga pjesnički su dokaz kako nije točno daje dovoljna mala rupa pa da potone čitava galija. Jer to što neki pojedinac u sebi ubije Boga još ne znáči daje time zauvijek ubijena nadmočnost dobra u svijetu. Srodan se problem našao u središtu drugoga važnog pjesnikova djela, njegove dráme Dúbravke u kojoj se morálna pitanja s razine najopčenitijeg prenose u okvire pjesnikove domovine. Dúbravka je piščev vjenčani poklon vlastitoj supruzi; jednaje od najpoetskijih drama hrvatske književnosti uopče. Izvedena 1628., ta replika Držičeve Tirene, pokazuje gledateljima ljubavnu priču o najljepšoj pastirici i najljepšem pastiru u Dubravi, o Dubravki i Miljenku. Scenski svijet Gunduličeve drame uljepšani je Dubrovnik, njegov utopijski príkaz. U arkadijsku Dúbravu i u njezinu praslavensku mitologiju odmah nakon prvih idiličnih prizora nahrupljuje Grdan, Miljenkov antagonist, neka vrsta barok-
-87-
nog čudo vista, čovjek zao i bogat koji uspije podmititi suce i postiči da njega, a ne Miljenka, vjenčaju s najljepšom pastiricom. U Gunduličevoj drami Grdan je prisutan u radnji ali ne i nazočan. Uopče se ne pojavljuje pred publikom. S vi o njemu u dramskom tekstu govore, a on je skriven iza scéne odakle plaši i glumce i publiku. Scéna Dúbravke je arkadijska i s nje se samo povremeno začuje glasna tuga onih koji se žale zbog neke nepravde. Na toj sceni hvale se ponekad dobra stará vremena, kritiziraju se moderni običaji, ali u vidljivom dijelu te scéne nema mjesta za zlo. Klimaks drama doživljava kada se na sceni kao u antičkim tragedijama ili u tadašnjim pomodnim libretima pojavi deus ex machina i kada dopusti jedino logični završetak drame, a to je poganski rituál u kojemu se vjenčavaju Dúbravka i Miljenko. U posljednjem prizoru Gunduličeve drame sublimirani su erotski stihovi iz biblijske Pjesme nad pjesmama pa se na koncu drama pretvára u finále neke tadašnje opere iz koje se čuju zanosni i pjevni stihovi himne o lijepoj i slatkoj slobodi. Dúbravka je alegorijska drama u kojoj je prikazan susret Dubrovačke Republike s Božjom milošču ali i odgovomošču. Kao što se u Suzama sina razmetnoga radi o putu pojedinca k Božjoj milosti, u Dubravci je riječ o susretu Gunduličeve domovine s najvišim moralnim idealima čovjekovim, s pravednošču. Dúbravka je drama u kojoj se u tečnim stihovima proslavljala sloboda Dubrovniká, ali je ona drama u kojoj se optuživao Grdan koji je bio oličenje onih koji slobodu ugrožavaju iznutra. To što je u Gunduličevo vrijeme u Bosni upravo živio borac protiv Turaka koji se zvao Grdan, možda je ipak samo koincidencija koj a je bitna samo na razini ideologije što je nosi ova alegorijska drama. U Dubravci je Gundulič bio majster kompozicije, pisac s iznimnim osječajem za cjelinu i skladno uvodenje fragmenata u tu cjelinu; liturgičnost je uspio zadržati u okvirima dramskog žánra, lirizam je uveo u klopku dramatičnosti. Dúbravku Gundulič nije zamislio odviše drukčiju od opernih libreta, ali ju nije zamislio niti daleko od tradicije renesansnih pastirskih igara. U Dubravci je povezao liričnost s narativnošču, prigušujuči i jedno i drugo da bi na kraju postigao neobičan rezultát. Njegova je Dúbravka bila zaledena glazba. U trenutku kad je Gundulič umro, njegovu životnom djelu epu Osman, koji je bio zamišljen u dvadeset pjevanja, nedostajala su dva pjevanja, četrnaesto i petnaesto. Nastanak velepjesme o Osmanu odredili su dramatični odnosi Európe i islama koji su dominirali Gunduličevim vremenom u kojemu su se agresivno počele provoditi odluke Tridentinskoga končila prema koj ima je na Balkánu trebala započetí organiziranija evandelizacija onoga puka koji je živio pod turskom vlašču. Taj crkveni posao imao je u Gunduličevoj panslavenskoj svijesti sasvim konkrétni oblik, odmah je postao vizija o mogučem oslobodenju od Turaka, i to največega dijela Južnih Slavena, u dijelovima Hrvatske, u Bosni, Bugarskoj, Grčkoj i Srbiji. Ivan Gundulič bio je svjestan danovi odnosi islama i Európe svoj epicentar nalaze u Dubrovniku i on je, kao mnogi njegovi suvremenici, s velikom pozomošču osluškivao vijesti o napuklinama Turskog carstva. Jedna takva vijest obišla je svijet u ranim dvadesetim godinama a odnosila se na poljsko-tursku bitku kod Hočima i na susljedno svrgavanje i ubojstvo mladog sultána Osmana u Carigradu. Osmanov poraz promatrači su u Dubrovniku shvatili kao najavu kraja Turskog carstva. Ali u toj nadi skri-
-88-
vao se strah, i taj je u Dubrovčana oduvijek bio realan. Bojali su se, naime, da bi raspad turskog imperija mogao proizvesti balkánski kaos koji bi se, mislilo se tada i to ne bez temelja, mogao osvetiti dubrovačkoj nezavisnosti. Ivan Gundulič, sagledavajači uzroke a i posljedice smrti Osmanove, otišao je korak ispred svojih suvremenika. Uzroke smrti sultánove pronalazio je ne samo u opčim slabostima njegova carstva nego još više u krhkom sústavu vlasti u kojemu je uopče bilo moguče da sultan bude sin robinje i da, što je u dubrovačkoj vlasteoskoj optici bilo logično, zbog toga bude nedostojan carskog prijestolja. U brutalnoj smrti Osmanovoj i u posljednjim mjesecima njegova života našao je Dubrovčanin temu svojega života i oko nje spleo naraciju u kojoj sudjeluju sultánov glavni protivník Poljak Vladislav, zatim turski močnici Ali-paša koji putuje u diplomatski posjet Poljskoj i Kizlar-aga koji je po Balkánu tražio sultánovu nevjestu; tu je i priča o zarobljenom Poljaku Korevskom i njegovoj vjemoj ženi Krunoslavi, o Turkinji Sokolici i Srpkinji Sunčanici. Radnju svojega epa izlaže Gundulič na tri tematska plana od kojih se prvi odnosio na suvremeni dogadaj, drugi je plan bio romantičan i opisivao je ljubavne avanture glavnih likova, atreči je eshatološki, najmanje bitan, u kojemu se prikazuje pakleno viječe koje potiče zlohude dogadaje na svijetu. U toj trojnoj strukturi Gundulič je nasljedovao svoj najbliži uzor,Tassov ep Oslobodení Jeruzalem, s tom razlikom što Dubrovčanin ne pjeva o dogadajima iz srednjovjekovne povijesti nego iz vlastitog doba. Dva turska poklisara Ali-paša i Kizlar-aga u Gunduličevu Osmanu, premda su likovi iz pjesnikove imaginacije, svojim izvještajima, djelovanjem i susretima bitno pridonose najvažnijim informacijama o središnjim zbivanjima. Vrijeme Osmana, a pod tim podrazumijevamo zbiljsko trajanje dogadaj a, iznimno je krátko. To je pripovjedačevo vrijeme i ono je okvir iz kojega se granaju silnice epa koji svu svoju naraciju crpi iz teme hočimskog poraza i kasnijih sultanovih pogrešnih odluka. Priča koju Gundulič nudi u svom epu nije priča jednog pripovjedača, nego nju gradi mnogo interesa i mnogo vizura. Priča je u Osmanu posredovana, neizravna je, i ona je tek maska za stvarnu priču o stvarnim dogadajima. Kao što umjetnik na tapiseriji najprije postavi osnovne boje i obrise a tek onda izraduje detalje i kolorira ih, tako i Gundulič kroz oči dvaju turskih poklisara, učenog Ali-paše i ohologa Kizlar-age, prede tkivo svojega epa. Nije slučajno da se u samom središtu epa opisuje kako Ali-paša prolazi kroz salone poljskog dvora i kako on i njegov vodič uz pomoč tapiserija koje razgledaju premoščuju civilizacijski jaz izmedu islama i krščanstva. Ivan Gundulič nije u Osmanu htio biti zapisničar stvarnosti. On če bitku opjevati tako što če opisati njezine prizore onako kako su přikázáni na tapiserijama. Bitka ga zanima ne kao sadašnja apokalipsa nego apokalipsa koja se več dogodila i sada se pripovijeda. Gundulič je bio rasni umjetnik ingenioznog stila, on je suvereno, u kratkim osmercima, izmišljao do tada nevidené hiperbole i metafore, smišljao narativne majstorije. U njegovu epu nema nejasnosti i šifrirane privátnosti. Gundulič je, pišuči Osmana, tražio zainteresiranog čitatelja koji je pristao otključavati tudi svijet kao vlastiti. Ivan Gundulič nije bio političar nego pjesnik koji je htio vjerovati da se i o politici mogu pisati književna djela. Kao ideálni Dubrovčanin, on zapadnjaštvo Poljaka Vladislava orijentalizira, na neki način eterizira i
-89-
čini ga vrlo simboličnim. Po tomu Ivan je Gundulič bio ideálni Dubrovčanin jer je znao uspostaviti dvostruko očistě u kojemu je orijentalizam koegzistirao s katoličkim slovinstvom. Premda nikad nije napuštao svoj grad, bio je Gundulič največi hrvatski kozmopolit svojega doba. On nije domovini predlagao da se utopi u něčemu visem i vrjednijem nego je svojim Osmanom svijetu predložio da svoje antitetičnosti i svoja proturječja potvrdi u Dubrovniku. Iz tišině svojega studija ovaj je Dubrovčanin predlagao svojeme vremenu da bude energičnije i otvorenije. Ivan Gundulič sa stvarnošču u svojemu životu nikad nije dolazio u sukob. Bio je pisac sklada, pisac koji je shvatio da za slobodu nutrine, od njegova doba pa nadalje, pisci moraju tražiti dopuštenje autoriteta jer če u protivnom doči u sukob s vlašču i biti onemogučeni. Ovaj deklarirani krstjanin spjevalac bio je zato prvi organski hrvatski intelektualac, čovjek koji je jednu te istu političku ideju cijeloga života pretvarao u estetske činjenice. Po tomu iskustvu bio je jedan od najbitnijih hrvatskih književnika svih vremena.
Ivan Bunič, Gunduličev dubrovački vršnjak, bio je dak u pjesničkoj školi Talijana G. Marina od kojega je u poeziju naučio unositi ironijske akcente. Ali Bunič je još višč srodnik engleskih metafizičkih pjesnika i emocijama je vrlo blizak svojim španjolskim vršnjacima koje je predvodio Luis Gongora. Njegov latentni klasicizam vidi se u čestim reminiscencijama na antickú liriku Pindara i Anakreonta, Teokrita i Katula. Samo jedno desetlječe mladi od G. Marina, Johna Donna i Luisa Gongore, Ivan Bunič nije u svojoj književnosti osnovao pjesničku školu. Tek nakon njegove smrti 1658., postalo je jasno daje Buničev kanconijer Plandovanja prva u modemom smislu zaokružena i suvisla zbirka hrvatske poezije. U toj zbirci ima 75 ljubavnih cjelina, nešto pastirskih razgovora ali i veči broj duhovnih pjesama. Kanconijer završava pjesmom u kojoj se slavi dubrovačka sloboda. Suvremenici su radije čitali njegov erotikom nabijeni religiózni ep o Mandaljeni pokornící koji je bio objavljen 1630., dok su potomci precijenili pjesnikove napitničke i ljubavne pjesme. Ono po čemu Ivan Bunič ostaje jednim od najbitnijih hrvatskih lirskih pjesnika jest misaona lirika, one pjesme po kojima je bio i ostao pjesnik dubine.
Budí nam spomena: Ijudcka su godíšta
víhar, plam í sjena, san, magla í níšta.
Víhar se zameče sred Ijetne tišině,
svijem svijetom uzkreče, nu dočas pak mine.
Plam slame uzgori, k nebesim uzlazi,
nu brzo dogori i sam se ugasi.
Sjena nas sved slidi, nu kad srno u tmini
tere se ne vidi, i sjene s nami ni.
San ludu uzkaze da ima što žudi,
nu pozná da laže kad se ludprobudi.
Magla sve pokrije o zori, danu pak
sva se opet skrije kad sine sunčan zrak.
Ništa je sve brime, za danom noc hodi,
za Ijetom zle zime, svaka stvarprohodi.
-90-
Budi nam spomena: Ijudcka su godišta vihar, plam i sjena, san, magla i ništa.
Glavni predmet Buničeve poezije nisu samo žena ili Bog nego još više od svega jezik sam. Pjesnik se u kanconijeru cesto obrača svojim pjesmama, s njima razgovara, tetoši ih ali i ruži. Buničev pjesnički glas najsnažniji je kad se uspostavlja prema svijetu prírode. U prirodi taj pjesnik oživljuje elemente, i to ne tako što ih personificira ili animira nego ih on udaljava od uobičajenog reda stvari, postavljajuči ih izvan navike svakidašnjega i uspavanog jezika. Tako se u Buničevoj lirici inače otrcani concetto o ženi zmiji izmješta iz kruga falusoidnih maskulinih slika i preobličava u antologijsku pjesmu o ljubavnom protulijeku. Bunič je pjesnik katarze, pjesnik terapeut. Ne može pjevati o otrovu a da mu domišljato ne pridoda lijek, njemu je svaka korablja koja brodi morem nalik ženskim ustima, on je pjesnik duhovitih i oštrih domišljatosti, tvorac najakutnijih stanja jezika, onaj koji je naviku jezika pretvorio u čudo. Sve je u njega moglo postatí predmetom opjevavanja, od geometrijskih oblika i boja do minerala i elemenata, od brodová do zubi, koralja i zmija, od vulkana do mrámora... Svi elementi vidljivoga svijeta preobražavaju se u Buničevoj poeziji u tijelo žene, katkad su i slike Boga, ali kad su najizrazitije, onda su tijelo pjesme. Njegove ljubavne pjesme nastale su u auri humornog shvačanja ljubavi pa su úpravo po tomu one i prvi primjerci izrazito moderně poezije u hrvatskoj književnosti. Lijepa je i vrlo duboka Buničeva pjesma o staroj ženi pred zrcalom koja u njegovoj pjesmi nije neka anonimna starica nego Helena Trojanska. Bunič ju opjevava dok pred ogledalom, a zapravo pred dubokim zdencem povijesti, shvača čudo prolaznosti i bijedu zemaljskog postojanja. Zrcalo pred Helenom nije pjesniku instrument iz bajke nego je stroj za mrvljenje vremena. Za Ivana Buniča poezija je ložnica primarnog jezika, za njega je jezični ordo artifiCialis prvotno stanje koje se u svakidašnjem životu zastrlo i zamutilo. On je tipični pjesnik artificijelnoga vremena pa zato bezgranično vjeruje da bez ukrašenosti nema poezije. Za njega ne postoji prevodenje iz jednog jezika u drugi. Prirodnost nije kvaliteta nego stanje koje se postiže navikavanjem pjesničkog instrumenta na izazovnu oštrinu duha. Po tomu i prijevod njemu nije prenošenje riječi jednog jezika u drugi nego rekreacija srodne oštrine i duhovnosti. Takav je Buničev postupak u divnoj minijaturi o ženi i ruži koje se pred ljubavnikovim očima pretapaju. Lirika je ovom Dubrovčaninu i zakloň i útočište. On koji je u svakidašnjemu životu obavljao dosadne birokratske poslove, koji je jednom uz pomoč plačenih ubojica likvidirao nekoga dubrovačkog neprijatelja iz Kotora, dobro je uočio kontradikcije svojega doba. Cini se da se u dijelu svojih pjesničkih djela úpravo zato uplašio jednostavnosti pjesničkih rješenja. Bunič nije uvijek bio pisac vedroga načina. Onaj drugi, namrgodeni Bunič koji je ispjevao tri psalma i čitav niz dubokih religijskih pjesama, bio je zagovornik šutnje kombinirane s eksplozijom suza. Pjesma koja počinje stihom Kuda srneš dušo moja vapaj je onoga koji se plaši nepostojanja vječnosti, onoga kojemu se život čini besmislenim, i koji kao da ne zna čemu služi šutljivi Bog za kojega mu se čini da je napustio svij et. Zagovarao je Ivan Bunič u religijskim stihovima, jednako kao Donne u Engleskoj ili Gongorau Spanjolskoj, mističnu budnost. Izdvojeno mjesto u njegovu opu-
-91 -
su ima poema Mandaljena pokornica koja je u samo několiko desetlječa nakon pjesnikove smrti bila vise puta tiskaná. Zanrovski bliska Gunduličevim Suzama sina razmetnoga, ova trodijelna poema o ženi koja je od závodnice postala prva Kristova svečenica, napisana je kao tekst nekoga petog evandelista. Mandaljena, svjedok Isusove veličině, u Buničevoj poemi nalazi se u opasnoj blizini Erosa, njezina ekstaza pjesnikov je razgovor s Vječnim. Religijska uspaljenost u spjevu iskazuje se tvrdim i ukručenim predmetima, mramorom, zmijama i brodovima. Sveta tekučina ove literature su suze i one su Buniču materijalizacija ljubavi, najsnažniji dokaz nazočnosti Duha Svetoga u stvarima tijela, u poeziji. Ivan Bunič je u Plandovanjima i u spjevu Mandaljena pokornica, u svojim pastirskim razgovorima govorio onaj trenutak svijeta kojemu je lirika odlúčila otkriti svoju dvosmislenost. Buničev senzualizam samo je trag mjesta na kojemu se pjesnikov duh udaljio od svima vidljivih slika i svima jasnih zvuková. Senzualizam je ovom pjesniku bio mjesto s kojega se otpučivao prema dvosmislenom i maglovitom. Sa snažnim osječajem za paradoks i grotesku otkrio je Bunič novu senzibilnost koja se najprije može prepoznati u lirici. Pjesnikovu dubinu nisu u njegovo vrijeme znali dosegnuti njegovi vršnjaci u dalmatinskim gradovima koji su bili pod mletačkom vlasti. Veliku proizvodnju stihova zabilježio je, doduše, Kotoranin Ivan Bolica Kokoljič koji je bio pažljiv čitatelj prijašnjih pjesnika, ali je u stotinama svojih pjesama na talijanskom i hrvatskom jeziku tek pisac primijenjene poezije, autor prigodnica i neke vršte strhované društvene kronike. Boljih rezultata nije u ljubavnim pjesmama ostvario ni Pažanin Ivan Mršič koji je pretjerivao s jakim rječima i koji je zapamčen najviše po tomu što je eksperimentirao s rijetkim oblikom tadašnje hrvatske lirike, sonetom. Najbolju čitljivost ostvarili su stihovi Bračanina Ivana Ivaniševiča čij a je devetodijelna zbirka Kita cvitja razlikova, objavljena u Veneciji 1642. Djelo je zbirka raznorodnih stihova i neka vrsta pjesničkog dojmovniká u kojemu ima i proznih zapisa, religijskih ali i ljubavnih stihova. Kad je Ivaniševičeva poema objavljena, izazvala je oštre kritike, u kojima se nisu štedjele teške riječi, a medu kritičarima bila je i jedna uvrijedena gospoda kojoj je zasmetala pjesnikova nediskretnost, ali se najviše na Ivaniševiča ražestio Sibenčanin Jakov Armolušič koji je na jednu mizoginijsku Kitu iz Ivaniševičeve knjige odgovorio knjigom s naslovom Sláva ženská i koja je 1643. otvorila jednu od najstarijih hrvatskih javnih pjesničkih polemika. Knjiga Armolušičeva, koja je ukusno opremljena dobrim grafikama, važan je dokument o zagovoru ženské emancipacije i prvi je javni hrvatski razgovor o ravnopravnoj ekonomiji tjelesnih užitaka i društvenog mjesta. Premda slab pjesnik, Armolušič je vjesnik novih pogleda, navjestitelj stanja koje če se još dugo čekati. Predubok je u to doba bio jaz izmedu teme ljudskog spola i riječi koje suje izražavale. Armolušič je taj jaz smanjio i u tomu nije štedio svojih riječi.
Izgradnja modemih apsolutističkih država u 17. stolječu te jačanje nacionalnih identiteta, kao i na dulje vrijeme zasnivanje stabilnog sústava granica, potakli su povjesničare i filozofe da nanovo promisle prírodu i svrhu društvenih institucija. Nije to više bila zadača ni teologa ni dvorjanika, posao onih koji su do ta-
-92-
da opravadali praksu vladára i feudalaca, koji su uljepšavali ratove i praznim riječima kitili svetácke legende. Bila je to sada zadaca nezavisnih i obrazovanih učenjaka koji su svoju kritičnost brúsili u krvavoj svakidašnjici jednako koliko i na iskustvima prirodnih znanosti i filozofije. Ti novi historiografi nisu se okretali prošlosti da bi uz njezinu pomoč pobjegli od stvarnosti, nego suje proučavali kako bi pronašli izlaz iz kriznih i nejasnih stanja u kojima se moderni svij et našao. Na tom tragu radio je u dalekoj Engleskoj Ivan Franjo Biundovič kad je pisao povijest engleskih gradanskih ratova, s tim je idejama pisao Markantun De Dominis. Sto se hrvatske povijesti tiče, sva se njezina grada i sve njezine dotadašnje interpretacije skupljale su se u sklopu tudih povijesti i tudih geografija. Trogiranin Ivan Lučič tu je navadu preokrenuo. Ta najmudrija glava svojega naraštaja bila je osudena na egzil. Napustivši rodni Trogir, Lučič nije pokleknuo duhom. Preko Venecije, u kojoj je susreo Petra Zrinskoga, otišao je u Rim, gdje je u krugu tamošnjih hrvatskih intelektualaca, a posebno Dubrovčanina Stijepa Gradiča, poslije ravnatelja Vatikánske bibliotéke, uronio u do tada znanosti slabo poznati svijet hrvatske povijesti. Premda je napisao više vrijednih knjiga, ostat če zapamčen prije svega kao autor šestodijelnoga povijesnog remek-djela De regno Dalmatiae et Croatiae. U toj knjizi koja je objavljena u Amsterdamu 1666., on je svoje sunarodnjake, a i európsku javnost, naučio da povijest Hrvatske čitaju kao samo njezin problem, a manje problem njezinih susjeda. Ivan Lučič svoj prikaz trojné hrvatske državě ispisuje kao uzbudljivi memorandum o jedinstvenoj sudbini raznorodnih elemenata hrvatskog biča. On je spisateljski posao obavio izvrsnim stilom, opisujúci u jednom dahu hrvatsku kultúrnu i političku povijest, religijsku i ekonomsku. Njegova knjiga u svojemu je trečem izdanju bila posvěcena Petru Zrinskom, ujedinitelju različitih hrvatskih interesnih i regionalnih cjelina o kojima je Ivan Lučič tako dokumentirano pisao. U domovini piščevoj okolnosti sadašnjosti su se zamagljivale barem onoliko koliko su ondje bile nejasne predodžbe o vlastitoj prošlosti. Bio je to uzajamni proces zbog kojega su Lučičevi opisi srednjovjekovne hrvatske državě, njezina razvitka i propasti zazvonili u ušima i dušama ljudi s posvemašnjom novošču. Čítali su se kao objava nove, od legendi oslobodene price koja je počela dobivati svoj početak, logičan i dokumentiran i u kojoj se kao most nad uznemirenom vodom počela odražavati teška suvremenost i krhka nada da če se njezine krize moči prevladati. Ivan Lučič vračao je hrvatsku historiografiju u društvo velikih povijesti, onih što su se u njegovo doba prvi put oblikovale u modernosti. Govoriti o Hrvatskoj kao jednoj od legitimnih europskih identitetnih cjelina, govoriti to pola stolječa prije pada turske vlasti u Slavoniji i puno prije njezina slabljenja u Bosni, mogli su samo najnesputaniji i duhovno najspremniji umovi. Ivan Lučič nije poput vatikanskih kateheta bio zarobljenik sveslavenskih mitova i zamisli. Nije se zanosio ekumenizacijama pravoslavnih i nije bio opterečen romantičnim humanizmom Vinka Pribojeviča ili Mavra Orbinija. Njega mitologija nije zanimala. Bio je jedan od onih koji su usred 17. stolječa iz svoje dalmatinske perspektivě naučili misliti Hrvatsku iz kategorija njezine budúcnosti. Več u vrijeme kad je stigla do svojih prvih čitatelja, pobudila je Lučičeva knjiga veliku pozornost. Ona je s turske granice i s balkanskih tamnih vi-
-93 -
lajeta skinula koprenu tajnovitosti jer je u njoj ispričana jedinstvena sudbina ljudi koji su na tom dijelu svijeta dijelili sukobljene gospodare i koje su samo informiraniji duhovi uspjeli shvatiti kao cjelinu. Lučič je ispisao hrvatski aktualitet tako što mu je najavio budučnost. Taj čovjek koji je bezgranično vjerovao u Petra Zrinskog nije doživio da mu stvarnost ispuni očekivanja. Tragični kraj Petra Zrinskog nije, naravno, mogao imati veze s Lučičevom knjigom o kraljevstvima Dalmacije i Hrvatske ali je ta smrt 1671. pokazala svu težinu situacije u kojoj su se nalazile hrvatske zemlje. Ivan Lučič bio je hrabar pisac pa je takva i druga njegova vážna knjiga u kojoj obraduje povijest rodnoga Trogira, ali ne više iz mletačke nego iz hrvatske perspektíve. Ta knjiga potakla je njegova trogirskog vršnjaka i takmaca Pavla Andreisa, čovjeka nedorasla Lučičevu talentu, da mu na talijanskom jeziku u knjizi Povijest grada Trogira odgovori dokazujúci na svakoj stranici legitimitet mletačke vlasti u Dalmaciji. Andreisu je Trogir usamljen poput antičkog poliša i on ne zna, poput Lučiča, svojemu rodnom gradu otkriti korijene i naslutiti budučnost. Ali bilo je to doba dijaloga i različitosti. Nesreča je bilo samo u tomu što je Pavle Andreis svoju prosječnu knjigu pisao u svojemu rodnom gradu, a največi hrvatski povjesničar svoja je djela bio prisiljen pisati iz rimskog izgnanstva. Pavle Andreis je Lučiča nadživio jedino u zemaljskom životu koji se prekinuo 1686. Historičar Lučič umro je u Rimu 1679. gdje je pokopan u tamošnjem Závodu svetoga Jeronima, oporučivši svojim sunarodnjacima sve knjige što ih je skupio u godinama egzila. Iste godine kada je u Amsterdamu tiskáno prvo izdanje Lučičeva životnog djela o povijesti Dalmacije i Hrvatske, u zagrebačkoj Novoj Vesi umro je Juraj Ratkaj, barun od Velikoga Tábora, naj znamenitý'i povjesničar kontinentálne Hrvatske. Roden u Karlovcu 1612., ovaj vršnjak Petra i Nikole Zrinskog bio je žustri zagovornik bana Ivana Draškoviča. Vješt ne samo na peru nego i na maču, borio se protiv Turaka, i to pod zapovjedništvom Nikole Zrinskog, a jednom je od Sabora dobio posebno odobrenje da može sudjelovati u vojni protiv Svedana. Vrstan govornik, održao je niz zapaženih saborskih govora u Požunu ali mu je najvažnije djelo objavljeno 1652. u Beču s naslovom Memoria regnum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae. Bila je to kronološki svakako prva sústavná povijest hrvatskoga národa i svih zemalja u kojima je taj národ živio. Premda su nazori izlagani u toj knjizi bliski pogledima Ivana Lučiča, Ratkaj je prema svojim izvorima, za razliku od Trogiranina, imao nekritički odnos. Zato su dijelovi knjige načičkani fantastičnim i teško provjerljivim fabulama, što ne znači da je njegovo djelo bilo neki nazadak u dotadašnjoj hrvatskoj povijesnoj fabulistici. Dapače, ono je bilo prvi znak o dolasku novog vremena i novog poimanja hrvatske geografske, povijesne i kultúrne cjelovitosti. I Ratkaja nisu zavidni suvremenici, kad mu je djelo bilo objavljeno, puštali na miru. Jednima je smetalo njegovo nedvosmisleno antigermansko stajalište, drugima nije bilo pravo što ih nije poštedio svojega oštrog jezika, a treči su doživjeli blasfemičnom piščevu ustrajnost u isticanju cjelovitosti hrvatske Trojednice. Bilo ih je koji su tražili da se Ratkajevo djelo javno spali, a objavljivane su i ružne klevetě o piščevu, navodno, nastranomu spolnom životu. Ratkaj je sve te kritike manje-više odšutio i do danas ostaje zapamčen kao pisac
-94-
prve sustavnije hrvatske povijesti, kvalitetan dokumentarist koji je ipak najpouzdaniji kada piše o svojim suvremenicima i kada opisuje dogadaje kojima je sam svjedočio. Nahrvatskom on je napisao Kreposti Ferdinanda II, što je jedna od rijetkih kraljevskih elogija u tadašnjoj hrvatskoj književnosti. Ta knjiga, koja je uzorni tekst onodobnoga proznog stila, čitala se u tadašnjoj Hrvatskoj kao utopijski tekst u kojemu se pod slikom inozemnoga kralja iznosila slika budučeg i mogučega hrvatskog vladára. Medu ondašnjim hrvatskim piscima Ratkaj je jedan od najsvježijih umová; bio je onaj koji je naslutio dolazak novoga političkog poretka i pokušao osmisliti budučnost svoje nacije ne pristajuči, jednako kao i Ivan Lučič, na besmislen argument o tomu da male nacije uopče nisu moguče i da su posljedica neke kobne pogreške.
Proizvodnji novog osječanja povijesti i povijesnog bitno je pridonio dramatičar i pjesnik Junije Palmotič. Taj dubrovački plemič, koji je roden 1607., djetinjstvo je proživio u kuči obrazovanog ujaka Miha Gradiča koji je mladca uputio u osnove isusovačke književne poetike u kojoj je bio dobro verziran. Palmotič je u rodnom gradu obavljao úpravne dužnosti koje su pripadale njegovu staležu, pri čemu je birao najteže, ali zato bolje placené poslove, i to zato što je cijeli život državnoj blagajni otplačivao dugove što ih je napravio njegov mladi brat Ivan kojemu je bio jamac. Palmotičev drugi brat Džore takoder je bio književnik i napisao je dramu o Galatei i kiklopu Polifemu koja je bliska Gunduličevoj Dubravci pa joj je, jer je starija, dala osnovni poticaj. Junije Palmotič bio je jednom kněz na Mljetu, tri puta u Konavlima i na Lastovu. Glumio je u kazališnim družinama Orlovi, Smeteni i Isprazni, a za života, premda je napisao više desetaka drama, nije objavio ništa osim jedne latinské prigodnice posvěcené někom danas zaboravljenom jezuitu. Posmrtno mu je u Rimu 1670. rodák Slijepo Gradič, uz pomoč piščeva brata Džore, objavio veliki ep Kristijada, opskrbivši ga autorovom biografyom. Palmotič, jednako kao i Ivan Gundulič, umro je navršivši točno pedesetu godinu pa nikada nije mogao biti izabran knezom svojega Grada. Prvi Palmotičev kazališni tekst bila je mitološka igra Atalanta, izvedena 1629., u kojoj pisac, služeči se iskustvima operne libretistike, dramatizira epizodu o brzonogoj ljepotici i njezinu lukavom proscu Hipomenu. Palmotič je več tada dobro poznavao razvitak operne libretistike a bio je i dobro upučen u osnove isusovačke dramaturgije. U tom duhu napisao je scenski tablo Kolumbo koji je važan tekst po tomu što je pisac u njemu dobro osjetio naboj koji otkrivač Amerike rnože imati kada ga se na simboličnoj razini přeseli u Dubrovnik i kada njegova mornarska družina počne govoriti kao da je skupina katoličkih misionára koja křeče ne preko Atlantika nego prema Balkánu. Palmotičev Kolumbo přikázán je kao scenski močnik koji ne razlikuje san od stvarnosti i koji je zato prafigura naslovnog lika Palmotičeve naj ambiciózny e tragikomedije, Pavlimira. Ta dubrovačka dramska Eneida izvedena je 1632.; bila je inspirirana čitanjem Orbinijeva Kraljevstva Slavena, mišljena je kao scenska apoteóza Dubrovniká i njegovih vladalaca. Pavlimir je još jedan scenski vitez katolické obnove, onaj koji se iskrcava na dubrovačke hridi i time kondenzira sve istočne vatikánske zamisli. U scenskoj slici Pavlimira sadržane su na hrvatskim scenama do tada nevidené vizuaiizacije
-95 -
paklenih nákaza i zlih sila. Premda u toj drami ima skladnih morskih prizora i dvorskih ceremonijala, ona je više od svega dramatizacija dubrovačke političke doktríne. Manje su ideologijom natopljeni drugi piščevi dramski tekstovi medu kojima je večina bila potaknuta grčkom mitologijom. Takva je Ipsipile koja završava baletom Amazonki i Argonauta i koja je izradena po modelu dvorskih maskerata u kojoj se maske na kraju skidaju a lica medusobno zaljubljuju. Dobro je osmišljena masque Akile u kojoj se dramatiziraju prizori s majkom Tetidom koja skriva sina u strahu da ne pogine pod Trojom. Tematski se s trojanskim ciklusom povezuje drama Natjecanje Ajača i Ulisa za oružje Akilovo, a iz istoga je okružja i Elena ugrabljena u kojoj se těžiště stavlja na lirski junakinjin oproštaj od domovine. U toj Palmotičevoj drami Helena nije zaljubljena ni u koga nego je to priča o prevarenoj, zaljubljenoj i ostavljenoj ženi. Vergilijevom Eneidom inspirirana je Palmotičeva drama o rímskom osnivaču i njegovu ocu Ankizu. To je drama u kojoj se čuo, dubrovačkoj politici vrlo blizak, naboj Brutove pohvale republikanskih vrlina. lsti rimski ep potaknuo je i dramu Lavinija prikázanú 1648., dramu majke koja sprječava udaju kčeri Lavinije. Palmotičevi likovi kraljevskog statusa, njegovi vitezovi i njihove ljubavnice, a jednako tako i njihovi roditelji, kretali su se po scenama tih drama melodramatičnom lakočom. To je zato što oni nisu morali nikada voditi brigu o svoj oj nutrini. Likovi u Palmotičevu teatru nemajú psihologije, njihove scenske duše su transparentne i nepromjenjive, pa se čini kao da se u tim dramama jedni te isti likovi sele iz drame u dramu. Talijanskom modernom epikom potaknuto je više Palmotičevih tekstova od kojih su vrlo srodni Alčina i Armida u kojima se prikazuje začarano scensko mjesto koje se na koncu přetvara u prostor tuge i rastanka ljubavnika. Alčina je bila izvedena 1647. i jedini je piščev slobodni prijevod neke talijanske suvremene drame dok su svi ostali piščevi tekstovi tematski i sadržajno posvema originálni. Alčina je nastala nad tekstom istoimenoga opernog libreta Fulvija Testija u kojemu se grada crpi iz Ariostova Bijesnog Orlanda. Ostavljenost ljubavnice na pustom i začaranom mjestu tema je spektakularne Palmotičeve Andromede koja je spektakularnija replika Gunduličeve Arijadne, ali je emocijama bliska mladim dramama koje su crpile tematiku iz talijanske renesanse epike. Važan dio Palmotičeva dramskog opusa činile su pseudohistorijske tragikomedije Danica, Captislava i Bisernica.Ta djela piščeve zrelosti kasnije su u Dubrovníku bila cesto nasljedovana, a povezuje ih činjenica da se u njima dramatiziraju radnje s domačih, navodno suvremenih, dvorová. U tim dramama hrvatske i bosanske, ugarske i srpske princeze lome se izmedu krutih roditelja i požudnih ljubavnika. U tim pseudohistorijskim i mitovima nabijenim pričama s obližnjih dvorová sve je manje vila i vilenica iz mladih Palmotičevih drama, jer tu više nije moguče da, kao u Pavlimiru, oživljuju rijeke a govore brda. U poznim Palmotičevim pseudohistorijskim dramama radnje su zgusnutije a price su romantične. Scensko mjesto tih drama rimovalo se s ondašnjom romantičnom dubrovačkom i vatikánskom politikom prema balkánskom zaledu, rimovalo se sa zahtjevima katoličkog slovinstva. Radnja največe od tih drama, Captislave, smještena je tako u Dubrovnik, a u Bosni se zbiva radnja Danice, koja je sadržaj donekle preuzela iz fabule Ariostova Bijesnog Orlanda.
-96-
Osim brojnih dramskih tekstova, napisao je Palmotič i čitav niz lirskih cjelina medu kojima se izdvaja Muze na píru, u kojoj se uz pomoč igračih karata opjevava rafinirana ljubavna igra. Palmotič je i autor jedne populárne, a nekoč anatemizirane, satirične poemě o izmetu, Govnaide, koja se žestinom poganih stihova i energijom svojih šestina posvečenih poruzi sasvim konkretnoga dubrovačkog vlastelina, izdvaja u čitavoj europskoj burlesknoj poeziji onoga doba. Palmotičev stih Vas si govnen kneže usrani, koji se u poemi ponavlja nebrojeno puta, jedna je od najizravnijih tada izrečenih osuda bahatosti i pokvarenosti močnih. Junije Palmotič koji je u starijoj hrvatskoj književnosti uz Mavra Vetranoviča bio jedan od najplodnijih pisaca, napisao je i dosta pobožnih stihova medu kojima se izdvajaju poema o Kuzmi i Damjanu, zaštitnicima Lastova, te poema o svetoj Katarini Sienskoj koja uzdiše kao daje stigla iz neke piščeve erotske drame. Svoj veliki ep Kristijada posvetio je uzornoj protagonistici katolické obnove, švedskoj kraljici Kristini. Njegov ep inače je obrada istoimenog djela Talijana Girolama Vide ali je bitno utjecao na mladu hrvatsku književnost i njezin pjesnički jezik. Junije Palmotič ostaje zapamčen kao najuspješniji dramski pisac svojega doba. Na njegovoj su se sceni svi konflikti i kontradikcije susprezali i prepuštali někomu drugom i naknadnom vremenu. Palmotičev je teatar sublimirao stvarnost, odgadao ju je svojim romantičnim scenskim svjetovima. Njegove drame pisane su osmercima, stihom vrlo nedramskim i sve su bile iskaz društvenoga kompromisa. Palmotič je suvereno svladao rétorické moduse isusovačke dramaturgije, uspješno ih je i uvjerljivo povezao s iskustvima suvremene talijanske opeme libretistike pa je stvorio dramaturški amalgam kakvoga nema u drugim sredinama toga vremena. Njegove scenske romanse svojom melodramatičnošču te svojim bavljenjem ljubavlju i dužnošču najbliže su Racineovim francuskim dramama, a nisu daleko niti od Spanjolaca Calderona i Lopea de Vege. U Italiji Palmotičevi srodnici i suvremenici danas su mahom zaboravljeni pisci opernih libreta. U Hrvatskoj je teško ikomu prispodobiti scensku energiju Junija Palmotiča i njegovu neobičnu sposobnost da stvara uvijek nove scenske figure i da uz njihovu pomoč komentira političku i društvenu stvarnost svojega Dubrovnika. Palmotič je hrvatski Lope de Vega, pisac golemog opusa po čij oj sceni promiču lica u potrazi za srečom ili u bij egu pred nesrečom. U njegovu optimističnom teatru večina osoba pronade na koncu svoju rimu, svoju sreču jer u tom teatru baš svatko nešto postigne i umnoži. Kao što je čitavog života strpljivo otplačivao tude dugove, tako je Palmotič strpljivo pisao svoje drame, nudeči eliti, kojoj je i sam pripadao, imaginárni svijet nacionálne homogenosti, bájke o dobrim i mudrim kraljevima i njihovim sretnim potomcima. Svojim suvremenicima sadašnjost je iskazivao terminima prošlosti. U njegovim ponekad tromim dramama ima nešto mramorno, vulkansko i titansko. Palmotičev scenski opus bio je u svoj emu vremenu pravi pothvat. U tomu pisac nije ostao sam jer su ga poslije slijedili mnogi, pa je postao otac modemoga nacionalnoga glumišta, tvorac prvoga repertoarnoga kazališta.
Juraj Knžanič, misionár, književnik i pustolov, poput večine Palmotičevih scenskih likova, iz sna se nije probudio nikad. U dušu toga čovjeka himere slavenstva uselile su se još u Bologni gdje je bio gojenac teološkog fakul-
-97 -
teta i gdje je pročitao putopisnu knjigu Antonija Passavina, papinskog izaslanika na dvoru Ivana Groznog. Lektira onoga što se zvalo De rebus Moscoviticis preko noci je hrvatskoga dominikanskog patera pretvorila u Don Kihota, u onoga koji je preduboko zaronio u more fantazija i koji se na kraju u njima utopio. Roden u Obrhu 1617., u skladu s epohom u kojoj je živio, zamijenio je san stvarnošču. Njegov duh tek se potpuno razbudio nakon dugogodišnjih ruskih izgnanstava, i to pred bečkim zidinama gdje je 1683. poginuo braneči od Turaka taj grad, ali i oslobadajuči balkánsko zalede u vojsci Jana Sobjeskog. Bio je Juraj Križanič jedan od največih idealista i največih mučenika hrvatske književnosti. Nakon što je završio prve godine teoloških studija, kao dvadesetogodišnjak je rimskoj Propagandi vjere donio svoju moskovitsku zamisao u obliku jednoga političkog memoranduma. Njegova ideja o crkvenom sjedinjenju svih Slavena, a pod paskom ruskog cara i za interese zapadnoga krščanstva, kristalno je jasna ali nereálna. Juraj Križanič koji je bio slušač Grčkog kolegija u Rimu i dobro poznavao liturgiju pravoslavlja, a primio dostatou ekumensku poduku, nakon krátke službe u Križevcima, otputio se s brojnim poljskim poslanstvom u Moskvu. Tamo je ostao samo tri mjeseca ali dovoljno dugo da se oduševi carem Aleksejem. Vjerovao je da su Rusi žrtva grčke vjere i vjerovao je da če oni povečanjem obrazovanosti prihvatiti zapadne običaje i rimsku vjeru. Ono prvo dogodilo se několiko desetlječa nakon Križaničeve smrti, a ono drugo nije se dogodilo nikad. Kad se nakon svojega prvog moskovskog boravka 1647. vratio u Rim, započeo je Križanič maštati o povratku u Rusiju. Krenuo je nakon desetak godina, kad su se ondje stvari bitno promijenile i kad se vatikánska istočna politika počela umekšavati. O njoj Križanič kao da nije vodio preveč račíma. Na put je krenuo ponešto zaobilaznim putem, preko Carigrada, gdje je najprije bio kapelan bečkog ambasadora, a čim je stigao u Moskvu, prionuo je književnom radu čiji ga eros neče napuštati do smrti. U Rusiji predstavio se novim imenom, kazao je da se zove Juraj Serbenin i odmah se ponudio Caru da mu bude knjižničar i historiograf. Ponudio je Rusima da im na svojemu hibridnomu sveslavenskom jeziku priredi prijevode svetih knjiga, da im sastavi gramatiku i leksikon potrebnih znanja. Na dvoru su odobrili da načini leksikon ali ga iznenada zbog neke, kako je poslije sam rekao, glupe izjave Car osobno progna u Sibiř; ondje Križanič provede sljedečih petnaest godina. Bile su to zlatne godine njegova književnog rada. Križanič je več prije izradio neku vrstu svoje teološke sume koju je nazvao Sveukupnom knjižicom raskolnika, ali sada je napisao i druge knjige, po kojima če ga pamtiti buduče generacije. Najvažnije njegovo djelo zvalo se Politika ili razgovor ob vladateljstvu i nastalo je 1663. Napisano izmišljenim slavenskim jezikom, ono je pravi politološki spremnik najrazličitijih znanja i uputa vladařů. Križanič je hibridnim jezikom želio postiči da ta knjiga bude razumljiva svima, ali je postigao suprotan rezultát: bila je teško razumljiva svakome. U teškim sibirskim prilikama nije prestajao pisati. Radio je na brojnim filološkim djelima, napisao je neku vrstu životopisa-oporuke s naslovom Smertny razrjad. U trenutku dok je pisao svoj ponešto preuranjeni sibirski testament, u njegovoj Hrvatskoj su u austrijsku tamnicu vodili Petra Zrinskoga, čovjeka za kojega je Križanič inače vjerovao da može pomoci u južnoslavenskim inte-
-98-
gracijama i oslobodenjima. Križanič je u Sibiru predugo čekao na milost. Dočekao ju je tek kad je 1676. umro car Aleksej i kad su njega, ubogog Hrvata, koji je govorio daje Serbljanin, konačno odlúčili pustiti na slobodu. U Moskvi je bivši zatočenik svojim ruskim gospodarima obečao da če im prevesti Aristotelovu Politiku, usput im je napisao još i Povijest Sibira pa je onda napustio Rusiju i krátko našao mir u jednomu poljskom dominikánskom samostanu. Nije znao učiniti ništa bolje nego priključiti se oslobodilačkoj vojsci Jana Sobjeskog koja je hitala da oslobodi Beč od Turaka i koja se približavala Križaničevu zavičaju. S náramkom tekstova krenuo je Križanič na svoje posljednje putovanje. Tekstovi sto ih je u svojemu mučeničkom životu napisao posvema su nepregledni i teško da če ih ikada u cjelini biti moguče dešifrirati. Pisac Politike, Gramatike, Sveukupne knjižnice raskolnika, pisama o Cerkezima, pisac futuristické studije o kineskoj trgovini, autor lucidnih tekstova o Poljacima, prevoditelj Aristotela, stručnjak za teoriju glazbe, čovjek zainteresiran za tajnu hijeroglifa, autor sibiřské povijesti, pisac vise memoranduma o istočnom pitanju, tvorac programatskog spisa Russia quo spectat, umro je posvema anoniman. Otkrili su ga dugo nakon smrti kad je o njemu, navodno u Holandiji, od nekog znalca prve informacije saznao sam ruski car Petar Veliki koji je lako shvatio da je úpravo Križanič najavio njegovu europeizaciju. Glavni misaoni stupovi Križaničevi temelje se na težnji za izmirenjem svih slavenskih národa, na njihovoj emancipaciji od tudinskog elementa sto bi, po njemu, trebalo ostvariti na načelima prosviječene monarhije. Križanič je na svoj susret s Rusijom poranio ali je zato za svoje rimske nalogodavce došao ondje prekasno. Oni u Rimu lako su ga zaboravili, a u Moskvi ga nisu niti prepoznali. U sedamnaestom stolječu on je u Sibiru, svojim promrzlim prstima Rusima napisao ono sto če oni prvi put razumjeti tek stotinu godina kasnije, kada to isto budu procitali u knjigama Hobbesovim ili Montesquieuovim. Bio je Juraj Križanič jedan od največih ljudi svojega doba. Žudio je za Moskvom a ona ga je otjerala u Sibiř, žudio je za ruskim dvorom a s tog dvora su ga poslali u tamnicu, žudio je da ispuni naloge rimske propagande a te naloge nikada nije dobio. Za života, sveslavenskog vizionara malo tko je i spominjao. Bio je čovjek mnogo knjiga ali, nažalost, rob samo jedné ideje. Nije znao mijenjati maske i bio je evandelist nemogučeg. Valjda zato i nije vidio kako i u drugim slavenskim narodima tinjaju potrebe za samostalnošču i kako se ispod vidljivih sličnosti nalazi još više nezanemarivih razlika. Nakon Križaničeve smrti, ostalo je sječanje na zanesenost toga rijetkog uma, koji je s neobičnom lakočom spajao nemoguče s nemogučim.
Bokelj Kristofor Ivanovic, za razliku od Križaniča koji je žudio za Istokom, potražio je svoju drugu domovinu na Západu. Rodio se 1618. u Budvi kamo se vratio nakon školovanja u Padovi i gdje je s mnogo književnoga dara ispisivao Budvanske anale. Prepisivanjem je od propadanja spasio i statut svojega rodnoga grada, a tvrdio je da ime veze s grčkim Epirom pa je htio da ga zovu Febom iz Epira. Premda svečenik, bio je ljubimac žena pa se najbolje osječao u Veneciji gdje se nastanio i navodno imao dosta muka s toskanskim jezikom. Bio je članom mnogih talijanskih učenih društva i akademija, a kad se započeo baviti teátrom, postao je jednom od ključnih osoba u venecijanskom kazališnom
-99-
i mondenom svijetu. Bio je kanonik u nadbiskupskom dvoru i vjeru nije smatrao prostorom u kojemu bi najbolje raskrilio svoj talent. Vise od svega ljubio je Taliju pa je napisao čitav niz u ono doba slavnih libreta za operne spektakle. Njegov je libreto Amor gueriero iz 1663., a slijedili su ga La Circe, II Coriolano, La costanza trionfante i, konačno, Lisimaco, Ivano viče v posljednji dramski tekst koji je bio izveden 1673. Nije pisao samo kazališne tekstove nego je rano shvatio vaznost kazališne dokumentaristike pa se njega smatrajednim od prvih europskih kazališnih kroničara, i to zato što je 1681. objavio knjigu Minerva sul tavolino u kojoj je reproducirao niz svojih kazališnih reminiscencija i kritika ali i vrlo vjeran popis venecijanskoga kazališnog repertoára. Bio je pisac izvrsnih pisama, pravi galantni abate svojega doba, zajedljiv i duhovit, kritičan i fhvolan no cesto, jer je to odgovaralo njegovoj kleričkoj odječi, lažno suzdržan. U pismima cesto spominje politiku pa tako francuskom kardinálu Mazarinu izlaže vážnost slamanja turske moči na Balkánu. Malo koji Hrvat onoga doba osječao se sigurnijim i samosvjesnijim u nekoj inozemnoj sredini od Kristofora Ivanoviča. Pri kraju života radio je na šestosveščanoj povijesti Krščanske lige protiv Turaka, ali djelo nije nikada završio nego se ono danas, u rukopisu, čuva u biblioteci harvardskog sveučilišta. Zanimljivo je daje spretni Budvanin, proslavljeni pisac opernih libreta i autor vrlo zajedljivih pisama, kazališni dokumentarist i povjesničar, unaprijed za sebe organizirao jedan od najspektakularnijih pogreba onoga vremena. Umro je 1683. i na grobu u venecijanskoj crkvi svetoga Moisea i danas se nalazi njegova pristala bista. Sredinom 17. stolječa u Veneciji, a još više u Dubrovniku, počeli su se osječati prvi znakovi društvene i književne krize. U narastajú koji je stasao nakon Gunduličeve smrti, koji je svoje prve tekstove odmjeravao s Palmotičevim, nije više bilo snažnijih individuálnosti. Ponestalo im je volje da morálna i politička pitanja vremena propituju u kategorijama estetike i tradicije. Razapet izmedu zapadnih savezništava i turskog vazalstva, Dubrovnik je sve više stagnirao, plemički mu se sloj stanjio, a kořist što ju je Gradu nekoč donosio sukob Mlečana i Turaka, bila je sve neznatnija. U krhkost dubrovačkog blagostanja uskoro su se mogli uvjeriti baš svi. Dogodilo se to 6. travnja 1667. kad je nakon prvog potresnog udara, koji je trajao desetak sekundi, i nakon plimnoga vala koji je uslijedio, gradom zavladala sablasna tišina i kad su rijetki preživjeli u tim trenucima osjetili beskrajnu samoču. U dubrovačkom potřesu i požáru stradale su tisuče ljudi. Na kraju svojega zlatnog doba Dubrovnik je 1667. ležao u ruševinama. Jedini dubrovački pisac koji je čitavo desetlječe prije potresa znao prepoznati pravé energije vremena, bio je Vladislav Menčetič. U svojemu nevelikom spjevu Trublja slovinska, opjevao je sigetski mit, ali ne tako što bi mu odjenuo ruho poezije nego tako stoje u svojoj poemi davnomu sigetskomjunáku Nikoli Subiču dao tijelo suvremenika, njegova praunuka i aktualnoga hrvatskog bana Petra Zrinskoga. Trublja slovinska tiskaná je 1665. i na njezinim stranicama sekulariziran je najžilaviji hrvatski mit. Izmedu korica Menčetičeve knjižice taj mit je vracen u suvremenost, prvi je put ostao bez aureole svetosti i postao politički poklic, proročanstvo ali i svima razumljivi tekst srocen več poznatim Gunduličevim ritmom. U Trublji slovinskoj govori se o turskom mjesecu koji zapadá i zauvijek stoji u tamnilu dok ga
- 100-
"Zrinsko sunce" tjera da pogine. Uz stihovano proročanstvo o veličini Zrinskih Menčetič je u knjigu uvrstio i proznu posvetu u kojoj se vidi da je ovom Dubrovčaninu kontinentálni junák u jednoj osobi bio i hrvatski Bog Mars ali i Apolón, to jest "najglasovitiji spjevaoc kijem se diči sadanji národ svega puka slovinskog". U Zrinskom je Menčetič pronašao zavičajnog junáka, osobu koja je mogla homogenizirati političku stvarnost razudene Hrvatske. Po tomu pokazao se dobrim učenikom Ivana Gunduliča jer i on nije imitirao učiteljeve stihove nego mu je slijedio misao i njegovu rješenju dubrovačke zagonetke, njezinu orijentalizmu i njezinu zapadnjaštvu pridodao novi naboj. Vladislav Menčetič prvi je pisac iz Dubrovnikakoji je vidio tursku silu kako se odbija o dubrovačke zidine, a da pri tome nije govorio kako je Dubrovnik u nekoj neutralnoj sredini, kako je izmedu Lava i Drakuna. Nije zapadnjaštvo Dubrovnika više morao otključavati istočnim ključevima. Menčetič nema istočnih opcija, u njega je slovinstvo prvi put mišljeno kao panhrvatstvo. Napisao je slávne stihove o osmanskom moru koje se stolječima razbijalo od hrvatskih žala koji su, kako je bio uvjeren, spriječili da u ropstvo ne potone Italija. Samo bi površni tumač mogao pomisliti daje Menčetič, koji je umro 1666. pa nije vidio životni poraz Zrinskoga, te nije svjedočio njegovu politickom padu, nešto pogriješio u svojim procjenama. Ono što Zrinski 1671. nije uspio, uspio je desetlječe poslije, 1683., poljski kralj Jan Sobjeski pod Bečom. Menčetič je bio seizmograf budúcnosti i nije bio pisac kronika. Nije bio pisac velikog daha ali je bio pjesnik s velikom osjetljivošču. I drugi njegov spjev, koji je bio posvěcen dubrovačkom utamnjeniku Marojici Kabogi, na svoj način je politički vidovit. Taj Kaboga u Menčetičevo je doba bio u tamnici zato što je ubio nekoga konzervativnog plemiča. Kad je Dubrovnik zadesio potres, Kaboga se, ne krzmajuči, stavio na čelo obnove gradate je postao najznačajniji politički voda. Pjesnik Menčetič te dogadaje, naravno, nije doživio ali ih je u spjevu Knjiga Marojice Kaboge uvjerljivo intuirao i najavio. Osim djela kojima je politika bila temeljnim slojem, napisao je Vladislav Menčetič i mnogo posvema pomodnih stihova u duhu G. Marina kojega je ekstenzivno prevodio pa mu je preveo i odulju poemu Sospiri d'Ergasto. Za života, a i dugo poslije, Menčetičevo najpopularnije djelo bio je krátki i u jednom dahu napisani komički spjev Radonja u kojemu se na parodijski način u kombiniranim osmercima i petercima opjevava smiješni muž i njegova goropadna i ohola žena. Menčetičev Radonja mladi je brat Držičeva Stanca s koj im dijeli i leksik i društveni položaj ali ne i neodlučnost. Na kraju se, naime, Radonja osveti svojoj hudoj Milavi kojoj na vrlo drastičan način "istuče mjesto gdje sjedi". Vladislav Menčetič bio je pjesnik trenutka u kojemu se sloboda sve manje osvajala stihovima a sve više čekala u proročanstvima. Njegovo književno djelo krajolik je koji sluti stvarni potres. U njemu se obnavljaju sve važnije teme i svi važniji žanrovi dotadašnje hrvatske književnosti. Krajolik nakon dubrovačkog potresa najuvjerljivije je opisao dubrovački plemič Jaketa Palmotič, autor opsežnog autobiografskoga spjeva Dubrovnik ponovljen. .Taj vješti diplomat bio je svjestan uloge što ju je njegov narastaj imao u spašavanju dubrovačke nezavisnosti nakon velikog potresa. Svoj ep kleše kao vlastiti mramorni spomenik i on je idealan Dubrovčanin upravo po nedostatku indivi-
- 101 -
dualizma. Njegov tekst jest autobiografija ali dubrovačka, a to če reči skladná i nerazmetljiva. Nema u toj knjizi privatnih šifri i osobnih simbola. Piščeva se naracija temelji na načelima montáže uz pomoč koje se postupno osvjetljuju odsječci vlastitog života kao da su dio opče slike povijesti. Ovaj privátni ep posvěcen je tako pjesnikovim djelima i zato u njemu nema isprepletanja několiko usporednih narativnih vremena, a digresije, ako se i pojave, krátke su i blisko povezane s vremenom pripovijedanja. I Jaketa Palmotič po uzoru na prethodnu Gunduličevu ali i talijansku epiku uključuje u radnje eshatološku razinu u kojoj se opjevava utjecaj paklenih sila na glavna zbivanja i inzistira na značenju svetoga Vlaha koji na nebu organizira sastanak na kojemu zagovara spas Dubrovnika. Krajolik Palmotičeva epa je katastrofičan; on koji sebe naziva Jakimirom, doživio je u potřesu osobnú tragediju. Vrátivši se iz diplomatske misije, našao je u ruševinama vlastite kuče mrtvu suprugu i osakačenu obitelj. Epom se kreču osobe koje ne nose optimizam, ova lica, čak kad projašu Kosovskim poljem, nemajú više uopče potrebu da uzvišenim frazama govore o tradicijama slovinstva. Oni se na balkanskim svojim putovanjima ne prisječaju ni Orbinija ni Gunduliča niti ih zanimaju vatikánski evandelizatorski nalozi. Oni se brinu o svojemu gradu i spremni su umrijeti za njega, što se, uostalom, u turskoj tamnici tih poslijepotresnih godina i dogodilo Palmotičevu sudrugu i vršnjaku, takoder pjesniku, Nikolici Buniču, sinu dubrovačkoga lirika Ivana Buniča. Svoju biograŕiju piše Palmotič u stihu jer je u njegovoj sredini čitateljstvo bilo naviknuto da se ozbiljna i politički relevantná grada ne izlaže u prozi. Da je svoju životnú priču ispričao latinskim ili talijanskim jezikom, bio bi Palmotič posegnuo za proznim iskazom. Ovako, izbor je morao biti osmerački stih koji je najbliži ideji o epu kao vlastitu mramornom spomeniku. Doduše, sačuvano je několiko uzornih primjeraka Palmotičeve próze koji su sasvim iznimni u njegovu vremenu, i po sadržaju i po svojoj vrlo dobro iscizeliranoj rétorici. Jedan je takav tekst opis Palmotičeva carigradskog susreta s močnim vezirom Kara Mustafom, mrziteljem dubrovačke slobode. Jaketa Palmotič susreo je toga vezira samo několiko dana nakon uspješne audijencije kod sultana i njegovo prozno oslikavanje nasilnog Kara Mustafina karaktera, njegovo uočavanje kako ovaj sliči Etni koja iz ognjišta svojih očiju riga vatru, ide u red boljih starijih proznih zapisa i mnogo je uvjerljivije od sličnoga takvog opisa u epu Dubrovník ponovljen. Sačuvani su i Palmotičevi diplomatski govori pred rimskim papom i njegovi dojmovnici u kojima opisuje svoja poslanstva. Najbolje je Jaketa Palmotič pisao kad uopče nije želio biti pisac, onda kad je pisao hrvatsku ili talijansku diplomatsku prózu, kad je izvješčivao viječnike o misijama, kad je opisivao sugovomike i njihovu pratnju i dok je izgovarao svoje poslanice. Njega nisu zanimali pseudohistorijski dvorovi i kabinetske slovinské konstrukcije. Bio je vršnjak nove reálnosti u kojoj je za Južne Slavené bilo nešto manje mitologije nego prije. Ti novi realistički pisci i njihovi realistički junáci razgovaraju s Turcima na nov način. Ti novi poklisari i novi književnici duhovno su bliski Petru Zrinskom, a njihova je literatura naj prije Vladislav Menčetič pa tek onda Ivan Gundulič. Jer dok u Osmanu Turčin Ali-paša na poljskom dvoru govori retorikom dubrovačkih poklisara, dotle u Dubrovníku ponovljenom diplomatski tekst izgovaraju sami Dub-
- 102-
rovčani, vlastitom glavom, i vise ne posuduju svoj glas i svoje investicije ni Turcima, ni Poljacima, ni Austrijancima. Bio je to jedan od najvažnijih rezultata poslijepotresne dubrovačke osamljenosti, bila je to najava novoga političkog programa u kojemu su medu književnicima temeljne osobe bili Vladislav Menčetič i Jaketa Palmotič. Oni su, jednako kao i braca Nikola i Petar Zrinski u kontinetalnoj Hrvatskoj, samo prividno govorili o drugima, a zapravo su intenzivno govorili glas svoje suvremenosti. Jaketa Palmotič umro je 1680., istoga dana kad i glavni lik njegova nedovršenog epa Jakimir. Svoj junácki život ovaj junák iz carskih, papinskih i kraljevskih hodnika rasprostro je zlatnim dobom hrvatske književnosti, vremenom koje se protezalo od Gunduličeve zrelosti do pisaca kakvi su bili Junije Palmotič i Vladislav Menčetič u Dubrovniku, zatim Petar Kanavelič u Dalmaciji, a u kontinetalnoj Hrvatskoj Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Matija Magdalenič...
U sudbini obitelji Zrinski, u selidbi 1623. legendamog Jurja Zrinskog na sjever i u njegovu prelasku s protestantizma na katoličanstvo, u odvojenim ali na svoj náčin komplementarnim etničkim odredenjima njegovih sinová Nikole i Petra, zrcale se najvažniji prijepori tadašnje hrvatske stvarnosti. Nikola, koji se rodio 1620., napisao je na madžarskom jeziku niz praktičnih i teoretskih spisa o politici, djela koja su se u ono doba rado črtala, nešto spisa o neslozi zapadnih sila i o potrebi borbe protiv Turaka, ali mu je najvažnije književno djelo Adriai Tengernek Syrenaia. U tu knjigu, tiskánu u Beču 1651., uklopljen je junački ep Szigeti Veszdelem o padu Sigeta i o pogibiji pjesnikova djeda Nikole Subiča. Djelo je asimiliralo broj ne dotadašnje izvore o sigetskom mitu ali je vise od svega summa obiteljske povijesti, svojevrsni imitatio Zriniana. Nikola Zrinski izabrao je Cakovec kao svoje plemičko gnijezdo i tu ga je, u naponu snage 1664., na samom početku urote protiv bečkoga dvora, u lovu rastrgao vepar. Dvojbena smrt bana Nikole Zrinskog dovela je na čelo urote i na bansku čast njegova mladeg brata Petra koji je odmah počeo voditi vrlo samostalnu politiku, a u dogovoru s madžarskim velikašima postavio je temelje novoga, ravnopravnijeg odnosa prema Turcima ali i hladnijega prema bečkom prijestolju. Za razliku od madžarske nacionálne svijesti svojega pokojnog brata, Petar je Zrinski na svojemu dvoru u Ozlju pokraj Karlovca poticao književni rad na hrvatskom, stvorivši neformálni krug vrlo zanimljivih književnih osobnosti koje su stvorile prvu ozbiljniju ideju o jedinstvenomu hrvatskom jeziku kao trodijalektalnoj melasi. Ta dijalektalna trojezičnost nije bila daleka niti od madžarsko-hrvatske dvojezičnosti kako su je doživljavala brača Zrinski. Petar, koji je bio poznat kao vatreni hrvatski domoljub, u školskim se dokumentima uvijek potpisivao kao hungarus, a Nikola, koji nikad nije napisao ni retka na hrvatskom jeziku, rekao je da se "nije izrodio i da zna daje Hrvat i da zna daje Zrinski". Brača Zrinski bila su najbolji posrednici izmedu dvije kultuře, hrvatske i madžarske, te su izmedu njih bili sve samo ne razdjelnica. U srednjoeuropskoj književnosti oni su tvorci blizanačkog djela. Petar, koji se rodio 1621., počeo je na hrvatski jezik prevoditi bratov madžarski ep več 1655. U toj knjizi koja je bila objavljena 1660. u Veneciji i kojoj je hrvatski naslov Adrijanskog mora siréna, nalazi se Petrov predgovor u kojemu
- 103 -
izjavljuje kako se ne kani takmiti sa starijim bratom koji je s velikom marljivošču proučio sve madžarske i hrvatske kronike o povijesti njihove obitelji i o bici kod Sigeta. Petar dalje kaže kako je njegov brat Mikloš htio pokazati da hrvatski národ nije posljednji u stvarima duha i da sada, prenoseči ovu knjigu na materinji jezik, stvára djelo koje želi biti utjehom onima koji i danas žalujú za vlastitim poginulim djedovima. Knjiga Petrova bila je zbornik raznovrsne grade, ima u njoj idiličnih pjesama, tako i jedna o nemilosnoj Violi, zatim lijepih cjelina o zviraru iliti lovců koji je sam pogoden Kupido vom strijelom, ima u toj knjizi i jedan Orfejev elegijski plač zbog Euridikine propasti. U svim tim sastavnim dijelovima Adrijanskog mora siréne vidljiva je talijanska lektira, poznavanje ondašnjih Marinovih imitátora. Nosivi dio Petrove knjige, jednako kao i Nikoline, ep je Opsida sigetska u kojemu ima mnogo dugova Torquato Tassu i u kojemu se na način kronike iznose sudbine niza likova iz zaračenih tábora. Osim kroničarske razine, ima ovaj ep i neke eshatološke dijelove kojima defiliraju davli i arkandeli, ali ima i dvije umetaute fabule o ljubavnim parovima, jednom krščanskom i jednom turskom, koje na kraju razdvoji smrt. Petar Zrinski svakako nije bio dobar pjesnik. Bio je pisac tvrdé ruke, teška i neprohodna stiha, nepravilnih rima, stihova koji se tek onda rastvore i propjevaju kad se zbog nečeg približe piščevu svjetonazoru. Poletna bi postajala Petrova rečenica tek onda kad se otvárala duboka rana njegova odnosa prema Habsburzima, kada bi se govorile istine o susjedima, kada se mogla izreči ona zloguka i najavna rečenica kako "veruj Nimcu kako suncu zimsku" jer "od njega moč imaš kad primes smrt tminsku". Premda Adrianskog mora siréna nije izvorno hrvatski tekst nego je prepjev, ta činjenica ovoj knjizi ne može odrediti ni nacionálnu a ni pjesničku vrijednost. Jezik Petra Zrinskog zrcalio je njegova osobná trodijalektalna iskustva, ali je bio i pokúšaj do tada nepoznáte standardizacije. Zrinski je baštinik triju hrvatskih narječja, dogodilo se da je njegova osoba u sebi ujedinjavala ne samo madžarskohrvatsku sudbinu nego i tri regionálne hrvatske svijesti. Zajedno s Anom Katarinom iz roda Frankopana, svojom voljenom ženom, takoder književnicom, zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom, zajedno s povjesničarom Ratkajem, jezikoslovcem Belostencem, autorom velikog rječnika, Gazophylaciuma, stvarao je Petar Zrinski standardni hrvatski jezik koji je, doduše, bio izmiješan u kabinetskoj retorti ali je bio vrlo blizak govomom jeziku i jezičnim iskustvima puka u večim dijelovima tadašnje kontinetalne i prímorské Hrvatske i jeziku koji su tada Hrvati govorili u austrijskom Gradišču i u današnjoj Madžarskoj. Premda se kasniji put hrvatske standardizacije nije temeljio na višedijalektalnoj melasi, pokus Petra Zrinskoga i njegova kruga u Ozlju ostavio je dubokih tragova koji su vodili do prvih modernih jezičnih reformi naprijelazu iz 18. u 19. stolječe. Prerana smrt obojice Zrinskih unijela je u hrvatsku političku geografiju velikú prazninu. Bilo je utemeljenih pretpostavki da je Nikola smaknut u atentátu i da ga nije ubio vepar. Sto se tiče Petrova smaknuča u Béčkom Novom Mjestu 1671., ono je postalo udarnim mjestom tadašnjih političkih kalkulacija ali i pučkih pretjerivanja. U javnosti je za banovu smrt okrivljivana njegova žena Ana Katarina jer je, kao neka hrvatska Lady Macbeth, muža poticala na osvetu. Smaknuče Petra Zrinskoga i njegovih
- 104-
drugova bilo je přikázáno na brojnim tadašnjim grafikama, a nježno pismo što ga je književnik samo několiko sati prije smaknuča uputio svoj oj ženi, bilo je převedeno na desetak jezika i postalo je pravim književnim hitom. Nesretna Petrova žena da nikad nije pisala vlastitih stihova, bila bi upamčena u književnoj povijesti kao ona kojoj je upučeno najljepše privatno pismo onoga doba. Pisao joj je suprug 29. travnja 1671. i rekao joj, "svome dragom srcu", da se "ne burka" jer "njemu sutra budu glavu sekli". To što Ana Katarina posljednje ljubavno pismo njoj upučeno nikada nije procitala ide na dušu krvniku njezina muža koji je pismo dao u javnost ali ne i supruzi ubijenoga. Ana Katarina je dvije godine nakon muževljeve pogibije poludjela u samostanu u Grazu, u svojevrsnoj tamnici gdje je bila zatvorená nakon što su joj konfiscirali svu imovinu a jedinca sina Ivana prisilili da se preimenuje u Gnade, onoga kojemu je dodijeljena milost. Tako su nestajali posljednji Zrinski. Ana Katarina u mladosti je primila za ono doba i za svoj spol iznimno obrazovanje. Poznávala je talijansku književnost, a njezin Putni tovaruš, koji je objavila 1661., bio je u svoje doba vrlo popularan i imao je više izdanja. Tekst te knjižice nije izvoran ali ima u njemu mnogo ganutljivih i lijepih intonacija i svakidašnjih molitava. U svojemu Putnom tovarušu autorica doslovno veli da taj posao poduzima jer je shvatila da "zmeda vsega svita jezikom najmanje Hervatckoga ovo doba štampanih knjig nahodi". Frankopanka i udova Petra Zrinskoga pisala je čitko, bez suvišnih ponavljanja, i u nje nije bilo nespretnih riječi. Njezina figuralnost je suspregnuta, njoj nije potrebno obuje sinonima ni bujice riječi. Ritam njezinih rečenica otmjen je, a na mjestima kad joj pode za rukom s riječima ugoditi glas svoje duboke duše, njezin je Putni tovaruš rimovana slutnja budúcnosti. Ne jednom, on je i najava zle sudbine vlastite, ali i mladeg polubrata Frana Krste Frankopana koji je bio najbolji pjesnik tadašnje kontinentálne Hrvatske i koji je smaknut u Béčkom Novom Mjestu zajedno s Petrom Zrinskim, mužem Ane Katarine, koja je jedna od prvih hrvatskih žena s književnim opusom i književnom sudbinom. Brat Katarinin, Fran Krsto, nasljednik loze frankopanske, rodio se 1643. i več s trinaest godina otputio se u Rim; ondje je susreo svoju buduču ženu, Talijanku kojoj je strie, močni kardinal Barberini, darovao čitav jedan grad, slabo poznati Nemi za koji se vjerovalo da je nekoč pripadao rimskim Frangipanima. U Italiji Frankopan se osječao kao kod kuče i ondje je kao dječak u trinaestoj godini objavio jednu latinskú knjižicu u kojoj je zapisao kako je "jediná sreča jadnika biti nesretan, jer ih umjesto bilo kakve utjehe slijedi samo suza s kojom su navikli darivati i sebe i druge". Dijete i ženik u jednoj osobi, mladi Frankopan tada, 1556. kad mu je u Loretu objavljena ta knjižica, nije ni slutio da je tom rečenicom otvorio knjigu koju je proživio velikom žestinom i koja se zatvorila "ob desetoj uri" u travnju 1671. kada su ovom izvrsnom lirskom pjesniku, erotskom stihotvorcu i patriotu odsjekli glavu; bilo mu je samo 28 godina. I one je prije pogubljenja pisao svojoj talijanskoj supruzi Giuliji di Naro, ne znajuči ni gdje je. Pisao joj je na talijanskom jeziku kako mu "mač prekida mladi život ali kako se uzdaje da če mu ga njegov Isus opet zazeleniti". Tako je za čovjeka koji je skončao pod krvničkim mačem, optužen da je urotnik protiv cara, vječnost bila zelena, njemu za koj ega
- 105 -
nitko osim najbližih prijatelja nije mogao znati da je u času dok su mu odrubljivali glavu, jedan od največih hrvatskih pjesnika uopče. U zatvoru, za čekanjapresude, nastao je največi dio Frankopanovih stihova; napisan je tada ili je posljednji put redigiran iz starijih rukopisa. Frankopanov književni opus, njegov poetski zatvorski testament pronaden je gotovo dva stolječa nakon piščeve smrti medu sudskim papirima. Još kao dječak Fran je Krsto očvrsnuo uz oca Vuka, ratnika i karlovačkoga generála pa zato nije nikakvo čudo što je úpravo on izgovorio onu nestrpljivu urotničku rečenicu o želji da se u boju pomiješaju "naše kape i turske čalme" i da kao posljedica toga saveza "budu austrijski krilaki frkali po zraku". Ta čudná rečenica bila je u sudskom procesu izravna optužba protiv mladoga vlastelina čija uzavrela krv kao da nije imala veze sa smirenijim, starijim i pragmatičnijim Petrom Zrinskim. U tamnici sastavljen je piščev Garthe za čas kratiti, zbirka stihova koja je grčevit Frankopanov pokúšaj da u budučnost pošalje otisak svoje duše. To je središnje pjesnikovo poetsko djelo i sastoji se od stotinu i devět pjesama od kojih je barem pětina erotska ili pornografska. Frankopan je na način srednjovjekovnih trubadúra pjevao obostranu ljubav muškarca i žene.Tako u njegovim pjesmama u ljubavnom užitku ravnopravno sudjeluju i muškarac i žena, po čemu je ovaj pisac vjesnik novoga i modemijeg odnosa prema spolnosti. Frankopan je pjesnik "spisanja divojke od glave do nog", pjesnik kojemu je muško tijelo reducirano na spolni organ, na ono što on zove pticom bez perja, ali je u njega zato ženino tijelo panerotski topos, zbroj svih tjelesnih dijelova koji su izdvojeni i u stihovima fetišizirani. Za Frankopana je sve na tijelu voljene žene postálo vagina, svaki dio njezina tijela uzbuduje ga, ali je i svaki prispodobiv někom dijelu krajolika što gaje pjesnik opjevavao. U Gartlicu ima vrlo lijepih ljubavnih romansi, ima i galantnih sličica kakva je ona o Parizu i Galatei, ima dramskih prizora u kojima monologe izgovaraju Penelopa i Ikar. Tamnica je postala ideálno mjesto pjesnikove duhovne koncentracije, ona je piščev pjesnički laboratory, u njoj su u koloplet vrlo uvjerljivih stihova povezani osječaji ljubavi i tjelesnih žudnji sa strahom od smrti i osječajem nepravde. Ti disparátni osječaji hrane ovu poeziju. U Gartlicu ima pjesama koje stižu iz Frankopanova pretinca tuge, koje su pune mračnih raspoloženja, pjesama u kojima se čuju predosječanja smrti. Takva je pjesma Tituluša nima koju je Frankopan posveti sestri Ani Katarini. U tim stihovima čuje se unutrašnja pjesnikova rastrzanost, glas koji vapi i govori: "Je li to moguče, svita Stvoritelju, da nepravica takva tlači tvoju zemlju." Frankopanov Garthe knjiga je samoče, glas nostalgije, dokument žudnje za ženinim tijelom kao za slobodom, glas zasužnjene pravednosti. Frankopan je u tamnici shvatio daje "v ljubavi potribno govorit" pa je zato hotimično prost i pohotan jer njemu je u tamnici oduzeta sloboda i on o njoj pjeva kao daje tijelo, kao daje krajolik, i kao daje vojska. Cim su ga dopremili u tamnicu, mnogi su se trudili da Frankopana otprave na stratište. Spremali su ga da bude vojnik ali je upamčen kao pjesnik. Taj zlosretni urotnik napisao je i vrlo dobru pobudnú pjesmu, Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani, u kojoj se nazire njegov nemirni i vulkanski duh. Njegovim se neprijateljima nije svidalo što je bio neustrašiv pa je sam car Leopold za njega podrugljivo rekao da je Croato romanizzato, aludirajuči na njegovo lažno rimsko
- 106-
podrijetlo ali svakako i na njegovu Italijom prožetu naobrazbu. Književni svoj ukus izgradio je Frankopan na talijanskim piscima, a njegov izravni književni poticaj dolazi iz vrlo slabo poznáte knjige austrijskog nadvojvode Leopolda Wilhelma alias Crescentea kojega je, uz ženino posredovanje, osobno upoznao u Rimu, a susreo i u Beču. Knjiga nadvojvodinih talijanskih stihova imala je naslov Diporti i bila je tiskaná 1656. Frankopan je tu zbirku ponio sa sobom u tamnicu. Ondje je imao i Moliereove najnovije komedije paje prije smrti počeo prevoditi komediju Georges Dandin; preveo je uvodne scene dobro se koristeči hrvatskim i slovenskim dijalektima u karakterizaciji likova. Jezično ishodište Frankopanove poezije nalazi se, kao i u Petra Zrinskoga, u pučkim govorima Karlovca i Ozlja, prostora pjesnikova djetinjstva. Tekstura njegove poezije prsti od neobičnih jezičnih izbora, a njezino leksičko bogatsvo nije bilo poznato Frankopanovim dalmatinskim i dubrovačkim vršnjacima. U ostavštini pjesnikovoj pronadeno je i više proznih tekstova, jedan vrlo zanimljivi s naslovom Trumbita sudnjega dana s vrlo plastičnim opisima apokalipse i Lucifera koji tu govori kao kakav "šegavi sofist". Originálne su pjesnikove Zganke za vrime skratiti, svojevrsna Frankopanova zbirka opscenih zagonetaka s vrlo dobrim jezičnim izborom i točnom upotrebom pjesničkih slika. U Frankopanovoj lirici dva su paralelná svijeta. Vidljiviji i bučniji, ludi i uzburkani svijet ljudske spolnosti kojim u Frankopanovim stihovima jure zadihane žene i muškarci s nabreklim spolovilima te uvjerljiviji i bitniji svijet Frankopanove lirike, manje vidljiv ali obuzet prirodom, onaj iz kojega progovara napukli piščev glas luge, onaj u kojemu zatvorenik plače za domovinom i njezinom ljepotom. Taj drugi pol pjesnikova biča sav je obuzet daljinom, to je onaj iz kojega pjesnik izgovara stihove dok mu je pogled uprt prema nebu, to je poezija čiji če pjesnički glas ostatí u samom središtu hrvatskih iskustava s jezikom, to je glas onoga koji bi da ukrotí oko, koji bi, gledajuči iz zatvorske čelije, htio da sve stane, da zvijezde ne jure prostranstvom i da ne budu kometi:
Drage oči, prosim recte kaj varn prudi, da nemilost vaša na smrt me odsudi; vim ne prosim vnoge službe zahvalnosti, jedno neg magnutje pravé ljubaznosti. Dične jeste zvižde, začjur tak černěme kornete postaste?oh srcu černěme, da na mesto dobra, drage smilovanja, dajete zlamenje tužná iskončanja. Imate u sebi sunčenu spodobnost, vse stvorenje živit narojenu kripost; Ni V dičnije sijuč dat radostyeselja, neg hudobno mrčeč tugu i trplenje?
U sjeni Petra Zrinskoga i Frana Krsta Frankopana raskrilio se snažan duh Ivana Belostenca, pisca najobuhvatnije filološke knjige onoga doba, Gazophylaciuma. U toj knjizi Belostenec čita Hrvatsku kao velikú i jedinstvenu zbirku riječi, ne želeči se ušiti niti jednoga njezina slova. Sva prethodna lek-
- 107 -
sička i opčejezična iskustva Belostenec je stavio u retortu svojega Gazophylacium<2. Njegova knjiga nije uljepšala zatečenu jezičnu zbilju nego od provjerenog pokušava stvoriti novu reálnost. Steta je što ovo djelo nije moglo osvijetliti hrvatski književni krajolik u pravo vrijeme i što nije moglo promijeniti put jezične standardizacije. Oni koji su bili najbliži Belostencu pogubljeni su 1671. ili su u egzilu, poput Ivana Lučiča, pisali prve sinteze o hrvatskoj povijesti. Belostenčev Gazophylacium bio je gotovo stolječe zaboravljen: napisan šezdesetih godina 17. stolječa, objavljen je tek 1740. Zakasnivši bitno u hrvatsko jezikoslovlje ali ne i u književnu povijest, Belostenčev posao ostao je uputom mladim piscima. Sredinom 18. stolječa, kad je prvi put objavljen, veliki je Belostenčev rječnik svojim čitateljima nedvosmisleno pokazao daje zamisao političke homogenizacije svih hrvatskih zemalja reálna. Učeni lepoglavski pavlin jedan je od najpožudnijih čitatelja svojega doba. U njegovu su knjigu posvema integrirani Vrančičev rječnik pet plemenitih europskih jezika, tuje usisano Mikaljino Blago jezika slovinskog, a pisců nije bio nepoznat ni Dictionar njegova suvremenika Jurja Habdeliča. Belostenec je poznavao književna djela Brne Karnarutiča i Dinka Zlatariča, ekscerptirao je iz pobožnih knjiga i bila mu je poznata sva važnija književnost njegova doba, a to če reči poezija Matije Magdaleniča, tekstovi Medimurca Boltižara Milovca, knjige Petra Zrinskoga i njegove žene Ane Kataríne. Gazophylacium, poput veliké retorte, preraduje svu tu gradu sa sviješču da filologija nikako nije instrument za učvrščivanje predrasuda. Belostenec je lingvist sinkronije, onaj koji je poput ondašnjih fizičara i politologa, geografa i filozofa prestao vjerovati u spásonosné, od zbilje udaljene zamisli. Bio je zagovornik realne jezične sinteze i smatrao je da izbor nekoga povlaštenog hrvatskog dijalekta, nekoga toskanskog jezika za sve Južne Slavené, nije idealan. Belostenec je vjerovao u životnost jezika ali i u to da hibridnost u standardizaciji može dati najbolje rezulate. Time je zagovarao pravo slabijih i manje brojnih skupina da sudjeluju u ravnoteži opčeg jezika. Po tomu bio je tipični dinamist svojega doba, čovjek koji je Hrvatsku čitao kao nikad završenu knjigu i koji domovinu nije želio lišiti nijednoga napisanog slova. Kako je živio u blizini Zrinskih, to je ovaj pavlin radio u njihovoj bogatoj knjižnici, koje su se sačuvali popisi ali koja je za vrijeme urote doživjela prvu devastaciju. Ivan Belostenec nije bio samo požudni čitatelj tudih tekstova nego je napisao i několiko vrlo originalnih propovjedničkih knjiga. Godine 1665. objavio je zbirku od 13 pobožnih pisama s naslovom Boghomila, a sedám godina poslije tiskao je zbirku propovijedi kojoj nije sačuvan prvi arak. Deset propovijedi o Euharistiji pojavilo se tiskom 1672. i u njima se na temperamentan náčin izlažu za ovoga pisca opsesivne teme vezane uz krv i tijelo Isusovo. Propovijedi su dijalog s onima koji ne vjeruju u misno Kristovo otjelovljenje, one su nemilosrdan razgovor s onim dijelom slušateljstva koje je mlako u vjeri ili blisko onomu što Belostenec naziva luteránskom bolešču ili su pak ti ljudi bili grčki krivovjernici ili jednostavno Židovi. U propovijedima Belostenec glatkim i uvjerljivim stilom plaši svoje slušatelje bujicama sinonima i snažnih slika; piše ih po uzoru na G. Marina i njegovu stilski posvema doradenu knjigu Dicerie sacre. Belostenčeve prodike nemajú nikakvog dodira s pučkim tekstovima nešto starijeg Bosanca Matije Divkoviča. Povezuje ih tematika i izbrušeni jezik ali
- 108-
su se ti tekstovi bitno razlikovali s obzirom na civilizacijsku razinu onih kojima su bili namjenijeni. Belostenec je pisac baroknog stila, pisac visokih poetskih zahtjeva i snažnih concetta. Pise u vremenu u kojemu je doži vij aj Isusove krvi bio vrlo stvaran. To je vrijeme kada svetac Filipo Neri u najsvečanijem trenutku mise, kad iz kaleža ispija vino, nazočne moli da ga ne gledaju jer bi mu se, dok je pio simboličnu Isusovu krv, lice izobličilo, a zubima bi ostavljao trag na kaležu. Jednako tako doživljava Isusovu krv i Belostenec koji je dobro znao daje krv, uz suze, najdragocjenija tekučina njegova doba i daje rétoricko poniranje u njezinu zbiljsku i simboličnu vrijednost največi književni izazov. Poput onodobnih liječnika koji su več znali obavljati jednostavnije transfuzije, znao je Belostenec govoriti o krvi na náčin učen ali i figuralan, prenoseči riječi u velikú udaljenost od uobičajenih govornih navika. Leksički mag, on svojim propovijedima nije htio sablazniti nikoga, ali njegovi prozni tekstovi u izobilju nose u 17. stolječu vrlo mondenu meravigliu, jezični misterij koji je u to doba, u propovijedima i na hrvatskom jeziku, u prozama znao postiči još jedino Juraj Habdelič, takoder jezikoslovac. Habdelič se razvijao u ambijentima jezuitskih učilišta Srednje Europe: u Beču, Leobenu, Grazu i Tmavi. Roden 1609., taj je turpoljski plemič svoje zrele dane proveo u profesorskim i propovjedničkim službama u Rijeci, Zagrebu i Varaždinu. S grupom učenih Zagrepčana sudjelovao je u pokušajima da tamošnja isusovačka akademija carskim ukazom dobije status sveučilišta. To nastojanje uspjelo je samo djelomično pa tako iz 1666. postoji čak i ukaz o osnivanju sveučilišta, samo što ono, do modernijeg doba, nije u Zagrebu istinski postojalo. Književna nadarenost Habdeličeva bila je opčepoznata. Zbog toga mu je i ponudeno da izradi kroniku isusovačkoga školskog zavoda u Zagrebu. Dospjevši tek do godišta 1622., zamolio je Habdelič úpravu da ga netko odmijeni jer da on ima drugih, i svakako bitnijih, poslova. Jedan od tih bila j e izrada Dictionara koji je tiskao 1670. i s kojim je želio potaknuti "napredak mládencov horvatskoga i slovenskoga národa v dijačkem jeziku". Juraj Habdelič se u svojemu jezikoslovnom poslu zalagao za oživotvorenje isusovačkog principa o poduči zavičajnog jezika pitomcima. Njegov rječnik več je svojim formátom bio přikládán za nošenje i svakidašnju upotrebu i bio je jedan od naj relevantným hrvatskih udžbenika staroga doba. Taj rječnik u svákom je pogledu pionirski posao i nije ciljao najvišoj akademskoj razini. Habdelič je u Dictionaru svjestan opče situacije hrvatskih dijalekata i premda se trudio da jezik njegova rječnika bude onakav kakav se govorio ugde sem pisal", upozoravao je na potrebu prilagodivanja drugim dijalektima i njihovim običajima. Njegova se knjiga i danas, a i u doba kad je nastala, mogla čitati kao u sebi zatvoreno književno djelo, kao jezična inventarizacija zavičaja. Proznim opusom bio je Habdelič jedan od najpopularnijih književnika svojega vremena. Od propovjednog žanra napravio je beletristiku, štivo koje nije bilo sroceno samo za poduku i vjersku pripravu nego je bilo tekstura največe tematske uzbudljivosti i jezične napregnutosti. Taj isusovac pisao je za slabije obrazované čitatelje i slušatelje, primjere koje prepričava uzima iz svakidašnjice te obraduje dogadaje koji su im barem djelomično bili poznati, koje je úpravo od njih jednom čuo. Habdelič je prvi hrvatski pisac novostečenoga narativnog izobilja, on bilježi onaj društveni trenutak u kojemu i u Srednjoj
- 109-
Europi nastaju zaokruženije gradske sredine i kad se u njima formira nova gradanska klasa. Suvremenicima je zamjenjivao i novinára i filozofa, on im je bio i pjesnik i moralist, kroničar i sudac. U književnim tekstovima Jurja Habdeliča hrvatski je sjever dobio svojega prvoga gradanskog pisca koji ispod odore propovjednika ispisuje prvi kritickí príkaz banské Hrvatske, koji svojim suvremenicima nudi zbirku esej a u kojoj zajedno s njima razmišlja o mnogim temama, pa i o visoko učenim i estetskim pitanjima koja im zna prenijeti tako da oni sutra o njima mogu razgovarati u gostionici, dučanu, na ulici. Golem je prozni Habdeličev opus; sačuvane su dvije knjige próze koje zajedno imaju više od dvije tisuče stranica. Svoje najopsežnije i najpopularnije djelo, Prvi oca našega Adama grijeh, zamislio je autor u još večem opsegu ali je ta golema knjiga ostala torzo pa ima samo 1100 stranica i svakako je najopsežnija do tada objavljena hrvatska knjiga. Tiskaná u Grazu 1674., ona je golemi traktát o zlu, grijehu i smrti i, dakako,
0 vjeri. Nema stališa i nema područja duhovnog života koji u toj crnoj knjizi pisac nije dotaknuo i osvijetlio. Vedrinu tom rukopisu ipak podaruje autorova nadmočnost, njegov cmi humor i satiričnost, njegova racionálna superiornost koja mu pribavlja ugledno mjesto medu najboljim hrvatskim humoristima. Habdelič nije bio ljubitelj Zrinskih, kao isusovac bio je skloniji poduprijeti one koji su Banu odrubili glavu. Slijedeči jezuitskú doktrínu, on je u stvarima visoke politike konzervativac, ali slijep na društvene nepravde nije bio. Nije krio daje spoznao nepravdu oko sebe. Taj svečenik imao je oštar jezik i premda politički svrstan, nije želio da se pomisli kako on ne zna uzroke sukobima i bunama, kako ne vidi odakle stiže opče zlo. Habdeličeve próze prepune su zgusnutih aluzija, u njima ima mnogo nakupljenog opreza ali i tople osječajnosti. Jedino čemu nije znao izbječi bili su moralistickí ispadi, neka čudná mrzovolja pred najobičnijim životnim manifestacijama, neka mučaljiva zgadenost nad ljubavnom igrom. Piščeva knjiga Zercalo Marijansko, iz 1662., zbirka je moralističkih poduka o ljudskoj ispraznosti i skromnosti, vrlo je dobro napisana i komponirana je na konstrastima. Najprije se návode primjeri taštine, a onda se nude protuprimjeri iz životopisa Blažene Djevice. Na sličan náčin ustrojen je i Prvi oca našega Adama grijeh u kojemu pisac takoder krúži oko središnje problematike grijeha i onda iz nje izvodi specifične teme. U svojim proznim tekstovima Habdelič je izvrstan Stilist, pisac velikog rječničkog umiječa, tvorac sinonimskih vodoskoka. On je u svoje próze poput vodonoše ulijevao nepoznáte riječi iz svojega Dictionara. Bio je pisac koji je čitateljima rijetko davao priliku da izmedu odlomaka odahnu jer piše kao što je govorio, a to znači iz dubine, s promjenjivim ritmom, čas šaptom, čas urlikom, čas monotono, čas olujno i zadihano. Bio je kultna osoba tadašnjega Zagreba pa kad je 1678. umro, proglasio je biskup posebnu žalost. U Habdeličevim se tekstovima osječa spoznaja kako u malom národu i u uskoj sredini največe zlo nánose učeni i močni ako nisu na razini svoje iznimnosti. Habdelič se o tom fenoménu usudio prvi javno progovoriti. Briga za domovinu bila je u njega isključivo etički problem
1 on je ljude želio podučiti o njima samima. Učene i mocne upozorio je daje u maloj i natražnjačkoj sredini morálni teret što ga moraju ponijeti uvijek mnogo veči od tereta što ga učeni i močni nose u razvijenijim sredinama.
- 110-
S izuzetkom velikaša Zrinskih i Frankopana, večina književnika banské Hrvatske pripadala je svečeničkom staležu. Iznimka je bio i pjesnik Matija Magdalenič, tvorac malena ali rječita opusa, pjevač posljednjih stvari, autor opsjednut smrču:
Nut, strašná smrt, kot lačni hrt, Kak nam žitakpopadá. Napinja luk, strilja med puk, Duše jagmeči grada
Telo zato, kako blato,
V letu prahom postane. Moras iti, ne znaš priti
V kakove češ stane....
Magdaleničeva obitelj u vlasnosti je imala posjede u Turpolju pa odatle pjesniku i plemički naslov De Mláka. Največi dio života proboravio je na imanju Vadinovo u Zagorju i tu se u dokolici bavio premišljanjima o smrti i grijehu. Rodio se 1625., a da se školovao u inozemstvu, dade se zaključiti po njegovu izgradenom hrvatskom jeziku, po znanju madžarskoga, a i po visokim javnim dužnostima što ih je za života obnašao. Sudjelovao je u više saborskih povjerenstava a obavljao je ne uvijek lake nadgledničke funkcije. Njegova jediná knjiga, Zvončac, tiskaná je u Grazu 1670., a vrlo je vjerojatno daje on i autor funebralnoga scenskog kontrasta s naslovom Nočno videnje Svetoga Bernarda koji se sačuvao u rukopisu. Nije poznato kada je, taj smrču opsjednuti pisac, umro. Da je bio upučen u stanje književnosti u banskoj Hrvatskoj, vidi se po izjavi da piše sclavonice-croatice, pri čemu se on, kajkavac, jednako kao i njegovi vršnjaci Belostenec i Zrinski, zalagao za višenarječnost i hibridnost jezika. Da je Magdalenič dobro poznavao aktuálne smjerove madžarske književnosti, potvrduje i to što je svoj glavni književni poticaj našao u toj književnosti. Dijelovi njegova Zvončaca svoje su predloške našli u tekstovima Matije Nvekija Vorosa, pisca čije su knjige u Magdaleničevo doba doživjele i do dvadeset izdanja, a posegnuo je i za jednom poemom Johanna Szentmartonija Bodoa. Prvi dio Zvončaca obrada je Vorosove teme o četiri posljednja čovjeka i svojom se inkantacijom približava Gunduličevim Suzama sina razmetnoga', drugi dio višesložne Magdaleničeve knjige poema je s naslovom Plač smrtelnosti u kojoj se relativiziraju svjetovna dobra i zagovara smrt kao pomiriteljica svih nepravdi. Treči dio Zvončaca zove se Rasipnoga sina historija i taj je dio, s nekim začudnim osječajem za detalj i zbilju, vrlo blizak poetici Hektorovičeva Ribanja i ribarskog prigovaranja. Zbog diskontinuiteta u razvitku hrvatske književnosti, Magdalenič, razumije se, nije nikada čitao ni Ivana Gunduliča ni Petra Hektoroviča, ali je njegov jezik i njegov ritam sam po sebi pronašao njihove oblike. Svoje madžarske predloške pjesnik nije izravno prevodio nego ih je prenosio u ritam i versifikaciju koju je sam iznalazio. Njegovu je pjesničkom glasu bio primjeren katren u kojemu aleksandrinac ponekad ima jedanaest, a ponekad trinaest stopa; zatim je upotrebljavao i katrene s kombiniranim osmercima i sed-
- Ill -
mercima koje je povezivao leoninskim srokom. Rimarij Magdaleničev, a jednako tako i ritam njegovih stihova, bio je do tada posvema nov u hrvatskoj književnosti. Vrlo obrazován u stihotvorju, pisac Zvončaca sasvim se dobro snalazio u opisima zbilje. U kratkim rečenicama i jezgrovitim slikama prikazao je život rasipnoga sina kao veliku fresku o plesu smrti, fresku po kojoj kao da su živa, a zapravo su mrtva, promiču lica iz svih društvenih staleža. Magdaleničev rasipni sin čovjek je u kojemu se ugasila sviječa ljudskosti, u njegovu je srcu pustoš i ona se uselila u sve koji se kreču oko njega, koji ga potkradaju i iskorištavaju. Živopisna melasa bijednih ljudi promiče poemom kao daje u někomu kamevalskom i pokorničkom ophodu umrlih duša. Magdalenič je pjesnik koji u svojim stihovima pokazuje ne samo da je smrt strašná nego se trudi pokazati kako je još strasniji život. Magdaleničev Zvončac objavljenje iste one godine kad su Hrvatskom hárali Herbersteinovi osvetnici i dok su se, nakon urote, plijenili posjedi Zrinskih i Frankopana. Iz opreza, a možda i iz uvjerenja, svoju knjigu pjesnik posvěcuje Miklošu Erdodyju, ljutom protivniku Zrinskih, budúcemu hrvatskom banu i kasnijem osloboditelju Slavonije. Kao opjevavatelj smrti bio je Magdalenič posvema u skladu sa središnjom pjesničkom linijom vremena. Taj pjevač posmrtne jednakosti nije bio iznimkom ni u hrvatskoj a ni u drugim europskim književnostima. I tamo se cesto pjevalo o nenajavljenosti smrtnog časa, o tomu da je život krhkiji od svih stvari, da san u čas prode i u čas dode, kako je úpravo u Magdaleničevo doba u Dubrovniku zapisao Petar Kanavelič citirajuči Calderona. Bilo je prirodno biti pjevačem smrti u stolječu koje je vodilo prve sveeuropske ratove, usred stolječa koje je nejednom nazváno stolječem svetaca, usred ljudi koji su ljubili smrt kao daje život. Nisu bili rijetki oni koji su govorili "Zivjela smrt" jer su mnogi u to doba imali osječaj da ulicama hodaju povorke živih mrtvaca. Ljudi toga doba bili su skloni pomiješati granice života i smrti. Bilo je to doba društvene krize i previranja, doba bujnosti i pretjerivanja, doba u kojemu su istodobno trijumfirali život i posljednje stvari. Magdalenič je zatakve okolnosti imao kvalitetan pjesnički instrument. Uz Ivana Buniča i Frana Krstu Frankopana bio je najbolji lirik u narastajú. Njemu bujná komparserija nije bila potrebná; u obilnú vremenu znao je prepoznati oskudnost jezika kao jedinú vrijednost, shvatiti da sve drugo pripadá ideološkim toposima. Stihovima je ovaj pjesnik smrti dolazio u opasnu blizinu života, konstruirao je slike zla koje u njegovim stihovima kao da su pobjegle iz nekoga suvremenog vještičjeg priznanja.
Glava im krvava, široka, špičasta, lasi im kod žive kace behu zrasta. mrske im po čelu vse stráni zguzane, ognjene im oči vu krvi vtopljene.
Pogled kako strašno bliskanje imeli, ogenj, ljute kace z grla im kipe U. rogi im kod kozlom ostri zrasli bese, otkud jad čemerni curel je na grešne.
- 112-
Nosi im kod orlom strašno zavijati, skojeh su videne kace van spuzati. Vuha im kod oslom, čeljusti kosmati, otkud sapa, vojnba vidi se sipati.
Noge im debele, kamilsko kopito, prsti, nohti stase k sebi zavijato. Široké po hrptu behu im kreljuti kod pernatú mišu, Ja se v noči muti, ter na kraju oštri kako meci ljudi, zubi kako prascu divjemu zagnutl
Tijekom 17. stolječu u Bosni, ali i u krajevima sjeverno od Save, nastao je čitav niz pjesničkih tekstova pisanih arapskim pismom ali na istom onom jeziku što su ga Matija Divkovič i Bartul Kašič nazivali slovinski, ilirskim ili bosanskim, dakle na istom onom jeziku na kojemu su pisali Ivan Gundulič i Juraj Habdelič, Ivan Tomko Mrnavič i Junije Palmotič. O tomu da su Muslimani u područjima Bosne i Slavonije bili u večini slučajeva Slaveni, te da mnogi od njih ni turskoga ni perzijskog, a ni arapskoga jezika nisu poznávali, u to uopče ne treba sumnjati. O svojoj narodnoj pripadnosti oni su, jednako kao i krščani s kojima su dijelili bosanska sela i gradove, imali prilično maglovite predodžbe na koje nije moguče primijeniti današnje kriterije u kojima su se pomiješali etnički s vjerskim identitetima. U tadašnjoj Bosni narodonosni pridjevi upotrebljavali su se posvema arbitrarno pa im ne treba pridavati neko odlučno značenje, ali ih ne treba niti do kraja relativizirati. Tako su na turskoj granici kod Erdelja, u području izmedu Ugarske i Transilvanije, u pokrajini koju su Habsburzi nazivali Siebenburgen, zapisani najstariji aljamiado stihovi na hrvatskom jeziku. Nepoznati prepisivač arabicomje zapisao stihove nekog Murata koji je u Erdelju bio na službi krajem 16. stolječa i koji je svoju pjesmu nazvao Hrvatskom pjesmom ili na turskom Chirvat-turkisi. Ta jednostavna ljubavna pjesma koja počinje stihom Ah nevisto, dušo moja, bila je uvod u vrlo živu književnu djelatnost bosanskih aljamiado pjesnika. Najpoznatiji medu njima svakako je Muhamed Uskufi Havaji koji je pisac izuzetno zanimljivoga tursko-hrvatskog rječnika koji se zvao Potur Sahdi ili, ako to prevedemo na suvremeni jezik, Mali novi Turčin po Sahdijevoj metodi. Naime, od Sahdija je Bosanac Muhamed Uskufi, koji se rodio u okolici Tuzle, preuzeo náčin izlaganja grade, i to tako da se glavni rječnički tekst može čitati kao stihovani niz kontaktnih sinonima, koji sinonimi nisu nego se radi o istim riječima iz turskoga i hrvatskoga jezičnog sistema. Muhamed Uskufi Havaji nije bio samo jezikoslovac nego je i jedan od najsvježijih pjesničkih glasova onoga doba na jugoistoku Europe. Autor je i hrvatskog aljamiado kanconijera u kojemu ima nešto ljubavnih, ali još više pobožnih pjesama. Lijep mu je jedan lirski zapiš o erotskoj igri ljubavničkog darivanja koji počinje stihom Moje srce, moja dušo, lipo ime, medu moj i koji pokazuje daje pjesnik imao nekih iskustava i s petrarkističkom poezijom Zapadá. U Uskufijevoj zbirci ističe se i jedna vrlo čudna ali svakako za ono doba bitna pjesma u kojoj pjesnik poživa kaure, kako on naziva
- 113 -
krščane, da Turcima dodu na vjeru. Pjesma bi se mogla pročitati i kao Uskufijevo agresivno zagovaranje prelaska krščana na islam, ali kad je se usporedi sa srodnim proznim piščevim tekstom na istu temu, onda se razbire da pjesnik pozivajuči na vjeru, tolerantno zagovara potrebu da se medu "nami opačice ispravi" te da se uz različite vjere potraži prostor tolerancije. Hrvatska sintagma "hoďte nami vi na viru" nije u toj pjesmi imala značití "prijedite na našu vjeru" nego ju u punom turskom značenju treba pročitati kao "budite razboriti, vjerujte nam na riječ". Nikomu, dakle, Muhamed iz Tuzle nije prijetio nego je tek uvjeravao krščane da u Türke imaju povjerenja. O tadašnjemu turskom ekumenizmu teško je danas preciznije suditi, ali daje postojao i daje imao svojih granica, nije tajná. Imao je granica, uostalom, i tadašnji vatikánski ekumenizam. Naravno, nisu turski pjesnicrsvoje stihove posvečivali samo ljubavnim ili religijskim temama. Sačuvala se tako iz pera Sarajlije Hasana Kaim-babe Zerinoglua poema o štetnosti duhana. Taj imučni čovjek svoj je dom pretvorio u dervišku tekiju, a sagradio je drveni most preko Miljacke. Imao je urotničkih namjera pa se 1682. našao na čelu sarajevské raje u pobuni zbog nepravedne podjele pšenice. Poradi političke nestašnosti prognali su ga pa je 1691. umro u Zvorniku. Hasan iz Sarajeva napisao je i jednu podrugljivu, ali vrlo angažiranu, pjesmu u kojoj proriče tursku pobjedu u Kandijskom ratu s Venecijom. U toj pjesmi podrugljivo se obrača mletačkim Slavenima, nazivajuči ih Vlasima mletačkim pa im přijeti da če, "kad im ode Kandija", biti "sužanj turački", da če drečati i da če sve to zlatom platiti. Kaimijeva proročanstva što se tiče Dalmacije i tamošnjih mletačko-turskih ratova nisu se ispunila. Uskoro se dogodilo, več 1684., daje na krajnjemu hrvatskom jugu, u bokokotorskom Risnu, književnik Andrija iz roda cmogorskih Zmajeviča, držeči křiž u ruci s minareta propovijedao okupljenomu krščanskom puku. Peraštanin Zmajevič napisao je niz vrlo dobrih propovijedi na hrvatskom jeziku, a još se kao dječak za vrijeme rimskih studija isticao posebnom nadarenošču pa je, navodno, osobno na svojemu jeziku pozdravio kraljicu Kristinu kad je iz Švédske stigla u rimski egzil. Najvažnije Zmajevičevo lirsko djelo je patriotski spjev Slovinska Dúbrava u kojemu Gunduličevom intonacijom inzistira na što bržoj obnovi Dubrovnika nakon potresa. Zivotno mu je djelo veliki historiografski zbornik s naslovom Ljetopis crkovni, što gaje nazivao i Država sveta. Knjigu je izvomo napisao na latinskom jeziku ali ju je onda sam priredio u hrvatskoj verziji latiničkim pismom, pa onda još jednom u istom jeziku ali čirilicom. To, svakako, ne čudi jer je Andrija Zmajevič 1671. bio imenovan prímasom Srbije. Otud i njegovo veliko oduševljenje što je mogao propovijedati s netom oslobodenoga risanskog minareta. Ipak, nije doživio da bi mogao pohoditi Srbiju, zemlju kojoj je bio prímasom. Onoga minareta u Risnu s kojega je u religijskom zanosu propovijedao, ubrzo je nestalo; porušili su ga oslobodioci.
Na istoku Európe u samo dva posljednja desetlječa 17. stolječa konjska su kopita riješila ono što tisuče misionára i ekumenista nije uspjelo tijekom stotinu godina ni uz največe duhovne i fizičke nápore. Sve se dogodilo 1683. pod Bečom gdje su združené snage európske alijanse odbile posljednju tursku nájezdu na Západ. Europa se tada več umorila od Turaka, a vatikánski stratezi više nisu marili niti za
- 114-
velikú Iliriju niti za ekumenizaciju pravoslavnih od Jadrana do Ledenoga mora. Došlo je vrijeme u kojemu su se, barem što se Hrvata tiče, balkánski narodi sami morali brinuti o svojemu životnom prostoru. Granice krščanske Europe nakon 1683. pomicale su se uz pomoč novih leševa. Oslobodená je Ugarska, potom Slavonija, a u prvim godinama 18. stolječa rekonkvista koju su predvodili Austrijanci stiglaje čak do Kosova, Makedonije i središnje Bosne, dok je Venecija od Turaka oduzela nova područja na jugu Bosne i u Hercegovini. Gradio se na jugoistoku Europe poredak koji je sve manje sličio onome što se nazivalo ancien regime. Novo stolječe počelo je na Balkánu nešto prije nego na kalendáru, počelo je 1683. Začelo se novo doba u optimizmu. Ravnoteža nije više bila samo posao akademika nego još i više vojnika. Nažalost, limes optimizma i ravnoteže nije se podudarao s limesom prvih industryalizacija, s limesom alfabetizacije i s limesom napretka. Te granice mimoišle su Hrvatsku. Hrvatima je bio ostavljen goli optimizam, osječaj trijumfa i spoznaja o oslobodenju zapadnih pokrajina. U prvo vrijeme i to se činilo bitnim. Na bečku pobjedu prvi je pjesnički reagirao jedan brijač. Zvao se Petar Bogašinovič i oženivši kčer dubrovačkoga kirurga, nekog Petra Danesea, preuzeo je tastovu praksu, naslijedio njegove knjige i instrumente. Književnost je ovomu dubrovačkom brijaču i kirurgu bila opsesija pa kad mu se pokazala prilika da jednom dulje boravi u inozemstvu u pratnji nekoga bolesnog vlastelina, osmjeli se i dade tiskati čitav niz svojih i tudih tekstova. Tiskao je odmah nakon oslobodenja Beča od turske opsade několiko pobožnih knjiga koje su brzo bile zaboravý'ene, zatim se prisjetio kvalitetne lirske zbirke Slijepa Durdeviča s prijevodima Sedam psalama pokornih kralja Davida, a nije štedio niti na sebi pa je 1784. dao tiskati svoje Beča grada okruženje od cara Mehmeta i KaraMustafe, velikog vezira. Vrlo aktuálna, taje knjižica doživjela dva izdanja i bila zapažená medu suvremenicima a, što je na neki način ironično, objavljena je u Linzu, gradu u kojemu se austrijski car Leopold I. skrivao dok mu je vlastitu prijestolnicu od Turaka oslobadao Poý'ak Sobjeski. Dubrovački brijač u svojoj knjižici opjevao je dogadaj koji je zadivio Európu i dogadaj koji je krščanima na Balkánu dao nadu u skori turski uzmak prema Maloj Aziji. Premda je poznavao i neke talijanske pjesničke priloge o oslobodenju Beča, krenuo je Bogašinovič u toj poemi vlastitim putem. Najprije je bitno umanjio ulogu večine zapovjednika u bitci kod Beča, a istaknuo kao jedino zaslužnog čovjeka Poljaka Jana Sobjeskog. Nadalje, spomenuo je i Dubrovčanina maršala Frana Gunduliča, sina velikog pjesnika koji se borio pod Bečom protiv Turaka. Da je htio biti do kraja objektivan, bio bi Bogašinovič spomenuo i one brojne Hrvate i Srbe što su se bořili u turskoj voj sei, ali je Bogašinovič čitav dogadaj čitao iz vizure islamskog poraza i nije analizirao etnički sastav porazene vojske. Taj su propust ispravili mladi povjesničari koji su čak dokazivali daje pod Bečom 1683. Slaven Sobjeski zapravo porazio slavensku vojsku Kara Mustafinu. Bogašinovič je bio pjesnik katolické pouke, glorificirao je bečku bitku u 700 stihova i pri tome se nesvjesno vračao Maruličevoj simbologiji koji je, opisujúci biblijsku bitku, zapravo govorio o hrvatskim bitkama i domačoj stvamosti. Beča grada okruženje, skromnoga dubrovačkog brijača i književnika Petra Bogašinoviča, kao da je 21. pjevanje Gunduličeva Osmana. Pjesnik je svjes-
- 115 -
tan bijednog ponašanja europskih saveznika, njemu je poznato da Leoplod I. stvarnog pobjednika te bitke, Poljaka Sobjeskog, na kraju nije htio ni pozdraviti. Bilo je Bogašinovičevo Beča okruženje epski epilog dubrovačkih i vatikanskih investicija s Poljskom, bio je taj ep završni stupanj procesa koji je otvorio Ivan Gundulič 1620., prvi put spominjuči veličinu Poljaka i njihova tadašnjega kralja Sigismunda. Ali dok je Gundulič poljske kraljeve morao gotovo izmaštati, Bogašinovič svojega kralja nije. Bogašinovič, koji je preminuo 1700., bio je književni diletant, ali pisac vrlo razvijenog osječaja za aktuálnost, čovjek koji je pravodobno naslutio veliku ternu svojega doba. U osječajima prema Sobjeskom nije bio usamljen. Pridružio mu se u isto doba, čim je bitka završena, i Korčulanin Petar Kanavelič, pjesnik golemoga književnog opusa koji je veči dio života i odvjetničke prakse proživio u Dubrovniku. On je Sobjeskom ispjevao několiko pjesama pa je to poljskoga kralja potaknulo da svojemu hvalitelju izda posebnu zahvalnicu zbog tih stihova. Kanaveliču nije bilo prvi put da pjeva u čast političkih osoba i dogadaja. Sačuvan je dokument koji pokazuje da je več kao mlad čovjek 1660. dobio novčanu nagradu što je u nekoj pjesmi proslavio venecijanske močnike kad su posjetili njegovu rodnu Korčulu. Bio je to jedan od prvih, na moderan náčin isplačenih književnih honorára u Hrvatskoj. Kanavelič, roden 1637., pjesništvom se bavio od svojih ranih godina. Sačuvan je tako znatan broj njegovih prigodnica medu kojima se osim onih posvečenih Sobjeskom, ističe i jedna s vrlo uspjelim realističnim detaljima o dubrovačkom potřesu 1667., zatim dirljivapjesmao oproštaju što gaje nastratištu 1671. izgovarao Petar Zrinski. Petar Kanavelič koji se bavio odvjetničkim poslom, promptno je 1709. u stihovima reagirao i na politicko ubojstvo peraškoga kondotijera iz roda Bujoviča, a nije propustio hvaliti uspjehe dubrovačke diplomacy e u pregovorima s Turcima; u posebnoj pak pjesmi, Trstjenko pastir u veselju, rezimirao je stanje političkih odnosa u Europi, postavljajuči u samo središte sve vidljivije sukobe dojučerašnjih europskih saveznika. Bio je tipičan književnik akademik onoga doba, Arkadanin, član slavné dubrovačke Akademije ispraznijeh koji je, slijedeči zahtjeve novoga stila ili onoga što se zvalo buon gusto, sročio programatski tekst arkadske estetike, ljupku i brzu poemu Stojka pokojná. Prirodnost i jednostavnost, ekonomičnost izraza približavaju tu pjesmu najboljim stihovima što su nastajali u ambijentima arkadskog akademskoga pokreta u tadašnjoj Hrvatskoj. Stojka pokojná proizlazi iz mode novoga racionalizma. Doduše, ne uvijek i ne u svákom tekstu, slijedio je Kanavelič tu stilsku novost. U mnogim drugim svojim književnim djelima bio je Kanavelič ipak traditionalist pa je slijedio rétoriku i figuralnost prethodne poezije, one koja se kasnije nazivala baroknom. Ipak, bio je pisac jednostavnosti, neke nove jasnoče. Okušao se u večini tadašnjih književnih žánrová. Njegov je dramski prvijenac dobro komponirana Muka i smrt Gospodina našega Isusa Krista koja je 1677. bila izvodena na Korčuli i u kojoj je na posvema novi náčin, s nizom detalja nepoznatih u religijskom teatru, prikázaná drama Kristova kao da je drama njegova izdajice Jude .Taj scenski tekst nema dodir s pučkim crkvenim prikazanjima nego u religijsku tematiku uvodi složeniju rétoriku, a psihološke odnose medu likovima rješava na razini zahtjevnijih poetika. U fakturu ovoga prikazanja uključen je i čitav niz citata iz
- 116-
tudih tekstova, što je inače bilo obilježje Kanaveličeva dramskog rada. On je autor i dviju proznih tragikomedija, Sužanjstvo srečno i Vučistrah, koje su bile potpuna novost u tadašnjemu kazalištu. Na tematskoj razini vrlo bliske pseudohistorijskim dramatizacijama Junija Palmotiča, one traže poticaje u talijanskoj suvremenoj opernoj libretistici, ali nakon inicijalnih pobuda, stvárajú vrlo brze i složené originálne zaplete, proširuju i usložnjuju radnju u několiko rukavaca. U Suzanjstvu srečnom dramatizira se poslijeratni traumatski motiv o zarobljenoj kraljici koja vjeruje da joj je muž poginuo i koja mora podnositi nagovore njegova krvnika, pobjedničkoga kralja, da mu postane ženom. U Kanaveličevoj drami sasvim drukčije nego u istoimenom talijanskom predlošku, to se neče dogoditi jer kraljičin muž nije mrtav i ona nije udovica. Srodan je ovoj tragikomediji, samo što je scenski mnogo smireniji i uspješniji, Vučistrah koji je premijemo izveden 1682. i u kojemu Kanavelič spaja motive iz Calderonove drame Život je san s prizorima slavnoga talijanskog libreta Orontea Giacinta Andrea Cicogninija. Usložnjujuči i povezujuči svoje predloške, Kanavelič postiže izvrstan dramaturški rezultát koji s jedné strane zadovoljava prethodne domače dramaturške konvencije ali slijedi i zahtjeve publike za dinamičnijom i modemyom radnjom. Kanaveličev Vučistrah več je na premijeri izazvao nered u publici koja se u gledalištu željela razvrstati s obzirom na socijalni stalež. U toj drami o kraljeviču Vučistrahu razloga za takva razvrstavanja doista je bilo; riječ je o umebesnoj varijanti starijih, inače usporenih, dubrovačkih pseudohistorijskih drama koje su se dogadale na obližnjim slavenskim dvorovima. Vučistrah je drama o kraljeviču kojega zbog prijeke čudi najprije zatvárajú u tamnicu pa ga onda prvi put dovode na prijestolje; kako se ondje nije dobro snašao, uspavanog ga još jednom vrate u tamnicu a onda, konačno, dovedu na prijestolje i on postane kralj. Kanaveličev Vučistrah središnja je drama svojega doba. Ona je dramski tekst u kojemu se nazire da je autor bio vrlo vješt u stvaranju brzih preokreta i složenijih radnji. Tu svoju sposobnost Kanavelič je iskazao i u nizu komedija za koje se s manje ili više dokaza pretpostavlja da im je bio autor. Sačuvano je deset komedija iz Kanaveličeva vremena i vrlo je teško pretpostaviti da ih je on baš sve napisao, ali je sigurno da im je bio u blizini dok su nastajale. Te smjernice večinom su napisane u Dubrovníku ali su se širile i u drugim sredinama. U njima je vidljiv utjecaj tadašnjih commedia delVarte, samo što ovi hrvatski primjerci nisu scenariji po kojima se improviziralo nego su tekstualno fiksirane drame. U njima se pojavljuje čitav niz čvrstih figura slugu, staraca, smiješnih ljubavnika, zavodnika i zavodnica. Sve su vrlo aluzivne u odnosu prema stvarnosti pa se tako u Simunu Dundurilu prikazuje fabula o neadaptiranom Turčinu, u Sinu vjereniku jedné matere ismijava se židovská zajednicapa su izvodači dospjeli nakon predstave i na sud. U komediji Jerko Skřípalo ismijava se stvarni senátor, uLukreciji se izruguje ondašnji ne baš bezazleni lov na vještice. Najbolja i scenski najkonzistentnija smješnica, kako su te drame nazivali njihovi autori prevodeči talijanski termin ridiculosa, jesu Ljubovnici i u njoj se velikom vještinom vodi ljubavni zaplet i stvárajú vrlo komične situacije, ali i nevolje što ih mladom paru priskrbljuje neki zaljubíjeni starac. Svejedno je li Petar Kanavelič bio autor svih tih komedija ili samo nekih od njih, one su vrlo važan doprinos teatru onoga
- 117-
doba. Bile su neka vrsta amatérske nadoknade za nepostojanje profesionalnoga kazališta. Najambicioznije djelo Petra Kanaveliča sasvim je u skladu sa žanrovskom situacijom onoga doba: veliki ep o Svetome Ivanu biskupu trogirskom. Bio je sveti Ivan u ono vrijeme kultni svetac kojemu su úpravo za Kanaveličeva života prenijeli moči u trogirsku katedrálu i o kojemu je u to doba napisano několiko dobrih proznih životopisa. Ep o svetom Ivanu djelo je Kanaveličeve starosti; na njemu je pisac najintenzivnije radio 1711. ali se rukopisu vratio tek prije smrti 1718., obradovan povoljnim mirom što su ga Turska i Austrija sklopile u Požarevcu. Tada je svoj ep opskrbio proznom posvetom i pripremio za tisak, ali kako je več sljedeče godine umro, njegova velepjesan, jednako kao i Gunduličev Osman, ostaje zadugo neobjavljena i slabo poznata širokoj publici. U epu Kanavelič obraduje odsječak iz dalmatinske povijesti za vrijeme vladavine ugarskoga kralja Kolomana. Na sukladnost epohe u kojoj je živio taj davni kralj i piščeva doba aludira se u epu više puta. Posvěcen aktuálnom austrijskom caru, ep je pravi plod tadašnjega filoaustrijanstva i želje Dalmatinaca da svi rasuti dijelovi drevnog i sada nepostoječega hrvatskoga kraljevstva udu u interesnu sféru Habsburga. Kanaveliču se činilo da u njegovo doba, kao i u Kolomanovo, narodi stúpajú na pozornicu svijeta i da sami moraju odlučiti o svojoj budúcnosti. Po tom osječaju ovaj Kanaveličev ep bio je čistokrvno literarno čedo prvog prosvjetiteljstva. U epu o svetom Ivanu biskupu trogirskom Koloman je přikázán kao novi Atila, kao tiranin čija propast nije u središtu naracije. Svetac je glavno lice epa jer nosi energiju pomiritelja, onoga koji uz pomoč čuda obráni grad, umiri oholost osvajača, pomiri vojsku i gradane; on je taj koji gradane Trogira može nagovoriti da dragovoljno prime ugarsku krunu. Ep Sveti Ivan biskup trogirski politička je knjiga i u njoj se nazire slutnja novoga političkoga koda. Korčulanin s dubrovačkim boravištem, austrijski simpatizer i venecijanski patriot, Petar Kanavelič nije u svojemu epu trebao ni Poljake ni Türke da bi osjetio smjer jedinstvene národne sudbine. Po svim unutamjim obilježjima Kanaveličev ep mjerljiv je s Gunduličevim Osmanom. I on je nalazište ingenioznih slika i metafora i u njemu se prikazujú romantične epizodě, viteška lutanja i ljubavnički bjegovi, i u njemu ima opisa bitaka, oluja, progonjenih i prerušenih žena. Ali največu težinu u ovom epu nosi povijesni sloj i njegova snažná aluzivnost. Po njoj bio je Kanavelič pjesnik političkog trijumfalizma ali i mislilac koji u novom optimizmu prepoznaje razloge za gorčinu. Kanavelič je pjesnik velikog zamaha ali nedovoljne koncentriranosti. Okušao se u mnogim književnim žanrovima, napisao je niz vrlo uspješnih drama od kojih je Vučistrah najvažnija hrvatska drama onoga doba; moguče je da su njegove i onih deset do danas anonimnim piscima pripisivanih komedija; napisao je i zbirku vrlo dobro plasiranih prigodnica, njegovo je mnoštvo ljubavnih pjesama, a autor je i velikoga političkog epa o Svetom Ivanu biskupu trogirskom. Nije mu bilo dano da napiše kračih i lako pamtljivih cjelina. Bio je pisac velikih poteza pa zato cesto nepažljiv u detalju, ali mu se ne može poreči daje osječao vrijeme i njegovu mijenu. Bio je najznačajniji pjesnik arkadskog pokreta u tadašnjoj Hrvatskoj, akademik Isprazni koji svoja djela nije tiskao ali je svejedno dao važan doprinos hrvatskoj književnosti njezina prvog preporoda.
- 118-
Dubrovačka Akademija isp razný eh bila je desetlječima nepriznata filijala rímske akademije degli Arcadi. Pravih podružnica ta slávna talijanska akademija u južnej Hrvatskoj nije imala ali je zato ondje bilo na desetině akademika, pisaca koji su u svojim lokalnim akademijama djelovali na načelima arkadskog pokreta. Kao i u Italiji, arkadani su u Dalmaciji i u Dubrovniku bili u politickom smislu filoaustrijski raspoloženi, što znači da su bili odani Vatikánu ali i habsburskom cezaropapizmu, te da su uglas pjevali elegije osloboditeljima Slavonije, divili se austrijskim vojskovodama, kasnije i prosviječenomu ruskom caru Petru Velikom. U arkadskom svjetonazoru prvi put je u Hrvatskoj na moderan način prepoznata ejelina hrvatskih narodnih interesa. Rasterečen od mitova i u svojoj biti racionalističan, taj se pokret bavio jezičnim i stráži vanj ima, zanimao ga je folklor i baština. Rimska Arkadija bila je osnovaná 1690. a u Zadru je samo četiri godine poslije Ivan Tanzlinger Zanotti pokrenuo srodnu akademiju degli Incaloriti. Taj pisac hrvatskog imena i s dva prezimena, s majčinim njemačkim i očevim talijanskim, poznavao je zamjetnu količinu starý ih i suvremenih književnih djela pa je iz njih ekscerptirao riječi i sintagme, preveo je na hrvatski Vergilijevu Eneidu i sastavio trojezični rječnik u kojemu se zalagao za ravnopravni ulazak narodnog jezika u javni život. U Splitu je, ubrzo nakon one u Zadru i Dubrovniku, osnovaná akademija Illyrica Hi ti varn slovinska koja je u djelima několiko svojih djelatnika bitno pridonijela širenju ideja o jezičnoj autonomy i dalmatinskih Hrvata. Toj akademiji temelje je dao Ivan Dražič, inače pisac hibridne poetike koji je svoj spjev Ljepost duše posvetio Dubrovčanima, "samovladuštoj gospodi" togagrada. Ovom splitskom kanoniku Dubrovník je bio "tempal pjesnikah" i svakako najartikuliraniji dio ilirske res publica litteraria. U jezičnim reformama zalagao se za oslon na dubrovačku tradiciju pa su za njegov rad pokazivali zanimanje mnogi dubrovački arkadani. Sačuvana su mnoga pisma koja je s njima razmjenjivao. Dražič je u Pragu tiskao jednu pohvalu Eugenu Savojskom 1715., i to u vrijeme dok je ovaj osvajao dotadašnje turske posjede na balkánskom istoku. U istom smjeru kao i Dražič, radio je i Talijan Ardelio delia Bella, nadimkom Fiorentini, koji se nastanio u Splitu 1703., úpravo kad je osnovaná Akademija Illyrica, i koji je za potrebe svojega vjerskog rada izradio trojezični rječnik hrvatskoga, latinskog i talijanskog jezika. To djelo, zajedno s gramatičkim dodatkom, bilo je u doba kad je tiskáno, naj populárny i jezični priručnik. Uz taj rječnik, objavljen 1728., stasao je narastaj budučih književnika i njihovih čitatelja. U splitskoj akademiji bilo je još několiko poetskih entuzijasta ali je najdublji književni trag, svojim sasvim usamljeničkim epom, jednim od najopsežnijih i najneobičnijih hrvatskih književnih djela uopče, ostavio Jerolim Kavanjin. Njegov ep Povijest vandelska bogatoga a nesrečna Epuluna i ubogoga i česti ta Lazara, kojemu je naslov poslije skračen u praktičnije Bogatstvo i uboštvo, nastao je u tišini piščeva ljetnikovca u Sutivanu na otoku Braču. Roden u obitelji talijanskih doseljenika, pjesnik je sudjelovao i u borbama protiv Turaka kod Sinja i Herceg Novog ali se u starosti povukao i odlučio sagraditi književni spomenik svojem zavičaju i njegovu jeziku. Kavanjin je umro 1714. i do tada je uspio završiti svoju enciklopedijsku mappamondo koja se današnjim čita-
- 119-
teljima pokazuje kao nesvladivi oceán teksta, kao labirint, neka vrsta stroja sposobnoga da po srodnostima ali i po oprekama povezuje fragmente svijesti i savjesti, da objedini rasplinuto narodno sječanje i da artikulira maglovite nade naraštaja koji je najprije dočekao slabljenje turske sile, zatim i uspon prve moderně slavenske državě u Rusiji Petra Velikog, i koji je ideju vlastitog ilirstva prvi počeo odčitavati kao isključivo hrvatsku inicijativu na jugoistoku Európe. U samom središtu Bogatstva i uboštva izlaže Kavanjin svojevrstan enciklopedijski stihovani priručnik za Dalmatince i njihove goste, u koji uključuje niz političkih promemorija i ekskurza o zavičaju, o čovječanstvu, opisuje dogadaje od nastanka svijeta do svoje epohe. U oceánu riječi Bogatstva i uboštva tumači pisac raznorodne fragmente svijeta tako što ih pusta da u tekstu ostanu fragmenti i da se ne povezuju u nove cjeline. U Kavanjinovu epu ne vladaju zákonitosti Euklidove geometrije. On nije pjesnik nego interpretátor interpretiranog, on je, premda toga nije uvijek svjestan, po svojoj opsesiji da razvrsta i poveze pojmové, preteča novoga enciklopedističkog stolječa. Taj je Titan u bračkoj samoči riječima kušao nemoguče. Svoj ep napisao je u desecima tisuča jednoličnih stihova, u tisučama šestina bez poante, vodeči rijeku stihova kraju koji ne postoji jer je Kavanjinov ep poznavao samo početak. Pjesnik ga oblikuje kao globalno iskustvo jezika uz pomoč kojega formulira postojanje jedinstvene jezične i književne hrvatske republike za koju želi znati da je mnogo šira od njegova zavičaja. Bio je Kavanjin solipsist, pisac s preciznim leksičkim osječajem ali ne i jednako siguran u sinktatičkom vezivanju riječi. Predosječao je novo ponavljajuči staro. U njegovu stihovnom oceánu ima šestina koje izdvojene potvrduju visoku piščevu svijest o zvučnosti, njegovu sposobnost da zvukom ali i slikom stvori cjeline antologijske dojmljivosti. Nije imao osječaj za cjelinu, bio je pjesnik detalja koji se čitav život trudio napisati jedinstveno djelo, veliku enciklopediju. Jerolim Kavanjin je pustinjačka i marginálna inačica svojih francuskih enciklopedističkih vršnjaka. Bilo mu je sudeno da povjeruje kako je najbolji svemir onaj koji može stati u korice samo jednoga kodeksa. Živeči u doba koje je nerado markiralo rubové, nije bio svjestan svoje rubnosti. Njegov pokúšaj ukoričenja svemira kao najuvjerljivijeg zapisa ljudske i pjesničke cjelovitosti nije stvorio djelo največe vrijednosti ali je dao dokaz da čovjek sa svojom sviješču, kad to zazeli, može poduzeti bas sve. U tomu je bila modernost Jerolima Kavanjina, splitskog akademika i autora velespjeva Bogatstvo i uboštvo. U vrijeme Kavanjinova pustinjaštva na Braču, djelatnost domačih arkadana u Splitu, Zadru i Dubrovniku ostavila je traga i na Visu, udaljenom jadranskom otoku. Dva pisca na razmedi stolječa unatoč udaljenosti od drugih hrvatskih kulturnih centara, djelovala su na Visu, i to vrlo integrativno, i stekla znamenite mjesto u onodobnoj književnosti. Uza svu skromnost i povučenost, tako je Antun Matijaševič Karamaneo stvorio književni opus koji je sasvim uzoran u epohi hrvatskog protoprosvjetiteljstva.Taj akademik bez akademije rodio se 1658. i nakon dobrog školovanja u Padovi, a onda i boravka u Veneciji, gdje je u kučama plemiča rádio kao privátni učitelj, imao je dobre kontakte u onodobnim mletačkim književnim krugovima. Tako je tiskao kvalitetno izdanje Ovidijevih djela s tumačenjima što mu je priskrbilo pohvala, pa kad se
- 120-
moglo očekivati da če zauvijek odabrati život u jadranskoj metropoli, on se, umjesto da nade mjesto na nekoj od tamošnjih sveučilišnih katedra, vratio na rodni Vis i tu razvio vrlo uspješnu znanstvenu aktivnost. Umro je na Visu 1721. Nije ga zanimalo tiskanje vlastitih djela nego je uz asistenciju mladeg prijatelja, neke vršte svojega književnog discipulusa, Frana Radoševiča, svoje spise uredno redigirao i ručno umnažao. Od Antuna Matijaševiča ostalo je nešto poetskih tekstova na hrvatskom jeziku ali je glavnina njegova rada, i to na tisuče pažljivo ispisanih stranica, sroceno talijanskim i latinskim jezikom. Veliku vrijednost ima jedna latinská piščeva pjesma, spjevana u čast nekoga venecijanskog zapovjednika u kojoj opisuje kazališne svečanosti što ih je 1712. vidio u Hvaru na trgu i u tamošnjem kazalištu. Taj Matijaševičev opis vrlo tečnim latinskim stihovima iznosi prvi relevantniji opis neke moderně kazališne svečanosti u Hrvatskoj. Najslavniji spis mu je istinoljubiva knjiga Riflessioni sopra la vita di San Doimo zbog koje je i za života, a i u smrti, priskrbio sebi mnogo neprijatelja. U tom kao i u drugim spisima Karamaneo je pisac koji je prije svega bio ljubitelj istine, preteča iluminizma, onaj koji je o izvorima splitske povijesti pisao kritički i bez mitomanije. Bio je u tomu sljedbenik Ivana Lučiča ali i učenik onodobnih arkadana pa su njegova Razmišljanja o životu svetoga Duje prije svega polemika s onima koji su dokazivali daje taj svetac bio učenik svetoga Petra i da mu se kosti doista čuvaju u splitskoj katedrali. Matijaševič je pisao na temelju provjerenih činjenica pa ga več mrtvog isusovački povjesničar Farlatti, u svojoj višetomnoj knjizi Illiricum sacrum, kori što je razum iskoristio kako bi rušio stare i pobožné tradicije umjesto da mu nauka poslúži kako bi predrasude utvrdivao. Úpravo po tomu što ga isusovci nisu voljeli pripadao je Matijaševič onom narastajú hrvatskih pisaca koji je iz tadašnjega talijanskog nacionalizma, ali i racionalizma, prenio niz duhovnih kategorija u svoj zavičaj. Bio je ovaj Višanin čovjek bistra duha, opsjednut istraživanjem izvora, proučavatelj starih spomenika ali i oštar kritičar. U njega nije bilo velikih pjesničkih rezultata jer mu do takvih nije bilo ni stalo. Učenošču je za vrijeme dugih viških samoča branio zavičaj od stagnacije. U isto doba živio je ondje i jedan od tadašnjih kvalitetnijih pjesnika, svečenik Andrija Vitaljič, metafički pjesnik iz osamljene Komiže. Roden 1642., on je u zrelim godinama u Veneciji objavio dvije svoje pjesničke knjige, najprije 1703. IstomaCenje pisnih Davidovih, a onda 1712. svoje životno djelo, pasionski ep Ostaň Božje ljubavi. Njegov tihi glas sa samog ruba hrvatskog jezika usprotivio se onima koji su u lirici dávali přednost razboru. Daleko od akademijskog buon gusta, ovome pjesniku srce je i dalje bilo glavnim inštrumentom poezije. Govor srca i govor o srcu otkucava svakim njegovim stihom. U njegov se ep po zákonu spojenih posuda istodobno ulijevaju poetická iskustva Gunduličevih Suza sina razmetnoga ali i nauk duhovnih vježbi Ignacija Lovole te njegovih poruka o duhovnoj koncentraciji, njegova nauka o suzama kao i krvi Isusovoj. Vitaljič u svojemu epu o Isusovoj muci pjeva Isusa kao još jednu od čovjekovih mogučnosti. On je pjesnik koji se uvjerio da se nebo može podiči samo riječima koje go vore jezikom srca. Zato Vitaljičev Isus dok hoda Kalvarijom, zaboravlja na naraciju po kojoj se u epu lica inače kreču. On Kalvarijom hoda ne zato što s nje odlazi u smrt, pa poslije u uskrsnuče, nego kroči
- 121 -
Kalvarijom da bi s toga tužnog mjesta pjesnikovim suvremenicima poručio da ne budu neosjetljivi na vječnost. Vitaljičev Isus korača Kalvarijom tako sto sebe samoga objavljuje kao vlastitog pjesnika. On je u Ostanu Božje Ijubavi pjevač vlastitog misterija, onaj koji rastvara svoje dvojstvo, glasnik obnovljene duše ali i gospodar svačije budúcnosti i svačijih emocija. Vitaljič je poetski dak Dubrovčana, ali pišuči muku Isusovu, prebire po svojim komiškim osamama. Njegov ep o Božjoj Ijubavi mediteranska je inačica Miltonova Izgubljenog raja. To je ep o Kristu koji je vec prije muke bio pobjednik svijeta, nadmočni sudac vremena. Vitaljičev Isus uvijek hoda uz Sotonu, blizu mu je čak i kad ga ne spominje. Tekst Sotonin u epu izgovara Juda u čijem se tijelu zbiva susret oprečnih rétorika. Vitaljič je pjesnik sukoba zemaljskoga kraljevstva s nebeskim, pjesnik koji pokušava opjevati dodir ideje i priče, razbora i srca. On je pjesnik toga dodira, onaj koji je medu tisučama izabran da pokaže stravu ljudskoga gubitka, stravu pojedinačnog poraza, stravu srca koje je osudeno na pustinju. Vitaljičev ep o Kristu pripovijest je o istjeranom pravedniku, to je ep o onome kojemu su, kao pjesniku, zapriječili da sudjeluje u svakidašnjici, kojega pokušavaju izolirati, i to je ep o spoznaji da muke i nisu strašne kad se posjeduje vjera u nebo. Na kraju gnjevni protivnici ubijaju junáka ovoga epa tvrdeči da on laze i da vrijeda njihovo nebo, ali Vitaljič je pjesnik koji zna da nema ni njihova neba, ni njihove poezije, ni njihovih sloboda. Pokušao je biti pjesnik zajedničkih neba. Zato u Ostanu Božje Ijubavi nema nemira, tu pjeva srce koje zna ishod. U izgovaranju te slutnje Vitaljič nije mogao posegnuti za boljim uzorom od Dubrovčanina Ivana Gunduliča. Višanin mu se približio ne samo intonacijom nego i ljepotom svojih stihova.
Rascjepkana Hrvatska imala je književnike ali ne i književnost. To se najbolje vidi u primjeru dubrovačke Akademije ispraznijeh. Njezini akademici, a bilo je ih više desetina, kao svoje glavno načelo zagovarali su mjeru i skladnost. Za njih je književna poruka bila valjana tek ako je bila pojednostavnjena, tek ako je odbacivala ekscesivnu metaforu i ako je poštovala društvene konvencije. Isprazni su književnosti željeli vratiti načelo jasnoče, prohodnost pjesničkog jezika pa su se zato njihova djela temeljila na pojednostavnjenoj sintaksi, na pjevnosti i na simetriji. Nisu vjerovali u privátnu simbologiju i, ne vjerujuči u monolog, sve su se više navikavali na dijalog. U njih se razvijao ideál skromnosti, njegovao klasicizam, poticalo zanimanje zatradiciju i lokálnu povijest. Premda su to manje-više bila ista ona stajališta što su koje desetlječe poslije bila u programima slobodnozidarskih loža, Isprazni nisu bili nikakvo masonsko društvo. Doduše, nisu daleko od libertinskog zagovaranja solidárnosti duša, estetski su im problemi u drugom pianu, a hrvatskoj kulturi najviše su koristi donijeli svojim osviještenim doživljajem národne kompaktnosti. Premda bliski crkvenom univerzalizmu, premda talijanskim posredovanjem zaraženi virusom francuskoga kozmopolitizma, oni su bili dostatno svjesni svojih užih kolektiva. Danas su zaboravljeni mnogi od tih akademika. Njihovi stihovi, pokušaji da sastave rječnike, njihovi leksikoni i dosadne poéme, njihovi zapisi narodnih pjesama i prijepisi starije književnosti, sve je to utonulo u zaborav. Nitko im više ne pamti niti imena. Paradoksalno je da ako se ikomu iz te epohe i pamte imena, onda su to redovito imena onih književnika koji nisu bili integrirani i koji su u zbo-
- 122-
ru sličnih glasova poželjeli izboriti pravo na razliku. Tako je u blizini dubrovačkih akademijskih seansi stasao i jedan skroman ali vrlo uvjerljivi ženski pjesnički glas. Zvala se ta pjesnikinja Marija Dimitrovič Bettera i s akademicima je dijelila poetickú srodnost. U krug tadašnjih arkadana žene nisu imale pristupa, ali ova kči pjesnika Bara Bettere i teta mladih i poslije poznatih književnika iz roda Boškoviča, rodena 1671., bila je prva Dubrovkinja s relevantnim književnim opusom na národnom jeziku. Marija Dimitrovič Bettera rodila je dvanaestoro djece i arhivski podaci točno osvjetljavaju njezin naporan život u kojemu se lužnom pravilnošču nižu smrti djece i rana smrt muža. S dubokim unutamjim razlogom prevelaje na hrvatski jezik oratorij Pietra Metastasij a Mw£a Gospodinova i u svoj prijevod, poput uzdaha, dodala stih koji glasi: "Plači tužná samu sebe." Iskazi očaja česti su u tekstovima Marije Dimitrovič, rasuti su u svim njezinim djelima, a u njihovoj neobičnoj artikulaciji osječa se nemiř i osječaj nesigurnosti koji je bio tako blizak stihovima ove pjesnikinje. Tekstovi Marije Dimitrovič imali su začudnu prohodnost i konverzativnost. Těžila je poput arkadskih poetičara za jasnočom, natapala je svoj leksik svakidašnjicom i vrlo čistím i smirenim emocijama. Pjevala je reduciranim jezikom i njezin najbolji pjesnički plod su Sedám pjesanci poglavitijeh sedám blaženih dnevih u kojima ona, inače vrlo smirena i tužná osoba, ispisuje neke od najvedrijih i najrazdraganijih prizora tadašnje lirike. Takav je jedan idiličan, antologijski prizor u kojemu poletnim stihovima i izvrsnim opkoračenjima opisuje domače životinje. Premda nije sama iznalazila svoje sadržaje, bila je tvorac jezičnih čuda. Maleni opus Marije Dimitrovič uopče nije sukladan visokoj pojedinačnoj vrijednosti fragmenata u kojima se osječa ne samo autoričina bliskost klasicističkoj pobuni protiv prijašnje metaforické bujnosti nego se zapaža i znatan trag njezine osobnosti. Mnogo više od svojih muških suvremenika, znala je u stihove prenijeti nemiř epohe i nemiř duše i štvorití govor koji je hrvatskom pjesništvu otvorio nove prostore svakidašnjosti. U svojemu krhkom pjesničkom djelu iskazala je zajednički osječaj tadašnjih europskih duša, osječaj neke čudne samoče koji se čutio čim su prošla prva oduševljenja:
Sami ostasmo bez ikoga Posavjetovat tko bi umio, Tko bi vládo, tko bi stoga Kakvu pomoč dat nam htio. Strašivi stupaji Imati ne mogu Nikakve stavnosti U svojoj slabosti, Ni zvijezde sjaju Za nas, ni svjetlosti Nikakve imaju. Mi srno pútnici Bez provodim, A ovce s nemira Bez svoga pastira
- 123 -
Članom dubrovačke Akademije ispraznijeh nije bio ni Antun Gledevič, pjesnik i dramatičar čiji književni rad važnošču nadilazi sva djela Ispraznih, ne računajuči možda jedino njihova književno najsnažnijeg člana, Korčulanina s dubrovačkim boravištem, Petra Kanaveliča. Gledevič je umro u dubrovačkoj ubožnici 1728., a svoju je književničku poziciju iskazao i tako stoje s malom grupom istomišljenika osnovao zasebnu Akademiju od šturaka, pokušavajuči svojom nekonvencionalnom udrugom ismijati do smrti ozbiljne arkadane. Gledevič je najslavniji po svojim satirama zbog kojih su ga ne jednom uvrijedeni i izrugani gradani tužili sudu, a vlasti ga zbog prejakih riječi ne jednom kažnjavale zatvorskim kaznama. Navodno je pjesnik pred smrt, u nástupu kajanja a na nagovor svojega ispovjednika i naočigled svjedoka, spalio sve svoje satirične i podrugljive pjesme. Cini se da ta tradicija ima temelja jer od obilná satiričkog rada piščeva sačuvalo se tek desetak pjesama. Ipak, iz Gledevičeva poetskog djela i nakon te svojevoljne poháre, ostale su tisuče vrijednih stihova i sedám dramskih tekstova koji su večim dijelom prijevodi i obrade talijanskih suvremenih libreta. Neke od pjesnikovih ljubavnih pjesama odlikuju se vrlo visokim stupnjem seksualne aluzivnosti. Kada je jedan Gledevičev suvremenik pisao neku vrstu doušničkog izvještaja o svojim suvremenicima, ovoga je pjesnika nazvao andelom tame. Valjda ga je tako nazvao jer je Gledevič inače čitavog života bio duboko nezadovoljan svojim položajem u društvu, jer nije lako prihvačao teror dubrovačke osrednjosti. Bio je nesretan i zato što mu ozbiljan književni rad nije barem donekle ublažio socijalni j ad. Jednom je u stihu napisao kako se od mladosti znoji radeči na pjesničkim tekstovima i kako mu pjesni malo vrijede jer "ne dadu mi časti nijedne". U mladosti pjesnik je dobio dobro obrazovanje ali ga, kako nije odabrao svečeničko zanimanje, nisu poslali u inozemstvo panije stekao neko odredeno više zvanje. Obavljao je zato niže činovničke poslove, a za novac je umnažao tuda književna djela. Premda je bio član raznih kazališnih družina, ima nešto čudno u njegovoj društvenosti; kao da ga nisu lako prihvačali, pa ga jednom čak i u vlastitoj bratovštini, a pripadao je najsiromašnijoj udruzi Lazarina, nisu htjeli izabrati na neku od nižih funkcija. Njegova opča neobljubljenost imala je više uzroka; najvažniji je svakako u nesmiljenoj satiričkoj poeziji kojom je dirnuo u mnoge lažne lokálne bogove. Znao je, kako se vidi iz dokumenata, doživjeti da ga javno na ulici grde, ne jednom su ga pljusnuli i ponekad po njemu pljuvali. Ljubav njegova s udovicom Franom bila je buma i intenzivna, a ta lijepa žena čini se daje bila jediná čvrsta točka u njegovu životu. U vezi s njom pjesnik nikada nije imao dvojbi, a daje ta žena bila koketná i pohotna, vidi se po neobičnim pismima što ih je razmjenjivala s prvim mužem koji joj je kupovao za ono doba vrlo intimně i čudne darove. U poeziji Gledevič je bio obuzet svojom Franom, ali isto toliko ženskim tijelom uopče. Sačuvalo se tako mnogo njegovih pjesama koje su, tobože, posvěcené vrapcu ili sviječi ali su, zapravo, aluzivne i seksističke. Pjesnikove stihovane poruge uglavnom se nisu sačuvale, ali na osnovi jedné upučene někom Vlahu Kavalkantiju koji je bio Gledevičev konkurent u nekoj skromnoj gradskoj službi, može se nazrijeti da su te pjesme bile vrlo oštre i pogane. Pjesnik je Kavalkantiju posvetio jednu od pjesama iz zbirke Audijencije i tu ga naziva To-
- 124-
varkantijem. Pjesnikova prskanja,prodece i audijencije danas su izgubile svoj povod i na njih se više i nema tko ljutiti. To, doduše, njihovoj posprdnosti daje dodatnu energiju. Několiko socijalno intoniranih Gledevičevih pjesama svojim suhim i drastičnim slikama uvijek če imati mjesto u antologijama hrvatske poezije. Sablasna mu je pjesma o kamevalskoj povorci prostitutki iz koje odjekuje strašná poruka tih žena o trulosti društvenoga reda. Poruka je glasila: "Mi smo ništa svi u jedno." Pjesnik je jednu od svojih uspjelijih kračih pjesama posvetio sifilisu, stvorivši tako zgusnutu sliku o majci i kčeri koje dolaze u grad s obližnjeg otoka i mrežom po dubrovačkim ulicama love ljubavnike, ali u "ljuvenu mrežu" osim riba úlove strašnú bolest koju su zbog zemlje podrijetla zvali frančez. Gledevič je u drugoj polovini života bio trajno přikován za postelju ali ga to nije spriječilo da i dalje pod pseudonimima pjeva svoje podrugljive pjesme. Postelja mu je bila mjesto patnje, prostor tridesetogodišnjeg bolovanja, prostor siromaštva, ali mu je bila i radni prostor. Postelja je bila mjesto u kojemu je stvarao, ali i mjesto u kojemu je na kraju života zapalio mnoge svoje stihove. Dio Gledevičeva opusa koji je u tom predsmrtnom uništavanju ostao netaknut, dramski je korpus koji se sastoji od sedám tekstova. Bio je Gledevič dobar prevoditelj talijanskih opernih libreta, tekstova koji su bili izradivani za venecijanske operne spektakle i koje je prilagodivao dubrovačkim kazališnim navikama. Sačuvale su se tako drame Ermiona, zatim Olimpija osvěcena, Damira smířena, Belízarío alíti Elpidija i Zorislava. U Cavtatu izveli su mu 1703. adventnú igru Povodenje Gospodinovo, a neposredno prije smrti s talijanskog izvornika preveo je dramu Oslobodenje Betulije, arkadanina Girolama Giglia. Sve su piščeve drame prijevodi s talijanskog jezika, ali je jedino Zorislava, premda je i ona sastavljena po drami Tuho Ostilio, Adriana Morsellija, posvema prilagodena hrvatskoj toponimici i antroponimici. Dramu koja se izvomo bavila starorímskom poviješču, preseljava Gledevič na ugarski dvor gdje pritajen i preodjeven živi Krešimir, sin bosanskoga neprijateljskoga kralja. Taj se zaljubljuje u ugarsku kraljevnu Zorislavu. U drami još sudjeluje fatálna Cvjetislava koja je kči bosanskog kralja i koja je za pojmové ondašnjih Dubrovčana pravá davolica. Drama obiluje ratnim scenama i dvobojima, pokúšaj ima samoubojstva, a u njoj se mnogi prizori zbivaju u zatvorima i ložnicama. Zorislava je vrlo sličná starijemu Palmotičevu teatru i njegovim pseudohistorijskim dramatizacijama, a svojim mentalitetom i ritmom bliska je proznim dramama Petra Kanaveliča. U Gledevičevoj Zorislavi ima za onodobne dubrovačke navike vrlo drastičnih prizora; tako ugarska kraljevna Krešimiru, dok se skrivao na dvoru njezina oca, rodi dijete i ono se u jednom trenutku pokaze na sceni. Druge Gledevičeve drame srodne su Zorislavi a sudeči po sačuvanim rukopisima, pisac je na njima pažljivo rádio te ih je izradivao i u několiko različitih inačica. Zanimljiv je Gledevičev izbor talijanskih opemih libreta kao predložaka za njegov teatar. Taj se izbor posvema uklapao u stoljetni dubrovački običaj da se domači dramski tekstovi izraduju na osnovi talijanskih, pretežito venecijanskih, opernih tekstova. Gledevič je u suvremenoj talijanskoj libretistici posezao za vrlo aktualnim tekstovima, i to sve odreda za djelima rjopularnih pisaca kao što su bili Aurelio Aurelije, Filippo Acciaiuolli ili Apostolo Zeno. Cijeli književni opus Antuna Glede vica
- 125-
inače je torzo mnogo večega korpusa. Njegove ljubavne i satirické pjesme, pogrdnice i tragikomedije pokazuju da je taj neintegrirani i nesretni čovjek, radeči u desetlječima nakon smrti Junija Palmotiča i Vladislava Menčetiča, uspio znatno podiči kvalitetu hrvatskog pjesništva u Dubrovniku na prijelazu u 18. stolječe. Pisanje je za toga čovjeka bila nasušna potreba. Gledeviču književnost nije bila razbibriga niti posjetnica društvene promocije. Jasnim stihovima širio je prostor svoje bolesničke postelje i pružao žestok otpor književnoj i društvenoj osrednjosti. Nije mu bio blizak srednji put i zato nije ni mogao biti s Ispraznima. Njemu je pripadala margina, pružao je otpor udruživanju i afirmirao samoču kao idealan prostor književnog rada. U trenutku dok je shrvan pri kraju života zapalio svoja književna djela, protiv svojega ljudskog i književnog mjesta nije više mogao učiniti ništa. To mjesto nije mogla promijeniti količina zapaljenih stihova. Osamljen, govorio je glasom kojim su se drugi rijetko oglašavali. Nije govorio glasom kolektiva. Uz Petra Kanaveliča i nešto mladega Ignjata Durdeviča, sačuvao je razinu kriznoga dubrovačkog Parnasa kojemu je u njegovoj bolesničkoj postelji bilo udobnije nego na osušenim sjednicama akademika Ispraznih.
Sa Senjaninom Pavlom Ritterom Vitezovičem stupio je u Hrvatsku novi tip književnoga profesionalca. I Ritter je bio akademik bez akademije, bio je laik i dvorjanik, organizátor i grafičar, enciklopedist i vizionář, prvi hrvatski prosvjetitelj i zagovornik jedinstvene kultúrne inicijative u široj regiji Balkana i srednje Europe. Nije primio znatno formalno obrazovanje ali je mnogo naučio radeči u knjižnici kranjskoga veleposjednika Johanna Weickarda Valvasora. Iz mecenine knjižnice, svoju je nacionálnu književnost i publicistiku odveo u smjeru Beča. Tamošnje vlasti su Vitezoviča imenovale članom medunarodne promatračke misije koja je premjeravala netom oslobodená područja u Slavoniji i Ugarskoj. Zajedno s pobjednicima i u društvu stranih promatrača, premjerio je svoju domovinu; taj mu je posao pomogao da još bolje shvati dva plačna prethodna stolječa hrvatske povijesti, teško vrijeme izmedu Krbavske bitke i poraza Turaka kod Beča 1683. Vitezovič, koji se rodio 1652., prvi je narisao Hrvatsku onakvom kakvu je nitko prije njega nije vidio. Na svojoj glasovitoj karti, na kraju onih dvaju plačnih stolječa, domovinu je naslikao kao daje gleda s juga, iz smjera Velebila, pa mu se ona, premda rascjepkana, učinila kompaktnijom i logičnijom. U Hrvatskoj za svoje kulturološke i integralističke vizije Vitezovič nije mogao nači mecenu. Rodu Zrinskih divio se ali je to pleme u doba njegove mladosti več bilo na zalasku. Zato je bio prisiljen okrenuti se inozemstvu pa je svoju prvu knjigu tiskao uz pomoč stranoga kapitála. Tek kad je u Zagrebu otvorio vlastitu tiskaru, taj se grad doista pretvorio u središte Hrvatske, u njezinu metropolu. Vitezovičeva štamparija izgorjela je 1707. čime je uništen sav piščev kapital. Proglasivši bankrot, pokušao je književnik s ostatkom novca kupiti neki posjed u Turopolju, ali ga zavidnici zbog navodne prevare počnu nedužnoga proganjati. Nakon ženine i sinovljeve smrti, pode slomljen u Beč i ondje umre u potpunom siromaštvu. Covjek koji je Hrvatskoj osnovao njezinu prvu modernu tiskaru, pisac koji je o domovini i njezinoj budúcnosti napisao desetině važnih knjiga, umro je 1713. u polupraznom béčkom stanu zatrpan vlastitim neprodanim knjigama. U carstvu Valva-
- 126-
šorove bibliotéke začete su sve važnije Vitezovičeve ideje. Tu je napisao svoj prvi originálni spis koji se bavio podrijetlom obitelji Gušič. Pišuči povijest te staré hrvatske obitelji, krečuči od pojedinačne njezine sage, ispisao je Vitezovič priču o hrvatskom parlamentarizmu i rasapu izvornoga plemstva. Najvažnije pjesničko djelo mu je ep Odiljenje sigetsko sto ga je objavio u Linzu 1684. U toj knjizi samo se pri vidno opisuje slijed dávne sigetske bitke i sudbina Nikole Zrinskog. Siget o kojemu Vitezovič pjeva sablasno je, grobljansko mjesto, grad mrtvih koji če uskoro biti osloboden od Turaka. Odiljenje sigetsko ep je o oslobodenju mrtvih,to je oslikavanje předjela smrti prije uskrsnuča. Vitezovičeva knjiga je evokacija napadača i branitelja. Siget je njihova grobnica i prikazuje se kao mjesto kontemplacije, kao oproštaj od osvečenih junáka. Taj rastanak Vitezovič ispisuje kao niz razgovora, kao dopisivanje likova, kao niz oproštajnih monologa i "odiljenja". Vitezovičev ep je dnevnik s groblja, knjiga dešifriranih nadgrobnih ploča. Emocija prolaznosti natapa svih dvadeset fragmenata ovoga epa koji podsječa na baroknu grobnicu, na svijet kamenin znaková i simbola, spomenika i skulptura. U Odiljenju sigetskom zatomljena je naracija, pjesnik je tu nježni lirik koji zna asimilirati iskustva národne poezije pa zna napisati vrlo dirljivi razgovor Sofije, udovice Gašpara Alapiča, s orlom. U sablasnoj tišini Sigeta pisac razgovara s jekom i uz pomoč mehanike odjeka čitatelju otkriva skrivená i zaboravljena značenja. Vitezovič se intenzivno bavio simbologijom, zanimalaga je heraldika i enigmatika. Premda blizak modernom racionalizmu, bio je zainteresiran za skrivená i neobična značenja, za nepredvidivo i iracionálno. Poseban zamah dobio je njegov književni rad nakon 1694. kad je u Zagrebu otvorio vlastitu tiskařů. Nastúpilo je tada razdoblje veliké piščeve plodnosti. Iz tiská izlaze brojni kalendári, letci i knjižice. Naj znamenitý'a je svakako bila Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, koja je tiskaná 1696. i koja kroz dva dijela prati čitavu svjetsku povijest do 1690. Vitezovič se u predgovoru te knjige poživa na svoj ega prethodnika, popa Vramca koji je načinio sličan pothvat ali čitavo stolječe prije, i zalaže se za književnost koja če biti bliska širém puku. U Kronici upozorava Vitezovič svoje čitatelje na proglas što ga je u to vrijeme obznanio i u kojemu je tražio da mu se pomogne u skupljanju povijesne i folklorně grade. Taj leták prvi je sroceni program modernoga nacionalnog pokreta, on je najava kasnijeg ilirskog preporoda i znak novih oblika organizacije javnog života. Vitezovič u svojemu proglasu slavensko ili ilirsko ime širi na prostor drugih orsaga koji su se, kako on veli, i u Grka i u Rimljana označivali imenom Ilyriae. Ritterova operacija s proširenjem ilirskog imena na sve Južne Slavené bila je prvi pokúšaj gradanske elite da u promijenjenim političkim uvjetima modernizira tada zastarjelu humanistickú vatikánsku ideju o slavenskom istoku. Ilirska národnost, kako ju je Vitezovič formulirao, bila je zasnovana na jezičnom ali ne i na vjerskom zajedništvu, bila je mišljena kao društvena interesna zajednica srodnih národa koji govore "slavni naš ilirski aliti slovinski jezik". U vezi s ovim zamislima Vitezovič je izložio i svoje poglede na grafiju i uopče na zajednički jezik, pri čemu se njegove ortografske ideje u cjelini uklapaju u piščeve geopolitičke zamisli. On je prvi Južnim Slavenima predložio upotrebu dijakritičkih znaková u pravopisu, a u svoj Lexicon latino-illyricum uveo je jezično
- 127-
blago svih triju hrvatskih narječja. Piščeva gramatika sačuvana je samo u fragmentima, a njegova knjiga De orthographia zauvijek se izgubila. Sve što je iznio o jeziku i národu najjasnije je iskazano u programatskoj knjižici Croatia rediviva. Vitezovičevo oživljavanje Hrvatske bio je proces u kojemu je pisac postupno sazrijevao. Na koncu, pred njim su čak iščezli i Iliri i Slovini, a pojavili su se Hrvatska i Hrvati kao reálnost i kao buduča opcija. Croatia rediviva tiskaná je 1700. i u orbiti oko toga djela kruže svi ostali Vitezovičevi pothvati. Nikada nije završio svoj zamišljeni životni projekt O žrtvenicima i ognjištima Ilira, ali je zato ovaj zagovaratelj vrlo modernih pogleda na hrvatsku i južnoslavensku etnogenezu objavio 1701. Stemmatografiju, postavljajuči temelje grboslovlju na jugoistoku Europe. Čim je objavio Oživljenu Hrvatsku i Stemmatografiju, bio je pozvan u audijenciju caru i tu je bio u prilici obrazložiti što zapravo misii pod terminom totius Croatia. Tom pojmu bio je dobar tumač i zato jer je bio pisac prve starije povijesti Srbije i autor jedne knjige o Bugarima. Dobro je znao što rascjepkanoj Hrvatskoj znače granice na istoku i što one mogu značiti u trenutku turskog uzmaka. Za cárske potrebe Vitezovič je napisao i memorandum u kojemu je objasnio po čemu misii daje ilirska, tj. proširena Hrvatska ideálna Hrvatska. Pavao Ritter Vitezovič bio je prvi hrvatski književnik koji je pokušao domovinski duhovni prostor omediti reálnom granicom njezine duhovnosti. Time je najavio novo doba u kojemu Európa nije po stoj ala kao politička nego isključivo kao kultúrna činjenica. Vitezovič je najznačajniji rani nosilac gradanske i laičke samosvijesti u Hrvatskoj. Nisu se slučajno njegova djela s pozornošču čitala i na Istoku i na Západu. Na béčkom cárskom dvoru spise su mu uvažavali, a njegove studije su se medu Srbima smatrale temeljnim doprinosima nacionálnom razvitku. To što Vitezovičeve knjige djeluju više kao slutnje nego kao završena djela, pokazatelj je da ovaj vizionář sintezu i nije mogao napisati jer bi time doveo u pitanje svoj aktivistički književni i životni program. Bio je analitičar plačnih stolječa ali, još više, bio je vizionář ilirske Hrvatske. U mnogo čemu bio je u pravú, osim u jednoj sitnici: u Hrvatskoj, naime, nisu samo dva stolječa bila plačna. Vitezovičeva siromaška smrt u Beču najavljivala je i treče! Historiografsku slávu, ali daleko od domovine, stekao je jedan Vitezovičev vršnjak iz Dubrovnika. Zvao se Anselmo Bandur, a kako je največi dio života proveo u inozemstvu, u domovini je ostao razmjerno nepoznat. Roden 1675., prvu poduku primio je u kuči svojega šurjaka koji je bio staretinar i kolekcionar, vlasnik neke vrste privatnog muzeja. Več u dječaštvu započeo je Bandur proučavati stari novae, a poslije, kad je napustio rodni grad, nastavio je u roditeljsku kuču siati sva svoja djela koja su u ono doba postigla svjetsku slávu. Bandur je bio benediktinac, studirao je u Rimu a neko je vrijeme predavao na sveučilištu u Piši. Niti u jednomu svojem djelu nije zaboravio uključiti i povijest svoga rodnoga grada. Bandur je svoj veliki talent potpuno raskrilio tek u Parizu, gdje je u ono doba bilo središte orijentalističkih studija i kamo je Dubrovčanin stigao 1702. Tuje ušao u krug Jeana Mabillona, takoder benediktinca, koji se smatrao glavnim historiografskim autoritetom. Bandur je u historiografiju unio duh modernosti i kritičnost, a orijentalističke studije osvježio je paleografskim
- 128-
pretragama. S Bandurom znanost je dobila novi tip erudita koji je bio profesor, ali je više od toga neka vrsta nadbibliotekara, čovjeka koji poznaje izvore, koji ih prepisuje marom prvih humanista i koji ih slaže u folijante koji bi postali temeljem čitavih znanstvenih disciplina. Po tomu Bandur i njegov pariški krug krče put nešto mladim iluministima i stvárajú prve moderne enciklopedije i repertoáre znanja koji su opsegom i znanstvenom ozbiljnošču nadilazili sve što je do tada bilo poznato. Živio je ovaj pisac u vrijeme velikih historiografskih knjiga, ali u vrijeme kad za takve pothvate u Hrvatskoj nije bilo ni gospodarskih ni društvenih uvjeta. U njegovo doba bilo je, doduše, i u Hrvatskoj historičara koji su stvorili veliké opuse, bilo je važnih pisaca poput dubrovačkog dominikanca Sara Crijeviča koji je ispisao čitavu bibliotéku izvornih ali nikad objavljenih, radnji s područja književne crkvene i političke povijesti. Anselmo Bandur stvarao je u drugim okolnostima. Njegove goleme knjige poznavale su novi tip komunikacije s čitateljima, nalazile su brojne pretplatnike, a pisac je svoje radové objavljivao i u časopisima. Spomenutí Saro Crijevič svoja djela pisao je uvijek u jednom primjerku i nije mu bilo stalo da ih tiská. Ali djela su mu i tako, u rukopisu, dubrovačke vlasti cenzurirale, zacrnjujuči tintom nepočudne stranice ili ih jednostavno otkidajuči. Anselmo Bandur, vršnjak Sara Crijeviča, takvih problema nije imao. Doduše, nije poput Crijeviča napisao knjigu Bibliotheca Ragusina, prvu sústavnú knjigu o dubrovačkoj književnosti, niti je poput njega sustavno obradio crkvenu povijest Dubrovnika, ali je zato punim plučima udisao novi duh racionalistické Europe. Njemu, za razliku od Sara Crijeviča koji je svoje veliko djelo stvarao u samoči samostanske čelije, nije bila strana kultura salóna, bliska mu je svjetovna konverzacija. Društvenost, pa i stanovitá poetičnost toga novoga znanstvenog naraštaja rasipala je energiju u salonima i bibliotečnim hodnicima, ali sve to nije smetalo da knjige tíh ljudi budu pravi spomenici erudicije. Dok Saro Crijevič svoja djela nikada nije tiskao, Bandur je svaki svoj tekst nosio tiskarima. U Parizu je objavio 1705. patrološku studiju Conspectus operum Sancti Nicephori, onda 1711. u dva divovska sveska i svoje životno djelo Imperium Orientale, što mu je priskrbilo záštitu kralja Luja XIV. (ispovijedao je i njegovu májku). Bio je članom pariške akademije za medalje i natpise pa je, da se oduži kolegama, objavio dvosveščani priručnik Numismata Imperatorum Romanorum. Izvori potvrduju daje pri kraju života bio mlak u vjeri, da se vidao u pariškim masonskim ložama, optuživali su ga da je zaboravio služiti misu, da su ga vidali sa ženama. Svoje kritičare sin siromašnoga dubrovačkog trgovca ipak je poslušao pa je 1724. napustio samostan i preselio se na dvor Filipa Orleanskog gdje je primao mirovinu i čekao smrt koja je po njega došla tek nakon dva desetiječa, 1743. Planirano Bandurovo djelo o dubrovačkoj povijesti ostalo je samo u konceptu. Ovaj učeni pariški Dubrovčanin posljednji je izdanak domovinskih humanista, nasljednik soja čij a je autistička erudicija upravo izumirala, ali je pisac koji je u krilu ranoga europskog iluminizma predosjetio pravé teme i pravé metóde novoga doba. Bandurove európske puteve nije slijedio jedan od posljednjih velikih književnika staroga Dubrovnika, Ignjat Durdevič.Taj sin novoproglašenih i novoobogačenih plemiča svoju frenetičnu književnu aktivnost razvio je isključivo u rodnom gradu koji jedva daje
- 129-
napuštao. Taj galantní abbe neprestance je privlačio pozornost svojih suvremenika, i to ne samo zbog naglih životnih odluka i proturječnoga ponašanja nego i zbog obilja književnih tekstova koje je pisao na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Bio je znamenit zbog svoje intelektuálne ali i osjetilne znatiželje. Uvijek se nalazio u samom središtu društvenosti svojega grada. Za razliku od dominikanca Sara Crijeviča koji je izabrao tišinu samostana, Durdevič je izabrao javnost kao mjesto svojega života. Bio je posljednji veliki književnik Dubrovacke Republike, onaj koji je množinom djela ali i svojim strogo zamišljenim književnim projektom dostojno naslijedio Marina Držiča, Ivana Gunduliča i Junija Palmotiča. Još za života šmátrali su ga jednim od največih Dubrovčana uopče, ali je bilo i onih koji su ga proglašavali šarlatánom pa je neki onodobni biskup, čijega se imena, naravno, više nitko ne sječa, opětováno sumnjao u Burdevičevu učenost. Naime, u sve se u ovoga nestašnog abatea moglo posumnjati osim u učenost. Roden 1675., sa šesnaest godina napisao je prve lascivne i ljubavne pjesme. Javne je funkcije počeo obnašati kao dvadesetogodišnjak ali je onda naglo prekinuo političku karijeru i otišao u Rim. Nakon pustopašne mladosti i vrlo nediskretne ljubavne afére s někom dubrovačkom vladikom, počne učiti kod isusovaca, a kad mu se taj izbor pokazao preteškim, přeseli se medu benediktince i ostane im vjeran do smrti. U vrijeme studijskog boravka u Italiji objavio je samo jedan prigodni govor što gaje održao u kolegiju, a u isto doba napisao je talijanski kanconijer u kojemu ima soneta i madrigala koji pokazuju piščevu političku zainteresiranost za pretvorbe modernoga svijeta. Po povratku u Dubrovnik gdje je največi dio života proživio u samostanu svetoga Jaková na Višnjici, odakle se pruža predivan pogled na Grad, napisao je Durdevič svoju latinskú zbirku s naslovom Poetici lusus vari u kojoj ima 140 pjesama koje su vrlo raznorodnog sadržaja. Te elegije, ode i epigrami pokazuju znatan utjecaj tadašnje jezuitské poetike tako da pjesnik manje piše o ljubavi a više o kavi, duhami, kakau, ali i o barutu kojega se dobro sječao jer je u mladosti bio kapetanom na tvrdavi Lovrjenac. Latinská zbirka Durdevičeva ima i niz dobrih pjesama posvečenih elementarnim nepogodama i propastima gradova, što je ovom dubrovačkom dječaku koji je odrastao na ruševinama vlastitoga grada bilo posebno blisko. Najvažniji dio Durdevičeva pjesničkog opusa sabran je na više od šest stotina stranica njegova uredno prepisanog i u ono doba neobjavljenoga kodeksa P je sni razlike. Zbirka se sastojala od mnogo ljuvenih pjesama, zatim je u njoj osam Ekloga aliti razgovora pastirskih, devět narativnih Razlikih zgoda nesrečne ljubavi, niz bogoljubnih pjesama, grupa Pirnih pjesama, vrlo lijepe národne Pjesme za gutke i několiko prijevoda Vergilija kojima je priključen fragment nikad završené i, čini se, originalno zamišljene drame Judita. U lirskoj svojoj knjizi Durdevič je pjesnik krize európske savjesti; u lirici bio je nositelj nove osječajnosti, iste one koja je i prije bila artikulirana u djelima pjesnikovih vršnjaka iz kruga akademika Ispraznih. Durdevič nije skrivao kako mu je poznato da živi u ostarjelom vremenu. Zato i pjeva o sjedinama svojim i svoje drage, kao da su to sjedine čitave epohe. Bio je svjestan anemičnosti što se skrivala iza prividno vedrih i galantnih sličica Pjesana razlikih. Bio je pjesnik nove prirodnosti, onaj koji u hrvatsku poeziju nije unosio talijanske pjesničke oblike i
- 130-
modu nego se trudio iznači jezgru domáce tradicije i kanonizirati je. Dok na talijanskom jeziku piše pravilne sonete, dok u latinskom piše po propisima isusovačke poetike, kad god piše na hrvatskom jeziku, ostaje vjeran domačim iskustvima. Krajolik što ga Durdevič opjevava uvijek je arkadijski, pastoralan, a ljubavni susreti što se u njemu dogadaju kao da su prepjevani s nekih galantnih zidnih slikarija. Žene iz njegovih pjesama stalno se ogledaju u potocima, po njima sipi kiša, padajú koprene i uvijek im se dogada nešto što i njima i čitateljima u čas zamuti prvobitnu idilu. Neki čudan osječaj nepredvidivosti obujmljuje Durdevičev pjesnički svijet. On je u stihovima opisivač nemirnog trenutka, lovac odsjaja, koji je koprenu znao prikazati veoma prírodnom. Pjesnikov kanconijer pisan je kao daje ljubavni roman. To je knjiga o zrenjima, nježna rasprava o stidu ali i razomi razgovor pjesnikov sa samim sobom, govor o poeziji koja je pjesniku, navodno, ne jednom donijela nesreču. Pjesni razlike mjesto su na kojemu pjesnik bilježi vlastite bolesti pa zato u krížnom trenutku poželi da knjiga nestane, da je vihar silni uzvije i da bude po svim stranama raznesena. Zena je u središtu Durdevičeva kanconijera i njezin se lik na stotinama mjesta povezuje u nepredvidiv lanac antitéza i prispodoba. Zenu ogledava čas u dodiru s kozmičkim i nebeskim elementima, čas je povezuje s cviječem i biljem, čas s draguljima i zlatom, srebrom i koraljima, medom i mlijekom, snijegom i mramorom. Bio je Durdevič pjesnik nove kompozicijske geometrije, pisac do tada nepoznatoga linearnog rasporeda opjevavanih predmeta i dogadaja, zagovornik ravnoteže fragmenata. U njegovoj lirskoj knjizi nazirala se sentimentalnost koja je i drugdje obuzela liriku njegovih vršnjaka. Durdevič je prihvatio ideju nove prirodnosti koja je započela polemiku s baroknom ingenioznošču. Durdevič u tu polemiku nije ušao bez ostatka ali je sasvim izravno pokazao da je sklon novome. Premda mu je poezija zaogrnuta melankolijom i nekim čudnim strahom od svjetske ostarjelosti, postoji u Durde vica i sretni ton koji se uvijek pojavi kad pjesnik rimuje svoja sječanja na neki bivši sretniji svijet, kad se bavi bivšim emocijama. Bio je pisac umorne pastorále, onaj koji je znao daje raj zlatnoga doba izgubljen ali koji se uspijeva prisjetiti zaboravljenih zvuková koje je tražio u skladnosti národne poezije. Sačuvani su u Durdevičevoj poeziji zato neki od najljepših zvuková starije pučke književnosti, stihovi koje je pjesnik osjetio bolje od drugih, unoseči tako u književnost predromantičarske emocije. Te emocije vidljive su u ovoj lijepoj minijaturi o slijepcu spjevanoj u duhu národne lirike, ali sa živim sječanjem na renesansne maskerate.
Čujte sliepca, gospoje. Sto varn gude terpoje! Ljubite se, ljubite, Tere dni ne gubite! Kad vas tuge nápadu A pravi varn otpadu, Kad varn zubi izpadu, A oči varn upadu, Tada čete poznati
- 131 -
Ter se ljuto kajati. Nie težega bélova Negli staros kašljava, Ka se muči i sto 'e gore, Hotjela bi, a ne more. Samu imam sad rados, Jere Ijubih u mlados I s vilama, neboře, Tance vodih do zore. Kad sam mlados istrajo, Svak se starca ohajo, Ter na suhe me kosti Ne nahodim milosti. Nu za svjete sej moje Dajte štogod, gospoje: Vrzite mi u torbicu Hljeba, šmoka ijaspricu.
Izvan kanconijera ostala su dva poetska Durdevičeva djela koja su u svoje doba stekla veliku populárnost. Radi se o dvije poemě, jednoj komičnoj i jednoj religioznoj. Komična, s naslovom Suze Marunkove, ostala je netiskana i čim se pojavila 1725. izazvala je u Dubrovniku negativnih reakcija. To je poema o nesretnoj seoskoj Ijubavi u koj oj pjesnik reinterpretira stoljetnu dubrovačku tradiciju burleskne poezije. Središnji glas u poemi pripadá smiješnom i osamljenom zaljubljeniku Marunku koji se monológom obrača Pávici u koju je zaljubljen. Ljubavnik svojoj skromnoj seoskoj Dulcineji iskazuje ljubav jezikom koji je posvema udaljen od seoske sredine u kojoj se smiješna ljubavna storija zbiva. Marunko u Durde viče voj poemi ima s jezikom mnogo više muka nego s Pavicom, tako da kad Pavica tog mljetskog Don Juana na kraju odbije, on joj ozbiljno zaprijeti da če je optužiti pred vlastima te izjaviti da je njegova nemilosrdná gospa pravá vještica. Svoju religióznu poemu o Mandaljenipokornici tiskao je pjesnik 1728. ali je djelo več čitavo desetlječe prije kružilo u rukopisima Dubrovnikom i Dalmacijom, a bilo je poznato i piscima kontinentálne Hrvatske. Podijeljeno u osam pjevanja s više od 4000 osmeraca, to djelo samo je prividno iskaz piščeve pobožnosti. Ta kontrastná mješavina intelektualizma i subjektívnosti, liričnosti i epičnosti najuvjerljiviji je piščev tekst. Najuzbudljivi su dijelovi Uzdaha Mandaljene pokornice podsječanja glavne junakinje na grijeh i lirski opisi prvih drhtaja njezine zaljubljene duše. Ta Isusova znanica u Durdevičevoj poemi nije odbacila zov tijela jer autor koji je bio ekspert u Ijubavi prikazao ju je kao ekstatičnu i zanesenu ženu, zaljubljenu i putenu. Iako piše poemu o vjeri, Durdevič nije mogao krivotvoriti činjenice svoje biografy e. Uzdasi Mandaljene pokornice himna su putenoj ljubavi, njegova priča o Ijubavi pokajnice i Krista, poema duše koja zemaljsku čežnju přetvara u ekstazu. Od pobožnih svojih djela Durdevič je potomstvu ostavio i opsežnu parafrázu biblijskog Psaltira koji je s učenim komentárom u 2886 strofa objavio 1729. pod naslovom Saltijer slovinskí. Napisao je na hrvatskom i život sve-
- 132-
toga Benedikta, počeo je raditi na velikoj povijesti Ilirije po čemu je bio srodnik Pavla Rittera Vitezoviča, a objavio je i zanimljiv spis s tezom da sveti Pavao nije doživio brodolom na Malti nego na Mljetu. Zestoko je branio Pitagorino autorstvo Ilijade, otvárajúci predromantizmu blisko homersko pitanje. Najvažnija Durdevičeva historiografska knjiga jest Vitae, u koju je uvrstio životopise šezdesetak dubrovačkih književnika i u koje je unio čitav niz primjera i ocjena. Vitae su životno kritičarsko djelo, njegov baštinski laboratory i temelj tradiciji domačih književnih životopisa u kojoj je Durdevičeva knjiga zajedno s nešto mladim rukopisom Biblioteca ragusina Sara Crijeviča te kasnije objavýenim Fastima Saba Dolcija, začetkom književne povijesti u Južnih Slavena. Ignjat Durdevič ostaje najplodnijim književnikom medu suvremenicima. Diletant u historiografýi, imao je osječaj za probléme svojega doba. Zanosio se legendárna i mitovima, zanimala ga je národná povijest i vjerovao je, kao i mnogi klasicisti njegova doba, da su Iliri bili izravni potomci Grka i Rimljana. Ali za razliku od Vitezoviča, kategoriju ilirstva nije prevodio u pankroatizam. Sinteze nije pisao jer je tek napravio inventuru grade. Po tomu izniman je njegov prilog poznavanju prethodne dubrovačke književnosti. Premda se okušao u svim tadanjim žanrovima, prije svega je bio lirik. Imao je osječaj za parodijsko i za humor koji je bio tako karakterističan za njegovo galantno doba. Národnú poeziju ne samo što je asimilirao u vlastitim stihovima nego ju je i zapisivao svjestan njezine novostečene aktuálnosti. Energiju pjesnikovih jasnih i poletnih, zvučnih i mišičavih stihova uočili su piščevi suvremenici kojima je on posljednji dubrovački klasik. Na opčehrvatskom duhovnom planu bio je srodnik Pavla Rittera Vitezoviča, ali u njega je bio veči lirski nego vizionarski talent i zato se nije bavio ni politikom ni utopijom. U lirskom svoj emu rukopisu u moderno je doba prenio težinu dosegnutog pjesničkog jezika ali je ta iskustva povezao s modernitetom.
Ipak u tadašnjoj Hrvatskoj nije sva književna produkcija bila u bliskom dosluhu s modernim svijetom. I dalje je veči dio književnih tekstova bio namijenjen crkvenoj poduči te je pripadao propovjedničkom žánru. U Dubrovniku bilo je vrsnih predikatura koji su svi izišli iz škole Talijana Paola Segnerija, tada najpopularnijeg autora propovijedi koji je reformirao stilskim figurama opterečeno prethodno propovjedništvo i koji je u taj žanr vratio razumljivost i uvjerljivost. I hrvatski propovjednici arkadskog razdoblja bili su tvorci efektnih i jednostavno iskazanih slika, a spominjanje društvene zbilje povezivalo ih je, svejedno j esu li propovijedali u Dubrovniku, gradovima Dalmacije ili u tek oslobodenoj Slavoniji ili u Banskoj Hrvatskoj. Neki od njih svojim su propovijedima privlačili pozornost stranih špijuna, kao što je bilo za vrijeme jedne dubrovačke vrlo aluzivne propovijedi Saba Dolcija o kojoj je fŕancuski konzul odmah izvijestio svoje pretpostavljene. Dolci, povjesničar i filolog, znao je biti oštar kritičar dubrovačkog režima pa je izmedu ostaloga prilikom jedne svečanosti svetoga Vlaha vladaocima svojega grada poručio i ovo: "Gospodo, čemu varn slúži što u ljetopisima vremena tražite nešto što je sveti Vlaho več napravio za vaš grad? Vi posvuda tražite njegova dobročinstva, a ne vidite da stalno pred očima imate čudo njegove záštite. Pa nije li on, i to samo on, onaj koji čudom održava jednu državu bez ljudi i bez vojske, zar
- 133 -
nije on onaj koji pomaže jedno viječe bez múdrosti, činovnike bez znanja, kasu bez novaca, úpravu bez moči i národ koji ne zna za vrline i poslušnosti." Tako je šezdesetih godina 18. stolječa govorio dubrovački propovjednik Dolci, a nisu ništa nježniji prema močnicima bili ni drugi tada slávni sjevernohrvatski propovjednici. Ti pisci velikih proznih opusa zadugo su odredivali komunikacijske obrasce društvenoj eliti. Jedan od vodečih hrvatskih proznih pisaca toga doba bio je Juraj Mulih, roden u Turopolju 1694., pisac čitave bibliotéke molitvenih i pobožnih knjiga, lutalica čija Nebeská hrana ima više od šest stotina tiskanih stranica. Mulih je u dva sveska, u Zagrebu 1742., objavio svoje životno djelo Posel apoštolskí u kojemu na goto vo dvije tisuče tiskanih stranica izlaže ono što se desetlječima nazivalo catechísmus Croatícus. U jezičnom smislu Mulih je nasljednik Jurja Habdeliča. Pisao je na način blizak zagrebačkim svakidašnjim govorima, a djelovao je medu pukom u Slavoniji i u Dalmaciji, u Lici i u Ugarskoj. Stizao je svagdje gdje je bilo tragova islama, pravoslavlja ili kalvinizma i pri tome se ponašao kao da krstari paragvajskim šumama, a ne srednjom i jugoistočnom Europom. U jednom od mladih izdanja knjige Posel apoštolskí uključio je svojevrstan bonton za roditelje i djecu. Njegove Regule avorjanstva nisu ni po čemu originálne ali su bile rekapitulacija gradanske tradicije u kojoj su se do dosade ponavljale upute o čeprkanju nosa, pljuvanju na pod ili u rupčič, o ponašanju za stolom i o uljudnom pozdravljanju. Mulih nije bio pisac samo užeg zavičaja nego je uvijek isticao da piše i "drugdje stoječim našim dragim Horvatima". Premda nije bio originalan, Mulih je s tadašnjim najučenijim hrvatskim ljudima dijelio Vitezovičeve ideje o svehrvatskom, sveilirskom i sveslovinskom zajedništvu. Bio je zaslijepljeni branitelj staroga poretka, onaj koji se plašio pobime "kruto zle, křivičné i grešne gospode". Zanimljiv je Mulihov dijalektalni relativizam jer on koji je sa štapom u ruci obišao večinu hrvatskih krajeva, kao daje vjerovao da u Hrvatskoj postoji onoliko dijalekata koliko u njoj ima stanovnika. Bio je misionár i tražio je pojedinačne duše pa nije obračao pozornost na generalizacije. Još snažniji od Mulihova bio je književni eros kapucina Štefana koji se potpisivao kao Zagrabec i koji je 1715. počeo objavljivati, u pet svezaka, oko tri tisuče stranica svoje Hrane duhovne. Bio je gorljivi pristaša tiskarstva, žalio se na visoki stupanj nepismenosti i isticao kako je premnogo knjiga u njegovoj domovini koje nitko ne čita nego ih grizu miševi. Pater Štefan trudio se da mu knjige budu zanimljive, a nadao se da če biti razumljive najširem čitateljstvu koje je i geografski i formátom odredio kazavši da svoja djela namjenjuje "malem Horvatskoga, Slovenskoga i Dalmatinskoga národa ljudem". Za sebe je ovaj, pri kraju života oslijepjeli, pisac kazao daje "menje znal a več govoril", što je svakako točno ali i vrlo iskreno. U tekstovima Štefana Zagrapca návode se epizóde iz života Aleksandra Velikoga, parafraziraju se básne Ezopove, raspravljaju se najkompliciranija pitanja astronomije i fizike a, naravno, diskutira se i o izbrojivosti anděla, i to kao da se prepričava neko od poglavlja primijenjene fizike. Bio je pučki enciklopedist, ponekad razmetljiv a još češče lažno skroman, osobito kad je tuda znanja prenosio kao svoja. Za svoje čitatelje Štefan je izmjerio visinu nebu i dubinu paklu. U moru tekstova što ih je ostavio ima i dobro napisanih stranica na kojima se osje-
- 134-
ča da su mu antitéze dobro odobrane, a figuře primjerene temama. U tim uspješnim dijelovima svojih knjiga bio je pisac modernog osječaja prirode koju je uspješno znao prožeti stanjima duše. Premda idejno nemoderan, on je i stilski vjesnik nove osječajnosti. Znatnu vrijednost u svojemu vremenu imale su i propovjedničke knjige Stjepana Skvorca iz Zagreba koji je u Beču 1726. tiskao knjigu Vabitel vu kraljevstvo nebesko, a populárna mu je bila i dvije godine starija knjiga s naslovom Hasnovito z slatkem u koj oj iznosi analizu tadašnjega društvenog uredenja i tadašnjih staleža. U toj se socijalnoj analizi oslonio na srodno djelo slavnog propovjednika Abrahama a Santa Claře, samo stoje svoju stališku razdiobu prilagodio domačim uvjetima. Covjek koji je napisao najopsežniju knjigu starije hrvatske književnosti zvao se Hilarion Gasparotti i rodio se u Samoboru 1714. Bio je pavlin pa je kao propovjednik djelovao u Lepoglavi. Tuje ispisao četveroknjižje s naslovom Cvetsveteh a objavljivao gaje izmedu 1750. i 1760. u Grazu i Beču. Taj golemi hagiografski spis iznosi sústavne príkaze života svetaca, i to do tada u Hrvatskoj rijetko tečnim proznim stilom. Gasparotti je řasni pripovjedač koji se predstavy'ao čas pod krinkom znanstvenika, a čas pod odorom propovjednika. Njegova zbirka romansiranih svetačkih životopisa sastavljena je po ukusu pučkih pripovjedača. Premda bi volio biti crkveni historik, Gasparotti je moralist, onaj koji facta bas i nije uvijek znao pretvoriti u dieta, onaj koji je moralizirao vjerujuči da je úpravo to najvažnija tajná naracije. Bio je učen pisac, neobuzdan i osebujan, s dobrim osječajem za šokantne zaključke, pisac sa snažnom grotesknošču. Bio je pripovjedač koji je s lakočom stvarao svjetove udaljene od zbilje i bio je opsjednut raspadanjem, gmizanjem zmija i vrvljenjem erva. Sitne životinjice, svejedno da li crvi ili stjenice, opsesivne su u njegovim prozama. Bio je taj pavlin opisivač strašnih krajolika, pisac koji je htio dokazati daje grešan čovjek erv u čistom stanju. Cvet sveteh zbornik je medievalne fantastike čiji je autor bio svjestan svojega konzervativizma jednako koliko je ispod svojih próza znao sakriti svijest o epohi kojoj je vrijeme úpravo iscurilo. Gasparotti zna da je glasogovornik starih emocija i u tom znanju uspijeva ispisati neke od najboljih tadašnjih hrvatskih proznih stranica. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj posebna se vrijednost u prvoj polovini 18. stolječa pripisivala danas zaboravljenomu proznom djelu Stefana Fučeka Historije, koje su se pojavile najprije 1735. a onda, u ponovljenom izdanju, 1755. kad su i štekle status književne relikvije. U Historijama se na četiri stotine stranica pohranjuju vrlo ekonomično ispričane priče u kojima su ključne riječi smrt i pakao. Ironični potomci su Fučeka nazivali hrvatskim Danteom ali se njegovu knjigu više moglo usporedivati s pustolovnim romanima 18. stolječa nego s pobožnom tadašnjom lektirom. U samom središtu Historija nalaze se zločesti pojedinci koji ne prezaju ni od zločina ni od preljuba i koji, da bi zadovoljili svoju kriminogenu čud ili svoj ekseesivni eros, uništavaju najprije okolinu pa onda sebe. Ali premda su Fučekove priče prepune pustolovina i naglih obrata, one, buduči da su bile namijenjene slabije obrazovanoj publici, nisu izbjegavale niti svijet fantastičnih biča i nevjerojatnih dogadaja. Historije su bile primjerene očekivanju seoske publike, a gradskim su čitateljima nudile ove pelde razumljivo štivo koje se moglo s lakočom lo-
- 135 -
kalizirati u vlastitu sredinu ili smjestiti u osobno iskustvo. Fuček nije bio prvi prozni pisac kontinentálne Hrvatske koji je čitateljima objavio sveprisutnost grijeha, ali nad tom objavom on je prvi koji nije uopče moralizirao nego je pustio price da same od sebe, iz svoje unutrašnje logike, potaknu čitateljeve zaključke. Nije bio moralizator nego onaj koji je uživao pričati priču, onaj koji fantastične dogadaje zna ispripovijedati kao da su se dogodili svákom čitatelju. Fučekove Historije u svoje su doba najčitanija hrvatska prozna knjiga, a zbog fantastičnoga sloja, svojevrsna relikvija pučke kultúre, predmet koji je vlasnike čuvao od samoga vraga.
Društvenu ŕunkciju što ju je narativna próza Zagrapca, Skvorca, Gasparottija, Muliha i Fučeka imala na hrvatskom sjeveru, na jugu je preuzeo teatar koji je u dvadesetim i tridesetim godinama 18. stolječa cvjetao u Dubrovniku. Ondje su se s velikim uspjehom izvodile frančezarije, kako su nazivali domače vrlo slobodne adaptacije Moliereovih komedija. Taj tip teatra bio je kolektívni pokúšaj grupe mladih pisaca da u razmjemo krátkom vremenu prevedú i na scénu postave gotovo sve komedije velikoga francuskoga komediografa. Na tomu poslu čini se da je najdjelatniji bio vlastelin Marin Tudišič kojemu su suvremenici pripisivali autorstvo večine tih vrlo dobrih adaptacija. Te komedije, iz galskoga jezika prevedene na ilirski, komponirane su klasicistički i koliko god da su njihovi autori slijedili Moliereovu rečenicu i njegovu radnju, to su se još više trudili postiči sadržajni dodir tih tekstova s dubrovačkom zbiljom. Preveli su sve u svemu 23 Moliereova teksta, aludirajuči u svojim dopunama na konzervativizam dubrovačke sredine i dotičuči se svih ozbiljnijih socijalnih pitanja. Nakon sveobuhvatnog prihvačanja Petrarkinih djela u 15. i 16. stolječu, Moliere je bio drugi veliki európski pisac koji je u Hrvatskoj doživio sustavni prevodilački zahvat. U isto vrijeme prevodilo se dosta drama Pietra Metastasija, Talijana koji je u Beču bio službeni operni libretist carice Marije Terezije. Intenzitet Metastasijeve hrvatske nazočnosti i Moliereove ne može se usporedivati. Dubrovačke frančezarije književni su projekt koji je homologan manifestacijama prvoga hrvatskog prosvjetiteljstva. Pisci frančezarija odřekli su se potrebe da se natječu s velikim Francúzom. Njegovim su komedijama udahnuli nešto modernosti i domačih aluzija, oni su Molierea učlanili u svoju dramsku družinu. Zvali su ga nježno Moliere po našu i uspjeli su, uz pomoč genijalnoga komediografa, bez patriotskih, akademskih ili estetskih pobuda, sumornoj dubrovačkoj zbilji staviti masku komičkog svijeta. Moliereove komedije bile su napisane u ambijentu autoritarnog dvora i izvorno su bile igrane za kralja koji se hvalio da nikad nije pročitao niti jednu knjigu. Ali te komedije su u Dubrovniku početkom 18. stolječa protumačene kao preuranjeni navještaj novih prilika i važnih društvenih pomaka. U trenutku kad su se u Dubrovniku izvodile frančezarije, Moliere je znatno ostario ali ništa manje nije ostarjela ni dubrovačka publika koja je u tim frančezarijama ugledala svoj ideálni teatar. Francuska moda toga doba bila je libertinská, tako da se u dubrovačkim frančezarijama na čudan način pomiješalo i staro i novo, i tradicionalno i moderno.
I u Bosni, posebno nakon oslobodenja Slavonije i uzmaka Turaka u dalmatinskom zaledu, pojačala se duhovna aktivnost tamošnjih franjevaca medu koji-
- 136-
ma je bilo i několiko dobrih pisaca. Siromašni i bez izravnih príhoda, slabo obrazováni i pod stalnom paskom rimskih inkvizitora oni su održavali pismenost medu krščanima, a njegovali su i stanovitu književnu tradiciju. Godine 1727. rjojavila se u Veneciji knjiga Pisni od pakla, fŕanjevačkog propovjednika Lovre Sitoviča. Bila je to pučka lectura Dantis stavljena u harvacki jezik ipivanje, vulgarizirana inačica Božanstvene komedije koja se lako mogla približiti najširem puku u bosanskim zabitima gdje je živost paklenih prizora dugo cúvala mističnu nepomučenost. Lovro Sitovič jedan je iz plejáde hrvatskih svečenika koji su shvatili kako je svjež i vješt jezik jedino oružje u duhovnikovim rukama. Imao je Sitovič nadasve zanimljiv život. Rodio se u Ljubuškom 1682. kao Hasan u muslimanskoj kuči iz koje je prodan kao zalog vrgoračkom harambaši. Kad je otac otkupio mladca, ovaj se odlúči na bij eg i preplivavši Trebižat vráti se onamo gdje je bio talac. Tada ga pokrste, pošalju na škole u samostane u Dalmaciji i Slavoniji, a poslije u Italiju. Svojom biografijom ovaj neofit zaokružio je malone cijeli hrvatski duhovni prostor. Rano je shvatio moč riječi da proizvode jasne, a kad je potrebno, i strašne slike. Sitovičeva Pisna od pakla ispjevanaje u desetercu i u štokavskom narječju, dakle u obliku koji če u sljedečim desetlječima, a posebno nakon Razgovora ugodnog národa slovinskoga Andrije Kačica Miošiča postatí uzornim oblikom pučke ali i umjetnické književnosti. Taj jezični i stihovni izbor nadalje če se smatrati najizrazitije "rvackim", i to ne samo u Bosni nego i u Slavoniji, u velikom dijelu Dalmacije i sve više u središnjoj Hrvatskoj. Sitovič je bio vrlo čitan pisac u Bosni, a njegovi opisi pakla bili su, nažalost, jediná opča mjesta európske baštine što su legitimno mogla bití importirana u Bosnu. Inače, Sitovič je bio i autor latinskih doktrinarnih spisa, napisao je i jednu gramatiku za školskú poduku ilirskog i latinskog jezika koja se poslije cesto pretiskivala. U doba dok su Sitovičevi suvremenici negdje u Europi čitali Voltaireova Candidea ili Defoevu Moli Flanders, u Bosni su domoroci čitali pučku verziju paklenih Danteovih opisa. Sitovič, prilično samouvjereni neofit, u poeziji ipak nije naslutio dolazak novoga senzibiliteta. Stihovi su mu puni pižme ali je zato dobro shvatio koliko je važno da se u Bosni oživi narativna tradicija prethodnika. U isto doba kad i Sitovič, živio je u Bosni i Filip Lastrič, svakako najučeniji Bosanac onoga vremena. Učio je na učilištima Ugarske, a poslije je boravio u Beču i Rimu. Bio je najbolji tumač bosanskih prilika u prvim desetlječima 18. stolječa. Njegov največi pothvat je knjiga Epitome vetustatumprovinciae Bosnensis, tiskaná 1765., u kojoj je, premda nije bio povjesničar, shvatio kolika je sramota za svakoga čovjeka kad ne poznaj e kraja u kojemu boravi i kad ne zna kako je u njega došao i od koje je predaje potekao. Lastričev Sažetak starina bosanske provincije utemeljiteljsko je djelo, pisac mu je bio pravo dijete racionalistické epohe, onaj koji nije pisao povijest Bosne samo iz vizure crkvene povijesti nego je zbog svojih inače liberalnih pogleda, teksturi pridodao i poglede na svjetovnu i gradansku povijest Bosne. Objavio je Lastrič i niz propovjedničkih knjiga i misionarskih priručnika u kojima je uvjerljivo pokazano njegovo izvrsno poznavanje hrvatskoga jezika. Osluškivao je govor svojih sunarodnjaka, i to mu je pomoglo da bude izvrstan Stilist. Ono što je u 17. stolječu Ivan Lučič bio za Hrvatsku, to je Filip Lastrič u sljedečem stolječu
- 137 -
bio za Bosnu. Njegova monografija o starinama Bosne knjiga je veliké originálnosti i oštroumnosti. Umro je u dubokoj starosti 1783., u Sutjesci gdje je do smrti vodio samostanski ljetopis u kojemu je zapisao da se nada kako če buduči naraštaji živjeti u sretnijim vremenima i kako neče prezretí njegov skromni rad koji je zbog životne oskudnosti i nedovoljnih dokumenata, morao biti ograničen. U Slavoniji, dok je bila pod Turcima, za razliku od Bosne, uopče nije bilo književnosti, a prvi su joj se znaci pojavili tek kad se u drugoj polovini 17. stolječa povečao broj franjevaca i u toj zapuštenoj regiji. Pod Turcima bogoslužje se na národnom jeziku slavilo najčešče u zemunicama ili na grobljima pa iz vatikanskog očistajedva daje i bilo razlike izmedu slavonskoga puka i južnoameričkih Indijanaca. Zbog predrasuda, mnogi misionári i diplomati kad bi se i našli u Slavoniji, nisu razumjeli franjevačku popustljivost prema pučkim, katkad i poganskim običajima koji su ondje potjecali iz davnina ili su nastali kao obredi potpuno dezorijentiranoga puka. Da odnosi medu krščanima nisu u Slavoniji uvijek bili miroljubljivi, svjedoči podatak da su u 17. stolječu katolici ubili nekoga pravoslavnog vladiku jer da se od njih usudio tražiti pořez. Franjevcima u Slavoniji za vrijeme okupacije nije bilo strano ništa što je pripadalo puku. Nakon oslobodenja 1699., stvari su se bitno promijenile pa je do jučer labava vjerska disciplina tada postala doista željeznom. Prve knjige koje su bile tiskané kao buduča lektira pojavile su se u oslobodenoj Slavoniji več 1696. i bile su namijenjene prvim katehizacijama i opismenjavanjima, zvale su se Kratka azbukavica i Kratka abekavica s Kratkim krstjanskim katoličanskim naukom. Jezik u tim knjigama bio je vrlo srodan govorima u Bosni, a poslije je u njega ulazilo sve više obilježja hrvatskih narodnih govora iz Panonije jer su se duhovna središta Slavonije nalazila u slobodnoj Ugarskoj a ne više u turskoj Bosni. Prvi značajniji pisac slavonskoga kruga bio je neki Lovro Bračuljevič, budimski franjevac koji je umro 1737. i koji je upamčen kao pisac pobožnih moralističkih knjiga od kojih je njegov Uzao serafinske, naški goruče ljubavi doprinos i tadašnjemu pravopisanju jer se autor zalagao da svaki národ ima svoja slova. Rečenice Bračuljevičeve imaju neobičnu plastičnost bilo da on uz njihovu pomoč objašnjava složena pitanja teološke morálke, bilo da priča o ranama na nogama svetoga Franje Asiškoga, bilo da govori o pitanjima pravopisa. U tim prvim desetlječima slobodne Slavonije žarišta kultumog života bili su franjevačke, a poslije i isusovačke škole. U Slavoniji je tako u prvoj polovini 18. stolječa přikázán čitav niz kazališnih predstava u tim kolegijima pa se več 1734. spominje izvedba neke latinské tragedije u Požegi; ima podataka da se recitiralo i na hrvatskom ali i na njemačkom jeziku po čemu se vidi daje vrlo brzo Slavoniju zahvatio i val germanizacije. Jednom je u nekoj kazališnoj predstavi glumio poslije slávni európski kondotijer barun Trenk. Na ulicama slavonskim prikazivale su kazališne družine komedije pa je tako sačuvan zanimljiv intermedij izveden u stanci jedne dráme o Juditi. U tom prizoru nastupali su Colombina i Hanswurst, što je svakako dokaz da se več u prvim desetlječima slobode u Slavoniji pojavljuju jednostavni, ali situaciji sasvim primjereni, oblici gradskoga kulturnog života. Prvi domači pisac koji se školovao na slavonskim učilištima bio je Josip Milunovič, roden u Ninu, u Dalmaciji, koji je napisao čitav niz
- 138-
nagovora slavonskom puku da se prihvati knjige i da izmijeni dotadašnje navike. Za prvi narastaj slavonskih prosvjetitelja karakteristično je uvjerenje da je Slavonija uspávaná i da iz nje još uvijek nisu iskorijenjeni poganski običaji. Bili su ti stavovi opce mjesto tadašnje slavonske književnosti u kojoj več u prvim knjigama ima mnogo pokušaja da se puku objasne kontroverze izmedu Pravoslavné i Katolické crkve. Pisci su se trudili razvodniti moguču polemičnost tih kontroverzi pa u jednoj od tih knjiga pisac objašnjava kako je katolički pozdrav "Hvaljen Isus" prikladniji, ali dakad se več i pojavi "Pomoz Bog", koji je bio rašireniji medu pravoslavcima, ne treba protiv njega reagirati agresivno nego ga treba zadržati i njegovati kao razliku i kao dokaz tolerantnosti. Ti spiši o kontroverzama izmedu pravoslavné i katolické vjere otvorili su novi prostor vrlo učenim raspravama na tu temu. Jedan od najvažnijih priloga dao joj pjesnik Antun Kanižlič koji je 1780. u velikoj knjizi Kamen praví smutnje veliké, brači Srbima ovako poručio: "Poljubljena bračo moja, niste vi, niste ni rodom ni jezikom ni čudom Grci, suprot kojima pišem, nego jeste plemenití list slavné ilirijanske gore."
Takav govor bio je najava novih, ilirskih stavová koji če se uskoro pretvoriti u prvi veliki književni pokret slavenskoga juga i koji če svoje središte pronači u Zagrebu. Ali do organiziranijeg nastupa hrvatskih Ilira trebalo je da se mnoge rečenice ponove desetke puta i trebalo je da se mnogi književnički životi slome u tamnicama. Jer bilo je to i vrijeme u kojemu je hrvatski kultúrni život počeo stjecati dodatnu napetost. Dolazila su vremena u kojima je stanovnicima Hrvatske postálo potpuno jasno koje su sve identitetne komponente koje im jamce cjelovitost, i gospodarsku i političku, a i vjersku i jezičnu. Književnici su u toj spoznaji dobili posebno mjesto. Nažalost, taj proces nije bio suviše jasan onima koji su iz inozemstva, iz svojih kabineta i salóna, sa svojih prijestolja i oltara, povjerovali da je odgodom konačnog oslobodenja Bosne čitav jugoistok Europe trajno pacificiran. Bila je to još jedna od nesretnih odgoda, još jedna prilika u kojoj se močnici iz Europe nisu znali suočiti s narodnim identitetima Južnih Slavena. Ideja o potrebi unifikacije svih dotadašnjih hrvatskih dijalekata i književnosti nije u domovini nikoga ostavila ravnodušnim. Za nju su se posebno zainteresirali čuvari staroga poretka u lokalnoj habsburškoj i mletačkoj vlasti. Hrvatski jezik i njegovi zagovornici postali su zazorni pa se, konačno, Hrvati više nisu mogli zaliti da nisu nikome zanimljivi. Od tada, naime, hrvatski pisci sve češče su svoj radni stol zamjenjrvali tamničkom čelijom, a što su zatvorí u koje su ih zatvárali bili daleko od Hrvatske, samo je bilo znak da su i stranci ponešto naučili o hrvatskoj geografiji. Književna djela od sada nisu zanimala samo njihove domače čitatelje nego su postala zanimljiva i inozemnim cenzorima. Takva jedna cenzorská intervencija poslala je u zatvor, a onda i u smrt, Filipa Grabovca, pisca knjige Cvit razgovora národa i ježíka iliričkog oliti rvackog. Ovaj Dalmatinac u sjevemoj Italiji rádio je kao kapelan hrvatskim vojnicima u mletačkim četama. Zbog mletačke sukobljenosti s Austrijancima, a kao ilirski nacionalist, bio je Grabovac vrlo lako potvořen i zbog navodno oštrih riječi izrečenih u knjizi otjeran u tamnicu. Njegova knjiga je tiskaná 1747. i tipična je pučka svaštara u kojoj ima i proznih i stihovanih dijelova koji se bez nekog unutrašnjeg reda izmjenjuju. Cvit raz-
- 139-
govora je knjiga koja se mogla žurno i sporo rasklapati, to je knjiga koja nije imala ni pravoga kraja ni početka. Premda se suština ove knjige najmanje iscrpljivala u onih několiko patriotskih stihova u koj ima je autor lamentirao zbog propasti moralnih vrijednosti u njegovu dalmatinskom zavičaju, úpravo su ti stihovi postali sumnjivi. U njima inače stoji daje "Dalmacija kruna svita al da spava puno lita" i "da su Rvati oni koje kralj kad god kog hoče da nekoga srve meče prve, a dobitak kad se dili, tad pitaju: Gdi ste bili". Grabovčevu knjigu mletački cenzori su preveli nakon što su pisca denuncirali njegovi vlastiti sunarodnjaci. Mletački cenzori nisu Grabovca krivo interpretirali, samo su ga nevinog optužili jer on nije učinio drugo nego je zagovarao načelo koje se do tada u Dalmaciji uglavnom i poštovalo, tj. da Mletačka Republika nije država nekoga posebnog narodnog identiteta, da nije, dakle, država Talijana nego svih svojih podanika, dakle i Talijana, i Hrvata, i Srba, i Grka. Razvitak nacionalnih odnosa u 18. stolječu nagrizao je dotadašnju venecijansku nadnacionalnu državnu doktrínu i ona se u Grabovčevu slučaju sudarila s filoaustrijskom i kroatocentričnom vizijom novoga slovinstva i ilirstva, a s druge strane bila je opasno bliska novomu talijanskom nacionalizmu koji je úpravo spajao razdvojene talijanske kraj eve i koji je prema Dalmaciji počinjao imati znatno agresivniji odnos od dotadašnjega. Grabovčev Cvit razgovora národa i jezika iliričkog aliti rvackog bio je odmah zaplijenjen, a vlasti su u Dalmaciji obaviještene da sve uočene egzemplare odmah unište. Tako je prva hrvatska knjiga koj u su doista preveli i procitali u inozemstvu bila u inozemstvu i uništena. Sudbinu srodnu Grabovčevoj doživio je Senjanin Matesa Antun Kuhačevič koji je največi dio života proveo u zatočeništvu, i to u tvrdavi Spielberg ponad Brna i u Schlossbergu iznad štajerskoga Gradeca. Bio je politicus, kako je sam jednom rekao, ali bez političkog programa, bio je statist bez državě, zatvorenik osuden na doživotnú robiju premda je malo njegovih suvremenika uopče znalo o razlozima njegova utamničenja, a još ih je manje znalo daje u tamnici ispisao čitav niz vrlo vrijednih pjesama. I prije Kuhačeviča hrvatski pjesnici opisivali su stravu tamnice, ali u slučaju ovoga Senjanina deprofundis je bila jediná piščeva biografija. Njegovo zvanje bilo je vojno, studirao je u Austriji, znao je dobro latinski, talijanski i njemački jezik, a čini se da mu nisu bili nepoznati ni tekstovi hrvatskih prethodnika. Roden 1697., obavljao je u rodnom gradu niz odgovornih pravnih dužnosti u vojnim jedinicama, s taborima je boravio u Ceškoj i u Bavarskoj. Jednom ipak njegova uzavrela krv nije izdržala u sukobima u vezi s hrvatskim časničkim autonomijama pa je optužen daje křiv što je u nekim jedinicama izbila pobuna. Kuhačevič je suden po hitnom postupku jer daje izravno uvrijedio Njezino carsko veličanstvo Mariju Tereziju. Kuhačevič je bio po svému moderni uznik. Nevin, a osuden na doživotnú robiju bio je uznik zbog uvjerenja. Bio je jedan od onih koji su najavljivali ciničnu demokratizaciju krivnje. Samoču tamnice ovaj po svému modemi čovjek nije prihvatio kao osudu. Ne jednom smatrao ju je nagradom, mjestom samoče u kojemu se njegov duh raskrilio. Pisao je kao da mrtav plače žive i stvorio vrlo duboko i rastrzano djelo. Pisao je jezikom zavičaja, mješavinom čakavskih i kajkavskih govora. Svi njegovi stihovi, njegova zasebna Utiha nevoljnih u zrcalu pravde, neisplakane su suzejed-
- 140-
nog od najnesretnijih ali i najuspravnijih ljudi onodobne Hrvatske. Za njega su rodni Senj i Hrvatska bili sinonimi. U pjesmi Narikovanje staroga Senja vrhu mladoga z&laze se da njegovi sugradani nikad ne prihvate tude običaje. Umro je 1772. čim je dospio na slobodu, i to u nekoj gradačkoj ubožnici jer na slobodi, taj propovjednik slobode više nije znao živjeti. Nije imao snage da još jednom vidi svoj Senj. Iz njegovih je pjesama govorila neiskaziva nemoc čovjeka koj ega su nevinog čitavih dvadeset i sedam godina otrgli iz slobode.
Preokret koji je u prvoj polovini 18. stolječa potřesao Európu, pa tako i njezinu književnost, nije u prvo vrijeme bio politički. Bio je to najprije preporod pojedinaca, nije imao veze sa stilovima ni s njihovim nijansama, nije se zanimao za manji ili veči stupanj jezične figuralnosti, nije mario za udaljenost krakova neke prenapregnute metafore. Taj pokret, kao i njegova književnost, bio je kritičan, iskazivao se u jasnom jeziku i jednostavnoj frázi, u čistoj slici. Na rubu Europe koji su katkad nazivali Ilirijom a nekad i Sklavijom, na tom rubu onima koji su živjeli iznutra, u prostoru gdje se Europa dodirivala s Mediteranom i gdje se Panonija približavala Balkánu, u zemlji razdijeljenoj izmedu austrijskih, mletačkih i turskih interesa živjeli su ljudi čije je narodno ime još uvijek bilo pogrda. I to ne samo slavnomu engleskom pisců Henrvju Fieldingu koji u romanu Tom Jones 1749. za nekoga kriminalca kaže daje "a perfect Croat". Savršen ili potpun Hrvat za tadašnje Europljane značilo je biti ne baš dobro došao gost, značilo je biti grub i nepouzdan, značilo je živjeti u civilizacijskom rezervátu. A perfect Croat u europskim iluminističkim očima nije značilo biti ni Ignjat Durdevič ni Pavao Ritter Vitezovič. A bilo je to doba u kojemu su svi govorili o budúcnosti. Nju se u Europi planiralo punim plučima, nju se planiralo i u Hrvatskoj ali tu se riječ budučnost izgovarala s nešto više opreza i ispod glasa. U Hrvatskoj se s oprezom govorilo i o prošlosti jer ona kao da je pripadala svima samo ne njezinim vlasnicima. Njima je navodno pripadala budučnost, njima i njihovim narodnim kulturama, i to onako kako je tu budučnost prorekao Nijemac Herder ili kako ju je ugledao Talijan Fortis kadaje stigao u Dalmaciju i kada je stánovnike njezina zaleda promatrao kao da su dobři divljaci u rezervátu. Budenje je u Hrvatsku stiglo sa zakašnjenjem, stiglo je u vrijeme dok su Europom več grmjeli topovi i dok su se njezini intelektualci po salonima bavili još jednom od njezinih unifikacija i ta unifikacija koja se dogodila u koricama francuske Enciklopedije. Književnost, premda i dalje posao manjine, starim je naraštajima postajala sve više bauk a mladima je bila lijek protiv zastarjelosti. U Hrvatsku poruke novoga svijeta stizale su na razné náčine. Sačuvane su na mjestima gdje ih se najmanje moglo očekivati. Najkarakterističnija smjestila se u slavnoj pučkoj knjizi koja se zvala Razgovor ugodni národa slovinskoga. Autor te najraširenije hrvatske knjige svih vremena učeni je franjevac Andrija Kačič Miošič koji je zrelost proživio u samostanskoj tišini Zaostroga pokraj Makarske. Njegov Razgovor ugodni paradoksalno je djelo. To je knjiga koja prosvječuje svoje čitatelje, ali ne tako da bi ih podučavala nego tako što im pokazuje mjesto na kojemu su se nalazili i najavljuje im sudbinu koja ih je čekala. Razgovor ugodni je knjiga koja je zbrojila postojanje hrvatskog národa i njegove mitologije, koja je ukoričila okolnosti njegovih
- 141 -
bivših sreča. To je knjiga koja nije nikoga prekoravala zato što su te sreče usred prosviječene Europe bile još uvijek medievalne sreče. Kačič Miošič je učeni pisac i njegovo guslanje bilo je tek maska prosvjetiteljstva koja je znala sve o Vitezovičevu panhrvatstvu, koja je točno razumjela okolnosti národne povijesti i koja je znala da ona djelomično pripadá susjednim narodima. Kačič Miošič svojom književnom klopkom ukoričenom u Razgovoru ugodnomu vratio je hrvatsku povijest pravim vlasnicima; vratio ju je u čistom stanju, onako kako suje po Velebitu, Biokovu i Dinari desetlječima pjevali narodni guslari. On tradicionalnu i kontinentálnu Hrvatsku, tu zapuštěnu i zaboravljenu zemlju približava očekivanju raznježenih Europljana koji u tim novostarim Hrvatima lako raspoznaju lik njima tako bliskoga dobrog divljaka. Europa tek je sada otkrila šifru kojom je mogla odgonetnuti taj nu hrvatskoga prirodnog stanja. Kačič Miošič u Razgovoru ugodnom národa slovinskoga pokazuje hrvatsku povijest, a za njega je ona sinonim ilirskoj i slovinskoj povijesti, kao da je susljedstvo organiziranih slavenskih narastaj a. Mnoge strance zato smatra svojim suplemenicima, on nema problema da Srbina Kraljeviča Marka ili Albánca Skender-bega ili Helena Aleksandra integrira u vlastitu povijest. Njegova knjiga je enciklopedija za Morlake i on se poput francuskih enciklopedista trudi da u njoj ništa ne izostavi. Njegov libretin, kako su ga dugo nazivali, iscrpnija je od svih dotadašnjih hrvatskih summa. Prvim čitateljima ove knjige koloplet balkanskih mitologija bio je toliko prirodan koliko im je bila prirodna sličnost njihovih jezika i područnih govora. Sa sličnostima i razlikama izmedu svojih identiteta Kačičevi čitatelji tada nisu imali problema. S tim identitetima i njihovim medusobnim razlikama imali su problema stranci koji če uskoro Kačičeve čitatelje doči promatrati u njihovu rezervátu. Predromantičari koji če uskoro stiči medu Kačičeve čitatelje divit če se tim zaboravljenim ljudima jer njima se učinilo da su úpravo tu u gudurama dalmatinskog zaleda otkrili ideálni európski Naturvolk. Europljanima toga doba bilo je lakše posegnuti za tudim mitologijama negoli za svojima, bilo im je to barem manje bolno. Kačič Miošič napisao je životno djelo s několiko čitateljskih ulaza. Njegov pučki thesaurus ima više razina koje se medusobno dopunjuju; ta knjiga kao da sadrži više knjiga. Ona je piščev oproštaj sa starim svijetom, njegov glasni pozdrav s oralnom tradicijom ali i knjiga koju se moglo pročitati kao djelo slavenskog Macphersona, nekoga balkanskog krivotvoritelja koji je izmislio medievalnu baštinu po mjeri svojega doba i njegova sentimentalnog ukusa. Ali Kačič nije tu baštinu morao izmišljati jer je ona još bila živa. Na stranicama Razgovora ugodnoga národa slovinskoga Andrije Kačiča Miošiča stvořen je mit o Morlacima, koji če vrlo brzo potaknuti brigádu akademika i profesora, vladinih tajnika i tajnih savj etnika da ga sasvim ozbiljno shvate i prouce. Razgovor ugodni bio je dvosmislena pa zato i opasna knjiga o slavenskim mitologijama u kojoj su se iskonstruirali ideološki obrasci budučih stolječa. Bio je to veliki teret za knjigu koju i danas stanovnici Dalmatinske zagore znaju naizust; ona nije bila samo mitološki thesaurus nego je u njoj obznanjena i sretna vijest hrvatske jezične standardizacije. Jezik Kačiča Miošiča imao je budučnost. Lingvistima što su dolazili nakon ovoga dalmatinskog franjevca ostalo je još malo posla. Hrvatski če čitatelji još neko vrijeme nakon
- 142-
ovoga autora osječati udaljenost pokraj inskih j ezičnih navika, ali u praksi pisci su te razlike sve manje osječali. Jezik se deklarativno počeo pokazivati jednim i nedjeljivim, svejedno kojemu su caru ili poglavaru njegovi govornici i književnici plácali krvarinu.
- 143 -
- 144-
NOVOVJEKOVLJE
Na stranicama knjige Theoria philosophiae naturalis koja je 1758. bila prvi put objavljena u Beču začeo se duh hrvatskoga novovjekovlja. U tom životnom djelu Dubrovčanina Rudera Boškoviča, koji je inače radio u Rimu i Milanu, a bio slavljen u Parizu i Londonu, izložena je revolucionarna ideja o interakciji vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Kombinirajuči Newtonové i Leibnizove postavke Boskovic je uspio matematičkim izračunima dokazati kako na razini materije postoje nevidljive čestice koje uz pomoč sila privlačenja i odbijanja oslobadaju velikú i inače teško ukrotivu energiju. Ruder Boskovic koji je prvi raspuknuo opnu molekula i atoma te pred ljudskim okom rastvorio do tada nevidljive svjetove, autor je i čitavog niza književnih djela. On je 1760. dovršio latinski ep O pomrčinama Sunca i Mjeseca, napisao je vrlo kvalitetan i mnogo čitan Dnevnik s putovanja od Carigrada do Poljske, a u jednoj poslanici 1779. ovaj nekadašnji jezuit pozdravio je nezavisnost američkog národa. Neko je vrijeme bio obuzet idejom odlaska u Novi svij et, ali dalje od Londona nije putovao na Západ. Bio je tvorac bogatog, ali slabo sačuvanog, epistolary a koji se sastoji od političkih i diplomatskih pisama ali i intimnog dopisivanja sa sestrom Anicom. U tom epištolám sačuvano je i mnogo toplih i vrlo oštroumnih zapisa matematičarove sestre. Dubrovčaninova sasvim originálna teorija o interakciji atoma začetak je moderně nukleárne fizike ali i sasvim novih pogleda na čovjekov položaj na Zemlji i njegovu sudbinu u svemiru. Ideja da svemirski sklop ima analogue u svakoj zemaljskoj molekuli, ideja da su djeliči atoma povezani nevidljivim silama koje se mogu okovati u matematické formule, bitno je nadišla dotadašnju Newtonovu mehanicističku riziku. Svemir, ali i ljudska duša, nakon Boškoviča lakše su se doživljavali kao u sebi dostatni mehanizmi, kao zasebni sistemi materije koja se pokreče bez izravnoga božanskog upletanja. U takvom svijetu čovjeku nije preostalo drugo nego da bude tek jedan od atoma i da postane obazriviji prema svakoj naivnoj transcendency i. Ruder Boskovic pogledao je svijetu duboko u nutrinu, pogledao ga je ondje gdje je njegova tajná do tada bila potpuno nevidljiva. Književnici toga doba svoju suštinu više neče tražiti u nebu; njega če slikari razvedriti, slikat če ga nježnim i prozračnim plavim bojama. Dubinu na nebu tražit če rijetki, dok če se beskraj tražiti najradije u duši. U vrijeme Rudera Boškoviča konstruirane su prve zračné letjelice, odletjeli su pod oblake prvi baloni. Tajná se više nije nalazila na nebu. Pisci novovjekovlja zavirit če radikalno u čovjekovu osječajnost, překopat če njegovu iracionalnost i njegovu snovitu prirodu. Od sredine 18. stolječa sve se više htjelo vjerovati da razum i volja dolaze iz nutrine, i to svejedno da li iz naslaga vlastite ili kolektivně prošlosti. Novovjekovlje je na samom svojemu početku krenulo u potragu za skrivenim mitovima. Bilo je to doba koje je uz pomoč arheologije raskopalo ruševine drevnih civilizacija, epoha pred kojom su se prvi put pokazali stoljetnim pepelom zasuti Pompeji, epoha koja je
- 145-
Split prvi put vidjela kao velebnú antickú palácu, a ne kao hrpu neorganiziranih ruševina, bila je to i epoha koja je reinkarnirala bivše svjetove da bi lakše predosjetila ne uvijek izvjesnu budučnost. Hijeroglifima kao i ljudskoj osječajnosti čovjek je poželio pronači skrivenú šifru. Horno sapiens na pragu novovjekovlja svoje zemaljske vladaře konačno je prestao doživljavati kao da su božanski misterij. Bilo je to doba u kojemu su podanici konačno postali veči misterij od svojih vladára. Bilo je to i doba revolucija, titanskih vladarskih značajeva s tragičnom sudbinom, doba teško objašnjivog terora, ali i neizmjerne ko li čine plačljive književnosti, ispovijesti svake vršte, memoaristike. Ratovi su preplavili svijet koji je tek razotkrio svoje atome. Nove tehnike ubijanja spremno su odbacile prethodnu ceremonijalnost. Daljine su se smanjivale, putovalo se sve brže ali zato manje uzbudljivo, odijevalo se sve jednostavnije i sve praktičnije. Iz Engleske stizao je največi broj ekonomskih inovacija, s Otoka su Europljanima, ali i Amerikancima, govorili proroci liberalizma. Iz tog svijeta prvi je put odaslana vijest o kapitálu koji daje novi gospodar svijeta, iz Veliké Britanije stigli su i prvi sindikalni otpori. S Otoka došle su prve anarhistične ideje. Znanost je pokúšala još jednom sistematizirati sav poznati svijet. Biolozi su hitro, ali ne i najtočnije, nacrtali stablo svih životinjskih i biljnih vrsta, parni su se strojevi dimili, elektricitet je otkriven u žabljim krakovima. Nikad umomi, geografi su na karte úpravo ucrtavali posljednje okrajke do tada nepoznáte Zemljine kugle. Jedan od tajnovitih svjetova s tih karata bila je i Hrvatska, naravno ne u doslovnom smislu jer je hrvatska geografska slika bila več detaljno fiksirana. Ona koja to nije bila odnosila se prije svega na maglovite predodžbe o njezinim stanovnicima. Dogodilo se da je dio Hrvata, ali i Srba, dakako ne svojom voljom, postao u drugoj polovini 18. stolječa hit temom svjetske književnosti. Ti ljudi nisu svoje suvremenike zaintrigirali orginalnošču Boškovičeve teorije sila ili svojim nacionalnim programom, oni su európske salone i vladárske koridore zainteresirali onoga časa kada je u svijet odaslana vijest da na tlu Hrvatske, i to u zapustenom i brdskom, a mitologijom okovanom zaledu Dalmacije, još uvijek postoji rezervát u kojemu žive dobři divljaci.
Vijest o tom otkriču europskoj javnosti obznanio je Talijan Alberto Fortis, u svoje doba slavni putopisac, ženskar svjetskog stila, učeni abate koji je u Dalmaciji otkrio svoju drugu domovinu. On je, najprije za novac engleskih sponzora, a poslije i zbog vlastite potrebe, Dalmaciju posječivao desetak puta. U Dalmaciji htio je i uspio pronači mitski svijet paralelan keltskoj mitologiji koja je sredinom 18. stolječa diljem Europe bila u velikoj modi. Ali dok su Britanci morali krivotvoriti keltski folklor i dok je književnik James Macpherson bio prisiljen izmisliti nepostoječega škotskog barda Ossiana, u dalmatinskom zaledu Fortisu nije trebalo izmišljati ništa. Trebalo je samo nešto malo pretjerati. U Fortisovoj idealiziranoj Morlakiji mitovi su živjeli u izvomom stanju, ondje se moglo vidjeti Homéra kako prebiva u katunima, ondje se moglo s njime opijati, ručati, zajedno pohoditi pogrebe, biti nazočan morlačkim svadbama i istjerivanjima vampira. Fortisov Viaggio in Dalmazia koji je bio objavljen 1774. naj slavný a je knjiga o Hrvatskoj koja se ikada pojavila; djelo je tipični putopis svojega doba, obiluje istraživačkim elementima ali je u isto doba vrlo uzbudljiva i raznolika pri-
- 146-
ča o novim ljudima i krajevima, o potpuno nepredvidivim susretima i dogadajima, dokument s ponešto povišenim autorovim glasom, knjiga koja navodno otkriva nepoznatu zemlju. Fortis je hinio da piše znanstveno djelo ali je njegov Put po Dalmaciji više politički spis. On je knjiga u kojoj se zaostaloj Dalmaciji predlažu nove ekonomske solucije, a europskoj salonskoj eliti nudi kondenzirano iskustvo o prírodnom stanju nekih rubnih Europljana. To je knjiga u kojoj se za civliziranog čitatelja destilira priča o dobrom divljaku koji je idealan čovjek i koji treba biti uzorom modernosti. Fortis je svojim putopisom napisao vrlo čitljivu knjigu, djelo s kratkim paragrafima i s različitim perspektivama, knjigu sa zapisima stihova, zbornik najnevjerojatnijih opažaja izmedu kojih je ponuden originálni i převedeni tekst poemě Hasanaginica koju su odmah požurili prevesti i W. Scott i J. W. Goethe. Bio je Alberto Fortis veliki prijatelj mnogim učenim Dalmatincima, posječivao ih je, s njima se dopisivao. Ti ljudi, naravno, nisu imali baš mnogo veze s njegovom idealiziranom i vrlo jednostranom slikom o Morlacima. U njihovim gradskim i ladanjskim salonima Fortis je živio onako kako se živjelo u onodobnoj Europi, živio je moderno i bez predrasuda, ali čim bi otišao u obližnja brda, čim bi nakon několiko sati stigao u prve katune Dalmatinske zagore, postajao bi proizvodač u svoje doba vrlo profitabilnog mita o Morlacima. Fortis svojim Putovanjempo Dalmaciji kao daje napisao drugi dio Razgovora ugodnoga národa slovinskoga Andrije Kačiča Miošiča. Izvorna strhovaná Enciklopedija za Morlake sada je dobila svoj ega pravog propagátora. Te dvije knjige, Kačičeva i Fortisova, jedna iz 1756. a druga iz 1774., vrlo su srodne, samo što su bile namijenjene potpuno oprečnoj publici. Onu stariju črtali su i napamet učili sami Moriaci, a onu drugu nisu uopče procitali. Ipak jedan potomak tih dalmatinskih Moriaka, Sinjanin Ivan Lovrič, čim je završio dio medicinskog studija u Padovi pročitao je Fortisovu knjigu pa je odmah odlučio odgovoriti na ono stoje smatrao uvredamate obraniti svoj zavičaj i njegovu uljudenost. Bio je Lovrič leptir pisanja, živio je samo dvadeset i tri godine i njegov odgovor Fortisu jedino mu je književno djelo. Bio je potomak onih Lovriča što ih je Kačič Miošič opjevao zbog velikog junaštva. Lovričeve Osservazioni, tiskané u Veneciji 1776., polemicka su knjiga, po tomu rijetka u tadašnjoj hrvatskoj književnoj anemiji. Bila je to razoma knjiga nepoznatog autora koji je slávnom Europljaninu odgovorio oružjem njegova vlastita iluminizma ali i s obujem predromantičarske senzibilnosti. Ono što je Lovriča najviše smetalo u Fortisovu rukopisu jest stvaranje zabluda ondje gdje za njih nije bilo nikakvoga povoda. Lovriču vlastiti zavičaj nije ni po čemu egzotičan, samo smatra daje Fortisova slika o Morlacima bila pretieraná i uvredljiva. Lovrič upadá u zámku Fortisove logike kad otklanjajuči prethodnikove pogreške, iznova ispisuje neke stranice koje bi, daje mogao, napisao i sam Fortis. Bila je to zamka morlačke egzotičnosti u koju je upao neiskusni Lovrič koji je svojoj knjizi dodao i začudno dobro napisani prozni tekst Život hajduka Stanislava Sočivice koji se može smatrati prvim primjerkom hrvatske romantičarske pripovijetke. U svojemu spisu donio je Ivan Lovrič mnogo grade koju Fortis nije poznavao, a ne htijuči, napisao je dopunu knjizi s kojom je polemizirao. Lovričev spis nije nikad objavljen za englesku, njemačku ili francusku publiku ali je u svojemu
- 147 -
talijanskom izvorniku bio široko čitan. Lovričeve Bilješke su poslije čitali francuski romantičari kad su proučavali dalmatinski folklor, pa se njima koristio i Charles Nodier u romanu Jean Sbogar, u kojemu je naslovni lik přikázán kao daje unuk Lovričeva hajduka Sočivice. Lovričev talent nije se imao prilike raskriliti. Nasrnuvši na slavnog i utjecajnog Fortisa pokazao je dosta društvene odvážnosti, a uza sve mane njegova polemicka knjiga ostat če uvjerljivi primjer ranog uvoza európske predromantičarske senzibilnosti u hrvatsku književnost te prvi dokaz o tomu kako su rétorické tradicije latinskoga srednjovjekovlja i europskog humanizma od sredine 18. stolječa sve više počele gubiti snagu. Lovričeva knjiga samo je jedan od primjeraka nove književnosti u kojoj se naj manje vodilo računa o poetičkim pravilima. Literatura koja je tada nastajala nije se više htjela pisati kao da je piščev zanat ili kao da je u školi naučena vještina. Veliki dio nove književnosti nije htio vjerovati daje književnost tek zbirka naučenih vještina ili nešto što se moglo naučiti u školi pa onda imitirati. Nova literatura svoju poetiku tražila je u individuálnom talentu.
Ipak, u prvim desetlječima novovjekovlja bilo je još uvyek hrvatskih pisaca koji kao da nisu potpuno čuli zov novih vremena i drukčijih muza. Oni su umornu muzu latinskog jezika i humanistické rétorike još jednom, doduše posljednji put, izveli na ples. Bili su to pozni hrvatski latinisti, pisci koji su svoj veliki talent najčešče potrošili na nikomu korisne tričarije. Bilo je u njihovu posmrtnom latinističkom plesu dodira s aktualnim klasicizmom, ali je u njemu bilo dosta makabrizma i ludizma, neke čudne i uvrnute uzaludnosti. U rimskim eklezijastičkim krugovima na vrlo dobrom glasu bila je tako neformálna grupa dubrovačkih književnika kojoj su u prvoj polovini 18. stolječa najvažnije glasove dali Rajmond Kunič i Bernard Zamanja. Njima je idealan jezik bio latinski i uz njegovu pomoč postali su podosta bliski tada modnomu neoklasicizmu. Kuniču i Zamanji nije bio stran liberalizam njihova vremena, ali kako su teme o kojima su pjevali bile ponekad udaljene od središnih dogadaja njihova uzburkanog vremena, dogodilo im se da je jednom slávni talijanski dramatičar Vittorio Alfieri, komentirajuči lijep Kuničev latinski jezik, izgovorio istinitu, ali razornu rečenicu o svim tim Dubrovčanima. Rekao je: "Steta što Kunič ovako lijep latinski jezik upotrebljava na takve uzgrednosti." Odnosilo se to na tisuče epigrama što ih je Dubrovčanin neštedimice rasipao po rimskim salonima, ali cinizam Alfierijev svakako se nije odnosio na studiozan i glomazan Kuničev prijevod Ilijade na latinski jezik. Rajmond Kunič, roden u Dubrovniku 1719., ostavio je golemo djelo na latinskom jeziku. Njegova zaljubljenost u rímsku damu Mariju Pizzelli potakla je kanconijer Ad Lydam koji je, svakako, najopsežniji ljubavni zbornik hrvatskog latinizma. Kunič je napisao 2619 epigrama u kojima je reagirao na najrazličitije dogadaje svojega vremena, prosudujuči najčešče o umjetničkim fenomenima, o kipovima Canovinim, o Mengsovim slikama i Cimarosinim skladbama. Največi dio svoje energije usmjerio je prijevodima sa starogrčkog na latinski jezik jer je sasvim opravdano uočio da je sve manje onih koji čitaju starogrčki jezik. Dok su u drugim narodima Homéra prevodili na svoje jezike, Kunič i Zamanja prevodili su starogrčke epove na latinski. Prevodili su ih s mrtvoga na mrtvi jezik krivo mis-
- 148-
leči da je operacija koju izvode vivisekcija. Premda je neoklasicistická moda vrátila Grke u samo središte ondašnje duhovnosti, novo doba ipak nije moglo učiniti mnogo da helénska Atlantida istinski izide izvan fakultetskih i muzejskih aula. Jer Kuničev prijevod Ilijade kao i prijevod Odiseje njegova učenika Zamanje koji su tiskáni 1776. i 1777. ipak su samo muzejski eksponati svojega doba. Bernardo Zamanja, koji se rodio 1735., jednako kao Kunič i kao Ruder Boskovic, učio je u strogim isusovačkim školama. Jezikoslovlju ga je podučio stariji zemljak Kunič koji je i potaknuo prvo Zamanjino djelo spjev Echo, u kojemu na náčin suvremenih didaktičkih epova obraduje akustické, meteorološke i astronomske pojave. Zamanja je Homérovu Odiseju prevodio u istom razdoblju kada Kunič Ilijadu. Njihovi prijevodi koji su se pojavili susljedno, kao da su djelo istog čovjeka. Bili su pučanin Kunič i plemič Zamanja toliko slavljeni u ondašnjemu Rimu da je ovaj drugi jednom primijetio kako ih, dok zajedno prolaze rimskim ulicama, prolaznici pažljivo zagledaju i srdačno pozdravljaju. Doista, oni su 1776. i 1777. kad su im bili tiskáni latinski prijevodi Ilijade i Odiseje, bili vrlo originálni stanovnici Rima. Zrtvovali su svoj mali hrvatski jezik latinskom, a svoj veliki talent neštedimice su potrošili da ključna djela starogrčke književnosti odjenu u takoder prestarjelo latinsko ruho. Bio je to posao uzaludan, ali úpravo zbog toga bili su Kunič i Zamanja izvor ludizma i optimizma, osobina koje su bile tako vážne u njihovu stolječu. Homer, kako su ga čitali Kunič i Zamanja, uza svu njihovu filološku i klasicistickú rigoróznost, bio je ipak još jedan izraz predromantičarskog doba i njegove pomodne potrage za primitivnim i bujnim osječajima. Homer, helénski bard, taj največi književni primitivac svjetske povijesti, pojavljivao se u drugoj polovini 18. stolječa kao zaštitni znak tadašnjega predromantizma i duhovni brat Danteov i Shakespeareov, pojavljivao se kao bliznik sve prisutnijoj krvavoj romanskoj i germanskoj srednjovjekovnoj epici i mitologiji. Kuniče v i Zamanjin latinski Homer čitan u tom ključu protest je protiv bolečivih i patvorenih nočnih slika tadašnje sentimentálne literatuře. Bavljenje grčkim piscem barbarskoga doba bilo je zagovor nadolazeče epohe koj oj če središnji kult biti snaga i sloboda, epohe koja je, koje desetlječe poslije, svojega glavnog junáka pronašla u silovitu Napoleonu. S tim izborom isusovački pitomci, a poslije profesori na njihovim sveučilištima, Kunič i Zamanja ne bi se nikako složili. Oni su otvárali prostore osječajnosti koja je najprije bila nostalgična a tek se poslije, u vrijeme revolucija i Napoleonovih vojni, njezina retrogradnost prometnula u politički i budúcnosti usmjereni romantičarski pokret. Nije slučajno što je Dubrovčanin Zamanja u epohi prvih balóna s ljudskom posadom úpravo fenoménu leta posvetio čitav jedan spjev. Letač u nj ego voj Navi s aeria plo vi u zračnom brodu koji se pokreče uz pomoč četiriju balóna i koji nadliječe sav poznati stari svijet i, naravno, novi svijet Amerike. Homer, kako ga u svojim latinskim varijantama čitaju Kunič i Zamanja, bio je alternativa tada pomodnom škótskom bardu Ossianu, bio je zamjena za novokomponiranost. Njihova Homéra nisu slučajno dovodili u vezu s dalmatinskim Morlacima i njihovim epskim pjesmama. Homer pod perom Kuniča i Zamanje klasik je koji zna da če uzburkanost vremena uskoro bez krzmanja odrubiti kraljevske glave usred Pariza. Naravno, u Rajmonda Kuniča i
- 149-
Bernarda Zamanje nema političkih primisli. Oni su galantni klerici koje je najviše zanimala filology a, a tek nešto manje salonska konverzacija s prilično slobodnim rimskim gospodama.
U toj konverzaciji od rimskih profesora uspješniji je bio Budvanin Stjepan Zanovič, jedan od največih avanturista starije hrvatske književnosti. Zanovič je autor ne uvijek originalnog ali zato vrlo zamjetljivoga književnog opusa. Taj prijatalj Giacoma Casanove rodio se sredinom 18. stolječa i djetinjstvo je proveo u očevoj venecijanskoj gostionici. Citava obitelj bila je zbog moralnih prekršaja prognana u rodnú Budvu ali se Stjepan, čim se zamomčio, vratio u grad djetinjstva gdje je započeo, zajedno s bračom Miroslavom i Primislavom, kockarsku ali i književnu karijeru. Živio je burno mijenjajuči identitete, bježeči pred brojnim policijama i vjerovnicima, objavljujuči knjige kao da su posjetnice. U Nizozemskoj, Austriji, Francuskoj i Bavarskoj zapamčene su njegove brojne financijske, ljubavne i kriminálne afére. Družio se ili barem ponekad bio u blizini Voltairea, Rousseaua, DAlamberta i mnogih okrunjenih glava koje nisu jednom poslušale njegove savjete. Najviše je političkih uspjeha imao u Poljskoj, čijoj je političkoj sudbini posvetio niz lucidnih analiza u knjizi Le destin politique de la Pologne u kojoj se koristio iskustvima svoje vlastite domovine. Predstavljao se Sčepanom Malim, izdankom ruskoga kralja Petra Velikoga, pretvarao se da je potomak albanskih prinčeva i da je u rodu sa Skender-begom Kastriotičem. Njegovo naj raný e djelo su Opere diverse koje je objavio u Parizu; vážna su mu i Tur ska pisma u kojima ispisuje lucidnu analizu europskih prilika a sve kroz oči izmišljenoga Turčina. Mnogo se čitala Zanovičeva knjiga iz 1784. Le fameux Pierre III u kojoj iznosi mit o lažnom ruskom caru koji je postao gospodar Crne Gore. Pisao je i stihove koje je objavio 1773. u Milanu i u kojima slávi neku Leonilu, svoju Beatrice u manje-više svim poznatim pjesničkim oblicima tadašnje književnosti. Zanovič je umro u Amsterdamu u dužničkom zatvoru, gdje je prerezao vene kad je shvatio da su mu prevare otkrivene i da mu nema spása. U trenutku propasti jedino ga se nije odřekla njegova ocvala ljubavnica Elizabeth Kingston. Zanovič je umro u samoči ali su njegovi predromantičarski tekstovi trag duha koji je svuda oko sebe tražio dodire. Ima u njegovu opusu sasvim iznimnih stranica i nepročitanih odlomaka. Jedan od takvih je njegovo sasvim ozbiljno pismo Kongresu Amerike u kojemu, potpisan jednim od svojih pseudonima, nudi dalekoj zemlji političke usluge, predlaže samoga sebe za kralja i nudi Kongresu ideju o gradnji velikoga kipa Slobode, kipa koji su, kao što je poznato, Amerikanci sagradili stolječe poslije, valjda i ne znajuči za Zanovičev stariji prijedlog. Bio je veliki poštovalac liberalnih ideja, bio je jakobinac koji nije dočekao revoluciju ali ju je punim glasom najavio. Bio je još jedan od izgubljenih sinova hrvatske književnosti.
U vrijeme Zanovičevih europskih lunjanja u još uvijek skučenom ambijentu Slavonije postumno su izišle dvije bitne knjige Antuna Kanižliča. Bio je taj isusovački profesor prvi slavonski autor koji je u zapuštěni, a nedávno oslobodeni krajolik svojega zavičaja uselio do tada nepoznatu razinu pjesničkog jezika, onu istu koja je nešto prije več bila dosegnuta u drugim hrvatskim pokrajinama. Kanižlič, koji je umro 1777., za života je objavio pregršt molitvenika i
- 150-
pobožnih knjiga, nešto moralistické próze i propagandističkih brošura koje su se od nasmrt dosadnoga književnog okoliša razlikovale živim jezikom i neobičnom sintaksom. Učio je u rodnoj Požegi i Zagrebu, studirao je teologiju u štajerskom Gradecu i slovačkoj Tmavi, a u rodni se grad vratio 1752. i več tada u svojim tekstovima ne jednom pokazao da dobro razumije koje su kulturně potrebe "Ilirije, Slavonije aliti Dalmacije" kako je znao nazivati svoju zemlju. On je dobro poznavao dubrovačke pjesnike ranijih razdoblja, a kad je 1780. objavljeno njegovo glavno djelo Sveta Rozalija, poema o baroknoj světici iz Palerma, bilo je jasno da je hrvatska književnost dobila nešto više od još jednoga plačljivog monologa neke bivše grešnice. Podijeljena u četiri dijela, ova poema tečnim stihovima priča o posljednjem samotničkom razdoblju Rožalijina života. U mladosti je ova zaštitnica od kuge živjela na kraljevskom dvoru, ali napustila je raskošan život i otišla u pustinju služiti Bogu. Rozalija je još jedna raskajana svetica hrvatske književnosti, samo što je ona dobila stilski okvir nepoznat njezinim prethodnicama. U Svetoj Rozaliji ima znatne kompozicijske i rétorické šarolikosti, kroz poemu čujemo stalno glas svetičin, tu kao da pisac ne postoji dok svetica teksturu epa uspostavlja kao razgovor s vlastitim pismom koje se úpravo sprema posiati roditeljima iz svojega pustinjačkog stana. Poema o svetoj Rozaliji napisana je u vrijeme veliké mode epistolarnih romana pa joj je ona dala sasvim dobar okvir. U Kanižličevu tekstu pismo svetičino postaje djelatnom osobom i uz njegovu pomoč doznajemo okolnosti svetičina sadašnjeg života, ali saznajemo i kako je živjela prije dolaska u pustinju, približavamo se njezinim mističkim vizijama. Kanižličeva poema ne poznaje sažetost tadašnje európske epistolarne književnosti, ona je razvučeno djelo koje, što ga pisac više razvija, postaje sve bolji alegorijski prikaz duše koja se křeče putem spoznanja. U Svetoj Rozaliji Kanižlič se služio iskustvima svojih dubrovačkih prethodnika, najviše Ivana Gunduliča, Ivana Buniča i Ignjata Durdeviča, koristio se njihovim dobro poznatim stihovima i slikama, ali je ostvario dobru podudarnost stihovne forme i u njoj iskazanog sadržaja. Rabio je jezični korpus kojemu je temeljni sloj dala slavonska ikavica s dosta svjesno korištenih dubrovačkih i sjevernohrvatskih posebnosti. Bio je osjetljiv na onodobnu književnu modu pa zato u njegovoj Svetoj Rozaliji nema teških metafora kakvima su se slúžili prethodnici, nema simbolike tame i glomaznih volumena. Sve je u njegovoj poemi usitnjeno kao na porculanskim vazama onoga doba, oslikano kao na damskim paravanima i ormarima plemičkih kuča. Teški dvanaesterac pjesnik u lirskim dijelovima poemě usitnjava u krátke stihove, u deseterce, osmerce i sedmerce. Bio je Kanižlič oduševljeni opisivač ptica, pisac čiji omitološki indeks nema premca u hrvatskoj književnosti. Kanižličeva poema ostvarila je visoki stupanj intimiteta, stanje tako tipično za njegovo predromantičarsko vrijeme. U zatucanoj Slavoniji Antun Kanižlič uspio je u žánr smrtno ozbiljnih i retrogradnih religijskih poema unijeti živost, rastvoriti zastore ideologijom otežanog zadahate pobožné literatuře. Otkrio je uz to ovaj slavonski isusovac i jedno od najvrednih obilježja književnosti svojega doba; otkrio je humor. Pisao je tako da su se nad njegovom Rozalijom mogli osmjehivati i oni koje su učili da je književnost najmrgodnija stvar na svijetu. Drugo veliko Kanižličevo djelo pedantistička je rasprava
- 151 -
o crkvenom raskolu. Objavljen tri godine nakon autorove smrti, njegov Kamen praví smutnje veliké polemika je s grčkim patrijarhom Focijem i zagovor unije katolika i pravoslavaca, knjiga koj a je imala stáno vitu aktuálnost u višekonfesionalnoj Slavoniji. Antun Kanižlič prvi je značajni pjesnik Slavonije, te mučno obnavljane pokraj ine. Uspio je društveni zaostatak svoj ega zavičaja pretvoriti u stilski dobitak svoje književnosti, vratio se korijenima i ispisao neočekivano svježe stihove i naslikao do tada potpuno nevidljive prizore. Kad je 1778. književnik i povjesničar Adam Baltazar Krčelič umro u Zagrebu, oni kojima je pokojnik javno kazao da su monstrum ignorantiae, nisu gubili vrijeme. Požurili su da u piščevoj ostavštini pronadu rukopis koji ih je jedino zanimao, požurili su naci životno djelo Krčeličevo, njegove dnevničke i memoarske zápise Annuae sive Historiae koje su se odnosile na razdoblje od 1748. do 1766. Knjizi je na prednjoj stranici autor napisao prijeteče riječi: "Zelim da se ovo ne otvára i ne čita za moga života. " Bilo je to dovoljno za energiju jednoga provincijalnog mita. Rukopis Krčeličev odmah po piščevoj smrti predan je cenzoru koji je ustvrdio da djelo treba spaliti jer da je prepuno zabluda koje imaju dva izvora, najprije neznanje a onda strast zlobné duše. Ocjena je to koja je posvema suprotna od književnog značenja ovoga pisca kojega prije svega karakterizira duboka kultura, temeljno znanje i nadasve strast. Cenzor srečom nije imao posljednju riječ pa su Annuae sačuvane, jedino što su gustom tintom premazané 22 stranice za koje se vjerovale da bi mogle izazvati sablazan. Rodio se Krčelič u Brdovcu 1715. u obitelji koja se dičila starim plemstvom. Učio je u isusovaca u Zagrebu a onda su ga poslali u bečki kolegij, gdje je postao učen u právu, filozofiji i teologiji. Poslije je četiri godine učio u Bologni i približio se racionalističkoj metodologiji slavnoga talijanskog historičara Muratorija. Bio je oduševljeni zagovornik Marije Terezy e i njezina apsolutizma, a svoje nezadovoljstvo političkim prilikama pokazivao je jedino u vezi s podjelom ingerencija Crkve i državě. U Zagrebu je učeni Krčelič postao prefekt sjemeništa, a več 1747. i zagrebački kanonik. Tada je objavio anonimno biografyu blaženoga Augustina Kažotiča, nekadašnjega zagrebačkog biskupa. Da je ponašanje ambicioznog preláta bilo mnogima zazorno, vidi se po tomu što su Krčeliča ubrzo poslali u Beč gdje se kretao u dvorskim krugovima pa su mu posredovanjem kraljice ondje predali rukopisnú ostavštinu Pavla Rittera Vitezoviča koju je ovaj bitno iscrpio i dijelove joj, ne navodeči uvijek pravog autora, i objavio. Kad se nakon sjajnih bečkih godina Krčelič definitivno vratio u Zagreb, ondje je na biskupskoj stolici zatekao dotadašnjega bosanskog biskupa Franju Thauszyja s kojim ne samo daje imao loše odnose nego je medu njima bješnjela mržnja. Krčeliča tada u Zagrebu potvore daje u Beču nešto rádio protiv hrvatskih interesa. Proglase ga izdajicom. Napadali su ga daje utajio novac, daje zao čovjek i da je na homoseksualizam nagovarao neke muškarce, prisiljavali su ga da se za nepočinjen krimen javno ispriča biskupu. Da sve to nije bilo istina, danas najbolje svjedoče stranice što ih je o svojemu vremenu, o sebi i svojim suvremenicima napisao sam Adam Baltazar Krčelič. Umro je umoran od potvora, usamljen i povučen, nalik vulkánu koji su silom ugasili. Od Krčeličevih znanstvenih djela tri su knjige priskrbile svoje-
- 152-
mu autoru trajno mjesto medu najboljim hrvatskim historičarima. Najprije je to piščeva Históriám cathedralis ecclesaie zagrabiensis u kojoj je 1770., nakon osmogodišnjeg rada, obradio povijest Zagrebačke stolne crkve. I ovo je djelo imalo s cenzorima problema pa je bilo otisnuto u samo několiko primjeraka jer je biskup zabranio raspačavanje. S kulturnoga i političkog stajališta vrlo je bitno i piščevo sintetsko djelo De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminaris u kojemu pokušava argumentirati pravo ugarske krune, a time i Marije Terezije, na Dalmaciju, a onda na Bosnu i Srbiju. Ta knjiga važan je historiografski tekst u kojemu, osim utjecaja rigoroznih znanstvenih metoda Muratorija i Mabillona, ima mnogo piščevih dugova prema Pavlu Ritteru Vitezoviču, a ništa manje i prema Ivanu Lučiču. Krčelič nije bio historičar Lučičeve kritičnosti. Bio je čovjek nagao, prebrz u tumačenjima i čitanjima, ali zato autor koji je rukopisima davao lakoču i do tada nepoznatu čitljivost. Vjerovao je u strategiju vlastitoga teksta više nego u činjenice same pa je i po tomu bio vjesnik novoga vremena. Treče piščevo znamenito djelo, inače potpisano imenom Adalbert Barič, jest malena povijest hrvatske književnosti s ove strane Velebita, scriptorum koncipirana tako da se u istom korpusu návode i pisci na hrvatskom i na latinskom, njemačkom i madžarskom jeziku. Po svojim društvenim stavovima bio je Krčelič vrlo napredan čovjek i njegovi su modemi stavovi vidljivi u javnom zalaganju za definitivno oslobadanje tadašnjih škola od skolastike. Bio je zagovornik ukidanja starih religioznih i magijskih rituala javnog ubijanja prestupnika. U životnom piščevu djelu, Annuae, tako su najuspješnije one stranice na kojima pisac s ironijskim pomakom govori o misama za mrtvé, opisuje javna smaknuča na gradskim trgovima, piše o lažnim pojavama vampira. Annuae su programatska knjiga hrvatskoga prosvjetiteljstva, prva domača knjiga o stvarnosti napisana da zabavi čitatelje, ali i da zagorca ostatak života onima koji su se zamjerili pisců ili su po njegovu mišljenju bili ruglo svojemu vremenu. Osveta je pokretač toga dnevnika koji je někom vrstom društvene kronike, ali i zbirka fizioloških skica društva koje se baš i nije razvijalo u skladu s tadašnjim modernim reformama. Krčelič je gnjevan pisac, ali njegov gnjev uvijek je usmjeren onima koji su mu ravni; od gnjeva pošteduje slabije i nemočnije. Pisac sam glavni je protagonist djela Annuae, obavljajuči u njima vivisekciju društva, ne štedi sebe. Nervom suvremenog polemičara Krčelič nediskretno zaviruje u rude testamente, prepričava tračeve i uzbuduje se nad manama svojega doba. Annuae su poslije bile jedan od najvažnijih zagrebačkih literarnih i mentalitetnih rezervoára, roman jednoga grada napisan puno prije nego što je ondje nastalo čitateljstvo modernih romana. Krčelič je ispisao uvjerljivu fresku društva u kojemu su tek mučno nastajali uvjeti prosviječenoga doba. Njegovo je bilo vrijeme u kojemu nastaje banská Vojna krajina, to je bilo doba u kojemu neki nemušti ljudi kroje kapu Hrvatskoj. Krčeličevim rukopisom zato marširaju vojnici i činovnici svih redova i rodová, tu se provlače preláti svih dobi i nakana, spominju politički i imovinski interesi, ogovaraju vesele gospode i nestašna gospoda, opravdavaju preljubi i prepričavaju smiješne zgode. Zajedno s ozbiljnim Krčeličevim historiografskim djelima njegove Annuae su najvažniji narativni doprinos tadašnjeg Zagreba, ljudska komedija napisana usred stolječa ra-
- 153 -
zuma s do tada nepoznatom strašču za privatno. Čovjek koji je čitavog života čekao da postane biskup, a koji biskupom nije postao nikad, svoju je društvenu promociju nadoknadio ovim velikim književnim djelom. Oni koji su mu to djelo onemogučavali i život pretvárali u pakao, danas su zaboravljeni. Krčelič koji je pisao
0 provinciji nije provincijalac bio ni u čemu. Bio je punokrvno dijete svojega nestrpljivog stolječa, duhovni brat svojih prosvjetiteljskih vršnjaka. U ekonomski zapuštenoj Slavoniji i Dalmaciji u posljednjim je desetlječima 18. stolječa najsnažniji duhovni pokret nastao u blizini fiziokratskih ideja. Taj konzekventno izvedeni smjer modernog mišljenja s estetskim je teorijama imao malo veze, ali je svejedno bitno obilježio hrvatsku književnost. Medu Slavoncima fiziokratske ideje prvi je upoznao Matija Antun Relkovič, pisac Satira Hiti divjeg čovjeka koji je kao časnik austrijske vojske dospio u prusko zarobljeništvo. Ondje je služio u kuči nekog oficira u Frankfurtu na Odri i tu se u bogatoj domačinovoj knjižnici upoznao s izvorima tadašnjeg enciklopedizma i posebno s fíziokratskim načelima. U Relkovičevoj Slavoniji gdje je bilo malo domačega plemstva, ekonomskaje zatucanost bila golema. Tamošnji plemiči nisu se brinuli o vlastitoj zemlji jer na njoj nisu ni živjeli. Roden 1732., Relkovič je tek u pruskom zarobljeništvu došao u doticaj s modernom duhovnošču. Živio je krátko, ali vrlo intenzivno, u zemlji kojom je vladao car Friedrich Veliki, u zemlji prosviječenoj gdje se u zarobljeništvu moglo naučiti više nego u Hrvatskoj živeči na slobodi! Pruski car Friedrich inače je sasvim ozbiljno rekao da je za pravé reforme na svijet stigao prerano, ali još uvijek dovoljno rano da upozna Voltairea. U takvom okruženju moderne Pruské oštroumni Slavonac brzo je shvatio da se temelj dobroga i moderno uredenog društva nalazi u seljačkom staležu koj emu književnici i filozofi moraju pomoci tako da medu pukom prošire fiziokratske ideje o zdravom društvu, o povezanosti svih zemaljskih resursa. U domovini Relkovič prione književnom radu. Osim slavonsko-njemačke gramatike i jednog molitvenika za vojnike, preveo je još i neku njemačku knjigu o uzgoju ovca, ali mu je najslavniji bio satiričko-narativni spjev Satir Hiti divji čovik. Sastavljeno od jedanaest pjevanja i objavljeno 1762., to djelo premda opjevava slavonsku zemlju lnjezine prírodné ljepote, ocrtava žitelje slavonske kao ljude zapustené i zaosta le. Za Relkoviča uzroci te zaostalosti povezani su s turskim skulama, s krivim obi čajima, prelima, razuzdanim kolima i mobama, s rasipnim svatovima. Pripovjedač u Relkovičevu spjevu anticko je biče, premda bi se i u tom liku mogao pronači ironijski podsječaj na majmune koji su se u njegovo doba u ozbiljnoj literaturi is to nazivali satirima. Taj, dakle, mitski Satir dijeli Slavoncima upute na vrlo jednos tavan i svakomu razumljiv način. U drugom izdanju istoga djela Relkovič je u radnju uveo slavonskog seljaka koji Satiru odgovara na kritike, pokazujuči kako je pažljivo saslušao kritike pa ih onda i prihvatio. Relkovičev Satir važno je djelo tadašnje pučke književnosti, ali i vrlo precizno zamišljena naracija u kojoj se, po sebno u opisima prírode, mogu uočiti do tada najelokventniji hrvatski prozni tek stovi koji su stilski vrlo bliski predromantičarskim europskim pejsažistima i sen timentalistima. Relkovič, koji je bio najizrazitiji prosvjetiteljski pisac kontinental ne Hrvatske, objavio je i knjigu Nekje svašta u kojoj ima dobrih parabola, a koja
- 154-
je někom vrstom prvoga pučkoga kalendára u hrvatskoj književnosti. Prevodio je i basne pa je posezao za Ezopovim, Fedrovim ali i Pilpajevim basnama, tako da se njegova knjiga Nauk političan i moralski od Pilipaj-bramine, filozofa indijanskog može smatrati jednim od ranijih doprinosa vezama s tradicijama istočnjačke múdrosti. Matija Relkovič jedan je od najvažnijih proznih pisaca starije hrvatske književnosti. Nerv fiziokratizma od njega je preuzeo i njegov sin Josip Stjepan koji je 1796. objavio vrlo populárni fiziokratski priručnik za domačinstva Kučnik, u kojemu kronološki po danima i godišnjim dobima analizira radni prostor slavonskoga sela. Književnici tadašnje Slavonije nisu se udaljavali od svojih čitatelja i ta je odluka uvjetovala mnoge njihove estetske ustupke, ali je stvorila i posve neobičan amalgam književnosti i fiziokratizma, zatim prosvjetiteljstva i pučke književnosti. Tako je čak i jedna plemkinja iz roda Oršiča, grofica Josipa Slavetič rodena Zichhy, napisala 1770. knjigu nimalo galantnog ali vrlo upotrebljivog naslova Vračitel betegujuče živine ili vračstva za rogatu marvu, krmke i mladinu. Ovoj vršnjakinji galantnih rokoko zábava učinilo se da je u skladu s načelima povratka prirodi i idejama o dobrom divljaku sasvim prirodno, pa i poetično, pozabaviti se uzgojem krmaka.
Za razliku od Slavonije, u Dalmaciji su duhovnu i ekonomsku obnovu predvodili domači plemiči školováni u inozemstvu, pisci koji su u isto doba objavljivali ozbiljne rasprave o uzgoju stoke, pčela i dudová svilca, ali pisali glazbu poput Mozarta, ljudi koji su osnivali poljodjeljske akademije i u njima držali ozbiljna predavanja o umjetnosti i o središnjim problemima tadašnjega društva. Fiziokrati su prvi u hrvatskim uvjetima pokúšali premostiti veliké razlike izmedu sela i gradova, těžiště s potrošnje stavljali su na proizvodnju te su dodimuli mnoga goruča pitanja gospodarstva i medicine, politike i sociologije. Vezu slobode i društvenog položaja čovjekova izvodili su iz načela logické analize, a to če reči simplifikacijama, eksplikacijama i podukom. Bliski činjenicama i stvamosti, nisu bili bez imaginacije da ih odvede dalje od svakidašnjice koja ih je zaokupljala na gotovo mističan náčin. Jedan od naj znamenitým prosvjetiteljskih autora Dalmacije bio je Spličanin July e Bajamonti koji ne samo što je bio književnik i skladatelj nego je obavljao i liječničku praksu. Njegov značaj kao da je izišao sa stranica tadašnjih romana. Italy u je izabrao svojom drugom domovinom. U Splitu je preživio tešku epidemiju kuge 1784. ali je dvýe godine poslije napisao i knjigu koja je imala naslov Povijest kužne napasti koja je vládala Dalmacijom. Bio je liječnik na Hvaru odakle se dopisivao s autorom legendamog Puta po Dalmaciji Albertom Fortisom, prýateljevao je s Dubrovčanima Tomom Basseglijem, piscem učenih jakobinskih rasprava, zatim se družio sa skupljačem národne bastine Durom Feričem i s liberalnim hvarskim biskupom Gianom Domenicom Straticom na čijem je ustoličenju u Hvaru zapodjenuo javni i tada škandalózni razgovor o potrebi da se prekine barbarski običaj ukopavanja mrtvih u crkvama. July e Bajamonti autor je zbirke pjesama na talijanskom jeziku u kojoj ima uspjelih klasicističkih pjesama kakva je oda u smrt Rudera Boškoviča, a lýepa mu je i grobljanska pjesma o mjestu gdje je nekoč bila Salona. Bajamontijeva rasprava Homérov morlakizam, čim je objavljena u Italiji 1797., pobudila je pozornost jer je u njoj na vrlo
- 155 -
inteligentan náčin Spličanin povezao klasicistički i predromantičarski senzibilitet svojega doba i protumačio ih u kategorijama svojega zavičaja i njegove národne poezije. Knjižica o Homérovu morlakizmu preteča je kasnijih etnoloških i antroploških istraživanja u srodnom materijalu i ubraja se u bolje esejistické priloge nastale u Hrvatskoj. Ta rasprava pravá je dopuna nekih tek dodirnutih književnih tema u Fortisovu Putu po Dalmaciji. Bajamonti je napisao i opsežno djelo o povijesti Splita, ali je usporedno s večim rukopisima pisao svoj enciklopedijski, pomalo uvrnuti rječnik; sastavljao je zatim opču bibliografiju o Dalmaciji, a za svoje potrebe prevodio je odlomke iz Voltairea i Rousseaua. Literarno nerealiziran ostao je i namišljeni opus fiziokrata Tome Basseglija, vrlo obrazovanoga dubrovačkog plemiča, čovjeka koji je iskreno i otvoreno podržavao Francusku revoluciju, koji se školovao u Bernu i Gottingenu, boravio u Beču i Napulju. Bio je zet najutjecajnijega austrijskog masona Ignatza von Borna, a žena Mimi, Bečanka, napustila ga je bez jedné riječi i ostavila s jednogodišnjim bolesnim sinom i otplovila u Ameriku. Vrátivši se u Dubrovník, Bassegli, koji se rodio 1757., okupio je oko sebe znatan skup domačih jakobinaca i liberála. Osnovao je s njima učeno Domoljubno društvo u kojemu je održao niz vrlo provokativnih predavanja medu kojima se izdvaja prikaz duhovne bijede malih gradova, Remarques sur lespetites vi lies, alegorijski prikaz dubrovačkih uskih ljudi i uskih običaja. Ovaj liberalan plemič pisao je na francuskom jeziku i u rukopisu su mu ostale stotine stranica nikad realiziranih knjiga i zamisli. Od svih Basseglijevih djela najuspješniji i najambiciozniji je njegov Plan de reforme de la Constitution de la Republique de Raguse u kojemu iznosi ideju o Dubrovniku kao centru buduče konfederativne ilirske republike u kojoj bi, kako je zamišljao, bile okupljene sve južnoslavenske nacije. U bilježnici s naslovom Florilegium ispisivao je u duhu francuskih filozofa svoje, ali i tude, misii. Bio je eklektik s vizijama, čovjek kojega je progutala uska sredina u kojoj je proživio posljednja desetlječa života. Taj požudni čitatelj i sljedbenik Voltairea, Rousseaua i Montesquieua, bio je medu najučenijim Hrvatima svojega doba, jedan od ugaslih aktéra. Umro je 1806., i to několiko dana nakon poniženja kojima je bio izvrgnut za vrijeme dugo očekivanog susreta s francuskom vojskom, koja je dolazila "osloboditi" Basseglijev rodni Dubrovnik od prošlosti pred kojom se pisac na kraju ipak nije uspio sakriti.
Neče se nikada doznati zbog čega su to dubrovačku pjesnikinju Lukreciju Bogašinovič, a tako piše na njezinu jedinom sačuvanom portrétu u Dubrovniku, nazivali Jakobinkom. S revolucijom i s ljudima bliskim Tomi Bassegliju ona nije nikada komunicirala, a njezine četiri poéme teško da imaju ikakve veze s vanjskim dogadajima toga doba. Bila je jedino dijete u obitelji koja je doži vjela nesreču odmah nakon rodenja buduče pjesnikinje. Otac pjesnikinjin bio je izgnan i prisiljen izvan Dubrovnika živjeti čak tri desetlječa. Sve što je autorica napisala obilježeno je tim gubitkom oca. Citav život zbivao joj se u prostorima tisine, u nekoj gotovo samostanskoj zamračenosti koja obavija sva njezina književna djela. Udala se kad su joj bile 44 godine, i to po hitnom postupku ex speciali mandato. Je li ta hitnja imala neki dublji razlog, neku možda prijašnju vezu, nije poznato. Vjenčanje se obavilo u kuči pjesnikinjinih roditelja, a muž, koji je imao
- 156-
nadimak Bobica, ubrzo je umro, tako daje Lukrecijajoš dva desetlječa proživjela u udovištvu. Tek tada, u posljednjim svojim desetlječima, a umrlá je 1784., redigirala je sva svoja književna djela i predala ih prepisivačima. Premda niti jedno nije tiskala, bila je Lukrecija Bogašinovič medu najčitanijim književnicima svojega doba u Dubrovniku. Njezine su se poemě prepisivale pa im je sačuvano mnogo verzija. Dva najbitnija i biografy om natopljena teksta Lukrecije Bogašinovič bili su Posluh Abrahama Patrijarhe i Život Tobijin koji su napisani oko 1763. Godinu dana poslije nastao je konvencionalni i ne odveč zanimljivi Razgovor pastirski vrhu porodenja Gospodinova, a opsežno Očitovanje Jozefa pravednoga vrlo je ambiciozno a nije pjesnički točno, kao što su to bile starije parafráze biblijskih knjiga o Abrahamu i Tobiji. Tajná pjesnikinjina uspjeha bila je u dobro odmjerenoj sentimentalnosti njezinih narativnih idila. Čitatelji su voljeli njezine redukcije koje su im bile bliske zbog idiličnosti kojom su prikazivani biblijski sadržaji i vrline protagonista, zbog načina na koji se prikazivala ljubav prema neizrecivom, zbog načina na koji je ocitovaná zahvalnost prema visem redu stvari i sklonost da se pozomije gleda k nebu nego u svijet oko sebe. Bogašinovičkine idile kao da su preslikane s ondašnjih slikarskih platná na kojima se u nježnom ali zamračenom krajoliku vide osobe kojima se obrisi lica jedva primječuju, ali ne i njihove gotovo svečane kretnje, pokloni, pogledi prema nebu i oblacima, prema daljini. Ove narativne idile, govoreči o davnim biblijskim vremenima, željele su u čitatelja probuditi osječanje gubitka. Sretni završeci tih biblijskih priča uvijek ostaju u polumraku. Strast kao da se iselila iz svijeta Lukrecije Bogašinovič, sve je tu prigušeno i odmjereno. Ima nešto urbano u moralizmu što ga je ispovijedala u svojim stihovima, ima u njima nešto poučno a u isti mah i sentimentalno. U pjesnikinjinim pobožnim spjevovima protagonisti su redovito muškarci, a ne kao u starijim dubrovačkim religioznim poemama žene. U ovim poemama lica uvijek putujú u neki neizvjesni nočni prostor i za vrijeme putovanja čuju se glasovi tuge i zbunjenosti onih koji se brinu o putnicima. U sedám tisuča stihova ispisivala je Lukrecija Bogašinovič, naime, svoju opsesiju očevom sudbinom. Njezin otac Frano najprije je zbog neke afére u žitnici bio pet godina okován na galiji, a onda kad je završio kaznu i našao posao u Novom Pazaru, uključio se u neki antiturski ustanak pa kad mu je kčeri bilo sedamanest godina, još jednom mu se zabránilo da stupi na tlo rodnoga grada. Vratio se u Dubrovník kad je Lukrecija navršila 33 godine. U spjevovima njegove kčeri lica su uvijek pútnici i parnici koji ostavljaju ukučane da ih čekaju i da za njih střepe. Lukrecija Bogašinovič pisac je ugašenih slika i suspregnutih stihova u kojima je slagala teret svojih dugogodišnjih tišina. Ona nema mjesto medu najznačajnim pjesnicima svojega doba ali je na posvema moderan náčin uspjela odškrinuti dubinu vlastitog ženstva i iz te dubine prenijeti ne uvijek jasne šifře svojih sentimentalnih i moralističkih fabula o Abramu, Tobiji, o Josipu, priče o licima u kojima je htjela prepoznati sliku vlastitog oca patnika. U isto doba kad i Lukrecija Bogašinovič, poeziju je u Varaždinu stvárala grofica Katarina Patačič iz roda Kegleviča. Njezine Pesme horvatske koje su nastale 1781., idealan su iskaz gradanskog društva i njegova ukusa u sjevernoj Hrvatskoj. U toj ljubavnoj zbirci ima pjesama koje je neki muški glas posvetio nekoj Kati, zatim je tu i jedan Iju-
- 157 -
bavni duet, několiko pjesama u kojima govori ženská osoba, kao i skupina pjesama o opčim motivima. Oko ljubavnog očitovanja, prvog zaljubljeničkog pogleda, sna i ljubomore, rastanka i ljubavne prolaznosti smjestilo se središte pjesničkog svijeta Kataríne Patačič. Prvi dio njezine zbirke nalik je malomu ljubavnom romanu i napisan je u duhu tadašnje galantne umjetnosti, nježne, zaokupljene sitnim, svakidašnjim dogadajima. Ljubavnik tu zahvaljuje Bogu što se odljubio, a na kraju ipak priznaje svojoj dragoj da njezine riječi i oči jesu takve moči da "njim vu dne, vu noči, bránit se ni moči...". Drugi je dio kanconijera sadržajno neuredniji i u njemu ima dosta prijevoda iz talijanske lirike. Pesme horvatske pjevale su se u svoje vrijeme uz pratnju glazbala, o čemu svjedoči raznolikost njihove metrike ali i izravne upute da se neki dio ima ponoviti. To je zbirka vrlo romantičnih, razigranih pjesama posvema u skladu s onodobnom stilskom ornamentalistikom vlasteoskih salóna; poezija bliska drhtavoj liniji ondašnjih ploha, poezija kojoj su linije nalikovale linijama rokoko odječe, komoda i tapiserija. Ono što zbunjuje u lirici Kataríne Patačič jest to što pjesnikinja ispisuje svoj glas kao da je glas muškoga ljubavnika. Tomu su se potomci neobazrivo čudili zaboravljajuči da se nikad nisu čudili što u starijim maskeratama muškarci maskirani u žene govore njihov tekst. Katarina Patačič piše svoje muške stihove onako kao što je Mozart, njezin vršnjak, stvorio transvestitski lik Cherubina u Figarovu piru. To da su ljudi na koncu 18. stolječa voljeli ono što se zvalo en trávesti, i to da su u tim travestijama žene govorile sad muški a sad ženski glas, bio je samo još jedan od slojeva te erotične varaždinske zbirke. Erotizam Kataríne Patačič rafiniraniji je od Frankopanova koji je bio pretjerano seksistički. Patačičeva je u hrvatsku poeziju unijela nostalgičnost i mekoču predrevolucionamih plemičkih salóna. U njezinim popij evkama naziru se prve kontradikcije romantičarskog lirskoga glasa, u njezinim stihovima navika na tijelo postaje tajnovita sila, što če reči da u ovu poeziju prodire strast. Nije slučajno da su Katarínu Patačič upravo muškarci ubrojili u učene i problematične hrvatske gospode. Bila je ova varaždinska kontesa, uz dubrovačku pučanku Lukreciju Bogašinovič, prva hrvatska književnica s modernim jezikom. Ni dubrovački liječnik Duro Hidža nije imao problema s modernim pjesničkim jezikom. Njegov poetski klasicizam otvarao je vrata romantičarskom senzibilitetu. Bio je pučanin koji je volio vlastelu i mrzio Francuze, posebno kad su pod Napolenovim vodstvom srušili stoljetnu Dubrovačku Republiku. Cini se daje doktor Hidža više vremena provodio sa svojim stihovima nego s pacijentima. Pripovijedalo se da on više napiše latinskih distiha za jedan dan nego što recepata izda za čitavu godinu. Sam u jednoj elegiji pjesnik veli da mu je medicinska praksa u duši ostavila težak teret. Roden 1752. u obitelji nekadašnjih kmetova, njega su zbog intelektualnih sposobnosti poslali na studije; nakon deset godina provedenih u Bologni, Firenzi, Rimu i Napulju vratio se u rodni grad. Liječio je ne samo Dubrovčane nego i turske paše pa je s tih ekspedicija izvještavao vládu povjerljivim pismima. Živio je u vrijeme propasti Dubrovačke Republike pa je, premda pučanin, osjetio potrebu da se identificira s njezinom bivšom veličinom. Bio je iskreni i zagriženi zagovornik zlatnih vremena, ali isto tako i neumoljivi kritičar svega što je u Dubrovníku mogao povezati s novim dobom. Na inače
- 158-
prosviječenoga ŕrancuskog náčelníka Boke i Dubrovníka, trogirskog plemiča Dominika Garanjina, izlijevao je Hidža litre ljutite tinte svakoga ga dana ismijavajuči. U svojim antifrancuskim raspoloženjima znao je napisati i dobrih stihova pa mu je vrlo vrijedna mračna elegija Questus Ragusae u kojoj u formi renesansnih tuženja gradova pusta rodni grad da iznese svu bijedu novovjeke izoliranosti. Bio je Hidža ipak bolji pjesnik nego političar. Osječao je propast vrijednosti pa ju je opjevao u svojoj na hrvatskom napisanoj odi Minčeti. Sažeta Pjesan Minčeti nije tužaljka nego je romantičarski opis zapuštenoga i nočnoga krajolika tvrdave, prostora u kojemu se, kao u onodobnim gotičkim romanima, gnijezde čukovi i javljaju neartikulirani nočni glasovi prošlosti. Premda politickí natražnjak, bio je moderan pjesnik. Kad su iz Dubrovníka otišli francuski osvajači i kad su onamo stigli austrijski upravitelji, kritizirao je servilnost svojih sugradana, podsmjehivao se njihovoj ispraznosti. Ovaj književni nostalgičar i namrgodeni komentátor zbilje, ovaj hvalitelj navodno boljih vremena, napisao je i erotski najizazovniji ljubavni kanconijer klasicističkoga predromantizma. Premda ih nije do kraja redigirao, Hidžine Pjesni Ljubici najdestiliraniji su antikom inspirirani književni plod onoga doba. U kanconijeru pjesnik geometrizira ljubavnu stvarnost, pokušava je na náčin tadašnjeg slikarstva oslikati monokromnim tonovima, pokušava svoju ljubav smjestiti u mrtvački hládnu kamenu postelju, na neko čudno mjesto u kojemu su opisi djevojačkog orgazma prikázaní kao da su prizori s groblja a ne iz budoara. Sve Hidžine ljubavne pjesme kao da su isklesane iz mrámora, a njegov estetski hladnjak lirski je praznik hrvatske neoklasike. Hidža je pjesnik preglednih stihova, onoga što se u njegovu vremenu nazivalo jasnočom, onoga po čemu mu je najbliži bio učeni Slavonac, pjesnik Matija Katančič. Bili su to pjesnici mramornoga ljubavnog sna, pjesnici koji su stvorili hibrid u kojemu su se tek djelomično trudili da sakriju frivolnost ljubavnih ili orgastičkih prizora. Hidža je u lirici opsesioniran golim tijelom i na njegovim pjesničkim slikama nema velova da bi nešto sakrili. Ovaj pjesnik na náčin klasicista vjeruje da úpravo golo tijelo i njegovi čisti volumeni najbolje prizivaju vječnost. Plamen u ovim pjesmama ako postoji, dolazi iznutra i zaustavlja se na hladnim plohama opisane stvarnosti. U ljubavnim pjesmama Hidžinim struji bijela svjetlost koja hoče vjerovati da boje prljaju objekte, da odječa deformira tijelo. Hidža je učio od Katula i drugih Rimljana ali je izišao iz škole dubrovačkih ljubavnih pjesnika i polazi mu za rukom savršeno sublimirati njihove slike na mjeru svojega doba i njegove klasicistické hladnoče. Osim izvorne lirike na hrvatskom jeziku, Hidža je bio i vrlo plodan pisac latinskih stihova. Vrlo su lijepa njegova pjesnička časkanja o ladanjskim kučama dubrovačkih plemiča u Rijeci dubrovačkoj u kojima stvára čudan smisaoni ali i zvučni efekt dok glasove fiktivnih posjetitelja pusta da kruže prostorima polupraznog dvorca, baštine koja je več u njegovo vrijeme ostala bez baštinika. I Hidža je poput Rajmunda Kuniča i Bernarda Zamanje mnogo prevodio, ali njemu nije padalo na pamet da prevodi s mrtvoga grčkog na mrtvi latinski jezik niti je prevodio hrvatske tekstove na latinski. Ekstenzivno je prevodio s latinskog na hrvatski Horacija i Vergilija. Umro je 1833. ne tiskajuči nikad svoje Pjesni Ljubici koje, da su bile objavljene, mogle su bitno djelovati na razvitak romantičarsko-
- 159-
ga pjesničkog jezika. Hidža ostaje prije svega pjesnik ljubavi koja, doduše, u njegovim stihovima stiže iz estetskog hladnjaka. Jedan Hidžin vršnjak, plemič Junije Rastič, bio je takoder nesmiljeni pjesnički konzervativac. Njegova osuda svjetskog liberalizma teško da može podnijeti ozbiljniju političku obranu, ali je vrijedna estetska činjenica i dokaz veliké svojeglavosti njegova pjesničkog naraštaja. Rastič, koji se rodio 1755., do 1810. završio je svojih dvadeset i pet satira koje vrsnočom stila čine najvredniju latinskú zbirku toga vremena. Po vokaciji nije bio liričar, bio je pažljiv čitatelj rimskih klasika i realist; u Satiramaje ispisao jedan od najlucidnijih i najčudnijih pogleda na tadašnji svijet, kritizira populárnu kulturu onoga doba, kavanske razgovore i njihovu ispraznost, strane običaje, kazalište, tisak i novine. Taj jetki slikar vremena imao je kao polazište latinskú izreku da se istina iskazuje najbolje kroz smijeh. Ismijavao je dubrovačke fiškale, kritizirao raskalašenu mládež, napadao anglomane i galomane. Ljubitelj antike i mrzitelj svih novotarija, bio je ogorčen što njegov Dubrovnik u nacrtima modernoga svijeta ostaje izoliran. Za njega Napoleon nije bio donosilac moderně nacionálne ideje nego grobar dubrovačke slobode. Rastič je bio pjesnik slutnje o kraju pa je u vrijeme dok se njegov grad militarizirao, bio zagovornik otmjenosti; u vrijeme dok se spuštala kultuma razina, zagovarao je aristokratizam duha. Romantizam njega nije zanimao, dapače, bio je za njega preveč pučki i barbarski. Svoj grad i njegovu povijest doživljavao je kao starorímski refugium. Rastič nije ostavio niti jednoga hrvatskog stihá, a čitav je život uzdizao zavičaj. Za njega zavičaj kao da nije imao vlastiti jezik. Jezik zavičaja bio je jezik povijesti, jezik starih Latina. Bio je Rastič arheološki relikt, presadivao je Horacijev glas u postrevolucionarnu Európu u kojoj se agresivno rastakao starí svijet i u koju je nahrupilo romantičarsko osječanje koje je postalo program čitavih naraštaja. Bio je Rastič stranac u vlastitoj epohi. Njegov konzervativizam kao da se nije ticao svijeta i kao daje ostao samo privátna stvar svojega vlasnika. Gorčina njegovih tekstova sasvim je mjerljiva s gorčinom koju su u književnosti na hrvatskom jeziku fiksirali njegovi ironiji skloni vršnjaci. U svijetu je sve htio shvatiti osim sebe samoga, ali zato je njegovo književno djelo, njegove latinské Carmina i posebno njegove Satiře, jedno od najosobnijih i najradikalnijih iskaza u onom vremenu. Rastičev sarkazam svoju je sredinu ljutio na mŕtvom jeziku. Mnogo manje je o stilu vodio računa Rastičev suvremenik, dramatičar Vlaho Stulli, koji je 1800. javnosti ponudio središnji dramski tekst toga doba, pokazujuči da u modernosti kazalište postaje najizravnije sredstvo društvene kritike. Stulli je u Dubrovniku bio činovnik u gradskom sanitárnom inspektoru atu i zbog svakidašnjega posla dobro je poznavao socijalno stanje svojih sugradana. Njegova jediná drama, koja se po glavnom liku zove Kate Kapuralica, nije uopče daleko od stvarnih dogadaja, ona im je, štoviše, fotografski preslik. U arhivskim spisima moglo se provjeriti daje u Dubrovniku toga vremena doista živjela jedna Kate udaná za nekoga kapurala Sukuricu, gradskoga stražara, daje s obitelji doista živjela kod jednih od gradskih vrata te da je doista kao u drami bila trudná u vrijeme kad izvori potvrduju daje Stulli svoj tekst završio. Ali arhivske potvrde samo su maska za posve snovitu i eruptivnu prírodu Stullijeve drame, toga začudnog prsteňa psovke i poruge, jed-
- 160-
noga od naj radikálny ih dramskih tekstova tadašnje európske književnosti. Naravno, nije Stullijeva drama nikakav poetički unicum nego je bliska modnomu scenskom realizmu pa čak ima izravnih sličnosti s jednom dramom rimskog dramatičara de Rossija koji je nakon 1790. objavio čitav niz tekstova u kojima su se prikazivale nakazne manifestacije svakidašnjega života na náčin naturalistican te su mu tekstovi zbog hiperrealizma na koncu izgubili dodir sa stvarnošču i pred publikom se pokazivali tek kao snovite vizije iščašenoga i poremečenog svijeta. Od scenskoga hiperrealizma do simboličnosti oduvijek je vrlo kratak put. Vlaho Stulli nije komediograf situacija nego je zapisivač društvenoga stanja koje u Kati Kapuralici uokviruje jedva primjetljivim dramaturškim okvirom. Nema u ovoj dubrovačkoj drami ljubavnika pod krevetom ni u ormaru, nema u njoj ni veselja ni komike tako bliske urbanim komedijama onoga vremena. U Kati Kapuralici dramatizira se nelagoda i ona izbija iz večine replika što ih lica poput utvára iz nekoga ružnog sna izgovaraju i bljuju jedni na druge. Publika te predstave več je na početku pozvaná da razbije četvrti zid dramskoga svijeta i da zaviri u smrdljivi i depresivni dom gradskoga kaplara Luka koji niti u jednom trenutku drame nema energije ni razloga da izrekne neku smisleniju repliku, ali zato ima ulogu da na počecima činova i za vrijeme trajanja inače nepostoječe radnje konstatira sličnost svoj ega doma s paklom, te da izgovori tekst u kojemu je najmanje psovki a najviše pomirenosti sa stanjem stvari. Središnji prizor komedije je scéna zajedničke večere koja je samo na prvi pogled sličná standardním komediografskim hranjenjima obilježavanim veselošču. U Kati Kapuralici umjesto večere licima je serviran izmet i njihov obrok završava povračanjem i psovanjem. Jedino na koncu drame, kada jedna od kčeri napušta scenski prostor i kad se údaje za nekog mornara, moglo bi se reči daje na trenutak komedija postala manje depresívna. Pisac se u komediji gorko narugao i siromasima koji svoj vlastiti i jedini jezik, premda potpuno nepismeni, lako zaboravljaju samo da bi se, uz pomoč stranog jezika, za čas mogli uzdiči pred očima gradskog bilježnika. Kazalište kakvo je Vlaho Stulli uveo na dubrovačku pozornicu nije imalo pravih domačih prethodnika i bilo je svojevrsna polemika protiv plačljivih gradanskih komedija kakve su se u to vrijeme pisale svuda, pa i u Dubrovníku. U Stullijevu teatru nema ni velikih firaza ni jakih rečenica, ali zato ima nesputanoga i oslobodenog jezika koji je ovdje potaknut burnim vremenom. I prije je u Dubrovníku bilo gradske sirotinje ali u starý'e doba njezin se glas nije čuo u književnim tekstovima. Stulli, na krilima iluminizma i njegove radikálne socijalne opcije, daje glas do tada šutljivim dubrovačkim siromasima i ostvaruje jedan od najaktivnijih književnih tekstova epohe. Kate Kapuralica naj radikálny a je jakobinska gesta u tadašnjoj književnosti. Iz tog teksta kao da se čuje ona rečenica što ju je dubrovački jakobinac Tomo Bassegli svojemu nasljedniku izrekao na samrtnoj postelji. Ta rečenica glasi Budi čovjek, i ona je sažetak Kate Kapuralice, drame koja je iskoristila jakobinsku mogučnost da se bude čovjek tako što je usred konzervativnog Dubrovnika 1800., onima koji to još nisu znali, řekla da budu čovječniji. Poživ da se bude čovjek u svijetu Kate Kapuralice ne zvuči nimalo gordo jer u tom scenskom svijetu bol duše nije bio pomodni romantičarski Weltschmertz. Na sceni Kate Kapuralice Vlaho Stulli prikazao je
- 161 -
bolesno društvo čiji aktéri u svákom trenutku osječaju fizičku bol, nelagodu i odsutnost sreče. Stullijev scenski svijet nosio je neodoljivi čar modernosti.
Za suvremenike bio je Duro Ferič poeta eruditus i čovjek bez vizija, bio je dobar poznavatelj klasične metrike, onaj koji je parafrazirao psalme i pjesnik koji je na temelju narodnih poslovica napisao zanimljivu zbirku básni. Mnogo se čitao i njegov populárni Opis dubrovačke obale, a bile su konzultirane njegove Elogije posvěcené prethodnim dubrovačkim autorima. Ali Feričevi suvremenici nisu mogli znati da je Ferič bio vizionář koji je savršeno predosjetio pravá pitanja vremena i daje svojim odnosom prema pučkoj književnoj baštini i nacionálnom pitanju najavio sve najvažnije točke skoroga ilirskog preporoda. Bio je čovjek modernih nazora i senzibiliteta. Ljudi koji su Feriča ispratili u grob 1820. tu činjenicu još uvijek nisu posvema jasno razabirali. Za života Duro se Ferič dopisivao javno, ali i posve privatno s mnogim znamenitim filolozima koji su bili zainteresirani za istraživanje južnoslavenskoga folklora. Njegovi kontakti s hrvatskim kontinentalnim filolozima, njegova bliska veza s Bajamontijem, tvorcem studije o Homérovu morlakizmu, njegovo dopisivanje s folkloristom Johannom Mullerom, pokazuju da je on bio prvi Dalmatinac koji je svojim predromantičarskim idejama o národnom geniju dopro do srednje Europe. Nažalost, njegovi pogledi nisu bili toliko utjecajni koliko su samo koje desetlječe poslije to bili oni što su ih iznosili Jan Kollar ili Ljudevit Gaj, Jernej Kopitar ili Vuk Stefanovič Karadžič. Bila je to nepravda prema ovom pisců koji kao daje prerano uočio neke od bitnih smjerova svojega doba. Ferič nije mogao prihvatiti Herderov njemački folklórni nacionalizam prema kojemu su dŕžave bile neprirodne tvorevine, a samo jezik i folklor da su činili národ. Da bi národ bio samo folklomo pitanje i filološka zanimljivost, bilo je Feriču, kao i Bajamontiju i svim drugim dalmatinskim prosvjetiteljima, neprihvatljivo. U njihovo vrijeme nije bilo stvarne hrvatske nacionálne ideologije i njihovi stavovi zato nikome nisu bili agresivni jer oni nisu zagovarali hrvatsku državnost. Ferič zato svojim poslanicama nije dospio onamo kamo je stigao spretniji Srbin Karadžič koji je mogao, samo dvije godine nakon Dubrovčaninove smrti, Janezu Kopitaru, čovjeku vrlo utjecajnom na béčkom dvoru, tendenciozno objasniti kako su sve národne pjesme Južnih Slavena zapravo pravoslavnoga srpskog podrijetla. Ferič na tu neistinu više nije mogao odgovoriti, bio je mrtav, a Karadžič je več bio učinio sve da se prethodna Feričeva nastojanja na jezičnom i folklórnom istraživanju zatru. Opus Dure Feriča privuči če zagrebačke preporoditelje koji če pisca poslije aktualizirati, koji če mu objaviti neobjavljene knjige i isticati njegov panslavizam, njegov romantičarski senzibilitet i njegovu modernost. Da bi Duro Ferič bio shvačen, trebalo je proči puno vremena. A bio je prvi koji je pokušao definirati i odrediti nov i preporoden pojam národa i za laboratory te operacije odabrao je folklórnu baštinu. Njegov rad dokaz je da nije bilo nikakvoga drastičnijeg prijelaza izmedu hrvatskih ranih preporoditelja i njihovih mladih ilirskih nastavljača u Zagrebu tridesetih i četrdesetih godina. I jedni i drugi doživjeli su rezultáte nove jezične, a s tim povezane i političke prakse što suje promovirali francuski i njemački mislioci, a u Europi učvrstila francuska konjica. Ferič se rodio 1739. u skromnoj obitelji, školovao se u Italiji i po povrat-
- 162-
ku u domovinu bio je več glasovit po svojoj navodnoj čudljivosti. Znao je brojne jezike, a naučio je, poput Rastiča, i engleski, tada sve bitniji u humanističkoj komunikaciji. Počeo je pisati razmjemo kašno, u dobi od pedeset godina. Njegov Periegesis orae Rhagusanae u dvije knjige i s više od 3000 heksametara objavljen je 1803., netom prije dolaska Napoleonovih trupa i programatski je piščev hvalospjev zavičaju. On izričito veli da mu nije stalo opjevati strane i egzotične krajeve, niti neke čudesne životinje i biljke nego da mu je cilj fiksirati zavičaj i njegovu svakidašnjicu, njegovu običnost. Rastičeva svojevrsna pjesnička vizitacija obuzeta je merkantilizmom, vrlo je bliska talijanskom pisců Pariniju i njegovu djelu La vita rustica, a nalik je i knjizi Die Alpen Albrechta von Haliera. Feričev klasicistički Opis dubrovačke obale príkaz je krajolika u kojemu je oko piščevo obuzeto antikom pa u svákom težaku prepoznaje satira, u svakoj ruševini vidi ostatak rímske ili grčke palače. Ferič je shvatio propagandnu vážnost poemě Hasanaginica objavljene u Fortisovu putopisu i shvatio je uzroke njezine veliké európske populárnosti. U tom duhu pisao je filologu Miilleru, u tom duhu suradivao je s Bajamontijem, u tom duhu pisao je Mihovilu Denisu, austrijskomu dvorskom bibliotékam. Ferič je vrlo lucidno uočio kako nije dobro kad se národne sličnosti i národne razlike proučavaju tako da se u balkanskih národa pomiješaju jezične s mitološkim srodnostima. Ferič je za razliku od svojih nešto mladih suvremenika, Hidže i Rastiča, imao moderan duh, konzervativizam mu je bio stran i on je bio vrlo blizak suvremenom fiziokratizmu, a njegov klaisicizam nije bio nostalgičan nego je u svému bio zadojen modemim vremenom koje je ovaj pučanin dobro raspoznavao. Bio je preteča ideje hrvatskog romantizma, ideje preporoda koji je naslutio, koji je najavio ali ne i realizirao. U književnosti nije stvorio velikih djela. Njegove zamisli bolje od njega ostvarili su drugi. Latinski pjesnik i ljubitelj starina, bio je jedan od Hrvata koji je najbolje predosjetio senzibilitet novoga doba i njegovu zaokupljenost baštinom. Sve to u Feričevim su tekstovima otkrili tek mladi narastaj i.
Nešto više javnog odjeka od Feriča imao je sa svojim književnim i znanstvenim tekstovima učeni Slavonac Matija Petar Katančič koji je upornije nego drugi zagovarao ilirsko podrijetlo svojega národa; napisao je najvažnije onodobne poetické studije, zatim preveo cjelokupnu Bibliju na hrvatski jezik te napisao dobru zbirku klasicistické lirike. Taj sin valpovačkog čizmara, koji se rodio 1750., svoje formativne godine proveo je na madžarskim učilištima gdje je izučio klasicistickú poetiku, ali je učio i u Osijeku koji je tada postao kulturno središte Slavonije i gdje je on poslije predavao osam godina franjevačkim gojencima. Tu je počeo istraživati jezičnu i povijesnu baštinu, ali kako mu se učinilo da je bolje da bude u blizini dobrih bibliotéka, to se 1788. preselio u Zagreb. Sedam godina potom pozvali su ga da postane profesorom numizmatike i arheologije na sveučilištu u Budimpešti, što je spremno prihvatio. Katančič se i prije neuspješno natjecao za katedru estetike na istom sveučilištu pa je ponudu prihvatio s radošču. Nije, nažalost, imao sreče u sveučilišnoj karijeri jer su ga nakon intriga i valjda zbog čudljive naravi umirovili več 1800. pa je sljedečih dvadeset i pet godina života proveo u dubokoj izolaciji franjevačkog samostana podno budimskih zi-
- 163 -
dina. Tu je nastao njegov prijevod Biblije koji je postumno objavio sljedbenik piščev Grgur Cevapovič; kad je tiskán 1831.-1833., bio je to prvi cjeloviti objavljeni prijevod Biblije u Hrvata. Več bi zbog tog projekta imao Katančič iznimno značenje u kulturnoj povijesti svojega národa. S posebnom opsesijom bavio se pisac istraživanjima prethistorijskog doba hrvatske povijesti, dokazujúci bez čvrstih dokaza da su stari Iliri bili Hrvati. O tomu je 1790. objavio studiju In veterem Croatorum patriam indagatio philologica a koja je poslije potakla čitav val mladih idolopoklonika koji su Katančičev filološki pedantizam uzimali ozbiljno. Katančič jest živio u doba prvih boljih europskih slavista, on jest bio vršnjak Josipa Dobrovskog koji se smatra ocem slavistike, ali on o toj znanosti nekih ozbiljnih saznanja čini se da nije imao. Zbog toga su njegovi filološki izvodi o hrvatskom "ilirstvu" i o etnickom karakteru balkanskih národa počesto gotovo ludični. Mnogo više sreče imao je u istraživanju spomenika rimskog svijeta i tadašnje numizmatike. Ta struka bila je bliska klasicističkoj stráni njegove duše i u njoj je ostavio bitnih priloga. Rano je objavio dobru epigrafsku studiju o vojničkom natpisu pronadenom u okolici Osijeka, dok je geografiji staroga vijeka posvetio svoja najvažnija djela od kojih je Orbis antiquus ex tabula itineraria obznanjen tek pri kraju piščeva života. Važne su Katančičeve spoznaje o narodima koji su u antici živjeli u blizini Dunava pa premda su njegova uvjerenja o ilirstvu Balkanaca bila posvema ishitrena, neka tumačenja antické povijesti i danas imaju težinu. Od znanstvenih djela piščevih još uvijek je čitljiva studija Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum iz 1795., u kojoj s velikom učenošču tumači geografiju i jezik drevnih Panonaca. Filološki i poetološki rad Katančičev, koji je bio okrunjen njegovim prijevodom Svetog pisma, donio je i drugih plodová koji su, žalibože, ostali u rukopisu. Cudesan je tako piščev etimološki ilirski rječnik, prvi takve vršte u hrvatskoj filološkoj literaturi, a i Katančičev latinskohrvatski Pravoslovnih, da je tiskán, imao bi jačeg udjela u budúcim standardizacijama narodnog jezika. Katančič je, nažalost, bio pisac propuštenih prilika pa se zato i moglo dogoditi da njegov prijevod Svetoga pisma ne ude u ozbiljniju upotrebu jer je praksa samo několiko godina poslije odustala od Katančičevih jezičnih prijedloga. Njegov prijevod Svetoga pisma ostao je tako mrtvim slovom na papiru, muzejskim eksponatom vijugave hrvatske potrage za jezikom vlastite Biblije. Slično se dogodilo i najdelikatnijoj temi Katančičevih znanstvenih interesa, njegovim poetološkim studijama. Nikad dosegnuta ali žudena budimska katedra poetike, bila je krivcem što je autorovo bitno poetološko djelo De poesi Illyirica, iz 1817., ostalo neobjavljeno i bez večeg utjecaja na aktuálnu književnu prosudbu domače književnosti. Svoju Knjižicu o ilirskom pjesništvu izvedenu po zakonima poetike na gustih 67 stranica Katančič je namijenio svojemu nikad tiskanom izdanfu Kanižličeve Svete Rozalije. Studija ne samo što je sažeto iznijela osnovna učenja klasicistické poetike nego je i prva relevantnija kritička analiza teksta hrvatske književnosti. Od starijih hrvatskih pjesnika Katančiču su bili poznati Ignjat Durdevič i Anica Boskovic, čitao je, naravno, Kačiča Miošiča i Relkoviča, proučavao je Barakoviča, a na naj više mjesto hrvatskoga pjesničkog jezika postavio je Slavonca Antuna Kanižliča. Osim iz hrvatske književnosti, primjere je crpio iz rim-
- 164-
ske i grčke klasike ali i iz Biblije, pokazujuči dobru obaviještenost i u tadašnjoj teoretskoj misii o književnim tekstovima, njihovoj prirodi i nadasve društvenoj funkciji. Katančičev nauk o kvantitativnoj versifikaciji koji se temeljio na iskustvima madžarskih učitelja, hrvatska pjesnička praksa nije nikad prihvatila ali se poslije ipak pokazalo da neke njegove prozodijske zamisli o dugim i kratkim stopama u hrvatskim stihovima nisu bez osnove jer se u recentnim urbanim dijalektima doista afirmirala opozicija dugih i kratkih slogova. Katančičeva Knjižica o ilirskoj poeziji znala je ponijeti važne romantičarske nagovještaje koji su pod klasicistickom koprenom vidljiviji u piščevim pjesmama na hrvatskom jeziku koje su najviši estetski doseg njegova književnog rada. Hrvatski Katančičevi stihovi sastavni su dio knjige Fructus auctumnalis u kojoj inače ima 39 latinskih i 18 hrvatskih pjesama. Zbirkaje nastala u piščevoj mladosti, pojavila se 1791. i u svojemu latinskom dijelu vježbalište je anakreontskih i horacijevskih prozodijskih nadahnuča, ali je potaknuta i suvremenim političkim dogadajima koje autor komentira. Medu hrvatskim stihovima Katančičevim programatska je polemicka pjesma Satir od kola sudi u kojoj odgovara fiziokratskim stavovima Matije Relkoviča, odbijajuči rigidnu osudu plesanja u kolu jer je prema Katančiču úpravo to bio običaj iz daleké starine, tradicija u kojoj odjekuje antická baština. Katančičev zagovor zlatnog doba u kojemu su zajednički živjeli praslavenski narodi, a zapravo ilirski přeci, sasvim je u duhu starijih humanističkih pohvala narodnih običaj a. To kako Katančič s lakočom prepoznaje u folkloru svojih Slavonaca Dardance i Tračane, kako ples slavonskih snaša miješa s módnom Rousseauovom idealizacijom priprostog života, a sve skupa sa svojom antickom učenošču, sve to stvorilo je mali ali uzoran Katančičev neoklasicistički pjesnički korpus. U ovoga pjesnika vrlo su česti elementi preuzeti iz národne poezije pa se sve što je pisac ispjevao na hrvatskom jeziku može smatrati bitnim nagovještajem romantizma. Nije slučajno da su mladi preporoditelji vrlo cesto pretiskivali úpravo Katančičeve hrvatske stihove. Jer Katančič je i ne znajuči bio jedan od književnih iliraca, bio je njihov slavonski preteča. Katančičeva poezija bila je gotovo bez iznimke povezana s někom od izvanjskih prigoda. Nema u njega kao u starijih Dubrovčana ili Dalmatinaca apstraktnih tema. Katančič je pisac empirije i stvarnost zahvača u njezinoj izravnosti pa je zato poezija ovog franjevca bitno demokratičnija od poezije njegovih domačih prethodnika. Hrvatska njegova zbirka sastojala se od pjesama koje autor označava kao Tambure inostranske, zatim ima u toj zbirci grupa koju zove Popivke národne, onda Petonoge i sestonoge s obzirom na ritam i, konačno, Proste. Jedna od najljepših njegovih pjesama stiže úpravo iz kruga takozvanih prostih pjesama, i to je dražesna Vinobera u zelenoj Molbice dolini, u kojoj se opjevava berba kao daje neki rimski bakanal i kao da su momci i djevojke koji u njoj sudjeluju rimski satiri i satirice, bogovi i polubogovi. Premda se u Katančičevu klasicistickom pjesništvu najudobnije osječao rimski bog Pan, bilo je u njemu mjesta i za ševu, kojoj je pisac posvetio svoju najlirskiju pjesmu, raskrilivši u tijelu malene ptičice sav duh tadašnjeg predromantizma i njegova sasvim novog odnosa prema prirodi i njezinoj duhovnosti. Katančičev je pjesnički svijet smješten na razmede izmedu klasicizma i romantizma i zato je uloga ovoga pjesnika golema. Bio je j a-
- 165-
mac neprekinutog tijeka hrvatskoga poetskog izraza. Bio je pisac s panonskim ishodištem, ali je svojim klasicizmom bio vrlo blizak i európskom mediteranizmu. Njegova malena hrvatska zbirka nije zato tek još jedna od pomodnih interpretacija antičkog svijeta, niti je još jedno prekapanje po memoriji zavičaja nego ostaje upamčena po slobodnijem pjevanju o malim temama. Ona je nagovještaj nove romantičarske emocionálnosti. U teoretskim i povijesnim svojim tekstovima bio je Matija Petar Katančič tvrdoglav, čudljiv i namjemo ludičan. U poeziji njegov glas poprimao je znatnu prirodnost, neku u hrvatskih pjesnika do tada malo poznatu jasnoču, ritam koji ovaj teoretičar književnosti sigurno nije pronašao u knjigama nego u dubinama svojega duha. Ivan Filip Vezdin, Hrvat iz Donje Austrije, pod sam kraj stolječa zasnovao je u několiko enciklopedijskih i pionirskih rukopisa sve važnije grane tadasnje indologije, pri čemu su mu največi domišljaj argumentirani izvodi kojima je pokazao dodire što ih arijski ježici imaju s prastarom sanskrtskom matricom. Vezdinove knjige o različitim aspektima indijske filologije, njegove analize budističkih rituala bile su u svoje doba uvažavane i široko čitane. Rodio se 1748. u austrijskom selu što ga Hrvati i danas zovu Cimov, a prvu poduku primio je u biskupskom gradu tadasnje zapadne Ugarske Šopronu. U Linzu je stupio u red bosonogih karmeličana, uzeo ime Paulinus a Sancto Bartolomeo i pod njim je objavio sve svoje knjige. Neko vrijeme istočne jezike učio je u Rimu ali je ubrzo otputovao u Indiju; u Európu se vratio tek 1789., u godini Francuske revolucije. Odmah je objavio svoju prvu knjigu Sidharubam, prekidajuči dotadašnju praksu rukopisnih gramatika za misionáře. Knjiga je doživjela mnogo kritika jer su ga zavidnici optužili da je plagirao neku njemačku srodnu knjigu. Vezdin je poslije, braneči se, dokazao da on nije plagirao Nijemca nego da su se obojica kořistili istim indijskim izvorima. Godine 1791. objavio je drugo svoje djelo, Systema Brahmanicum, koje se sadržajem i ozbiljnošču posvema dobro uklapalo u liberalno i enciklopedističko piščevo vrijeme. Još je Voltaire naglašavao umnost istočnjaka. Vezdin je u svoj oj analizi jasno pokazao da su zbog stoljetne izoliranosti mnogi elementi istočnjačke duhovnosti sačuvani u izvornom stanju i da su u svojoj dubini vrlo bliski krščanskim temeljima. Vezdin, kad piše o Indiji, radi to na náčin objektivan i sasvim suprotan od uobičajenih misionarskih pretjerivanja. Sve je svoje najvažnije izvore pronalazio u domačim izvorima. U Indiji živio je u vrijeme kad je nastalo slavno englesko Učeno azijsko društvo i kad su ozbiljni znanstvenici počeli proučavati istočne civilizacije. Vezdinove usporedbe Ganješa i Janusa, njegove jezične analogije Istoka i Zapadá, njegove smjele mitološke homologije još se i danas čitaju s interesom jer je System brahmanicum jedan od prvih enciklopedijskih prikaza hinduizma uopče. Knjiga ima tri dijela, i to poglavlje o liturgiji Indijaca, zatim o njihovoj mitologiji i, konačno, o društvu i zakonima koje je Indijcima dao Rama. Za ovoga prosviječenog Europljanina od velikog je interesa bio kastinski sistem daleké civilizacije pa je piščevu pozornost privuklo načelo trojstva u Indijaca, ideja o stvoriteljstvu, održavateljstvu i razoriteljstvu, što je po Vezdinu imalo odjeka u krščanstvu. S posebnom nježnošču opisuje Vezdin najsimpatičnijega boga s indijskog Parnasa, Ganješu, koji ima slonovsku glavu i
- 166-
surlu, koji u ruci nosi starinski ključ te knjigu od palmina lišča i neka je vrsta indijskoga svetoga Jeronima. O tom bogu slonu koji u ruci drži kljovu koja mu je putokaz, napisao je Vezdin ne samo nježne nego i učene stranice. Bio je ovaj austrijski Hrvat još jedan Negromant od Velicijeh Indija, još jedan koji je iz dalekog svijeta donio Europi nepoznati duh Istoka. U njegovo enciklopedističko doba kult Istoka znatno je ojačao i nije bio ništa slabiji od romantične potrebe Europljana da otkriju šifru egipatskih hijeroglifa. Ivan Vezdin nije bio samo tragalac za indijskim šiframa nego je na talijanskom jeziku napisao i opsežno putopisno djelo Viaggio in Indie orientali. Izišla 1796. i převedena na njemački, francuski i engleski jezik, ta putopisna knjiga svakako je najvažniji hrvatski putopis prije Nemčičevih romantičarskih Putositnica. Ivan Filip Vezdin nije bio značajan samo po tomu što je u Európu donio prve provjerene činjenice o indijskoj duhovnoj stvarnosti nego je znamenit stoje dotadašnjoj nesigurnosti dao doprinos svjedoka kojemu se moglo vjerovati. Indija je nakon Vezdina bila oslobodená dotadašnje tajnovitosti i negativnih konotacija. Úpravo u desetlječu u kojemu je Vezdin objavljivao svoje knjige o Indiji, ljudimaje postajalo sve jasnije da su udaljenosti izmedu kultura i kontinenata sve manje i sve nebitnije. Po tomu Vezdin je glasnik romantičarskog mondijalizma. U tomu bio je radikalan pa je donio Europljanima vijest kako nisu više kulturno središte svijeta. Kad govori o svojim indijskim domačinima, Vezdin ih uvijek opisuje s blagošču tako tipičnom za tekstove ovoga bosonogoga karmeličanina. On sam kao da je uživao u smirenosti svojih domačina, u njihovim otmjenim pokretima. Istakao je da je vidio předivné brahmanke, da imaju lijepe i duge kose, crne oči i da su im tijela vilka i razvijena, da se peru dva puta na dan i da tijela svakoga dana mažu kokosovim uljem i jajima, da predivno mirišu. Klasicistickom oku Vezdinovu nije mogla promači ljepota tih dalekih žena, ali mu nije promakla ni njihova oštroumnost i slikovito izražavanje, sklonost opsežnim razgovorima, njihova skromnost i blagost. U svojemu putopisu Vezdin je stvorio knjigu o ljudima koji su, kako je još Marin Držič, pišuči o Indiji, uočio, ljudi blage i mime čudi. Doduše, Vezdinu nije promaklo da su Indijci brzi na obečanjima i da ih ne izvršavaju uvijek, primijetio je da su oholi i da se lako vrijedaju ali da su, kad su uplašeni, ponizni i poslušni. Zapisao je ovaj oštroumni promatrač da su Indijci, što ih je upoznao, mirni i himbeni kad se ne mogu osvetiti, ali neumoljivi i osvetoljubivi čim im se za to pruži prilika. Vezdinov putopis po svému je objektivna i vrlo dobro napisana knjiga, rijetka zbog svojega predmeta kao i zbog autorove oštroumnosti, jedan od slavnijih putopisa svojega doba. Ovaj hrvatski književnik koji je pisao talijanskim i latinskim jezikom, i koji je bio roden u njemačkom i madžarskom jezičnom okruženju, napisao je i jedan životopis sv. Terezije Avilske na mješavini malajalama i sanskrta. Bio je još jedno od hrvatskih jezičnih čuda. Isto bi se moglo reči za književnika i avanturista, političara i filozofa Andriju Dorotiča koji nije putovao predaleko od domovine, ali je ipak proživio jedan od najuzbudljivijih književničkih života uopče. Rodio se 1761. u Sumartinu na Braču i za života je u istoj mjeri i oduševljavao koliko i iritirao suvremenike. Život mu je bio multiplikacija političke slutnje kojoj se vračao čitavog života, ostvarenje tada opasne ideje zbog koje je prečesto bio
- 167 -
osamljen, ideje zbog koje je ovaj franjevački redovnik i profesor teologije za života pristajao biti vojnim zapovjednikom, a jednom čak i šéfom tajne policije. Njegova je politička ideja bila jednostavna i temeljila se koliko na vlastitom negatívnom iskustvu s jakobinizmom toliko na osobnom konzervativizmu. Ograničenje Dorotičevo bilo je od sličnog materijala od koj ega su bila gradena ograničenja mnogih modernih hrvatskih rodoljuba. Hrvatstvo se, ako se u tím starijim razdobljima uspjelo artikulirati, jedino i moglo iskazati glasom konzervativizma, i to zato jer toj ideji drugih prostora nije ni preostajalo. Pogledi Dorotičevi rezultanta su dotadašnjih franjevačkih zamisli o zajedništvu hrvatskih identiteta s ove i s one strane Velebila, s ove i s one strane rijeke Save. Dorotič je djelovao u vrijeme bezvláda koje je u Dalmaciji nastúpilo odmah nakon propasti Venecije 1797. Úpravo se tada pred národom koji se s razlogom osječao zbunjenim, koji se našao izmedu više identiteta i mnogo starih i novih gospodara, pojavio Dorotič kao vidoviti ali nereálni zagovornik jedinstva svih hrvatskih pokrajina i tumač njihove povezanosti s ugarskom krunom, a tíme i s Austrijom. Dorotič je znao misliti logički jer je bio dobar filozof, ali je bio i čovjek praktičan pa njegovo hrvatstvo nije bilo strhováno niti je bilo maglovito i mitološko. Svoj je konzervativizam prilagodio liberalizmu tadašnjega zagrebačkog biskupa, masona, Maksimilijana Vrhovca i s njime se dobro dopunjavao kad god je bila riječ o aktualnoj ideji Europe nacija. To kako se konzervatívni Dorotič ipak dobro snalazio u izvorno jakobinskoj nacionalnoj ideji, ostat če zauvijek tajnom ali i glavnim energetskim vrelom oko njegova čudesnog života. Bio je njegov glas politički preuranjen jer Dorotič je više od osječaja za pravi trenutak bio preteča hrabrom i takoder preuranjenom Josipu Mačiču, snovitom i nereálnom Anti Starčeviču i pragmatičnom Ivanu Mažuraniču. Prve je škole učio u zavičaju, a poslije je studirao u Italiji, i to na dobrim katedrama u Perugi i u Rimu ali je zbog nemira koji su u revolucionarno vrijeme potresali Papinsku državu, došao 1795. u Veneciju; kad se njezina nezavisnost ugasila, vratio se u Dalmaciju gdje je bio vjesnik mletačke propasti. Tu je u opčemu metežu pred javnost izišao s prvim političkim tekstom u kojemu potíce na otpor protiv nove mlitave vladavine i poživa národ dalmatinski da sam odlúči o svojoj sudbini; izlaže ideje o potrebi povezivanja Dalmacije s ugarskom krunom i s ostalim kontinentalnim hrvatskim područjima. Stanovití! podršku ipak je dobio pa putuje od juga do sjevera Dalmacije propovijedajuči svoj politički ideál. U Karinu zajedno s pravoslavnim svečenstvom Dalmacije organizirao je narodni sabor koji je predložio austrijskom caru sjedinjenje Dalmacije s ostalim hrvatskim zemljama. Odlazi u Beč u audijenciju ali ostaje usamljen jer ga tada nije podržavala ni intelektuálna ni poslovna domača elita kojoj je odgovarao status quo i koja je životarila u zbunjenosti izmedu hrvatske, talijanske i germánske kultuře. Ta elita sve je više pristajala na ideju o Dalmaciji kao samostalnoj regiji, zemlji koja treba da je spojnica izmedu oponentnih etničkih svjetova. Prve Dorotičeve političke akcije datiraju još prije ulaska Napoleonovih trupa u Dalmaciju i Dubrovnik. Vrátivši se iz Beča, malo je ohladio svoju političku užarenost, ali se pred francuskim kopitima, a osobito za vrijeme preuzimanja vlasti u Dalmaciji, u njemu 1806. probudio politički nerv pa uzima oružje i postaje vojnički zapovjednik u otporu
- 168-
Francuzima. Za glavom ovoga književnika bila je raspisana tjeralica s nagradom od 100 dukáta, a cijena mu je još i porasla kad je s austrijskom vojskom ovaj filozof ušao u Knin. U Dalmaciji zavladala je tek tada anarhija. Francúzi su s mukom održavali vlast, austrijskaje vojska prodrla sve do Poljica. Dubrovnik je bio okupiran, Rusi su se iskrcali na dalmatinske otoke, a u Boki kotorskoj vodile su se borbe izmedu Rusa i Francúza. Mimije nije bilo ni u Banskoj Hrvatskoj, o čemu svjedoče uznemireni dnevnički zapisi zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca. Kad se kaotično stanje u Dalmaciji smirilo, za Dorotiča su nastúpila teška vremena pa se odlučio na bijeg i dospio u Zagreb gdje je neko vrijeme bio šéfom tajne policije, a onda su uslijedila njegova čudna putovanja; preko Bosne, Rumelije, Skadra, Krfa i Drača stiže 1811. na Vis, i to úpravo u vrijeme engleske okupacije toga otoka. Cim se francuski poraz počeo jasno nazirati, odluči Andrija Dorotič krenuti u Bosnu i tamo još jednom pokušati pobuniti národ. Ali tu uglavnom i završava životni roman književnika Dorotiča koji je posljednju epizodu opisao u zasebnoj knjizi tiskanoj 1815., a koja se zove Krátko iskazanje jednoga dogadaja i koju je posvetio austrijskom caru jer mu je ovaj udijelio bogatu mirovinu. Vlasnik mirovine s raspletom političkih dogadaja nije bio najsretniji. Njegova Dalmacij a več je 1815. s Dubrovnikom postala dio nasljednih carskih zemalja i ostala je još zadugo odcijepljena od ostalih hrvatskih zemalja. Dorotič se razočaran tada vrača na svoj Brač gdje osniva zakladu za siromašne. U svoj emu napornom životu kroz koji kao da se odsijava čitava onodobna hrvatska povijest radio je intenzivno na književnim i filozofskim tekstovima. Njegov antifrancuski stav uočljiv je u kračoj latinskoj raspravi o čovjeku, Philosophicum specimen de hornine, koja je nastala šest godina nakon Francuske revolucije. Dorotič je autor jedné pjesme iz 1815. u kojoj je u tonu národne tužbalice negativno prikazao francusku vlast u Veneciji i gdje nagovara austrijskog cara da zaposjedne dalmatinske gradovi i pripoj i ih ugarskoj kruni. I u Pismi upravljenoj svim Dalmatinom govori o pogubljenju francuske kraljevske obitelji, kritizira borbu jakobinaca protiv Crkve, ismijava prsatu francusku Mariannu i smiješna stabla slobode na gradskim trgovima. Postoji niz deseteračkih Dorotičevih pjesama koje su antifrancuski pamfleti, a posebno je zanimljiva pjesma o pogibiji Spličanina Jurja Matutinoviča koji je bio pristaša jakobinaca i kojega je konzervatívni splitski puk linčovao. Cini se da su Dorotičeva i Písma od Napoleona koja su se objavljivala kao svojevrsna dopuna mladih izdanja Razgovora ugodnoga národa slovinskoga Andrije Kačiča-Miošiča. Bio je Dorotič dobar filozofski pisac. U politici je bio konzervativan; u filozofskim svojim rukopisima ljubio je istinu. Tvorac je golemoga rukopisnog filozofskog opusa u kojemu tumači Descartesa i Leibniza, Kopemikov heliocentrizam i Newtonovu fiziku. Na više od četiri tisuče stranica Dorotič je izložio mnoge aspekte svoje zavidne obrazovanosti. U spisu Tractatus de passionibus seu affectibus iznosi zanimljivu teoriju o odnosu srca i strasti, ljubavi i mržnje. Slutio je i nove fizikalne zákone, predosjetio je uzburkanost odnosa izmedu neživé i žive prírode. Shvatio je da kvantitatívni faktor odreduje kvalitetu molekularnih zbivanja pa je to novo učenje o energiji prenio i u svoj vlastiti život. Mislio je čisto i geometrijski, mislio je energično pa je njegov geopolitički doživljaj hrvatske bu-
- 169-
dučnosti začudan i u svákom slučaju neobično vidovit. On u Dalmaciji nije, poput Maksimilijana Vrhovca u Zagrebu, bio biskupom. Uza se nije imao ni Sabor ni snažné pojedince, njegovi proglasi nisu se čitali kao službeni dokument. Bio je usamljeni zagovornik jedné preuranjene ideje. Njegova duhovna znatiželja koja se udružila s vulkanskim temperamentom stvorila je rastrgano i ne uvijek sistematično književno djelo i porodila jedan od najzagonetnijih života hrvatskoga ranog romantizma.
Dorotičevu politickom konzervativizmu bio je donekle blizak najbolji dramski pisac hrvatskog prosvjetiteljstva, Zagrepčanin Tituš Brezovački. I on je imao negativan odnos prema političkim i kulturnim projektima francuskog jakobinizma ali i radikálni doži vij aj jedinstva hrvatskih zemalja. O tomu, doduše, tragova nema u dramskom opusu ovoga čudljivog klerika ali ih je mnogo u nj ego vim latinskim i hrvatskim stihovima. Rodio se 1757. i nakon studija u Pešti i profesuře u Varaždinu radio je kao biskupijski svečenik u Zagrebu gdje je bio u sukobu s biskupima koji su tvrdili da mu mise prekratko traju, da se ne priprema za propovijedi i da ne živi u skladu sa sakramentima. U stihovanoj književnoj ostavštini Tituša Brezovačkog ističe se programatska latinská elegija s naslovom U tok triju se stará, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koju je posvetio banu Ivanu Erdodvju s nakanom da hrvatske zemlje ne bi ostale bez svojih kruna, a i bez kralja Leopolda Ugarskoga. Nastala u vrijeme donošenja važnih odluka o samostalnosti hrvatskoga j avnog života, ali i u vrijeme sve vece vezanosti s Ugarskom, ta pjesma Tituša Brezovačkog jedan je od najjasnijih istupa protiv sve jače i agresivnije madžarizacije. Ono što tadašnjim hrvatskim političarima nije bilo jasno Brezovački je vidio sa savršenom preciznošču. Lucidna je i pjesnikova satira Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči koju je cenzura zbog političke izravnosti zabránila. Brezovački je opsesioniran odupiranjem ugarskoj najezdi koja je bila potaknuta idejama Francuske revolucije i njezinim etničkim programom. Hrvati su u tom trenutku morali birati izmedu madžarske verzije jakobinizma i autohtonih ideja o samostalnosti, izmedu utapanja u modernu madžarsku naciju i borbe za vlastiti identitet. Tragedijatog naraštaja bila je što u isti mah nije mogao izabrati jedno i drugo nego se morao odrediti izmedu jakobinstva i nacionalnih interesa, i u tome što su samo rijetki znali pronači ravnotežu. Brezovački je više od postizanja osobne ravnoteže znao naslutiti narodnu budučnost. Jezično su vrlo vidovite dvije njegove deseteračke pjesme Uspominak upelavanja milosrdne bratje i Pisma Juri Rožicu u kojima nasljeduje jezik i dikciju Andrije Kačiča Miošiča i pokazuje da pitanje jedinstva hrvatskih zemalja nije samo politicko nego prije svega kulturno pitanj e. U tomu Brezovački nije bio usamljen. U nj ego voj blizini srodne je poglede izložio i Karlovčanin Josip Sipuš u knjizi Temelj žitné trgovine, u kojoj je 1796. zastupao ideju da tri hrvatska dijalekta moraju nači svoj srednji i od svih prihvačeni standard. Sipuš piše iz ozračja nacionálne ideology e francuskih revolucionára ali i iz želje da jezičnom unifikacijom podupre jačanje trgovine u hrvatskim zemljama i da afirmira njihovu medusobnu povezanost. Sipušev spis, samo naoko ekonomski, bio je podrška onima koji su poput Tituša Brezovačkog stvárali čvrsto tlo za kasniji narodni i jezični
- 170-
preporod. Premda mu je rad u području političkog vizionarstva vrlo važan, ostat če Brezovački prije svega zapamčen kao odličan dramski pisac. Prvi njegov dramski tekst Sveti Aleksij objavljen je u Varaždinu 1786. i slijedi strukturu tadašnjih školskih isusovačkih dramatizacija svetačkih života. Ta razina i nije najvažnija u tom prvjencu Tituša Brezovačkoga koji je više od svega drama onodobnog sentimentalizma. To je tekst u kojemu se kroz četiri čina priča povijest o čovjeku koji je usred konzumacije prve bračne noči napustio voljenu ženu pa je onda on, bogataš, odlučio živjeti životom siromašnog pikara. Na kraju se neprepoznat vratio u očinski dom gdje je na koncu, kao prosjak, pod stubama očinske kuče doživio dirljivo prepoznavanje, a sve u duhu Aristotelove dramaturgy e i dostojno Odisejeva povratka Penelopi na Itaku. Drama o svetom Aleksij u genre je slika onodobnog života, u njoj ima dobrih komičkih prizora i ona je bitna inovacija u onodobnomu hrvatskom kazališnom životu. Još su važnije bile druge dvije komedije Tituša Brezovačkog koje su nastale u Zagrebu nedugo prije piščeve smrti 1805. U tročinskom Matijašu Grabancijašu dijaku pisac se inspirirao pokladnim i pučkim teátrom i njegovom grotesknošču. Matijaš koji je izučio dvanaest škola ali i onu trinaestu u kojoj se studirala magija, varijanta je zagrebačkoga Fausta koji se našao u središtu ove drame koja miješa stilove i tonové, u kojoj se dodiruju najraznorodniji sadržaji i u kojoj se s dotad nepoznatom realističnošču ocrtava društveni život Zagreba, tada več središnjeg hrvatskoga grada. U dramskom svijetu Grabancijaševu ima mnogo karnevalskog ludizma, animalnih pretvorbi, lakrdijašenja, batinanja i pljuvanja. Drama je někom vrstom obrnutog moraliteta u kojemu se sudi ljudskim manama i vrlinama i gdje se apstraktne osobine uvlače u karnevalsku stvarnost. Brezovački u Matijašu nije stvorio revolucionarnog Figara iz čijih bi usta trebalo čuti prosvjetiteljske ideje. Scenske žrtve Grabancijaševe nisu ideje nego su primjerci iz zagrebačkoga antropološkog muzeja. Ta komedija kad je 1804. napisana i izvedena, bila je do tada najuvjerljivija scenska slika malogradanskog Zagreba. Posljednji piščev književni tekst je komedija Diogenes ili sluga dveh zgubljenih bratov kroz čijih pet činova pisac na náčin tada pomodnih plačljivih komedija razvija priču o dvojici izgubljene brače. Brezovački ne prihvača radikálni zaplet o razdvojenoj brači koja bi zato jer su blizanci, a zbog fizičke sličnosti, upadala u neobične i vrlo neugodne situacije. Odbacuje shemu o dobrom i o dijaboličnom bratu jer ga nije zanimala komedija situacija nego dobrota njegove scenske brače i njihovo završno sentimentalno prepoznavanje. Svoj glas smjestio je autor u figuru Diogeneša koji je sluga dvojice gospodara ali na koncu i pronadeni sin, onaj koji je dramu počeo kao sluga, a završio je u sentimentálnom ključu onodobnih larmoyante komedija izgovarajuči tekst o dobroti i govoreči glasom razuma i sentimenta. Diogenes, taj izgubljeni scenski sin, bio je u svému vrlo srodan Titušu Brezovačkom, takoder izgubljenom sinu hrvatskog teatra, rasnomu dramskom piscu koji nije imao pravú pozomicu. Bio je Brezovački politički vizionář koji nije imao političare daga slijede, bio je svečenik u epohi antiklerikalizma, u vremenu u kojemu to nije bilo najpoželjnije zanimanje. I uza sve proturječnosti ostavio je čvrst i utjecajan opus jer u svojim kazališnim nastojanjima nije bio usamljen. Sačuvalo se, naime, iz njegova vremena čak tridesetak
- 171 -
komedija pisanih kajkavskim dijalektom, pretežito za potrebe sjevernohrvatskih sjemeništa ali ponekad i za nešto otvoreniju scénu Plemičkog konvikta na zagrebačkom Gradecu. Večina tih dramskih tekstova nije bila izvorna. Pisci su posezali za njemačkim suvremenim autorima, najčešče za Kotzebueom čija je Papiga bita hit, ponekad i za Talijanom Goldonijem po kojemu je napravljen Ljubomirovič ili priatel pravi, te jednom i za Moliereom od kojega je preuzeta tema o gradaninu plemiču u vrlo dobro napisanim dnima Barona Tamburlana. U izvedbama tih adaptacija koje su bile lokalizirane u zagrebačku ili krapinsku, varaždinsku ili čakovačku sredinu žene nisu glumile pa je to bitno utjecalo na stanovité redukcije i pojednostavnjenja koja su anonimni pisci tih drama bili prisiljeni poduzimati.
U Veneciji u vrijeme ulaska francuskih trupa, i baš u isto vrijeme kad je Andrija Dorotič kretao u svoju frenetičnu političku djelatnost i dok je Brezovački pisao svoje kajkavske komedije, bilježi Zadranin Ivan Kreljanovič svoje razmjerno vážne teatarske uspjehe. Roden 1777., taj frankofil, obožavalac Napoleona i Francuske revolucije, koji je inače dobro poznavao mnoge dalmatinske sredine, za scénu mletačkog teatra San Giovanni Grisostomo napisao je izvomu tragediju Orazio koja je doživjela za ono doba čak osam rekordnih izvedaba. Mladi se pisac poslije i sam čudio zašto su njegovu drámu koja je nastala pod izravnim utjecajem Talijana Alfierija i koja je bila nekom vrstom redukcije istoimene dráme Francúza Corneillea, toliko silno hvalili i postavljali na scenama u Veneciji i u drugim talijanskim gradovima. U doba svoje kazališne sláve ovaj, inače zlosretni Dalmatinac, napisao je i komediju u kojoj je on, oduševljeni zagovomik galskih novotarija, ismijavao pad Venecije i Dalmatince koji nisu ništa razumjeli pa su se digli da oružjem brané svoju dojučerašnju tlačiteljicu. Bio je Kreljanovič jedan od najžeščih hrvatskih frankofila, pomalo nalik čudnom Dubrovčaninu Franu Dolciju koji je u vrijeme upadá Napoleonove vojske u Dubrovnik nagovarao na Cetinju crnogorskog vladára iz roda Petroviča da mu je bolje posiati saveznik Francúza nego Rusa. Dolcija su zbog tih ideja u jednom cetinjskom samostanu mučki ubili. Crnogorcima su se njegove prozapadne ideje, a on je napisao i jednu proznu knjigu o demokraciji i slobodi, činile izrazito radikalnima. Kreljanovičevo frankofilstvo i njegov književni klasicizam bili su barem jedno vrijemo u skladu s proklamiranom politikom i klasicistickom umjetnošču što ju je Europom širila Napoleonova soldateska. Energija te politike prekratko je trajala, skori neuspjeh Napoleonov slomio je Kreljanovičev duh. Piščev kasniji dramski rad nije se bitno udaljio od klasicistické poetike njegova prvjenca o Horaciju. Tragedija Manlio Capitolino, objavljena 1807. i poslije cesto izvodena, bila je napisana u domovini, kamo se Kreljanovič nakon studija vratio i gdje je za francusku administraciju obavljao ugledne dužnosti. U vrijeme proglašenja Napoleonovih Ilirskih provincija ovaj plodni pisac objavio je i dva sveska svojega životnog djelaMemorie per la storia delia Dalmazia u kojemu je temeljito iscrpio svu prethodnu literaturu o predmetu, naglašavajuči da su Dalmatínci zasebna nacija te ispisujuči njihovu povijest kao zbirku fŕagmenata o hrabrom suprotstavljanju uzurpatorima koji su po njemu redovito bili slavenskoga ili teutonskog podrijetla. Za Krelj ano viča hrvatski jezik samo je jedan od aspekata dalmatinskog
- 172-
identiteta. Uza sve svoje hirove Kreljanovic j e pisac moderne lektire. Poput Rousseaua inzistirao je na individualnoj osječajnosti koja po njemu uvijek mora biti u harmony i s načelima društvene zajednice. O Slavenima govorio je s animozitetom, ali se ipak osječalo da psovke izriče s osječajem pritajene zbunjenosti što tako loše govori o sebi samome. Ivan Kreljanovič, živeči u Zadru, družio se s večinom tadašnjih dalmatinskih intelektualaca, o čemu je sačuvana bogata dokumentacija. Ipak, osječao se usamljenim i sve više razočaranim zbog slaboga ekonomskog i kulturnog položaja Dalmacije. Jednom prijatelju pisao je: "Trijumfirali su závist i kleveta." Ne snalazeči se u novim uvjetima, posebno nakon početka austrijske vladavine, ovaj se frankoŕil odlučio na deifinitivni odlazak iz domovine. Godine 1818. seli u Italiju gdje s obitelji živi u jednom selu nedaleko Venecije. Tu piše niz danas zaboravljenih ali u ono doba popularnih libreta u klasicistickom duhu. Neko se vrijeme Kreljanovič zanosio željom da převede Gunduličeva Osmana na talijanski jezik. U Venetu živio je intenzivnije nego u Zadru, njegove književne ideje koje su sačuvane u brojnim pismima i danas su vrlo zanimljive te svjedoče o burnim dogadanjima u nj ego voj nutrini. Bilježio je kritické opaske o Gunduličevu epu, maštao o postojanju Biblije napisane na, kako veli, "našem starodrevnom slavenskom jeziku" koju je želio pronači i proučiti taj zaboravljeni jezik. U Venetu nekadašnji klasicist preobratio se u romantičara. Iz Veneta dopisivao se sa Srbinom Pavlom Solaričem rodenim u Pisanici, koji se školovao u Veneciji i koji se ništa manje od Kreljanoviča nije zanosio fantazijama o Skitima, Sarmatima, Hazarima i Ilirima. Zanimljivo je da je Kreljanovič u Venetu čitao i "nekoga Stefanoviča", dakle Vuka Karadžiča, pa je u njegovim zapisima národne poezije nailazio na mjesta koja da su, po njemu, bila puno uspješnija od monotonih tirada u inače patvorenu Ossianu. Ivan Kreljanovič bio je učen književnik, dobro informiran, ali se u domovini osječao izgnanim. To stanje pomračilo mu je um pa je nakon niza napadaja bjesnila, nekadašnji dramatičar i povjesničar autonomaške Dalmacije bio 1825. silom smješten u závod za umobolne u Mlecima; u tom závodu ostao je do smrti 1838. Tek ponekad dolazio je svijesti i, kako kaže jedan svjedok, govorio je o slávi koju je dosegao u vrijeme dok je sjala Napoleonova zvijezda.
Sin francuskoga konzula Marko Bruerovič, koji je niže škole završio u Dubrovniku, bio je predodreden da živi u několiko jezika. U Dubrovniku je mladoga Francúza podučavao književnik Duro Ferič, pisac tekstova s romantičarskim senzibilitetom. Nešto jezičnog obrazovanja primio je u Ravenni, gdje je učio na tamošnjemu plemičkom kolegiju. Premda mu je francuski bio materinji jezik, najviše je pisao na hrvatskom i talijanskom, a sačuvalo se i nešto njegovih latinskih tekstova. Prigodnice je sastavljao još u dječačkoj dobi, a sudjelovao je i u radu mondenoga Comical duba u Dubrovniku, gdje su jednom izveli i francusku farsu Maitre Pierre - Pathelin i gdje su njegovali kulturu engleskog jezika. Poput oca, i mladi je pjesnik ušao u državnu službu pa je u Trávniku 1804. bio francuskim konzulom. Ondje se oženio po muslimanskom obredu Travničankom, a kad je ona umrla, oženio se u Dubrovniku svojom služavkom Marom kojoj je i poslije posvečivao čeznutljive ljubavne pjesme. U vrijeme pada Dubrovni-
- 173 -
ka i za francuske vladavine napustio je Grad da se ne bi zamjerio prijateljima, pa je u Skadru neko vrijeme bio francuski konzul. Nakon Napoleonova pada, u vrijeme austrijske vlasti, nije mu bilo moguče isposlovati potvrdu za konzulsko mjesto u Dubrovniku pa je odlučio preseliti se u Pariz. Ondje se družio s Antunom Sorkočevičem, tadašnjim dubrovačkim konzularnim otpravnikom i povremeno pisao duhovite poslanice starim hrvatskim prijateljima. Godine 1823. konačno je imenovan konzulom u Tripoliju, ali se na putu razbolio te se iskrcao na Cipru i ondje umro. Bruerovič je za života malo objavljivao, i to najčešče talijanske prigodnice. Sav njegov opus na hrvatskom jeziku razbacan je po knjižnicama Praga, Pariza i Petrograda i ostao je netiskan. Piščeve epištole prijateljima, zatim zbirka koleda i karnevalskih pjesama te mali kanconijer ljubavnih stihova glavne su sastavnice Bruerovičeva opusa. U tim tekstovima velikom su svježinom objedinjeni duh starih dubrovačkih maskerata, zvuk uličnih popjevaka i iskustva modeme romantičarske poezije. Njegovi Zvjezdoznanci su suvremena koleda u kojima maškare opremljene Herchelovim cjevočnikom dolaze pod prozor gospodičnama, a maskerate Cupe i Spravljenice mogu se u skladu sa socijalnim programom piščeva vremena čitati kao dirljivi zborovi poniženih dubrovačkih sluškinja. S mnogo sarkazma i romantičarske ironije napisane su Bruerovičeve poslanice prijateljima. Uzbudljiva je jedna poruga posvěcena poljskom mineralogu i botaničaru knezu Sapiehi. Za vrijeme boravka u Trávniku skupio je niz narodnih pjesama od kojih se neke, poput one koja počinje stihom Šidila moma kraj mora, ubrajaju medu najljepše hrvatske ljubavne pjesme. Poslanica Mara zlato, dušo Mara najavljuje mlade romantičarske popijevke Stanka Vraza i Petra Preradoviča. Bruerovič je autor i komedije Vjera iznenada u kojoj se pojavljuje čvrsta figura smiješnog zavodnika cicisbea. U toj komediji dubrovačka se sredina ismijava ali ne radikalno nego na razblažen i plačljiv náčin tako da se na kraju i nevjemoj gospodi nudi mogučnost za kajanje kako bi grešnica nakon obveznih suza bila primljena u društvo. Vjera iznenada dobar je primjerak sentimentálne gradanske komedije i sve do Senoine Ljubice ostaje jedinim uspjelim hrvatskim djelom u tom žánru. Bruerovičev opus je nastajao u piščevoj životnoj rastrganosti i teško mu je pronači homologija u tadašnjoj europskoj književnosti. Ovaj naturalizirani Dubrovčanin pisac je s ironijskim pomakom. Bio je vjesnik romantičarskih emocija, što se najbolje vidi u njegovim poslanicama i maskeratama, bio je pjesnik prigode i sretnog trenutka. Daleko od suvremenih pjesničkih škola ali ne i gluh na romantičarsku modu, bio je svjesno okrenut dubrovačkoj pjesničkoj tradiciji. U tom mu je smislu programatska pjesma Satira u kojoj taj rodeni Francúz ustaje protiv domorodaca u Dubrovniku koji zapuštaju hrvatski jezik. Bio je Marko Bruerovič jedan od preteča hrvatskoga nacionalnog romantizma. U bogatoj romantičarskoj produkciji dalmatinskih autonomaša opus Trogiranina Marka Kažotiča ostavljen je da tavori izmedu talijanskog zaborava i hrvatskog nerazumijevanja. Taj požudni čitatelj Manzonija i Scotta koji je več 1833. objavio svoj prvi povijesni roman, Milenco e Dobřila, za razliku od svojih dalmatinskih srodnika otvoreno i iskreno pokazivao je oduševljenje za dalmatinski prostor i svoje vrijeme. Kažotič, roden 1804., pripadao je narastajú Dalmati-
- 174-
naca koji su maštali federalno uredenje Italije i koji su sudbinu tada austrijske Dalmacije vidjeli u političkoj nezavisnosti i u prosvjetnom plurilingvizmu. Lokalno rodoljublje i dalmatinstvo bilo je jako u primorskim gradovima koji su sve do Kažotičeva rodenja imali tradiciju municipálně samouprave i koji su stolječima bili odvojeni od ostalih hrvatskih zemalja. Kako su ti gradovi sve više stjecali širokú slavensku pozadinu i kako je u njih pristizao sve veči broj talijanskih useljenika, njihova je duhovna elita počela artikulirati ideju o posebnoj dalmatinskoj národnosti, o zemlji odvojenoj od morlačke, dakle slavenske nacije. Ta dalmatinska nacija imala je za te ljude drukčiji identitet od talijanskih pokrajinskih formacija, a njezina različitost nije u starijim epohama uvijek smetala ni Mlečanima ni Francuzima, a u Kažotičevo vrijeme niti Austrijancima. U toj izmaštanoj dalmatinskoj naciji djelovao je niz vrlo zanimljivih književnih osobnosti, ljudi koji su književnim radom svojemu etnickom otoku pridávali karakteristike modemoga povijesnog i lingvističkog identiteta. Da je medu tim Dalmatincima bilo i onih koji su imali protutalijanske ispade ne treba naglašavati, i daje medu tim talijanašima bilo obožavatelja austrijskog cara stvar je po sebi logična. Uostalom, i najglasovitiji Dalmatinac u romantičarskoj epohi, Sibenčanin Niccolo Tomaseo, autor iznimno važnoga talijanskog i hrvatskog opusa, odbio je, kad je konačno stvořena unitarna talijanska država, zatražiti njezino državljanstvo. Partikularizam Dalmatina iz prve polovine 19. stolječa izvorni je dio hrvatskoga nacionalnog identiteta, a njihov književni rad, premda najčešče na talijanskom jeziku, sastavni je dio hrvatske književnosti. Plemič Kažotič školovao se u rodnom Trogiru, zatim u Splitu i Zadru, a onda u Beču; poslije je živio neko vrijeme u Veneciji i u rodnom gradu. Rádio je u Zadru kao urednik službenoga austrijskog lista Gazzetta cli Zara, i to sve do smrti 1842. Bio je dobro obrazován jer je odrastao uz knjižnicu obitelji Cippico s koj ima je bio u rodu, a poslije je posudivao knjige od učenih trogirskih Garagnina kod kojih je upoznao francusku i talijansku romantičarsku lektiru. Novinař Kažotič pisao je lako i bio je u svojim romanima blizak tada popularnim sentimentalnim romanopiscima. Imao je malobrojnu publiku. Citali su ga isključivo dalmatinski zemljaci, a u drugim hrvatskim ili talijanskim krajevima nije imao znatnijih uspjeha. Njegov prvi roman o ljubavi Miljenka i Dobrile pripovijeda priču poznatu u lokalnoj kaštelanskoj predaji o dvije zavaděné obitelji koje, da bi zauvijek rastavile zaljubljenike, pošalju mladica u Mletke u vojsku, a djevojku udajú za drugoga. Obred neželjenog vjenčanja prekida Miljenko s mačem. Dobřila koju nakon toga pošalju u samostan benediktinki, a Miljenka u progonstvo, jedné olujne večeri uspije sresti svojega dragoga. Oni se tajno vjenčaju, a onda uslijedi romantični zaplet koji oboje odvodi u brzu smrt i u zajedničku grobnicu. Kažotič je jednostavnu ljubavnu priču ispričao manirom romantičarskih pripovjedača, s mnogo lirskih odlomaka i vrlo brzim razvijanjem melodramatične radnje. Njegov drugi roman // bano Horvath, objavljen 1838., opisuje dogadaje iz 14. stolječa kada je došlo do pobune brače Horvat. Tema romana bila je bliska idealima Kažotičeve generacije i tiče se autonomije dalmatinskih komuna. Vezan za vrlo škrte povijesne izvore, Kažotič u ovaj roman nije uspio unijeti onaj romantizmu tako blizak ironijski otklon. Njegova priča, koja počinje smrču kralja Ludo-
- 175 -
vika a završava pogubljenjem pobunjenika, obiluje opčim mjestima i u usporedbi s prvim piščevim románom jediná joj je važnija novost što uvodi niz mračnih prizora, tamnih slika i drastičnih opisa proganjanja i silovanja. Duhovno ozračje u romanu Miljenko i Dobřila bilo je čisto i prosvjetiteljsko, dok je u knjizi o banu Horvathu ono postalo mračno i bitno udaljeno od piščeva zavičaja. Oba romana imala su odjeka u mladih hrvatskih književniká tako da su temu o Miljenku i Dobrih poslije obradili Ivan Mažuranič i Dimitrije Demeter, a priča o banu Horvathu dala je temelj zapletu Senoina inače nedovršenoga posljednjeg romana Kletva. Marko Kažotič, premdaje upotrebljavao talijanski jezik, nije se nimalo udaljio od matice hrvatske književnosti. Sebe je smatrao ilirskim potomkom, divio se slavenstvu svojega zavičaja i njegovoj mitologiji, asimilirao je talijansku duhovnost, a vjerno je služio u vladinoj birokraciji i u službenom austrijskom novinstvu. Treči Kažotičev roman II Berretto rosso tiskán je postumno 1843. U romanu o crvenoj kapi u središtu se našla gotovo etnološka potraga za čovjekom u stanju nevinosti i naivnosti. Kažotičev roman je u Dalmaciji dočekán s oprezom jer su u njemu přikázáni ne baš uvijek pohvalni običaji tamošnjeg puka. Roman je dobio naslov po središnjoj epizodi u kojoj je naglašena amblematičnost crvene kapice i javnog obilježavanja djevojke koja je navodno izgubila nevinost pa treba biti kažnjena. // Berretto rosso je hrvatska varijanta američkoga Hawthornova romana Scarlet Letter, to je psihološki roman u kojemu je zanemarena fabula. Kažotič je začetnik modernog romanopisanja u hrvatskoj književnosti, ali je i autor kvalitetne, inače opsežne knjige u kojoj na način romantičarskih putopisa opisuje dalmatinski zavičaj. U knjizi Le coste e isole delV Istria e delia Dalmatia glas pripovjedačev u kratkim poglavljima s dosta patetičnih ekskurza evocira prošlost ali ne izbjegava niti zabilježiti sadašnjost Dalmacije. Oboružan mnoštvom romantičarskih citata Kažotič je u toj knjizi, objavljenoj 1840., napisao dobar literarizirani vodič, zagovarajuči nostalgičnost nad prohujalim svijetom i razoťkrivajuči laž suvremene civilizacije. Premda su neki od Kažotičevih europskih uzora otišli i korak dalje, on je, zadovoljavajuči svoju ne uvijek zahtjevnu publiku, svojevoljno ostajao u mjestu. Kažotič je romantičar po sadržajima svojih romana, donekle i po nervozi svojega putopisa, ali je njegovo srodništvo romantizmu još više vidljivo u dubljoj razini njegove osobne rastrzanosti koja je bila jasnija tek kad su umrli njegovi prvi skromni dalmatinski čitatelj i. U Kažotičevo vrijeme ni u Dalmaciji ni u kontinentalnoj Hrvatskoj nije se pisala narativna próza na hrvatskom jeziku. Čitatelja takve književnosti još bi se i našlo, ali njihove jezične navike na národnom jeziku nisu bile razvijene pa im je bilo prírodný e da suvremene romane čitaju na talijanskom ili njemačkom jeziku. Veliki dio hrvatskoga čitateljstva u vrijeme narodnog preporoda morao je zato učiti hrvatski jezik gotovo kao da im je stráni. Dogodio se paradoks prema kojemu su žene došle u priliku podučavati muškarce vlastitom jeziku koji su ovi, zbog političkog oportunizma, počeli zapuštati. U vrijeme narodnog preporoda morao je zbog toga na njemačkom ili talijanskom jeziku biti napisan i čitav niz važnih proglasa uz pomoč kojih se budila nacionálna svijest i zagovarala upotreba hrvatskog jezika. Da nije bilo tako, ne bi bilo dovoljno onih koji bi domoljubne poruke ilirizma uopče i mogli razumjeti.
- 176-
Ilirizmom nazvao se politickí i kultúrni pokret mladih intelektualaca školovanih u Beču, Grazu i Pešti, koji je tridesetih godina 19. stolječa bitno odredio ne samo daljnji razvitak hrvatske književnosti i njezinih jezika nego je najavio svu složenost hrvatske budúcnosti. Čovjek čije je ime postálo sinonimom za čitav taj pokret zvao se Ljudevit Gaj. Premda su iz njegova pera potekle najizravnije i najdublje razrade ilirske ideology e, taj sin krapinskog apotekara nije postao je središnjom osobom na tadašnjoj kulturnoj sceni. Za života Gaju su se divili, slijedili ga i postavali, ali su ga poslije isti ljudi odbacili, mrzili i vrijedali. Nešto od svoje sudbine izazvao je tvrdoglavošču, a nešto su skrivile i složené geopolitičke prilike u kojima se nije uvijek najbolje snalazio, osobito u zrelim godinama kada je pokrenuo politički sumnjiv i financijski traljav posao s ruskim i srbijanskim tajnim službama i kada je u Hrvatskoj izgubio morálnu podršku. Ljudevit Gaj bio je čovjek jedné jedine ideje, one koju je u mladosti ostvario na briljantan náčin. Sve drugo bilo je u njegovu životu neuspješno podgrijavanje mladenačke intuicije. Gaj je najuspješniji bio kad se 1832. vratio sa studija u Zagreb, bio jurat kod banskog stola i pripremao doktorát u Leipzigu. On koji je za studija došao u vezu s panslavenskih idejama Slováka Jana Kollara, koji je dobro poznavao tada tek izišlu Safaf ikovu povijest slavenskih književnosti, oko sebe je okupio čitav niz briljantnih vršnjaka i uz njihovu pomoč razradio ono što se i tada, a i danas, nazivalo ilirskom ideologijom. Gajevo naj ambiciózny e djelo, Dogodovštine Veliké Ilirije, ostalo je u rukopisu, njegova široko zamišljena Biblioteca Illyrica nije završena. Izvrstan stilist, napisao je čitav niz programatskih članaka ali mu je najvažnije djelo u svoje doba presudna knjižica Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisana u kojoj se nalazi vrlo brzo prihvačeni prijedlog novoga i jedinstvenog pravopisa štokavske jezične osnove, što če reči dijalekta koji večini Iliraca nije bio materinji ali za koji su povjerovali da može najbolje ujediniti hrvatske slobodne zemlje s još uvijek neslobodnim Južnim Slavenima u Bosni i Srbiji. Kajkavac Gaj predvodio je pokret koji je spremno i ne uvijek obazrivo žrtvovao važne resurse narodnog i jezičnog pamčenja. Predvodio je narastaj fantasta, narastaj kojemu se dogodilo da su dotad neostvarive fantazije odjednom postale stvarnost. Pjesme su Gajeve bile ispodprosječne ali je napisao populárnu Još Hrvatska ni propala, inačicu slavné poljske budnice koja je u svoje doba imala status hrvatske himne. Glavni njegov životni potez bilo je osnivanje Novina Horvatzkih 1835. i još više njihova kulturnog dodatka Danice koja je bila književni laboratory iliricima i kovačnica zajedničkoga štokavskog izričaja tadašnje hrvatske književnosti. I prije Ljudevita Gaj a bilo je u Hrvatskoj zamisli da se pokrenu novine na hrvatskom jeziku. Najdalje je u tim nakanama otišao Karlovčanin Juraj Sporer, poslije slab pjesnik i dramski pisac, koji je svoj Oglasnik Ilirski morao odgoditi jer 1818. nije našao ni pretplatnike niti imao potreban odjek. Za razliku od vremena u kojemu je Sporer pokretao svoje novine, Gajeva inicijativa nije ostala bez odgovora. Broj pretplatnika Novina Horvatzkih i Danice prvi je put u povijesti hrvatske književnosti omogučio primjerenu čitanost domačim književnim tekstovima, odagnao je dotadašnji čitateljski elitizam i bitno laicizirao duhovni prostor. Ljudevit Gaj oživotvorio je ideje koje su usamljeno i
- 177 -
bez večeg odjeka prije njegovih novina i prije njegova organiziranog ilirstva zagovarali mnogi vidoviti duhovi. I zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, čovjek liberalan i vrlo učen, autor iscrpnog Dnevnika, več je 1813. izdao ozbiljan i dobro sroceni proglas o sabiranju starih knjiga i narodnog blaga. Prvi autoritatívni glas protiv supremacije tudih jezika, a medu njima i latinskog, te za prevlast hrvatskoga, bio je obznanjen u knjižici Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku koju je u Beču 1815. objavio Antun Mihanovič. Poput Gaja, bio je právnik a proživio je vrlo avanturistički i uzbudljiv život. Vinom je trgovao po Sjevernoj i Južnoj Americi, rano je otišao u mirovinu, a onda se aktivirao u austrijskoj diplomatskoj službi pa je Habsburge predstavljao u Beogradu, Solunu, Carigradu i Bukureštu, nasávši se na srpskomu kneževskom dvoru usred ljubavnog skandala s jednom princezom iz roda Obrenoviča. Antun Mihanovič samo je tri godine nakon objavljivanja Reci domovine u Veneciji pronašao rukopis Gunduličeva Osmana i odmah je shvatio da bi upravo taj, dubrovačkom štokavicom napisan, ep mogao postatí uzorno djelo hrvatskog preporoda, njegove gradanske varijante koja je po Mihanoviču trebala biti temelj simbiozi triju vizija, i aktualnih prosvjetiteljskih, ali i neoklasicističkih i romantičarskih ideja. O tomu Mihanovič 1818. u Padovi objavljuje poslanicu Znanostih i narodnoga jezika prijateljem u kojoj predlaže što užurbanije objavljivanje Gunduličeva epa. Da je bio u právu, vidjelo se desetak godina poslije kad je Osman objavljen i kad je njegov jezik postao presudna inspiracija modernoga hrvatskog pjesničkog izraza. Rano se Antun Mihanovič otklonio od Gajeve ideje radikalnoga jedinstvenog južnoslavenskog identiteta. Doduše, objavio je několiko pjesama u Danici i za razliku od večine iliraca zagovarao ideju materinjega hrvatskog jezika kao jezika bez imena, kao jezika koji bi trebao biti hibrid svih dijalekata i njihovih književnosti. Premda su mu filološke ideje ponešto kaotične, Mihanovič je u svojemu narastajú izniman jer je otkrivač několiko do tada nepoznatih staroslavenskih rukopisa na Svetoj Gori, a 1823. na tragu prethodnih Vezdinih istraživanja sanskrta objavio je dobru komparatističku studiju o 200 srodnih riječi iz slavenskih jezika i sanskrta. U njegovu malenom lirskom opusu ističe se niz ljubavnih, preveč čednih pjesama, a naj znamenitý'a mu je lirska pjesma slavná Horvatska domovina. U njezinim stihovima i njihovoj drevnoj intonaciji, koja podsječa na stihove iz Gunduličeve Dúbravke, dobro su kombinirani piščev osječaj za krajolik i glazbu, sažetost izraza i do tada u hrvatskoj poeziji slabo poznata himničnost. Objavljena 1835., ta pjesma o "lijepoj našoj domovini" danas je, a i dugo je prije bila, službena hrvatska himna, pjesma koju najviše domačih čitatelja znade napamet. Medu najavljivačima Gajeve ilirske ideologije isticao se i grof Janko Draskovic koji se rodio u Zagrebu 1770. i bio jedan od vremešnijih nosilaca važnijih preporodnih akcija. Napisao je mnogo sasvim prosječnih stihova ali mu je glavno djelo izvrsno napisana Disertacija Hiti razgovor koju je tiskao 1832. u Karlovcu i u kojoj u obliku naputka hrvatskim parlamentarcima iznosi minijaturu ilirskoga političkog programa. Draskovic je pisao na krilima jakobinskih ideja o samoopredjeljenju nacija i njihovu právu na državnost, pisao je iz vizure tadašnjih francuskih naučavanja o jeziku koji je glavni iskaz nacionál-
- 178-
ne svijesti. Svoju brošuru je napisao izvorno na hrvatskom jeziku, ali ju je odmah preveo na njemacki kao što je na tom jeziku napisao i svoju drugu knjigu, iz 1838. Njegova Riječ plemenitim kčerima Ilirije o starijoj povijesti i najnovijem književnom preporodu objavljena je čim je pisac sabrao prva iskustva tadašnjeg ilirizma i kada je mogao konstatirati da je zastor konačno pao i da nastupa vrijeme u kojemu če se u Europi smatrati dužnošču da se blagodati kultuře účine opčim dobrom. Bio je uvjeren da bilo kakvo europsko udruživanje raznolikih kultura neče biti moguče ako se ne budu poštovali svi narodni identiteti i njihovi ježici. Bio je najizravniji sljedbenik Gajev, a najdalje je išao u tvrdnjama kako je potrebno da Hrvati, Kranjci i Srbi sve podrede jednomu opčem jeziku. Draškovičeve lingvistické zamisli bile su nereálne, ali njegovo jezično i nacionalno jakobinstvo dobar je dokument hrvatskoga duhovnog preporoda i njegovih traženja u prvim fazama ilirizma. I mladi Ivan Derkos, premda je živio samo dvadeset i šest godina, ostavio je dovoljno tragova o ranom ilirstvu. Roden 1808., ovaj je notár 1832. na latinskom jeziku u samo 250 primjeraka objavio knjižicu Genius patriae u kojoj je vrlo čitljivim rečenicama iznio potrebu budenja hrvatske nacionálne svijesti i najaktualnijim zadacima svojega narastaj a proglasio rad na zasebnoj državi i vlastitomu hrvatskom jeziku. Derkos je dobro uočio daje prošlo vrijeme u kojemu su Hrvati uz pomoč latinskog jezika odbij ali národnú i jezičnu supremaciju susjeda. Derkos je želio priopčiti da je došlo vrijeme da se kaže da "mi imamo izraženo pravo da nas jezik gajimo i usavršujemo". Derkos se izravno zalagao za ujedinjenje triju narječja kojima se u tri hrvatske kraljevine govorio srodan jezik, i zalagao se za stvaranje zajedničkoga književnog jezika kojim bi učeni ljudi čitali i pisali, i u znanosti i u umjetnosti. Derkos je živio prekratko da bi bio jedan iz ilirskoga kola. Njegov glas tragično je kratak i usamljen ali mu se uskoro pridružio čitav orkestar srodnika koji su dobro razmjeli piščev zagovor zajedničkoga književnog jezika svih Hrvata. Ono što je u Derkosa bivalo iskazano u kategorijama narodnosnog pridjeva hrvatski, u krugu Gajevih iliraca postalo je u prvoj fazi pokreta bez iznimke ilirskim. Hipoteza o tomu da su Južni Slaveni, a tako i Hrvati, Iliri, nije bila nova. U tekstu Tko su bili Iliri izrekao ju je úpravo Ljudevit Gaj kad je dokazivao da je ilirsko postojanje na sjeveroistočnoj obali Adrianskoga mora tako staro kao što su stare i vijesti o rodu čovječanskom, i navodio da su tim imenom "sve puke med" Dunavom i morem Jadranskim nazivali stari grčki i rimski pisci. Ono što je govorio Gaj, govorili su drukčijim riječima več Pribojevič u renesansi, govorio je slično i povjesničar Ratkaj u sedamnaestom stolječu, a nisu od tih teza bili udaljeni ni Vitezovič ni Katančič koji je, uostalom, umro samo několiko godina prije Gajeva teksta o Ilirima. Ipak, Gajevi ilirci nisu imali převise veza s tim filološkim tradicijama i starim piscima. Mnogo više dodira imali su sa svježim iskustvom NapoleonovihIlirskihprovincija koje su od 1809. do 1813. bile priljubljene frankofilskom Kraljevstvu Italije i koje su imale prijestolnicu u Ljubljani te su u jednoj državi obuhvačale veliki dio južnih hrvatskih krajeva, Istru i Slavoniju, zatim Korušku i Kranj. Premda je ta politička tvorba bila posvema u duhu kratkotrajnih Napoleonovih geopolitičkih eksperimenata, njezin se utjecaj proširio i na vrijeme u kojemu od nje više nije bilo nikakvih tra-
- 179-
gova. Gajevim ilircima i njihovim pretečama taj krátki interval slobode i krátko življenje izvan habsburské krune i ugarskih pritisaka bio je dovoljan da zapali vatru koja je dugotrajno tinjala i koja se poput pokreta buktinje razgorjela medu Hrvatima, nešto manje medu Slovencima i gotovo nimalo medu Srbima, pa čak donekle i medu Talijanima koji su úpravo na krilima Napoleonovih Ilirskih provincija počeli tražili povratak Rijeke i Trsta pod talijansku vlast. Nakon 1815., hrvatske su se zemlje vratile pod habsburskú krunu i Metternichov srednjoeuropski pragmatizam, ali je ta vlast u jednoj granici i pod jednim vladárom izravnije nego dosad uključila sve do tada slobodne hrvatske pokrajine. Ilirci su u glavne zahtjeve svojega pokreta uključili težnju za restauracijom jedinstvenoga Kraljevstva Hrvatske i Slavonije, a kao svoj daleki i ne uvijek izravno iskazani ideál postavili su administrativno pripojenje Dalmacije, a onda i ostalih, u to doba još uvijek neslobodnih Južnih Slavena. Ilirski pokret u svojoj dubokoj suštini je filoaustrijski, on je dio opčih preporodnih nastojanja svih slavenskih národa koji su živjeli na tlu Habsburškoga carstva. Pokret se rasplamsao u tridesetim godinama 19. stolječa i svoj je jezični program medu Hrvatima hranio otporom tadašnjim agresivnim madžarskim idejama o jezičnoj dominaciji. Ilirci, koji su od početka bili bliski svojim slovenskim vršnjacima, več su u prvim godinama tražili dodire sa srpskim nacionalnim prvacima. Buduči da su Srbi bili brojni u panonskim dijelovima Habsburškog carstva, a tako i u Vojnoj krajini koja je bila naslonjena na Bansku Hrvatsku, to su se njihovi kontakti s ilircima ostvarili s lakočom. Hrvatski ilirci nisu bili rado prihvačeni u kneževskoj Srbiji gdje su se njihove zamisli trajno osječale dijelom papinskih, a time i austrijskih, pa i unijatskih opasnih zamisli. Takvi srbijanski stavovi nisu shvačali laički ekumenizam hrvatskih iliraca i štetili su pozitivnim zamislima iz prvih godina pokreta, a poslije su stvorili velikú štětu onemogučivši reálnu suradnju izmedu južnoslavenskih národa te uključujuči u inače autonoman problém Južnih Slavena ruské političke interese. Ilirizam nije bio nadnacionalni pokret. On je izvorno hrvatstvo koje se još jednom iskazalo u nadnacionalnim kategorijama. Ilirci su bili čvrsto svjesni daje svaka veliká, aposebno dominantno slavenska zemlja, idealan okoliš hrvatskomu politickom i kultúrnom jedinstvu u tadašnjim okolnostima. Bio je to pokret za ilirsku Hrvatsku, pokret u kojemu biti Ilir znáči biti etnički Hrvat koliko i Slaven. Bio je to pokret usred epohe u kojoj reči da si Hrvat još uvijek znáči javno priznati da si madzaron. Ta paradoksalna okolnost vrlo je sličná situaciji u Dalmaciji koja je od srednjovjekovlja bila hrvatskom regijom ali u kojoj je reči da si Dalmatinac dugo značilo da nisi ni Hrvat ni Slaven nego Talijan. Okolnosti stvorene u vrijeme višegodišnjega ilirskog zanosa koji je bio najsnažniji u Zagrebu presudno su odredile cjelokupni društveni život Hrvatske u sljedečim desetlječima.
Kraljevskom zabranom ilirskoga imena koja je bila obznanjena 1843., medu hrvatsku duhovnu elitu bacena je jabuka razdora. Nakon tog datuma više nije bilo sloge medu do tada vrlo kompaktnim hrvatskim iliricima, ali su zato u javnom životu stvořeni uvjeti za otvoreniji kultúrni dijalog. Odjednom se jasnije raspoznalo daje ilirstvo bilo prazna i iz mitova posúdená riječ, spoznalo se daje postala potrošena i da nema mnogo suvremenih priključaka. Gorčina te spoznaje samo
- 180-
je pokazala da treba čekati neka druga vremena u kojima če stvarnosnu šupljinu ilirstva zamijeniti realniji termin i pravi sadržaji. Povij esni pokúšaj te zamjene prvi se put dogodio u revolucionarnim zbivanjima 1848., ali su i tadašnji dogadaji još jednom pokazali da se hrvatska ideja u okružju vazda gladnih susjeda najčešče artikulira u nepovoljnom prostoru političkoga konzervativizma. Zato se i dogodilo daje ilirski pokret, koji je izvorno nastao na krilima galskog liberalizma i koji je počeo kao jakobinski poklic, završio pod kopitima konjanika bana Jelačiča koji je gušio revolucije u Madžarskoj i u Austriji. Hrvatstvo je još jednom osudeno na gorčinu poraza, na svoj štetni konzervativizam i na nepouzdane susjede. Ilirci, jednako kao i Jelačič, skupo su platili isti onaj usudni ceh, koji je u 16. stolječu bio ispostavljen zlosretnom francuskom i turskom savezniku Ivanu Zapolji kad je postao hrvatski kralj, isti onaj račun koji su naplatili Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu kad su ih 1671. umorili u tragičnim okolnostima njihove nereálne antiaustrijske urote. Politicko hrvatstvo nakon Ilirizma, a u burnoj 1848., svoje ideale bilo je prisiljeno odložiti za neka druga vremena. Književnost nije morala odlagati ništa, njoj je mnogo veči prostor osigurala sve snažnija urbanizacija i industryalizacija Hrvatske, rubna ali dostatna da stvori književnu publiku i prve nacionálne moderně institucije kojima nije bila nužna država nego im je bio dovoljan i moderan jezik. Njegova kodifikacija bio je stvarni i nepobitni doprinos Gaja i njegovih iliraca.
Ideologe hrvatskoga narodnog preporoda zanimao je književni kontinuitet. Zato su se pozivali na naslijede dubrovačke književnosti, ali su se jednako trudili sačuvati vezu s opčeeuropskom baštinom stare Grčke i Rima. Njihov u suštini libertinski pokret imao je u svojoj poetici konzervatívni sloj. Klasičnoromantička sinteza pokazala se vrlo plodnom ne samo medu Hrvatima nego i u tadašnjim europskim književnostima. Tri veliká pisca toga doba, Aleksandar Puškin, Adam Mickiewicz i J. W. Goethe, nisu lako shvatljivi ako se kategorije njihova romantizma temelje samo na iskustvima francuske i engleske književnosti. U Hrvatskoj kao i u večini zemalja Europe bila je prva polovina 19. stolječa impregnirana domoljubijem i didaktikom. Ništa manje od Poljaka i Nijemaca, Talijana i Litvanaca, Hrvati tepaju domovini "da je kao zdravlje", zaklinju se u njezinu vječnost, bude joj uspávané energije. Sudbinski zadatak Gajevih iliraca bio je da gradanski osvještenoj Hrvatskoj odrede genius loci i da za novi narastaj iskonstruiraju mit o zajedničkomu ilirskom podrijetlu Južnih Slavena. Njihov je cilj da zapuštenim narodima Balkana pronadu strateški čvršče mjesto u Habsburškoj Monarhiji. Nakane su im više kultúrne nego političke pa se zato i dogodilo da su veču ulogu u formiranju modeme hrvatske nacije imali pjesnici i učenjaci negoli velikaši, državnici i vojsko vode. U tridesetim godinama 19. stolječa u hrvatskoj su književnosti, nažalost, dominirali diletantski i programatski stihovi. Bití diletant značilo je u tadašnjoj literaturi biti u svemu prvi. Jedan od naj znamenitý ih tadašnjih književnih diletanata zvao se Ljudevit Vukotinovič. U svim je tadašnjim literarnim žanrovima on bio prvi. Pravim prezimenom Farkaš, taj političar i hobistički prirodoslovac bio je aktivan u malone svim oblicima duhovnoga rada. Tipičan je ilirac jer nije stvorio niti jednogaupečatljivog estetskog
- 181 -
rezultata, niti jedné uspjele pjesme ili dobre price, ali je svejedno zapamčen kao pisac prvih novela i pripovijedaka, kao prvi feljtonist, a svojom dramom Golub bio je najavljivač preporodnog teatra. U političkim esejima razložno je protumačio da ilirizam nije drugo nego kultúrna ideja o jedinstvu južnoslavenskih národa, dok je kroatizam ilirski politički pokret. Samo izvanjsku sličnost s Vukotinovičevim diletantizmom ima najbliži Gajev suradnik Dimitrija Demeter. Taj odvjetak grčke trgovačke obitelji koja se, bježeči pred Turcima, naselilau 18. stolječu u Zagrebu, školovanjem je liječnik ali je zvanje zapustio pa je čitav život proveo na javnim funkcijama, ponajviše u teatru, na zagrebačkom Markovu trgu, kojemu je tijekom života bio intendantom. Godine učenja proveo je u Grazu i Beču adiplomirao je u Padovi 1836. Cim se vratio u Zagreb, uključio je svoje veliké organizátorské sposobnosti ali i vlastiti novac u potpunu laicizaciju kazališnog života. Prva književna djela napisao je na novogrčkom jeziku kojim se u djetinjstvu služio u obiteljskom krugu. Njegov novogrčki opus sastoji se od zbirke intimnih lirskih pjesama i od drame Virginia koju je izradio po uzoru neoklasicističkih talijanskih drama svojega doba. Demeter je utemeljio modernu hrvatsku dramsku književnost objavivši 1838. prvi svezak svojih Dramatičkih pokušenja u koji je uvrstio programatski predgovor. Za Demetra dramska književnost hrvatskoga preporoda je sinteza nacionalnog programa, klasičnih poetičkih iskustava i aktuálne romantičarske estetike. Dobro je poznavao modernu njemačku dramatiku i posebice Schillerov teatar, izučio je Shakespeareov opus i bio je tom Englezu prvi moderni propagator u Hrvatskoj. Iz starije hrvatske dramatike, koju je čitao u rukopisima, prvi je proučio produkciju Šiška Gunduliča, Petra Kanaveliča i Antuna Gledeviča. U njihovim je dramama prepoznao slojeve klasične poetike bliske francuskim tragedijama Corneillea i Racinea. Za scénu ovaj naturalizirani Zagrepčanin preradio je dramu Zorislava, Dubrovčanina Gledeviča, nazvavši je Ljubav i dužnost, zatim je romantičarskom šifrom pretvorio Sunčanicu Šiška Gunduliča u vlastitu Krvnu osvetu. S pozornošču je u rukopisu pročitao Kanaveličeva Vučistraha pa je, sječajuči se ponosne kraljice Krunoslave u toj tragikomediji, izradio največu i najslavniju preporodnu dramu Teutu. Ta povijesna drama najdublje je izražavala ilirske političke, ali jednako tako etičke i estetske názore. Dramu o ilirskoj kraljici Demeter je napisao 1844., samo godinu dana nakon sankcioniranja upotrebe ilirskog imena. Tekst je prvi put izveden na sceni tek dva desetlječa kasnije, a izraden je deseteračkim stihom tadašnjih junačkih epova, sa scenskom slikom koja je postala vrlo populárna medu tadašnjim gradanstvom. Izvor Teuti našao je Demeter u drugoj knjizi Polibijeve Historije gdje se opisuje ljubavna veza ilirske kraljice Teute i rimskog vojskovode Hvaranina Demetrija koji nije slučajno podijelio ime s piscem hrvatske Teute. Kraljica Teuta gusarila je Jadranom ali je nakon poraza kod Visa bila prisiljena povuči se u Risan, dok je dijelom njezina kraljevstva nastavio vladati njezin hvarski ljubavnik i rimski vazal Demetrije. Ilirsko kraljevstvo izmaštano u preporodnoj ideologiji onodobna je publika doživljavala vrlo stvarnim i lako se identificirala s likovima drame koji su u svakoj sceni Teute izravno citirali najslavnije situacije iz prethodne európske dramatike. Drama o ilirskoj kraljici, jadranskoj Veneri mili-
- 182-
tans i o njezinu slavohlepnom muškarcu, Demetriju Hvaraninu, právaje riznica romantičarskih mentalitetnih obrazaca. Osim onih koje je pisac preuzeo iz Kanaveličeva Vučistraha, ima u ovoj drami izravnih posudbi iz Vergilija i Tassa, Shakespearea i Schillera, Kleista i Puškina. Kraljica Teuta svojega ljubavnika stavlja pred nerješivu dilemu: nudi mu ruku ali pod uvjetom da prvo stekne krunu ravnu njezinoj. Demetrijev kazališni sukob, jednako kao i Demetrov dramaturški, posvemaje klasicistički. On je razapet izmedu ljubavi i dužnosti, u opreci koja je bila tako bliska piščevoj klasično romantičnoj kazališnoj ideji. U Demetrovoj Teuti hrvatsko je moderno glumište dobilo svoj prvi autohtoni dramski tekst, djelo u kojemu su sintetizirani osnovni postulati poetike ilirizma, dramu u kojoj su bile izražene i glavne misii preporoda. Tema o povezanosti državne opstojnosti s individualnim sudbinama i izborima vrlo je bliska Demetrovoj duboko romantičarskoj osječajnosti. On je napisao dramu koja je izbjegla plakatsku doslovnost, djelo u kojemu povijest nije bila upotrijebljena isprazno i bez suvremenih konotacija. Teuta je vrhunac Demetrova dramskog stvaralaštva i nju nisu nadmašila piščeva mlada libreta po kojima su skladané dvije u svoje doba vrlo populárne nacionálne opere Vatroslava Lisinskog, Ljubav i zloba 1846. i Porin 1850. Posebno mjesto u Demetrovu opusu ima poema Grobničko polje koja je objavljena 1842. i kojom snažno struji bvronovski duh. U poemi pjesnik je iskoristio povijesni pôvod s vrlo sumnjivom vjerodostojnošču, opjevao je legendu o bici Hrvata i Mongola na Grobniku. Uz pomoč legendarnog povoda izradio je putopisni pjesmotvor koji više nego bilo koje djelo u tadašnjoj produkciji uspijeva izraziti nočnu simboliku povij esnog lokaliteta i u epsku fakturu uvesti grobljanske motive, te ispjevati najsjetnije tadašnje stihove inspirirane ruševinama i prošlošču. Demetrovo Grobničko polje vrlo je utjecajna poema. Njezine su se intonacije ponavljale cesto u godinama što su slijedile. Djelo je objavljeno čak dvije godine prije slavnoga Mažuraničeva epa Smrt Synallage Cengiča i s njime se ne može takmiti ako ga sagledavamo kao epsku strukturu. Ali Grobničko polje je samo prividno ep, a pjesnikova oznaka da se tu zapravo radi o bilješkama Iz dnevnika dra Demetra baca posebno svjetlo na trinaest numeriranih odjeljaka te poemě i na zaključno Zaslovlje. Svi dijelovi poemě napisani su u različitim metrima, Grobničko polje je poput Teute hibridna jezičnatvorevina, stihovani putopis jednoga sna. Naracijaje u poemi umrtvljena, a tekstom dominiraju lirski fragmenti medu kojima se izdvaja dirljiva Pjesma Tatarkinja, zatim zborske budnice medu kojima je najpoznatija ona kojoj prvi stih glasi Prosto zrakom ptica letí i koja je jedna od najslavnijih hrvatskih pjesama uopče. U Grobničkom polju ima i dramskih dijaloga pa se jasno razabire da je ovaj pjesmotvor svjesno udaljavan od tradicije domače epske pjesme kakva je bila poznata u hrvatskoj Kačičevoj verziji ili srpskim Karadžičevim verzijama. Grobničko polje najbliže je srodnim narativnim djelima Engleza Byrona ili Poljaka Mickiewicza, a piščeva zainteresiranost za borbu Hrvata i Mongola na Grobniku 1242. imala je znatnu političku aluzivnost jer se pod obrazinom Mongola šest stolječa kasnije lako prepoznavalo suvremene Madžare i njihovo azijsko podrijetlo. Grobničko polje još je jedno romantičarsko bavljenje srednjovjekovnom poviješču, još je jedan osviješteni modenu hrvatski doživljaj nacije, os-
- 183 -
jecaj blizak središnjoj matici europskoga romantizma. Hládni klasicistički mit o Heladi zajedno s grčkim ideálom ljepote romantičari su sada zamijenili novim i aluzivnijim doživljajem povijesti. Svaki povijesni dogadaj zanjih je mogao postati mitskim. Bilo je dovoljno aludirati na egzotične prostore i daleké epohe. Novi romantičarski mitovi nisu trebali knjišku provjerljivost, njih je morala jedino krasiti nostalgična povezanost sa suvremenim dogadajima. U rastresitom književnom opusu Dimitrija Demeter je, u dva najvažnija djela, u Teuti i Grobničkom polju, rekreirao povij est na sasvim romantičarski náčin, dovodeči sudbinu svoje ilirske krabice i njezina ljubavnika te sukob Hrvata i Mongola na Grobniku u neposrednu blizinu vlastitoj, i političkoj i estetskoj, stvarnosti. Liječnik Demeter zato i nije u hrvatskoj književnosti zapamčen kao još jedan njezin ilirski stihotvorac nego kao autor koji je dobro poznavao strane književnosti i koji je ta iskustva sasvim dobro uveo u suvremenu hrvatsku književnu produkciju. Vrijeme je dramski oklop Teute dezavuiralo jer ono s njezinom glomaznošču nije znalo što da počne, ali su zato stihovi iz Grobničkog polja tijekom vremena sve više dobivali na čitljivosti i uvjerljivosti. Oni su svojega autora uveli u krug najvrednijih lirskih pjesnika hrvatskog romantizma. U mnogim lirskim fragmentima toga Grka koji se s ponosom potpisivao Croata Zagrabiensis, i danas se može prepoznati drugdje nezabilježena sjeta, osjetiti kako on pri svakoj pomisli na povijest iskazuje nostalgiju i raznježeni osječaj raspolučenosti izmedu slavě prošlosti i banálnosti vlastite svakidašnjice. Srodan romantičarski Sehnsucht, osječaj tuge, za nečim što se jednom posjedovalo, a sada se više ne posjeduje, još je izravnije u svojemu nefikcionalnom književnom radu izrazio Ivan Kukuljevič Sakcinski. Slab pjesnik, on je svoj književni rad opsesivno posvetio znanstvenom istraživanju prošlosti. Premda u tomu nije uvijek bio na najvišoj razini svojim ukusom i radišnošču, postavio je temelje humanističkim znanostima onoga doba. To doba jest promoviralo individualizam ali paralelno tomu afirmira i duh nacije. Kukuljevič je žudno osjetio potrebu da konstruira i tiská prve ozbiljnije hrvatske nomenklatuře znamenitih ljudi, stvorio je prve hrestomatije i bibliografije važnih književnih tekstova. Po svému, njegovo se javno djelovanje može smatrati vrlo liberalnim i reformističkim. Rodio se u Varaždinu 1816. u obitelji koja se hvalila plemičkim talijanskim nazivom Bassani de Sacci. Kad je završio studij, ode u vojsku. S Gajem i njegovim ilircima došao je u kontakt tek u Beču 1835. U Milanu mladi se Kukuljevič susreo s Petrom Preradovičem, još jednim književnikom u vojnoj službi koj ega je žustri Kukuljevič odmah potaknuo da na njemački jezik prevodi Gunduličeva Osmana i datako učvrsti znanje materinjeg jezika, ali i da studira hrvatski pjesnički jezik. Nije se dugo zadržao u vojnoj službi, vratio se u domovinu, skinuo uniformu i potpuno posvetio politickom i književnom radu pa je več 1843. u Saboru Kukuljevič održao govor o potrebi uvodenja hrvatskog jezika umjesto latinskoga u javne službe, a sudjelovao je najaktivnije u proglašenju Josipa Jelačiča hrvatskim banom. Bilo je to u doba kad su Europom odjeknule ideje pariške socijalne pobune koja je izbila u veljači 1848. Pobuna se poput vihora proširila najbližim hrvatskim susjedstvom. Več u ožujku na nogama su bile beč-
- 184-
ke liberálne mase, a Madžari su imenovali svojega posebnog ministra. Bio je to znak za uzbunu hrvatskim iliricima i oni su se u svojemu kultnom Národnom domu na zagrebačkomu Gomjem gradu sastali 25. ožujka te su u trideset točaka izglasali Zahtijevanja národa u kojima su zatražili da se za bana imenuje Josip Jelačič, zatim postavili zahtjev za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, tražili dokinuče Krajine i uvodenje hrvatskog jezika u školama onako kao stoje godinu dana prije bio uveden u upravi i na kraju zatražili su Mačičevi sljedbenici vlastitu hrvatsku vojsku i ukinuče kmetstva. Tada je stvořena brojna hrvatska deputacija koja je več sljedečih dana bila kod cara u Beču ne znajuči da če se uskoro njihove dobre zamisli pretvoriti u nacionálnu tragediju, da če več na jeseň Jelačič zbog madžarskoga nacionalističkog presezanja na hrvatski teritorij, ali i zbog carské egoistične naredbe, u krvi ugušiti liberálne pobune u Budimu i Pešti, a poslije i u Beču. Kukuljevičev narastaj doživio je tamno vrijeme bečke diktatuře, ukidanje svih demokratskih hrvatskih pravá koje se dogodilo nakon 1850. i koje je trajalo sve do 1860. kada je vracen Ustav i kada su se sa zakašnjenjem od dva desetlječa počele jedna po jedna u novim okolnostima ostvarivati staré ideje ilirskih preporoditelja, samo sada u bitno složenijim političkim odnosima. Kukuljevič je nakon promjena u ranim šezdesetima postao župan zagrebački, a nakon 1874. izabran je za predsjednika Matice hrvatske. U prvom ilirskom razdoblju napisao je tri sasvim prosječna ciklusa intimně lirike, bio je autor i několiko hajdučkih pripovjedaka, napisao je jednu varijantu Karamzinove Marte P osadnice, dramatizirao je Bvronova Gusara, a naj znamenitý a mu je originálna drama iz hrvatske povijesti Juran i Sofija. S ostalim dramskim tekstovima koji se zovu Stjepko Subič, Poraz Mongolah, Nenadáni sastanak, Poturica, Dva brata i Manila nije imao baš nikakvoga kazališnog uspjeha. Sláva drame Juran i Sofija traje od njezine sisačke amatérske praizvedbe iz 1839. i repríze u zagrebačkom kazalištu na Markovu trgu. Ta drama, koja prethodi Demetrovoj Teuti, izradena je prema slabo poznatom tekstu Thomas Erdody, Ban von Kroatien, der Sieger bei Sisak koji je na njemačkom jeziku izvoden u Karlovcu još 1826. Kukuljevič je prvu verziju svoje drame napisao na njemačkom jeziku, u Beču dok je bio vojnik. S tom verzijom nije bio zadovoljan pa je preveo izvornik na hrvatski jezik i tek je nakon Demetrove supervizije odlučio dramu tiskati i predati je glumcima daje izvedu. U Juranu i Sofiji oživljena je ilirska mitologija i terminologija, ilirski se junáci ovdje pod Siskom bore za Boga, kralja i otadžbinu, a usred radnje pojavljuje se medu njima, kao i u Gunduličevoj Dubravci, mudri starac koji govori kao da je ilirski propagátor. U Kukuljevičevoj junačkoj igri, jednako kao i u malo mladoj Teuti, vidi se mnogo neprobavljene epske i dramske lektire, ima citata iz Tassa i Ariosta, vidi se da pisac poznaje Gunduličeva Osmana, a nije mu nepoznata ni tada vrlo populárna njemačka drama Theodora Kornera Zriny. Jer drama o Juranu o Sofiji daleka je romantičarska replika mita o Zrinskome, ona je ponavljanje priče o nacionálnom junáku koji radý e gine u neravnopravnoj borbi nego da se předa neprijatelju. Juran i Sofija iskazuju politički optimizam Kukuljevičeve mladosti, a u formálnom smislu taj je tekst u kajkavski Zagreb doveo na scénu štokavsko narječje koje je úpravo postajalo standardnim jezikom moderně Hrvatske. Najvredniji dio Kuku-
- 185 -
ljevičeva opusa nisu ni drame, ni pjesme, ni pripovijesti nego njegovi putopisi, a još više biografski i kritički prinosi hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kao putopisac ne može se usporediti s ironijom i razigranošču romantičarskih pútnika jer su njegovi putni rukopisi tekstovi znanstvenika koji unaprijed ima postavljen cilj i koji putopisnu teksturu popunjava po unaprijed odredenom planu. Njegovo Putovanje po Bosni iz 1858., kao i Putně uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije iz 1873., najpouzdanije su dokumentarističke hrvatske knjige onoga doba, pravi vodiči po kulturnoj baštini. Ovoga pisca dok putuje Istokom ne zanima egzotika nego ga, više od svega, zanima civilizacijski zastoj koji trpe tamošnji stanovnici, pa on tom zástoju pretražuje uzroke i opisuje posljedice. Jedino kad se otputi u zapadnije krajeve, pisac se opusti pa u Italiji, koju je obožavao, nikad ne izbjegne u pripovijedanje uvesti anegdote iz svakidašnjice, opisati humoristické detalje koje je ugledao i doživio u gostionicama, u susretima s uličnim prodavačima ili mjenjačima novca. Neprolaznu književnu vrijednost imaju Kukuljevičeve biografije po kojima je on utemeljitelj toga žánra u modernoj hrvatskoj književnosti. Bio je inspiriran Svetonijevim životima careva, čitao je Vasarijeve živote, poznavao je Tacita i Teofrasta. U školi visokoga biografskog stila iskovao je važnu knjigu Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, koju je objavio pri kraju života 1886., i u kojoj je vrlo dobrim stilom sastavio odlične fabule o Ivanu Cesmičkom, Antunu Vrančiču, Jurju Habdeliču, rodu Draškoviča i Ruderu Boškoviču, efektno pokazujuči teške uvjete u kojima se razvijala hrvatska kultura u prošlosti. Sasvim je neprevladan i Kukuljevičev Slovnik umjetnikah jugoslavenskih koji je izlazio od 1858. do 1860. i u kojemu su obradeni monografskom metodom najznačajniji hrvatski umjetnici. Kukuljevič je izvrsno upoznao suvremenu európsku i talijansku kultúrnu povijest i bolje je nego drugi njegovi suvremenici uspio prosuditi estetske dosege svojih predáka, a biti i nepristrani sudac političkih pritisaka koje su oni doživljavali. Neprocjenjiv je Kukuljevičev antologičarski posao u knjigama Pjesnici hrvatski XV. vijeka i Pjesnici hrvatski XVI. vijeka koje se mogu smatrati temeljem suvremenog proučavanja hrvatske renesansne književnosti, posebno ako se zna da su ti svesci objavljeni 1856. i 1858., dakle u doba kad je tek nastajao prvi pregled dotadašnje hrvatske književnosti iz pera šime Ljubica, jednoga od Kukuljevičevih sljedbenika, i kad još edicije Jugoslavenske akademije u zbirci Stari pisci hrvatski nisu bile ni zamišljene. Bio je Kukuljevič utemeljitelj mnogih znanstvenih projekata u vremenu prije osnivanja Jugoslavenske akademije, bio je osobito aktivan u gluhom vremenu bečkog apsolutizma, u vremenu gorčine zbog pronevjerenih ideala iz 1848. Kukuljevičev Arkiv zapovjesnicu jugoslavensku koji je izlazio od 1851. do 1875. bio je središnje humanisticko glasilo svojega doba, a tekstovi o Marku Maruliču, studije o pjesništvu Petra i Nikole Zrinskih, o Jurju Križaniču stavljaju ga uz bok najvažnijih pisaca u čitavoj hrvatskoj povijesti. Kao beletrist, Ivan Kukuljevič Sakcinski nije ostvario velikih rezultata, njegove osrednje pripovijetke i neuspješne drame danas se jedva pamte, ali je zato ovaj nekadašnji oficir bio najuspješniji dok je sam obavljao posao za několiko Akademijinih razreda. Zato, valjda, i nije slučajno stoje 1866., kad je Akademija osnivana, odbio postati njezinim članom jer je smatrao da tu čast ne može prihvatiti ako za-
- 186-
jedno s njim nisu imenovani Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranič i drugi ilirci. Njemu da bude akademik, nije trebala Akademija i tu leži sva tajná Kukuljevičeva neobičnog karaktera.
U krilu ilirizma, i to usporedno s atavističkim neoklasicizmom i recidivnim prosvjetiteljstvom, bio je vrlo snažan duh tada prodornoga romantičarskog mentaliteta. Taj stil umjetnosti, ali i života, prodirao je u sve pore tadašnjega književnog života pa dok su se ideolozi bavili vidljivim dijelovima nacionalnog programa, romantičari medu njima dodirivali su nevidljivo. Za pjesnike romantizma ideali nisu objektivně ijednom zadané istine. Svoje tekstove nisu doživljavali kao sústav retoričkih znanja koji treba razumjeti i imitirati. Njima književnost nije niz pravila koja treba slušati i tek ponekad iznevjeriti. Za romantičare vrijednosti nisu postojale jednom zauvijek nego ih je svaki put trebalo stvoriti iznova. Romantizam je nastajao u blizini germanskog duha i u blizini njemačke idealistické filozofy e. Njega su hranile teze o kreativnosti narodnog duha ali je lako došao u dodir s románskom lepršavošču i individualizmom. Najizdvojeniji lirski glas ranoga hrvatskog romantizma pripadá Stanku Vrazu. Roden u Sloveniji 1810., pravim imenom Jakob Fras, u Mariboru je učio u njemačkoj gimnaziji, a u Grazu je studirao pravo i filozofiju. Svoje prve tekstove napisao je na slovenskom jeziku. Zbog dijalektalnih razlika i nezadovoljan jer ga nije prihvatio vodeči slovenski romantičar France Prešem, mladi se pisac, nakon što je 1833. posjetio Zagreb, sve više približavao krugu hrvatskih iliraca, tako daje nakon 1837. več isključivo pisao na hrvatskom jeziku. U Zagrebu je bio profesionálni književnik, što znači da je svoje príhode, za razliku od večine književnih vršnjaka, zaradivao isključivo vlastitim tekstovima i uredivanjem časopisa. Godine 1842. pokrenuo je Kolo, časopis koji je uredivao sve do prerane smrti 1851., i koji se afimirao kao središnji glas onodobne književne autonomy e. Naj slavný i društveni dogadaj u Vrazovu životu bilo je njegovo sudjelovanje 1848. na uzburkanom Slavenskom kongresu u Pragu. Još u Sloveniji i za vrijeme studija u Grazu naučio je njemački, engleski, francuski i španjolski a tečno je vladao i svim slavenskim jezicima. Zbog takve obrazovanosti, bio je kompetentan u mnogim filološkim disciplinárna ali je više od jezikoslovca bio Stanko Vraz kritičar. Njegovo dobro poznavanje slavenskoga folklora vidi se u nizu članaka, a još više u važnoj knjizi Národne pjesme ilirske koje se pjevaju po Stajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj stráni Ugarske koju je objavio 1839. Bio je prvim sistematičnim kritičarem u hrvatskoj književnosti pa mu je večina sudová i danas važeča. Tražio je da se odbace "štake i kvake od skolastike", smatrao je daje prošlo vrijeme u kojemu su učeni pisali zaučené i da je došlo vrijeme da se književnošču unide medu národ. Imao je dobro razvijen vrijednosni kriterij pa nije, poput večine vršnjaka, hvalio baš svaki loš stih samo zato što je napisan na hrvatskom jeziku. Njegova kritičnost izazivala je zaprepaštenje jer nije bila očekivana u atmosferi opčega konsenzusa da je biti deklarativnim domorodcem, sasvim dovoljno da ti se stihovi i novele proglase dobrima, Bio je rasni kritičar svoje epohe. Za romantičara Vraza pisac na hrvatskom jeziku nije vrijednost stvarao več time što je odlučio pisati vlastitim jezikom. Pjesnik je kreator, ali ne zbog činjenice što piše na hrvatskom jeziku, jer svoje riječi u sret-
- 187-
nom trenutku ne posuduje sa zauvijek zaledenog Parnasa nego je ono što stvara prije svega vlastiti govor koji úpravo zato i jest djelič hrvatske národnosti, koji je prilog hrvatskoj osječajnosti. Romantičari se cesto pitaju o podrijetlu pjesme, pitaju se o tomu gdje se ona nalazila prije nego što je ispjevana. Odgovor najboljih hrvatskih romantičarskih lirika bio je nedvosmislen. Za njih pjesma se u praštanju nije nalazila nigdje i úpravo zato što se nije nalazila nigdje, nju je samo pjesnik, i to glasom nacionalnog barda, kreirao svaki put kad mu je uspjelo dodirnuti nevidljivo. Zbog toga je romantizam u kasnijim fazama bio blizak sa špiritizmom, s opojnim sredstvima i s morbidnošču. Vraz je za svoje doba stvorio neke od najvažnijih romantičarskih pjesama. U pjesništvo iliraca ušao je prijevodom vlastite slovenské balade Stana i Marko 1835., ali je opču slávu stekao tek pet godina potom kada mu je objavljena zbirka Dulabije, Ijubezne ponude za Ljubicu. Krátke pjesme u toj zbirci potpuno su se razlikovale od svojeg okoliša u kojemu su se stihotvorci natjecali da što češče i što ispraznije u budnicama i davorijama spominju domovinu i njezinu vječnu slávu. Vraz je odbijao pjevati propagandnu poeziju. Dok su drugi pozivali na budnost i oružje, on je pjevao o ljubavi. Dulabije su ime dobile po vrsti crvenih jabuka, one su vijenac pjesama posvečenih Ljubici Cantily, ilirskoj Lauri, inače nečakinji Ljudevita Gaja. Za pjesnikova života nisu objavljene sve Dulabije. Njihov treči i četvrti dio objavljen je postumno. Stih tih ljubavnih pjesama je šesterac, formiran u katrenima, poznatiji pod imenom krakovjak i koji je Vraz preuzeo od zapadnoslavenskih romantika. Ima u zbirci i tragova njemačkih romantičara, ali je direktni poticaj Vraz dobio iz soneta Slováka Jana Kollara u zbirci Kči Slave. U Dulabijama bolje nego njegovi hrvatski prethodnici Vraz uspijeva prožeti ljubav prema ženi s ljubavlju prema domovini. Krajolik u ovoj poeziji senzibiliziran je i prizorište je čeznutljivoga duševnog stanja u kojemu se našao zaljubljeni mladič. Ljubav pjesnikova u Dulabijama je neuzvračena pa kao što je uzus u petrarkističkim kanconijerima, predmet ljubavi nenadáno premine pa pjesniku tek preostane da objekt ljubavi umjesto u ženi potraži u domovinu. U taj banálni okvir ljubavnoga lirskog dnevnika smjestio je Stanko Vraz medaljončiče svojih ljubavnih ushita, stihove svojih bojazni, čežnji i tuga. Poetski rukopis Dulabija kao daje sastavljen od nježnih majoličkih pločica, kao daje izvezen na bidermajerskim goblenskim minijaturama. Zbirka je dobila moto iz Byrona koji spominje sunčanje srca na očima ljepote. Poput Byrona i Vraz bi htio biti pjesnik neodredenosti. Neodredeno su zato u sažetim krakovjacima izrečeni svi pjesnikovi osječaji, fragmentirane su njegove slike, neodredena su značenja riječi što ih upotrebljava. Vraz je u Dulabijama pjesnik minijatura, postiže u njima vrlo uspjele zvučne i slikovne efekte. Za njega lirika je jedini pravi oblik, ona je to zato što je najbliža osječajima i glazbi, jer je najstarija od svih izražajnih čovjekovih oblika i jer je u njoj nepresušan rezervoár sječanja. Dulabije svoj poetski smisao ostvaruju u fragmentima i u jednom potezu, pjesnik je u njima sažet i uvjerljivo postiže značenja kao kad nagli vjetar učas zanjiše grančicu:
Ljubavi, ljubavi! otkud tvoja sila?
- 188-
Sad me nosíš nebom, paklom sad nemilá Sad činíš da čeznem vas rajskom razbludom, A sad da u jada tonem moru hudom.
Svoje balade i romance, njih dvadesetak, skupio je Vraz u drugoj pjesničkoj knjizi Glasi iz dúbrave zeravinske koja je tiskaná 1841. i posvěcena posestrimi Dragojli Stajduhar s kojom pjesnik nije imao ljubavni odnos nego ju je poštovao zbog ilirske gorljivosti. U ovoj zbirci romanca i balada nije se Vraz trudio biti izvoran nego je motive crpio iz germanskih, romanskih i slavenskih predaja. Vraz je u lirici bio minijaturist, pjesnik koji je u oblicima kratkog daha postizao najviše. Vrhunac su njegove poezije sedam Gazela u kojima je, imitirajuči izvorni istočnjački oblik, ispjevao svoje najljepše stihove. Gazele su bile populárne u njemačkih romantičara i variraju od pet do dvadeset stihova, tako da su prva dva povezana rimom, što se ponavlja u svim sljedečim parnim stihovima, a u posljednjem se distihu spomene još i pjesnikovo ime. Egzotičnost i neki uzvišeni nemir struji kroz sedam Vrazovih gazela, sedam lirskih cjelina koje su vrhunac hrvatske romantičarske lirike:
Zdral putuje k toplom jugu - u jeseni, A menije put sjevera - u jeseni. Pastijer čuva po planini krotka stáda. Pa se pojuč vrača kuči - u jeseni. Vrtljar kupi plod svog znoja, zlatne broskve I jabuka rumen-voče - u jeseni. Sto se Ijeti trudio mnogo oko njega, Vinogradnik bere grozde - u jeseni. Tako svatko kupi, bere i uživa U veselju plod svojih muka - u jeseni. A što Stanko, plod je briga, muka tvojih? Gorko voce - bol i suze - u jeseni.
Za života Vraz je objavio i knjigu Gusle i tambure 1845. i u njoj je zajedno s prepjevima iz europskog pjesništva obznanio i dio vlastitih intimnih i elegijskih pjesama. Epigrame i satire skupio je u zbirci Strijele Apolonove u kojoj se rugao smiješnim Uj-Horvatima, ismijavao dojučerašnjeg prijatelja Ljudevita Gaja. Bio je Vraz, uz Petra Preradoviča, najbolji hrvatski preporodni lirik. Njegovi stihovi imali su do tada nepoznatu sonomost, njega je više od svega zanimala uvjerljivost i izražajnost jezika. Za razliku od večine suvremenika najmanje ga je zanimala primijenjena poezija. Jezik njemu nije samo sredstvo komunikacije nego alat dubinskog istraživanja. Stvorio je preduvjete modernoj lirici te je u svojim kratkim lirskim oblicima otvorio prostor novom konceptu duševne disharmony e. Prvi je u poeziji hrvatskog preporoda jezikom izrazio fŕagmentiranost osječaja, prvi odbio
- 189-
govoriti naučenom frazom i prvi koji nije htio da mu poezija bude plakat. Otkrio je ironijski registar u nemalom broju ljubavnih pjesama. Nježni, ali izravni pjesnik, ostri ali pravedni kritičar, kontradikcije vremena krotio je u zvučnim stihovima pokazujuči da se istina književnosti zapravo krije u malim stvarima a ne u povišenom prepjevu političkoga govora. Romantičaru je pjesma, jednako kao i ljudski život, postoj ala j edino ako je u njoj progovorila vječnost, i to kao da joj je ona tvorbeni princip. U romantičarskoj logici zato su se i životi ljudski doživljavali kao umjetnička djela. Taj doživljaj unio je u književnost novu moralnost koja svoja načela nije više uzimala iz vječnosti nego joj je osnovno načelo bilo samostvaranje. Život se nije mogao imitirati ali se zato morao čitati i svjedočiti kao otvorená knjiga. Bilo je moguče da romantizam kreativno supostoji s nacionalizmom, da biografija bude što i književni tekst. Romantizam u Hrvatskoj nije se sukobljavao s ilirizmom.
U još jednoj hrvatskoj pjesničkoj osobnosti onoga vremena jednako kao u djelu Stanka Vraza, supostojali su klasicizam i romantizam, snažan individualizam i osječanje kolektivnog. Dogodilo se to u djelu i životu Petra Preradoviča, čovjeka koj ega su suvremenici šmátrali preporodnim bardom, pjesničkim alter egom političkog vode Josipa Jelačiča. Kao što je Stanko Vraz svoje prve stihove napisao na slovenskom jeziku, tako ih je Preradovič sastavio na njemačkom. Roden 1818. u obitelji krajiškogapodofícira, Srbina, on je zbog dobroga školskog uspjeha lako postao pitomac Vojničke akademije u Béčkom Novom Mjestu, gdje je s pravoslavlja prešao na katoličanstvo i kao vojni pitomac počeo sastavljati prve njemačke stihove. Preradovič je hrvatski jezik gotovo potpuno zaboravio, ali kako je tridesetih godina saznao za sve snažnija národná gibanja medu Južnim Slavenima, u Italiji je 1840., nakon susreta s Ivanom Kukuljevičem, počeo na njemački prevoditi Gunduličeva Osmana i tako od najboljeg učitelja učiti hrvatsku pjesničku frázu. Presudan za Preradovičev pjesnički posao bio je krači boravak u Zadru, gdje se 1843. neko vrijeme zaustavila njegova pukovnija i gdje su nastali njegovi prvi hrvatski stihovi, i gdje je objavljena slávna budnica Zora puca. Več 1846. izišli su u Zadru Preradovičevi Pervenci, a u tom je gradu susreo i buduču ženu Pavicu koju je silno volio ali od koje je zbog teške službe bio trajno razdvojen. Preradovič je sudjelovao u bitkama na talijanskoj fronti, cesto se selio sa svojim ratnim drugovima i smirio se tek kad je 1849. bio premješten u Zagreb gdje je postao adutant bana Jelačiča. U Zagrebu mu je 1851. bila tiskaná druga knjiga poezije s naslovom Nove pjesme. Rastrzan obiteljski život bio je pjesnika gotovo porazio, i to posebno nakon što je doznao da se u nástupu pesimizma, 1855., ubila njegova voljena Pavica. Ostatak života Preradovič je uglavnom proveo izvan Hrvatske. Neko je vrijeme proveo u generalštabu u Beču, boravio je u Leipzigu i Dresdenu, a ponovno su ga s trupom poslali u Italiju u završne borbe oko tamošnjih austrijskih posjeda. Vjenčao se u Beču 1865. Cehinjom Emom Regnerovom koja je romantični pjesnikov senzibilitet priblížila tada vrlo modernom špiritizmu. On je nauci o duhovima dao i književni prilog tako što je preveo knjigu Spiritizam naprosto razlozen. Pri kraju života imenovanje generálom. Umro je 1872. na glasu kao največi hrvatski pjesnik. Ta ocjena koju su Pre-
- 190-
radoviču namijenili suvremenici nekritickí je prihvacena i u sljedečim narastajima pa se pjesnika desetlječima hvalilo preko svake mjere i najčešče rabilo u didaktické svrhe. Kad je, naime, trebalo pronači najuvjerijiviji patriotski stih {Zdravo da si, domovino mila) posezalo se za Preradovičem, kad je trebalo pokazati kreativnost pjesnikova odnosa prema vlastitim pjesmama (Ne razumije pjesma zapovijedi), citiralo se toga pjesnika generála, a kad je trebalo obrazložiti ljubavni drhtaj i razapetost srca (Ljudskom srcu uvijek nešto treba), uzimali su se primjeri iz njegova opusa. Danas je jasno da Preradovič svojim pjesničkim glasom ne pripadá medu velikáne. Premda je tvorac niza nespretnih kovanica, premda mu u lirici imade mnogo neprobavljene filozofije, unosi u hrvatski pjesnički jezik rafiniranost koju prethodni budničari nisu poznávali, poeziji hrvatskoga jezika donosi i vrlo skladnú versifikatorsku raznovrsnost, a u svemu, njegov je opus ipak najzaokruženiji i najzreliji individuálni književni korpus preporodne epohe. Sklon apstraktnom mišljenju, duboko religiozan i mističan, Preradovič je napisao i niz duljih pjesama koje su u svom žánru posvema iznimne. Njegov religijski ep Prvi Ijudi svojevrsna je varijacija Klopstockova spjeva o Mesiji, a njegove krače epske tvorbe kao što su Zmija te Mujezin u kojemu je napisao slávni stih Stalna na tom svijetu samo mijena jest, približavaju pjesnika tadašnjoj modnoj parnasovskoj romantičarskoj dekadenciji, poeziji nabij enoj halucinacijama i simbolizmom. Preradovič je više nego Vraz ili bilo koji drugi pjesnik onoga doba pisao stihove za uglazbljivanje, tako da se neke od njegovih pjesama i danas u národu pjevaju. Pisao je u mnogim formama, ima njegovih soneta, oda, himni, elegija i balada, romanca i koračnica, a premda je bio sklon dugim formama, spjevao je i dobrih epigrama; kvalitetan mu je ciklus nadgrobnica Milim pokojnicima. Iako je osječao muku s hrvatskim riječima i sa sintaksom, stvorio je neke od najljepših hrvatskih pjesničkih ritmova. Bio je pod snažnim utjecajem europskih romantičara od kojih je preuzimao govor i duh mesijanizma. Njegovi neposredni uzori bili su njemački romantičari, ali još više pisci na slavenskim jezicima kakvi su Rusi Puškin i Ljermontov, Ceh Macha i posebno, Poljaci Mickiewicz i Krasinski. Preradovič im je blizak senzibilitetom ali i svojim panslavenstvom o kojemu je u zrelosti napisao dobrih i vrlo trijeznih stihova, napuštajuči karikaturalno antigermanstvo svojih prethodnika. Shvatio je na kraju daje u uvjetima kakvi su vládali za njegova života austrijska carevina ipak idealan okvir hrvatskim nacionalnim interesima. Ima u Preradovičevim stihovima previše povišenih tonová, deklamatornog je u njima više nego što se očekuje od najboljeg pjesnika romantičarskog naraštaja. Zato je začudno kako su pjesnikovi njemački stihovi, a posebno oni u Pjesmama Lini, mnogo tiši i ponekad smireniji od srodnih hrvatskih. U tim njemačkim ljubavnim stihovima koji su bili inspirirani Heineovim i Lenauovim pjesmama, nema povišenih tonová i njihov pesimizam je smiren i kreativan dok je optimizam hrvatskih stihova najčešče samo maska za unutarnju rastrzanost i poetické nedoumice. Uza sve mane bio je Preradovič izraziti pjesnik romantičarske generacije, bio je onaj koji je vjerovao da sve što piše "kao da iz sna vadi, iz sna prvih ljeta moga života, gdje nijesam druge glase nego materine slušao. Preveč su me tudi običaji, tuda čuvstva, tude mišljenje nadrasli... ja ču uvijek u súmraku basati
- 191 -
med tudom noci i domorodnim danom." Tako je naime pisao Stanku Vrazu, jedinom suvremeniku koji ga je mogao potpuno razumjeti kad je spominjao rastrzanost izmedu domačega i stranog. Bio je najznačajniji hrvatski neopetrarkist, oduševljenik neoplatonizmom i špiritizmom, lirik koji je vjerovao da ljubav pripadá tajnim silama i da najljepše stanuje u carstvu mrtvih. Njemu je ljubav najslada kad je umrlá, i u tomu ga život nije demantirao jer mu je voljena Pavica umrlá na náčin koji kao daje izišao iz onodobne Poeove ili Jorgovaničeve novelistike. Da potvrdi svoju tragičnu koncepciju ljubavi, Preradovič je kongenijalno na hrvatski preveo ljubavnički prizor iz Danteove Božanstvene komedije o Paolu i Francesci. Ima u opusu ovoga carskoga generála velikih oscilacija, ima tu sasvim laganih pučkih napjeva koji kao da su preuzeti iz djevojačkih spomenara, ali ima i turobnih i sjetnih stihova koj ima je uspio bitno proširiti tematiku i osječajnost onodobne književnosti. U prostor nacionálne literatuře Petar je Preradovič stupio u kasnijoj fazi ilirskog preporoda, u vrijeme dok su mnoge političke aluzije več propale. Zbog tog vremenskog zakašnjenja bio je osloboden naivnog i idealističkog rodoljublja pa je mogao bez opterečenja stvoriti niz posvema ljubavnih pjesama u kojima je uvjerljivije od drugih znao iz ljubavničkog uzdaha preskočiti do prekogrobne mistike. U nizu modemih hrvatskih pjesnika, nizu kojemu pripadajú Dubrovčani Duro Hidža i Marko Bruerovič, Slavonac Katančič i ilirac Stanko Vraz, Petar Preradovič ima važno mjesto. Bio je veliki umjetnik riječi, s nedovoljnom životnom koncentriranošču da bi, kako se dugo i krivo vjerovalo, sam mogao postati središnjim pjesničkim glasom jednoga vremena.
Mnogo više duhovne koncentriranosti u svojim je književnim djelima ostvario jedan od najčudnijih tadašnjih romantičara, Sibenčanin Niccolo Tommaseo. Bio je razapet izmedu Italije i Hrvatske, izmedu rodne Dalmacije i agresivně Austrije da bi na kraju ostao bez domovine. Tommaseo je za razliku od Preradoviča, koji je bio časnik u službi bečkih careva, bio njihov ogorčeni protivnik. Obojica su nosili križeve svojih teških i lutalačkih života, s tom razlikom stoje Tommaseo bio profesionálni književnik i što mu je književnost bila više od nacionálne ili radne zadače. Ona mu je bila jedino što je imao. Taj katoličanstvom opsjednuti Dalmatinac imao je neobičan romantičarski senzibilitet. Za razliku od večine suvremenika nije želio dijeliti svoj privátni život od svoje književnosti. U groznici proživio je izbjeglički i neuredni život. U Dalmaciji je u dječaštvu stekao dobre klasične temelje u splitskoj školi, a poslije je studirao pravo u Padovi. Njegova vrlo neobična erudicija stalno ga je uvodila u nove i nove izazove. Neobično je bio zainteresiran za stvarnost pa nije čudno što je za života sudjelovao u polemikama oko darwinizma, inteligentno i ironično napadajúci navodno majmunsko čovjekovo podrijetlo, kao što nije čudno što je vrlo rano došao u dodir sa zagrebačkim iliricima. Njemu je Ivan Kukuljevič u Zagrebu več 1844. tiskao Iskrice koje su tadašnji čitatelji prihvatili kao svojevrsni katekizam národnosti. Djelo je Tommaseo napisao 1840. ali je ono prvi put bilo objavljeno u Veneciji 1841. na talijanskom jeziku i pod naslovom Scintille, a u hrvatskoj inačici u samo několiko godina knjiga je dva puta pretiskivana i stekla je status kultnoga ilirskog vademecuma. Bila je to zbirka u kojoj je Tommaseo uspio osjetiti bratské
- 192-
tegobe i približiti se svojim liberalnim slavenskim sunarodnjacima, bila je to knjiga u kojoj se veličala duhovnost jednostavnog puka, osudivala tupost i otudenost navodno obrazovanih ljudi. Bila je to poezija politička i liberálna. Zagrebačke Iskrice u kojima je tako uspješno Tommaseo opjevao ideju bratstva svih národa nisu jedini piščev doprinos hrvatskoj preporodnoj književnosti; on je 1842. objavio i vrlo populárni zbornik Ilirskih pjesama, a svoje autonomaške članke o stvarima dalmatinskim i trščanskim tiskao je 1847. Svoju esejistickú dalmaticu pri kraju života okupio je Tommaseo u dva sveska s naslovom O Dalmaciji i Politicko pitanje, ali te rukopise nije nikada tiskao. Ostala je nedovŕšenom i njegova knjiga Pjesme puka dalmatinskoga koju je htio opskrbiti estetskim i filološkim komentárom. Tommaseo je bio vrlo blizak zagrebačkim iliricima jer je humanizirao doživljaj nacije i jer je taj doživljaj uspješno povezivao s osječajnošču europskog romantizma. Njegove Iskrice i u hrvatskoj i u talijanskoj verziji glas su nemirnoga šibenskog kozmopolita za slavenski preporod. Daje to djelo smatrao važnim, vidi se i po tomu što mu se cesto vračao pa je samo tri godine prije smrti Iskrice posljednji put redigirao, pridodavši im tri nova sastavka i davši čitavom djelu sasvim novi raspored. Svoju osobnost Tommaseo nikad u književnim djelima nije skrivao, tako da su mu najvredniji tekstovi kasne intimističke pjesme i nadasve Intimní dnevnik koji je vodio tijekom tri desetlječa i koji za života nije htio objaviti. Bio je protivnik materijalizma suvremenoga gradanstva, smatrao je da je ključ modemog čovječanstva u rukama pojedinca koji zna uskladiti svoju izdvojenost s idejama temeljenim na gotovo komunističkoj društvenoj solidárnosti. Tommasea je zainteresirao lik u XV. stolječu ubijenoga socijalnog reformátora Girolama Savonarole, čovjeka koji se, kao i Tommaseo, zauzimao za socijalno svjesni katolički republikanizam. Ipak ovaj nemirni Dalmatinac svoje političke ideje nije imao gdje realizirati. Jednom kad je to pokušao za vrijeme revolucionarne 1848., dok j e Venecijom vládala prevratnička Maninova vláda, doživio je poraz. I njemu kao i njegovim hrvatskim vršnjacima donijela je 1848. radost ali i gorčinu, otvorila patnju. Ulazak u aktívnu politiku stajao je Tommasea teških godina u austrijskom progonstvu. Šmátralo ga se jednim od naj obrazovaný ih talijanskih autora i on je javnosti uzvratio s dva ponajbolja leksikološka djela što ih Italija uopče ima. Več 1830. objavio je Rječnik sinonima, a njegov Novi rječnik talijanskog jezika počeo je izlaziti 1861. i smatra se jednim od naj originálny ih pojedinačnih lingvističkih projekata uopče. Tommaseo je svoje političke poglede objavio u više svezaka dok je u romanu Vjera i Ijepota, koji je napisan za vrijeme boravka na Korzici i koji se pojavio u tisku 1840., uspješno ispričao ne odveč originálnu ljubavnu storiju talijanskog emigranta Giovannija i njegove djevojke Marije. Bila je to svojevrsna autobiografija piščeva. Tommaseov roman poznaj e više pripovjednih perspektiva, a pisac u priči upotrebljava takvu jezičnu melasu daje još i danas lingvisti proučavaju čudeči se neobičnom daru piščevu. Bio je i dobar tumač Danteove Komedije pa se i danas njegov komentár toga djela uzima kao jedan od vjerodostojnijih i svakako najorginalnijih. Njegov Intimní dnevnik jednaje od najsnažnijih knjiga svojega doba, djelo koje na rijetko viděni náčin u istom tekstu povezuje najskrovitije osobne dileme s društvenim analizama, knjiga koja
- 193 -
banalnost dnevnog zapisa učas prebacuje do najviših metafizičkih razina. Kraj života Tommaseo je doživio u Firenci; več gotovo slijep, objavio je 1872. knjigu Pjesme u kojoj je još jednom pokazao da bolje od drugih zna spojití andeoske i davolske fragmente svoje uzburkane prírode. U romantizmu, a Tommaseo je bio punokrvni romantik, sve je bilo bolje od osrednjosti, sve je bilo bolje od ropstva, i od individualnog i od ropstva nacionalnog. Romantizam je u Hrvatskoj stupao paralelno s politikom te je postao njezinom vážnom sastavnicom. Ta simbioza živjelaje poslije u Starce viče voj opozicijskoj politici jednako koliko je bilabitna i u Senoinoj književnosti. Od takve grade bio je Tommaseov individualizam kad je ovog borca za slobodnú Italiju doveo do toga da je 1867. odbio talijansko državljanstvo samo zato što nije bio za obnovu monarhije i samo zato što nije želio živjeti u unitamoj državi. Bio je Dalmatinom koji nije postao ilirskim Hrvatom i jugoslavjanom samo zato jer nije vjerovao u centralizam i na kraju života, autonomist od glave do pete, nije mogao prihvatiti da se njegova dalmatinska posebnost u unitarnoj Italiji zatire. On koji je žestoko uvjeravao Dalmatince da se ne ujedine s ostalim dijelovima hrvatske trojednice jer im je molekula dragocjenija od organizma, bio je na kraju poražen u svojim političkim naivnostima. Njegovi hrvatski polemicki protivnici bili su u pravú. Jedan od njih bio je Natko Nodilo koji je nakon ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom prešao u Zagreb, ondje postao profesorom povijesti na novom sveučilištu i napisao čitav niz novoj naciji korisnih knjiga o mitologiji i europskoj povijesti. U borbi protiv Tommaseova partikularizma Nodilo i dalmatinski Hrvati morali sujoš 1861. pisati pobudne tekstove na talijanskom jer ih široki puk na hrvatskom jeziku tada još uvijek ne bi najbolje razumio. Nodilov // Nazionale potpuno je raspršio želje austrijskog dvora da če moči sačuvati autonomiju Dalmacije. Ono što u Dalmaciji nisu uspjeli s talijanskim autonomašima, bečki če stratezi nadalje pokušavati uz pomoč dalmatinskih Srba tako da su hrvatsku Dalmaciju držali još neko vrijeme u nacionalnoj napetosti. Ipak, bitka za Dalmaciju bila je za austrijski dvor posvema izgubljena. Nastanak nove i ujedinjene Italije, austrijski gubitak sjevernotalijanskih posjeda, okrenuo je sedamdesetih godina Beč prema turskom Balkánu. U toj kalkulaciji Dalmacija je i u bečkim očima trebala bití slavenskom, ali još uvijek ne i potpuno hrvatskom. Bile su to, doduše, samo kancelarijske kalkulacije dok se reálnost Dalmacije više nije mogla odvojiti od one koja je bila namijenjena svim drugim hrvatskim zemljama, pa čak i Vojnoj krajini. Politički život središnje Hrvatske u drugoj polovini stolječa postajao je sve realističnijim i uzburkanijim. Njime je tijekom tri desetlječa dominirao smireni i umni čovjek, veliki pjesnik ilirskog preporoda, čovjek vidovit, Ivan Mažuranič. On ni u Beču ni u Pešti nije tražio sukobe i zato je uz pomoč kompromisa bio u prilici štvorití glavne institucije moderne hrvatske dŕžave. Ono što je bila slutnja o samostalnoj hrvatskoj državi i što je s u ono doba nereálnom žestinom iskazivao Ante Starčevič i njegovi stekliši, uvjerilo je Ivana Mažuraniča da se, želi li biti nepobitni hrvatski politički voda, mora navikavati da djeluje u okvirima mogučeg. Taj romantičarski pjesnik rano je shvatio da če okvir austrijske politike prema Hrvatskoj za dugo vrijeme bití sankcioniran i da če imati po-
- 194-
dršku velikih sila. Zato je sugerirao javnosti da prihvačanje austrijskoga naddržavnog okvira ne znáči i njegovo odobravanje, uvjeravao ih je da znáči njegovo mijenjanje, njegovu dinamiku. U okvirima nove osječajnosti, a u blizini novog europskoga koncepta individualizma i kolektivizma, u jakim intelektualnim značajima, radalo se moderno hrvatsko društvo i njegova umjetnost, radala se ideja moderně Hrvatske koju više nije mogao povezati prethodno stvořeni ideal nego se taj ideal svakoga dana formirao u različitim ljudskim izborima. Tako je bilo u književnosti, a tako je bilo i u politickom djelovanju. Pojedinac u novovjekovlju svěje više sam snosio javnu odgovomost individualnih izbora. Bilo je to doba koje nije više proganjalo one koji nisu priznávali nadredenih vrijednosti. Bilo je to doba koje je prestalo vjerovati da postoje čvrsti autoriteti ispod čijih skuta bi se vrijedilo sakriti. Umjetnost, pa dakle i književnost, postavljale su se iznad svih univerzalnih vrijednosti. Književnost je sama sebi postajala mjerom pa je to bio jedan od najopasnijih trenutaka u modernoj europskoj povijesti jer je radikalnim pozicijama mnoge ljude utjerao u nemiř, neke u anarhizam i smrt, mnoge poslao na ulice i u pobune, ljudske mase izložio politickom teroru, a brojne pojedince uveo u samoču. Zbog nevolja s kolektivnom individualnošču, moderna je duša počela sve više i dublje spoznavati o zlu, o čovjeku imanentnoj društvenoj destrukciji, a duša pjesnika sve je češče bila spremna zaviriti u svoje tame. Spoznavši svoj superego, nesigurni je čovjek usred moderniteta, kao u anticko doba, došao još jednom u priliku uzviknuti: Ne ja nego Hrvatska, i čak povjerovati dataj njegov stav koliko je kolektivan, jest i individualan. Svojim gradanskim i libertinskim titanizmom romantizam je ranio čovjekovu vjeru u izabranost. Krenulo se od individualnoga glasa i od pojedinačne osječajnosti, a stiglo se do kolektivnog "ja", stiglo se do nacionalnih književnosti i modernih nacionalnih institucija, nove društvenosti. Utemeljitelj te nove društvenosti, jamac njezina legalizma u Hrvatskoj kao daje morao biti pjesnik! U životu Ivana Mažuraniča, prvoga hrvatskog bana koji nije bio plemenitá roda, kao u zrcalu ogleda se čitavo hrvatsko 19. stolječe, vidi se njegov ilirski južnoslavenski fanatizam, njegov politički pragmatizam ali načelni liberalizam, vidi se malogradanski biješ onih što im je bilo obečano više nego što im se htjelo dati, vide se sve buduče opasnosti. Mažuraniči su bili rodom iz Novoga Vinodolskog gdje se Ivan rodio 1814., završio njemačku osnovnu školu i odlično svladao jezik na kojemu je poslije, kao vodeči hrvatski političar, komunicirao u bečkim carskim kancelarijama. Samo kratkotrajno odnaroden Mažuranič školovao se i u Rijeci gdje mu je nastavni jezik bio latinski, a glavni stráni ježici madžarski i talijanski. Več tada najmilija hrvatska knjiga bio mu je Kačiča Miošiča Razgovor ugodni národa slovinskoga. Studije je počeo 1833. u Zagrebu uz pomoč brata Antuna, tada več Gajeva prijatelja, a onda je kao izvrstan student dobio stipendiju da nastavi studij u Szombathelvju jer je tada bio običaj da se bolji hrvatski daci pošalju na studij u Madžarsku a madžarski u Hrvatsku. Iz Madžarske mladi se Ivan Mažuranič javio 1835. za drugi broj Gajeve Danice, i to programatskom pjesmom Primorac Danici za koju mu je Gaj po bratu Antunu poslao honorár. Poslije Mažuranič nije nikad bio profesionálni književnik nego odvjetnik i političar. Cim je završio pravne studije i kad se eko-
- 195 -
nomski osamostalio, zaljubio se u Aleksandru Demeter, sestru književnika Dimitrija Demetra. Od ranih pjesnikovih djela najkarakterističnija je pjesma Vjekovi Ilirije koja je objavljena 1838. i koja je sinteza pogleda hrvatskih preporoditelja na prošlost, ali i iskaz njihovih nada o budúcnosti tadašnje Hrvatske. To je pjesma koja dobro sintetizira sav geopolitički položaj Hrvatske, nabraja njezine saveznike i neprijatelje, vrhne i mane te jednostavno izlaže filozofiju ilirskog pokreta. Bio je Mažuranič vrlo poduzetan čovjek pa je več 1842. zajedno s Jakovom Užarevičem objavio njemačko-ilirski slovar u kojemu je bio proveden Gajev pravopis i koji je úpravo zbog te činjenice imao veliki utjecaj na širenje narodnog jezika u upravi i u školama. Drugi piščev pothvat odnosio se na dopunu nenapisanih pjevanja Gunduličeva Osmana. Taj posao je u početku bio zamišljen kao jednostavna narativna rekonstrukcija nepostoječih pjevanja ali se na kraju pretvorio u prvi važniji filološki pothvat hrvatskih preporoditelja. Izdanje Osmana objavljeno je 1844. kao prva knjiga Matice ilirske. U izdanje je bio uključen rječnik Gunduličeva Osmana koji su potpisali Ivan Mažuranič i njegov brat Antun, ali i dopuna Gunduličeva epa koju je kao da je samostalno pjesničko djelo, ispjevao Ivan Mažuranič napisavši tom prilikom neke od svojih najboljih stihova. Da je dopuna Osmana pjesnikovo potpuno samostalno djelo, priznávali su još za života pisců čak i njegovi najžešči protivnici. Posao na Osmanu i pažljivo proučavanje Gunduličevih stihova dalo je Mažuraniču izravni poticaj da stvorí originálni ep Smrt Smail-age Cengijiča, koji se pojavio 1846. Osim Gunduličevih stihova i dobrog poznavanja suvremene romantičarske poezije, bilo je za nastanak toga djela presudno i dobro piščevo poznavanje stihovanih naracija Andrije Kačiča Miošiča, zatim njegovo pozorno čitanje narodnih pjesama iz zbirki Vuka Karadžiča. Sve to zajedno, s dobrim poznavanjem klasične antické epike, stvorilo je jednu od najslavnijih i formalno najsavršenijih književnih umjetnina hrvatskog romantizma, petodjelnu poemu o smrti Smail-age. Prvo pjevanje kojemu je naslov Agovanje funkcionira kao daje neka vrsta prologa dráme toga turskog silnika. Tu su vrlo sažeto, ali s velikom uvjerljivošču, orisane najvažnije osobe, prikázaná je okrutnost agina, opisani načini na koje je mučio Crnogorce, opjevani krvavi prizori muka, spomenuté rijeke krvi i motivirana daljnja radnja. Naime, Smail-aga smaknuo je tada i jednoga svojega savjetnika zato jer mu je ovaj navodno loše svjetovao pa se savjetnikov sin No vica odlučuje osvetiti očevom ubojici i priječi u krščanski tábor. O njegovu nočnom i romantickom putu pjeva drugo pjevanje epa Nočnik, u kojemu se na vrlo izravan način povezuje kolektivno s pojedinačnim, svjetlost ljudskih izbora i tame sudbina. U trečem pjevanju koje se zove Četa na scénu epa uvodi pjesnik društvenu zajednicu koja se sprema na osvetu, koja prihvača preobračenog osvetnikaNo vicu i kojoj izravnu ideološku poruku upučuje starac svečenik, taj daleki odslik svetoga Vlaha iz Gunduličeva Osmana i svih drugih bradatih staraca starije hrvatske epike. U četvrtom pjevanju, Haraču, opjevan je središnji sukob, tu je smješten vrhunac radnje i njezin rasplet. Ubijen je Smail-aga, poginuo je i osvetnik Novica, a sve je u krátkom epilogu s našlo vom Kob dobilo ponešto ironijski, zapravo vrlo moderan, završetak u smiješnoj lutki Smail-aginoj koja posmrtnim poniženjem najbolje svjedoči prolaznost svih
- 196-
svjetovnih dobara, aposebno sile. Osnovno Mažuraničevo raspoloženje iskazano u tečnim stihovima njegova spjeva jest osječanje boli zbog patnji raje. To osječanje koje je u Mažuraničevoj duši godinama primalo mnoge poticaje, 1846. pronašlo je snažan osobni glas, přiblížilo se jednom u suštini lirskom raspoloženju koje je stvorilo djelo koje na koncu nema ni epski ni dramski oblik nego je hibridna, pa po tomu i posvema romantičarska, tvorba. Glavnog lika u ovom lirskom epu zapravo i nema. Kolektiv je ovdje središnje lice, a kako poemi nedostaje bilo kakvo ulančavanje pripovjedačevih perspektiva, to se na kraju čini da je i sam glas autorov ovdje iskazan kao da je glas kolektiva. Poticaj za svoj ep našao je Mažuranič u suvremenim dogadajima i stvarnom ubojstvu Ismail-age pa je po tomu u svojemu spjevu nastavio tradiciju hrvatske epike koj a od Karnarutiča i Gunduliča najradije pjeva o suvremenosti. Gunduličev ep pjeva o borbi "za krst časni i slobodu zlatnu", on je poema o dobru koje če na kraju kazniti svako zlo. Napisan dvije godine prije revolucionarnih zbivanja 1848., Mažuraničev je ep imao vrlo zahvalne čitatelje, jednako kao što je politicko djelovanje piščevo u sljedeča tri desetlječa ne jednom poticalo njegove suvremenike, čas da ga obožavaju, a čas otvoreno mrze. Smrt Smail-age Cengijiča Ante Starcevič je javno ismijavao. Doduše, on je isto što i Mažuraniču, zamjerao i Strossmaveru i Jelačiču jer mu se njihov pragmatizam i kretanje u okviru mogučega inače gadilo. U srpskoj javnosti još za Mažuraničeva života bila je plasirana besmislena ali vrlo uvredljiva teza po kojoj pjesnik uopče nije napisao svoje djelo nego da ga je ukrao Crnogorcu Petru Petroviču Njegošu.To što se radnja najvažnijega hrvatskog ep onoga doba zbivala u crnogorskim gudurama više je bio danak pomodnoj romantičkoj senzibilnosti nego reálnosti piščeva života. Drame Mažuraničeva života inače su se zbivale u koridorima bečkog dvora ili u salonima Hrvatskog sabora. Egzotika crnogorskih brda njemu je bila inače nepoznata. Ali o bečkom dvoru i gornjogradskomu zagrebačkom Saboru Mažuranič nije napisao ep. On je svoj politickí program pregledno izložio u knjižici Hervati Magjarom, kojoj s pravom pripadá glas jedné od najvažnijih hrvatskih političkih knjiga. Objavljena 1848., ona na najbolji náčin pokušava izmiriti nepomirljivu dihotomiju vjernosti caru koliko i vlastitoj naciji, dihotomiju koja je nakon 1848. uništila sve plemenité intencije bana Josipa Jelačiča. U Mažuraničevoj političkoj knjizi biblijskim stilom izlažu se prosvjetiteljska i gradanska načela u vezi s problematikom madžarsko-hrvatskih odnosa. Mažuranič tumači liberálním, a tada i revolucionarnim Kossuthovim Madžarima da moraju ustrajati u svojoj nacionalnoj borbi ali da pri tome ne smiju zgaziti interese drugih národa, u ovom slučaju hrvatskog. Mažuraničev tekst književni je uvod u Jelačičev dubiozan pohod na Budimpeštu i na Beč. Kako Ivan Mažuranič nije bio vojskovoda, tako njegove političke teze i danas imaju vjerodostojnost mnogo veču nego što je imaju teško shvatljivi agresivní potezi tadašnjega hrvatskoga bana Josipa Jelačiča koji nije uspio pronači balans izmedu slogana francuskog libertinizma i hladne logike bečke dvorské kancelarije. Ivan Mažuranič, više nego rano posrnuli Jelačič, izborio je za sebe priliku da svoju pragmatičnost i mudrost iskaže. Tu priliku nije dugo čekao. Fiksirao ju je u svojim brojnim saborskim govorima dok je bio zastupnik i za vrijeme banovanja od
- 197 -
1873. do 1880. U njima ovaj pragmatični politički operativac nije najavljivao hrvatsku budučnost ali je britko odredivao sadašnjost. Baveči se politikom, od vremena kada je u Beču bio nekom vrstom hrvatskoga guvernéra, pa do vladanja Hrvatskom s mjesta carskog vicekralj a, ban Ivan Mažuranič nije pisao književnih djela. Povučen i škrt na riječima, on je u nočima teleskopom promatrao nebeski svod, zapisivao neke samo njemu razumljive matematické formule i tražio u nebeskom rasporedu rješenje hrvatske zagonetke. Zudio je da otkrije ključ moguče južnoslavenske sinteze izmedu nacionalnog i nadnacionalnog, izmedu egzotičnog i pragmatičnog. U mladosti Mažuranič je u svojemu spjevu Smrt Smail-age Cengijiča za svoj narastaj stvorio sintezu pjesničkih i filozofskih kolektivnih težnji, ali su stihovi te sinteze pod kopitima Jelačičevih konja svedeni nagoli zvuk. Postupno su taj zvuk još degradirali i pedagozi u hrvatskim školama učeči iz Mažuraničevih stihova poetiku, a ismijavajuči mu ideologiju.
Bilo je to vrijeme u kojemu su se dogadali veliki lomovi u europskoj stvarnosti, i na području politickom a i u vezi sa sasvim novom duhovnošču. Bilo je to razdoblje golemoga napretka fizike i kemije, medicine i biologije. Koje desetlječe poslije, Pasteur je pokazao put izlječenju zaraznih bolesti, Mendeljejev je pogledao u dubinu materije, vagao je težinu atoma i shvatio sile koje medusobno privlače nevidljive elemente. Pojavili su se prvi modemiji prilozi sociologiji, a filozofski pozitivizam zbunjivao je još uvijek romantičarske hrvatske duše.
Antropolozi su starom svijetu zadali smrtni udarac, i to onoga časa kad su predvodeni Charlesom Darwinom u knjizi Podrijetlo vrsta 1859., ustvrdili daje čovjek tek nešto sretniji majmunov brat. Nova osječajnost kao i nova književnost više nisu morale voditi računa o toj evolucijskoj istini. Piscima je ona več dugo bila suputnicom pa je zato polemika s Darwinom prepustená teolozima koji su se u njoj još jednom naivno osramotili. Rimska katolička crkva u tom je vremenu doživljavala još jednu od svojih velikih kriza. Pio IX. koji je u Rimu stolovao od 1846. pa sve do 1878. nije bio na razini svojega uznemirenog vremena. Donio je dokumente koji su samo uzbudili liberalno opčinstvo, a u Hrvatskoj i nisu imali mnogo odjeka. Nije taj papa imao podršku niti medu liberalnim pravašima, a nije ju imao ni u reformi sklonih pristalica dakovačkog biskupa Strossmayera. Hrvatska Crkva kao da je spávala u razdoblju največih nacionalnih promjena tijekom 19. stolječa jer se dugo nije oporavila od revolucionarnog šoka što ga je doživjela još u vrijeme Francuske revolucije, zatim Napoleonovih vojni pa i kasnijih bučnih socijalnih pokreta. U Hrvatskoj ona je spávala sve do austrijskog ulaska u Bosnu 1878. i sve do dolaska Leona XIII., pape sklonog socijalnim reformama i modernizmu. Bilo je to več jedno novo vrijeme, epoha koja če upravo počinjati dok u Hrvatskoj bude završavala književna vladavina najvažnijega gradanskog hrvatskog pisca onoga doba, posljednjeg ilirca bez ilirizma, Augusta Senoe. Do njegove pojave, a ona se dogodila šezdesetih godina, napisan je u Hrvatskoj niz važnih književnih djela i odživljen čitav niz energičnih književničkih života. Od romantizma Hrvatska se, zapravo, nije dugo oporavila jer on je imao moč da svoje parole i svoje jezike obnavlja. Ideju da su čovječanstvo i nacija subjekti a ne objekt, da su nacije, kao i pojedinci, stalno u pokretu, da im je kreacija svakidašnji
- 198-
usud, te ideje hrvatski romantizam stavio je u samo središte svojih egzaltacija i taj nauk jedva da se umorio do naših dana. Romantizam je bio revolucija ljudskih duša i njega su u hrvatskoj književnosti nosili jaki duhovi poput Petra Preradovica i Stanka Vraza, naslutili su ga politički talenti poput Ivana Mažuraniča i Ivana Kukuljeviča Sakcinskoga, ali je njegovim glasom govorila i najprodornija žena onoga doba - Dragojla Jarnevič. Ova Karlovčanka rodila se 1812., završila je osnovnu školu u rodnom gradu, a onda je godinama živjela u Grazu, Trstu i Veneciji gdje je slúžila u plemičkim domovima i bila guvernantom. Kad se četrdesetih godina vrátila u domovinu, s vrlo nesistematskim ali za domače prilike još uvijek iznimnim obrazovanjem, odmah je pristúpila preporoditeljima, sprijateljila se s mnogima od njih a s nekima, kao s poslije bez razloga slavljenim stihotvorcem Ivanom Trnskim, imala i razmjerno burnih emocionalnih dodira. Jamevičevoj koja je pisala liriku u kojoj je jedva dosegnula razinu tada prosječnih deklamatora, bio je bliži prozni izraz. Književnica je 1843. najprije objavila Domorodne pověsti koje su, zapravo, retrogradna knjiga, djelo opterečeno sentimentalnim i vrlo bizarnim fabulama, literatura bliska feljtonskoj književnosti iz tadašnjih zabavnih magazina u Italiji i Austriji. Ali u tim pričama Dragojle Jarnevič ima nešto u ono vrijeme ne sasvim obične zainteresiranosti za suvremenost koja autoricu donekle izdvaja od pisaca prvoga ilirskog naraštaja. Svoju pripovjedačku ambicioznost okrunila je tek románom Dva pira koji je objavljen 1864. te je jedan od starijih hrvatskih primjeraka u tom žánru. U Jarnevičkinu romanu opisuje se emocionalno sazrijevanje plemkinje Blaženke Nehajkovič čiji životni put afirmira libertinské principe plemenitosti koji više nisu povezani s podrijetlom nego s unutrašnjim vrijednostima i osobnom emancipacijom. Nesretni ljubavni život te Hrvatice treba čitati kao idealiziranu autobiografsku priču autoričinu jer i ona je svoje ljubavi morala zatomiti, i nju ljubavnici nisu razumjeli i ona je poput plemkinje Nehajkovič svoju sreču potražila u dubini vlastite duše, a ne u društvu. Ono po čemu Dragojla Jarnevič uživa glas dobrog autora ipak nisu ni njezine pjesme ni pripovijesti, pa ni roman Dva pira, nego je razlog posmrtnoj slavi postumno otkriveni opsežni tekst Dnevnika što ga je vodila od 1833. pa sve do 1874. Dnevnik, koji je njezino životno djelo, dugo je bio poznat samo u cenzuriranim fragmentima. U toj najintimnijoj knjizi preporodnoga vremena Dragojla Jarnevič ispisala je pod okvirom svoje autobiografije dobar pregled onodobne kulturně povijesti, dala je niz realnih psiholoških opisa svojih suvremenika ali je još više u toj dnevničkoj bilježnici bila u stanju opisati neka bolna poglavlja svoje ljudske drame, zapisati treptaje nesigume i nesretno zaljubljene duše, otvoriti ranu svojega invaliditeta, prebirati po svojoj usamljenosti, jadati se nad mukom prestarjeloga djevojaštva i pravdati se zbog svojih tjelesnih nesmotrenosti. Svoj Dnevnik Dragojla Jarnevič piše kao da je on pripovjedna knjiga namijenjena, doduše, autoričinoj memoriji ali još više potomstvu. Ona u tom dnevniku kao da razgovara s potencijalnim čitateljem i piše mu ono što u vrijeme njezina života nije bilo moguče objaviti u uobičajenim književnim glasilima. Georges Sand nije bila moguča u preporodnoj Hrvatskoj pa joj se Dragojla Jarnevič nije ni željela približiti. U dubini ona ju je samo razumjela. Tekst Dnevnika mnogoslojan je, s dijelovimakoje
- 199-
možemo čitati kao da su istrgnuti iz onodobne škandalózne kronike ili kao da su neka vrsta socijalne reportáže. Jedan dio, pak, ima izravnu didaktickú i političku intonaciju, ali največi dio te próze pokušava stvoriti prostor autoričina susreta sa samom sobom i sa svojim postojanjem, želi biti provjerom njezine uznemirene duševnosti. Dnevnik Dragojle Jarnevič zreo je plod hrvatske romantičarske próze, knjiga koja je najintimniji rani autoportrét u modernoj hrvatskoj književnosti uopče, tekst čiju samorazornost nije mogao nitko bolje ispisati od jedne žene.
Druga onodobna knjiga u kojoj takoder imade obilje intimnih stranica j esu Putositnice Antuna Nemčiča, djelo važnoga sjevernohrvatskog preporoditelja, jednog od najsamostojnijih hrvatskih romantičara, pisca koji nije lako postao školskom lektirom ali je svejedno uz pomoč čitatelja preživio ilirsku estetickú eutanaziju. U njega u prozama prevladava ironija, to inače ponajvažnije romantičarsko obilježje. U središnjim konceptima njegove poetike, ondje gdje su nosivi pojmovi bili originálnost, kreativnost, osječajnost, génij, uzvišenost, čudesno, snovito i fantastično, ironiji se pridávalo važno i izdvojeno mjesto. Po toj koncepciji prikazivanje prírode nije se više nalazilo u domeni retoričkog uljepšavanja. Pisati romantičaru je značilo postiči stanje iz kojega je moguče kontrolirati ali i preoblikovati sirové osječaje. Ideja da slobodne asocijacije treba kontrolirati, da osječajnost treba obuzdati, uvela je u romantičarsku poetiku koncept ironije kao kreativnog i spoznajnog instrumenta. Ironija je poeziju pretvárala u filozofiranje ali još više igranje stihovima, ona je proznom pisců omogučivala da zádrži otklon od svojega predmeta, da sačuva svježinu duha i da ne bude manipuliran svijetom što ga opisuje. Antun Nemčič u svojim Putositnicama više od bilo kojega suvremenika uspio je povezati maštu i razum. On je u svoj oj slavnoj putopisnoj prozi zato stvarnosti i njezinim akterima dopustio da se poigraju sa sobom i svojim postupcima. Ludizam je bio glavno obilježje svijeta koji Nemčič opisuje na svojim putovanjima, pri čemu je autor posjedovao moč da taj svijet uz pomoč njegove vlastite paradoksalnosti prikáže kao sebi dovoljan i u sebe zatvoren. U tom postupku imao je dobre učitelje u engleskom pisců Lavvrenceu Sterneu i Nijemcu Heinrichu Heineu. Njihova sentimentálna ali ironická putovanja vodila su Nemčičevo pero, ali i njegov putni štap. Pisac se rodio u madžarskom gradu Eddeu 1813., a život je proveo u odvjetničkim i sudačkim službama u hrvatskim sjevemim gradovima. U Križevcima, gdje je imenovan bilježnikom, preminuo je u tridesetšestoj godini od neke nagle i tajanstvene bolesti, vjerojatno kolere. Bio je prijatelj mnogim ilirskim prvacima i rano je uočeno njegovo iznimno obrazovanje. Šmátrali su ga hladnim flegmatikom, a on je bio posvema drukčiji pa se ispod oklopa nezainteresiranosti krio osječajan i treperavi duh čovjeka koji je bolje od drugih izrazio neke od najvažnijih onodobnih emocija. Njegove Putositnice, koje su objavljene 1845., svakako su pravá riznica romantičarskih ali i klasičnih izvora koje pisac uvijek iz prve ruke citira. U Putositnicama izravno spominje i Petrarcu i Tassa, Tommasea i Ariosta, citira Molierea i Rousseaua, Beaumarchaisa i Mme de Stael, poznata mu je Sandova ali i Hugo, s lakočom citira Shake$pearea ali i Bvrona kojemu se divi, a od hrvatskih pisaca poznaje gotovo sve važnije stare Dubrovčane, dok medu ilircima spominje samo najbolje. Malo je koje djelo ono-
-200 -
ga vremena toliko ovisilo o tudim pobudama, ali je malo koja hrvatska knjiga bila samosvojnija od Putositnica. Bila je to i jediná knjiga što ju je autor objavio za života. Zapravo, on je tiskao i nešto lirskih pjesama, nešto domoljubnih stihova ali oni nisu imali znatnu mjeru osobnoga glasa pa tako najboljom pjesmom Nemčičevom ostaje onih šest stihova Domovini što ih je inače uvrstio u Putositnice:
Gori nebo visoko, Doli more duboko, A ja u sredini Nočnoj u tišini Mislim na te, ma jediná Premilena domovina!
Ti stihovi, kao sve što je Nemčič napisao, mogu se pročitati kao patetično i domoljubno pjesništvo ali ih vrijedi čuti i kao ironijsko poigravanje s ispraznim pjevanjem o domovini, kao poruku precima i potomcima o potrebi da čovjek prije svega omjeri svoju neznámost. Nemčič je pisac koji ne piše samo sa sviješču o suvremenicima. On pišuči o prošlosti kao da želi promijeniti budučnost vlastite književnosti. Bio je pisac veliké razigranosti, autor kojemu je ironijski registar najbliži i koji mu pomaže da stvori neobično književno djelo. U ostavštini Nemčičevoj pronadena su dva fragmenta za koja se ne bi moglo reči da ih je pisac ikad kanio završiti. Riječ je o nezavršenoj drami Kvas bez kruha ili tko če biti veliki sudac u kojoj je, za razliku od tadašnjih historicističkih drama, pokušao oživjeti malogradansku sredinu u predvečerje skandaloznih provincijskih izbora. U toj drami na humoran náčin i s ironijskim pomakom uspijeva ocrtati sva lica tadašnje politikom potpuno progutane, hrvatske svakidašnjice. Sto se tiče pet sačuvanih fragmenata romana Udes ljudski, jasno je daje u romanu pisac zamislio obraditi za ono doba neobičnu temu o odnosima plemičkih i pučkih obitelji. Po sačuvanom tekstu vidi se da mu je i ovdje, kao u Putositnicama, glavni uzor bio Englez Sterne, ali i njemačka feljtonska próza tako da Nemčič, kao i ti njegovi uzori, svako malo prekida pripovjedačku iluziju da bi ironijski intervenirao u književni svijet, namjerno pritom razarajuči tek stvořenu iluziju. Takav je Nemčič bio i dok je pisao Putositnice, ironičan i neobično razigran, spreman na pošalicu, na samosprdnju. U Putositnicama je opisao svoje putovanje prema Veneciji i Veroni. Sve što je uvrstio u knjigu on je doista i doživio, tako daje tekst někom vrstom piščeva dnevnika u kojemu se raspravlja o sasvim opčim pitanjima vremena ali tako da se u niti jednom trenutku ne raspreda najaktualnija hrvatska tema: domoljublje. Njegova knjiga može se čitati na više razina, ona je čas vrhunski kulturološki vodič, čas zbirka anegdota i novela, popis mjesnih čudaka, a onda opet piščeva etnografska studija ili prepiranje s ne uvijek ugodnim suputnicima. Ono što Nemčičevu djelu podaruje cjelovitost jest njegov ironijski odnos prema putovanju, a onda i prema književnom tekstu koji nastaje na tom putovanju. Nemčič nije pisac koji bi poput svojih suvremenika putopisaca, poput Vraza ili Matije Mažuraniča, govorio kao pučki pisac, kao onaj koji se svako malo uhvati za gusle ili nade koj ega takvog čovjeka. Nemčič je moderni putopisac, on je sudrug Sterneov ali još
-201 -
više Heineov, premda je jasno daje poznavao i srodne opise putovanja po Italiji kakvi su Cestopis iz pera Jana Kollara, te Italien wie es wircklich ist Nijemca Gustava Nicolaia. Putositnice su još jedna knjiga o Hrvatskoj koja se največim svojim dijelom ne zbiva u Hrvatskoj. Po tomu one su vrlo bliske Držičevu Dundu Marojukoji se dogada u Rimu, Gunduličevu Osmanu koji se zbivao na poljsko-ukrajinskoj granici, Mažuraničevoj Smrti Smail-age Cengijiča koji je radnju smjestio u Crnoj Gori. Nemčič je zajedljiviji od bilo kojega tadašnjega hrvatskog suvremenika, ali je zato i obrazovaniji od večine svojih vršnjaka. Suvereno govori o slikarstvu i književnosti, znanosti i arhitekturi, trudi se čitatelja dojmiti erudicijom, a onda vratiti na zemlju, uvjeriti i sebe i njega u vlastitu nemoc i neznanje. Nemčič je bio ciničan kad mu je god to moguče, ali taj naoko nervózni pútnik zapravo je nježno lirsko biče koje nikad ne propusti napisati nešto o zavičaju, o njegovoj zatucanosti ali i veličini. Nemčičeve Putositnice najbolja su tadašnja lekcija o domoljublju, pokazale su kako se o domovini može pisati bez pjene na ustima i tamburice u rukama. Nemčič je umro mlad tako da istinskoga književnoga razvitka njegov opus nije doživio. Da je bio blizak političkim prevratima, da bi se i protiv austrijske diktatúre pobunio da ju je u pedesetim godinama doživio, vidi se i po tomu što je stihove svojega preminulog druga Tome Blažeka 1848. nazvao Političkim pjesmama. Vidi se to i po tomu što je prijateljevao s buntovnim Mirkom Bogovičem koji je robijao u austrijskoj tamnici zbog hrvatskih osječaja. U doba búrne 1848. Antun Nemčič je bio na stráni seljaštva i potpuno blizak libertinskim pogledima i sigurno da več tada nije podržavao Jelačičevu hazardersku vojnu operaciju protiv madžarskih i austrijskih slobodara. Bio je prvi veliki pisac hrvatske pokrajine, onaj koji je upravo zato što je živio u provinciji mogao hladnije i dublje motriti hrvatsko društvo. Nije u književnosti bio naivan kao što je bila večina njegovih danas zaboravljenih preporodnih vršnjaka. Bio je vrlo svjestan da hrvatsko ilirstvo nije tek neka provincijska epizoda nego da ima bitno europsko utemeljenje pa i budučnost. Od Nemčiča ostale su Putositnice, ta do danas neprevladana putopisna knjiga, zatim romansirani kritickí napisani životopis prijatelja Tome Blažeka koji je najbolji primjer rane ilirske biografske próze. Osobni i ironijski registri u lirskim pjesmama Nemčičevim, piščev socijalni nerv u drami Kvas bez kruha te zanimljiva formálna struktura nedovršenog romana U des ljudski, potvrduju daje Antun Nemčič u trenutku kad umire 1849., vlasnik najzaokruženijega i najperspektivnijega hrvatskoga književnog opusa.
Brat Ivana Mažuraniča, slavnog pjesnika i političara, skromni Matija Mažuranič još je prije Antuna Nemčiča stekao lijepu književnu slávu putopisnom knjigom. On nije imao nikakva formalnoga obrazovanja niti se tanašna knjižica ovoga literarnog diletanta željela takmiti s tzv. visokom književnošču. Matija Mažuranič je u rodnom Novom Vinodolskom završio osnovnu školu i izučio kovački zanat, a ondaje putovao Crnom Gorom, Bosnom i Srbijom, a jednom je čak dospio i u Carigrad. Poslije se smirio i živio u rodnom mjestu, radeči dosta uspješno poduzetničke poslove sve dok mu se nije pomračio um pa je umro u ludnici u Feldhoŕu blizu Graza. Kada je 1842. tiskaná njegova putopisna próza Pogled u Bosnu, odmah je prepoznata kao najviši domet književnosti, kao
-202-
umjetnički doseg neusporediv bilo s kojom drugom suvremenom ilirskom knjigom. Mažuraničevi pogledi i pustolovine što ih je doživljavao pješačeči Bosnom i jašuči po njoj na konju, opisi Sarajeva, Trávnika i Zvornika črtali su se ne samo kao vijest o egzotičnom susjedstvu nego i kao uzbudljiv društveni izvještaj. Matija je Mažuranič za vrijeme svojih istočnih putovanja obavljao i neke političke poslove pa je sasvim logično da u teksturi njegovih putositnica ima aluzija i anegdota koje su čitateljima bile ži vij e od večine anemične ilirske književne, a posebno stihovane, produkcije. Mažuranič nije u Bosni bio tek turist, u njegovu pogledu nema elitističkog nadmudrivanja, on je na neki način i sam dio grube slike koju oslikava. Pogled u Bosnu knjiga je koja opisuje jedan u stvarnosti vrlo uzbudljivi put. Stilski naboj djela posljedica je piščevih romantičarskih mentalnih stavová koji su se odražavali najprije u životu, a onda i u tekstu putopisa. Knjiga ima okvimu priču u kojoj se obrazlažu razlozi pisanja i iznose načela minimalistické poetike. Najvažniji dio knjige je opis putovanja, njegovih okolnosti, piščeva odlaska i povratka iz Bosne. Završni dio rukopisa pripadá Različitim opaskama koje su neka vrsta Mažuraničeva bosanskog leksikona. U Pogledu u Bosnu, svejedno analizira li pisac razlike islama i krščanstva, piše li neku vrstu etnoloških studija ili opisuje domove pasa i aga, seljaka i trgovaca, mehane i tekije, upotrebljava se živi jezik i vrlo skladná fráza po kojima je Matija Mažuranič jedan od najboljih hrvatskih proznih stilista. U tekstu cesto kreče u narativnu digresiju da bi iz nje izveo čitavu mentalitetnu studiju. Takva mu je priča o nesretnoj ljubavi Fate i Mehmeda koja je inače sažeta studija bosanskih seksualnih običaja ali i emocionálne represije što su je ljudi ondje još uvijek doživljavali. Matija Mažuranič koji je Bosnom putovao kad mu je bilo dvadeset i tri godine, sasvim se logično posebno zanimao za ljubavnu i uopče seksualnu tematiku, ali nikad se nije zadovoljio samo privátnom razinom nego je úpravo iz odnosa spolova izvodio daljnje zaključke o tipologiji muslimanskog mentaliteta. Mažuranič nije volio ilirsku plakatsku frázu, nema u njega patriotskih ispada niti on u svojoj knjizi nekoga želi nešto podučiti. Njegova zapažanja čitaju se kao dnevnik osjetljivog i vrlo inteligentnog promatrača koji ničim ne pokazuje da je zainteresiran za neki od tada aktualnih oblika južnoslavenskog zajedništva, niti daje opterečen bilo kakvim predrasudama. Realist, Mažuranič je iznimni glas u ondašnjoj hrvatskoj književnosti, pisac koji je uspaljenost ilirskih domoljuba vratio gdje joj je bilo mjesto, a koji je mladim književnicima pokazao da im je prije svega raditi na stilu, da im je zadatak stvarati efikasne i snažne slike i da im se najviše truditi da i u prozne tekstove utisnu svoj osobni glas. Sve te kvalitete imao je ovaj samouki Mažuranič koji je iz Bosne donio važno iskustvo o tomu kako ondje ljudski život nema gotovo nikakvu vrijednost. U tamnom bosanskom vilajetu u doba dok je Europa doživljavala svoju prvu industrijsku revoluciju, imao je ljudski život doista manju vrijednost od svih svjetovnih dobara. Mažuranič je modernim jezikom izvijestio o stanju Bosne, najavljujuči mnogu buduču muku te nemirne zemlje, a knjiga koju je napisao na do tada nepoznati način, spojila je dobar prozni stil s avanturom. U malenomu pjesničkom opusu Tome Blažeka, toga bliskog prijatelja Antuna Nemčiča, koji je preminuo 1846., romantičarska ironija nije tek pjesnička figura nego je
-203 -
postala sredstvo spoznaje i kreativnosti. Ironički se modus udobno osječao u pjesmama Blažekovim koje su večinom tiskané postumno pod skupnim naslovom Političke pjesme. Imao je osvještenu fantaziju taj pjesnik kojega su tek nakon smrti mogli ubrojiti u najbolje preporodne lirske glasove. Nema niti jedne Blažekove lirske cjeline, bila ona izravna politička pjesma ili tek spomenarski zápis, bila ona ljubavni uzdah ili izravni opis požude, u kojoj pjesnik ne bi pokazivao na neku kontradikciju stvarnosti, na neki njezin paradoks. Roden 1809. u jednom graničarskom selu blizu Kopřivnice, spremao se Blažek za svečenički poživ. Kao mladič obolio je od tuberkulóze i zbog nje ostao hrom, pa mu tadašnja pravila zapriječiše da obuče reverendu. Ovaj suvremenik brojnih hromih romantičara medu kojima su prednjačili Byron i Scott te Vuk Karadžič, počne studirati pravo. Neko vrijeme bio je učitelj kod grófova Erdodvja. Bio je požudan čitatelj francuskoga libertinskog pjesnika Derangera i pokušao je poput njega biti kritičan prema stvarnosti. Premda su mu bili bliski panslavenski osječaji, u pravi je čas ne uvijek opravdanom optimizmu svojega narastaj a, namijenio razoran stih Pali smo, bračo, duboko pali. Vidovitosti pjesnikove suvremenici su postali svjesni tek nakon poraza 1848. Tada Tome Blažeka, doduše, više nije bilo na životu. U pjesmama je osudivao bedastoču svojih suvremenika, njihovu uskogrudnost, napisao je najjetkije hrvatske stihove svojega vremena. U njegovoj je lirici pospremljena najčudnija poetska smjesa koju cenzori nisu lako propuštali pa je postumno izdanje Blažekovih pjesama, što ga je priredio prijatelj piščev, književnik Antun Nemčič, čekalo čak dvije godine da se tiská i knjiga se pojavila tek 1848. kad je ionako sve bilo politika i kad naslov Političke pjesme nije bila vidljivija iznimka. O Blažeku je u pôvodu toga izdanja Nemčič napisao dobru studiju, ne propuštajuči da i sam, jer je Blažek pisao i latinskú poeziju, istakne kako su Hrvati valjda jedini národ na svijetu koji usred modernoga doba čuva smiješni duh latinskog jezika, i to na vlastitu štetu i na porugu pred cijelim svijetom. Blažek je bio žestok pjesnik, takav je kad piše budnice, a na takav je náčin izgovarao izravne revolucionarne poklice. Njegove su slike vrlo konkrétne, poruge bolne. On koji je za svoje suvremenike rekao da su meki kao tijesto i da su "sirac voskoviti", bio je i najlascivniji preporodni pjesnik, pisac romantičarskog osječaja svijeta, autor koji je uvjerljivo pjevao da mu je "svagdan mrzlije a ufanje vrelo", da mu "svagdan postaje plitkije". Medu romantičarima Tomi Blažeku pripadá ugledno mjesto. On koji je ispjevao sve topose ilirskog domoljublja i koji se dotakao svih čvrstih mjesta romantičarske poetike, bio je polemičan i pravila nije prihvačao. Vjerovao je da je srodnost duša glavna energija koja pokreče svemir. Kao pjesnik nije dosegnuo Prerado vica i Vraza jer poput njih nije pjevao iz matice. Njegov glas dolazio je sa strane ali je bio osoban i jedak, uvjerljiv i, nažalost, nedovoljno koncentriran. I Nemčič i Blažek, dva najironičnija i najjetkija hrvatska književnika, nisu doživjela austrijski apsolutizam, nisu doživjela gorčinu poraza Jelačičevih proklamacija. Premda je pobijedio u krvavom ratu protiv Madžara i bečkih buntovnika, nije ban Josip Jelačič na kraju bio pobjednikom. Cim je 1849. na prijestolje stupio mladi vladár Franjo Josip, bio je preko noči oktroiran ustav koji je proglasio carevinu cjelokupnom i nerazdjeljivom. Taj dogadaj podijelio je hrvatske političare
-204-
u dva tábora tako da su jedni vidjeli skorú eksploziju cjeline i njezinu federalizaciju dok su drugi shvatili daje to samo početak dugogodišnjega zapta. U pravú su kao uvijek bili i jedni i drugi; naime, najprije je uslijedio zapt a ondaje došlo do federalizacije carevine, tako da su se ružne godine bečkoga političkog nasilja u krajnjem rezultátu isplatile. Nakon 1850. ostala je Hrvatska bez Sabora, bez županijskih skupština, bez osobnih sloboda. Doušnici su u kazalištu gledali tko plješče, tko ne skida šešir, tko što govori. Hrvatska je postala špijunski raj, zavedena je cenzura pa su narodni prváci bili proganjani i zatvarani. Logično je bilo da se i književni rad smanjio, osim udžbenika i molitvenika gotovo da se ništa nije objavljivalo. Biti pisac u vrijeme ilirsko značilo je biti slavan i čaščen, a biti pisac u aposolutizmu značilo je javno sramočenje, značilo je tamnicu. Jedna od največih književnih aféra toga doba izbilaje u časopisu Neven koji je 1852. objavio pjesmu Ivana Filipoviča u kojoj je ovaj inače prosječni stihotvorac pozivao na budenje iz mrtvila, zatim je izlagao svoju vjeru u národne snage. Policijski su istražitelji utvrdili da je pjesma izravni poziv na bunu pa su pisac, a i urednik, značajni književnik Mirko Bogovič, osudeni na šest mjeseci zatvora. Kakav je bio teror u hrvatskoj kulturi najbolje se vidi po tomu što se Neven koji je bio prizorište te afére postupno ugasio jer se sve manje pisaca u njemu usudivalo suradivati. Središnja književna osobnost toga olovnog doba bio je Varaždinac Mirko Bogovič. Malo što je od njegove literatúre danas preživjelo. Bogovič se rodio 1816.; studirao je filozofiju u Szombathelvju, poslije je bio u kadetskoj školi u Petrovaradinu, a onda je napustio vojništvo i postao právnik. Njegova eksplozivna priroda dovela ga je na Markov trg pred Sabor i Banské dvore u srpnju 1845. te je ranjen u pucnjavi kojoj su bili izloženi hrvatski buntovnici. Do apsolutizma Bogovič je bio u državnoj službi ali je onda počeo profesionálnu književnu karijeru. Vrijeme koje je proveo u tamnici nije mu ugasilo želju da objavljuje svoja književna djela, ali je nakon 1860. ovaj nekadašnji madžarski dak prešao u unionistički tábor i zauvijek napustio svoje političke sudrugove. Bogovič je umro 1875. u Budimpešti, obnášajúci neku visoku dužnost u madžarskim vladinim strukturama. Inače, imao je dobar književni ukus pa je upravo on zaslužan što su se u dobrom izdanju objavila djela Antuna Nemčiča. Bio je vješt urednik i objavio je čitavu malu bibliotéku inače neuspjelih pjesama, medu kojima se ističu četiri knjige anakreontskih i satiričkih pjesama koje se sastoje od dvije osmeračke kvartine. U novelistici Bogovič je još jedan iz niza pisaca melodramatskih pseudopovijesnih novela s hajdučkim temama kakve je publika voljela, ali koje nisu pridonosile ukusu ni publike ni samih pisaca. Najvažniji dio Bogovičeva opusa njegove su povijesne drame koje je sastavljao po načelima klasicistické poetike, obradujuči sve odreda domače historijske teme. Bio je požudni čitatelj Shakespeareakojegaje prilagodivao púčkom ukusu svoje kazališne publike i pokušao približiti jeziku národne južnoslavenske epike. Najstarija mu je drama Frankopan koju je objavio 1856. i u kojoj obraduje život Krste Frankopana, jednoga od vojskovoda Ivana Zapolje kojega prikazuje kao romantičnog junáka koji pokušava napraviti malu ali slobodnú Hrvatsku. Nešto je uspjeliji Bogovičev Stjepan, posljednji kralj bosanski kojega je završio u tamnici 1854. i u kojemu se previše sje-
-205 -
čao Shakespeareovih tragedija. Dramatizirao je u tom tekstu propast Bosne koncem 15. stolječa, inzistirajuči da joj je pad izazvala više nesloga domačih ljudi nego tursko nasilje. Najvredniji piščev scenski tekst je tragedija Matija Gubec koja je napisana u samo predvečerje ústavne restitucije 1859. U ovom tekstu Bogovič se izdašno poslužio grádom Schillerova Wilhelma Telia uvodeči, kao i Nijemac, u svoju drámu národ kao glavnog junáka. Premda su mu svi scenski tekstovi imali snažnu političku aluzivnost i premda su bili na razini tadašnjih kazališnih repertoára, nisu imali uspjeha. Igrane su te dráme nakon autorove smrti, na izvedbama koje su bile uglavnom arheologijske. Bio je Bogovič jedan od najodlučnijih književnika svojega vremena, ali nije imao talenta, bio je domoljub koji je ljubav prema domovini na kraju izdao za koricu madžarske vlasti. Mnogo tvrdokorniji od njega bio je lingvist koji je u razdoblju aposlutizma ostavio znamenit trag. Zvao se Fran Kurelac, u jezičnim raspravama bio je purist, a u vlastitim stavovima osobenjak. Rodio se 1811. u Bruvnu na Krbavi. Suvremenicima svojim ostao je najviše u sječanju kao pisac vatrenih proglasa. Pisao ih je jednom za krajišnike, drugi put za ugarske Hrvate, onda za Nijemce pa za Slavonce. Navodno je lijepo govorio ali je, kako se to danas vidi, i lijepo pisao. U životu vodio je niz književnih bitaka, mnoge je dobio ali je na koncu života rat izgubio. Nesretan kao malo koji Ilirac, potucao se po neuglednim službama pa mu se dogodilo da, premda tvrdokorni zagovornik hrvatskog jezika, bude prisiljen predavati njemački. Kad je ponudu odbio, ukinuli su mu mjesto. Njegov život u Rijeci, gdje je u vrijeme diktatúre izgubio radno mjesto, legendaran je jer je ondje poput magneta okupio sve narodno svjesne gradane koje je podučio da "po jeziku narodi vjekuju i gospoduju". U Dakovu kod biskupa Strossmayera predavao je staroslavenski ali vrlo krátko vrijeme jer se ovaj liberal nije najbolje snalazio u crkvenoj sredini. U Zagrebu je bio jedan od prvih članova Jugoslavenske akademije, premda ga ni ta čast nije spriječila da jednom nasred ulice izviždi bana Raucha. Umro je 1874., samo dvije godine nakon Gaja kojemu je na grobu održao pametan govor, pokušavajuči neutralizirati efekte hrvatskog jala i Gajeve staračke brzopletosti. Bio je kontroverzná osoba. On koji je bio žestok protivnik jezične unifikacije i neprijatelj Vuka Stefano viča Karadžiča, nekoje vrijeme ovomu u Beču bio čak i tajnikom. Njegovo književno najplodnije razdoblje bilo je u Rijeci gdje je šezdesetih godina napisao knjige Recimo koju i Fluminensia. U istoj sredini priredio je izvrsno izdanje psalama što ih je u 16. stolječu prvi put u cjelini preveo na hrvatski jezik Zadranin Šime Budinič. Kurelac je i s velikim uspjehom priredio vážnu knjigu Runje (pahuljice, pokazujuči da je uz Ivana Kukuljeviča Sakcinskog i Armina Pa vica bio najbolji poznat avelj starije dalmatinske i dubrovačke književnosti, i to ne samo poznavatelj nego onaj koji se s dobrim ukusom suvereno snalazio u do tada manje-više nepročitanoj gradi. Kurelac je 1871. objavio jednu od ključnih tadašnjih folkorističkih knjiga, Jačke ili národne pjesme prostoga i neprostoga puka, pri čemu je največi dio materijala skupio medu Gradiščanskim Hrvatima koji su tada živjeli u prostorima ugarskoga dijela habsburské carevine. To djelo pravi je rudnik najstarijih hrvatskih književnih tekstova, dokaz da je Kurelac bio jedan od najboljih hrvatskih filologa u 19. stolječu. On, naravno, nije bio
-206-
filolog u modernom smislu. Njemu je filologija najčešče bila sredstvo uz pomoč koj ega je mogao iskazati svoj tradicionalizam. Vjerovao je da se jedino u starim tekstovima sačuvala jezična spontanost i želio je daje vráti u suvremenost. Nije odobravao kovanje neologizama koje je bilo popularno u njegovo tehnicističko doba. Uz pomoč jezika želio se boriti za individuálnost svojega malog národa i po tomu je jedan od najvažnijih književnih glasova onoga doba. S pravom se pribojavao hrvatskog utapanja u druge južnoslavenske identitete. U toj bojazni nije bio sam. Bio je Kurelac jedan od najboljih hrvatskih stilista. U nástupnom dakovačkom predavanju pod naslovom Kakvu je biti slovu, izložio je vrlo modernu književnu stilistiku, zalažuči se da jezik piščev mora biti iskaz njegove osobnosti koliko i njegova národa. Golema energija Kurelčeva ipak na kraju nije ostavila za sobom velikih djela po kojima bi ga se pamtilo. Neka vrsta bohéma, sve što je pisao ostavljao je u skici i nacrtu. Ipak ono što je ovaj čudni Ličanin napisao ide medu najljepše stranice hrvatske književnosti uopče, to su tekstovi s ritmom koji nisu dosegli ni najbolji pjesnici. Nije bio pjesnik, ali je u svaku svoju rečenicu unio svoj glas, neku zgodnu mješavinu trpkosti i blagosti.
Iz romantičarskoga kozmopolitizma porodila se i jedna od najvažnijih grana moderne književne povijesti: komparatistika. U Hrvatskoj njezin je utemeljitelj bio Vatroslav Jagič. Taj Varaždinac koji je zbog političkih potvora i stručnog jala bio prisiljen napustiti Zagreb, proslavio se diljem Europe temeljnim slavističkim studijama što ih je pisao za vrijeme svojega nastavnog rada u Berlinu, Petrogradu, Odesi i na kraju u Beču gdje je desetlječima vodio tada najslavniju slavistickú katedru. Za njega komparatistika i njoj bliska slavistika nisu bile jednoznačno istraživanje povoda i poticaja, niti je te struke trebalo zanimati traganje za faktografskim paralelama. Za Jagiča komparatistika je bila sredstvo da se što objektivnije razumije cjelina književnosti i da se dosegne što više njezinih značenja. Vatroslav Jagič bio je prvi koji je na temelju komparativnih uvida uočio európsku književnu vrijednost hrvatskih ranih petrarkista kojima je posvetio monografiju Trubadúri i najstariji hrvatski lirici; pedantno je istražio sudbinu priča o Aleksandru u istočnim i zapadnim književnostima, komparativno je proučavao madžarske i hrvatske Zriniade, uočio je vážnost dramaturških konvencija u dramskom opusu Marina Držiča, bavio se mitološkim slojevima u ruskoj narodnoj epici, istraživao sudbinu Jurja Križaniča. Ovaj autor teksta Filologija ipatriotizam čvrsto je vjerovao da samo komparatistika može obuzdati subjektivnost u humanističkim znanostima; bio je uvjeren da slavistika samo na znanstvenim temeljima može uči u krug do tada središnjih filoloških disciplina romanistike i germanistike. Svoje názore desetlječima je izlagao na stranicama vlastitog časopisa Arhiva za slovensku filologiju, koj emu je uredio 37 svezaka i koji je za njegova života bio neslužbenim ali središnjim glasilom svjetskih slavista. Vatroslav Jagič napustio je Hrvatsku úpravo u trenutku kad je bio na pragu da ondje zasnuje domaču komparatističku školu, da na visoku razinu podigne studij hrvatske književnosti, i to na budučem sveučilištu, i da intenzivira znanstvena istraživanja književne i jezične baštine u tek osnovanoj Akademiji. Sve to u Jagičevoj biografiji ostalo je slutnjom, a na vodeča mjesta umjesto njega došli su mnogo manje talentirani po-
-207 -
jedinci. Premda je u osječajima i političkim nazorima blizak prvim narastaj ima iliraca, pripadao je novom narastajú koji je u književni život ušao kad su najteže bitke za jedinstveni književni jezik u Hrvatskoj bile dobivene i kad su se več pojavili prvi oblici organiziranoga književnog života i njegove autonomije. Roden 1838., iste one godine kad i vodeči pisac toga doba August Senoa, ulazi Jagič u hrvatsku književnost najprije kao dobro obučeni filolog koji je s lakočom stupio u kontakte s tada najuglednijim slavistima. Svoje prve važnije tekstove objavljivao je u časopisu Književnik koji je najavio buduča izdanja tek 1867. osnované Jugoslavenske akademije. Oko Jagiča tada se stvorila umjetna aféra, i to upravo u trenutku kad se spremao preuzeti novu književnu katedru na Filozofskom fakultetu. Došao je u sukob s pravašem Dávidom Starčevičem u vezi s podizanjem Mačičeva spomenika. Pravaši su tada bana šmátrali austrijskom ulizicom i protestirali su protiv spomenika pa je u vezi s tim škandálom ban Rauch iskoristio priliku da se jednim potezom riješi i pravaške i narodnjačke grupe. U birokratskom metežu koji je tada nastao, potpiše Jagič neke ultimativne spise koji su protumačeni kao miješanje u odluke vlasti pa ga otpuste iz službe. Tako je otjeran iz Hrvatske i več je 1871. predavao u Odesi. Tim odlaskom ban je dobio što je htio; jednim je potezom oslabio i Maticu i Akademiju i buduče sveučilište, sve odreda institucije u kojima je Jagič trebao biti ključnom osobom. Jagič je svoj težak lutalački život detaljno opisao u dva sveska autobiografije Spomeni mojega života, koja je izišla postumno. Nepregledan je Jagičev opus. Za života objavio je više od stotinu knjiga svojih filoloških rezultata, svojih komentára, polemika i pohvala. U tomu nepreglednom opusu posebno mjesto imaju piščeve medievalističke studije, one u kojima je prvi put jasno ugledan krajolik najstarije slavenske pismenosti. Bio je u svoje doba najbolji poznavalac staroslavenskog jezika, pisac njegove gramatike koji je smatrao daje onatemelj svakoga slavističkog studija. Taj kozmopolit posvema se uklapao u tadašnju ideju
0 slavistu kao sveznajučem stručnjaku, onomu koji je u isti mah stručnjak za sanskrt ali i moderni filolog, koji prosuduje o suvremenoj književnosti ali izučava
1 historijske gramatike svih slavenskih jezika, koji je medievalist ali i folklorist. Od romantičarskoga filologa Dobrovskog nije do Jagiča bilo večeg slavistista, a poslije malo se tko ovoj dvojici mogao širinom znanja uopče približiti. Jagič, koji je umro 1923., bio je s Josipom Jurjem Strossmayerom jedan od posljednjih iliraca, slavistički fosil koji nije skrivio ali je sudjelovao u sve večoj rusofilskoj supremaciji u svjetskoj slavistici. Citavog je života on, koji je umro u Beču i kojemu su memoáre objavili u Beogradu, bio mrlja na hrvatskoj savjesti. U tridesetoj godini su ga, u vrijeme briljantnoga književnog početka, zbog političkih kalkulacija nekog danas zaboravljenoga madžaronskog bana, odstranili iz Hrvatske. Istina, zvali su ga da se vráti ali ovaj ponosni sin varaždinskog čižmára, pučanin, i najtalentiranija hrvatska glava onoga doba, odgovarao bi im prezirnom šutnjom. Je li zbog toga bio sretan, teško je danas reči. Njegovi Spomeni mojega života tužno su svjedočanstvo čovjeka koji je izgubio pravú domovinu i onda je pokušao pronači u istini jedne znanosti kojoj je udario moderne temelje. I doista, njegova opsežna knjiga o književnosti Južnih Slavena, njegov prvi svezak Historije književnosti národa hrvatskoga i srbskoga, njegovo istraživanje
-208-
etimologija, knjiga o ruskoj književnosti u 18. stolječu, njegova Poviješ t slovenské filologije, temeljne monografije o crkvenoslavenskom jeziku, monografija Život i rad Jurja Krizaniča, temeljne su knjige nacionálne filologije i jedan od najvažnijih književnih priloga vlastitom vremenu.
Još od vremena kad je u Hrvatskoj došlo do napuštanja ilirskog imena i kad se rasula jezgra izvornog ilirizma, postálo je neminovno da se na hrvatskoj društvenoj sceni poj ave dvije političke opcije. U prvoj se ilirsko ime zamjenjivalo nadnacionalnim jugoslavizmom, pri čemu se znatan prostor ostavljao hrvatskoj nacionalnoj svijesti da se samostalno razvija i trudi oko integracije vlastite nacije u sklopu austrijske monarhije. Druga opcija inzistirala je na potpunoj zamjeni ilirskog imena i njegova sadržaja hrvatskim, i to na čitavom južnoslavenskom prostoru. Ta svehrvatska ideja bila je poznata još iz Vitezovičeva vremena i premda joj takvo što nije padalo ni na kraj paměti, otvárala je mogučnost opasnoj operaciji s ilirskim imenom, to jest njegovoj potpunoj zamjeni s pojmom Srbije i srpstva. Ideja o Južnim Slavenima kao drugom imenu za etnické Srbe postajala je, naime, svakim danom sve opasnija načelima ilirskog kroatizma. Bilo je, naime, umnih Hrvata koji su i u drugoj polovini 19. stolječa zbunjeni južnoslavenskim etničkim vrtuljkom prihvačali integrativnu Karadžičevu srpsku ideologiju kao dobro rješenje svojih regionalizama. Takve su se tendencije pojavljivale, doduše, samo tijekom kračeg vremena u Slavoniji ali su bile nešto tvrdoglavije u Dalmaciji gdje su udruživane s dalmatinskim autonomaštvom. Vuk Karadžič je inače bio protivnik konzervativnoga srpskog svečenstva. Njegovo pansrpstvo imalo je u sebi filoaustrijskih temelja pa bi úpravo zato ono Hrvatima, koji su največim dijelom živjeli u granicama Habsburské Monarhije, da se moglo realizirati, bilo više nego pogubno. U središtu pansrpske Karadžičeve ideje, jednako kao i panhrvatske koja je poslije postala programom Stránke pravá koju je vodio osrednji književnik ali izvrsni govornik Ante Starcevič nalazio se romantički pojam nacije kao idealnog organizma sposobnog da usisa i da pritom oslobodi sve etnické i konfesionálne razlike. Svijet pravoslavlja úpravo se u krilu te romantičarske ideje o naciji postupno tijekom čitavog 19. stolječa mijenjao. Kako je turska sila slabjela na Balkánu, tako su se sve jasnije ustanovljavale autokefalne Pravoslavné crkve u Grčkoj, Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj i Crnoj Gori. One su postale vrlo bitne u razvijanju novih nacionalnih balkanskih identiteta, a posebnu su im snagu dávali primjeri grčkog oslobodenja i srbijanskoga postupnog puta prema autonomiji. U Europi, pak, čitav je tadašnji politički sustav bio u znaku postrevolucionarnih monarhističkih restauracija, ali i postupnog slabljenjatih zemalja kojima su liberalizam, nacionalizam i socijalizam sve više odredivali razvitak. U travnju 1861. prvi se put nakon apsolutizma sastao Hrvatski sabor. U njega su tada ušli ugledni javni radnici, a medu njima bilo je i mnogo književnika. Odmah je taj Sabor donio niz važnih odluka od kojih su budučnost odredili zaključci koji su se ticali pitanja jezika, osnivanja temeljnih kulturnih zavoda. U politickom smislu taj je Sabor počeo odredivati dugogodišnju strategiju hrvatskih odnošaja s Ugarskom i s Austrijom. Dualizam Habsburské Monarhije bio je tadašnjim središnjim političkim pitanjem i u njegovu okviru Hrvati su počeli stvarati ideju svoje moderně državě.
-209 -
Bilo je to doba u kojemu je u čitavoj Europi jačao udio nacionalnih kultura. Obrazován i višejezični sloj kozmopolitske elite postajao je sve slabiji, a poluobrazovane mase sve snažnije, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj takoder. U novi Hrvatski sabor ude tada i Eugen Kvaternik. Zagrepčanin, roden 1825., sin profesora povijesti, student peštanski i prijatelj Ante Starčeviča, nekoč oduševljeni Jelačičev emisár. Več je u prvim saborskim nastupima 1861. sugestivno Kvaternik iznio svoje kritické stavové o Habsburgovcima. Bio je pravá suprotnost hladnomu i proračunatom Ivanu Mažuraniču. Njemu, kao i Anti Starčeviču, osobnost je bila jedna od najvažnijih karakteristika i po njoj su se ovi pravaši razlikovali od uglavnom sivih i šutljivih prváka drugih stranaka. Kvaternikovi govori bili su prva deklaracija radikálne hrvatske ideje kakva se iznjedrila iz ilirskog preporoda. U njoj bilo je i zanosa ali i realizma, bilo je konzervativizma ali i vizionarstva. Hrvatska Hrvatima bio je slogan tih ljudi koji su zagovarali slobodnú, ujedinjenu, cjelokupnu i nezavisnu Hrvatsku, ljudi koji su željeli da u toj zemlji živi samo jedan politički národ i daje taj hrvatski i da ne priznaj e nikakve unije ni s Ugarskom ni s Austrijom, tražili su nadalje da se u toj državi ne priznaje niti srpskog imena niti srpske národnosti te daje jezik, a on je jedinstven Srbima i Hrvatima, razlog da su svi Srbi Hrvati, a svi Slovenci alpski Hrvati. Dogmatično pravaštvo obilježilo je konac 19. stolječa, njemu su bili bliski najvažniji hrvatski duhovi, njemu su pripadali najbitniji književnici. Uostalom, i dva lidera toga pokreta, Kvaternik i Starčevič, bili su vrlo utjecajni književnici. Starčevič bio je vizionář pravaštva, a Kvatrenik njegov aktant. Kvaternik je putovao Europom i ondje pokušavao pronači što više saveznika pravaštvu. Bio je fanatik i revolucionár, srodnik suvremenih talijanskih garibaldinaca, čovjek sklon misticizmu, neke vršte sina domovine, naravno, ako joj je Starčevič poslije s pravom prozvan ocem. Ali dok je Starčevičev um bio dogmatski, cezarejski Kvaternikov je bio nalik Brutovu i on je čitav život, kao i sve svoje knjige, potrošio na fiksnoj ideji o uništavanju austrijske prevlasti u Hrvatskoj. Govor mržnje nije, nažalost, bio stran ovim ljudima kojima se muza zvala Politika. Bilo je to još uvijek vrijeme u kojemu se književnost tako lako isprepletala s pedagogijom, a obje s politikom. Središnji govor toga doba nije pripadao lirici, pripadao je politici, a književnost Kvatemikova bila je čvrsto povezana s akcijom. Sebe su pravaši nazivali steklišima, što če reči psima koji grizu. I to nije bila prejaka slika jer oni su je posvema slijedili. Bilo je u njihovu ponašanju čas realističnih, čas fantastičnih gesta. Najkontroverzniji političar-književnik toga doba bio je úpravo Kvaternik. U prvi sukob s vlastima došao je kad su mu 1851. prisilno zatvorili advokátsku kancelariju. Tada je, nošen panslavenskom idejom, krenuo u Petrograd. U Rusiji bio je neko vrijeme tajni agent u parobrodarskoj službi; kad je shvatio daje medu Rusima malo interesa za hrvatsko oslobodenje od Austrije, otišao je u Torino gdje je uz pomoč Tommasea kojega je ipak zanimala jedino Dalmacija, došao u dodir s najutjecajnijim talijanskim političarima toga vremena. U Genovi formirao je Hrvatski odbor, a u Parizu u izgnanstvu objavio knjigu La Croatie et la Confederation italienne, u kojoj dokazuje da je Hrvatska, koja je nekoč bránila Európu od Turaka, sada pritisnutá terorom germánske Austrije i daj oj treba po-
-210-
moči da se odredi prema svojemu istočnom susjedstvu. U isto vrijeme kad i Kvaternik, u Italiji je boravio Imbro Tkalac koji je na sličnim poslovima zagovarao spršku inicijativu medu Južnim Slavenima. Tkalac i Kvaternik kao da su bile spojene posude tadašnjega političkog meteža, dva Hrvata koje su oni snažniji iskoristili za svoje dnevne političke interese. U Francuskoj Kvaternik je, očekujuči rasplet u Hrvatskoj i prestanak tamošnjeg apsolutizma, pisao vrlo temeljito o engleskoj zainteresiranosti za Balkan ali je sve više upadao u kontroverze pa je njegova fantastična príroda ne jednom gubila koncentraciju. Iz izgnanstva pisao je cesto Starčeviču, a kad su mu Austrijanci dopustili da se vráti u domovinu, odmah se preko Svicarske vratio u Zagreb i u godini u kojoj je postao zastupnikom u Hrvatskom saboru objavio je prvi svezak svojih Politician razmatranja. Drugi svezak koji je tiskan 1862. svakako je piščeva najvažnija knjiga, sukus njegovih razmišljanja o utjecaju europskih silnica na hrvatsku budučnost. Premda piše zapjenjenim stilom, premda je mjestimično nepažljiv, zajapuren i sklon neskladnom misticizmu, Kvaternik u drugom svesku svojih Političkih razmatranja nudi najvažniju političku knjigu razdoblja. Ni u domovini nije mirovao pa premda je bio opozicijski političar, stupio je u kontakt s mnogim stranim vladama i njihovim agentima. Kvaternik grozničavo objašnjava Europljanima da če bolje riješiti istočno pitanje ako dobro proniknu u hrvatsko! Radi isto što u ono vrijeme ekumenskim jezikom čini i biskup dakovački Josip Juraj Strossmayer, samo što Kvaternik nije ni nostalgično postilirac niti filoaustrijanac niti katolički propagandist. Sve je vodilo Kvaternika izravno u vojnu akciju i on bez Starčevičeva odobrenja odlazi 1871. u ličku pustoš i ondje u Rakovici, bez sredstava, gotovo sam, na rubu živaca, očajan i pun ideala pokreče bunu protiv austrijskog cara. U ličkoj pustinji on ostvaruje svoju komunu, proglašava se prvim kraljem nove Hrvatske, imenuje ministře i onda bude izdan od strane svojih slabo plačenih i gladnih vojnika. Tako je 1871., točno dva stolječa nakon Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, kao pas ubijen največi sanjar tadašnje Hrvatske. Tada se vidjelo daje griješio što se uvijek ljutio kad su ga u Petrogradu, u Milanu ili Parizu pitali: "A koga to on ima uz sebe u toj Hrvatskoj?" Nije on ondje imao nikoga premda je vjerovao u národ koji je bio neinformiran i nepismen, gladan i možda bolje od samoga Kvaternika svjestan svojega bezizglednog položaja. Kvaternik je još jedan hrvatski pisac koji je svoje snové vidio kako plutaju u krvi. Njemu koji je sve pokušao, na kraju su ostavili jedino nasilje da uz njegovu pomoč nešto učini za svoju domovinu. Knjige mu nisu bile dovoljne ali u njima je ostavio duboki trag svoje nemirne i nesretne duše. Vjerom u akciju bio je pravi sin svojega dinamičnog vremena. Sudario se s gorkom realnošču i s činjenicom da njegov národ još uvijek nije bio sposoban da svoj identitet bez frustracija raspozna kao koloplet tudih sudbina, tudih povijesti i tudih budúcnosti. Njegov život i njegovo djelo nije u svoje vrijeme bilo lako čitljivo izvan granica Hrvatske ali ono je danas sasvim pregledno. Kvaternik nije htio shvatiti daje Hrvatima u njegovu vremenu ostavljen prostor nacionalizma ali daje taj rezerviran isključivo kultúrnom nacionalizmu. Onaj politički u tom vremenu još im nije bio dopuštěn. Kvaternik nije mogao prihvatiti da Hrvata nema na europskoj pozornici u trenutku dok su se oblikovale i posljednje na-
-211 -
čije tada moderně Europe. Kvaternik je govorio neugodni tekst koji hrvatski susjedi nisu rado slušali, a njegove akcije nisu se svidale ni njegovim sunarodnjacima. Ovaj mučenik Rakovice, čovjek koji je goloruk htio skršiti Habsbursko Carstvo, nije u trenutku smrti znao da če Austrija uskoro osvojiti Bosnu, nije znao da če uskoro Dalmatínci bez izuzetka biti priključeni užoj Hrvatskoj i Slavoniji. Imao je mnogo vrlina, bio je učen i žestok, poznavao je svjetsku ekonomiju i radikalnije od drugih htio se snači u mnogobrojnim komponentama hrvatskoga nacionalnog biča. Njegov osobni životni neuspjeh bio je uspjeh njegova národa. On to nije stigao doznati. Vodio je vrlo dramatičan Dnevnik, knjigu prepunu nečitljivih i u groznici napisanih stranica. Nije bio pisac jedné završené knjige. Njegova su djela rastrgana i samo su dodatak romantičnom životu mučenika koji nije kalkulirao ni sa čim osim s budučnošču. I Ante Starčevič, Kvatemikov pravaški sudrug, ostavio je zanimljiv književni opus. Njegovo djelovanje nije imalo realnih političkih rezultata. Starčevič je umro svjestan daje pravaštvo još uvijek na hrvatskoj društvenoj sceni samo slutnjom, da ostvaraj ne može biti nikako. Liberalizam hrvatskih pravaša ostavio je dubok trag u ondašnjoj književnosti, a i sam Starčevič autor je nekih tekstova koji nisu samo bili političkoga karaktera i dio su ilirskoga književnog diletantizma. Takve su Starčevičeve pjesme, nisu drukčiji njegovi prozni Prizori iz života ili opisi pimih običaja u rodnoj Lici, a teško je shvatljivo kakvu je scensku funkciju trebala imati njegova pučka drama Selski prorok iz 1852. Ante Starčevič, koji je umro u Zagrebu 1896., bit če trajno upamčen kao pisac eseja i polemika, pisac brzog jezika, oštre rečenice, autor koji je někom vrstom hrvatskoga Sokrata i Cicerona u jednoj osobi. Taj zagovornik ekskluzivnog hrvatstva objavio je žestoku i politički ne uvijek korektnú studiju Pasmina slavoserbskapo Hrvatskoj koju je objektívni Senoa nazvao paškvilom najgnusnije vrsti. Najvažniji Starcevičev prozni rad jesu njegova Pisma magjarolacah u kojemu izlaže neku vrstu političke parodije o ljudima koji Hrvatsku u odnosu prema Mdžarskoj žele postaviti u servilni odnos kakav ima Tirol prema Austriji. Bio je bistar pisac ali zasukan i jednosmjeran, čovjek koji je napadao svakoga pa je na kraju ostao usamljen i prepušten mitskim snovima svojih nesretnih i ne uvijek obazrivih potomaka. Bio je književnik koji se brinuo i oko vlastitog jezika te je postigao vrlo osebujan stil. O svojim suvremenicima mislio je sve najlošije, još lošije nego oni o njemu. Njemu je sva suvremena hrvatska književnost bila "smet i čerčkanje", prezirao je Senou a nije vidio da svi njemu bliski mladi književnici úpravo izlaze iz njegove škole. Taj vidoviti političar bio je u književnosti diletant i da nije napisao několiko briljantnih govora i pamfleta, ne bi bio zapamčen u književnoj povijesti. Njegov znatno nesretniji sudrug Eugen Kvaternik, premda je ostavio uzrujano i nekonzistentno djelo, bio je punokrvni književnik, dok Ante Starčevič ostaje jednim od njezinih slavnijih diletanata.
Rasap ilirizma i ožiljci straha koji su ušli u hrvatske duše nisu etnické pojmové razbistrili nego su šezdesetih godina spustili novu maglu u ionako nejásán krajolik. Vážni hrvatski jezični praktičar i pisac dobrih političkih uputa, Slovak, Bogoslav Sulek, morao je usred rasapa ilirizma objašnjavati kako nazivi Dalmatinac, Slavonac ili Dubrovčanin nisu narodni nego politički i da svima njima zajedno
-212-
pripadá hrvatsko ime i hrvatska sudbina. Otvarao se sve veci prostor idejama pravaške ideologije koja je u prvom razdoblju ostala slutnjom ali je bila najizravniji hrvatski odgovor zamjeni ilirskog imena jugoslavenskim, kao i opasnim pokušajima da se več sljedeči stupanj južnoslavenske integracije obavi pod imenom i programom srpskoga narodnog i jezičnog identiteta. Bilo je to vrijeme velikih zbunjenosti, vrijeme u kojemu je Austrija, izgubivši teoritorije u Italiji i oslabivši u Dalmaciji, uz pomoč europskih saveznika obavljala pripreme da vojno integrira Bosnu u svoje granice. Bilo je to vrijeme velikih balkanskih previranja, vrijeme u kojemu je slávni Vietor Hugo napisao pamflet s naslovom Pravda za Srbiju. U toj pravdi za Srbiju, u tom osječaju daje ona, a ne Hrvatska, balkánski Pijemont, dakle izvoznik tudih sloboda, sudjelovao je i nemali broj Hrvata. Oni su, u svojem národu nenaklonjenomu politickom vremenu, uložili ukrivo i uludo puno diplomatske vještine i dosta dobre literature. U tom je kolu djelovao i jedan Dubrovčanin iz plemičkog roda Puciča, Medo Pucič, pjesnik i ljubitelj književne starine, izdavač lirskih pjesama Buničevih, pokretač dubrovačkoga književnog časopisa Slovinac. Započeo je u krugu Gajevih iliraca, oduševio se idejama talijanskog nacionalista Mazzinija i Slováka Kollafa. U Italiji je kao mladič susreo Kukuljeviča i Preradoviča, družio se s Mickiewiczem, a revolucioname godine proveo je u talijanskoj Lučci, ali nije propustio niti da s oduševljenjem pozdravi bana Josipa Mačiča. Kad više u Dubrovniku nije imao vlastite republike, drugu je domovinu ovaj raguzijanski plemič potražio najprije u čudnoj ligurskoj lukeškoj autonomiji, u posljednjem bastionu mediteranskog republikanizma, a onda u Beogradu. Moglo bi se reči da je Medo Pucič, koji se rodio 1820., bio posljednji dubrovački aristokrat u književnosti. Bio je jedan od onih koji su obožavali salone, čovjek uzvišena duha i dobroga književnog ukusa. U Beču 1844. tiskao je izvrsnu Antologiju dubrovačkih pjesnika, prevodio je Leopardija i oduševljavao se lirikom Ivana Buniča, objavljivao povijesne izvore o svojemu gradu i prepoznao romantičarski nerv pjesnika Marka Brueroviča. Bio je nepopravljiv romantik i potpuno različit od ostalih svojih plemičkih vršnjaka koji su u Dubrovniku pokušavali zadržati nešto pragmatičnog duha svojih otaca. Nakon poraza Austrije u ratovima protiv Italije i kad su se otvorile nove nade balkanskoj raji, počeo je Medo Pucič svoju drugu domovinu, Italiju, zamjenjivati srpskim dvorom. Postao je nastavnikom u Obrenoviča u Beogradu, zagovarajuči srpsku inicijativu medu Južnim Slavenima. U pitanjima političkim nije se naj bolje snalazio jer je bez temelja maštao kako če se na Balkánu štvorití federacija po uzoru na onu helvetsku. Umro je 1882. u Beogradu pa nije mogao doživjeti neumjesni uzvik jednog njegova drugog sugradanina s beogradskim boravkom, Matije Bana, kako "Dubrovniku i Zagrebu pripadá prošlost, a Beogradu budučnost". Premdaje Pucič svoj rodni grad u posljednjem dijelu života doživljavao kao kolonijalni posjed srpskih kraljeva, ne mogu se nijekati estetski njegovi dosezi. Njegova romantička poema Cvijeta čitala se u svoje doba kao da ju je napisao neki balkánski Byron. U njoj priča se o djevojci koja se zahubila u nekoga franeuskog časnika, zapravo Poljaka, koji pogiba u borbama s Cmogorcima. Cvijeta odjevena u muškarca štíti svojega ljubavnika pa nakon što u boju bude ranjena, vráti se u rodni Dubrovnik i
-213 -
ondje doživi prezir zbog zabranjene ljubavi. Ipak u rodnom gradu pronade čovjeka koji bi je volio i želio zauvijek, ali njezino je srce vezano uz dogadaj iz crnogorskih gudura i ona od tuge umire. U poemi ima divnih stihova ali su najbolje Pucičeve pjesme soneti koje je kasnija mlada srpska lirika nasljedovala i imitirala. Ovaj suvremenik hrvatskih neoromantičara pjevao je jasnim, pomalo konzervativnim glasom najtočnije o osječajima ljubavi. Ipak, njegova je poezija više slutnja poetskog nego pravi pjesnički projekt. Bio je apoštol hrvatskoga srbofilstva ali dobar hrvatski pjesnik. Ilir i učitelj srpskih prinčeva, pokopan je na Svetom Mihajlu, posljednjem počivalištu dubrovačke vlastele. Drugi na srpskom dvoru zagubljeni potomak hrvatskog ilirstva bio je Imbro Tkalac. On je več 1846. u zagrebačkomu njemačkom časopisu Luna kritizirao Gajev ilirizam. Još za studija u Njemačkoj drugovao je s mnogim Srbima i s njima dijelio neprijateljstvo prema navodno isklj učivom hrvatstvu ilirskog pokreta. Završivši temeljite studije u Heidelbergu, svoju je disertaciju 1848. u cjelini posvetio pitanjima crkvene reformacije, pokušavajuči dokazati nadmočnost Slavena nad Germanima u tim dogadajima. Potpisivao se tada kao Slavus Croata i kad se u vrijeme Jelačičevih trijumfa vratio u Hrvatsku, pozdravio je banovu politiku zanosnim riječima. Kako u Europi nije dobio maštanu profesuru, počeo je pisati za njemačke i talijanske novine o pitanjima slavenskog istoka. Kako je vrijeme prolazilo, to je sve više smatrao, jednako kao i od njega mladi hrvatski pravaši, da je Mačičeva energija bila krivo uložena u korist bečkog dvora. Postao je borac protiv austrijske hegemonije medu Južnim Slavenima. Pisao je cesto u Sudslavische Zeitungu, gdje je objavio članak o religióznom životu Južnih Slavena, proglašavajuči pravoslavlje, za razliku od islama i katoličanstva, temeljem narodnog života u balkanskih národa. Njegovi pogledi o vážnosti ruskog pravoslavlja u budúcnosti Srba i Hrvata i njegove agresivně tvrdnje o potrebi srpske hegemonije u Bosni, nisu prolazile mimo europskih ušiju tim više što ih je izricao prije austrijskog preuzimanja te nekad turske pokrajine. Pisao je mnogo u europskim časopisima i svoje je pojedinačne tekstove objavljivao u posebnim knjigama od kojih je najpoznatija ona s naslovom Ost und West - Eine Politische Rundschau. Godine 1859. tiskaná je Tkalčeva na Západu i u Srbiji hvaljena knjiga Das Staatsrecht des Fürstentums Serbien, a čirilicom je priredio jedno izdanje Mažuraničeve Smrti Smail-age Cengijiča. Jedno je vrijeme Tkalac sasvim otvoreno radio za srpski dvor ali mu novae što ga je od njih dobivao nije bio dovoljan pa je došao na rub bankrota. Politički napadi na njega u Austriji su spretno kořistěni onako kako je to odgovaralo aktuálnom politickom trenutku. Protiv njega su se vodili čak i sudski proces nakon kojegaje osuden natamnicu pa je izgubio i titulu doktora, a kad je izašavši na slobodu osjetio da če opet biti uhapšen, pobjegao je najprije u Rusiju, a onda preko Italije u Pariz. Tamo u jeku talijansko-austrijskog rata piše Poslanicu brači Hrvatima i Srbima, ružeči Habsburge i ponavljajuči im Kvaternikove i Starčevičeve argumente. U Italiji, Tkalac je do smrti bio emigrant. Ondje je objavljivao na njemačkom jeziku antipapinske spise i posvema se približio Garibaldijevoj masoneriji. Tu kao daje zaboravio svoje deklarativno slavenstvo pa se samo prisječao balkanskih zabluda i posvetio se borbi za novu i demokratsku Italiju. Svoju pos-
-214-
ljednju knjigu, Aus dem Vatican, objavio je 1896., a posljednje godine proveo je pišuči svoje Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj na njemačkom jeziku. Umro je u Rimu ostavivši te memoáre u rukopisu. Oni su jedan od najpouzdanijih osobnih izvora za proučavanje ilirskog preporoda u Hrvatskoj i zajedno s Dnevnikom Dragojle Jarnevič najbolji autoportrét u onodobnoj hrvatskoj književnosti. Bio je Imbro Tkalac još jedan hrvatski Ahasver, jedan od onih koji u domovini nije našao dovoljno mirnog prostora, pisac koji je voděn unutrašnjim prokletstvom tražio svoj identitet u ministarskim kabinetima tudih zemalja. Bio je značajan njegov, prije svega, novinárski talent. Opsjednut himerom slavenstva i pravoslavlja, omadijan Rusijom, čitav je politički program svoje mladosti shvatio kao apologiju Srbije. Njegove Uspomene biser su hrvatske memoaristike, a mjesto u povijesti hrvatske književnosti nije izgubio zbog ponešto nastranih političkih izbora.
Ivan Perkovac, koji je imao vážnu ulogu u hrvatskoj književnosti šezdesetih godina, nije ostavio vece djelo. Roden je 1823.; u gluho književno doba uredivao je tada najvažnije časopise. Bio je zagovornik ilirskih tekovina u vrijeme kad su ove bile potpuno izlizane. Germanizacijaje tada zahvatila sva područjanarodnog života, a čak je i Gaj svoje Národne novine prodao vladi pa su one postale službeno glasilo. Perkovac u onom uskom preostalom prostoru nije pokušavao prebirati po kostima predáka. Njegov je urednički rad bio okrenut budúcnosti kao što mu rijetki književni tekstovi najavljuju nove ukuse i novo stanje domačeg duha. On je, kao i policijski proganjani Mirko Bogovič, neko vrijeme uredivao Neven jer je taj časopis u doba apsolutizma bio jediná slobodná smotra hrvatske književnosti. Uredivao je i Pozor, politički dnevnik koji se pojavio prije pada apsolutizma i na čijim stranicama su se prvi put pojavili novi aktéri hrvatskoga književnog života. U vrijeme Perkovčeva urednikovanja u Pozoru, koji je postao središnja hrvatska tiskovina, več se prepoznaje ambiciózni glas mladoga Augusta Senoe koji iz Praga piše kultúrnopolitické dopise, bilo je to doba u kojemu se objavljuju prvi tekstovi budučega pravaškog vode Ante Starčeviča. Perkovca su 1864. izveli na sud zbog navodnog vrijedanja Austrije. Umomi ilirci imali su u Perkovcu, inače podupiratelju Národne stránke, osobu prijelaza, onoga koji je 1870. bio i prvim urednikom novoga Matičina časopisa Vienac. Ivan je Perkovac bio pisac čvrstih uvjerenja i njega su životno slomile teške hrvatske prilike koje ovom profesionalcu u literaturi nisu omogučavale dostojan život. U privátnom životu někom vrstom bohéma, zajedno s obitelji više gladan nego sit, bio je Perkovac u politici zagovornik unije s Ugarskom ali jedino uz prethodno priznanje hrvatske cjelovitosti i samostalnosti. Gorljivi govornik nije, doduše, bio i gorljiv političar. Kad je 1867. stvořena dvojná podjela Habsburské Monarhije, shvatio je da od samostalnosti neče biti ništa pa se potpuno povukao iz politike. Najbolji prozni tekstovi Perkovčevi objavljeni su u Viencu ranih sedamdesetih godina, nedugo prije piščeve smrti. On je u suhom stilu svojih Crtica iz Bojnog odsjeka prvi umjetnički progovorio o Hrvatskoj u vrijeme Jelačičeva banovanja 1848., a u duljoj prozi Stankovačka učiteljica, ovaj dobar poznavatelj svakidašnjice napisao je u formi pisama jednu od najrealističnijih próza onoga doba. Prózu Stankovačka učiteljica napisao je kao tekst programatski, kao svjesno odustajanje od romanti-
-215-
carskih fabula, kao prvu ozbiljniju hrvatsku náznaku realizma. Imao je u svojim prozama poseban odnos prema ženama i bio je prvi medu modernim hrvatskim piscima koji se zalagao za njihovo bolje mjesto u društvu. Poistovječivao se s kapetanom Granošem iz svoje Stankovačke učiteljice, čovjekom koji vlastitim novcem gradi djevojačku školu u rodnom mjestu. Perkovac je bio posebno osjetljiv na žensko pitanje pa je pokrenuo ciklus predavanja za gospode u kojemu su 1869. nastupali svi najbolji hrvatski intelektualci, a on je sam govorio o zvanju i rodoljublju žena. U Perkovčevim tekstovima osječa se sjeta onoga koji je u političkoj areni osjetio nepravdu, onoga koji ne može lako pristáti na to da samo 2% povlaštenoga hrvatskog pučanstva odreduje budučnost čitavoj zemlji i koji zna da su glavni uzroci hrvatske stagnacije nenarodna orijentacija plemstva i niski stupanj prosviječenosti. Nije prihvačao estetické názore profesora Franje Markoviča prema kojemu je umjetnost trebala biti svrha samoj sebi. Protiv toga stava polemizirao je izravno pa mu je čitavo djelo usmjereno protiv takvih nazora. U tekstovima je ismijavao plemički stalež, razotkrivao im sebičnost. Najdublji trag ostavio je ovaj nesretni i postěni čovjek, koji je umro u krajnjoj bijedi 1871., budeči energiju u vrijeme kad je nje u Hrvatskoj najviše nedostajalo. Sve ono što je Perkovac u svojemu prilično rastrganomu književnom životu naglašavao, nije daleko od nastojanja njegova vršnjaka Janka Jurkoviča. Roden 1827., Jurkovič je več 1855. objavio prózu Pavao Cuturič, opisujúci u njoj lomni i krševit život starovjerskog učitelja i pokazujuči sasvim novi smjer hrvatskoj prozi. Bio je vrlo plodan pisac pa je od njega ostalo komedija, teorijskih i književnopovijesnih tekstova, ali je najuspješniji Jurkovič kao pripovjedač i nasljeditelj Nemčičeva ironijskog modusa. Odustao je od svečeničkih zavjeta i 1850. zaposlio se u Gajevim Národním novínama. Tek poslije je u Beču studirao pravo pa je ušao u državnu službu i obnašao važne prosvjetne funkcije u vladi, a napisao je i niz udžbenika. U kratkim je prozama bio najuspješniji. Njegov Pavo Cuturíč još je za piščeva života postao slavan, aliktoga nesretnog i neshvačenoga hrvatskoga genija koji živi u neskladu s vlastitim željama i mogučnostima pokazao je smjer kasnijoj hrvatskoj prozi, posebno onoj koja je pokušavala na náčin Rusa Gogolja tražiti tanku nit izmedu tragičnog i komičnog, koja je preferirala ironijski modus. Jurkovič je odbacivao dotadašnju ilirsku potrebu da se piše bez problematiziranja, da se pisanjem ne služi ničem. Njegove Tuskulaníjade iz 1860. tako idu u red najintrigantnijih tekstova onoga vremena i najava su duhovitih mladili Senoinih Zagrebulja. Jedan od savjeta što ih je 1862. iznio u Písmu někomu mladom príjatelju o spisateljskom zvanju glasio je: "U prozi reci hljebu hljeb." Bilo je to književno geslo Jurkovičeva života. I sam dramski pisac, Jurkovič je napisao o kazalištu čitav niz izvrsnih kritičkih i teoretskih opaski baveči se, prije svega, odnosom komičkog i tragičnog u čemu je svakako najdalje otišao od svih onodobnih književnih stručnjaka. Propagirao je komicko stvaralaštvo jer mu se ono kao duboko uvjerenom realistu činilo najpotrebnije društvenoj profilaksi. Jurkovič je bio dobar poznavalac európske književnosti pa zato ne treba čuditi što se u njega osječa Turgenjevljevih i Gogoljevih poticaja, natruha iz Sternea ali i francuskih suvremenih pripovjedača. Bio je žestoki kritičar književnog diletantizma.
-216-
Prozni talent, on u drami nije stvorio trajnih vrijednosti pa su mu komedije Sto žena može iz 1872. i Kumovanje iz 1878. potpuno zaboravljene. Pisao je Jurkovič razumljivim jezikom, svoju sklonost ironiji nije obuzdavao ali je ipak bio uspješniji kao teoretik književnosti nego njezin praktičar. Dogodilo se da u ono doba taj najbolji poznavatelj književne teorije nije stvorio ni najbolje drame ni najbolje próze. Ipak, ostat če njegov glas bitno različit od okoliša jer je bio svjesno ironijski. I svečenik Vilim Korajac svojim se prozama poput Jurkoviča i Perkovca dotaknuo očito najvažnijega hrvatskog problema toga vremena, raskoraka izmedu želja i vlastitih mogučnosti. Roden 1839., največi dio života proveo je u dakovačkoj preparandiji gdje je predavao sve moguče predmete, od staroslavenskoga do matematike. Ovaj začetnik hrvatskoga realističkog stila koji je bio dobar humorist, nije slučajno 1876. objavio studiju Filozofija hrvatsko-srpskih narodnih poslovica. Sažetost i slikovitost tih poslovica kao da je imala najvažniji utjecaj na Korajčev stil. Kao sto poslovice točno karakteriziraju narodnu čud i njegov náčin mišljenja, tako se i Korajčeve próze trude da fiksiraju čud i náčin pučkog mišljenja. Korajac je pripovjedač s ruba bizarnoga, grotesknog i fantastičnog. On je zapisničar dnevnih ludosti, anjegoviAuvergnanski senátori u istoimenoj pripovijetci sve što rade, rade protiv zdravog razuma i, naravno, uopče nisu svjesni svojih postupaka. Jedino je na čitatelju da u priči otkrije alegorijski sloj. Korajac je bio još jedan iz niza Nemčičevih učeníka, još jedan stemijanski zaljubljenik koji dok pripovijeda, mora razarati iluziju, koji ne zna ništa ispričati bez digresija ili anegdotalnih ogovaranja. Korajac je u svojim prozama najuspješniji dok čavrlja sa svojim čitateljima, dok svoje jasno politicko antiaustrijanstvo iskazuje naoko nevinim digresijama, nekim čudnim ironijskim pomakom koji ga stavlja u red najosobnijih proznih glasova. Svoju prvu pripovijetku Dvije čudne promenáde ili Triput téže od najtežeg objavio je 1862., ali je izniman glas u književnosti stekao tek nakon što su mu objavljeni Sijaci 1868. Nije Korajcu stalo do čvrste fabule več njegovu pozornost privlače cáknuti fragmenti stvarnosti, isječci iz života, dosjetke kroz koje onda naznačuje karakterne obrise svojih likova. Njegova najpoznatija próza su Auvergnanski senátori koju je napisao na Senoin poticaj ali u kojoj su se prepoznali svi požeški čitatelji Vienca pa su složno, nakon što su priču procitali, otkazali časopisu pretplatu. Bio je Korajac pristaša biskupa Strossmavera pa je napisao niz vrlo peckavih političkih analiza u feljtonima Razgovori medu četiri ziday a nezadovoljan Mažuraničevom politickom praksom, napisao je parodiju Smrti Smail-age Cengijiča s naslovom Smrt age birokrate. Bio je jedan od najduhovitijih Hrvata svoj ega doba, što i nije malo s obzirom na smrknuto vrijeme u kojemu je živio. Po strúci právnik, Blaž Lorkovič u hrvatskoj književnoj kronologiji zapamčen je kao autor prvoga modernog romana. Njegova Ispovijest koja je izlazila "u listovih" u časopisu Dragoljub romansirana je biografy a književnika Antuna Nemčiča. U tom romanu autor rabi više perspektiva uz pomoč kojih čitatelju iznosi priču. Taj pionir hrvatske feljtonistike roden je 1839., pisao je tečno i nije se htio zadovoljiti lineárnom pričom nego je život Nemčičev ispisao u konvenciji epistolamog romana, i to tako da pisma ispisuje više naratora i da ih upučuje na više adresáta. Pri tome životopis
-217 -
Nemčičev slaže ovaj pisac poput mozaika. Pripovjedač u romanu koji je i pisac največeg broja pisama jest Antun Gostovinski, zapravo, sam pisac Antun Nemčič. Največi dio tih pisama on upučuje svojemu prijatelju Mirku Božiču, što je u romanu ponešto promijenjeno ime stvarnoga Nemčičeva prijatelja književnika Mirka Bogoviča. Ispovijesti su ljubavni roman osjetljivoga književnika, to je priča o emocionálnom neuspjehu Nemčičevu, ali su Ispovijesti i okvir u kojemu je ponudena vrlo opsežna grada o raznim filozofskim, političkim i etičkim sadržajima. Blaž Lorkovič napisao je tako društveni roman u kojemu je ocrtao društvenu krizu hrvatskog društva četrdesetih godina, on u romanu aludira na politicko nasuje iz 1845. kada su se nakon namještenih izbora, gradanstvo i ilirci na Markovu trgu sukobili s cárskom vojskom. Prije Senoinih romana Ispovijesti su jedini relevantni hrvatski roman, djelo koje je bilo ozbiljan otklon od demodirane ali vrlo čitane haj dučke i turske próze kakva se u Hrvatskoj najradije pisala. Bio je Lorkovič predstavnik novoga pripovjedačkog narastaj a, onoga koji je gradu crpio iz gradske svakidašnjice. Njegov roman o književniku Nemčiču svojevrsna je društvena kronika i usko je povezana s ostalim piščevim tekstovima. On je pisao novinske feljtone i u njima obradivao aktuálne dogadaje, dobři su mu biografski članci o stranim i domácim piscima, a nisu bez vrijednosti njegove Putně zgode i nezgode iz 1865. u kojima u duhu tadašnjeg otkriča rekreativnog pješačenja, vrlo duhovito opisuje Zagorje i njegove stanovnike. Nije slučajno Lorkovič osjetio potrebu da napiše roman o Nemčiču, autoru najboljega hrvatskoga romantičnog putopisa i pisca Udesa ljudskog, tog, nažalost, nedovršenog romana. Lorkovič je, naime, kao i Nemčič, a zajedno s njime Jurkovič, Perkovac i Korajac, bio po vokaciji feljtonist samo što svi oni u vrlo škrtim hrvatskim prilikama nisu imali pravih medija. Kad je 1865. tada mladi August Senoa pisao svoj utjecajni članak Naša književnost, nije mogao nači mnogo razloga za veči optimizam. Po njemu hrvatski je književni krajolik bio tada opustošen, nešto novelističkih spisatelja još se uvijek koprcalo u hajdučkim sentimentalnim pričicama, u poeziji nije bilo suvislijega glasa, teatar na národnom jeziku ako je i dobivao tekstova, nisu se izvodili. Na književnoj sceni 1865. mladi Senoa nije vidio pravih nasljednika Preradoviču ili Mažuraniču, Nemčiču ili Vrazu. Tek su ponešto sliku popravljale próze Jurkoviča i Perkovca, humor Korajčev.
Najvidljiviju osobnost na tadašnjoj književnoj sceni imao je Franjo Markovič, pisac snažné energije ali i znatne doze malogradanske idiličnosti, preukočen i ugašen profesorskim znanjima. U njegovim stihovima opča mjesta romantičarske osječajnosti potpuno su izgubila autentičnost. Književni tekstovi Marko vicevi dio su estetske patologije društva koje još nije čvrsto odredilo ni svrhu ni prirodu svoje književnosti, društva koje je još jednom olako prihvatilo da mu se neoklasicizam i romantizam nadu u istim tekstovima. Franjo Marko vič rodio se 1845. i nakon studija klasičnih jezika i filozofy e u Beču, te ozbiljnog doktorata u tada slavnoga bečkog estetičara Zimmermanna, bio je 1874. izabran u prvoj garnituri zagrebačkih profesora na Filozofskom fakultetu. Golemi društveni ugled koji mu se temeljio i na književnim djelima nije bio sukladan njihovoj književnoj vrijednosti. Bio je zagovornik Herbartove estetike koja se za-
-218-
lagala za principe apsolutne ljepote u umjetničkim djelima. Vjerovao je, i o tomu napisao znatan broj tekstova, da se umjetnost zasniva na nepromjenjivim zakonima ljepote i da su joj oblici vječni. Po Markoviču i prirodaje posjedovala umjetničku vrijednost te je posredovanjem piščevim prelazila u svijet umjetnine, a etická i morálna svrha umjetnosti ne smije se u književnom djelu očitovati na neki izravan način nego je najvrjednija kad je organski i gotovo neprimjetljivi dio estetske poruke. Tužno je što je najučeniji hrvatski estét toga vremena bio potpuno gluh na sve važnije tendencije suvremene književnosti. Nije razumio ni europskog realizma, gnušao se nad naturalizmom, a o modemoj umjetnosti u jednoj je prilici 1898., govoreči javno, iznio anakronistične i pomalo stupidně teze. Stihove je Markovič počeo objavljivati kao dječak pa je več s devetnaest godina u pjesmi Andeo slavjanstva iskazao svoje zakašnjelo panslavenstvo. Bio je oduševljenik poezije Puškina i Bvrona, a osobito Poljaka Adama Mickiewicza, čije mu je stvaralaštvo bilo modelom romantičarskog pjesništva. Bio je pjesnik idile, samo izdaleka blizak lirici tada popularnih francuskih parnasovaca jer je bio prije svega zagovomik malogradanima bliske slike o domačoj sreči i harmoničnomu ljubavnom životu u obitelji. On koji je živio u vrijeme veliké populárnosti mazohističke literatuře, u doba prvih pornografskih proznih tekstova široké namjene, u doba snažnih ljubavničkih egzaltacija, pisao je, kao da ga se to ništa ne tiče, svoje idilične spjevove. Njegov književni model postao je njegova retrogradna društvena gesta, a njegova društvena gesta progutala je njegovu književnost. Po uzoru na Mickiewiczev ep Pan Tadija, on je 1865. u tri pjevanja napisao ep Dom i svijet, prikazujúci umekšanim slikama hrvatski društveni život u vrijeme bečkog aposlutizma. Jer teško stanje pod bečkim autokratizmom Markovič kao da i ne želi opisati nego su mu najuspješnije one stranice u kojima opisuje seosku idilu, miris pokosené travé, prizore lova, šuštanje zreloga klasja. Nešto je čitljiviji njegov drugi veliki ep Kohan i Vlasta koji je napisao 1868. i u kojemu pripovijeda epizodu iz povijesti bedričkih Slavena i opisuje njihovu borbu protiv Danaca i Nijemaca. Opjevana ljubav Vlastě i Kohana posvema je preuzeta iz romantičarskih germanskih modela i svoj vrhunac ima u scenama Vlastina samoubojstva kad se ona, kako bi voljenomu muškarcu omogučila borbu protiv Nijemaca, truje u zatvoru udišuči opojni miris ljiljana. Markovičev ep o Kohanu i Vlasti publika je primila s dosta entuzijazma, djelo je doživjelo pet izdanja a pisca se osječalo kao dostojnog nasljednika starije ilirske narativne lirike. U golemim količinama svojih epskih stihova Markovič je ponekad postizao dobrih rezultata. U tom rudniku pjesničkih banálnosti nade se slika i zvuková koje su kasniji uspješni pjesnici preuzimali i imitirali. Patos Markovičevih stihova zadugo je zarobio hrvatsku pjesničku osječajnost. U teatru piščev je utjecaj srečom bio minimalan. Franjo Markovič je u teatru prepoznao medij za koji je povjerovao daje blizak njegovim filozofskim zamislima. Izmedu 1872. i 1877. napisao je tri povijesne tragedije, Karlo Drački, Benko Bot i Zvonimir, u kojima su veliké i zanosne ideje progutale dinamiku radnje i potpuno slomile protagonisté, tako da su drame Markovičeve tek besmislene tirade prejakih riječi i vrtuljci slabé psihologije. Učen kakav je več bio, dobro je odabirao teme svojih drama. One su, premda historijske, u hrvatskoj stvarnos-
-219-
ti bile vrlo aktuálne, a njihova usredotočenost na pojedince koji su se sukobljavali s dogmama nije u Hrvatskoj bila promašena. Ali ovaj profesor estetike, pišuči te drame, nije nikada shvatio da se radnja njegovih drama mora dogadati na sceni a ne u njegovoj glavi. Po njemu forma je u književnom djelu bila tijelo u čiju se strogu ljepotu duh nije mogao ne uklopiti. Taj stav u vlastitoj Markovičevoj književnoj praksi stvorio je mnoštvo umrlih stihova. Svoje životno teoretsko djelo Razvoj i sústav občenite estetike objavio je pisac u zrelim godinama, 1903., ali ta ozbiljna knjiga nije mu originálna nego je prežvakavanje drugdje izrečenih stavová. Markovič je u društvu bio ugledan čovjek, bio je autor brojnih knjiga ali on pisac nije bio. Moždaje najviše osobnosti uložio u žestoku polemiku što ju je vodio sedamdesetih godina u vezi s Gunduličevim Osmanom s profesorom hrvatske književnosti na Zagrebačkom sveučilištu Arminom Pavičem. Dok je Pavič bio zagovornik formálne analize i dok se olako dao zavěsti potpuno nerealnim kompozicijskim ali i biografskim hipotezama, dotle je Markovič u polemici znao sačuvati dostojanstvo estetske prosudbe. Njegovi izvodi o središnjemu pjesničkom nadahnuču u Gunduličevu Osmanu premda su poslije modificirani, bitno su djelovali na kritickí doživljaj hrvatske književnosti i na buduče vrijednosne prosudbe. Premda je u svojim djelima stvorio mnoštvo zamornih stihova, premda su mu slike s današnjeg stajališta preveč idilične i u krajnjoj konzekvenciji neukusne, Markovič je u kritičkim svojim tekstovima ostavio dobrih ideja jer je zagovarao znanstvene kriterije, jer nije vjerovao intuiciji nego je, koliko od sebe toliko i od drugih, tražio da se iznese estetska argumentacija kritičkih sudová. Bio je pisac iz središta koji je, nažalost, govorio marginálním glasom.
Antipod i neka vrsta ironijskog odslika Franje Markoviča bio je Bosanac Grga Martič. Obojica su pisala mnogo, obojicu su suvremenici slavili i obojicu brzo zaboravili jer su za sobom ostavili mnoštvo danas slabo čitljivih pjesničkih okamina. Grga Martič, pjesnik i putopisac, skupljač narodnih pjesama, rodio se kraj Posušja 1822.; u mladosti je primio dobro obrazovanje, studirao je filozofiju i bogosloviju, dosta putovao, svladao klasične i upoznao najvažnije modeme jezike. Kao i Markovič koji je u Hrvatskom saboru bio nezavisni zastupnik, tako je i Bosanac Martič, koji je bio župnik u Sarajevu, jedno vrijeme bio narodnim predstavnikom u turskoj Medžlisi, a u književnoj javnosti nazivan je zbog navodno tečnih stihova hrvatskim Homérom. Kao što je Markovič bio proizvodač estetske idile za malogradane u sjeverenoj Hrvatskoj, tako je Martič u golemom epu Osvetnici ispjevao ruralnom stanovništvu Bosne etička načela borbe krščana s Turcima. Martič je u zavičaju imao nerazvijenu književnu publiku i njemu znatnijega književnog prostora ondje nije bilo. Njemu bosanska stvarnost nije bila nego egzotika. On je u njoj pokušao stvoriti nemoguče, pokušao je biti njezinim narodnim pjesnikom, makar u Bosni nije bilo ni akademija ni časopisa, ni škola ni činovništva. Zajedno s Ivanom Jukičem on je več 1858. skupio pedeset epskih pjesama bosanskih i hercegovačkih, ali mu je najopsežniji bio rad na kovanju vlastitih deseteraca kojih je napisao čak više od stotinu tisuča. U njega je bilo više književnih motiva nego ostvaraja, mnogo više želja nego književnih rezultata. Premda su ga doživljavali kao reinkarnaciju narodnih pjevača, nije stvorio osob-
-220-
ni stil. Njegov deseterački stih svoj glavni interes pronalazi u sitnicama i nije sposoban obuzdati i usmjeriti naraciju. Priče o krščanskoj borbi protiv Turaka što ih je Martič ispjevao ne samo što su razvučene nego su i slabo motivirane, kompozicija im je nejasná, a pisac kao da svoje stihove kumulira bez ikakve dublje svrhe. Po tomu on je ruralna inačica Marko vičeve malogradanske stihovane uzaludnosti, samo što je u Markoviča u središtu književnog svijeta bila idila, dok je u ovoga ruralnog Bosanca to bila pravedna osveta. Ono što je Markoviču bila gradanska obitelj, to je Martiču bilo pleme. Bosanac poput svojega zagrebačkog suvremenika mnogo je više htio nego što je mogao pa se i njemu dogodilo da mu je učenost progutala intuiciju, stihotvorstvo nadahnuče. Najvažnije Martičevo djelo je prozna knjiga Zapamčenja koja pisac sam nije bilježio nego je njegov izvomi usmeni autobiografski materijal poslije obradio povjesničar Ferdo Sišič. Kao što je zagrebački profesor Franjo Markovič pri kraju života objavio sústav opče estetike, tako su i Grgi Martiču, godinu dana nakon smrti, tiskali sústav njegove opče etike, autoportrét piščev koji mu život prati od dječaštva do prestanka turske vlasti u Bosni 1878. Martič je umro u samostanu u Kreševu 1905. i zajedno s njim kao daje umro duh one stare turske Bosne. U Zagrebu, Franjo Markovič ga je nadživio. Umro je 1914. i s njime je odumro duh staroga Zagreba. Moderno je doba več potpuno zavladalo hrvatskom književnošču. Ali prije toga, Hrvatskoj su se morali dogoditi Markovičevi i Martičevi vážni suvremenici August Senoa i Rikard Jorgovanič, a onda za njim još Kranjčevič i Kovačič, Dalski i Vojnovič, Kamov i Galovič i Matoš.
Pjesnika Lavoslava Vukeliča suvremenici koji su živjeli u Senoinu vremenu upoznali su tek nakon njegove prerane smrti. Jedan od pisaca koji je stasao u vremenu aposlutizma i koji je bio žrtva otežanih kulturnih prilika; mrtav jednako kao i živ, on bio je dokaz jadnih društvenih prilika u kojima nije bilo uvjeta za ozbiljniji književni rad. Roden 1840., školovao se u Senju i Beču, a posljednje je godine života proživio u Križu, gdje je na preporuku bana Ivana Mažuraničadobio posao u županijskoj administraciji. Tuje 1879. ovaj selidbama i službom sputani pjesnik susreo smrt koju je opsesivno najavljivao u svojim mračnim pjesmama. Ima u njegovu opusu i pjesama koje su nastajale u trenucima kad je bio daleko od depresija, kad se veselio malenim stvarima. Takva je jedna od najboljih njegovih šaljivih pjesama o luli i o danima kad je ostajao bez duhana. Počeo je Lavoslav Vukelič pisati još kao dječak, a objavljivati je stao kao dvadesetogodišnjak, najviše u Viencu. Tu su mu izišle dvije novele o hajdučkim i turskim nadmetanjima, a objavio je i niz vrlo pesimističnih crtica. Imao je ovaj mračni Ličanin dobar osječaj za jezik, u njegovim pjesmama kao i pričama lica vape: "Bože, Bože, ako jesi, gdje si!" Svijet njegove novelistike mračan je, opterečen ubojstvima i neumitnošču sudbine. Vukelič u pripovijetkama ne skriva da je radnje svojih novela osobno doživio, ne skriva da to što lica govore s ruba groba ili iz lijesova jest vlastiti glas onoga koji je ispisao jednu jedinu misao, misao o odlasku s ovoga svijeta. Vukelič je najuvjerljiviji kada pjeva s onu stranu groba. Takva mu je njegova najbolja pjesma Kod Solferina u kojoj se oslikava trenutak u kojemu vojnici neprijateljskih postrojba umiru jedan do drugoga. Vukelič nije
-221 -
pjesnik austrijskog poraza kod Solferina nego je pjesnički bilježnik mučnog radanja novoga svjetskog poretka, u kojemu su hrvatski ideali, ovaj put ilirski, još jednom pokopani. Stihovi samrtnika sa Solferina koliko da se odnose na bitku koja se ondje dogodila 1859., jednako se odnose na narastaj hrvatskih vojnika koji se borio s Jelačičem za slobodu i koji tu slobodu u trenutku pjesnikove smrti nije dosegnuo. Naime, iste one godine kad kod Solferina umiru neznáni junáci iz Vukeličeve pjesme, umire i ban Josip Jelačič. U stihovima Vukeličeve pacifistické i tužne pjesme koja počinje hropcem i riječju: "Dovojevah", cijeli jedan hrvatski narastaj rezimira svoje neostvarene ideále i izgubljene bitke. Vukelič pjeva paralelne smrti dvojice slučajne brače, dvojice kojima je Italija postala zajednički grob, jednoga kojemu je Francuska život dala i drugoga kojemu je u Krajini zipka stala:
Míli Bože, što bijasmo kriví jedan drugom da ho lavi Ijuti Srnusmo se s glasa uhnutí... Možda tamo na obalí Seine Iza njime mlado srce vene, Možda strepeč zlu mu sluti hob. Oj, a moja ostarjela mati Moli Boga da joj sinka vráti; A mi evo mŕtve brače zglob. Sto nas ponije sa milog ognjišta? Sto nas skobi sred krvná bojišta? Koji rodu s naše smrti prid? Bože, Bože, ako jesi, gdje si? U to zvijezda na nebu zakrijesi, Mučeníka prenije smrti brid.
U vrijeme kad se odigrala bitka kod Solferina, pronašli su znanstvenici neku do tada nepoznaní crvenkastoljubičastu boju. Nazvali su je solferin u cast mladoj solferinskoj krvi o kojoj je tako dojmljivo pjevao hrvatski pjesnik. Lavoslav Vukelič bio je pjesnik mračnih i turobnih slika, vjesnik pesimizma i egzistencijalne nesigurnosti, pjesnik s brida smrti. U Vukeličevoj pjesmi Kod Solferina čuvala su se mnoga sječanja na budučnost.
Pjesnik Andrija Palmovič još je jedan od prokletih hrvatskih književnika iz druge polovine 19. stolječa. Pogrešno odabran svečenički poziv otjerao ga je u grob. Nikada nije izborio službu u Zagrebu nego su ga u deset godina crkvene vlasti premještale čak trinaest puta. Bio je žrtva svojih ljubavnih, izravnih i bolečivih pjesama. Obiteljsko mu je prežime bilo Opica ali ga je zbog moguče aluzivnosti na majmuna promijenio u Palmovič. Od opice do palme bila je prva njegova životná dosjetka. Crkveni autoriteti spriječili su mu ljubavni život ali da pjeva o ljubavi nisu. On je iz stanja polaganog umiranja opjevao život na potpuno nov i dotadašnjoj poeziji nepoznat način. U njega je bio vidljiv pojačani interes za tjelesno, potreba da se zaviruje u dubinu biča i prebire tamom. U Palmo-
-222-
vičevim stihovima zabilježena je kolektívna nesigumost koja je tada zaokupljala narastaj e. On nije na način tadašnjih simbolista oslikavao unutrašnji život i psihološka stanja svojih pjesničkih figura nego je stvarao slike u koje je, kao u ogledala, pečatio odraze svoje duše. Sve u njegovoj poeziji kao da se ogleda, i to ne u ogledalo nego kao da gleda iz ogledala. Sažetost pjesničkog jezika i sugestivnost slika obilježje je večine Palmovičevih pjesama medu kojima se ljepotom izdvaja Dvojaka straža u kojoj se u vrijeme ratova u Bosni oslikava ljubavna žudnja vojnika koji čuva stražu na Uni i djevojke koja ga pred nekim oknom čeka i u svoje oči, kao u neko golemo ogledalo, usisava čitav zvjezdani svod. I dok je nebo u klasicističkoj poeziji bilo nadohvat ruke, u kasnih romantika ono je postalo daleko i nalazilo se previsoko. Pisao je Palmovič u duhu tadašnje parnasovske lirike i uspio je u svojim malobrojnim i rastrzanim stihovima ostvariti sinkroniju s európskom pjesničkom proizvodnjom svojega doba. Premda u njega ima mnogo tragova hrvatskih prethodnika, još je više to najava budučeg razvitka pjesničkog jezika. Njegov prigušeni erotizam novost je u tadašnjem rodoljubljem okovanom pjesništvu. Bio je Andrija Palmovič vidoviti obnovitelj metrike pa je u samo pedesetak pjesama, koje su postumno objavljene 1883. u zbirci Pjesme, stvorio jedan od prozodijski najšarolikijih projekata u modernoj književnosti. Palmovič je medu prvima iskušao jampski jedanaesterac, stih koji če uskoro postatí dominantnim u hrvatskoj lirici. U njegovoj jedinoj knjizi ima oda i popjevaka, davorija i balada, romanci i elegija, prigodnica i povjestica, čak i jedan sonetni vijenac. Ovaj tužni pjesnik, navodno prelijepa izgleda, šikaniran od strane Kaptola, stvorio je opus u kojemu nema blagozvučnih stihova, ali zato ima neobičnih neologizama i neke samo njemu pripisive metrické nedosljednosti. Bio je požudan čitatelj klasičnih pjesnika ali ih nije imitirao. Pokušavao se s njima natjecati. Da je mogao živjeti dulje i urednije, vjerojatno bi stvorio vrlo zaokruženi opus. Lijepamu je i pjesma Osmo čudo zbog koje je poradi slobodnih slika imao problema s crkvenim vlastima. Pjevajuči ljubav, znao ju je prikazati tajnovitom i intrigantnom, učiniti da u čas spuzne prema smrti. Bio je pjesnik znatne konciznosti, njegovi su stihovi neponovljivi kao onaj o srcu u kojemu veli: "Pregori srce, gori i pregori." Svoju pjesničku autobiografiju napisao je u povjestici o Zori Veroniki Zrinski koju su, kao i njega, prisilili na neželjen crkveni poživ. S Palmovičem, ali i drugim mladim pjesnicima njegova naraštaja, vrátila se u hrvatsku poeziju reálnost izvanjskog svijeta koja je na sasvim nov način dovedena u vezu s unutrašnjim osječajima. U hijerarhiji ondašnjih žánrová lirika je dobila visoko mjesto, postala je senzibilnija i rafiniranija. Opjevavala je tajnovitost prirode, dubinu povijesti i postala je elokventnija. Povijesnost je najbitnije odredila pjesničko djelo Franje Cirakija, Požežanina. Bio je značajan pjesnik Senoine ere. U zrelijoj dobio postao je unionistički zastupnik u Hrvatskom i u Hrvatsko-ugarskom saboru. Sedamdesetih godina u Zagrebu bio je gorljivi zagovomik hrvatske národnosti, ali je njegov kasniji politički angažmán u kojemu se zalagao za hrvatsku šutnju, bio blizak madžaronima i posvema je odudarao od mladenačke nacionálne radikálnosti. U književnosti došao je na glas kao jedan od najboljih tadašnjih pjesnika. Nije pisao mnogo i nije na poeziji radio tijekom duljeg razdoblja ali u svému stoje objavio vid-
-223 -
Ijiva je njegova znatna književna kultura i vrlo dobra upučenost u formálnu pjesničku vještinu. Povučenost pjesnikova i njegovo samo kratkotrajno sudjelovanje u prvim redovima hrvatskoga književnog života imali su izravni uzrok u nesreči što ju je doživio sanjkajuči se i nakon koje mu je u Beču amputirana noga. Cirakija je zanimala engleska i francuska romantičarska književnost. Dobro je poznavao suvremenu njemačku idiličnu poeziju i kad god je imao prilike, držao je javna predavanja o najraznovrsnijim književnim temama. Ovaj pozorni čitatelj, kad se povukao iz aktivnoga književnog života, objavio je 1899. i vrlo čitanu knjigu antologijskih istržaka iz vlastite lektire s naslovom Rečenice, a još kasnije, několiko godina prije smrti, napisao je idilski spjev Jankovo Ijetovanje u šest pjevanja u kojemu humornim načinom prikazuje malogradansku požešku varoš. Svoju jedinú pjesničku zbirku, Prve pjesme, objavio je 1871. Nastala na tragu Vrazove i Preradovičeve lirike ta se zbirka najviše pamti po dvije u svoje doba vrlo visoko ocijenjene dulje lirske pjesme pisane nepravilnim i nerimovanim stihom, formom jedinstvenom u tadašnjemu hrvatskom pjesništvu. Te dvije idilične, ali politikom natopljene cjeline, s naslovima Borba i Dolazak Hrvata, najavljuju Cirakijev interes za povijest. U povijesnoj nostalgiji njegov se uzrujani duh najbolje osječao i ta je emocija stvorila njegovo životno djelo, a to je deset Florentinskih elegija što ih je objavio 1872. S tom je malenom zbirkom stekao Ciraki široku populárnost u hrvatskoj književnoj publici. Elegije je spjevao u akcenatskim distisima. Taj slavni pjesnički ciklus bio je potaknut firentinskom kulturnopovijesnom važnošču i prividno je u njemu dominantná ljubavna tema. Ali u dubini tih elegija Ciraki Firencu pjeva kao da mu je vlastita domovina. Ona mu je središte svijeta i sukus povijesti. Ciraki je uvjerljivi pjesnik onodobnoga historicizma. On se, kao i čitav njegov narastaj, počeo udaljavati od nazdravičarskog nabrajanja slavnih hrvatskih knězova. Postromantičarski klasicizam Cirakijevih Florentinskih elegija uvodi tadašnju hrvatsku poeziju u samo središte onodobne lirske mode. Ciraki piše pjesme o Firenci nakon čitanja tada več slavné Burckhardtove knjige o kulturi renesanse u Italiji, uzvisuje duh Firence iz vizure onodobne gradanske elite i svojim se firentinskim stihovima bitno približava Turgenjevljevim melankoličnim pjesmama o istom gradu. Bila je Firenca u doba kad joj Ciraki posvěcuje svoje elegije glavni grad tek ujedinjene Italije, bila je Atena europejstva. Ponovno je postala veliká tema svijeta, predmet mnogobrojnih libertinskih hodočašča. Ciraki govori iz trenutka u kojemu je laička Italija pronašla svoje središte ondje gdje joj je bila umjetnost, a ne u Rimu gdje se tada vidjelo samo papinstvo i politika. Firenca je Cirakiju sječanje na veličinu prošlosti, ona mu je razlog budne i nostalgične elegičnosti, jednoga sasvim modemog stanja u kojemu je baš sve, od treptanja prirode do titraja duše, esencija povijesti. U Florentinskim elegijama dominiraju nočně slike, u njihovim stihovima, koji imaju neponovljivi zvuk klasičnosti, kao da se čuje udaranje drvené pjesnikove noge o svečani kamen uspavanoga grada. U stihovima Cirakijevim smjestila se tišina spomenika, osječa se u njima neka ustajalost povijesti i modemim klasicistima tako blizak izostanak ljudi u pjesničkim slikama. Ima nešto religiozno u tim stihovima koji pjevaju o rastanku, koje izgovara glas onoga koji i kod kuče ima pusti prag ali koji smireno pjeva mada je uzrujan,
-224-
koji pjeva kao daje klasicist, azapravo je nepopravljivi romantik. Pjesnički opusi Cirakija, Palmoviča i Vukeliča opsegom su maleni. Nastajali su u teškočama, nastajali su raskidano i bez potrebnoga kontinuiteta. Svi oni imaju mnogo dodirnih točaka s pjesničkim djelom Augusta Harambašiča, svakako največega lirskog talenta koji se u to doba pojavio u hrvatskoj književnosti. U svojoj poeziji Harambašič je najosobniji hrvatski postromantičarski pjesnik, koji je bolje od drugih uspio povezati politički plakat i lirsku pjesmu, ljubav i domovinu, porugu i pohvalu. Nije bio pjesnik tadašnjih salona, nije pjesnik onih koji su jedno govorili u javnosti a drugo dok ih nitko nije čuo, nije bio pjesnik pomirljivosti. Nije poput tada slavljenih salonskih pjesnika, ilirskoga fosila i stihoklepca Ivana Trnskog, filozofa Dure Arnolda ili antologičara Huga Badaliča, pisao spomenarsku poeziju zagrebačkim firaj lama, niti je intelektualizirao na radost potkupljenih birokrata. Bio je prvi hrvatski pjesnik kojega se moglo recitirati i na ulici. Nije Harambašič imao nimalo lak život. Umro je u stenjevačkoj ludnici 1911. nakon stoje gotovo četiri desetlječa bio jednim od najglasnijih sljedbenika Ante Starčevičeva i njegove pravaske stránke. Otac Duro bio mu je pravoslavné vjere, a nakon majčine i očeve smrti odgojio ga je djed Pantelija, krajiški časnik u Novoj Gradiški. Studirao je pravo s prekidima jer su ga ne jednom zatvárali i zlostavljali zbog navodno antiaustrijskih stavová i politički nepodobnih pjesama. Doktoriravši pravo, radio je u uglednim odvjetničkim kancelarijama a bio je neko vrijeme i vladin činovnik, zastupnik u Saboru. Jedva je prehranjivao svoju brojnu obitelj. Slomljen jadnim prilikama, umro je pomračena uma, osamljen, ali s več tada prepoznatom pjesničkom vrijednošču. Za života Harambašič je objavio mnoge pjesničke zbirke. Tako su mu 1883. tiskané Ruzmarinke i Slobodarke; Sitne pjesme objavio je 1884., a tri godine poslije i Tugomilke. Matica hrvatskamuje 1895. objavila Izabrane pjesme, a napisao je i knjigu romantičarskih epskih pjesama. Bio je uspješan književni urednik pa je pokrenuo znamenitú Hrvatsku vilu koja je bitno djelovala na razvitak realističkog stila. Rétorickú snagu Harambašiču ponudila je pravaška ideologije, snagu su mu dali pokliči toga mladenačkog pokreta i oni su ostali jedan od važnijih rezervoára njegove poezije. Bio je poznat medu vršnjacima po nevjerojatnoj lakoči gradenja stihova, ali kao što je s lakočom tvorio rime, tako se romantično cesto i bezizlazno zaljubljivao. Osječao je bolnu žudnju za ženskom bliskošču, pjevao je onako kako se zaljubljivao. Bio je pjesnik znatne tečnosti i ritmičnosti, pisac buntovnih stihova, prosvjednik protiv ustajalosti hrvatskog društva. U književni život uveo ga je jedan drugi August tadašnje književnosti, August Senoa, ali je kasniji razvitak pjesnikov i njegov društveni rad išao u suprotnom smjeru od političkih pa i estetskih pogleda njegova prvoga mentora. Premda je dobro izučio zanat i temeljito slijedio romantičarski program i njegove forme, Harambašič je potanko upoznao, pa i citirao zvukove Demetrovih, Vrazovih i Preradovičevih stihova. Postao je nekom vrstom službenog pjesnika Starce vičeve stránke i bio je prvi hrvatski pjesnik koji je uspio da mu stih o stranci zazvuči kao punokrvna pjesma. Bio je nekom vrstom pravaškoga pjesničkog barda, glasogovornik opozicije kojoj je ispisao najvažnije slogane i ispjevao naj populárnu e koračnice. Nitko bolje od njega nije znao prožeti
-225 -
ljubav za ženu ljubavlju za domovinu. Njegova nesretna ljubav prema Tugomili Brličevoj, njegova zaljubljenost u riječku švelju Riki, naklonost prema Zdeňki Tomič i vjenčanje s Marijom Folnegovič pomogli su mu da nastanu neke od najljepših hrvatskih ljubavnih pjesama. Te pjesme najčešče su vrlo neobične. Nije u njima rijetko niti pjesnikovo razaranje samog objekta ljubavi, a cesta je sumnja u ideale te bezobzirno ironijsko poigravanje s vlastitim osječajima. Bio je Harambašič pisac grotesknih kontaminacija ljubavi i domoljublja, mržnje i zaljubljenosti, nježnosti i sadizma, pisac koji se znao podsmjehivati prejakoj riječi, ali je zato bio u stanju izravnije nego bilo tko drugi u njegovu narastajú štvorití čisté lirske tvorbe. Pisac desetak zbirki, Harambašič je iskusio slast populárnosti i ona je u njega ne jednom probudila stihotvorni nemar, ponúkala ga da stvára nabrzinu. U večem dijelu Harambašičevih ljubavnih pjesama vidljiva je ljubavnička destrukcija opjevanih ženskih biča. U njegovoj poeziji ima naznaka sadizma, a izrečene prostote i okrutnosti odudaraju od prvotnih nježnosti i pomračuju uznositost prvih stihova. Pjesnikov život kao da je preslikavao put političkog pravaštva. I on i pravaštvo počeli su briljantno, počeli su pohvalama i oduševljenjem. I njemu i pravaštvu prvi uspjeh došao je lako, a onda su slijedili udarci, slijedilaje mržnjai pad. Ono stoje napočetku bilo slutnja realnih pomaka, postupno se u Harambašičevu životu, kao i u pravaštvu, pretváralo u površni optimizam, kritike su postajale psovke, sigurnost nesigurnost. Život Harambašičev završio je u pesimizmu, u rezignaciji i samoči. Pokušao je pjesnik na kraju pronači svoj vlastiti politički put, ostarivši pokušao je umekšati izvorno pravaštvo ali je zbog toga bio odbačen od strane svojih dojučerašnjih pravaških sumišljenika. Premda je stranci ispjevao najlucidnije slogane i pamflete, našao se na kraju života usamljen i zaboravljen. On koji je najavio hod hrvatske lirike, završio je život kao isluženi politički govornik. Harambašičev pjesnički kredit bio je gólem, mnogo veči od zaborava suvremenika. Taj najvažniji hrvatski pjesnik iz razdoblja kasnog romantizma imao je nepobitnu osjetijivost za socijalnu tematiku, te je ostvario neke od kritičkih registara koji če se u kasnijim desetlječima cesto ponavljati kad se god bude gradila opozicija gospode i prevarenog puka. Harambašičevo ironijsko opjevavanje ljubavnog predmeta, njegova opuštěna plakatska domoljubna fraza nisu mogle biti zatrte zaboravom. On koji je bio na glasu zbog steklištva, pa dakle i političke jednosmjernosti, napisao je nekritickom vremenu usprkos niz najizravnijih osuda ali i najljepših ljubavnih pjesama što ih je onodobna nepoetičnost mogla dobiti. Napisao je niz antologijskih pjesama od kojih je najslavija U nevolji kojapočinje stihom konstatacijom: "Moj národ još je živ!" Harambašič je o ljubavi i domovini pjevao čitkije i gipkije od Senoe, njegova poetska ekonomičnost sasvim je nova u onodobnoj hrvatskoj poeziji. Takva je jedna od pjesnikovih sitnih pjesama:
Moje nebo, Ali bez vedrine; Moje šunce, Ali bez topline, Moje ptice,
-226-
AI sve tužno šute;
Moje ruže,
AI sve povenute;
Moje polje,
AI bez cviječa šara;
Moja tuga,
I nevolja stará.
On koji je na kraju napuštěn od svih umro u ludnici, čovjek čije su stihove politički uspaljenici recitirali na političkim skupovima, dokazivao je da rétorika nije poezija i da postoji tajná formula koja izravni politički slogan može poslati u lirsku vječnost. Ima, doduše, u Harambašičevim brojnim pjesničkim knjigama pražne tehnike jer bile su njegove pjesme vrlo cesto tek dobři primjerci primijenjene poezije. Ipak, u tim stihovima ima obilje neke samo ovom pisců poklonjene virtuoznosti. Bio je pjesnik Doma i drage, kako mu se, uostalom, i zove jedna pjesma iz 1888. Zena i domovina glavna su tematska polja njegova pjesništva, u kojemu je skrio sasvim modemi pjesnički glas bez kojega ne bi bio moguč daljnji razvitak hrvatskoga pjesničkog jezika. Bio je najavljivač Silvija Strahimira Kranjčeviča i Antuna Gustava Matoša, dvojice najvažnijih pjesnika s prijelaza 19. u 20. stolječe. Bio je još jedan od hrvatskih pjesnika koji su znali napisati neponovljive stihove o bolu. August Harambašič posljednji je romantičarski lirik, jedan iz roda njezinih ironiji bliskih glasogovornika.
S Augustom Senoom, po kojemu je čitava epoha dobila ime, u hrvatsku književnost ulazi do tada nepoznata stvaralačka sigurnost. Ona se temeljila na jasnoči pogleda u stvarnost oko sebe, na povjerenju u tu stvarnost i u vjeru u njezine razvojne mogučnosti. August Senoa s pozornošču je čitao európske prozaike pa je svoje hrvatske književne suvremenike upozoravao da, kao što to radi Charles Dickens, tako i oni zadu u najkukavnije ulice, da poput Turgenjeva pišu lovačke ili kakve druge zápise po kolibama i šumama te da poput američkog prozaika Breta Hartea svoje gradivo potraže u svijetu nalik kalif orný skim rudnicima. Senoa je vjerovao da pisac treba biti realističan, pa je 1877. s uvjerenjem uskliknuo: "Budimo realistički!" Ali on nije tada govorio o metodi nego je za njega realizam značio sasvim nov i kritički odnos prema gradi, a time i stvarnosti čitatelja. Vjerovao je daje domačem pisců najbolje zaroniti u jadnu sadašnjost, ali i da mu je najkorisnije posegnuti za nesretnom prošlošču. I doista, njegovi romani po kojima je još za života stekao veliku slávu, pokrenuti su snažnim interesom za stvarnost i za njezine najrazličitije vidové. Prošlost u njegovim prozama bila je samo maska za govor o suvremenosti. Široka freska društva što ju je on stvorio, stotine najrazličitijih protagonista u tim djelima, lica history ska ali i posvema izmišljena, bili su sudionici velikoga hrvatskog panoptikuma koji je tek nakon Šenoine smrti, ali več i za njegova života, znatno proširio svoju publiku na one slojeve koji, samo koju godinu prije, književnost na hrvatskom jeziku nisu uopče mogli čitati. Veliká je uloga Šenoe romanopisca i pjesnika, književnoga kritičara i novinára, esejista i dramatičara u izgradivanju standard-
-227 -
nog jezika. Na prvi pogled svaki književni autor je jezični stvaralac, ali ovaj sin češkoga slastičara angažiranog u biskupskomu zagrebačkom dvoru, bio je potpuno svjesni izgradivač hrvatskoga jezičnog štandarda, bio je tvorac okvira u kojima su se razvijale čitateljske navike modernih hrvatskih gradana. Senoina publika nije, kao ona iz vremena ilirizma, s književnošču imala aktivistički odnos. Citatelj njegovih knjiga nije redovito bio i sam pisac nekih sličnih tekstova, niti je bio stihoklepac nekih sličnih rima. Senoina publika je pravá moderna književna publika jer je bila pasívna u odnosu na autora. Ona ona nije bila pasivná prema stvarnosti koju je pisac za nju, poput demiurga, stvarao. Ona je bila aktivna prema toj stvarnosti ali ne i prema autoru koj ega je poznávala samo po imenu i po tekstovima. Utjecaj Augusta Senoe bio je presudan u stvaranju jezičnih normi i u njihovu ujednačivanju pa se može kazati daje on u tom poslu napravio vise od mnogih Akademijinih rječnika i savjetnika, antibarbarusa i gramatika. Rodio se u Zagrebu 1838. u vrijeme največeg uspona ilirske ideologije. Premda je odgojen u kuči naturaliziranoga Zagrepčanina, Ceha Aloisa Schonoe, čovjeka koji bas nije ništa učinio da mu sin postane hrvatski rodoljub, mladi je August jezik savršeno svladao, i to več u pučkoj školi; još ga je vise učvrstio u gornjogradskoj gimnaziji u koju se upisao nakon jednogodišnjeg učenja u Pečuhu, kamo ga je otac naivno poslao da ga odaleči od hrvatskih i ilirskih snová. Senou su u gornjogradskoj zagrebačkoj gimnaziji, koj a je bila kula hrvatskoga nacionalnog ponosa, podučavala dvojica u to doba najboljih hrvatskih lingvista, Vjekoslav Babukič i Antun Mažuranič, inače tvorci dobrih jezičnih priručnika. Studij pravá, koji nikad nije okončao, mladi je Senoa polazio u Zagrebu i poslije u Pragu. Prve tekstove napisao je još kao dječarac ali njegova puna afirmacija započelaje 1862. kad je iz Praga pisao za zagrebačke novine svoje prve političke analize. Tada je po očevu mišljenju več bio izgubljeni sin. Nekoč blistavi dak, postao je sada siromašni profesionálni književnik. Eruptivnu spisateljsku aktivnost razvio je Senoa koju godinu potom kad se 1866. u Zagreb vratio iz Beča, gdje je do tada uredivao dva manje važna časopisa. Senoini feljtonski tekstovi, njegove slavné Zagrebulje koje su tada potresale književni Zagreb, objavljivane su u Pozovu i Viencu i postale su najčitanijim hrvatskim štivom. Zagrebulje su mladom autoru otvorile put k najširoj publici. Senoa je hrvatskoj književnosti več na početku karijere podario jedan od njezinih poslije najživljih žánrová, podlistak u kojemu je britkim jezikom i duhovitim stilom, služeči se satirom i ironijom, komentirao političke i kulturně aktuálnosti. Bio je to žánr novog moralizma, neka vrsta astrolaba za novu klasu, mjesto njezina odmjeravanja s prošlošču ali i mjesto razorne kritike njezine uskogrudnosti. Društveni trenutak u kojemu Senoa piše svoje prve književne tekstove bio je sasvim nov. Bilo je to vrijeme koje je tek upoznavalo i oblikovalo odgovomu čitateljsku publiku. To je doba u kojemu prozne vršte pomalo istiskuju stihotvorne. Kazališna publika u glavnomu nacionálnom kazališnom závodu postupno je dobivala čvrst i osmišljen repertoár. Bilo je to doba u kojemu su znanost i kultura dobile svoje prve modeme institucije, od kojih je svakako bila najvažnija Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti koja je osnovaná 1866. i koja je bila zamišljena kao akademija svih Južnih Slavena. U vrijeme Senoina
-228-
knjževnog nastupa prestalo je vrijeme ilirskog aktivizma i diletantizma. Pojavili su se prvi ozbiljni kritičari koji nisu poput svojih prethodnika opraštali stilske manjkavosti lošim pjesnicima samo zato što su ovi pisali hrvatskim jezikom. U društvu sve se više osječalo da je ono za čim je ilirizam dávno težio sada konačno i ostvareno, doduše u granicama mogučeg, ali daje ostvareno. Ta svijest sve se više pretakala u novu i osviještenu književnost gradana. Počele su se sve više ispunjavati police hrvatskim knjigama koje više niti u svjetskim razmjerima nije bilo moguče zaobiči. Prvi ozbiljniji Senoini tekstovi bili su polemicki, najavljivali su novi duh i rastvaranje zatamnjenih prozora u ustáj alomu hrvatskom skriptoriju. Senoa je svoj programatski pogled na zatečenu književnost objavio na samu Novu godinu 1865. pod naslovom Naša književnost. Odmah je započeo kazališnu polemiku s več umomim Dimitrijom Demetrom od koj ega je vrlo brzo i stvarno preuzeo vodstvo drame središnje hrvatske kazališne kuče. Kao kazališni savjetnik i dramaturg reformirao je ondašnje glumište, uvodeči na scénu klasike ali i suvremene, pretežno francuske autore, i to Sardoua i Scribea, utječuči na standardizaciju jezika na kojemu se u zagrebačkom kazalištu glumilo i s koj im on nije bio zadovoljan. Senoa je bio prvi hrvatski sistematični kazališni kritičar premda nije doživio slast uspjeha s vlastitim dramskim djelima. Njegova gradanska drama Ljubica koja je 1866. tretirala suvremenu tematiku i u kojoj se lako prepoznao sav en vogue Zagreb, bila je kazališni fijasko dijelom i zato što je stigla na socijalno nepripremljeno tlo, a dijelom jer u njoj Senoa nije uspio scenski zaokružiti inače trivijalni zaplet o zabunama izmedu ostarjele urbane i seksualne spletkarice Ljubice i njezine čedne i nevine imenjakinje. Senoa je stihove pisao čitavog života, bio je vješt tvorac rima, s dobrim osječajem ritma pa su stihovi pod njegovim perom zvučali privlačno ali ipak retrogradno. Osobití je uspjeh postigao s povjesticama poput Propasti Venecije, ali i pjesmama nas talim na motivima iz národne predaje kakvi su Kameni svatovi ili Kugina kuča. Njegov je stih vrlo ritmičan, nije mu strana humorističnost, i to posebno u tim duljim pjesmama u kojima mu je cilj, kao i u romanima, da publici dade poduku iz rodoljublja. Osim narativnih povjestica, Senoa je autor niza vrlo popularnih uglazbljenih pjesama koje se i danas pjevaju pa se više i ne pamti da im je on autor. Najpoznatije medu njima su Ribareva Jana i Oj ti dušo moje duše, a slavná mu je deklamacijska pjesma Budi svoj. Velik je bio utjecaj što su ga na čitateljstvo imale Senoine pjesničke antologije koje su u ono doba resile svaku hrvatsku gradansku kuču. Poseban je uspjeh imala veliká i vrlo vrijedna Antologija pjesništva hrvatskoga i srpskoga narodnoga i umjetnoga koja je nakon 1876., kada se pojavila, bitno odredivala odnos prema lirskoj baštini ali i usmjeravala razvitak novijeg pjesništva. Kao kritičar ali i antologičar, a poslije kao dugogodišnji urednik središnjega književnog časopisa Vienac, imao je Senoa gotovo nepogrešivi ukus. Njegove ocjene nisu u budúcnosti bitno modificirane. On je sam uveo u hrvatsku književnost čitav narastaj mladih autora pa je tako njegovo úředničko oko prepoznalo Antu Kovačiča, Gjalskoga, Palmoviča, Jorgovaniča i Vojnoviča. Njegova pojava zastrla je čitavu epohu. Imao je golemu radnu energiju pa je Vienac, što ga je uredivao od 1874. do smrti 1881., ostao svakako najbolje uredivani hrvatski književni časopis uopče.
-229-
Inače, Senoa nije uspio biti profesionálni pisac jer je, da přehráni obitelj, radio naporne poslove u gradskoj upravi zagrebačkoj. U njegovo se doba isključivo od književnog rada nije moglo živjeti jer su naklade knjiga u još uvijek malenom Zagrebu, i u medusobno slabo povezanim hrvatskim gradovima, bile premalene. Uz to, ilirsko oduševljenje i aktivizam sada su zamijenili tržišni odnosi koji piscima u Hrvatskoj nikad nisu bili naklonjeni. Najvažniji dio Senoina rada, onaj dio njegov koji se još i danas čita, i to ne samo u školama, pripadao je piščevu pripovjedačkom djelu. Več u svojemu nástupnom tekstu Naša književnost, Senoa je vrlo lucidno najavio daje nastúpilo doba pripovjedaka i romana. Pišuči svoje próze, bio je duboko svjestan razmrvljenosti hrvatskoga socijalnog biča i kao da je znao daje u Hrvatskoj "sve sama individua i da u tom društvu u kojemu ima dosta birokracije i milit arije, zatim tobožnje nazoviaristokracije, te inteligencije, da u Zagrebu gdje ima vojska mládeži, nema središnje moči koja bi te različite strukture jednu k drugoj uputila". Senoa je bio libertinski usmjeren čovjek koji je shvatio da se razmrvljeni socijalni stratumi koji čine društvenu pozornicu Hrvatske goto vo nikad ne sastaju. Zato je u svojim proznim djelima podupirao jedinstvo gradanske Hrvatske, bio je uz onaj deprovincijalizirani Zagreb koji se sve više nazirao i koji se i u prošlosti, kao i u suvremenosti, podizao u obranu staleških gradanskih pravá što su mu ih oduzimali danas kler, a sutra plemstvo, danas Madžari, sutra Austrijanci. Buduči da se taj sukobljeni socijalni obrazac u prilično ustajalom hrvatskom društvu dugo nije mijenjao, njegovo povijesno i aluzivno prikazivanje moglo je biti vrlo djelotvorno. Iako je napisao čitav niz dobrih romana i pripovjedaka iz suvremenog života, medu kojima se izdvajaju Prosjak Luka, Prljan Lovro i Karanfil s pjesnikova groba, u samom središtu Senonina pripovjedačkog opusa našlo se pet njegovih povijesnih romana. Prvi od njih bio je Zlatarovo zlato koje je objavljeno 1871. i u kojemu se prikazuje borba izmedu nasilnoga medvedgradskoga gospodara Stjepka Gregorijanca i zagrebačkoga gradanskog kolektiva. U romanu úpravo se taj gradanski kolektiv pojavljuje kao središnji protagonist, dok se pustolovni i ljubavni, romantičarski dio ove próze osovio oko zaljubljene Dore Krupičeve i plemiča Pavla koji se po ovom romanu kreču kao da se nalaze na sceni u nekoj od Verdijevih opera. Mladica Dora koja se zahubila u čovjeka kojemu po krvi nije ravna, svoj udes ne može ne prihvatiti krotko i ponizno jer ona je bila izravni iskaz Senoinih kompromisnih društvenih pogleda. U romanu su od zaljubljenika još izraženiji negatívni značajevi medu kojima se izdvaja ljigavi gradski brico Grga Cokolin, a puninom se odvaja i fatálna Klara Grubarova, lijepa, strašná i nesretna kao večina njezinih nasljednica u mladim hrvatskim prozama. Od povijesnih piščevih romana Diogenes je najsuvremeniji zato što mu se radnja zbivala u vremenu iz kojega su se najlakše mogle povlačiti paralele sa Senoinim dobom. Senoin Diogenes objavljen 1878., u vrijeme austrijskog ulaska u Bosnu i totalnih nepoznanica na hrvatskoj političkoj križaljci, čitan je u svoje doba kao vrlo aluzivna priča o rafiniranim političkim spletkama. Roman j e Senoa temeljio nabogatoj, čak bi se reklo prebogatoj, gradi Krčeličevih Annua jer mu je ta knjiga dávala přebujné situacije koje su literaturom mogle postatí tek ako ih se udaljilo od izvorne patetike. Senoa, koliko daje i znao napisati posve-
-230 -
ma naturalističkih stranica, bio je pisac patetične rečenice. Ton koj im su govorila njegova lica bio je dramatski, fráza nabijena emocijama i retoričkim emfazama. Takav je Senoa i u Seljačkoj buni koja se najviše priblížila modelu europskoga historijskog romana kakve je pisao početkom stolječa Walter Scott. I hrvatski je pisac, kao i njegov škótski uzor, istraživao povijesne izvore, i on je, radeči na svojim romanima, rabio autentične dokumente. Obojici bio je cilj da pokažu kako društvene okolnosti oblikuju živote anonimnih i običnih ljudi, kako ih úvode u samo središte povijesnih dogadaja. Senoa piše romane u kojima povijest nije samo kulisa nego je postala akter ispripovijedane stvarnosti. U Seljačkoj buni koja je objavljena 1877. prividno historijska lica nisu ni po čemu značajna nego su tek sporedne figúre kolektivnih zbivanja. Ima nešto obično i malogradansko u načinu na koji Senoa uobličuje te svoje protagonisté. Oni kao da počinju sličiti na piščeve čitaoce, na njihovu prosječnost, svejedno sudjeluju li u Gupčevoj seljačkoj buni ili u političkim spletkama u Diogenešu. Senoa nije pisac kojega bi zanimali velikáni povijesti. On ne opisuje živote vojskovoda pa ni značajnih umjetnika. Tako je u romanu Cúvaj se senjske ruke, 1875., vrlo uspjelo iscrpio narativnu gradu o uskočkoj kalvariji tijekom sedamnaestog stolječa i tadašnjih mletačkoturskih ratova. Kletva je posljednji Senoin roman, djelo pisano dok je bolovao. Pisao je Kletvu na samrtnoj postelji, tako daje posljednji nastavak izišao dan prije nego što je August Senoa preminuo. Roman je, premda torzo, svakako najdublje i najmračnije Senomo djelo.To je knjiga o hrvatskoj kobi, o kletvi koja taj národ u nekoj romantičarskoj ali nerijetko i u vrlo realističkoj izvedenici, prati tijekom čitave povijesti. Priča je to o neslozi, epopeja u kojoj je pisac prvi put izgubio optimizam, to je priča o besmislenim sukobima dvaju zagrebačkih dijelova, Griča i Kaptola, dvaju navodnih entiteta, priča koja je i u pisca i u publike mogla stvoriti jedino osječaj bespomočnosti. Kletva je povijesni roman u kojemu je najmanje trivijalnih elemenata, to je testamentarno djelo piščevo koji se, radeči na njemu, razbolio jer je kao gradski bilježnik obilazio studené zagrebačke domove, ruševine i zgarišta koja su bila pogodena velikim potresom. Doduše, nije Senoino stvaralaštvo ni u mladosti bilo bez sjenki, bez zlovolje i kolebanja. Ono što je Kletva otkrila u predsmrtnom grču piščevu bilo je otprije vidljivo i u dva Senoina starija teksta u kojima je dominantná njegova rezignacija nad suvremenošču i bijedom što ju je rani kapitalizam širio Hrvatskom poput zarazne bolesti. Ta su dva teksta pripovijesti Prijan Lovro i, još više, ProsjakLuka u kojoj čovjek s dna, Lovro Mahnič, govori Senoinim glasom i shvača daje bijeda mnogo jača od osobne nadarenosti. Senoin prosjak ne može novcem vratiti poníženost duše, jer zaključak je njegov da sreče nema izvan društvenosti. Več samo po tom zaključku bio bi Senoa najsocijalniji hrvatski pisac. Senou ne treba doživljavati kao glomaznu književnu pojavu sposobnu da proguta svu okolnu literárnu produkciju. U njega je bilo mnogo talenta i koncentriranosti ali ne uvijek i rezultata. Pisao je s lakočom u izrazito teškim uvjetima, pisao je dobronamjerno radeči birokratske poslove, pisao je shvačen samo od strane svojih sve brojnijih anonimnih čitatelja i književnih istomišljenika koji su konačno u njemu ugledali energičnoga književnog vodu. On, naravno, nije imao osobine vode, bio je tih čovjek, bio je estét ko-
-231 -
ji je stvorio mnogo prelagane literatuře ali koji je napisao i najbistrijih stranica hrvatske esejistike, pisac površnih povijesnih fabula ali i autor dubokih ronjena po morima ljudske i národne sreče. Nije bio pisac koji je svojim licima znao udahnuti dubinu duše. Bio je pisac srca, onog tipa iskrenosti koji u književnosti inače najmanje traje. Dopustio je pedagogiji da mu ukrade znatni sloj talentiranosti. Nije bio pisac pojedinačnih djela. Nije bio pisac kojega se može čitati u fragmentima. Najbolji je kad mu se shvati šiřina pogleda i kad se sagleda uska varoš iz koje je djelovao. Tada postaje prevelik za hrvatsku nacionálnu književnost koja mu je zajedno sa svojim mladim gradanstvom bubrila pred očima. Dokazao je da je jedino trajno književno djelovanje ono koje se upučuje konkretnoj publici, koje čitatelje uspijeva zaokupiti njihovim vlastitim mislima, koje temu njihova srca zna približiti njihovoj sadašnjosti. Imao je Senoa dva veliká talenta, dva talenta po kojima je vrlo blizak jednomu drugom značajnom starijem hrvatskom pisců, Ivanu Gunduliču, iz 17. stolječa. Imao je profinjeno osječanje hrvatskog jezika, i to posebno njegova štokavskog amalgáma koji se u njegovo vrijeme sve to više nametao publici; drugo imao je izvrstan osječaj za kompoziciju, za matematiku književne forme, za elegantno iznošenje dogadaja. Po tim dvjema osobinama on je bio prvi veliki hrvatski književnik nakon smrti Gunduličeve.
Tijekom devetnaestoga stolječa sve do Senoina književnog nastupa lirski je rod dominirao hrvatskom književnom proizvodnjom i ta se dominacija nije osječala samo u prevlasti lirskih vrsta, dakle u pjesništvu patriotskom ili u sentimentalnim narativnim poemama, nego se ocitovala i u lirskoj obojenosti eseja i feljtona, novela i romana, dnevnika i putopisa. U tim su se književnim oblicima sve više šírili intímni registri, sve češče prepoznavale najosobnije emocije i sve se jasnije pisalo samo o vlastitim iskustvima. Bio je taj proces lirizacije dio romantičarskog mentaliteta, ali je poslije postao paralelan modernijim žanrovima trivijalne književnosti.
U tom procesu lirizacije i tnvijalizacije dominira autor intimističkih stihova i fantastične próze Rikard Jorgovanič. Subjektivizam Jorgovaničev u proznim tekstovima iskazivao se patetičnim naglascima i autobiografskim fragmentima, fantastikom i ironijom koji se inače mogu nači u svákom kůtku njegovih djela. I najfantastičniji književni rodovi bili su u tadašnjoj književnosti vrlo osobni. Svaka stranica fiktivně próze nosila je poneki subjektívni iskaz ili poneku simboličnu piščevu gestu i one su redovito bile u najbližoj vezi s traumatičnim društvenim dogadajima onoga doba. Bilo je tijekom devetnaestog stolječa mnogo drastičnih političkih dogadaja koji su u osjetljivim dušama ostavili znatnih tragova. Naj prije su opču zbunjenost donijele turbulencije što ih je izazvala Francuska revolucija, zatím pojedinačna ali i grupna iskustva iz revolucionamih zbivanja 1848. godine, gorčina hrvatske raspolučenosti izmedu duhovnog liberalizma i političkoga konzervativizma, nesnalaženje za vrijeme habsburškog apsolutizma, nedoumice o budúcnosti ugarskoaustrijskog dualizma, nedefinirano hrvatsko mjesto u tom dualizmu. Sve su to bili izvanjski poticaji jednoj sveprisutnoj duhovnoj nesigumosti što je nagrizala društvo i njegove književnike. Premda je to bilo vrijeme u kojemu su filozofi i ideolozi stvorili vrlo čvrste i zaokružene sústave,
-232 -
premda je to bilo vrijeme prvih globalizacija i modernih klasifikacija, prvih industrijalizacija i dinamizacije gospodarskog života, ipak je bilo sve vise pojedinaca koji su deklarativno tražili samoču, koji su se željeli izdvojiti i u društvu i u književnosti, koji su imali potrebu da za budučnost opřeme svoje subjektivné svjetove i privátnu simboliku, i koji su uz pomoč jezika htjeli napustiti stvarnost. Socijalna zabrinutost onodobnih masa, nedefinirani spleen ondašnjih pojedinaca približio je književnosti do tada posvema nepoznatim fantastičnim svjetovima. To novo duhovno stanje probudilo je ljudsku potrebu za estetiziranjem stvarnosti, stvorilo je potrebu za dalekim zemljama i udaljenim civilizacijama. Uz to, otkrivala se pred čitateljima nakon romantizma još jednom mistika srednjega vijeka, ali i estetiziranost talijanske renesanse u kojoj je europsko gradanstvo rado investiralo svoj mit o presudnom spoju etičkih i estetskih vrijednosti. U tim novim i vrlo romantičnim svjetovima pisci su pod plastom navodnog prosvjetiteljstva i nove znanosti počeli uključivati elemente nadnaravnog, otkrili su svijet parapsihološkog i nevidljivog, počeli su se zanimati duhovima i fantazmama. Ljude s konca stolječa sve je više zanimala tamna strana ljudske prirode, počeli su ih zanimati instinkti, perverznost i neobičnost. Dio tadašnjih književnih inspiracija zaogrnuo se u scijentizam i povjerovao da če eskperimentalnom i fotografskom metodom snimiti sve vidljivo i pronači tajnu čovjekova postojanja. Neki nisu povjerovali u fotografsku metodu pa su uzvišenim stilom počeli govoriti o nevidljivom, stvarati simbolični jezik uz pomoč kojega su htjeli izraziti ono što ih je uznemiravalo. Najuporniji zapisničar toga smjera bio je u hrvatskoj književnosti Rikard Jorgovanič, Senoin suvremenik koji je stvorio razmjemo veliko i složeno djelo i koji je preminuo u dvadesetsedmoj godini od sušice, nakon što su mu zbog sarkoma odrezali nogu. Premda je kontinuirano pisao jedva osam godina, ostavio je Rikard Jorgovanič djelo veliké vrijednosti, temeljni opus hrvatskoga književnog modernizma. Rodio se u Malom Táboru 1853. i djetinjstvo je proveo u pomalo čudnim okolnostima povezanima s očevim poslom. Njegov otac, podrijetlom Ceh kojemu je prežime bilo Flieder, bio je vrtlar i sobar u više zagorskih plemičkih obitelji. Rikard Jorgovanič tako je odrastao u vrlo estetiziranom ambijentu obiteljskih plemičkih posjeda. Posebno se u dječakovu dušu urezao boravak na imanju obitelji Kulmer u Sestinama kod Zagreba. Buduči pisac školuje pohadao u Zagrebu ali ju je bez mature napustio. Bio je bogomdani književni talent i čim je poslao prve pjesme urednicima, prepoznalo se da je hrvatska književnost dobila novi i svoj valjda najsnažniji glas. Za intelektuálnu formaciju piščevu presudan je bio šestomjesečni put po Italiji s dvojicom prijatelja. Taj pjesnikovu zrenju vrlo bitan talijanski put, zatim djetinje uspomene iz plemičkih zagorskih dvoraca i kasniji posao informátora u kurijama grófova Pejačeviča i Mihaloviča, stožeri su oko kojih se tematski pokrenuo književni svijet Jorgovaničev. U književnosti se javio pjesmama i njih je pisao kontinuirano do smrti 1880. Njegov pjesnički glas bio je sasvim nov, potpuno otklonjen od svakoga glasogovorništva i idejnosti. On nije bio pjesnik kolektivnoga glasa, uvijek pjeva samo svoj osjet; on je romantičarski pjesnik ali i onaj koji piše nakon Baudelairea, i to se u njegovim stihovima lako prepoznaje. U njegovim ljubavnim stihovima nema fraziranja i on je nakon Sigis-
-233 -
munda Menčetiča i Frana Krste Frankopana, nakon Ivana Buniča i Stanka Vraza, najuvjerljiviji hrvatski lirski glas, pjesnik koji usporedno s Harambašičem raskida s predrasudom kako se hrvatskim jezikom ne mogu izraziti svi pjesnički sadržaj i. Bio je pod utjecajem njemačkih popjevaka, pisao je stihove muzikálne u kojima je prvi medu svojim vršnjacima uspio opjevati ljubav kao osjet transcendentalnog. Nema u njegovim pjesmama ljubavnih akcija, to su stihovi kontemplacije i sanjarenja, opis šuštanja andeoskih krila, tog omiljenoga romantičarskog rekvizita koji Jorgovanič savršeno uvodi u pjesmi Napragu:
Na pragu stojím tvoje sobe, AI ne usudujem se učí, U sobí nešto slatko míří i zvone zvučí zamiruči.
Ne gledajuč te vidím tebe Kod glasovira sjedit nujnu, i ručicama skládat pjesan zalobítu i slatkočujnu.
Sve nježníje i tiše zvučí Daleko u dalj tamnu hrle, I čujem gdje ti krila duše žestokom strašču nekog grle.
Bio je pjesnik prolaznosti, a ostao je jedan od najneprolaznijih i najprepoznatljivijih hrvatskih liričara. Kao što je u lirici raskinuo s tradicijom, još je više ovaj talentirani pisac u svojim pričama defínitivno napustio dotadašnje prozne navike. Za svoga književnoga rada napisao je veči broj pripovjedaka od kojih neke najavljuju realističnost mladih pisaca. U njima se Jorgovanič služio trivijalnim postupcima, premda mu je najviše bilo stalo do poigravanja na tankoj dodirnoj liniji erosa i thanatosa. U svoje vrijeme zbog autobiografičnosti osobito se cijenila Dada, rado su se čitala Mlinarska djeca, s Turgenjevljevim se povezivala Prva ljubav, ali je najbolje svoje narativne tekstove ostvario Jorgovanič pod kraj života u fantastičnim pripovijestima. On nije opisivao jedino svoje dvořiště i zagorske dvorové, niti su ga samo zanimali zagrebački saloni. Bio je autor koji je hrvatsku prózu i svoje junake odveo od Tarnopola do Puma navješčujuči kozmopilitizam budučih prozaika i dramatičara. Dok su drugi pisali o Bosni, on je svoje fabule smještao u Rim; dok su drugima glavni likovi bili age ili hajduci, njegova su lica bili glumci i glazbenici, pútnici i avanturisti. Najbolje njegove fantastične pripovijesti su bizama Stela Raiva, zatim pripovijest Ljubav na odru o umjetničkom stvaranju i o sličnosti žive i mrtvé ljubavi. U autobiografskoj Dadi snovita stanja pojavljuju se paralelno s pričom o škrinji s ljudskim kostima; u Zeni i Ijubovci kroz priču o ljubavnom trokutu grofa Adolfa, njegove bolesne supruge i sobarice Minke u snu su najavljene buduče nesreče. U Jorgovaničevim pričama ima tajanstvenih žena i poludjelih grófova, zagonetnih susreta na grobljima i čudnih snová ko-
-234-
ji se s lakočom ostvaruju. Zbivanja u tim pričama nisu uklopljena u šire fabulativne zamisli nego im unutrašnja motivacija proizlazi iz molekularnog náboja pojedinačnih situacija, pa i náboja svake rečenice posebno. Pisac se u tim fantastičnim prozama trudi da rečenice artikulira na osobit način, da ih izdvoji iz cjeline tako što u svakoj od njih posebno probudi zanimanje za onu sljedeču. U fantastičnim svojim pričama Jorgovanič se smjestio u uski prostor izmedu prividno stvarnih i sasvim izmišljenih dogadaja, izmedu onoga što se dogodilo i onoga što je možda samo dio mašte prikazanih likova. U Jorgovaničevim fantastičnim prozama kao da nedostaje nešto da bi do kraja povezalo vrijeme pripovijedanja i opisano zbivanje, što bi u dodir dovelo opisana mjesta i stvorená lica. Ima u tim pripovijestima vrlo malo psihologije, ali je u njima redovito několiko motrišta koja su na svoj način parodijska jer se u Jorgovaničevoj fanastici vrlo banálni dogadaji pripovijedaju uzvišenim jezikom, jer se o sasvim nastranom u ljudskoj prirodi tu govori kao o nečemu posvema uobičajenom. U tim pričama kao da je sasvim normalno da se na groblju i u lijesovima mrtvacima otkidaju glave, da se kod kuče obožavaju lubanje, da ih se cjeliva i razgovara s duhovima. Doduše, ima u Jorgovaničevu opusu i onih drugih priča, realističnih u kojima je snoviti svijet neprihvatljiv, ali kako u tim tekstovima lica nemajú izbora, moraju prihvatiti demonski dio ljudske prírode kao nužno zlo. Bio je Rikard Jorgovanič prvi hrvatski književni fantastičar. Njegova fantastika nije introspektívna, nije dakle u tradiciji E. A. Poea nego je figuratívna i ispisana u najboljoj maniri E. T. Hoffmanna, a obilježava je suvremenost u koju su radnje smještene. Jorgovanič je autor pregršt briljantnih feljtona u kojima je stvorio sasvim novi žanr u nefikcionalnoj prozi, postižuči efekte prividne naracije u kratkim tekstovima o svakidašnjim zagrebačkim banalnostima. Jorgovanič je prvi značajniji hrvatski pisac kojemu je jediná ideologija bila književna autonomija. Zbog prekratkog života nije stvorio integrativnijih rezultata, ali več je njegovo dezintegriranje tradicije i neprihvačanje uzusa dovoljno za važno mjesto u povijesti književnosti. U vrijeme dok su svi stvárali u nečij oj sjeni, Jorgovanič se znao izboriti za samostalni položaj. Primio je mnogo intelektualnih poticaja ali je ipak bio prvi značajniji hrvatski pisac koji nije bio opterečen školničkim kriterijima.
U vrijeme Jorgovaničeve i Senoine smrti pripovjedni žanrovi postajali su važniji od lirskih pa se na kraju stolječa moglo reči da je u književnosti več predominirala próza. Roman je postao najdinamičnijom i najplastičnijom vrstom, formom otvorenom eksperimentu i promjenama ali i blizak trivijalizaciji kakva je sve više zahvačala književnu proizvodnju. Za književnost druge polovine devetnaestoga stolječa bio je najvažniji razvoj povijesnog romana, čijaje sve vidljivija trivijalizacija bila usko povezana sa širenjem čitateljstva i s navikama koje je u kultúrni život unio več August Senoa. Njegovi povijesni románi jednako kao i knjige njegovih cesto uspješnijih sljedbenika temeljili su se na čitavom nizu tradicionalnih gradivnih elemenata i bili su hibridna književna vrsta. U njima je usporedno s kultom domovine i osječajem za idiličnost supostojala romantična potreba za razvedenim fabulama, a osim pedagoškog žara tu još ima fantastičnih i tajnovitih dogadaja, rado se opisujú dogadaji u kojima lica posjeduju davolsku i per-
-235 -
verznu prírodu. Bila je u tadašnjoj hrvatskoj književnosti posve očitá namjera pisaca da zadovolje ukus publike, i to tako što če u pripovijedanje uključiti što više avanturističkih elemenata, što če prikazivane dogadaje ocrtati jarkim bojama a emocije opisanih likova poduprijeti snažnim pokretima tijela i duše. U hrvatskim povijesnim romanima središnji su romantični ljubavni zapleti koji se dogadaju na povijesnoj pozadini i najčešče se nisu nikako mogli dokumentirati u izvornoj gradi. Oni su nosivi dijelovi tih romanesknih fikcija. Hrvatski povijesni románi onoga doba bili su izravno povezani sa suvremenom politickom praksom, u njima je lako zamjetljiva aluzivnost idejnih poruka, te uključenost u suvremena ideološka previranja i političku propagandu. U čvrstom dodiru s politickom suvremenošču napisani su gotovo svi romani tadašnjega populamog prozaika Josipa Eugena Tomiča, pisca koji je pred javnošču nakon Senoine smrti nadoknadio prethodnikovu karizmu, a u něčemu i nadmašio njegovu proznu produkciju. Roden u Požegi 1843., Tomič je pisati počeo kao dječačič atek kad je prešao na bogoslovno školovanje u Zagreb, stupio je u dodir s mnogim tada slavnim književnicima. Teologiju je napustio natrečoj godini i odmah je započeo intenzivnu, gotovo frenetičnu književnu djelatnost. Ovaj autor vrlo velikog i koncentriranog opusa inače je za života obnašao mnoge ugledne funkcije u vladinim uredima, a neko vrijeme nakon 1873. bio je dramaturg i savjetnik u Hrvatskomu národnom kazalištu. Energije Tomiču nije nedostajalo i doživio je sve što se pisců može dogoditi, hvalili su ga preko svake mjere ali i vrijedali, tvrdeči da ne poznaj e osnove književnog zanata i da u djelima nigdje nije dao ni trunka svoje osobnosti. Tomič je, ne mareči odveč zakritičare i zavidnike, do svoje smrti 1906., kada je bio banski savjetnik, napisao i objavio čitavu bibliotéku knjiga. Medu njima je i zbirka neoriginalnih i stilski retardiranih lirskih pjesama Leljinke. Vrlo su mu populárni bili romantični romani s bosanskom i muslimanskom tematikom. U Zmaju od Bosne 1879. opisuje burni sukob bosanskih begova koje je protiv pristaša sultána Muhameda II. predvodio Husein-beg Gradaščevič. U središtu romana je vrlo strastvena i tragična priča o pobunjenikovoj ljubavi prema lijepoj Mejri i njezinu odlučnom odbacivanju patrijarhalnih običaja. I u romanu Emin-agina ljuba iznosi 1888. izrazito sentimentálnu gradu s dobrim osječajem za naraciju. U njegovim prozama nema usporavajučih fragmenata, nema u tim pričama ni retrospekcija ni psiholoških produbljivanja ali zato ima obilja radnje i mnoštvo suvremenih aluzija. Napisao je i dva povijesna romana u kojima je fabule preuzeo iz osamnaestostoljetne kronike Adama Baltazara Krčeliča. U prvomu, Za kralja -za dom, obraduje zbivanja iz vladavine Marije Terezije i njezina sina Josipa, a radnjom defiliraju mnoge povijesne osobe. Stil piščev je kronikalan a u djelu se na povijesnu fresku u prvi pian stavljaju političke ali još više ljubavne spletke. Drugi roman koji je pisac temeljio na gradi iz Krčeličevih Annuaea, Udovica, objavljen je 1891. i imao je mnogo nevolja s klerikalnim čistuncima koji nisu mogli prihvatiti náčin na koji pisac, govoreči o povijesti, analizira suvremeno zagrebačko društvo i njegove proturječnosti. Bila je Tomičeva Udovica někom vrstom angažiranog romana, prozom u kojoj su se mnogi zagrebački uglednici prepoznali jer je pisac, inače i sam činovnik, svoju povijesnu fabulu isprepleo s brojnim alu-
-236 -
zijama na suvremenost. Tomič je autor vrlo romantičnih romana Kapitanova kči i Opančareva kčer ali mu je najbolje prozno djelo roman Melita iz suvremenoga velegradskog života koji je objavljen 1899. To je realistična priča o ženi koja se, da bi spasila najprije sebe, a onda svoje roditelje i neodgovornoga brata, a nakon fatálne ljubavi s nekim grófom, pristaje udati za bogatog ali nevoljenog plebejca. Melitin život, kako ga prikazuje Tomič, gotovo je frojdistička analiza psihičkog i fizičkog sloma fatálne žene koja je na kraju izabrala život bez ljubavi i učinila nešto nedopustivo. Melita je roman osobne ali i kolektivně nesreče hrvatskog društva, u djelu je pohranjena jedna od največih društvenih fresaka stvorenih u proznoj književnosti pri kraju 19. stolječa. Melita je knjiga nešto složenije faktuře od Tomičevih povijesno-romantičnih priča, u njoj je na romanesknu pozornicu izveden hrvatski onodobni high life, u njemu su přikázáni prvi lomovi rane industryalizacije i nestanak krhke hrvatske aristokracije s društvene scene. Melitom uvodi Tomič u hrvatsku prózu jezik novoga društva, njegovu pažljivom oku lako vidljivi malogradanski ili kvaziaristokratski puritanizam. Bio je Tomič i uspješan pisac drama koje su izvodene na zagrebačkoj sceni. Obilno je prevodio za hrvatsku scénu inozemne drame, napisao je i čitav niz komedija u maniri tada slavnoga francuskog autora Scribea. Godine 1880. napisao je vrlo cesto igranu pučku dramu Franjo Trenk, pri kraju života history sku tragediju Veronika Desinička, ali se medu njegovim dramama vrijednošču izdvaja vrlo dobro sroceni Novi red iz 1881., objavljen za piščeva života, ali zbog visokog stupnja društvene kritičnosti i aluzivnosti igran prvi put tek desetak godina nakon Tomičeve smrti. Radnja se drame zbiva usred bečkog apsolutizma. U Novom redu Tomič bez mnogo zadrške secira malogradansko hrvatsko društvo i prvi put na hrvatskoj sceni upotrebljava njemački jezik kao znak precioznosti tadašnjega ispraznog agramerizma, a ne kao jezik scene. Tomičev scenski isječak iz zagrebačkog života prvi put pokazuje u dramskoj književnosti onaj dio hrvatskog mentaliteta čiji su nosioci bili u stanju izgovarati idealistickí politički tekst ali u isti čas pregaziti svakoga tko im se nade na putu i ne prihvatiti nikakvih moralnih vrijednosti. Ovo ironijom okupano dramsko djelo kojim defiliraju gradski zgubidani, pokvarenjaci i uhode, najkritičniji je piščev tekst, njegov obračun s društvom kojemu je kao činovnik inače vjerno služio. Tomič je objavio i čitav niz etnoloških studija temeljenih na bosanskoj gradi. Autor je niza eseja iz područja gospodarstva, ima u njega i vrlo analitičkih književnokritičkih analiza, a objavio je knjigu vrlo čitanih duhovitih Pošurica. U Tomičevim romanima, a oni su središte njegova rada, jednako kao i u Senoinim, snažno je prisutna poetika romana u nastavcima. Tomičeve priče konstruirane su tako da u čitatelja izazivaju napetost, da ga uzbuduju ali da mu stalno nude utjehu po kojoj če sve opisane nevolje na kraju ipak dobro završiti. U romanima Josipa Eugena Tomiča nakon svake nejasne i otvorene situacije slijedi ona druga koja ju potire, ona koja če biti sposobna umiriti čitateljev nemiř. Dok u Jorgovaničevim fantastičnim prozama sve prsti od autorovih subjektivnih ispada, njegovih simboličnih i jezičnih iskaza vlastitih stanja, dotle u Tomiča kao da autor ne postoji, kao da se sakrio iza svoje hladne metodě. U prozama on nije nikad dovodio u pitanje niti jedan od postulata opisivane stvarnosti. U njima se trudio da pri-
-237 -
kaže djelomične društvene lomové, da oslíka pojedinačne krize i padove ali je poput pučkog liječnika i maga tom prikázanom svijetu več tijekom pripovijedanja pronalazio lijek. Tomičevi romani koji su pisani da se čitaju u nastavcima, svoju unutrašnju dinamiku postižu vrlo brzom izmjenom fabulativnih provokacija i njihovih razrješenja. Romani Josipa Eugena Tomiča kao da su strojevi za zadovoljavanje čitateljevih želja. Zato karizmatični junáci ovih próza imaju osobine što ih njihovi čitatelji redovito nemaju. Niti jedan povijesni roman Tomičev, ali ni drugih njegovih suvremenika, nije se bavio središnjim proturječnostima hrvatskoga društva. Ti su romani u svákom smislu periférni jer oni središte tadašnjih društvenih kontradikcija ipak ne dodiruju. Ali bitno mjesto u pripovjedačkoj književnosti s kraja stolječa zaslužio je úpravo po mogučnosti da istodobno napiše i povijesne romane s bosanskom tematikom, kakav je Zmaj od Bosne, ali i da stvori realističnu knjigu koja je poput Melite nabíjena suvremenim problemima. Njegovi romani, a tu nije iznimka niti Melita, trivijalni su ali svi oni svojemu vremenu nose znatnu draž novine. Zbog piščeve kompozicijske vještine, i danas se čitaju s više užitka nego večina zaboravljenih djela iz onodobne prozne produkcije. Josip Eugen Tomič tijekom skoro pet desetlječa, i to od najranije svoje mladosti, uporno je provjeravao večinu žánrová tadašnje književnosti i u svojim je najboljim romanima, Udovici i Meliti, te u drami Noví red, uspio bitno produbiti Senoino načelo po kojemu je glavna zadača književnosti da se stalno brine o književnom ukusu svojih čitatelja. Dugo bez romana na vlastitom jeziku, Hrvati su več od osamdesetih godina XIX. stolječa tom žánru počeli posvečivati zamjernu pozornost. Preko noči Hrvatska je postala zemljom romana. Senoin poučak o ugadanju publici još više od Josipa Tomiča uvježbao je Istranin Eugen Kumičič. Tijekom dvadesetak godina stvorio je velik i kompaktan romansijerski opus od tridesetak knjiga u kojima dominaniraju bulevarski i trivijalni romani, ali njihov češče kudeni nego hvaljeni autor napisao je i několiko društvenih romana koji idu medu najbolje próze onoga doba. Na prvom mjestu tu je kritička i dobro napisana kronika zagrebačkog beščašča i skandala Gospoda Sabina, iz 1883., zatim se izdvajaju dvije ljubavne naracije, Začudeni svatovi iz iste godine te Olga i Lina iz 1881., a onda i najpopularniji hrvatski historijski roman Urota zrinjsko-frankopanska. Ta knjiga je tijekom dviju godina izlazila u podlistku časopisa Dom i svijet, a ondaje 1894. bila ukoričena. Stilski su vrlo dotjerana, a dokumentarno vrijedna, i Kumičičeva ratna sječanja Pod puškom, tiskaná 1886. Sve u svému, več ovih pet naslova dovoljno je da iscrta koordinátě jednom od najizrazitijih hrvatskih proznih opusa uopče. Kumičič se rodio 1850. u Brseču i za svoj ega dvogodišnjeg studijskog boravka u Parizu duboko je udahnuo tamošnju veliku epohu romana. U Francusku je došao 1875., nakon studija u Pragu i Beču, i bio je prvi moderni hrvatski književnik koji je izravno učio na galskim izvorima. Sve do njegova doba Hrvati su književni zanat najčešče učili u Italiji ili Austriji, ali je Kumičič prvi hrvatski Francúz, onaj koji je na samom izvoru čitao programatske Zohne spise o romanu, koji je upoznao tadašnju trivijalnu književnost iz prve ruke i duboko upio naturalistickú fermentaciju svojega doba. U Pariz je stigao kao Senoin učenik, kao
-238 -
onaj koji je starog majstora najviše cijenio od svih mladih hrvatskih prozaika, ali koji je prema Senoi mogao imati ograda zbog političkih razlika. Ipak, Kumičič, premda je bio aktivní političar, i to jedan od najžeščih stekliša, dakle zagovornik Starčevičeva radikalizma, pravaški opozicionar, kad god je sudio o Senoi, osječao je samo jedno: zahvalnost. Vrátivši se iz Pariza u Hrvatsku, Kumičič je, kao stoje bio običaj u svih tadašnjih europskih prozaika, osobno iznio svoju koncepciju romana. U vrijeme kad mu 1883. tiskaju programatski tekst O romanu, več su bile objavljene neke od važnijih knjiga. Godine 1881. u romanu Jelkin bosiljak opisao je dirljivu ljubavnu storiju o djevojci zaljubljenoj u mornara Ivu koji pogiba u Viškom boju. Junákovo tragično sudjelovanje u tom boju i djevojčino konačno ludilo odlučno je u piščevoj interpretaciji dogadaja jer je ta bitka izmedu Talijana i Austrijanaca, u kojoj je 1866. sudjelovalo i mnoštvo Hrvata, doživljena u pravaskoj javnosti kao još jedan besmisleni gubitak nacionálne energije zatude interese. U romanu Olga i Lina, koji je objavljen iste godine kad i Jelkin bosiljak, pisac je izravno imitirao Zolu stvorivši vrlo ranu varijantu romana o prostitutki Nani. Olga i Lina prvi je naturalistickí hrvatski roman i radnja mu je smještena u mondenim kupalištima i salonima gradanskoga Zagreba i Beča. Olga koj a je Hrvatica i oličenje dobra, nalazi se u toj, ipak trivijalnoj priči, u samom središtu salonskih intriga koje vodi tudinka Lina, oličenje zla i prijetvornosti. Bila je to tek Kumičičeva príprava za uspješniji, zapravo, najbolji roman, Gospoda Sabina, kojemu se radnja zbiva u salonu činovnika Lozariča gdje je bespogovorna vladarica njegova žena Sabina, koj a okuplja usmrdeni svijet zagrebačkoga visokog društva. Salónom defiliraju svi gradski slojevi, od studenata do časnika, rentijera i bogatih udovica. U Sabini stvorio je Kumičič jedan od najsnažnijih ženskih likova onodobne književnosti, osobu kojoj djelomično uspijeva poput tijesta mijesiti neodlučnu i ravnodušnu zagrebačku elitu. Roman se od svih piščevih djela najviše približio načelima iznesenim u programatskom esejů O romanu. U Gospodi Sabini fiksira se fiziološki sustav glavnoga hrvatskoga grada, opisuje se duhovno stanje prije Kuhenove strahovlade i fotografskom točnošču snima korupcijski arhetip društva te opisuje beščutnost karijerizma. Gospodu Sabinu, jednako kao Olgu i Linu, neki su klerikami krugovi ocijenili kao izravni zagovor materijalizma i ateizma u književnosti, kao još jedan glas za darvinizam. Doista, Kumičič je bio prvi hrvatski književnik u čiji je svijet prodrla moderna kapitalistická logika, njemu je sasvim jasno daje novac središnja motivacijska snaga ljudskih stremljenja pa je opisivač životnih manifestacija koje su prethodni pisci uglavnom previdali. Ovaj opisivač rugobne zbilje bio je slikar svodništva, prositituranja svih i svačega. Novac je jediná vrijednost u svijetu u kojemu Sabina svojega muža, zbog želje da živi na visokoj nozi, tjera u pronevjeru a vlastitu kčer moralno uništi. To je slika svijeta u kojemu je sasvim prirodno služiti se falsificiranim mjenicama. Kumičič je u Gospodi Sabini stvorio prvi hrvatski roman u kojemu nije bilo niti jednoga pozitivnog lika. Bio je to uspješni književni pokus s teoretskim tezama naturalizma. Piščev esej O romanu zapravo nije izvoran, svojevrsna je prerada Zolinih teza iz slavnog spisa o eksperimentalnom romanu, ali taj esej, premda mu vlastiti autor u svojim knjigama nije uvijek slijedio sva načela, znáči snažan zagovor novoga sti-
-239 -
la u prozi. Kumičičev pledoaje za drukčiji odnos prema stvarnosti, njegov zagovor faktografskog opisa kao glavnog načela književne próze i njegova kritika na činjenicama života neutemljene književnosti, bio je početak obračuna s ustajalim, liriziranim i trivijalnim romantičkim obrascima. Kumičičev esej O romanu pobudio je žustre polemike jer je u njemu prepoznat naboj koji je bio politički ali i etički, koji je bio estetski ali i programatski. U književnom slučaju ovog autora lako su zamjetljiva sva ograničenja hrvatske književne stvarnosti. On koji je u svoju sredinu unio vrlo napredne ideje, sam ih u svojim vlastitim djelima nije ni uvijek znao, a niti htio, do kraja izvesti. Bio je zarobljenik tradicionalizma i stilskog zakašnjenja. Iako pomalo zastario, bio je vrlo popularan. Napisao je Kumičič i pristali ljubavni roman Začudeni svatovi u kojemu vrlo tečno razlaže spletku koja dva vjenčanja na kraju přetvoři u dva tužná pogreba. Srodan je i roman Sirota, smješten u ambijent piščeve rodne Istre. U tom romanu pripovijedaju se posljedice jednoga lažnog, i na porodu zamijenjenog identiteta, ali sve u toj priči više sliči bulevarskom vodvilju nego gradi za naturalistički roman. Bio je Kumičič preveč udvoran prema razmjerno niskoj razini svoje publike. Ta udvornost nije uvijek dávala dobrih rezultata, ali je pomogla pisců da uspješno reducira gradu i objektivizira pripovijedanje u dva važna historijska romana, Kraljici Lepoj i Uroti zrinjsko-frankopanskoj. Dok mu je priča o srednjovjekovnoj kraljici bila prilika da napiše dobar pustolovni roman iz srednjovjekovlja, a iz vremena disolucije narodnoga kraljevstva, dotle mu je druga tema pomogla da kao političar hrvatskoga državotvorstva prvi rekreira godinama zamrli mit o uroti Zrinskog i Frankopana. Taj povij esni roman na neki je náčin bio programatskom politickom prozom opozicije, najvažnijom pučkom fikcijom časnog pravaštva. Kumičič je u Uroti oslikao golemu fresku Hrvatske koja u mnogim detaljima nadmašuje i Senoinu Seljačku bunu jer je nacionalno motivirano ubojstvo bana Petra Zrinskog i njegova šurjaka, mladoga Krste Frankopana, politički aluzivnije nego što je to mogla biti priča o socijalnoj pobuni seljačkog vode Matije Gupca. U Uroti oslikava se Hrvatska na stratištu, razapeta izmedu vazda gladnih svjetova, priča se priča národa kojemu su preostala samo tijela mučenika, dok su mu duh kidali jer nisu znali što bi s njime. Premda prepuna sladunjave historičnosti, Urota je bitna knjiga, djelo u kojemu je pisac u nekim dijelovima uspio ostvariti sanjani naturalizam, knjiga kojoj je svijet fermentiran u povijesnom laboratoriju i přetvořen u čitateljskim masama bliski mit. Kumičič je sasvim dobro shvatio da je roman univerzálni književni žánr modemog doba, da je najizravniji iskaz gradanstva i njegovih socijalnih pogleda i da ga nije moguče staviti u okove stare rétorike. Bio je prvi hrvatski pisac koji je jasno iskazao svijest o romanu kao vazda gladnomu književnom obliku, kao knjizi-ljudožderu koja ima sposobnost usisati najrazličitije slojeve iskustava i grade, poetika i ideologija. Njegova Urota zrinjsko-frankopanska prvi je hrvatski roman koji proždire vlastitu gradu. Kumičič je zagovarao oštriji i istinitiji pogled na čovjekov život, tvrdio je da ljepota nije cilj modernom romanopisců te je mislio da ružno i nisko takoder trebaju nači mjesto u pripovjednim strukturama. On nije poput Zole živio u zemlji visokoga industryskog i znanstvenog napretka pa je zato logično što njegov zagovor eksperimentalnog
-240-
udjela piščeva u stvaranju nove književne stvarnosti nije bio radikalniji. Jedan od piščevih obračuna s lažnim prikazivanjem stvarnosti i praznim domoljubljem nalazi se u pripovijesti Pobijeljeni grobovi iz 1896. u kojoj je protagonist saborski zastupnik i lažni oporbenjak. Kumičič je kritičan prema stvarnosti pa su mu takvi i vlastiti parlamentarni Govori koji, ukoričeni, pokazuju da je bio i jedan od najpismenijih moralista svojega doba. Kumičič nikad nije ništa negirao. Vjerovao je daje pozitivnim stavovima potrebno prevladati ostarjeli svijet. Isto je htio i u književnosti, dokazujúci da je u pripovjednoj književnosti zadača slijediti ideje znanstvenog napretka. Kumičič je bio prvi koji je u hrvatskoj književnosti zagrabio u fiziologiju malogradanskog života, ali zbog navika publike nije htio radikalno napustiti neka od načela trivijalne naracije. Bio je prvi pisac koji je stvarnost Hrvatske fotografirao književnim sredstvima, prvi koji joj je naglasio ružne elemente i koji je afirmirao estetiku rugobnog. Još se Senoa trudio da stvarnost u večem dijelu svojih próza ne uljepšava ni moralno ni estetski. Kumičiču je to bio program. Najnaturalističniji piščev tekst, paradoksalno, i nije roman nego memoarski zápis Podpuškom u kojemu je, deset godina nakon austrijske okupacije Bosne, ispisao doživljaje jednogodišnjeg dobrovoljca. U toj knjizi kao da je našao najbolju mjeru svojega književnog talenta, postigao pripovjedni ritam kakav se u njega pronade samo u nekim fragmentima iz večih cjelina. Pod puškom je razoma knjiga o vlastitu vojničkom iskustvu, knjiga u kojoj autor opisuje strijeljanje dvojice ljudi u kojemu je sam sudjelovao te ispisuje lirsku odu djevojci Aidži čij eg je oca i brata zbog vojničke zakletve bio prisiljen ubiti. Knjiga Pod puškom ima umjetničku razinu Flaubertovih putopisa po Africi i šteta je što pisac taj smjer nije slijedio i dalje. Eugen Kumičič bio je pozoran bilježnik stvarnosti pa su neki detalji koje je zapisao u toj knjizi bolji od večeg dijela njegovih fikcionalnih próza. Nažalost, u svojim romanima nije našao ključ uz pomoč kojega bi prikázanom svijetu omogučio hladno i samostalno ali strasno prezentiranje. Njegov književni laboratory bio je uvozan, a njegova fiziološka supstancija krhka. Materijal na kojemu je mislio da eksperimentira bio je domači, kao što su domače bile i navike njegove publike odgojene na Senoinim romantičnim pripovjednim tekstovima. Kumičič je ipak odškrinuo vrata novomu proznom stilu. Postigao je da nakon njega u hrvatskoj književnosti više nije bilo moguče zatvoriti oči pred stvarnošču, a na najboljim svojim stranicama iskazao je tragične aspekte stvarnosti jasnije od drugih.
Kad je u Hrvatskoj koncem 1883. postavljen novi ban, Dragutin grof Khuen Hedervary, i kad je rekao da mu je ona rodiště a domovina da mu je Madžarska, moglo je biti jasno da nastupaju teški dani svakoj narodnoj ideologiji i politici. Godine 1883. objavio je Kumičič svoje najvažnije romane, na književnu scénu su več stupili Ante Kovačič i Silvije Strahimir Kranjcevič, dva veliká književnika hrvatskog pravaštva. Oduševljenje koje se u Hrvatskoj razgorjelo nakon vojnog uključenja Bosne i Hercegovine u Habsburskú Monarhiju, ali nada da če ulazak Bosne u zapadni svijet još više medusobno povezati preostale hrvatske zemlje, dakle Dalmaciju, Slavoniju, Vojnu krajinu i Banskú Hrvatsku, potpuno se ugasila. Khuen je hrvatsku opoziciju ali i hrvatsku poziciju godinama mrcvario dok je na kraju nije
-241 -
potpuno ugušio. Nakon samo několiko godina vladavine novoga bana, močan Starcevičev politički glas i njegov opozicijski pokret bili su potpuno onesposobljeni. Starčevič, kojega su zvali Stari, bio je najdosljedniji čovjek na tadašnjoj hrvatskoj političkoj sceni. On je nad krahom ilirske ideje u drugim južnoslavenskim sredinama politički profitirao, a imao je i dobru priliku da raskrinka politiku filonjemačkog nesnalaženja u višenacionalnoj slavenskoj zajednici Habsburské Monarhije. Starčevičeva politika, nažalost, ostala je samo slutnjom. Zbog velikih i kobnih pritisaka nije se realizirala. Ali tu slutnju slijedili su neko vrijeme svi slojevi hrvatskog društva. Omladina je bila uz Starčeviča, radnicima su bile prepoznatljive socijalne ideje njegova pravaštva. Sva važnija hrvatska inteligencija listom je osamdesetih godina XIX. stolječa bila opozicijska, ali je Khuen u Hrvatskoj imao priliku dva desetlječa provoditi kolonizacijsku politiku i jediná mu je sreča bila što je živio u doba kad je i drugdje, osobito na udaljenim kontinentima, kolonijalizam cvjetao. Ipak, dogodilo se da mrvice opčega svjetskog ekonomskog napretka nisu mimoišle dualno Habsbursko carstvo i da su, naravno u manjoj količini, pale i na hrvatsko tlo. U doba veliké elektrifikacije i industry alizacije, u doba obilježeno svjetskim izložbama i komfornim željeznicama, kada su izumljeni prvi automobili, bile su u Hrvatskoj sagradene i učvrščene najvažnije kulturně institucije. Zagreb, grad u kojemu je sve vrvjelo od policyskih doušnika i poslušnih činovnika, sve je više, úpravo za Khuenove vlasti, postajao prijestolnicom složené, na papiru nepřiznáte nacionálne, a djelomično i višenacionalne, moderně hrvatske državě. Hrvatska je još jednom ostala bez tijela ali ipak nije izgubila duh. U Zagrebu je za Khuneove okrutne vladavine sagraden veliki nacionálni kazališni závod, osnováni su stožerni muzeji i stvorene njihove zbirke, otvorene su neke od največih banaka, potaknuto je tiskarstvo i novinstvo, stvořena je gradska jezgra s modernijom prometnom infrastrukturom. Zagreb je tek sada postao stvarna metropola Hrvatske. U njemu je djelovalo sveučilište koje je imalo upisnih ograničenja prema studentima iz Dalmacije, ali je u posljednjim godinama stolječa ipak proizvelo prvi narastaj dobro izobražene domače inteligencije. Uz Zagreb, i několiko manjih hrvatskih gradova počelo je stjecati sve veče ekonomsko značenje pa su se Splitu i Riječi pridružili i drugi hrvatski gradovi na moru ili u kontinentálnom dijelu zemlje. Premda kolonija, Hrvatska ipak nije imala kolonijalni književni život. Više od književnika, za vrijeme Khuenove vladavine stradao je malogradanski sloj koji je dnevno ponižavan, kojemu je lomljena duša i zadugo ukradena izvornost. Hrvatska je bila prepuna suvišnih ljudi, ljudi upljuvanih sluganstvom, ljudi poslušnih i sa slomljenom kičmom. Khuen, majstor birokracije, za vrijeme svoje dvadesetogodišnje vladavine stvorio je u Hrvatskoj korumpirano činovništvo. Na očigled malo preostalih slobodnih duhová, Khuen je podejenjivao svako stvaralaštvo ako nije slúžilo veličanju ili njega osobno, ili cara Franje Josipa, ili Monarhije. Kao svaki tiranin, Khuen je podcjenjivao snagu duha i ona mu se na kraju osvětila. Sve što se za Khuenove vladavine u Hrvatskoj pisalo i slikalo, mislilo i klesalo, postalo je negatívni spomenik tom vladařů. Khuen jest u Hrvatskoj stvorio društvo poslušnih i šutljivih ljudi, on jest mnogima smrvio volju i dušu, ali to nasuje nije trajalo vječno. Trajalo je do 1895. kada je grupa mladih ljudi, koji više nisu vodili računa o
-242-
převládáním sporovima jugonostalgičnih iliraca i državotvomih pravaša, javno zapálila madžarsku zástavu pod spomenikom banu Jelačiču, položivši simboličan zavjet novom dotad ignoriranom junáku hrvatske političke mládeži. U Jelačiču, Hrvatska je 1895. dobila novi mit i mladi su s lakočom pod spomenikom banu dezavuirali Starčevičev negatívni odnos prema navodnomu béčkom sluganu. S Jelačičem u Hrvatsku sve se više počinje vračati i mit o antiaustrijanstvu Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, tako da Hrvatska u novo doba stupa obožurana s dva nacionálna mita koja se oba temelje na snu o samostalnoj državi. Poraz se, nažalost, nalazio u središtu obaju tíh mitova ali poruku iz njih da "vječno živi ki zgine postěno" mladi su pretvorili u trijumf. Javno spaljivanje madžarske zástave bilo je kraj tada več zastarjele pravaške ideology e. Spaljivanje zástave pokrenulo je u Hrvatskoj val hapšenja ali je nakon tíh dogadaja, konačno, na scénu izveden novi politički narastaj koji se više nije bavio ni ilirstvom ni pravaštvom, nego je nakon 1903. udružen sa Srbima počeo uglavnom uspješno djelovati na razbijanju k.u.k. monarhije, stoje na koncu 1918. dovelo do nastanka prve državě Južnih Slavena i uključivanja Hrvatske u njezine granice. Khuenova madžaronska strahovlada i njegov kolonijalni režim nisu mogli zaustaviti književni život Hrvatske. Bilo je to razdoblje koje je upoznalo prve plodové moderně historiografije. Epohom je dominirao vrlo literarizirani opus povjesničara Vjekoslava Klaiča, rodenog 1849. nedaleko Slavonskog Broda. Klaič je u djetinjstvu primio temeljit njemački odgoj jer mu je májka bila iz njemačke obitelji, a ondaje, napusti vši sjemenište koje mu je bilo neprihvatijivo, uz pomoč Vatroslava Jagiča stupio u svijet znanosti. Učio je temeljne historiografske disciplině, izučio paleografyu i staré jezike, poznavao je dobro hebrejski, a geografyu i povijest studirao je u Beču. Bio je posvema blizak pravaštvu pa su i njegove prve važnije knjige Prírodní zemljopís Hrvatske i Bosna. Zemljopís tiskané úpravo u vrijeme ulaska austrijskih trupa u tu do jučer tursku pokrajinu. Poslije je Klaič svoj geografski interes usustavio u trosveščanoj knjizi Zemljopís zemalja u kojíma obítavaju Hrvati. Imao je veliki smisao za naraciju pa je njegova sinteza Povijest Hrvata koja je u više knjiga izlazila izmedu 1899. i 1920., premda torzo, ipak do danas neprevladana. Klaič je tijek izlaganja u toj knjizi prekinuo s prvim godinama 17. stolječa ali je svejedno stvorio djelo s velikom energijom citata, svojevrsnu čitanku hrvatske prošlosti, knjigu koja je bitno utjecala na nacionálnu svijest mnogih naraštaja. Premda u početku nije imao sreče sa sveučilišnom karijerom pa je, zbog političkih razloga, dugo mogao biti tek privátni docent, strpljivi je Klaič profesuru na Filozofskom fakultetu ipak dobio 1893.; od tada nadalje gomilaju se naslovi njegova nepreglednog djela. Bio je pisac prve kritické povijesti Bosne koja je 1885. převedena i na njemački jezik pod naslovom Geschichte Bosniens von den altensten Zeiten bis zum Verfälle des Koenigsreiches. Istražio je i tiskao Vramčevu Kroniku, a objavio je i vrlo lijepo napisanu monografyu o Pavlu Ritteru Vitezoviču, svojemu velikom uzoru i prethodniku. Nakon Vitezoviča i Ivana Lučiča, nije u Hrvatskoj bilo boljeg i utjecajnijeg pisca historijskih tekstova, pouzdanog ali i sa zamjetnim nervom suvremenosti. Kako je bio právaš, Klaič je u radikálnom svjetlu tumačio odnos Hrvata prema drugim Južnim Slavenima vjerujuči, a da za to nije uvijek imao potvrda
-243 -
u gradi, kako je njegov národ zapravo národ balkanskih osvajača i kako je tijekom povijesti dominirao nad drugima slabijima. Bio je Klaič pisac genetické historiograŕlje pa je obradio čitav niz obiteljskih povijesti sve od roda Gušiča, Frankopana do Kegleviča. Bitno je djelovao na nacionálnu svijest mnogih narastaj a kojima je u knjižici Hrvati i Hrvatska znao krátko objasniti tko su i što smjeraju. Klaič nije bio moderni povjesničar ali je hrvatskoj po vještici vratio užitak pripovijedanja i nacionalizam koji je u njegovu slučaju bio vrlo političan. Hrvatska književnost u teškom razdoblju Khuneove vladavine imala je svoj autohtoni put i svoju vlastitu energiju kojoj ni bečka beščutnost ni peštanski bezobrazluk nisu mogli podrezati krila nego suje samo još više probudili. Klaič je svojim povijesnim knjigama to samo potvrdivao. Jer hrvatska duhovnost nije uvijek radila na načelu Arhimedova zákona, hrvatska književnost i nije baš uvijek gubila na težini kad bi ju gnjurili, pritískali i davili. Najočitiji neuspjeli hrvatski pokus s Arhimedovim zákonom iznimno je djelo Ante Kovačiča koji se rodio 1854. Počeo je kvalitetno pisati još kao dak a ondaje, u naponu snage 1889., nakon niza manijakalnih napadá, skončao u stenjevačkoj ludnici. Premda odvjetnik, život je proživio na rubu siromaštva. Izmučen, uspio je doktorirati, položití ispit za samostalnu advokaturu a malo prije smrti u nastavcima objaviti svoje životno djelo, roman U registraturi, jednu od najboljih hrvatskih knjiga svih vremena. Ante Kovačič rodio se u skromnoj zagorskoj obitelji, djetinjstvo je proživio uz Sutlu, a na školovanje je rano prešao u Zagreb. Tu je taj dak siromah učio na bogoslovnoj gimnaziji i sa samo sedamnaest godina tiskaná mu je prva pjesma o caru Bajazetu. U školi ga profesori nisu zamječivali jer da jesu, onda inače njemu, akutno inteligentnom i s vrlo dobrim osječajem hrvatskoga jezika, ne bi iz toga istog jezika udjelili sve najlošije ocjene. Kritičan i pomalo nervozan, mladi je Kovačič sjemenište napustio na vrijeme, a o odluci je roditelje obavijestio nježnim pismom. Hitro je završio Právni fakultet u Zagrebu. Prva veča próza mu je Baruničina ljubav koja je tiskaná 1877. O tom romanu je Kovačič žestoko polemizirao s Rikardom Jorgovaničem, svojim prvim kritičarem. Imao je kristalnu dušu ali vrlo naglu narav, bio je prznica ali i istinoljubiv preko svake mjere. Baruničina ljubav još je bulevarski roman u kojemu ima ubojstáva i samoubojstáva, fatalnih žena, pa čak i vrlo zamamnih jestvenih pretjerivanja. Za razliku od uobičajenih takvih naracija, u tom romanu je razvidna autorova sklonost eksperimentiranju s kompozicijom, a nije nezamjetljivo niti da roman vrvi lako prepoznatljivim autobiografskim fragmentima. Baruničinoj Ijubavi u središtu je fatálna Sofija Grefštajn koja u grotesknom finálu zavede vlastitoga sina Pavla a ovaj se, kad shvati tko mu je ljubavnica, ubije. Barunicu na kraju Kovačič spremi u samostan iz kojega je i sam glavom bez obzira još u dačkoj dobi pobjegao. Bio je Ante Kovačič pobožan, premda su klerikami kritičari u njegovim romanima, jednako kao i u Kranjcevičevoj lirici, pronalazili znatne i za duhovni mir opasne natruhe ateizma. Za liberálni pravaški pokret pisac se opredijelio odmah nakon studija i do smrti bio je iznimno blizak ne samo idejama toga opozicijskoga pokreta nego je bio u najintimnijim dodirima s njegovim vodom Antom Stračevičem. Kao ožeščeni právaš, polemizirao je sa Senoom, polemizirao je s tim, zapravo, pomir-
-244-
ljivim čovjekom žestoko i nemilosrdno, a 1880. objavio je travestiju Smrt babe Cengičkinje, demonstrirajuči radikalan stav mladeg naraštaja prema slomu ilirskih ideala i morálnom padu večine jugoslavjanskih staretinara medu kojima je omladini kao kritička meta najpogodniji bio úpravo ban Ivan Mažuranič. Rijetko je kad u Hrvatskoj netko napisao bolje travestije od Kovačičeve poemě o babi Cengičkinji. Djelo je vrlo blisko piščevim feljtonima koje je u časopisima objavljivao pod skupnim naslovom Iz Bombaja. Ti feljtoni najvehementija su esejistická próza toga vremena, u njima je autor razarao sve narodnjačke ideale, a to če reči sve one ljude koji su gajili bilo kakvu nostalgiju prema ilirizmu i koji su bili skloni minimálnom kompromiserstvu s Bečom ili Peštom ili Beogradom. Te ilironostalgičare Kovačič je otkrivao u Akademiji i na Sveučilištu, glasogovornike te nostalgije prepoznavao je u brojnim novinarima i akademicima, pjesnicima i političarima, profesorima i urednicima. Sve što je imalo aureolu autoriteta ili tradicije dolazilo je pod Kovačičev žrvanj, dolazilo je na ogled autoru koji možda i nije bio baš najuvjereniji pravaš ali je svakako bio najžešči glas iz njihova tábora. Kovačičeva travestija slavnoga Mažuraničeva epa napisana je mudro i spretno jer je usred forme koja se šmátrala klasičnom, unijela sadržaj koji je Mažuraničevu staromodnost dokidao na svim razinama, koji je parodirajuči formu slavnog epa proždirao njegov sadržaj i koji je, ismijavajuči sadržaj, dokidao formu. Naravno, budučnost nije Kovačiču dala za pravo. Mažuraničev ep ostao je čudesni primjer hrvatske romantičarske egzotike ali je Kovačičeva travestija postala njezin neizbježni komentár, neka vrsta njezina duhovnog sijamskog blizanca. S tim paralelnim pozicijama vlastitih djela svakako ne bi bili zadovoljni ni Mažuranič ni Kovačič ali ih budučnost nije pitala ništa nego je oživotvorila načelo prema kojemu čak niti u malim književnostima nitko nikad nije bio potpuno u právu. U hrvatskoj književnosti istina nikad nije u sredini, nego uvijek kao da koegzistiraju najmanje dvije, od kojih niti jednu ne treba iz opče slike izlučiti. Bez dvojništva tih istina ne bi bila moguča cjelovitost hrvatskoga duha. Kovačič je autor několiko vrlo dobrih pripovijesti medu kojima se vrijednošču izdvaja Ladanjska sekta u kojoj autor jedan od važnih aspekata tadašnjega pravaškog pokreta, njegov liberalizam, opisuje putem kontradiktornoga nastojanja učitelja Tomáša Branca da pred zaprepaštenim lokalnim župnikom stvori darvinističko-socijalističku sektu. Sasvim je blijeda Ljubljanska katastrofa u kojoj Kovačič opisuje putovanje dvojice prijatelja Slovenijom i ljubavni susret glavnog junáka Andrije s dvjema sestrama Slovenkama. Ta priča sa slovenskom ternom može se čitati i kao svojevrsna parodija Senoina Karanfila s pjesnikova groba, još jedné starije i Sloveniji posvěcené hrvatske próze. Kovačičeva priča Zagorski čudak iznosi život raspopa Jure Sporčine, nekadašnjeg učitelja i fiškála, i prvi je piščev uspjeli pokus s nastranim likom. U romanu Fiskal koji je objavio 1881., Kovačič nije napustio trivijalni tematski svijet svojega prvog romana i pripovijedaka. I ovdje je opisivao melodramatične ali zastrašujúce spletke. U Fiškalu ima trovanja i fatalnih žena, ali u tom romanu ima neuobičajeno žestoke kritičnosti koja, po običaju tadašnjih pravaša, ne štedi ni gradane niti plemiče. Fiskal je groteskni roman, napisan u maniri Gogoljevih próza, knjiga koja poznaje crni humor ali čija trpkost destruira idilični
-245 -
svijet tadašnje književnosti. Kovačič u Fiškalu nije moralist niti se pravi da mu je zadača popraviti nečije poroke, ali prizori u kojima ismijava ilirsku pjesnikinju Karolinu ili se sprda s Nijemcima, oživotvorenje su pravaških ideja i najava piščeva daljnjega književnog razvitka i hoda prema posljednjemu i najvažnijemu romanu. U Fiškalu registrátor Ivica Kičmanovič najavljen je u figuri Podgorskoga koji nije s ovog svijeta pa zato živi košmar, sanja simbolično i zastrašujúce a na kraju poludi jednako kao što če na kraju poludjeti i sam pisac, ali i njegov alter ego Ivica Kičmanovič. Prije romana U registraturi pokušao je Kovačič još objaviti i svoj satirički roman Medu Zabari, ali je več u desetom nástavku roman pod pritiscima vlasti prestao izlaziti jer su se neki utjecajni ljudi u njemu prepoznali i preplašili onoga što je u tom grotesknom sintetskom príkazu hrvatskog društva trebalo uslijediti. Roman Medu Zabari je svojim aluzijama i provokativnim sadržajem toliko uzburkao hrvatsku političku močvaru daje pisac tim pôvodom svoju domovinu sarkastično prozvao žabarskom lokvom. Romanom U registraturi Kovačič, čak manje od jednog desetlječa nakon Senoine smrti, objavljuje kraj leksici i metaforici, sentimentalizmu i idiličnosti starije hrvatske próze. Roman je 1888. objavljivan u nastavcima ali je kao knjiga zbog bojažljivosti i konzervativizma koji su carevali hrvatskim društvom ukoričen tek nakon više od dvadeset godina. Ta činjenica bitno je usporila razvitak hrvatske književnosti koja je svoju satirickú i grotesknu komponentu još jednom ostavila na čekanju. U registraturi je največim dijelom autobiografski roman i u njemu se doslovno i bez izostavljanja navodi tekst dnevnika što ga je do smrti vodio registrátor Ivica Kičmanovič. Taj nesretnik je na kraju poludio i zapalio ured u kojemu je rádio, a roman njegova života otvára se prizorom u kojemu sami spisi vode dijalog pa se jedan od njih, a to je onaj koji sadrži Kičmanovičev dnevnik, izdvoji, dode u ruke pripovjedaču koji mu omoguči priču, a na kraju sam pripovjedač iznosi kronologiju posljednjih dogadaja. Roman Kovačičev je inače nedisciplinirano složena realistická freska hrvatskoga društva kojoj se u središtu nalazi životni put darovitoga zagorskog dječaka i opisuje njegova tragična sudbina. Grad je tomu bistrom mladicu porušio sve iluzije, nagrizao sve ideále. Prateči Kičmanovičevu sudbinu, Kovačič ispisuje duhovnu biografiju cijelog svojega naraštaja, opisuje njegovo tridesetogodišnje trapljenje i njegovu propast u susretu s birokratiziranom i besperspektivnom sadašnjošču Khuneova režima. Kovačič je izvrstan opažač osnovnih mana hrvatskog društva. Njegov inteligentní pogled raspoznaje na svákom koraku licemjere i servilnost, njemu ne može izbječi glupost i morálna posrnulost močnih, ali nije beščutan i na zaostalost sirotinje iz koje potječe. Roman U registraturi kao da se sastoji od više romana koji se ukrštaju. Onaj Kičmanovičev roman tipični je roman razvitka i obrazovanja te obiluje socijalnim nábojem. To je priča o radanju moderne inteligencije, o múčnom dolasku seljaka u grad. Drugi vážni sloj Kovačičeva romana posvema je fantastično zasnovan, bajkovit i u njemu sve pršti od bizarnosti. Taj burleskni sloj potpuno je obuzet demonskom pojavom hajdučke Laure, najfatalnije žene hrvatske književnosti koja posjeduje zmijsku zlobu i andeosku dobrotu i koja idilični svijet djetinjstva Kičmanovičeva i prve nemire urbanog šoka učas preobrati u urnebesni i pakleni prostor fatuma. Za razliku od
-246-
Šenoe, Kovačič nije bio pisac koji bi sustavno razvijao temu i koji bi je onda obradio bez ostatka. U njega ima uvijek nešto što preostane ili nešto čega je preveč. Kovačič i ne želi postiči Senoinu odmjerenost. On je pisac kojemu su tehnička pitanja pripovijedanja središnja, pisac koji svoju fabuliranju sklonu nutrinu nudi bez ostatka. U registraturi je krvava priča, crni roman u kojemu sva lica pred čitateljem uglavnom tragično izginu. To se odnosi i na Lauru i na samog Ivicu, na Anicu i Jožicu Zgubidana, Ivičina prijatelja iz djetinjstva, to se odnosi na mamu Kičmanovičevu, na kanonika, Mihu i Ferkonju, Mečenu, ciganina Mikulu i crnog Jaková. U registraturi ]Q crna slika hrvatskoga društva, knjiga u kojoj su ismijani kao nikad do tada visoki crkveni i društveni mecene, to je knjiga u kojoj je maestralno rjrikazano društvo plebejské Hrvatske, ali i briljantno ocrtan lik kumordinara Zorža, siromašnoga seljaka koji preko noči postaje ljigavi pogospodeni gradski sluga. Knjiga je to u kojoj je Kovačič iznimno precizno demonstrirao svoje dvije najvažnije osobine, najprije gorčinom i groteskom pomognuti seizmografski osječaj za stvarnost i zatim svoju vulkansku narav koja se nije zadovoljavala retoričkim pravilima, koju je fascinirala fantastika i koja je htjela proniknuti dalje od videnog. Nije slučajno što su več prvi Kovačičevi kritičari primijetili da mu osobe ne misie na Boga. Uostalom, kako bi i mislile na Boga kad je Kovačičev svij et obuzela tama, mrklina kakva je prije njega malo kada posjetila neku hrvatsku literárnu svijest. I doista, Kovačičev svijet najavio je prazninu budúcnosti, najavio je književni svijet bez Boga, ljude koji če se kretati sutonom i koji ništa pozitivnog neče htjeti poznavati. Citav Kovačičev opus slutnja je piščeva manijakalnoga konca u ludnici. Tu slutnju bilježi i neveliká zbirka piščevih stihova koja je nastajala tijekom čitavog njegova mučeničkog života. Taj rasuti lirski teret svojega života večinom je ovaj pisac gradio na akcenatskom načelu, dakle u ono doba modemom i ne odveč uobičajenom ritmu. U mnogo čemu bio je pjesničkim pretečom Silviju Strahimim Kranjčeviču. Premda je sročio několiko stihovanih tvorbi iz národne prošlosti od kojih su najzanimljivije pjesme o Hrvoju Hrvatiniču i Ani Cesargradskoj, i premda su mu poslije najčešče bile spominjane parodijske i satirické pjesme, najbolji su Kovačičevi stihovi oni u kojima je intiman i subjektivan. U jetkoj lirici sadržaj je pjesniku, kao i u boljoj prozi, bio važniji od forme. Bio je strastven pa su mu neke pjesme stihovani koncentrati proznih nakana, a sve zajedno nose čudan ton samoniklosti, posjeduju bujnu frazeologiju i vrlo razbamšenu slikovnost. Sveznalice, Kameleonu, Velikom patuljku i Pokornom kljusetu, zatim skupina soneta s naslovom Zivim pokojnikom, pjesma Trbuhu i mnoge dmge izravna su kritika političkog stanja u Hrvatskoj. Sve te pjesme zbirka su koju sam pisac za života nije htio objaviti. Kovačičeva poezija ima unutrasnji tematski razvitak. U početku najviše je pisao o zavičaju, o majci, zatim dosta zakučasto o prvoj ljubavi, a onda kako je vrijeme prolazilo, postajali su mu stihovi sve mračniji i kobniji pa su u njima opsesivne postajale riječi kao što su tama, demon, strava, zloba, slutnja... U lirici ovaj nesretni čovjek, koji se zapravo prerano rodio, iskušavao je vlastitu nemoc i najavljivao vlastitu ranu smrt dok je u najboljemu svojem romanu U registraturi uspio opisati najvažnije kontradikcije hrvatskoga društva i afirmirati stvaralačku destmkciju kao novu kvalitetu književnosti.
-247 -
Vinkovčanin Josip Kozarac, medu talentiranijim prozaicima svoj ega narastaj a, bio je jedan od onih koji su mjeru osobnoga i nacionalnog znali uskladiti s poticajima koji su dolazili iz stranih književnosti. Za pravú mjeru ovaj slavonski šumarski stručnjak imao je osječaja u izobilju. Roden 1858., dobio je stipendiju za studij šumarstva u Beču, a počeo je objavljivati književne tekstove i prije navršenih dvadeset godina. Tada ga je najviše zanimao teatar koji je u Beču dobro upoznao pa su mu prvi ozbiljniji književni radovi komedije koje je napisao kao student. Citavoga života rukovodio je šumarijama tako daje do 1895. upravljao šumskim poslovima u Lipovljanima, a do smrti 1906. bio je nadšumar u rodnim Vinkovcima. U romanima je bio značajan glasogovomik slavonskoga regionalizma ali u prozama nije bio ni etnológ ni folklorist. U ovoga pisca koji je učio od Turgenjeva, ali je poznavao i Zolin naturalizam, nema idiličnih opisa Slavonije. Kozarac je precizan opažač socijalne krize hrvatskoga sela, žestoki kritičar birokracije koja je selu, tijekom osamdesetih godina 19. stolječa, upravo isisavala posljednju energiju. Patrijarhalni moral umirao je pred njegovim očima i on ga je opisao na odru, na način racionalan ali i s osječajnošču koja je vjerovala u moč zemlje. Najbolje piščevo djelo je romanMrtvi kapitali koji je izlazio u Vijencu 1889. i u kojemu Kozarac na temelju ozbiljnih uvida u suvremenu ekomonsku i antroplošku znanost pripovijeda životnú priču ekonoma Lešiča. Protagonist Mrtvih kapitála je nekom vrstom narodnog prosvjetitelja, čini mu se kao da je njegovom idealizmu povjeren spas čitavoga jednog mikrokozma. Kozarac je pisac s metodom, pa je po tomu vrlo srodan Eugenu Kumičiču, a njegov roman je neka vrsta moralistické parabole o društvenom životu Lešičevu. Lešičevim su stavovima suprotstavljeni pogledi vrlo dobro prikazanih besperspektivnih lokalnih činovničkih parazita kakvi su Vukovič i Neumaver ili kakav je dekadentni Lujo Matkovič, još jedan suvišni čovjek hrvatskoga književnog realizma. Lešič s melodramatskom lakočom prevladava sve životne kušnje tako što je u romanu evandelist rada, zagovornik zemlje, onaj koji je zaraznim optimizmom izuzetak u bolečivoj hrvatskoj prozi s konca 19. stolječa. Bio je Josip Kozarac u svojim prozama društveni liječnik, a takav je najviše u svojemu drugom romanu, Medu svjetlom i tminom, kojemu radnju smješta u Zabarski bok gdje 1891. usred Khuenove vladavine nesmiljeno razotkriva zločudni mehanizam vlasti, korupciju i licemjerje, svu bijedu osobnih probitaka u tadašnjoj Hrvatskoj, opasni gubitak ideala i paničnu bezizlaznost. Kozarac nije govorio u ime neke stránke. Roman Medu svjetlom i tminom tiskán je pod cenzorovom paskom i pisac je, prema vlastitom priznanju, umjesto jedne bio prisiljen raditi na knjizi čak tri godine. Naime, svojemu romanu morao je napisati novi kraj i bitno ublažiti kritičnost. Premda društveno izravnije angažiran, drugi piščev roman slabiji je od Mrtvih kapitála koji stoje uz bok najboljim hrvatskim prozama onoga doba. Osim dva romana, objavio je Kozarac i niz novela u kojima je potpuno jasno kako je njegov pravi talenat bio u kračim formama. U romanima zarobljenik od Senoe posudenoga modela uproštenih fabula koje su se navodno najviše svidale tadašnjoj hrvatskoj publici, on u novelistici nije imao problema s kompozicijom nego je svoje šumarsko oko, ali i lektiru Turgnjeva i emocionálni naboj, pretvarao u dobre opise ondašnje hrvatske provincije. Ispisao
-248 -
je Kozarac uspjele portréte nizu tadašnjih hrvatskih suvišnih ljudi. Bio je pravi velemajstor pričica o čudacima tako da se novele Kapetan Gašo i Naš Polip i danas čitaju s velikim úžitkom. Dobra mu je i novela Tena, a psihološki suptilne su mu i seksološke analize braka i nevjere u pričama Donna Ines ili Mira Kodoličeva. Za vrijeme bečkog studija Josip Kozarac pokazivao je živi interes za kazalište pa ne samo što je tadašnji student šumarstva čitao Shakespearea i Molierea nego je u manjim kazalištima Beča, gdje su se izvodile pučke drame Raimunda i Nestrova, upoznao moderni pučki teatar koji je bio bolji od banalnih Graničara Josipa Freudenreicha koji su desetlječima kvárili ili barem ograničavali ukus hrvatskim kazališnim gledateljima. S dvadeset godina Kozarac se tako odvažio napisati svoj prvi dramski tekst, lakrdiju u jednom činu Turci u Karlovcu, zatim je napisao komediju Tuna Bunjavilo i, konačno, svojega Tartufovog unuka, 1879., koji je najbizarnija hrvatska drama te epohe, a polazi od Moliereova slavnog predloška kojemu ne želi biti takmacem nego se s finim osječajem za samoironiju pretvorio u dramu o provincijskom Tartufu, lažnomu slavonskom pobožnjaku i varalici, o još jednom zavičajcu koji ni u zlu ne može imati razinu. Kozarčev Tartuf nema sotonski karakter ali mu to nije mana jer je lik iz domačega karakternog podzemlja. Kozarac se u drami nije razvijao, ona je ostala dio njegove književne mladosti, sječanje na godine bezbrižnoga bečkog učenja. Vrátivši se u domovinu, u prozi je iskazao svoju punu književnu poziciju. Nije imao energičnost nekih svojih suvremenika niti mu je kritičnost bila na razini Kovačičevoj. Dobro je znao prepoznati svoje granice pa ih je i bitno nadmašio. Premda je živio daleko od književnih središta, prvi put je uvjerljivo pokazao da i u modernoj Hrvatskoj može nastajati najzahtjevnija književnost čak i izvan glavnih središta. Bila je to poučná lekcija koju je javnosti dao taj vrlo talentirani slavonski šumar. U maskulinoj hrvatskoj književnoj sredini i usamljeni prozni glas Jagode Truhelke djelovao je kao iznimna novost. Ta Osječanka, koja se rodila 1864., bila je najprije učiteljica u Osijeku i Gospiču, zatim je neko vrijeme sa službom prešla u Zagreb, onda je postala ravnateljica na Višoj djevojačkoj školi u Banjaluci, a poslije i nastavnica u Sarajevu. Truhleka je u dva najvažnija tadašnja časopisa, u zagrebačkom Viencu i sarajevskoj Nadi, objavila više duljih pripovijesti i romana u kojima je prva progovorila o svijetu žene, ali i o muškarcima iz ženské vizure. Njezin roman Plein-air iz 1897. samo prividno posuduje atmosféru Kumičičevih društvenih romana. U središtu priče je umna i emocionalno inteligentná Zlata Podravec, slikarica koja ne pristaje na konvencionalni odnos s muškim, ali ne i životnim, partnerom Vlatkom Urbaničem. Za razliku od žena iz dotadašnje hrvatske próze koje su ili oličenje zla ili sasvim nemotivirano imaju svetácku dobrotu, ili su fatálne závodnice ili krotké kučne ovčice, Truhelkina junakinja suvereno se křeče béčkom umjetnickom scenom i intelektom je superiorna svojemu muškarcu. Igre rastanaka i ljubomore, strasti i ljubavnih slutnji ovdje su ispričane kroz mušku vizuru tako da autorica prikázanú pobunu zrele žene protiv patrijarhalnog poretka nudi u dvostrukoj narativnoj uvjerljivosti. Hrvatski feminizam nije se u ovom romanu oglasio plakatski nego se prikazao u visokoetstetiziranomu kozmopolitskom ambijentu i kroz pogled začudenog muškarca. Osim te eruditske ali i vrlo osječajne próze, Truhelka je 1899. ob-
-249-
javila historijski roman Vojača u kojemu opisuje dinastijski sukob izmedu Stjepana Tomáša i voj vode Radivoja iz roda Kotromaniča. U tom svoj emu drugom romanu poigrava se iracionalnim, slúži se citatima tudih tekstova pa čak uključuje u priču i jednu epizodu iz Držičeve renesansne mitološke drame Grižula. Vojača je srodnica mnogim tadašnjim suvišnim likovima, ona je antijunakinja u pripovijesti koja vrlo uspješno miješa povijest s pseudopoviješču, intimu s pustolovinom. Odmah nakon Vojače, objavila je Truhelka još i njezin nastavak Finiš Hercegovinae kojemu je u središtu učena Pavica koja kao da je sišla sa stranica tada več borbenoga ženskog sufragea. U noveli Cetvorka autorica unutrašnjim razgovorom povezuje četiri osobe dvaju spolova, rasporedujuči ih u dva para. Cetvorka je kružna ljubavna priča skovaná na temelju iskustava bečke književne sredine i tada pomodnih erotskih ljubavnih vrtuljaka. Truhelka je tipiča autorica fin de' siecla, pisac s razmeda. Književni je zanat izučila u realističkoj školi, ali je od prvih svojih próza bliska antinaturalističkim stilskim postupcima i književnom dekadentizmu. Najpopularnije njezine knjige one su koje je namijenila djeci. Vrlo su širokoga tematskog raspona, ima medu njima bajki i básni ali i pustolovnih i sentimentalnih naracija. Najbolja Truhelkina dječja próza su Zlatni danci iz 1918. koji zajedno s knjigama Gospine trešnje i Crni i bije U dani čine trilogiju u kojoj vrlo uspješno prožima realističnu autobiografsku priču o dječjoj svakidašnjici i osječkom djetinjstvu s pseudoesejističkim tekstom te ostvaruje drugdje nepoznatu mješavinu literature za odrasle i literature za djecu u istim koricama. Truhelkini Zlatni danci jedan su od najljepših intimnih opisa srednjoeuropske svakidašnjice, knjiga o osječkoj višekulturnoj sredini. Kad piše za djecu, Truhelka se i ne trudi izmišljati nerealan i bajkovit svijet. Njezino je pripovijedanje sporo i realistično, ritmično i vrlo pronicljivo. Zlatni danci su jedna od najpoučnijih hrvatskih knjiga za djecu, dramatski sudar naivnog doživljaja s realnim svijetom odraslih. Malo je knjiga koje su u Hrvatskoj imale aureolu inicijacijske dječje literature u mjeri Truhelkinih Zlatnih danaka. Dugovječna autorica, koja je umrla 1957., svoj je opus za djecu napisala u vremenu izmedu dvaju svjetskih ratova ali je njezina neprolazna zasluga što je usred maskulinog svijeta hrvatske realistické próze još na koncu 19. stolječa, u književnoj matici, unijela ženskú vizuru i dala prve naznake modernoga ženskog pisma u Hrvatskoj.
Dvije paralelne biografije, onujiolitičku i onu književnu, oživio je najglasovitiji pisac realističkog stila Ksaver Sandor Gjalski. I prije njega bilo je političara koji su bili prosječni književnici, ali Gjalski je bio izniman književnik i mnogo slabiji političar. Taj zagorski plemič potpisivao se pseudonimom koji je preuzeo od májke dok se pravim imenom zvao Ljubomir Babič. Poput Kumičiča, Ante Kovačiča ili Harambašiča, Ksaver Sandor Gjalski premda političar, nikad nije bio vjernik neke političke stránke i njezine politike. Bio je neko vrijeme činovnik, bio je i aktívni političar, ali sve to na sasvim moderan način. Vjerovao je da književnik nikako ne može ostatí po stráni političkih nastojanja čak i kad nema neko čvrsto opredjeljenje u politici. Time je unio u Hrvatsku posvema moderan odnos pisca i vlasti. Njemu je biti organski politički intelektualac bilo odiozno jer je bio estét. Premda nije objavljivao stihove, sve do danas ima glas
-250 -
najlirskijega hrvatskog pripovjedača. Samoga sebe smatrao je realistom ali su drugi svejedno u njemu vidjeli romantika. Njegove pripovijesti i romani kao da su od svojih hrvatskih vršnjaka preuzeli najvažnije registre pa su čas psihološki ali i realistični, zatim historijski i romantični, a nerijetko patriotski i satirični. Gjalskog koji se 1854. rodio u plemičkom gnijezdu dvorca Gredice, najradije su čitali malogradani. U književnosti se pojavio kao zreo čovjek s neugodnim mladenačkim iskustvom jer mu je Senoa prvu prózu bacio u urednički koš. Cvrstinu svojega značaja Gjalski je očitovao i u tom slučaju jer dok su drugi očajavali kad bi ih odbijali, on je u samoči učio. Još su mu jednom prije odlučnog nastupa bacili u koš jednu crticu o zagorskom plemstvu ali je on bio strpljiv pa kad se 1884. kao tridesetogodišnjak pojavio u književnosti, progovorio je najzrelijim tadašnjim glasom i u dva desetlječa eruptivnom snagom objavio tridesetak knjiga. Osoba piščeva po mnogo čemu bila je paradoksalna. Dok se bavio politikom, nije tajio svoje plemičko podrijetlo ali nije prikrivao niti svoj demokratizam i liberalizam. Za života jedni su ga pretjerano hvalili dok su ga drugi bezrazložno kritizirali. Milutin Cihlař Nehajev uzviknuo je ne bez razloga da mu je Gjalski sav književni program, a mladi su ga obožavatelji na ramenima i u oduševljenju jednom nosili Zagrebom. Bilo ih je koji su mu maliciozno poricali plemenitost, bilo ih je koji su njemu, a on se ozbiljno bavio i jezičnim pitanjima, zamjerali da ne zna dovoljno standardni hrvatski jezik. Iz sasvim ozbiljnih švedskih književnih krugova Gjalskoga su jedné godine predlagali za dobitnika Nobelove nagrade koju je te godine dobio Poljak Henrik Sienkiewicz. Gjalski je bio prvi hrvatski književnik koj ega su zbog artističkih kvaliteta sustavno čitali u Srbiji, bio je prvi hrvatski književnik koji, ako i nije imao svjetsku slávu, ali je zato uživao internacionálnu poznatost. Knjige su mu prevodene na sve veče európske jezike, a tiskali su ga i u Americi ali su mu domorodci svejedno zamjerali navodnu političku prevrtljivost. Oni nisu imali strpljenja da vide kako je problém bio samo u tomu što se taj plemič, a demokrat, lako oduševljavao novim. Njegovi kritičari nisu uočili da je imao neobičnu sposobnost da vrlo brzo shvati tude, doduše nešto téže i svoje, propuste. Kao mladič Gjalski se oduševio Kvaternikom, čitao mu spise i s njime se družio godinu dana prije bune u Rakovici. Poslije je militantno zagovarao narodnjaštvo i politiku biskupa Strossmavera, a bez ogradaje ismijavao Kvatemikovo pravaštvo i njegov politički radikalizam. Neko vrijeme bio je blizak sveslavenstvu, čitao je bizantske izvore o starim Slavenima, proučavao Šafaříka, ali je svejedno izdržao dva desetlječa ponižavanja u Khuenovoj državnoj birokraciji. Za kaznu su ovoga dobro izobraženog právnika premještali po čitavoj Hrvatskoj. Za kaznu su ga umirovili kad mu je bilo samo 44 godine, ali on je bio izdržljiv pa je svoju političku priliku dočekao u vrijeme nastanka hrvatsko-srpske koalicije kad je ušao u Sabor i bio predsjednik hrvatske deputacije u peštanskom parlamentu. Nakon pada Habsburské Monarhije bio je zakrátko i veliki župan zagrebački, ali je več 1925. u knjizi Pronevjereni ideali, mnogo prije drugih, shvatio u kakvoj su se bludnji našli nesrpski narodi u novoj državi. Več u svojim prvim objavljenim tekstovima pod snažnim je utjecajem Turgenjeva i njegovih poetizacija feudalnog života. Úpravo mu je taj ruski prozaik najviše pomogao da novim glasom prikáže dušu zagorskih
-251 -
plemiča i sutonsku atmosféru njihovih kurija. Gjalski je vjerovao da je poput svojega ruskog uzora idealist, mislio je da su njegovi opisi zagorskih plemičkih gnijezda idealistički. U tomu je bio potpuno u krivom jer svi njegovi prozni tekstovi
0 propasti zagorskih kurija, a tu je najkarakteristični)'a zbirka Pod starim krovo vima iz 1886., zatim priča o zagorskoj Madame BovarvMoričon, knjige pripovi jedaka/z varmedjinskih dana i Diljem doma, te románi U novom dvoru i Na r o denoj grudi, nisu idealizacije nego su mračne i duboko tragične slike besperspek tivne hrvatske stvarnosti. Prvi piščev objavljeni književni tekst, novela Illustrissi mus Batorych, 1884., na dirljiv i angažiran náčin pripovijeda život toga čovjeka koji je génij hrvatske lojalnosti i oportunizma, čovjeka koji je jednom bio uvjere ni liberálni ilirac ali se poslije nije protivio ni Jelačičevim konzervativnim europ skim akcijama, plemiča koji je vjerno i protiv svojega národa služio caru za vrije me apsolutizma, ali poslije nije odbio da ga pri hrvatskoj restauraciji izaberu županom. Gjalski s tugom govori o nesnalaženju hrvatskih plemiča u uzburka nom vremenu, on kao da na onodobnim dagerotipijama bilježi okolnosti njihove propasti, niže slike njihovih poniženja, popisuje njihove predmete koji se raspro daju na dražbama. Gjalski je ne htijuči postao opisivač trulih hrvatskih domova, on koji je mislio da piše kantilénu u spomeň nekadašnje plemičke veličine, pos tao je pjesnik turobnih slika, ekshumator voštanih figura. U svojim zagorskim poetskim prozama Gjalski kao da seta grobljem i njegov primárni sentimentali zam pod teretom stvarnosti postaje besmislen. Gjalski je stvorio realističnu pano ramu zagorskih sablasti. Opisujúci svoj najmiliji svijet, pomogao je svojim čitate ljima da se i oni zapitaju: "Ima li na svijetu nesretnije zemlje od Hrvatske?" Op tužio je despotsku poluazijatsku vládu sa zločinačkim banom čak i u vrijeme dok mu je bio činovnikom. Nije zato nikako samo anegdota daje taj ban Khuen, kad je pročitao knjigu piščevih pripovjedaka Bijednepriče, 1888., u čudu zapitao svo je cenzore kako im je takva denuncijacija loših hrvatskih prilika promakla dok inače svakoga dana zabranjuje neke nevážne novinske člančiče. Najbolji piščev roman U noci objavljen je 1886. i u njemu je bez uvijanja, na neki náčin i samok ritički, iznesena mračna, crna kuenovska stvarnost. To je priča o nesretniku Petru Krešimiru Kačiču, studentu pravá, sinu osiromašenih plemiča, koji studira u Zag rebu ali kako je bez sredstava, premda opozicionarskih uvjerenja, najprije je bio prisiljen suradivati u vladinim no vinárna. Taj militantni pravaš, neko vrijeme ne časni agitator, na kraju se razočara, svi mu se ideali pronevjere i upadnu u glib hr vatske svakidašnjice u kojoj je odricanje od ideala i jediná mogučnost. U noci je dan je od najboljih društvenih romana, politička knjiga u kojoj ni danas čitatelja ne smeta piščeva opredijeljenost za jednu od prikazanih političkih ideja. Bio je to posljednji literárni plod ilirske Hrvatske, glas naraštaja koji je s razlogom bio za panjen moralnim pádom društva, bio je to realistični opis nastanka karijerističke
1 štreberske gradske melase koja če desetlječima odredivati okolnosti hrvatske političke savitljivosti. U noci roman je o tudincu i njegovu nasilju ali je i knjiga o vlastitim slabostima. I roman Janko Borislavič, koji je pisac objavio 1887., uzbu dio je hrvatsku javnost. U Janku Borislaviču primjenjuje pisac na hrvatsku gradu posvema európska estetska mjerila. Nematu više rodoljubne dirnutosti nad neči-
-252 -
jom propasou. Roman je knjiga o hrvatskom Faustu, analiza hrvatske duše i njezine krhkosti, priča o čovjeku koji je najprije bio krščanin pa je onda postao skeptik a na koncu ateist, to je knjiga koja bez okolišanja razlaže filozofiju Schopenhauerova pesimizma, knjiga koja otkriva duboka znanja političkih znanosti i medicine. Taj hrvatski Faust Ksavera Sandora Gjalskog svoje teorije provjerava u životu, njegova razočarana i tajanstvena spolnost i njegov duh na provjeri su dok putuje svijetom kroz Englesku i Francusku, Njemačku i Ameriku. Na kraju vrača se Janko Borislavič umoran u domovinu svojoj Dorici koja ga čeka i dalje voli, vrača se prizorištu svojega samoubojstva. I drugi svoj intelektualistički roman Gjalski je posvetio uzdrmanoj i duševno lako ranjivoj osobi, književniku Radmiloviču. Ali dok su mu sudbine Kačičeve i Borislavičeve poslužile za širi uvid u političku i društvenu hrvatsku stvarnost, u Radmiloviču je Gjalski stvorio prvi uspješni hrvatski kilnstlerroman. Radmilovič je objavljen 1894. i denuncijacija je hladne zagrebačke kultúrne sredine, to je priča koja ima velikú bliskost sa stvarnim životom književnika Ante Kovačiča. Radmilovič piše dobro i předáno ali ga nitko ili malo tko čita. Objavio je několiko knjiga, nešto mu je tekstova i převedeno, ali živi na rubu bijede, društveno je marginaliziran pa se njegova zaručnica bez mnogo pardona uda za nekoga bogatog Talijana. I Radmilovič, treba li to istaknuti, dijete je osiromašenih plemiča i on na kraju odustaje i preseljava se u provinciju. Kad mu izdavači odbijú tiskati knjigu, odlúči od posljednjih je svojih novaca tiskati sam, a kad se ona pojavi na tržištu i kad joj prodatek šezdesetak primjeraka, Radmilovič zapadne u depresiju, poludi i ubrzo umre u Stenjevcu. Roman Radmilovič još je jedna razorna knjiga Ksavera Sandora Gjalskog, još jedna tragedija obične egzistencije, još jedan sraz plemenité duše s okrutnom filistarskom stvarnošču. Ali dok je u svojim najboljim romanima risao društvene i psihološke okolnosti vremena, dok je u njima izlagao svoj socijalni i politički krédo, dotle je u nizu svojih fantastičnih priča iskazao odnos prema suvremenom iracionalizmu, prema dekadentizmu svojega doba ali i prema svojoj vlastitoj duševnosti. Taj zagorski dandy nije bio imun na parapsihološke studije svojega doba, nisu mu bile nepoznáte knjige o špiritizmu, o vezi sna i stvarnosti. Na tim rubnim područjima koja su u hrvatskoj književnosti najprije zainteresirala Petra Preradoviča i Rikarda Jorgovaniča, ostvario je Gjalski niz vrhunskih potvrda u pričama San doktora Mišiča, Mors, Notturno, Kobne slutnje, Ljubav lajtnanta Milica. Sve te price zainteresirane su životom poslije smrti i okultizmom, lica su im opsjednuta ljubavlju koja im se najčešče ostvaruje samo kao halucinacija, kao pretkazanje. Gjalski je dobro poznavao fantastični pripovjedački inventár. Bio je učen pisac i znao je da se u fantastici ne docira nego pripovijeda. Najbolja mu je fantastična priča ona o dr. Mišiču kojemu snovi postaju java, slutnje reálni dogadaji pa taj inače pozitivizmom zadojeni čovjek, tijekom pripovijedanja izgubi identitet kad shvati da mu je san zapravo stvarnost i da on više uopče nije sposoban razlikovati stvarni od oniričkog svijeta. Pri kraju života, 1924., pisac je još objavio i roman Dolazak Hrvata, ali je on tek staromódna povij e sna analiza, patetična i nikako na razini piščeva prethodnoga rada. Nisu nezanimljive njegove autobiografske skice iz kojih se nazire njegov mudar ali eruptivan značaj. Ksaver
-253 -
Šandor Gjalski bio je književnik goleme energije pa je stvorio jedan od najvažnijih hrvatskih pripovjedačkih opusa uopče. Pisao je lako i s osječajem za stvarnost. Od Senoe je naučio da treba pisati za publiku i da je jedino publika piščevo mjerilo. Kao i drugi ljepodusi njegova doba, i on je bio eklektik. Afirmirao je poetičnosti svojih književnih načela. Nije bio pisac koji bi išta uljepšavao. Prema svijetu trulih plemičkih gnijezda rodnoga Zagorja imao je bolečivu nježnost ali njegovu kritickom oku nisu promakle glavne proturječnosti hrvatskoga društva. Premda je zagorskim plemičkim kurijama posvetio divne poetske zápise, njegova su najbolja djela romani iz suvremenoga hrvatskog života, i to posebno Janko Boris lavic, Radmi lovič i U mraku, a njegov fantastičarski novelistički korpus najava je dekadentizma u hrvatskoj književnosti.
Usred proznog doba koj im je dominirala poetika književnog realizma, javio se najizvorniji lirski glas onoga doba. Pripadao je Senjaninu Silviju Strahimiru Kranjčeviču, rodenom 1865. Taj prkosni mladič, kojemu su zbog nepokornosti i osionosti zabránili přistup maturi, bio je odabran za bogoslovni studij pa je u Rimu u Collegium Germanico-Hungaricumu proživio šest mučnih mjeseci dok početkom 1884., s pomoču biskupa Strossmavera, nije napustio svečenički poživ. Postao je učiteljem i ta činjenica bitno je odredila jedan od slojeva njegove poezije, njezinu uzvišenu didaktičnost, njezin mjestimični oportunizam. Izmedu dva Augusta tadašnje hrvatske književnosti, on je emocionalno pa i politički bio bliži Harambašiču, ali je poštovao i Senou, pažljivo ga čitao i njegovim se povjesticama i patriotskim stihovima inspirirao. Največi dio svojega bolešču ispunjenog života, Kranjčevič je proživio u Bosni kojom je u doba njegova sarajevskog boravka upravljao beščutni Kallav, samo malo umekšana Khuenova inačica, još jedan istočnjački despot koji nije ostavio malo ožiljaka u nježnoj pjesnikovoj duši. Kranjčevič u Bosnu stiže 1886. kad je bilo jasno datu pokrajinu nitko zadugo neče pripojiti Hrvatskoj nego da če je ostaviti u francjozefinskom uzaludnom povijesnom meduvremenu te da če ona uskoro postati plijenom novoprobudenih balkanskih nacionalizama. Kranjčevič se neko vrijeme službom potuca izmedu Livna i Bijeljine, a od 1893. u Sarajevu je deset godina uredivao književni časopis Nadu i do smrti 1908. ondje boravio s voljenom ženom Elom. Svoju prvu knjigu Bugarkinje, objavljenu 1885., taj uvjereni pravaš posvetio je Senoi, čovjeku kojega su pravaši inače cijenili jedino ako su morali. Zapravo, na vrh lirskoga hrvatskog Parnasa Kranjčevič je došao da odmijeni Petra Preradoviča. Bio je pjevač zakašnjelog romantizma ali inspiracijom blizak modernitetu svojih europskih suvremenika. U njegovim pjesmama pojavljuju se figure tadašnje svakidašnjice, ima tu mornara iz austrijske flote koja se s Talijanima borila pred Visom, uličnih predavača i emigranata, nekih zbunjenih provincijskih jakobinaca. Drugi važan sloj rane Kranjčevičeve poezije bila je povijest. Uvjerljivo je pjevao o Baščanskoj ploči i kraljevskom imenu uklesanom na nju, o uskocima je napisao čitav jedan ciklus elegija, a nije zaboravio ni Gospu s trsatskog svetišta. Na najvidljivijim razinama Kranjčevič je pjesnik zavičaja, govornik domovinske ali i osobne tuge koju je izazvalo napuštanje rodnoga doma, tuge koja je bila posljedica teško prihvačenog oproštaja s jezičnim inventárom djetinjstva. Ipak više
-254 -
od pjevanja o suvremenosti ili o povijesti, Kranjčevič je pjesnik univerzalnih tenia. I kad pjeva svoje socijalne pjesme, kad ih usmjerava radniku, nikad ne zaboravlja na kozmički red ljudske patnje i poniženosti. Takve pjesme dominiraju u Bugarkinjama i u njima je prvi put na visokoj estetskoj razini iskazana gorčina i pobuna protiv stradanja hrvatskog čovjeka u nenormalnim uvjetima kolonijalizma, i to usred Europe. Najbolje pjesme u zbirci Bugarkinje, zbirci koja je mjestimično opterečena patriotskom fŕazom i prigodnošču, one su s naslovima Radniku, Hrvatskoj, Plača pravde i Jadnicima moga národa. U Bugarkinjama Kranjčevič je najbolji kad je socijalni pjesnik, kad poput Titana iz provincije uzima na se svu bol vlastitoga národa, kad odijeva otrovanu košulju realiteta i kad ne piše frázu o domovini nego joj nudi vlastitu muku kao jedinú stvarnost. Najbolja Kranjčevičeva knjiga su Izabrane pjesme objavljene 1898. Tu je jedna od najtočnijih hrvatskih patriotskih pjesamaMo/ dom, ali tu su i najbolje univerzalistické pjesme kao što su Dva barjaka, ElUEli! lama azavtami, Mojsije, Ressurectio. U Izabranim pjesmama Kranjčevič je prvi hrvatski liričar koji osječa da tradicionalni jezik nije više u stanju stvoriti svijest o cjelini suvremenosti. Pred modemošču, doduše, nije doveo u pitanje jezik, nego je pjesmi otvorio svoju ranjenu nutrinu. U svojim najboljim pjesmama nije otkrivao ništavnost i marginalnost poeziji. To otkriče bilo je ostavljeno sljedečim naraštajima. Nije oponirao tradicionalnim oblicima jer nije ništa destruirao. Iskazao je povišenim glasom osječaj odbačenosti, osječaj isključenosti iz povijesti ali i svakidašnjice i taj je osječaj prikazao kao da se dogodio u nekomu mračnom univerzumu. Zato Kranjčevičev modernizam nije uvijek s ovoga svijeta. U najboljoj svojoj poeziji govori pjesničkim jezikom Biblije, skandira stihove svečano kao da ih izgovara s jarbola neke simbolične nacionálne lade. Govorio je kao daje Krist iz provincije i da se upravo popeo na barikáde, da predvodi svoj národ u neku ljepšu stvarnost koju, doduše, ne vidi ali ju sluti unutrašnjim okom i dodiruje jezikom. Kranjčevič je revidirao krščansku ikonografiju u hrvatskoj poeziji. Odvojio ju je od oltára i od mise, udaljio ju je od knjiga. Koristio se svim najboljim što je bilo u hrvatskoj versifikaciji. Njegovi su središnji stihovi napisani u jampskim desetercima i četmaestercima koji su se doživljavali novinom. Pjeva biblijske teme prevodeči ih po sječanju i približavajuči se čas romantičnoj, čas klasicističkoj tradiciji. Biblijski tekst iznova rimuje i izgovara ga romantično povišenim glasom vate sa. Kad uzdahne frázu o Bogu koji je ostavio i pjesnika i čovjeka, čini to vrlo glasno, iskazuje tu spoznajú kao urlik boli. Bio je kozmički pesimist koji je mučno raskidao s tradicijom romantičarskoga pjevanja i s njezinim ironijskim registrom. U posljednjim zbirkama, Trzajima iz 1902. i Pjesmama iz 1908., pjesnikov je vitalizam omlitavio. To su zbirke krika i očaja. Onaj koji je krenuo od harmonije i plemenitih ideala na kraju je stigao do ispovijedi o raspadnutom stanju vlastite nutrine. Posljednje Kranjce vičeve pjesme razvaline su njegove duše i pravi začetak modemog smjera u hrvatskom pjesništvu. Ima u nekim Kranjčevičevim stihovima patetike bez pokriča, ima i odraza lošega gradanskog ukusa s konca stolječa, ima mu ponekad u stihovima emocija koje nije znao obuzdati, ima u njima i fantazije bez pokriča, ali u toj poeziji ima obilje trzaja ljudske osamljenosti koja je znala govoriti stihom
-255 -
i koja je u prividno jednostavnoj formi našla potvrdu za najdublja unutrašnja stanja. Modernistima nije bilo teško prepoznati Kranjčevičevu modernost, klerikalcima je bilo lako da mu prokážu ateizam, a socijalistima se učinilo da ga sasvim lako mogu pretvoriti u buntovnika. Ali Kranjcevič niti je bio moderan niti je bio ateist, niti je bio rani komunist. Njegov génij stiže iz Senja, toga jedinstvenoga grada bure u kojemu je interijer bijeg a život na vjetrometini sudbina. Nema u Kranjčevičevoj poeziji zatvorenih prostora u kojima bi se pjesnik htio sakriti pred burnim emocijama. Sve je u njegovu pjesničkom svijetu bilo otvoreno buri. Taj tužni i osamljeni čovjek u stihovima je tražio ljubav što mu je nedostajala, ljubav kolektívnu i ljubav metafizičku jer je privátnu našao u miru doma. Kranjcevič je točno shvatio da poezija u njegovu vremenu nije više u stanju kontrolirati nove oblike života, ali shvativši tu modernu danost, nije otišao u pobunu nego je pokušao konjugirati klasicizam i modemu stvarnost. Rezultátu koji je postigao nije manjkala znatna doza romantičnosti pa mu je ona, premda se to na prvi pogled i ne bi očekivalo, odskliznula u ironiju koja je stvorila neke od njegovih najlucidnijih pjesama kakve su Malením velikánom, Gospodskom Kastoru i In tyrannos. S Kranjčevičem hrvatska se poezija još jednom sabrala, pregledala tradiciju svoj ega pjesničkog jezika i kritički promotrila tematiku sadašnjosti. Moderno doba hrvatske poezije moglo je početí tek kad je s Kranjčevičem otišao posljednji njezin vates. Za povišeni glas u budúcnosti sve če biti manje potrebe, a i snage. Gluho doba hrvatske lirike Kranjcevič je ozvučio čim je stupio u Bosnu.
Godine 1887. u Zagrebu se pojavila začudujúce lijepa, elegantná i lucidno napisana, enigmatična knjiga lirskih próza Lišče. Napisao j u je Fran Mažuranič, najneobičniji od svih Mažuraniča. Ispisao je tu knjigu u jednom dahu, pokazujuči da dobro zna imitirati Turgenjeva ali da se zna osamostaliti i štvorití djelo koje ima itekako čvrstu vezu s dotadašnjim hrvatskim crtičarstvom i krátkom formom, da poznaje formu izmedu stíha i próze. Realističnim opaskama starijih pisaca ovaj je Mažuranič udahnuo psihologiju po mjeri svoje nemirne epohe koja je inače bila opsjednuta dubinom ljudske duše. Fran Mažuranič se rodio 1859. u Novom Vinodolskom i sin je putopisca Matije Mažuraniča; od oca je naslijedio opsesiju putovanjima. Doduše od oca, ali i od drugih svojih srodnika, naslijedio je i izniman osječaj za jezik, za njegovu kontrolu. On koji nije znao kontrolirati nemirnu svoju čud, znao je dobro kontrolirati jezik. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih pisaca koj ega su živoga pokopali. Njega je otac Matija, želeči mu ukrotiti narav, poslao u vojne škole ali je mladič dobio ondje izobrazbu koja mu inače nije bila po volji pa, kad ga iz službe otpustiše, jedino što su mogli upisati strogi njegovi komandiri u dokumente bilo je daje svojim službovanjem povrijedio časničko dostojanstvo. Otpustili su ga iz vojne službe 1900. i od tada se književniku izgubio svaki trag pa je u njegovu životu od tada, pa do stvarne smrti 1928., teško razlučiti gdje je počinjala legenda a gdje se radilo o stvarnosti. Frana Mažuraniča je za dva duga desetlječa nestalo! Ponekad bi bile objavljene vijesti da se pojavio, vjerovalo se čas da se negdje u iseljeništvu obogatio, čas da je počinio neki prijestup i daje za njega kažnjen. Matoš mu je posvetio novelu, a kad mu 1916. tiskaju djela, úřednici ne znaju gdje je i gotovo su sigurni daje mrtav.
-256 -
Nakon Prvoga svjetskog rata čulo se daje živ i onda mu Matica hrvatska 1927. izdaje drugu knjigu Od zore do mraka, ali se "nestali" pisac tada pobunio, stvorio aféru jer da se nije poštivala neka njegova želja. Godinu dana poslije umro je u Beču. Bio je majster gnomskih vrsta, opisani dogadaj je znao reducirati na minimum, znao je neobično zaokružiti, sitnicu u čas odvesti do apsolutnog, buku do tisine. Bio je jedan od naj inteligentný ih pisaca svojega naraštaja ali mu je djelo ostalo samo slutnja. Pisao je kao da izgovarabiblijske parabole, koristio se slobodnim stihom kao daje próza a od próze je učas pravio stihove. Ništa u njegovim tekstovima nije bilo nepročiščeno, sve kao daje bilo destilirano u silnom umu koji se ipak na kraju potrošio natričarijama. Fran Mažuranič jedan je od onih hrvatskih tražilaca života kojima je svejedno pišu li jednu ili više knjiga, od onih koji su pisali svoj život a knjige su im bile njegov dio ili ih nije niti bilo. Knjigu Lišče Fran Mažuranič je napisao prije svojih svjetskih lutanja. U njoj postigao je do tada nepoznati spoj racionalnoga i iracionalnog u hrvatskoj književnosti. Bio je majster zapažanja, snimatelj vidljivog koji je onda destiliranoj stvarnosti u poanti znao pridati lirski drhtaj, otvoriti videno nevidenom, čuveno nečuvenom. Bio je pisac riječi i njihovih zvuková. Značenja njemu nisu bila najbitnija, ona su izlazila iz riječi samih i on ih nije htio zatamniti. Svoju slávnu knjigu Fran Mažuranič je napisao u trenutku dok se u Hrvatskoj pisalo mnogo i dok se pisalo nebrižljivo, pa je njegovo djelo svojevrsna kritika inflacije riječi ali i inflacije stvarnosti u književnosti. Ono što je drugima bilo banalnost, on je pretvarao u parabolu vrhovnog smisla. Bio je kazivač malih stvari usred vremena koje je povjeravalo da još jedino vrijedi govoriti o velikima i govoriti prekasno. Taj pisac tajni što ih skrivaju male stvari, u Lišču stvorio je jednu od najljepših hrvatskih pojedinačnih knjiga uopče.
Avanturizam koji je duboko obilježio život Frana Mažuraniča i koji je oblikovao biografije mnogih književnika iz 19. stolječa, nije ostavio nekoga večega traga u hrvatskim književnim tekstovima. Osim neste putopisnih zapisa u časopisima i s izuzetkom ne odveč literarnih afričkih izvještaja brače Seljan, malo je hrvatskih knjiga poželjelo opisati daleké krajeve, malo se próza dotaklo problema kolonijalizma, ili istraživalo tude običaje i radnje svojih knjiga smještalo u daleké svjetove Afrike, Azije i Pacifika. Kao da u Hrvatskoj i nije bilo snage da se iskušava ono manje poznáte, skriveno i egzotično. To, naravno, ne znači da nisu bili poznati avanturistički románi i pripovijetke Stevensona, to ne znači da se nije čitao Jules Verne i da nisu bili poznati románi o americkom Divljem západu. Uostalom, avanturistička se književnost potkraj stolječa sve više usmjeravala prema djeci jer se držalo da ona i ne pripadá ozbiljnoj književnosti. Najizrazitiji opisivač dalekih krajeva i pomorskog života na udaljenim morima bio je u to vrijeme Hvaranin Juraj Carič, koji se rodio 1854. i predavao matematiku i astronomiju na pomorskim školama u Bakru, Dubrovníku i Kotoru. Bio je dobro obrazován pisac koji je svoja vlastita pomorska iskustva romansirao u dvije knjige Slika iz pomorskog života koje su izlazile 1884.-1885. Caričevi su tekstovi najbolji hrvatski fabulirani putopisi onoga doba, knjige u kojima se na vrlo vješt način miješaju narativni izmišljeni dijelovi s istinskim i doživljenim prizorima. U vrijeme kad su
-257 -
jedrenjaci več postajali relikvije, njegove su se knjige čitale kao nostalgični oproštaj s prošlošču. Prije Cariča o moru, i to u prozi, nije na hrvatskom jeziku bilo napisano uvjerljivijih stranica. Daje učen pisac, Carič najbolje pokazuje u historijskom romanu Kristofor Kolumbo u kojemu je 1892. usred velikih znanstvenih otkriča, ali i mnogo slavljene obljetnice otkriča Amerike, pokazao kako se bez patetike može pisati o živoj prošlosti svijeta i prikazati ju kao daje dio tvoje nacionálne. Caričevi romani Obitelj kapetana Opoviča i Krvná osveta u Boki kotorsko] nisu na razini prethodnih piščevih próza. Bio je najuspješniji kao pisac mora, njegovih opasnosti i njegovih junáka. Ni kapetan Opovič koji nakon plovidbe postaje obrtnik, ni opis krvavih sukoba medu zavadenim bokeljskim bratstvima nisu ovom pisců bile najpodatnije teme. Carič je književni diletant ali je u pomorskim prozama stvorio do danas neprevladane rezultáte pa je dovoljno usporediti dijelove njegovih próza sa srodnim maritimnim tekstovima Eugena Kumičiča ili Vjenceslava Nováka da se vidi golema razlika. Cariču je nedostajalo koncentriranosti za veče forme ali je svejedno imao veliki talent. Zanimljiva je i njegova lucidna studija na talijanskom jeziku o poeziji Mavra Vetranoviča, a bili su cijenjeni njegovi prilozi nautičkoj znanosti. Carič svakako nije imao vrijednost maritimnog pisca kakav je bio Poljak, a naturalizirani Englez, Joseph Conrad, ali je hrvatskoj prozi úpravo on vratio more.
Etika hrvatskoga primorskoga gradanstva svoj ega je najboljeg tumača pronašla u prozaiku Vjenceslavu Nováku. Taj autor brojnih romana i niza dobrih socijalnih pripovijedaka rodio se u Senju 1859. u tipično višenacionalnoj obitelji tadašnje monarhije, gdje je otac bio češki doseljenik a májka Njemica. Ovaj lucidni i raspričani autor nije u domovini primio neko ozbiljnije obrazovanje nego su mu za duhovno sazrijevanje bile bitne tri godine glazbenoga studija u Pragu. Tek nakon povratka u Hrvatsku, on se 1887. s punom energijom uključio u književni život i preselio u Zagreb. Tuje Vjenceslav Novák postao nastavnik glazbe i autor niza u ono doba temeljnih priručnika o harmoniji i orguljanju. Premda je imao razmjerno sigurnu državnu službu, taj otac sedmero djece i kronični plučni bolesnik, bio je za svoj ega kratkog života više gladan nego sit. Ta biografska činjenjica, mnogo više nego naturalizmu blizak piščev stil, uzrokovala je Novákovu bojažljivost i odustajanje od izravnijih analiza moralnoga i ekonomskog rasapa koje je on inače dobro uočio i detaljno opisao. Največi dio njegova opusa posvěcen je rodnom Senju koji skučen podno Velebita, úpravo u Novákovo doba ima iznimnu vážnost u hrvatskoj političkoj geografiji. Nalazeči se do 1871. pod vojnom upravom, taj je grad u piščevo doba bio čvorište kompliciranih ekonomskih odnosa i s turskim istokom, a i s bečkim sjeverom i talijanskim jugom. Nije zato čudno da su dva senjska dječaka, Sil vij e Strahimir Kranjčevič i Vjenceslav Novák, stekla najsnažniji socijalni sluh u tadašnjoj hrvatskoj književnosti. Senj je bio gradič zapuštěn, pa je to nekad ponosno uskočko gnijezdo sada bilo prepušteno samo sebi. Prosjake su i Kranjčevič i Novák ugledali najprije na senjskim ulicama. U Senju je bilo mnogo carinskih službenika koji su imali zabránu sklapanja braka dok su bili u službi pa je ta okolnost skrivila čitav niz dramatičnih ljubavnih storija s domačim djevojkama koje bi u sudaru s tradicionaliz-
-258 -
mom vrlo cesto moralno i ekonomski stradavale. Vjenceslav Novak pisac je s velikim vrijednosnim oscilacijama. On jest pisao s lakočom ali je bio žrtva brzine. Tako je gotovo sva njegova ranija produkcija nekom vrstom vježbališta. U romanu Pavao Segota napisanom 1888., slabú priču nije motivirao, u Nikoli Baretiču objavljenom 1896., nakon savršene ekspozicije, nervózni se junák bez ikakvoga razloga preobrati u vatrenog rodoljuba i pronade izgubljenu emocionálnu čvrstinu. Roman Pod Nehajem koji je objavio 1892., pisac dobro započinje i od početka uspješno prati sasvim različite sudbine několiko likova, ali je na kraju sve završio prebrzo i nepovezano. U svojemu najboljem romanu, Posljednjim Stipančičima, koji je objavljen 1899., iznimno precizno i s neobičnom elegancijom iznio je vrlo reálnu sliku propasti senjske patricijské obitelji. To je priča o ocu Anti Stipančiču, majci Valpurgi te njihovoj djeci, sinu Juri i kčeri Luciji koja je središnja figura knjige. Otac koji je sve nade polagao u sina, zapusti kčer i vlastitu ženu, zatim umře razočaran i uvede obitelj u posljednji čin propasti. Zlosretnu ljubavnu priču Lucijinu Novak je opisao briljantno i s otmjenošču, stvorivši najdirljiviji lik žene u tadašnjoj književnosti. Pad Lucijin, kojoj je i májka pothranjivala nade falsificirajuči joj ljubavna pisma koja je uzalud očekivala, središte je toga vrijednog i vrlo dramatičnoga obiteljskog romana koji je Novak oslobodio od anegdotike tako drage njegovim realizmu nesklonim suvremenicima. U Zagrebu je Nováka naj više privukao malogradanski sloj, teška sudbina poluinteligenata i sitnih činovnika koji su glumatali vážnost a zapravo živjeli poniženi i na rubu bijede. Novak je prepoznao svijet siromašnih i vječno gladnih studenata, on je u Zagrebu ugledao poraz radnika i činovnika, opisao ga je ali se nije upustio u ironiju kakvu je tom istom sloju poklonio Cehov jer je Novak do kraja zadržao paternalističku svijest i uvjerenje da ono što vidi nije devijacija nego nužno stanje. Zato se likovi Vjenceslava Nováka nikad ne opiru, več trpe beamterski zulům dok im pred očima oni najmanje sposobni i najmanje vrijedni dobivaju neku vrstu društvenih nagrada. Autor je u kratkim prozama dao vrlo preciznu dijagnozu poniženih i uvrijedenih slojeva hrvatskog društva. Glavni su motivi tih novela glad i siromaštvo. Najbolja je u tom krugu pripovijest Iz velegradskog podzemlja u koju bi mogao stati čitav program buduče socijalno angažirane književnosti. Hrvatska koju je Novak prikazao nije zemlja u kojoj je moguč kapitalistički uspjeh jer tu kad netko poput Tita Dorčiča, u istoimenom romanu, i ostvari ono za čime su i on i njegov otac hlepili, to još ne znáči da če dosegnuti i sreču. Roman Tito Dorčič koji je objavljen 1906., posljednji je piščev roman i izniman je u Novákovu opusu. To je roman s tezom koja je derivirana iz aktualnog darvinizma i nauka o determiniranosti čovjekova društvenog uspona. Junák toga romana postaje žrtvom eksperimentu pa kad i uspije u onomu što mu je namijenio otac ribar i kad postane činovnik, propast če jer svijet koji je stvorio njemu ne pripadá po nekoj dubljoj, navodno krvnoj i staleškoj, predesetiniranosti. Fiksiranost društva kako je vidi Novak bila je u potpunom neskladu s unutrašnjom gibljivošču toga istog svijeta. Bio je taj bolečivi Senjanin osobno žrtvom Khuenovih pritisaka, bio je jedan od zgaženih ljudi ali je u književnom djelu ipak smogao snage da fotografskom metodom zabilježi kontradiktornu hrvatsku stvarnost. Nije joj prišao kao moraliza-
-259 -
tor, njega je zanimala narativna lekcija o životu i on ju je spremno primio i drugima predao. Roman Dva svijeta koji je objavljen 1901. svojevrsna je Novákova autobiografija. Taj roman o životu umjetnika koji je nekom vrstom replike Gjalskijeva Radmiloviča, uz Posljednje Stipančiče najbolje je autorovo djelo. U toj se prozi vide sve vrline Novákova rukopisa i njegovo vrlo precizno poznavanje vlastitih granica. Ta knjiga o hrvatskom Mozartu Amadeju Zlataniču, koji na kraju završava u ludnici, priča je o jalu i podcjenjivanju kvalitete, to je knjiga o onima koji svojim talentom proizvode za druge ideále ali im sredina ubija vlastite. U Novakovim se knjigama prvi put jasnije razaznaju etički temelji buržoaskog društva u Hrvatskoj i njegova hinjena filantropija. Zlatanič je žrtva jer živi izmedu dva svijeta, kako i kaže pisac u naslovu, živi uvijek izmedu, živi razliku koja mu je postala jediná stvarnost. Paternalizam je u samom temelju zajednice što ju je Novak opisao. On je srž društva koje je odgajano da vjeruje kako je vladine činovnike oktroirao sam car u skladu s Božjim nalozima, i to zato da bi oni radili za opče dobro jer da ni svojih ni grupnih interesa nemajú. Tu naivnú ideju Novak nije kritizirao ali su njegovi opisi zariveni u laž društva duboko poput skalpela. Privatno bogatstvo u hrvatskom je društvu bilo shvačeno kao temelj etické prihvatljivosti. U Novakovim prozama opisuje se zato nepomična zajednica u koju se pojedinci integriraju jedino u skladu sa svojim čvrstim hijerarhijskim mjestom, dok mehanizmi političke prisile tu služe da bi uklonili konfliktnost izmedu interesnih grupa. To je zaledena slika u čijem je okviru svaki pojedinac uzapčen, ta je slika suprotstavljena ideji liberalnoga kapitalizma jer on afirmira vitalizam i zagovara promjenu. Hrvatsko društvo u razdoblju Khuenova vladarskog nasilja, onako kako ga je opisao Novak, nikad nije uspjelo iskazati svoj liberalizam. Pravaška kritičnost taj je liberalizam samo naslutila dok mu je Vjenceslav Novak, koji je bio nesklon proklamacijama i pamfletima, zabilježio skromne manifestacije. Premda nije pisac velikih riječi i uspaljenih fráza, Novak je konačno u praksi ostvario Kumičičeva načela realističkog ili, kako sam veli, naturalističkog romana. Više od drugih uspio je opisati Hrvatsku koja se borila za preživljavanje, ali koja se s hladnom samoživošču bogatila i prodávala tudinu za malo novca ili ugode. Nema u Novaka patriotske emfaze, nema u njegovoj proznoj antropologiji poraza mjesta za katoličku morálku. Njegova lekcija istine duboko je pesimistična, bez osječaja milosrda pusta da se stvari vide kakve jesu i da eventualno kriknu protiv sebe samih. Piščeva je optika radikalno materijalistička pa u njegovim likovima nema idealizma. Bio je slikar poraženih likova, dinamični opisivač atavistické nepokretnosti. U formi svojih próza Novak nije bio inovator jer njega je zanimao ustroj svijeta a ne ustroj knjige, njega je zanimala fiziologija života a ne psihologija likova. Doduše, njegove su priče ispričane brižljivo, sa znatnim osječajem za kompoziciju tako da je Novak, koji je inače bio profesor glazbene harmonije, pričao ne slijedeči kronologiju zbivanja nego se služio interpolacijama, povečavao prostor izmedu vremena o kojemu se pripovijedalo i vremena pripovjedačeva. U svojim najboljim romanima odustao je od velikih proznih fireski. Njegova stvarnost je pojedinac, i to osoba bez izrazitih svojstava, njegova stvarnost su osobe tihe i anonimne ali s velikom društvenom mukom na plečima. Večina Novakovih knjiga ni-
-260 -
je slučajno nazvaná po sasvim običnim ljudima, po njihovim imenima i prezimenima pa mu se romani zovu Pavao Segota, Mile Ratkovič, Nikola Baretič, Marko Finderlič, Tito Dorčič... Bio je zagovaratelj književne prirodnosti i u toj se operaciji nije služio proglasima. Opisao je vrijeme prvoga modernog siromaštva u Hrvatskoj. Njegovi prosjaci nisu znali i mogli biti junáci kao što je bio slučaj u Senoe. Oni su bili ljudi s dna, bez ikakve nade, ljudi koji su izgubili ljudskost. U vrijeme početka modernoga bankarstva i prvih industrijskih pothvata Vjenceslav Novak je na hrvatskoj margini ugledao one koji su dolazili da u društvu postanú nositelji budučih dogadaja. U njegovoj prozi nema mnogo srca ni zainteresiranosti za opisani svijet ali zato ima neke nepoznáte boli koju je taj pisac poput aureole postavio nad spektakl siromaštva kojemu je bio prvi hrvatski opisivač.
U književni život Janko je Leskovar ušao poput meteora novelom Misao na vječnost, 1891., au literarnoj areni djelovao je nekako po stráni, i to sljedečih petnaestak godina, sve do 1905. kada je u někomu práškom časopisu objavio lirski zapiš Kraljica zemlje, svoj posljednji književni tekst, ako ne računamo jedan autobiografski zapiš iz 1944. Povukao se kad je tek mogao dati najviše, a živio je još u izolaciji gotovo pola stolječa. Roden 1861. u selu Valentinovu, bio je suvremenik ne samo slomu Austrije nego je vidio i raspad prve Jugoslavije, kraj II. svjetskog rata, pa čak i jugoslavenski komunistickí raskid s Rusima 1948. Bio je jedan od rijetkih književnih fosila prve polovine stolječa, pisac šutljiv, povučen. Počeo je pisati kad i Gjalski, a daje htio, mogao je čitati poeziju Vesně Parun! Bio je glavni hrvatski zagovornik psihološke próze koja se intenzivno pojavila u razdoblju vladavine Khuena Hedervarvja i u kojoj su se prikazivali neodlučni i izgubljeni ljudi, jedinké koje se nisu snašle u niskostima vremena. Khuen nije vladao Hrvatskom krátko nego je tijekom dvaju desetlječa svoje strahovlade potkupio široki birokratski sloj, odrezao krila mladim narastaj ima, a kad je iz Hrvatske otišao, nije bio poražen nego je nakon 1903. za nagradu postao još i madžarski premijer. Leskovar je bio glasogovornik te izgubljene generacije mladih ljudi kojima je apatija postala stanje, ljudi koji su u pesimističkoj filozofiji i misticizmu tražili odgovor svojoj dezorijentiranosti. Bio je prvi prozaik hrvatskog esteticizma. Bio je vrlo talentiran ali nekoga večeg obrazovanja nije imao. Učitelj u malim zagorskim mjestima svoje društveno najzanimljivije razdoblje proveo je u Malom Táboru s grófom Kavanaghom koji mu je bio prototip u romanu Sjene Ijubavi iz 1898., u kojemu je zbog slobodnijeg tretiranja spolnosti doživio úředničku cenzuru u Matici hrvatskoj. To je priča o ljubavi Marcela Bušinskog, književnika i činovnika u ostavci, s osamnaestogodišnjom djevicom Ljerkom, ljubav koju pomuti fatálna grofica Helena, nekadašnja Marcelova ljubavnica. Da u romanu ima autobiografskih elemenata, dalo bi se zaključiti s obzirom na to da je književnik Bušinski přikázán kao čovjek koji ima neku nejasnú težinu na duši, koji je duboko zagledan u nepoznato, koji je tipični hrvatski dekadent, osamljenik poput večine likova Leskovarove novelistike. I u romanu Propali dvori, koji je dvije godine stariji, fabule gotovo da nema. Premda je u središtu radnje propast plemičke zagorske obitelji, u toj prozi nema društvene analize nego se pisac isključivo bavi Pavlom Petrovičem kojega su kritičari odmah prozvali Hamletem u fraku i geni-
-261 -
jem inercije. Petrovič ne može realizirati ljubavni odnos s Ljudmilom zbog straha od života i svoje vlastite nedefiniranosti. Poput svih Leskovarovih likova on je čovjek-zagonetka. Janko Leskovar u književnosti je blizak Oscaru Wildeu i njegovim dekadentnim junacima. U njegovim romanima, a još drastičnije u novelama, sječanje na neki bivši dogadaj pritíska likove i onemogučuje im jasnije djelovanje. Leskovar vjeruje da se sječanje ne može zamijeniti nekim novim sječanjem nego da u isti tren zajedno žive i sječanje na prošlost i junákovo osječanje sadašnjosti. Vrijeme Leskovarovih antijunaka zato ističe neovisno o njima samima i ne može se uspostaviti na način kako bi to čovjek možda želio, več se sječanje i prošlost u odnosu na jedinkú ponášajú nezavisno i bez obzira na volju. Ta spoznaja koja proizlazi iz Bergsonovih psiholoških spisa, a ima osnovu i u Freudovim istraživanjima, otvorila je u hrvatskoj književnosti veliki prostor iracionálnom. Ideja da sječanje na prošlost trajno postoji i da ga nije moguče poništiti, tvorbeni je princip Leskovarove novelistike koja je najbolji dio njegova književnog djela. Prva objavljena novela, Misao na vječnost, pokazuje več sklonost piščevu da prodře u psihologiju lika ali i da pokúša opisati ono što je nepredvidljivo u sječanju. Duro Martič koji je glavni lik te slávne novele, zatočenik je vlastite prošlosti jer je nekoč zaveo djevojku koja se zbog toga ubila. Ta spoznaja i njezin iracionálni sloj vode Martiča, inače misnog orguljaša, u ludilo. Srodan je i junák novele Bez doma koji je trgovački pútnik s neznámom plačicom, vječiti lutalica koji jednog dana u vlaku u slučajnom susretu s nekom ženom i njezinim djetetom osjeti toplinu i ljubav bližnjega, poljubi to dijete i oživi želju za domom. Ta spoznaja upali u njemu čežnju ali ga uskoro strovali u propast. Zanimljive su osobito posljednje rečenice Leskovarovih novela i romana koje su uvijek krátke i upečatljive, kao da su završni udarci nekoga tužnog koncerta. U noveli Misao na vječnost Duro je Martič poludio, u romanu Propáli dvori Pavao Petrovič nije išao u Celje, u Sjenama Ijubavi Bušinski je još te večeri otputovao u Italiju, a vječitog pútnika u priči Bez doma "badava su ustavljali, poludio je i počeo lutati bez cilja". Leskovarove próze bitno su autobiografične. Svi njegovi likovi su mladi ljudi koji su u nekom dijelu svojega života bili prenapregnuti a onda im se zbog nekoga tajanstvenog i ne sasvim jasnog razloga u stvarnost ušuljala tuga zbog onoga što se nekoč htjelo a nije moglo, što se nije znalo ili što se tajno doživjelo. Nitko se u svijetu Janka Leskovara nije uspio spasiti. Sve je u tom svijetu banalno, čak i kad se u jednom trenutku učinilo uzvišenim. Tipična je za ovoga pisca novela Poslije nesreče u koj oj se priča o ženinu grijehu koji niti mrtvo dijete u muževljevoj perspektivi ne može umanjiti. Pesimistična je ta ljubavna priča o čovjeku koji je pomislio da bračna čistoča rada etičku konzekvenciju i nije shvatio da joj je bračna čistoča tek posljedica. Leskovarova opsjednutost dekadentnim i njegov osječaj kako je književnost stvarnija od života temelj je njegovoj poetici. Od Oscara Wildea Leskovar je različit po tomu što se u njega esteticizam i dekadentizam pretvárajú u poraz, a ne u trijumf. Wildeov svijet nije poznavao toliko melankolije, ni toliko mračne nemoci koliko ju je Leskovar prepoznao u ugašenoj Hrvatskoj. Premda je maleno književno djelo bilo naoko potpuno odvojeno od biografije toga skromnog učitelja, čini se daje to bio samo privid. Janko Leskovar je u knjigama
-262-
analizirao dubine svojega duha, svoje memorije i svoje suvišnosti, a kad je osjetio da više nema što novoga napisati, povukao se iz javnog života. Bio je najbolji pisac malih formi u onodobnoj književnosti, svjestan svojih dosega i granica, pisac koji je najavio esteticizam mladih hrvatskih autora.
A esteticizam zajedno s artizmom bio je najvažnije obilježje európske književnosti s kraja 19. stolječa. Drukčije nije moglo biti niti u Hrvatskoj, gdje je sve više stváraná književnost kojoj su istine vanjskoga svijeta přestále biti glavnim poticajem. Glavni predmet te nove književnosti koju su sve češče nazivali modernistickom postala je ljepota koja je sama sebi bila svrhom. Ruku pod ruku s novim artizmom išao je dekadentizam kojemu je duhovnu hranu nudila spoznaj a kako modernom čovjeku, úmornom od banalnoga gradanskog života, nedostaju pravá morálna uporišta i kako on sve manje zna što poduzeti s tradicionalnim društvenim vrijednostima. Ljudi ovoga vremena osječali su da žive kraj epohe i zato su počeli pokazivati sve veče zanimanje za paranormalne pojave, čitali su pesimističnu filozofiju Schopenhauerovu, zanimali su se za nove spoznaje o psihi i simultanosti ljudskih sječanja. Opsjednuti samim sobom književnici su povjerovali da smisao života treba tražiti u vlastitoj nutrini, shvatili su da on nije jednom zavazda dan čovjeku i njegovim akcijama. Kartezijanstvo prethodnih epoha definitivno se poljuljalo koncem toga stolječa i ljudi su prestali vjerovati u ideju o svijetu koji je prazna pozomica na kojoj se ostvaruje pojedinačna čovjekova punina, koja svojim individulnim postojanjem ispunjava prazninu svijeta i da je joj smisao. Novo doba htjelo je vjerovati da praznina svijeta ne postoji samo oko nas nego daje još presudnije smještena u nama, da se nalazi u nutrini naše duše i daje zato bitan zadatak književnosti, ali i drugih umjetnosti, da na pozornicu svijeta iznese ljudsku nutrinu, da probudi i bilježe njezinu iracionalnost, da joj fiksira nedefiniranost i nedovršenost. Sve samo ne svakidašnjica geslo je nove književnosti koja je osječala da je bivši književni svijet prenapučen tričarijama, da su ga opteretile emocije bez pokriča, bezrazložne sentimentálne avanture i potonuli ideali. Književnicima je ideál postala neizrecivost nutrine. Šmátralo se da se zbog nje isplati prekapati po vlastitoj i tudoj psihi, vjerovalo se da je ta potraga put prema ljepoti koja je ljudima odjednom postala važnijom od istine.
Ivo Vojnovič prvi je postrepublički Dubrovčanin koji je úpravo esteticizmom ozbiljno ušao u samo središte nacionálne književnosti. Taj, samoproglašeni conte, rodio se u Dubrovniku 1857. gdje je obitelj Vojnovičevih živjela, a samo godinu dana po Ivovu rodenju oni su se zbog očeva odvjetničkog i profesorskog posla preselili najprije u Split a onda u Zagreb. Premda u Dubrovniku nije živio dulje vrijeme, taj je grad bitno formirao piščev duhovni habitus. Ivo Vojnovič, kojemu su majčini přeci bili Talijani a očevi Srbi iz Uzica, hrvatskom je teatru, nakon dugih desetlječa zástoja, ponudio několiko izvornih i vrlo kvalitetnih drama. Nježni i s majkom bolesno povezani Ivo Vojnovič, hrvatska je inačica Oscara Wildea, ali njegov javno ocitováni artizam i dandizam ima bitnih podudarnosti i s Gabrieleom D'Annunziom, s kojim je dijelio politički ali i književni egzibicionizam. S Talijanom je Vojnovič dijelio strastvenu želju za javnim odobravanjem, kao i naviku da na javnim čitanjima zavodi ženskú i mušku publiku ugod-
-263 -
nim glasom i dekadentnim stasom. Čitavog života Vojnovič je muku mučio s manjkom príhoda jer biti galantan nije nikad od činovničke plače u Hrvatskoj bilo moguče. Pisac je bio žrtva vlastitih želja za raskoši. Bio je državni činovnik i potucao se službama po hrvatskoj provinciji od Križevaca do Bjelovara, od Zadra do Dubrovnika i Supetra na Braču gdje je bio kotarski predstojnik, ali je 1907. otpušten zbog neodgovornosti nakon neke neugodne pronevjere. U Zagrebu je pred rat dobio posao dramaturga u Hrvatskom národnom kazalištu i sve se više priklanjao političkoj ideji o ujedinjenju Južnih Slavena, zbog koje je za vrijeme rata bio austrijski internirac. U tom se ozračju dogodilo daje 1917. pozván da se sa scene obráti publici, i to usred zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazalištu, kada je Habsburzima citirao samog sebe i u čudu se i u ono vrijeme hrabro zapitao kako to da ih vrag još uvijek nije odnio. Nakon rata, inače plašljivi Vojnovič bio je slavljen zbog političke odvážnosti! Živio je neko vrijeme u Nici, a zatim nakon 1922. u dosta siromašnim prilikama stanuje u jednomu skromnom dubrovačkom hotelu. Posljednjih godina života, kad je več bio potpuno slijep, otišao je u Beograd, gdje se neuspješno liječio do smrti 1929. Početak i kraj Vojnovičeva javnog života obilježila su dva veliká književnika. U literaturu ga je uveo August Senoa koji mu je u Viencu 1880. objavio pripovijetku Geranium, a na drugi svijet ga je uz samrtnu postelju otpratio Ivo Andrič, kasniji nobelovac, koji mu je bio duhovna utjeha u posljednjim mjesecima. Vojnovič je u književnost ušao kao prozaik i u svojim najboljim pričama, kao i u krátkom romanu Ksanta, svjesno je slabio fabulu a pripovijedanje temeljio na psihološkim i simboličkim elementima. U Geraniumu, tom cvijetu bez mirisa, ispričao je Vojnovič, imitirajuči Flaubertovu priču Un coeur simple, život Dubrovkinje Mare koja se zbog nesretne ljubavi odriče vlastitog života a poslije se nesebično brine i o djetetu voljenog čovjeka. Sve su Vojnovičeve priče vrlo sentimentálne i u njima izlaže pisac poetiku artizma, zagovarajuči tezu daje umjetnost posvěcena težnja čovjekova da se uz njezinu pomoč odvoji od potresa života i od nedača ljubavi. Vojnovičeve pripovijesti u svojemu središtu nose čudan muškarački strah od žena i ne uvijek kontroliranu nemoc koju je taj nikad realizirani muškarac osječao pred ženstvom. U romanu Ksanta Vojnovič je razradio temu prokleté krvi i ispisao dostojan hommage starijemu dubrovačkom prozaiku Matu Vodopiču, svojemu književnom učitelju i dubrovačkom biskupu. Vodopič je instinktivno, ali i diletantski, u romanu Tužná Jele 1868. naslutio naturalizam i njegove simboličke ponore. Vojnovič nije bio pisac dugih proznih formi; njegov je bio dramski talent i kad je jednom osjetio slast pozornice, više ju nikada nije napustio. Ona je najviše odgovarala njegovoj glamuroznoj naravi. Zato mu i malena zbirka Lapadskih soneta koji su napisani 1892. čini neku vrstu dramske code, svojevrsnoga lirskog dodatka njegovoj Dubrovačkoj trilogiji. Lapadski soneti su pjesme umiranja i propasti, poezija boli koja je obasjana secesijskim žutilom i koja na vrlo uvjerljiv náčin plače nad vremenom kad je: "Kněz još vlaďo." Ima nešto svečano u tom lirskom rekvijemu koji je povezan s mitskim prostorom Lapada i grobljem na kojemu su sahranjivani posljednji predstavnici dubrovačke vlastele. Stanovnici miholjskih grobova nisu se htjeli prilagoditi novom vremenu pa su njihove obitelji radije odumirale nego što bi
-264-
svoju krv pomiješale s novim naraštajima obogačenih gradana. Groblje na Mihajlu glavni je Vojnovičev mitološki rekvizit, Panteon navodno veliké a zapravo provincijske dubrovačke odluke o samouništenju. Vojnovič je u jednom od Lapadskih soneta svoj rodni grad usporedio s Isusom Kristom, nazvao ga je raspetim grádom i namijenio mu bijeg, plovidbu i potragu za nekom novom hridi, kako bi nanjoj, još jednom, zasnovao svoju slobodu. Vojnoviču je Dubrovnik bio simbol, a ne povijesna činjenica, on mu je bio májka i umjetnost, on mu je bio najvažniji razlog postojanja ali i poticaj unutrašnje boli. Premda je bio vrlo patetičan pisac, i s visoko razvijenim osječajem za deklamaciju, Vojnovič je u svojim najboljim dramama tu osobinu uspio znatno zatomiti. Njegov prvi dramski tekst o Cvijeti Zuzorič, enigmatičnoj i šutljivoj dubrovačkoj renesansnoj ljepotici, nije nikad pronaden ali mu je zato salonska konverzacijska drama Psyche 1888. nagradena a 1890. izvedena u Zagrebu sa znatnim snobovskim odobravanjem. Publika je tu salonsku drámu s lakočom primila jer je srodne tekstove za zagrebačko glumište nešto prije Vojno vičeve Psyche pisao Julije Rorauer, zagrebački madžaronski rektor i učeni imitátor bečkih i pariških banalnih gradanskih melodrama. Na sceni Vojnovič je prikazao kozmopolitsku ljubavnu storiju o zavodljivoj Olgi, unuci grofice Voronske i ljubavnici slikara Vladimira Branievskog, koja u zagrljaj voljenog čovjeka dospije tek nakon iskonstruiranih muka s vlastim tijelom i dušom, nevinošču i naivnošču. Cini se da je u Psychi Vojnovič nešto uzeo i iz svojega vlastitog ljubavnog života što se može razabrati po tomu što je, govoreči na grobu glumice i svoje platónske ljubavi Ljerke Sram, nazvao nju svojom Psychom. Najuspješnija pojedinačna Vojnovičeva drama njegov je Ekvinocij, izveden 1895. u godini otvaranja nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta i koji je nacionálnom glumištu nakon dugih desetlječa vratio slast európske istodobnosti. U Ekvinociju, koji ima dosta srodnosti s Ibsenovim Sablastima, májka se nalazi u središtu zbivanja. Dogadanja su smještena uglavnom izvan vidljivog prostora scéne a klimaks je simbolički prikazan u ekvinocijalnoj oluji kojom je najavljen krvavi rasplet. Vojnovičeva se drama bavila starim grijesima, naplatom prošlosti koja je poznata samo protagonistima i koja je neiskazana i tišti dramski prostor i nutrinu svih koji u njega stupe. Ekvinocij je drama májke Jele koju je jednom zaveo Dubrovčanin Niko, a koji se u prvoj sceni dráme privremeno vrača iz Amerike. U Dubrovniku on nagovara siromašne mladiče da bi se s njime, brodom ironičnog imena Sloboda, otputili u Ameriku gdje se on več obogatio a gdje če oni, što im on taji, biti izloženi najtežim životnim nedačama. Niko bi se želio u Dubrovniku i oženiti pa se zagleda u neku djevojku koja se inače obečala njegovu i Jelinom sinu Ivu, koj ega on nikad nije priznao i koj ega i ne poznaj e. Ta vrlo angažirana drama odudara od piščeva prije poznatog artizma i s obzirom na svoju dramaturgiju jedan je od uspješnijih primjeraka tadašnjega europskoga simbolističkog teatra. To je drama koja precizno spája naturálni prikaz sa simboličkom slikovnošču, socijalnu intenciju s psihološkom razradenošču. Vojnovič je Ekvinocijem na scénu vratio autentičnost svakidašnjeg jezika, a kroz radnju savršeno je stopio unutarnja previranja protagonista s nekontroliranim prodorima stvarnih dogadaja, isprepleo prošlost pojedinaca sa sadašnjošču kolektiva, njihovo sječanje sa slutnja-
-265 -
ma budúcnosti. Još slavnije od Ekvinocija tri su Vojnovičeve jednočinke, Allons Enfants, Suton i Na taraci, koje objedinjuje zajednički naslov Dubrovačka trilogija i koje su objavljene 1902. a zajednički izvedene godinu dana potom na sceni zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta. Prvi stavak trilogije smješten je u kuču vlastelina Orsata gdje se na dan ulaska Francúza i ukidanja dubrovačke slobode 27. svibnja 1806. okupila politička elita Dubrovníka, pa i sam knez, kojega patetični kučevlasnik moli da se ne prikloni pučanima i da svi zajedno bijegom iz grada spase slobodu. Uz dominantnú pratnju Marseljeze Vojnovič je u prvom dijelu svoje trilogije napisao prvu pravú hrvatsku političku drámu koja je više drama parlamentarizma a manje tiranizma. Suton, drugi dio trilogije, dramaturški je najuspješniji i radnja mu se dogada 26 godina kasnije u kuči Mare Beneše koja s kčerima živi u oskudnosti ali ponosno. Najmlada kči Pavle, koja voli kapetana Luja pučanina, guši svoju strast i odlazi kao tisuče njezinih ženskih predáka u samostan da ne bi iznevjerila logiku vlastitoga plemičkog gnijezda i njegove krvne čistoče. Suton je malena ali savršeno složena struktura, jedna od najsjetnijih hrvatskih drama. Razigraniji i kontrastniji dio Dubrovačke trilogije jest zaključna aktovka koja se zbiva na taraci jednoga plemičkog gruškoga ljetnikovca u kojemu posljednji odvjetak porodice Menčetiča diktira mjesnom paroku knjigu o propasti vlastele. Na kraju dráme Lukša Menčetič, malo prije nego što izgovori historijsku repliku "Homo spat", shvati da mu je kmet Vuko zapravo izvanbračni sin koji toga, naravno, uopče nije svjestan. U drámu su vrlo uspješno uključeni prizori ispraznog i veselog društva koje u jednom trenutku oživi ali i banalizira sutonsku atmosféru ljetnikovca. Premda u trilogiji ima nešto deklamatorno, ona u razvitku hrvatske povij esne dráme konačno prekida tradiciju scenskih plakáta kakvi su se pisali od Demetrove Teute. Lažni mit dubrovačke slobode i konzervatívna aristokracija koju se u drami prikazuje kao nositelja slobode nisu smetnja da se Vojnovičeva drama i protiv izričite piščeve namjere pretvorí u razoran prikaz skidanja konzervatívne maske s dubrovačke povij esti. Vojnovičeva Dubrovačka trilogija je drama koja učas iz lirskog spuzne u epsko, a onda iz patetike u vrlo ekonomičan scenski govor. Sve što je Vojnovič poslije napisao za teatar bio je nazadak. Dvije njegove dráme s tematikom iz srbijanske ratne mitologije, Smrt májke Jugoviča iz 1907. i Lazarovo vaskrsenje iz 1913., kazališni su promašaji. Prva je drama pobudila kritike srbijanskih nacionalista kojima se nije svidalo Vojnovičevo mijenjanje mitskih zbivanja, a druga je ostala zbrčkani scenski pamflet o balkanskoj matrix. Neuspjeh je bio i dekadentni piščev povratak kozmoplitskoj tematici u salonskom škercu Gospodi sa suncokretom, koja se pojavila pred sam rat i ostala bez konteksta. U posljednjem desetiječu života Vojnovič se znatno približio nekim dramskim iskustvima Luigija Pirandella pa je njegova Maškara ta i spod kuplja s lomljenjem stvarnoga i scenskog identiteta zapravo poetski oproštaj piščev s dubrovačkom tematikom, mrtvačka drama o bolesnoj djevojci i samo za nju priredenoj potkrovnoj maškarati. Prolog nenapisane dráme koji je objavljen u godini piščeve smrti konglomerát je modernizma koji Vojnovič do kraja nikad nije svladao. U drami je autorská figura razbijena u dvojnu osobu, Ti i Ja, a dramatizira se vrlo zanimljiva životná priča lažne ruské princeze Tarakanove koja je
-266-
prispjela u Dubrovník s grupom avanturista potkraj 18. stolječa. Vojnovič je toj svojoj posljednjoj važnoj drami, kako je poznato po zapisima očevidaca, osigurao dojmljivu praizvedbu kad joj je tekst jedné noči sam čitao u ruševinama dvorca Skočibuha u Dubrovníku. Bio je taj piščev književni testament dostojanstven i snažan, jer se dogodio u ruševinama svijeta kojemu je Vojnovič bio posljednji laudator. Politickí slovinac i dandy, on je u svoj emu književnom djelu kao i u životu, stvorio čudesnú mješavinu modernoga i tradicionalnog, izvomog talenta i učenosti, kompleksa i drskosti, republikanskoga i aristokratskog, gradanski nesigurnog i politickí hrabrog. Bio je tvorac najboljih hrvatskih modernih drama.
Ivo Cipiko, potomak slávne trogirske plemičke obitelji Cippico u kojoj se rodio onaj Koriolan koji je napisao knjigu o azijskim ratovima, odgojen je u kuči u kojoj je u XVII. stolječu pronaden prozni fragment Trimalhionove gozbe iz izgubljenoga Petronijeva romana Satirikon. Roden 1867., Cipiko se najprije školovao na franjevačkoj gimnaziji u Sinju, potom u Splitu, a šumarstvo je učio u Križevcima. Službovao je po dalmatinskim gradovima, a za vrijeme balkanskih ratova bio je novinski dopisnik iz Sarajeva, Kumanova i Skopja; početak Prvoga svjetskog rata dočekao je u Carigradu. Tada je uzeo srpsko državljanstvo pa je u domovini proglašen veleizdajnikom. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Cipiko je izvještavao za srbijanske novine iz Grčke, poslije iz Italije i Francuske, a kad je osnovaná Kraljevina Jugoslavia, ovaj trogirski patricij radio je u Beogradu kao inspektor u Ministarstvu šuma. Predosječajuči smrt, vratio se u rodni Kaštel Novi, gdje je umro 1923. Središnji dio Cipikova opusa nastajao je za vrijeme službovanja u dalmatinskim gradovima, u doba kad je cesto mijenjao boravišta i živio čas na Braču i Hvaru, čas u Makarskoj i Kotoru, Kninu i Vrlici. Prvu zbirku pripovijedaka Prímorské duše objavio je 1899. i bio pozdravljen kao vrijedna prinova socijalne literature i tadašnjeg naturalizma. Najvažnija Cipikova knjiga je roman Pauci, objavljen 1909., u kojemu se priča život Rade Smiljaniča, čovjeka nemočnog i nezaštičenoga, vječitog dužnika, žrtve pauka, što če reči beščutne gospode koja parazitski žive od tudega rada. Smiljanič je žrtva biološke borbe na kojoj prema Cipiku počiva moderno društvo i životinjska sukobljenost biološki determiniranih jedinkí. Toj agresivnoj civilizaciji Cipiko bi htio suprotstaviti panteistickí doživljaj čovjekove sukladnosti s prirodom i sa svijetom. Naturalist s osječajnošču Jean-Jacquesa Rousseaua, pisac strašne próze, Cipiko u svojemu prvom romanu Za kruhom, objavljenim 1904., propovijeda povratak u zavičaj, na more. Glavni lik toga romana student Ivo Polič piščev je alter ego, čovjek melankoličan i čeznutljiv, ali s dobrim razumijevanjem za teške društvene okolnosti tadašnje dalmatinske provincije, za nevolje njezinih obespravljenih težaka. Nakon što je optirao za srpsko podanstvo, kako se tada državljanstvo zvalo, Cipiko je prestao objavljivati fikcionalnu prózu pa su njegove kasnije knjige, Utisci iz rata, Iz ratnih dana i Iz solunskih borbi memoarskog i autobiografskoga karaktera ili su publicistická svjedočenja o ratu u kojemu je sudjelovao kao dopisnik. Cipiko je inzistirao da ga šmátrajú isključivo srpskim a ne hrvatskim piscem i njegovu odluku treba poštovati, ali to je jednom uzviknuo: "Zanesoh se i postadoh Srbinom!", ipak ne znači daje s političkim zanosom prenio u srpsku književnost i cjelinu svo-
-267 -
jega opusa i identiteta. Književno djelo Čipikovo je u svojim najhitnijim stranicama nastajalo u Hrvatskoj, bilo je inspirirano hrvatskim narodnim životom i znatno se oslanjalo na iskustva tadašnjih domačih naturalističkih prozaika. More je bila konstanta svih Cipikovih próza, ono je živo biče u kojemu po ovom Dalmatincu pulsira "vasiona". Cipiku more svojom neizrecivošču odreduje bizarne i na zovu krvi zasnovane postupke likova. U jednoj od piščevih priča neka žena, kojoj je ime bilo Antica, kad uspije pobječi od neželjenog braka, odlúči da če sama živjeti na škoju, da če slušati jedino zov vlastitog tijela i da če se podavati mornarima namjernicima. Tim momarima Antica rada djecu koju čim odrastu šalje u svijet "baš kao lastavice", da upravo oni koji su plodovi slobodne ljubavi svjedoče o duhovnoj slobodi njihove májke. Cipiko je dobar opisivač nagonskog života, prozaik blizak talijanskom verizmu, pisac panteistické osječajnosti koja ima mnogih dodira s ondašnjim europskim modernizmom. Vinkovčanin Ivan Kozarac, roden 1885., živio je prekratko da bi u potpunosti razvio svoj neobičan prozni talent. Rano se razbolio od tuberkulóze, napustio školovanje, ali ga bolesnog nisu oslobodili vojne službe pa kad se iz nje vratio 1909., nije dugo živio nego je več najesen sljedeče godine umro u dvadeset petoj godini. Stigao je za života objaviti jedino knjigu pripovijedaka Slavonska krv, 1906., a po smrti su mu 1911. tiskané tri knjige iz ostavštine, i to Izabrane pripovjetke, Pjesme i roman Duka Begovič koji je još 1909. objavljivan u nastavcima u Ilustrovanom obzoru. Taj je roman najbolje što je ovaj prerano utrnuli talent napisao, to je knjiga u kojoj je ovaj životni nemočnik inaugurirao jednu od najvitalnijih književnih figura onoga vremena, fiksirajuči u literaturi opče mjesto slavonskoga mentaliteta i njegova vitalizma. Duka Begovič za razliku od svoje kalkulantske ali bogate sredine, za razliku od njezina ekonomiziranja osječaj ima, za razliku od latentnog licemjerja svojih suseljana, vlastiti život živi kao erupciju strasti. On zagovora istinu pod svaku cijenu, tražeči užitke u svemu što ga okružuje i afirmirajuči tjelesnost kao najpotpuniji dodir s neizrecivim. Kozarac je pisac skladnih rečenica u kojima prepleče ritmove svakidašnjice s karnevalskim stanjima u kojima se njegov strasni protagonist trajno nalazi. Jezik piščev pulsira zajedno s dušom Duke Begoviča, nesputan je kao i taj slavonski bekrija pa u sebe integrira ne samo slavonske lokalizme nego još obiluje tudicama i onomatopejskim sintagmama. Kozarac osluškuje jezik svakidašnjice pa njegovoj neobuzdanosti stvára paralelni svijet u slobodnoj kompoziciji svojega romana, u njegovoj namjernoj fŕagmentarnosti i čestim digresijama. Ivan Kozarac, prerano umrtvljeni kapital hrvatske književnosti, s Dukom Begovičem stekao je glas tvorca jednoga od boljih modernističkih romana. I poduzimljiv duh Milana Ogrizoviča takoder je brzo sagorio. Od piščeva opsežnog rada najbolje je upamčena nekoč populárna i politički aluzivna drama Hasanaginica, kao i niz dobro obavljenih teatroloških poslova vidljivih u temeljnim priručnicima o zagrebačkomu Hrvatskom národnom kazalištu, Pedeset godina hrvatskog kázali š ta, 1910., i Hrvatska opera, 1920. Taj dramatičar i energični kazališni dramaturg, roden u Senju 1877., doktorirao je klasičnu filologiju. Za vrijeme svjetskoga rata premda nacionalist i zastupnik Hrvatske stránke pravá, kad se našao u Srbiji pristao je on-
-268 -
dje uredivati, usred tadašnjega neprijateljskog tábora, Beogradske novine. Paradoksalan Ogrizovičev karakter prolazio je u životu kroz brojne afere pa mu je ta beogradska epizoda samo jedna u nizu. Bio je u vrlo bliskim kontaktima s najvažnijim piscima svojega doba, a u prvim fazama rada cesto je dolazio u sukob s cenzurom, i to najviše zbog sadržaja svojih ranih satiričkih drama Trgovina ideja i Nova trgovina ideja, koje su izvedene 1901. i 1902. Naturalistickú dramu Prokletstvo, koju je 1906. napisao zajedno s Andrijom Milčinovičem, zabránila je habsburská cenzura a autora su u javnosti beskrupulozno progonili te se morao javno opravdavati kako u drami, kad je govorio o potrebi pomirenja dojučerašnjih neprijatelja, nikako nije mislio na Južne Slavené i da nije aludirao na potrebu njihove zajedničke borbe protiv bečkih gospodara. Ogrizovičeva Hasanaginica izvedena je na središnjoj hrvatskoj kazališnoj sceni 1909., úpravo u vrijeme kad su vodeči hrvatski političari na čelu sa Stjepanom Radičem zagovarali živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ogrizovičeva drama napisana je u duhu tada još uvijek popularnih neoromantičnih naracija i vrlo popularnih Rostandovih drama. Autor u Hasanaginici uspješno kombinira prózu i stih, a plemenitu duhovnost ostavljene žene suprotstavlja vitálnom i pučkom Hasanagi. Hasanaginica je 1909. doživljena kao izravni politički plakat i književna podrška aneksiji Bosne koja je bila provedena godinu dana prije. Ogrizovič se poslije okušao u drugim dramatizacijama epskih i povijesnih predložaka ali s njima nije imao uspjeha tako da mu je od poznijih tekstova najbolja ekspresionistička dramatizacija ljubavnog trokuta, snovidenje u tri slike naslovljeno Objavljenje. Taj tekst iz 1917. svojim biblijskim parafrazama posve je u duhu tadašnjeg ekspresionizma i blizak je dramskim pokusima rano preminulog Frana Galoviča, koji je s Ogrizovičem inače bio u bliskom prijateljstvu. Nakon Prvoga svjetskog rata Ogrizovič se bez večeg uspjeha okušavao u history skim dramatizacijama o životu glazbenika Vatroslava Lisinskog, te o pogubljenju Zrinskoga i Frankopana, a 1921. izveden mu je silovit i ekspresionističkom poetikom inspiriran tekst Vučina. Umro je 1923. godine ne zaokruživši raznovrsni ali ne i sistematično ostvareni dramski opus. To daje pred sam Prvi svjetski rat pravim hitom na zagrebačkim scenama i u društvenim salonima bio orijentalizam Ogrizovičeve Hasanaginice bilo je u vremenima neposredno nakon aneksije Bosne i Hercegovine sasvim prirodno. U isto doba živio je u Zagrebu i Bosanac Musa Cazim Catič, značajan orijentalist i bohem, pjesnik i prevoditelj s turskog i arapskog, Matošev kavanski drug. Pred sam rat Catič je za jednoga mostarskog izdavača preveo desetak knjiga s turskog i arapskog, a umro je u prvoj godini rata u Tešnju navršivši tek trideset šestu godinu. Catič je proživio nemiran život, cesto je putovao i mijenjao boravišta. Studirao je pravo u Zagrebu, a najbolje što je napisao jesu ljubavne pjesme iz ciklusa O ženi.
Vezu s prethodnim romantizmom európska književnost toga doba nikad nije drastično prekinula. Neoromantičnost ostala je u njoj modom, a ona je u Hrvatskoj imala mnogo zagovornika, najprije u papirnatom Franji Markoviču, a nije od neoromantičnosti bio udaljen ni Vojnovičev simbolizam. Novi dekadentni stil prihvačao je romantičnost kao stanje duše ali nikako nije prihvačao romantičarski ideal harmonije. Novom stilu nije stalo da u književnim djelima sačuva rav-
-269-
notežu izmedu dijelova i cjeline pa da ona budu slika društvene i osobne idile. Dolazilo je doba dezintegracija, vrijeme u kojemu su se detalji prenaglašavali, u kojemu se jedinkú razlagalo na atome i elektrone. Nova poezija opisivala je svijet kao da i ne postoji u stvarnosti nego kao da ga se još jedino može vidjeti u odrazu dvostrukog ogledala. U vrijeme novoga manirizma i nove minucioznosti lirika je opisivala unutrašnja stanja kao da su ona piščevi, a još češče, kao da su kolektívni snovi. Ono što je bilo stvořeno u engleskom prerafaelitskom pokretu ili što je napisano u lirici francuskih parnasovaca, u kod hrvatskoga pjesničkog jezika najbolje je u stihovima prenio Vladimir Vidrič. Jezik je bio u središtu Vidričeve poezije. Pisac se osječao božanskim tvorcem ljepote koji nikako ne pristaje na ulogu svjedoka ili salonskog zabavljača. Bila je Vidričeva lirika platonistička jer je povjerovala da ona postoji sama po sebi, da nije surogat stvarnosti nego njezin ravnopravni dio. Vidrič preslikava u svojim pjesmama slike iz tudih ogledala jer vjeruje da su laž i kopija uvjerljiviji od takozvanih istina. Zbog toga bio je pjesnik egzotike koja se za njega samo prividno nalazila u udaljenim zemljama ili u dalekoj prošlosti. On je egzotiku našao u jeziku s kojim je vjerovao da može oslikati unutrašnja stanja duše a da o tim stanjima nikad izravno ili sentimentalno ne kaže ništa. Rodio se Vladimir Vidrič u Zagrebu 1875. i tu je završio klasičnu gimnaziju, a onda je pravo studirao u Pragu. Kad se vratio u Zagreb da nastavi studij, našao se u samom središtu dogadaja koji če bitno promijeniti tadašnje društvene odnose i najaviti nastup mlade generacije. Vidrič je 1895., noseči nacionálni barjak, predvodio velikú grupu srednjoškolaca i studenata koji su naočigled Franji Josipu I., caru i kralju, a za vrijeme svečanog otvaranja zgrade novoga kazališta, javno spálili madžarsku zástavu protestirajuči time i protiv bana Khuena osobno ali i protiv bestidnoga kulturnog i društvenog položaja u kojemu se Hrvatska našla. Khuen če se nakon tog dogadaja na banskoj stolici održati još osam godina ali one če mu, nakon u pepeo pretvorene madžarske zástave, biti teške jer više nikada neče do kraja moči sanirati posljedice prethodne brutálne kolonizacije Hrvatske. Svi aktívni sudionici paljenja zástave uhapšeni su i osudeni, a onda prisiljeni napustiti domovinu i otiči studirati u Prag ili Beč. Kao rakova djeca razmilio se tada svijetom jedan tek osviješteni hrvatski narastaj koji če u sljedečim godinama zakivati posljednje čavle u mrtvački kovčeg Habsburské Monarhije koja se sve teže snalazila s nacionalnim pluralizmom na čij im je temeljima bila stvorená. Pjesnik Vidrič nakon izdržane zatvorske kázne nastavio je školovanje, pa kako je bio obdařen fotografskim pamčenjem, pravo je apsolvirao u Beču kad su mu bile samo 22 godine. Vrátivši se u Zagreb, mladi je Vidrič položio s lakočom vrlo težak doktorski ispit 1903. i potpuno se posvetio odvjetničkoj praksi. Financijskih problema nikad nije imao jer je naslijedio dosta rodbinskog bogatstva a i sam je dovoljno zaradivao. Nažalost, u njega su se znaci nasljedne paranoje počeli nazirati več u vrijeme doktorata pa je več 1908. umro u Stenjevcu potpuno pomračena uma. Još za piščeva života stvorená je legenda o njegovu stvaralačkom nadahnuču i lakoči s kojom je, improvizirajuči na javnim mjestima, stvarao svoje pjesme. Ta legenda nije bila istinita nego je jediná istina daje Vidrič naporno rádio na svojem inače nevelikú pjesničkom opusu i daje svo-
-270 -
je pjesme redigirao s velikom upomošču i akribijom. Vjerovalo se, naime, da pjesnik svojih pjesama nije uopče pisao nego da ih je deklamirao. Napisao je on jednu knjižicu od četrdesetak pjesama, i to je sve što je ostavio potomstvu. Nisu poznati neki njegovi programatski članci, neki esej ili umjetnički zapiš. Iz pjesnikove biografije poznato je da bi se pred prijateljima pojavljivao s več napola gotovim pjesmama koje bi onda izrecitirao, glumeči da ih stvára u tom trenutku. Vršnjaci nisu znali da pjesnik pred njima skriva svoju muku nego su vjerovali dataj, inače vrlo obrazováni i akutno inteligentní, čovjek stvara poeziju pred njihovim očima. Pjesnik klasičnih motiva ponašao se kao da je grčki polubog koji sudjeluje na anakreontskoj seansi, govori poeziju uz vino i javno odobravanje. Svoje stihove objavio je u knjizi Pjesme, 1907., u kojoj je dvadeset i pet pjesama, a sačuvano ih je još desetak izvan te zbirke. Vidričevom slikarskom poezijom dominira prezent, što je tim više zanimljivo kada se zna da se svijet tih pjesama najčešče smjestio u prošlim ili dávno prošlim vremenima. Úpravo prezent u iskazu daje Vidričevim pjesmama, koje pjevaju o prošlosti, još veču izražajnu snagu. Vidričev lirski svijet posjeduje klasičnu čistoču, u njemu sve kao daje preslikano iz nekog sna, osunčani prostori tu su snažno kontrastirani onim zamračením i sjenovitim. Sve što svijetli u Vidričevim pjesmama učas se pretvorí u neku slutnju, u tamni grč na nečijem licu, tugu koja nema motiva ali koja izvomo pritišče svijetao svijet ovih pjesama. U toga pjesnika svakim stihom svjetlost postaje ljudsko tijelo koje se ima doživjeti kao nezavršeni detalj neke opče slike. Jer tek kad su osvijetljeni, Vidričevi muškarci i žene zadobivaju klasicistickí volumen i tek im se tada u slučajnim drhtajima i pokretima raspoznaje bolna ljudskost. Nema u Vidriča mnogo usporedbi, njemu na svijetu ništa ne sliči ničem. On u pjesmi stvara neponovljivi prostor, neponovljive ljude i ambijente i ne može i neče ni sa čim usporedivati. Vidrič je pjesnik boja, pjesnik likovnih senzacija koje kao da su mu važnije od riječi. Dok kreira svoj pjesnički svijet, Vidrič ne inzistira na njegovoj stvarnosti nego prije svega pokušava sagledati povod okamenjenom trenutku, opisanomu někom dogadaju ili někom nemiru. Slike nisu izvori njegovih pjesama nego su im posljednji efekti, one ostaju nakon zvuka i nakon svjetlosti koja je prizore osvijetlila. Vidrič je napisao malo pjesama, ali veči njihov dio ima antologijsku vrijednost. U njegovim stihovima mnogo se pjeva o odnosu pjesnika i njegovih pjesama, pjesnika i svijeta. U pjesmi Na oblaku on divinizira pjesnikovo postojanje jer ga smatra posrednikom izmedu slobode koja vláda na nebesima i prolaznosti svih stvari koja opterečuje svakidašnjicu. Bio je zanimljiv opisivač krajolika. Njegova dva Pejsaža ili pjesma Pompejanska sličica idu u red najboljih hrvatskih pjesničkih opisa prírode i teško ih je uvesti u neki od tadašnjih poetskih smjerova. Oni nisu, naime, ni simbolistički, a teško ih je nazvati impresionističkima. Njihov realizam nije od svijeta nego je iz sna. Poticaj svojim pjesmama Vidrič kao daje ugledao u snu i njegovi su opisi prírode kopije stvarnosti, njezini duševni odrazi. Največem dijelu Vidričevih pjesama tema je uzeta iz starine koja je nekad egipatska ali i antická, nekad biblijska ali i folklórna. U večini tih pjesama někom čudnom intimističkom firazom pjesnik čitatelja uvlači u oslikani svijet, trudi se da ga emocionalno priblíži. Vidrič nije pjesnik izravnih poruka pa njegove pjesme Perun, Ex Pan-
-271 -
nonia ili Elije Glauko treba čitati kao da su opisi slika složenin na modernističkoj bečkoj izložbi. U pjesmama najčešče govori o askezi i o strasti, govori o obijesti i o sputanosti, o nasilju nad ženom i o smrti, govori o temama koje su stolječima bile središnje teme književnosti. Vidrič je pjesnik koji nije tematski nov ali koji unutar naoko banalnih tema, i to u samo několiko strofa, nekad i u samo jednoj slici, uspije sintetizirati duh svoj ega vremena, njegovu modu, njegova traženja i njegove treptaje. Bio je talentiran pjesnik ali je k tomu imao i znatnu kulturu koja ga je podučila da živi u doba u kojemu se pjesnički glas smatra božanskim i nadahnutim. U njegovim pjesmama dominirale su smirene slike ali kroz njih svako malo prode nekatamna figura, čuje se nečiji dubok uzdah, vidi neka sjena. Bio je vjernik više reálnosti. Poeziju je smatrao iskazom unutrašnjih slika i nekoga neuhvatljivog trenutka u kojemu mu se kao u minijaturi Adieu "ganula ruka, koja pjesmice sklada" kako bi "svijetlu suzu utrla što mi sa zjena pada":
0 moja je leda lagano Kucnula mandolina
1 moj se je kaput raskrio. Purpurna mjesečina Moje je vjede pokrila Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula Koja pjesmice sklada, Svijetlu je suzu utrla Sto mi sa zjena pada. Tako silazim, gospojo, Stubama tvojega grada.
Napisao je Vidrič i několiko uvjerljivih trubadurskih pjesama, medu njima i ponešto pomodnih, ali je dao i dobrih erotičnih opisa ženskih tijela koja u njegovim pjesmama Na Nilu ili Dva levita kao da silaze s Klimtovih slika, posjeduju u isti čas i reálnost i dekorativnost, simbolične su i stvarne, animalne i eterične. Bio je pjesnik gledanja, inzistirao je da se njegove pjesme čitaju kao da su slike na izložbi. Mnoge od tih pjesama imaju uspávánu dekorativnost, ali poznajú i neke neobično duboke snovite vidike. One kao da su zaledena glazba, kao da su priče koje je netko pokušao ispričati a onda se zaustavio jer mu se naknadno učinilo da se ništa važno što bi se moglo prepričati nije ni dogodilo. Vidrič je pjesnik malih kretnji koje su u njegovoj poeziji zadobile monumentálnost. Njegovih četrdesetak pjesama imaju spomeničko mjesto u povijesti nacionálne književnosti.
Ljudi koji su živjeli na razmedi 19. i 20. stolječa svijet su sve manje doživljavali kao dobro uredeno mjesto. Osječalo se da je stvarnost zagušena nevažnim stvarima a daje život opterečen praznim emocijama. Osječalo se daje do boli bio istinit Nietzscheov krik o svijetu bez Boga. Sve više pisalo se sa znanjem daje čovjekov duhovni život simultan, da u simultanosti sječanja nema pravila i da ih je bolje i ne tražiti. Ljudska psiha doživljavala se kao glazbeni tekst, kontrapunkt
-272 -
proživljenoga i naslijedenoga, kao totálna subjektivnost u kojoj i najmanji detalj ili doživljaj mogu steči presudnost. Nosiva reálnost nove književnosti tako su postali doživljaji, počelo se pisati kao da stvarnost ne postoji i kao da jedino postoje sječanja koja teku i koja nije moguče fiksirati. Prózu hrvatskog artizma i moderně najizvornije su obilježile krátke price književnika koji je proveo život učiteljujuči u zaostalim krajevima Cetinske krajine. Daleko od središta tadašnje književnosti, daleko od pomodnosti, Dinko Simunovič bio je prvi hrvatski prozaik koji pregledani estetski objekt u svojim tekstovima nije imao potrebe motivirati ni socijalno ni psihološki. On je u svojim najboljim pričama opisanu zbilju upučivao prema nekoj drugoj stvarnosti, mučaljivoj i tajanstvenoj. Bio je daleko od modemističkih proglasa za koje su Hrvati njegova naraštaja inspiraciju pronalazili u bečkoj secesiji. Premda na periferiji, nije Simunovič bio predaleko od književne matice a da ne bi napisao najbolje prozne stranice o ludilu i ružnoči,
0 poludjeloj banálnosti i ispraznoj ljepoti. Realitet njemu nije bio u fokusu, njemu je realitet jedino poslužio da lakše dosegne naslučenu, unutrašnju stvarnost. Pisanje o nevidljivomu bilo je tada literami program, a Simunovič je tom programu odgovorio svojim nevelikim ali bitnim opusom. Bio je Vidrič hrvatske próze. Roden u Kninu, on je 1873. učiteljsku školu završio u Arbanasima kod Zadra. Bio je poput svojega oca učitelj u zabitima dalmatinskog zaleda. Radio je u Hrvacama
1 u Dicmu, neko vrijeme i u Splitu, a posljednje godine života proveo je u Zagrebu, gdje je 1933. umro nakon godina siromaštva u kojemu su tadašnji učitelji bili osudeni živjeti. Počeo je objavljivati kao zreo čovjek, navršivši tridesetu pa su ga i kritika i čitateljstvo odmah primijetili. Prvjenac njegov Mrkodol, prvo poglavlje nedovŕšené pripovijesti, ne poznaje čvrstu fabulu. To je novela stanja u kojoj se tek u posljednjem dijelu iznosi uvrnuta priča o teroru što ga nad Mrkodoljanima provodi lokálni fratar. U Mrkodolu ne poznaje pisac čvršče narativne vizure nego se briljantno koristi fantastičnim elementima i povezuje ih s djetinjim i nepreradenim dojmovimau svijesti glavnoga junáka zvonára Nikole. Simunovič je u Mrkodolu na nepomični svijet Zagore gledao okom djeteta, približujúci čitatelja dubljim strukturama svijesti, praveči se da poput djeteta ne razumije ni ljudi ni života. On je uz pomoč ritma i motiva koje je preuzimao iz narodnih pripovijedaka napisao u priči Mrkodol jednu od najboljih kračih próza hrvatske književnosti. Simunovič je živio život bezdomnika, onoga koji je seoskoj djeci u svojim školama nudio sav svijet ali je zauzvrat bio osuden na skitnju i mučna preseljenja. Prvi je egzistencijalistički pisac i zato se čitav njegov prozni opus gradio oko teme tudinstva. Prvu knjigu pripovijedaka Simunovič je objavio 1909., iste one godine kadaje umro Vladimir Vidrič. U zbirci Mrkodol uvrštene su i druge piščeve uspjele price, osim naslovne tu su još pretiskani Alkar, Muljika i Duga, sve odreda djela zbog kojih je pisac več u svoje doba prepoznat kao sam temelj modernistické próze. Muljika je priča o prenježnoj Boji koja je poput kamena muljike po kojemu je dobila ime, beskorisna i meka, izopčena iz kolektiva pa se okreče prirodi u kojoj se, dok bježi od života, jedino i osječa zaštičenom. Simunovičeva Boja još je jedan antijunak dekadentističke književnosti, biče brutalno izgubljeno iz zavičajnog vitalizma, biče koje mora nestati jer u vlastitom zavičaju za one sa smanjenom fizičkom iz-
-273 -
držljivošču nema mjesta. Šimunovičevi opisi prírode, njegovo savršeno povezivanje unutrašnjih stanja likova s emocionálním nábojem krajolika najlirskija su mjesta onodobne hrvatske književnosti, mjesta na kojima su se savršeno sreli stih národne epike i ljepota usamljene i ranjene duše. U Dugi još je snažnija piščeva veza s národnom predajom. To je priča o djevojčici Srni koju je uništio pogrešan, patrijarhalni roditeljski odgoj i koja svojom vlastitom voljom pokúša ostvariti bajku i protrčati ispod duge kako bi postala dječakom. Srna u tom pokúšajú pogiba ali Simunovičeva priča ima paralelnú, a sa Srninom sudbinom magijom povezanu temu o kljastoj a nekoč prekrasnoj vezilji Savi i o djetetu što ga je rodila s čovjekom koji nije mogao podnositi njezinu toplu ljepotu i fizički nedostatak. Srna se na bajkovit i tragičan čin odlúči, tek nakon što čuje veziljinu dirljivu ispovijest, ona tek tada pronade snage za svoj osobni iskorak. Simunovičeva Duga je priča o něčemu čega nema ali i o nečemu što se ostvaruje samo kad su napete strune ljudske egzistencije. To je priča o mitskom stanju koje postoji u zaboravljenim krševitim sredinama. Simunovičev Alkar najstrasnija je priča, klasična ljubavna storija o sukobu oca i sina oko iste djevojke i o djevojčinoj nemoci da se odredi izmedu nasilnoga muškog elementa koji je kolektivno potvrden i bojažljive zaljubljenosti neiniciranog sina Salka. Alkar je močna priča, egzotična i nabijena dramskim tonovima, u njoj ima i reporterskih podataka o Sinjanima i njihovoj alki, ali u njoj se uvjerljivo opisuje društvo u kojemu kolektivizam uvijek pobjeduje slabijeg pojedinca. Alkar je priča o dvije igre, jednoj uličnoj i viteškoj te drugoj intimnoj i ljubavnoj. Godine 1911. Simunovič je objavio roman Tudinac koji je odmah doživio vrlo loše kritike te je taj neuspjeh, na inače osjetljiv piščev duh, ostavio znatnoga traga. Glavni lik u romanu, čovjek bez odlučnosti, sanjar koji se ne može odlučiti izmedu dvije žene i čiju neodlučnost Simunovič pripovijeda, pomažúci se pritom iracionálním motivima preuzetim iz narodnih priča i bajki, teško je povezati sa stanjem glavnoga lika. Simunovič je rasni pisac kratkih formi što se vidi i u njegovu drugom romanu Porodica Vinčič koji je objavio 1923. i u kojemu u kronici o propasti dalmatinske obitelji iznosi važnija poglavlja iz sukoba narodnjaka i autonomaša, opisuje propadanje seoskih gospodarstava i uvodenje prvih oblika kapitalistické proizvodnje. Simunovič je u svojim dugim romanesknim strukturama imao problema s povezivanjem materijala pa su u tim djelima najbolji fragmenti koji imaju vlastitu liričnost ili uspiju epičnosti dodati bajkovitost. Bio je Simunovič pisac fragmenata i njegovu temparementu najviše je odgovarala krátka forma. Nakon knjige Mrkodol sabirao je svoje pripovijetke u zbirke, ali konciznost i razinu svoje prve knjige nikad nije ponovio. Poput Vidriča, i on je bio pisac jedne knjige. Poslije je objavio i dvije autobiografske próze, Mladi dani 1919. i Madost 1921., ali se one imaju čitati više kao prilozi pedagoškoj literaturi, kao pouke namijenjene povijesti hrvatskog učiteljstva. Simunovič je najradikalniji od svih hrvatskih prozaika jer je več na početku 20. stolječa promijenio odnos dogadajne i digresivne razine. Zbilja je Simunoviču kolektivistická i mitska i ostala mu je nedohvatljiva, a jedino što je htio i znao umjetnički evidentirati bili su prividno majušni a zapravo voluminozni opisi ljudskih nutrina. Po tomu on je utemeljitelj modeme psihološke próze, još jedan opisivač egzistencijalne otudenosti.
-274-
Sve vise dolazilo je vrijeme u kojemu se razarao petostoljetni európski čvrsti duhovni svijet. Ta disolucija nije se zbivala jedino u umjetnosti nego je bila povezana s novim teorijama u fundamentálním područjima ljudskih znanja. Metafizička nelagoda bila je temeljno stanje te epohe i ona nije bila tek privremeni pomodni hir.
Fin de siecle vrijeme je prevrata, doba destrukcije i napuštanja gradanske sigurnosti, bilo je to doba i bitnih duhovnih avantura. Jedan od največih umjetnika riječi i jedan od največih hrvatskih avanturista i mučenika bio je Antun Gustav Matoš. Umro je 1914. u mukama, u četrdeset prvoj godini života nakon niza operacija koje ga nisu izbavile od smrtonosnoga raka grla. Umro je kad su se več pojavili prvi tekstovi Marcela Prousta i Franza Kafke, kad su več objavljena načela futurizma i kad se u zraku osječao agresivní ratni zov. Taj novelist, pjesnik i kritičar, putopisac i polemičar koji je u književnosti kapitaliziran u magičnom trigonu AGM, suvremenik je Freudovoj psihoanalizi, bio je bliznik Einsteinovoj teoriji relativiteta i Frazerovoj antropology i. Taj iskreni opozicionar i pravaški sljednik, vojni bjegunac i bezdomnik, bio je suvremenik europskog anarhizma. Premda ni po čemu vidljivom nije imao veze s romantizmom i romantičarima, Antun Gustav Matoš je, istražujuči u svojoj novelistici najekstremnija iskustva ljudske osječajnosti, bio i posljednji hrvatski romantik. Svoj malen lirski opus, goleme vrijednosti, ispisivao je pri kraju života s gotovo matematickom preciznošču. Racionalizam njegove poezije kao daje bio obrana čovjeka koji se uplašio Freudove spoznaje kako ljudski ego nije više gospodar u vlastitoj kuči. I konačno, taj istrenirani glazbenik, taj dak beogradske i pariške bohéme ali i učitelj zagrebačke, pokazao je Hrvatima da o književnosti pišu onako kako ne govore, naučio ih je da o književnim djelima i njihovim autorima kažu i ono što se do tada zbog lažnog morala nisu usudivali napisati. Naučio ih je da o suvremenoj književnosti treba dobro misliti, a zločesto pisati. Živio je dekadentno ali ne svojom voljom. Živio je okružen histerijom i drogama, homoseksualizmom i alkoholom, prostitucijom i bijedom ali je i tu masku, taj pravi gradanin, nosio s odvažnošču. Rodio se Antun Gustav Matoš u Továrníku 1873., ali njegovi roditelji, učitelji, ubrzo su se preselili u Zagreb, gdje je odrastao. Dječakom, primio je glazbenu poduku na violončelu i ona mu je, kad je ostao bez sredstava, pomogla da se snade u emigraciji. Rano je počeo pisati ali je isto tako rano zbog besmislenih razloga dospio u sukob s establišmentom pa su toga učiteljskog sina bez osnove izbacili iz zagrebačke gimnazije. Nakon promašenih i kratkih studija veterine, dospio je u austrijsku vojsku iz koje je dva puta bježao, prvi put iz neke konjičke satnije gdje je trebao potkivati konje, a drugi put spasio se skokom u Dunav iz petrovaradinske tamnice. U Beogradu se našao 1894., bez sredstava, s nešto objavljenih próza, učen i proganjan, talentiran ali bez formalnih školskih potvrda. U Srbiji on je s lakočom ušao u zahtjevna kafanska društva, sudjelovao je u književnom životu punim plučima. Objavljivao je dosta i u Srbiji ali i u Hrvatskoj, gdje su ga tretirali kao vojnog bjegunca i gdje bi ga uhapsili da se usudio vratiti. U Beogradu je ostao sve dok se nije zamjerio književnim kabadahijama. On prznica, ali čovjek čvrstih moralnih načela, okrznuo se o nacionálni ponos jedné ta-
-275 -
mošnje književne grupacije. Počela su tada Matoševa európska lutanja za vrijeme kojih je preko Austrije "po skrivečki" stigao u Ženevu, ostao ondje više od godinu dana, a 1900. stigao u Pariz, gdje če provesti godine učenja ali i vrijeme u kojemu su napisane njegove najkvalitetnije novele i najbolje kritike. U vrijeme toga Matoševa boravka bio je Pariz središte umjetničkog svijeta, ali u njemu Matoš nije kao u Beogradu ušao u samu maticu društvenosti. Taj vječiti siromah i veliki prognanički duh bio je pariškoj bohémi i tamošnjemu modernizmu važnim ali vrlo tihim suputnikom. U Parizu, on trubač sa Seine, maštao je svoju Hrvatsku. Tu u Parizu pojavio mu se grč od grozničavog pisanja, ta prva njegova ozbiljnija bolest; tu u Parizu upoznao je modernizam na izvoru, tuje pogledao u oči novom artizmu i tu se oduševio Amerikancem Edgarom Allanom Poeom koj ega je upoznao u Baudelaireovim prijevodima. U Parizu Matoš ostaje pet godina a onda, jer mu je povratak u domovinu i dalje bio onemogučen, najprije dolazi u Beograd da pripremi definitívni povratak u Zagreb. Prognanik Matoš, čekajuči povratak u svoj Zagreb i svoju Hrvatsku koju je tako gorkoslatko volio, več je zreo autor, pisac sa zaokruženim proznim opusom. Čekajuči povratak, počeo je sistematski pisati pjesme. Iz Srbije koji se put čak usudio in cognito posjetiti Hrvatsku. Trajno se vratio tek 1908. kad mu je kralj i car Franjo Josip II. i službeno oprostio mladenačko dezertiranje. U Zagrebu Matoš je dočekán sa znatiželjom, ali ih je bilo koji nisu predugo izdržali da tada največega hrvatskog književnika i najbolji duh toga doba ljigavo upljuju i obaspu mržnjom i niskostima. S druge strane, AGM je u Zagrebu, u grupi esteticizmu i modernizmu sklonih mladih književnika, našao svoj pravi književni krug i dom. Duhovno je oblikovao mladenački i sveučilištarski ferment, pisce medu kojima su dominirali u ratu ubijeni odrješiti Fran Galovič, nježni Ljubo Wiesner koji je bio izdavač objaviteljske antologije Hrvatska mlada lirika u godini Matoševe smrti te, konačno, najtalentiraniji od svih hrvatskih književnih augusta, Augustin Tin Ujevič koji se od učitelja ubrzo odvojio pa je poslije s njime i žestoko polemizirao. U kavanskim druženjima stvořena je oko AGM-a u Zagrebu prva hrvatska bohéma. Politički Matoš nije bio promjenljivih uvjerenja, ali suština njegove političnosti vrlo je složena i krhka. On jest bio blizak Starčevičevu domoljubnom i državotvornom pravaštvu ali njemu nije bilo daleko ni Strossmaverovo jugoslavjanstvo jer ga je smatrao dobrim okvirom za hrvatstvo. Premda pravas, nije o Srbima nikad izrekao ništa agresivno, ali on koji je dobro poznavao istok Balkana, nikad nije gajio nikakvih nada kako bi se hrvatsko nacionalno pitanje ikada moglo trajnije riješiti u nekoj zajedničkoj zemlji Južnih Slavena. Uostalom, nitko preciznije ali i duhovitije u putopisnoj prozi Oko Lobora nije ocrtao hrvatsko-srpske razlike od njega. Tekst je napisao pred sam povratak u Zagreb, i to kad se jednom "po skrivečki" našao u Hrvatskoj: "Ali koja razlika izmedu srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gače; tamo převise, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandári. Tamo crkve pražne, tu pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje... Naša je umjetnost, naročito pripovjetka moderna i gradanska (ili aristokratska), njihova je demokratska i tradicionalna... Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali čestiti i postěni, dok je Srbija i lane dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločini-
-276 -
ma... Tamo više blagostanja, próze i novaca, kod nas više komfora i staré kultúre. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni bizantinci, mi jezuité. Oni nas obično potcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci... Oni su realisté, mi idealisté: naj veci onda kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije národne političare, naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starce vica i jednog Strossmavera. Oni su bolji novinári i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski mi smo narodni. Oni šmátrajú cesto i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom." Kako je umro prerano i kako je živio vrlo rastrgano, to Matoš nije uspio uknjižiti svoj opus niti sistematično niti u cjelini. U zasebnim knjigama prije njegove smrti tiskané su jedino próze dok mu je poezija ostala potpuno razbacana po časopisima i novinama, premda vrlo dobro poznata i kritickí ocjenjivana, pa čak u vrijeme piščeva umiranja čitana na karitativnim izvedbama. Objavio je 1899. svoju prvu knjigu pripovijedaka Iverje, zatim godinu dana kasnije Novo iverje a Umorne priče 1909., Oglede je objavio u Zadru 1905., Vidike i putove 1907., Naše ljude i krajeve 1910. a Pečalbu 1913., samo godinu dana prije smrti. U rukopisu mu je ostalo nešto neobjavljenih tekstova, jedan vrlo literarno osviješteni višegodišnji dnevnik, a medu ostalim i jedna nedoradena drama s našlo vom Malo pa ništa, zatim zbirka stihova i, naravno, u knjige neuvršteno mnoštvo objavljenih i razbacanih proznih sastavaka. Najvrjedniji dio Matoševa književnog rada njegove su novele koje su prepune lirskih dijelova i koje kao da su pjesme u prozi. U najboljim svojim novelama služio se Matoš impresionistickom i simbolističkom pripovjedačkom tehnikom, što če reči da mu, kao u najslavnijoj svojoj lirskoj priči Cvijet sa raskršča, pripovijedanje najprije krene od konkrétne stvarnosti, u ovom slučaju lutanja nekoga putujučeg fotografa, a onda čim taj imaginárni fotograf susretne slij epu djevojčicu, pisac priču strmoglavi u slatku snovitost, u neku čudnú potragu za srečom koja če na kraju jednim kretom biti razorena i štvorití u čitatelja stanje izgubljenosti i nesigurnosti. Matoš je svoje pripovijedanje smještao izmedu sna i jave. Tako je postupao od prve priče Misao na vječnost koju je objavio 1892., pa sve do svojih najzrelijih próza što ih je napisao za pariškim radnim stolom. Dominantná tema u Matoševim novelama je nedosegnuti ideal ljubavi koji redovito biva razoren nekim brutalnim i bizarnim dogadajem ili nakon završetka priče ostaje kao neispunjena i bolna čežnja. U novelama fasciniran je smrču ali i njezinom animalnom pojavnošču tako da je u njega gotovo opsesivno kako u naracijama aktivno sudjeluju miševi, papige i mačke. U novelama Matoševim prepoznatljiva su dva stilska kruga, prvi u kojemu je najkarakterističniji Cvijet sa raskršča i drugi u kojemu je najtipičnija priča Camao. U prvoj grupi priče su ispripovijedane na posvema impresionistički način, u njima radnje jedva da ima, a sva je motivacija isključivo poetska. One druge priče kao da su preuzete iz bizarne lektire E. A. Poea pa su pisane stilom koji nije izrazito poetski nego je realističniji, ekonomičniji, ali i vrlo snovit. U tim pričama sve je prožeto groteskom i fantastikom. U Misu student Milinovič odbije se oženiti djevojkom koja čeka njegovo dijete a kojoj je nadimak Miš; kad se djevojka ubije, on upadne u psihodelirij tako da na kraju i sam počini samoubojstvo, i to tako da ga
-277 -
ubije miš nakon što proguta komadič slanine što ga nesretni student špagom priveže za oroz na uperenom revolveru. U noveli Cudní gosti neki anarhist, bježeči pred policijom, upadne u dvorac u kojemu ga Kinez, koji je tu kuhar, priredi kao jelo na kanibalističkoj gozbi svojega gospodara. Večina Matoševih novelističkih junáka su čudáci, ljudi otklonjeni od zbilje, i vrlo nervózni umjetnici, mnogi su gladni i svi su melankolični. San je njima bliži od jave a radnja se tu zbiva velikom brzinom i bez neke bitnije vremenske i prostorné uzročnosti. Camao, jedna od najboljih Matoševih novela, ima od svih i najbizarniji sadržaj. To je priča o mističnoj ljubavi pijanista Alfreda Kamenskog koji u kuči mecene Dijamanta sretne ženu svojega života, fatálnu Poljakinju Farmy koj oj je muž neki američki magnát. Ljubav Fanny i Alfreda búrna je i strašná ali nakon dojave nekog sluge, grofičin se muž naglo vráti kuči. Žena ipak sakrije ljubavnika i u trenutku dok je uvjeravala muža da je sluga lagao, papiga Camao, koja je bila svjedok ljubavnog susreta, počne ponavljati tepanje ljubavnika. Sve što slijedi krvavi je finále nakon kojega nad hrpom mrtvaca ostaje, kao jedini živi svjedok, kreštati Camao, inače metafizički uzročnik strašnog raspleta. U proznom Matoševu stvaralaštvu posebno mjesto pripadá putopisima koji su autom bili idealan medij da sadržaje svoje svijesti, dakle i svoju simboličnu imaginaciju, ali i svoju školom neiskvarenu erudiciju, uspostavi na ekranu videnoga i u uskom prostoru retorički oslobodenog teksta. Prepuna citata, otežana u secesiji pomodnom florealnošču, visoko ornamentálna i ozvučena, ta Matoševa putopisna próza primjer je, i stilom a i žanrovski, isprepletenih tekstura. U tim putopisima središnja piščeva tema je nacija ali i duša pjesnikova, artizam ali i.priroda. Matoševi putopisi, jednako kao i njegovi feljtoni a onda i njima bliske književne kritike, svojom lucidnošču i hirovitošču, strašču i nepomirljivošču srodni su gorkim i britkim tekstovima Bečanina Karia Krausa. Matoš je poput Bečanina bio osamljenik, bio je beletrist koji je pisao za koricu kruha, sanjar koji nije stigao sanjati jer ga je život i převise bolio. Sve Matoševe dijagnoze možda i nisu potpuno potvrdene ali ih je napisao angažirani pisac koji je bio prvi hrvatski profesionálni literát u modernom smislu. Matoš čak i kad je strančario, strančario je sa stilom. Bio je pjevač u žabokrečini, a to nije bilo lako. Težiti stilu u sredini gdje se neposjedovanje stila oduvijek šmátralo vrlinom, bio je nemoguč zadatak za piščevo slabo tijelo. Lirski opus Matošev koji je nastajao u posljednjih sedam-osam godina njegova života i koji se sastoji od osamdesetak pjesama, bremenit je pjesmama od kojih su mnoge antologijske. Matoš je pjesnik erudicije ali ne i školništva, on od svojega čitatelja traži da ima znatno iskustvo. Njegova poezija ima hranjivih priključaka sa stilovima kasnogradanskog svijeta ali u njoj ima najvidljivijeg dosluha s Baudelaireom. U Matoševim stihovima svi poticaji uspostavljeni su u sasvim novim suodnosima i jedva da su prepoznatljivi. Matoš je jedan od najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika, bio je mag rime i zvučnosti, ali i neke samo njemu svojstvene ironické osvijetljenosti. I u lirici, kao u novelistici, bio je pjevač smrti. I u lirici sukobljavao mu se svijet sna sa svijetom jave. Takva je lirska fotografija pjesma iz mrtvačnice Utjeha kose, takva je pjesma Djevojčici umjesto igračke. Emocionálni krajolik na razini najboljih Vidričevih sličica imaju Jesenje veče i Notturno, dok je najdirljivija Matoševa lirika koja pjeva ma-
-278-
lodušnost Hrvatske, koja pjeva tragediju onoga koji je nakon dugogodišnjega prognaničkog martirija ugledao domovinu na vješalima, "domovinu koju objesiše ko lopova, dok njeno ime břiše, za volju ne znam kome, zbir u uzama". Matoš je, kako je sam napisao, tada domovini, da je spasi, skočio u njezinu kobnu raku i preuzeo da na plečima ponese njezinu sudbinu. Teret je taj lutalica nosio uglavnom sam, stvorivši pri tome jedno od najoriginalnijih hrvatskih književnih djela. Pisao je rečenicama koje su nakon njega mladim piscima postale najpouzdaniji mjerni instrument literárne vrijednosti. Kad je umro, tog usamljenika je na počinak ispratio čitav Zagreb, pa čak i službeni, onaj kojemu je jednom rekao u lice da u Hrvatskoj još jedino smrt ima ukusa.
Več teško bolestan, Matoš je u prosinců 1913. napisao otvoreno pismo svojemu vršnjaku dramatičaru Srdanu Tuciču, moleči ga da ne napušta domovinu i da ne vodi převise računa o zajedljivim, zavidnim i ružnim kritikama što ih je dobivao u Hrvatskoj. Matoš je znao o čemu govori kad je slavnog Tuciča upozorio da je kod kuče nešto, a da če u Parizu kao književnik biti ništa. Po Matoševu sudu, a i ne samo njegovu, Srdan je Tucič čak i nakon iskritizirane Golgotě, úpravo pred izbijanje rata i pred odlazak iz Hrvatske, bio medu njezinim najboljim dramatičarima. Tucič, nekadašnji glumac, dugogodišnji dramaturg u Sofiji i neko vrijeme zagrebačka teatarska zvijezda, nije poslušao umiručega Matoša. Navrat-nanos, preko Pariza i Londona, otišao je prije početka rata u Ameriku, gdje je suradivao u nekim marginalnim časopisima. Odatie je poslao několiko manjih tekstova u domovinu i u New Yorku je 1940. umro. Tucič je svoj prvi dramski tekst, Barun Korilov, napisao 1895., u vrijeme reformátorské intendanture Stjepana Miletiča, kada je neko vrijeme bio i glumac, ali mu taj tekst nikad nije izveden. Objavljivao je i krače naturalistické próze o usamljenosti i strahu koje je poslije skupio u zbirke Knjiga života 1890. i Pod bičem života 1910. Opsjednut krikovima, on teatar shvača kao ideálni laboratory za ispitivanje hipersubjektivnih ljudskih duša. Njegove najuspješnije drame izradene su u školi verizma, stvarnost su snimale fotografskom točnošču i tek su zbog dvojne prírode scenskih znaková postizale željene simbolične efekte i subjektivistické slutnje. Najuspjelija Tucičeva drama je Povratak kojoj je praizvedba bila u Zagrebu 1898. To je dobro napisan komad o psihološkim konzekvencijama nevjere, drama o seljaku koji je u gradu dao da mu odsjeku ruku kako bi se lakše vratio ženi, a kad joj se vráti, shvati da ona ima drugoga. Krvavi finale Povratka južnjačka je varijanta nordijskih i germanskih naturalističkih drama onoga doba. Truli dom sljedeča je Tucičeva drama i mnogo duguje Tolstojevoj Moči tmine. I ona se temelji na preljubu i završava ubojstvom. Tucič je znao pisati okretne dijaloge i definitivno je s hrvatske scene isključio ispraznost salonskih konverzacija kakve su preplavile repertoár u prethodnom razdoblju. Premda se i njemu omakla poneka površna kozmoplitska jednočinka, Tucič je u svojim boljim tekstovima bio vrlo originalan dramski pisac. Opsjednut preljubom, vjerovao je u skladu s ondašnjom modom da taj motiv može najbolje pokrenuti unutrašnju buru u scenskim likovima obaju spolova. Tako mu je preljubom zaokupljena i drama Svršetak iz 1899., a onda i nakon dvije godine napisana Bura kojoj se radnja dogada u piščevu slavonskom zavičaju. Uv-
-279 -
rijeden lošim prijamom svojih drama, ne u publike nego u kritike, otišao je Tucič da sedam godina bude dramaturgom i redateljem u Sofiji, a kad se vratio, izišao je pred zagrebačku publiku s trilogijom Kroz život. Emocionálna surovost njegovih prvih tekstova kao da se u tim no vim dramama ublažila. U prvom dijelu trilogije, u jednočinki Amerikanka, muž čija je žena zanijela s drugim ne ubija na kraju svoju ženu nego joj oprašta. U aktovci Niz strminu junák se prijavljuje vlastima kad uvidi da niti samoubojstvo ljubavničina muža ne može pomoci da tu ženu osvoji. U trečoj aktovki Pred noc protagonist se nakon dugogodišnje robije ubio da ga s razlogom ne ubije vlastiti sin. Trilogiju je publika primila hladno pa je Tucič, kao odgovor na tu nezainteresiranost, još napisao bajku U carstvu sanja, izrugujuči komikom i fantastikom ukus po njemu nezahvalnih gledatelja i kritičara. Bilo je, naravno, promašeno vrijedati publiku ali je bio to još jedan signal da se u Tucičevu slučaju radilo o silno osjetljivom čovjeku. Posljednje dramsko djelo koje je piscu izvodeno u Zagrebu bila je metafizička drama Golgota koja je moralitet o osobnoj slobodi i vjeri, neka vrsta razorne samoispovijesti nad ponorom ateizma. U Golgoti, koja mnogo duguje tada sve aktualnijoj ekspresionističkoj poetici, pojavljuje se Krist kao liječnik i otkupitelj ali ne čovječanstva nego samo jednoga grešnika, ubojice i raspopa Demetrija. Protagonist dráme opširno citira, u ono doba još uvijek prilično nezgodnog, Nietzschea, govori o nadčovjeku i o potrebi da se odbaci svako samozatajivanje, pa na kraju ubije ljubavnicu kad shvati da ona zbog drugoga muškarca zapušta svoje vlastito dijete. Optužena da je antireligiozno djelo, Golgota je přelila čašu piščeve žučljivosti i nakon njezina kraha u kritike, pa i publike, Tucič se više nikad neče vratiti u domovinu. Sljedeči piščev dramski tekst, Osloboditelji, objavljen je 1914. i odmah zabranjen, ali tada je pisac več putovao Europom. Osloboditelji su politička drama koja jezikom ruskih moralista umrtvljuje stvarni militarizam Bugara i Srba pa je logično da je ona mogla biti izvodena tek nakon rata, kad je bilo položeno oružje i kad su se strasti smirile. Najuporniji dramski autor hrvatske moderne, aktívni sudionik umjetničkih dišputa, Srdan je Tucič tada več bio u New Yorku, zaboravljen úpravo onako kako mu je s mrtvačke postelje prorokovao Matoš.
Několiko velikih svjetskih gradova u tom su vremenu bitno odredili duh hrvatske književnosti. Ispred svih je bio Beč sa svojom mocnom secesijom. On je tadašnjim hrvatskim naraštajima bio najvažaniji model i izvor inspiracije. U največemu európskom umjetničkom centru Parizu neki su hrvatski umjetnici pokúšali doprijeti do svjetskosti izravnom metodom ali taj proboj nije ondje uspio goto vo nikome. Jezik je svima bio prepreka jer ono što se nekoč moglo nadoknaditi latinskim i klasičnim retoričkim znanjima, plemstvom ili učenošču, sada je u stranom svijetu postajalo nesavladivo jer hrvatski jezik, premda je ušao u zajednicu priznatih jezika, nije jamčio autorima svjetsko književno tržiště. Ta nova situacija nosila je nepoznatu težinu koja je neke tadašnje avanturiste núkala da prebrode tu jezičnu zapreku. Jedan od njih, kojemu je čak i pošlo za rukom postatí u inozemstvu slavan, pa su ga dvadesetih godina predlagali za Nobelovu nagradu i koji je imao bolje kritike u Europi nego kod kuče, bio je dramski i prozni pisac Josip Kosor. Svoj uspjeh nije temeljio niti na Beču niti na Parizu, niti na uče-
-280 -
nosti niti na bogatstvu. Njegov mečena, čiju je suprugu pisac poslije oženio i gotovo patološki obožavao, živio je u Londonu. Roden 1879. nedaleko Dmiša, Kosor je mladost proživio u Slavoniji. Formalnog obrazovanja nije imao, tek pučku školu. Bio je prvi hrvatski književni selfrnade man, mijenjao je zanimanja americkom lakočom tako daje najprije radio kao pisar, a ondaje bio tipograf, pa perovoda i pjevač, tamburaš i porezni ovrhovitelj. Zapravo, bio je avanturist i kad je 1906. Hrvatsku napustio, u nju se do starosti nije više vračao. Bio je vječiti pútnik, a kraj života ovaj plebejac, koj ega su nepravom nazivali hrvatskim Gorkim, proživio je na dubrovačkom Lapadu u jednom od zapuštenih gosparskih ljetnikovaca. Živio je bohémski, i to najprije u Beču, Miinchenu i Berlinu. Izbijanje rata zateklo ga je u Svicarskoj, odakle je preko Pariza, Londona i skandinavskih zemalja stigao u Petrograd pred samu Revoluciju. Nije poput Matoša bio plah i nije bio usamljenik, a nije poput Tuciča bio lako uvredljiv. Lako je sklapao poznanstva pa su mu bliski prijatelji bili najznačajniji austrijski suvremenici Herman Bahr i Stefan Zweig, zatim je bio u prijateljstvu s Maksimom Gorkim i Konstantinom Stanislavskim, poznavao je Verhaarena. I u Londonu imao je vrlo dobrih veza pa su mu u tom gradu izlazila engleska izdanja drama i pjesama. Publicirao je i na njemačkom niz ondje hvaljenih drama koje su se izvodile s uspjehom večim nego u Hrvatskoj. Pisao je na náčin sirov, svjesno nedotjeran, rečenice su mu bile smjese banálnosti i afektacija, ali u njima znala se probiti neobična lucidnost. On u svojemu socijalnom romanu Rasap, koji je objavio 1906., prikazuje propast seoske zadruge Gavanovič, i to kao da je ta propast kovitlac fatalnosti i metafizike, kao da je sukob mračnih sila prírode i zla. Kosor je pisac elementarnih strasti i bujnog stila pa zato i nije mogao proči nezapažen u anemičnom i prilično mŕtvom pripovjedaštvu svojega doba. Piščev roman Radnici izišao je iste godine kad i Rasap što pokazuje da autoru uopče nisu smetale kritike o hiperprodukciji i o manjku artizma. U razvučenim Radnicima Kosor u hrvatsku književnost dosta smjelo uvodi tematiku socijalnoga dna ali i kolažnu pripovjednu tehniku koja je u onodobnoj navici komponiranja romana bila novost. Najbolji Kosorov roman je Razvrat koji je izišao nakon dulje piščeve pripovjedačke stanke 1923., u vrijeme kad je več imao i európsku reputaciju. Za razliku od Radnika koji su se bavili kolektívom, to je bio roman o pojedincu i o novomu samosvjesnom čovjeku koji, kad se radi o opisima junakovih seksualnih doživljaja, treba čitati kao piščev autoportrét. Malo je u onodobnoj hrvatskoj književnosti romana obuhvatilo toliku socijalnu lepezu kao što je to bio u stanju Kosor u knjizi Razvrat. Napisana ekstatičnim stilom ta próza, kao uostalom i druga piščeva djela, ne vodi odvise računa o formi ali zato njezinim stranicama defilira karnevalska povorka značajeva koje povezuju nemoguče spojnice komičnoga i grotesknog, odvratnoga i strašnog. Drastična slika razvratnoga i moralno dubioznog svijeta u tek stvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca smjelo je bila podastrta u Razvratu. Kosor, dok piše, nema obzira ni prema komu i zato je malo knjiga u koj ima su tako vidljivi znakovi dekadencije jednog od početka neuspjelog društva i njegove surové vlasti. Próza nije bila najvažniji dio stvaralaštva Kosorova. I piščev pjesnički korpus koji je fiksiran u stilski hibridnoj patetičnoj knjizi Mime i u stihovima Bije li plamenovi
-281 -
koji su prevodeni na engleski kao White Flames a kasnije i na francuski, poznaje neuobičajenu energičnost. Bila je to poezija u kojoj se čuje povišeni poživ na oslobodenje od stega, i to i forme i sadržaja. I u poeziji, a još više u drami, Kosor se nekritički i silovito koristi biblijskim ŕigurama, istočnjačkom i grčkom filozofijom. U lirici je napadno apstraktan, njegov humanizam kao da nije s ovoga svijeta pa je ekstatičan i kozmički. Malo je hrvatskih lirskih opusa koji bi poznávali znatniju stilsku i registarsku hibridnost od Kosorove. On se lirikom nije uklapao u visoke kriterije hrvatske kritike. Ondje nisu voljeli njegovo poigravanje kemijskim i astronomskim metaforama, ondje nisu padali na njegovo opisivanje sirovih strasti i nagona. Ali zato je u inozemstvu upravo tom silovitošču potkrijepljenom piščevom živopisnom pojavom, ostavljao dubokoga traga na svakoga koji ga je susreo. Bio je hodajuča knjiga i njegovi su mu európski suvremenici zato opraštali književne mane pa su jednom dvadesetih godina sasvim ozbiljno razmišljali da neobičnom hrvatskom ekspresionisti daju Nobelovu nagradu. Najpoznatiji dio Kosorova književnoga rada su njegove dráme. Kad su mu u Londonu 1917. pod naslovom People ofthe Universe objavljene četiri dráme, bio je iza autora več veliki uspjeh Požara strasti na kontinentu. Igrana 1911. u naj slavný im njemačkim teatrima, a sa zamjernim uspjehom i na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, ta drama samo naizgled imitira Tolstoj evu naturalistickú Moč tmine. Nakon Vojnoviča i Tuciča, to je prvi važniji pokúšaj scenskog povezivanja naturalizma i simbolike u hrvatskom glumištu. Kosor ne prihvača Tolstojevu moralizatorsku doktrínu o pasivnom neprotivljenju zlu, on je još jedan hrvatski vitalist koji nije trebao njemačku ekspresionističku doktrínu da na sceni pokaže kako se zlo može pobijediti jedino zlom. Požar strasti je drama nagona u kojoj svi koji su na sceni gladuju za zemljom, to je drama krvi i iskonskih poriva. Kosorova samoukost izvještačenoj se zagrebačkoj kritici nije odveč svidala jer je kritika u Požaru strasti znala vidjeti samo vidljivo, a to če reči scénu seljacima ispunjenu. Drámu sirovih strasti, ponor što se nazirao u dušama tih samo prividno grlatih a zapravo depresivnih ljudi, domača kritika nije prepoznala. Taj ponor prepoznat je inozemstvu. U Požaru strasti Kosor prikazuje sukob izmedu obitelji mirnog seljaka Ilarija i njegova susjeda Guše koji mu otimlje zemlju, pa njegov sin nožem probije Ilarijeva sina Uju i otme mu zaručnicu. Fanatično nenásilni Ilarij i nakon što doživi nepravdu za nepravdom, i nakon što izgubi pamicu i nakon što mu izgori imanje, pozove zločudnoga Gušu na sinový evo vjenčanje. Ovaj se sa sinom pojavi na tom vjenčanju u žeýi da još jednom uprýa susjedovu dobrotu ali u tuči koja nastane, u strasnoj završnici, bude zajedno sa sinom ubijen. Vojnovičevu aristokratizmu Kosorov plebejski i iskonski naturalizam posvema je oprečan, ali je u cjelini hrvatske dráme bio posvema poželjan. Nakon uspjeha s Požarom strasti, Kosor je napisao još niz dramskih tekstova medu kojima je egzotična Nepobjediva lada autoru priskrbila ciničnu kritiku s naslovom Smrt Josipa Kosora. Vrlo erotičnu dramsku igru Zena u Zagrebu su odbili, ali su tu drámu spremno izvodili 1913. na središnjoj praškoj sceni. Drama u kojoj se prikazuje perverzno kartanje dvojice mužjaka koji na kraju i ubijú jedan drugoga, zapravo je ljubavna himna prelijepoj Limunki. Djelo je pomodno i kičasto ali za jednokratnu uporabu vrlo intrigantno.
-282 -
Sasvim je drukčija, ali jednako površna i mondena, Kosorova drama Caffe du Dome u kojoj se na Montparnassu dramatizira banálni susret nekoga pragmatičnog Amerikanca i zagonetne koketné Parižanke, a onda nategnuto pokazuje kako je moguč seksualni supstrat idealizma i materijalizma. Vrlo pretenciozna drama Covječanstvo radnju širi izmedu Londona, Moskve i Pariza ali su joj najbolji prizori u kojima se potpuno i bez dodira s istinom prikazuje kako Lenjina na odru isprača neki vladika, a govor mu drži Lav Trocki. Politika je Kosora zanimala i on joj je posvečivao dio svojih tekstova premda je u najžeščoj svojoj fazi, od svih političkih opcija bio najbliži anarhizmu. Beogradski atentát na Stjepana Radiča koji se dogodio u Skupštini 1928. potakao je Kosora na pisanje inače dugo skrivanih Maski naparagrafima koje su pronadene 1964. Josip Kosor jedan je od najproblematičnijih hrvatskih književnika, i to ne zbog problematike što bije njegove knjige otvarale nego zbog nemogučnosti da obuzda svoj talent. Napisao je stotine prekrasnih stranica ali je i autor kojemu su se omakle stotine diletantskih ispada. Nije bio umjeren, ali je svoju neumjerenost živio sa stilom pa mu je takvo i djelo, prepuno padova ali i astralnih uspona.
Stoje 19. stolječe više odmicalo, hrvatska se književnost sve više približavala velikim europskim književnostima, postajala im je sve sličnijom, a njezini najvažniji autori bili su sve podudamiji najznačajnijim piscima iz tih razvijenijih sredina. Biti pisac u maloj hrvatskoj sredini sve je manje značilo nositi na ledima teret voluntarizma i pedagogije, prosvjetiteljstva i nacionalnog propovjedništva. Doduše, i u ranijim epohama postojale su u hrvatskoj književnosti znatne homologije s Europom ali sada se radilo o novim okolnostima i o izravnijim dodirima, ali i o slutnjama stilskih i modnih mijena za kojima Hrvatska nije kasnila niti jednoga dana. Cak i književni utilitarizam kad bi se pojavio, nije kasnio. Najjasniji glas novoga kritičarskog pragmatizma pripadao je rasnom kritičaru Milanu Marjanoviču. U književnu arénu stupio je u vrijeme Khuenova zapta, kad su politički i nacionálni atributi kulturi i književnosti svjesno umanjivani. Punom snagom moglo se djelovati tek nakon Khuenova povlačenja i za vrijeme jačanja protuaustrijske južnoslavenske koalicije. Na početku 20. stolječa na književnoj pozornici Milan Marjanovič i njegovi liberálni sljedbenici kao da su načas ostali sami. Pravaški pokret je eutanaziran i postao je depresivan, grupa katoličkih kritičara, ako je i dávala glasa, bila je zbunjena tadašnjom jadnom pozicijom Vatikana na duhovnoj karti svijeta. Početak stolječa bio je otvoren liberalnoj misii. Nju je u tim godinama predvodio temperamentni i vrlo nadareni Marjanovič koji se 1879. rodio u Kastavštini i kao srednjoškolac primio dobro prirodoslovno obrazovanje, temeljito čitao európske, osobito ruské realisté, učio jezike i u prvom sudaru sa suvremenom hrvatskom književnošču postao njezinim samopromoviranim vodom. Imao je samo šesnaest godina kad je napisao svoju prvu književnu studiju, i to o Gjalskom. Dobro je poznavao fiziološki smjer moderne kritike, izučio je praktičnu školu kritike u spisima Hippolitea Tainea, čitao je Bjelinskog, a kad je susreo knjige Brandesove, ovaj mu je pomogao da otkrije nordijski naturalizam i simbolizam i da mu postane kritičkim korektivom. Pisao je ozbiljno o Ibsenu i Strindbergu, a s njima je u vezu postavio D'Annunzija i
-283 -
Maeterlincka, Rostanda i Hrvata Nazora. Marjanovič je u Pragu studirao ekonomiju ali je ondje bio u dodiru s češkim književnim kritičarima u kojih je mnogo naučio o titanizmu moderne književnosti, što mu je pomoglo da bolje od drugih shvati mladog Vladimira Nazora i da dobro razumije starijeg Preradoviča. Od Nijemaca najviše je poštovao Hermana Bahra. Marjanovič je imao mentalitet vode. Bio je plodan pisac koji je s lakočom okruživao probléme i pri tome mu je bila strana školnička fráza. Zaslužan je jer je uvjerljivije od svih profesora stvorio vrijednosnu ljestvicu prethodne hrvatske književnosti. Marjanovič koji je 1906. objavio dobru studiju o književnosti realizma, Iza Senoe, bio je i najupučeniji pratilac svakidašnjega književnog života, kritičar tek proizvedenih djela. Pisao je i sam novele, čak i jedan roman, izvodene su mu i neke drame ali one u karijeri tog agilnog čovjeka nemajú baš nikakvu ulogu. Njemu je trebala tuda književnost da na njoj proizvede svoju. Tekstove je izradivao iz donesenog materijala, a kako je živio u doba veliké književne i političke uzbibanosti te kako je bio politički proti vnik Austrije, simpatizer njezina raspada i stvaranja buduče zajednice Južnih Slavena, tako je život proživio usred matice jednog vremena kojemu je njegov talent bio potpuno kompatibilan. Polemičar, on je ipak najuspješniji kad procjenjuje vrijednost književnih djela. Bio je najuvjerljiviji kad bi pozitivistickú procjenu društvenosti briljantno spretno prožimao s estetskom ocjenom i psihološkim slutnjama. Nije bio kritičar objektivizma iako mu je težio. Marjanovič nije kritičar modernistické apolitičnosti koja je mnogim slabim duhovima pomogla da pobjegnu od stvarnosti. On je stvarnosti hrlio, na nju je seizmički reagirao ali su mu ipak od največe vrijednosti smione sinteze u kojima je književnost vidio kao dio društvenog razvitka. Marjanovič je bio kritičarski eklektik. Nije bio čovjek jedne metóde jer je imao razumijevanja za književnu cjelokupnost. Divio se žestini Nazora, raspoznavao je snagu Kranjcevičevu, ali imao je razumijevanje i za slabú misao dekadentizma. Ponašao se pred književnim djelima kao liječnik pred pacijentima; sva su mu bila jednako vážna. Marjanovičeva sintetska knjiga Savremena Hrvatska koja je bila objavljena 1913. čirilicom i po narudžbi Srpske književne zadruge, do danas ostaje jednom od boljih kračih sinteza o hrvatskoj kulturi i njezinoj prošlosti. Malo je pisaca imalo Marjanovičevu zainteresiranost za svakidašnje. Zbog te zainteresiranosti dogadalo mu se da piše površno i brzo ali je malo onih koji su pred egzistenciju jedne male književnosti istresli toliko pitanja. Inače, Milan Marjanovič, koji je umro u Zagrebu 1955. gdje je bio ravnatelj Jadranskog instituta, proživio je lutalački život. Njega su pred Prvi svjetski rat izgnali iz Zagreba pa je otišao na istok izvještavati o balkanskim ratovima. Za vrijeme rata uhapsili su ga, a on im je uspio pobječi pa je postao članom Jugoslavenskog odbora i radio u Parizu i Londonu. Tek stvorenú Jugoslaviju ovaj nemimi duh napustio je 1923. i otišao je živjeti u Ameriku, gdje se bavio populariziranjem Meštrovičeva kiparstva, a onda, kad se zainteresirao za film po povratku u Jugoslaviju, postao je u Zagrebu i Beogradu jedan od najvažnijih promotora kinematografy e. Neprolazna je Marjanovičeva zasluga što je u Zagrebu 1927. u Skoli narodnog zdravý'a stvorio higijenski propagandni film i što je u zapuštenoj hrvatskoj sredini poboljšao zdravstveno stanje te joj nabavio i modernu filmsku opremu.
-284 -
Drugi svjetski rat zatekao j e Marjanoviča u Beogradu, odakle je pobjegao preko rodnoga Kastava u Rim, gdje gaje Mussolinijeva policija odmah uhapsila i poslije premještala po brojnim logorima Italije. Nakon sloma fašizma bio je ekspert u delegacijama nove Jugoslavije, sudjelovao na mirovnoj konferenciji u Londonu, gdje je mogao izravno djelovati da njegova rodná Istra konačno ude u sastav Hrvatske. Rad Milana Marjanoviča koji je u prvim desetlječima stolječa bio najglasniji hrvatski praktični kritičar, ne bi bio moguč da ga nisu pratili brojni tekstovi njegovih sumišljenika i liberála koji su u kultúrnu atmosféru Zagreba unosili toliko potrebni urbani i artistički duh. Jedan od svečenika deprovincijalizacije bio je sjajan novinár i žestok kritičar Vladimir Lunaček.Taj zagrebački klon Bečanina Krausa rodio se 1873. i bio novinár u svim najvažnijim listovima od Agramer Zeitunga i Dnevnog lista do Obzora, suradnik Savremenika, Vienca, Ilustrovanog obzora. Zainteresiran i za likovnu umjetnost, on je autor monografija o slikaru Beli Cikošu Sešiji i kiparu Robertu Frangešu Mihanoviču, ali njega je, za razliku od Marjanoviča, novinárski nerv vodio u impresionistickú kritiku. Lunaček je bio žestoki glasogovornik novoga liberalizma te je dnevno zagovarao oslobodenje vrijednosnih sudová od natruha politike. U tom zahtjevu naj manje ga je slušao Milan Marjanovič ali mu je svakako štitio leda u sukobu s duhom profesorštine.
Katedarskoj napasti koja je postajala sve vidljivija s uspjehom se opirao i učeni Milutin Nehajev. Pravim imenom Cihlař, po ocu Ceh, rodio se 1880. i potpisivao pseudonimom Nehaj ev kako bi podcrtao svoje senjsko podrijetlo. I njega je u Senju dohvatila Kranjčevičeva sudbina pa je došao u sukob sa školskim vlastima. Studirao je u Zagrebi i Beču kemiju, a več kao osamnaestogodišnjak doživio je na zagrebačkoj sceni da mu izvode dvije premijere. Milutin Cihlař Nehajev pisao je dobre novele, autor je niza vrlo vrijednih monografija o stranim književnostima te pregršti dobrih kritika aktuálne književnosti. Najbolje što je Nehajev napisao su dva romana, i to Bije g s ternom iz suvremenog života objavljen 1909. i povijesni roman Vuci iz 1928. Uz Milana Begoviča i Miroslava Krleže on je najčitaniji hrvatski gradanski književnik u prvoj polovini stolječa, idealan literárni predstavnik liberalnih pogleda na društvo. Književnost je smatrao vrhom nacionálne misii. Sa zaposlenjima nije imao odveč sreče. Neko je vrijeme bio nastavnik na gimnaziji u Zadru, gdje je pokrenuo dobar književni časopis Lovor 1905., zatim je dvije godine u Križevcima predavao kemiju na Gospodarskom učilištu. Največi dio života ovaj rasni pripovjedač i kritičar proveo je kao novinár u Obzoru, Balkánu i Jutarnjem listu. Učen, bio je dopisnik iz Pariza i Praga a neko vrijeme i iz Beograda. Nehajev je poetiku izučio u tekstovima najjačega predstavnika pozitivistické književne kritike Tainea, čij a je djela upoznao za vrijeme bečkih studija. Za njega kao i za Tainea u samom središtu kritičkog mišljenja istraživanje je piščeva milieua. Nehajev je analitički duh, kemičar književne kritike, onaj koji misii da su laboratory ski uvjeti važniji od obilježja materije same. Njemu je bila presudna povezanost književnosti s misaonim pokretima vremena i on je vjerovao da su ljudi njegova narastaj a epigoni Darwina, Schopenhauera, Haeckela, Nietzschea i Marxa. Svoj pozitivistički pogled na književnost Nehajev nije
-285 -
mijenjao čitavog života pa je jedna od prvih hrvatskih kritičkih glava koja se kretala u čvrsto zasnovanom prosudbenom sistemu. Bilo je sistematičnoga kritičkog mišljenja i prije Nehajeva, ali je ono pripadalo katedarskoj filozofskoj kritici. Nehajev je bio sposoban čvrsto kritički misliti i sa stranica novina, i to je bila novost. Blizak pravaštvu, Nehajev je svoje stavové o društvenom okviru književnosti proširivao na analizu rasne i prirodne karakterologije, što je inače u dvadesetim godinama bilo popularno u hrvatskoj i uopče slavenskoj publicistici. Premda je bio duboko uvjeren u presudnost univerzalnih kategorija, odlučno je zagovarao obradu socijalnih tema i nacionálne povijesne grade. Bio je vjernik u žive ljudi koji su, kako je mislio, ostali skriveni iza književnih tekstova, bio je pisac nove gradanske prosviječenosti koja nije posvema lako prihvatila zasade najnovije umjetnosti koja se sve više udaljavala od objekta i postajala sve nerealističnijom. Bio je zato oprezan u svojim kritičarskim tekstovima, analitičan i pouzdan više od bilo koj ega svoj eg suvremenika. Bio mu je dalek kritičarski impresionizam, pisao je jezgrovito, mislio je sredeno. Takvi su mu eseji o Flaubertu,Tolstoju i Ibsenu. Nehajev je bitnom oznakom modemoga čovjeka smatrao psihološku krizu, neku duboku skepsu i tragični nemiř epohe. Tu trijadu pokušao je pronači u liku Shakespeareova Hamleta. Studija o Hamletu objavljena mu je 1915. usred velikoga svjetskog rata. U njoj pisac, koji je vjerovao da je kritika neka vrsta autoportreta, govori o opčim problemima a intenzivno misii domače prilike i svoju osobnú poziciju pa mu se u toj studiju ne jednom omaknuo vrlo privátni, za njega ne uvijek ubičajeni ton. Za njega je Hamlet titan poruge, onaj koji je svijetu dobacio rukavicu jer je znao da ga nije moguče ispraviti. Na kazališnoj sceni Nehajev je imao samo trenutačnih uspjeha. Njegov Prijelom zavarao je 1897. kritiku svojim intelektualizmom i prikladnim feljtonizmom. Storiju o mladom plemiču Karlu koji se vrača sa studija u Beču kako bi spasio očevo imanje koje je zbog kartaške lakomislenosti svršilo na dražbi, Nehajev je pretvorio u niz monotonih i moralističkih dijaloga iz kojih njegov lik bez opravdanja odlazi u svijet i ostavlja propali zavičaj. Nisu mu uspjelije ni drame Svječica, Život i Spasí teljJer je i u njima psihološka razrada ostala bez opravdanja. Posljednji Nehajevljev dramski tekst je Klupa na mjesečini, komedija iz 1928., pisana lakim, dobrodušnim stilom pa gotovo da ne podsječa na njegov prethodni književni rad. Bio je zaljubljen u kazalište premda je ono za njegov analitički duh bilo prestrastveni medij. U komediji Klupa na mjesečini u središtu radnje je karikaturalna priča o ljubavi profesora i glumice Ljerke. Novelistički opus Nehajevljev, i to posebno u tekstovima Zeleno more, Polonéza, Velikí grad i Godiva, nije sistematičan. U piščevu okularu su životni gubitnici i razočarani intelektualci. Pisac tu priča o ljudima nervoznim i nemirnim, o ljudima tjeskobnim. Ima několiko Nehajevljevih novela u kojima se poput rana otvárajú pitanja aktualnoga siromaštva i ratne izgubljenosti. U tom krugu najkarakterističnija je Doktorova noč kojoj se u središtu našla dramatična željeznička nesreča i dilema provincijskog doktora dok spašava unesrečene, bi li jednom od njih, někom neobično elegantno odjevenom čovjeku, uzeo veliku kesu punu novca koju mu je napipao pod košuljom. Doktorova dilema je kratkotrajna, on ne podlegne zovu novca ali mu na kraju přestanu biti vážne sve životne dileme, i ho-
-286-
če li iz provincije priječi u grad, i je li mu žena dosadna i zlobná. U razgovoru sa sobom pronade rješenje dilema pa se vráti u pakao svojega života, miran što kad je mogao, nije učinio ništa naglo. Nehajev je pisac jedné više determiniranosti, one u kojoj sloboda i ne postoji. Buduči da je sve prethodno odredeno, sloboda je fikcija. Ima nešto preuzeto iz Pirandellova humorizma u Nehaj evljevoj potrebi da u novelama načas razgrne nečiju egistenciju i da tada dovede lik do spoznaje da se u životu ništa ne može promijeniti, več da se jedino može otrgnuti iz života samo jedan trenutak i onda nastaviti živjeti dalje. Nehaj ev je glasogovornik društvenog determinizma novoga hrvatskog gradanstva u svojim romanima. Ono čini jezgru njegova književnog opusa. Kad se 1909. pojavio piščev Bijeg s podnaslovom Povijest jednog naše g čovjeka, odmah je tu životnú priču Dure Andrijaševiča, inače piščev autoportrét, Matoš proglasio neuspjelim djelom. To je donekle i razumljivo jer je AGM s istom strogošču ocjenjivao i druge próze za koje se moglo kazati da se služe psihološkim naturalizmom, a što je za ovog kritičara bilo prostački i nedostojno književne obrade. I prije Nehajeva bilo je u hrvatskim romanima srodnih suvišnih ljudi, umj etnika talentiranih ali nesposobnih za životne nedače, ljudi nervoznih i preosjetljivih, osoba koje nisu prihvačale kompromise, ljudi asocijalnih. Duro je Andrijaševič někom vrstom hrvatskoga Hamleta kojemu se sve što mu se dogada, zapravo zbiva na pozornici nutrine. Bijeg je analitički roman životnog poraza, retrospektívna studija u kojoj jedan jaki duh raskapa po svoj oj nutrini. Nehaj ev tu piše roman u kojemu nema ničijih i nikakvih pustolovina, roman u kojemu se dogada malo pa ništa. Priča o Duri Andrijaševiču protokol je jednoga provincijskog pada. To je knjiga u kojoj ni za koga nema nade. Sve je u toj knjizi zatamnjeno i sve je vrlo slično hrvatskoj zbilji iz 1909., iste one godine kad i Matoš pjeva o Hrvatskoj koju úpravo stranci vješaju kao tata. U Bijegu glavni junák uz pomoč bogatog strica otide u Beč na nauke, ali ondje gubi dane po kavanama. Doduše, čitao je nesistematično, i to sve što mu je došlo do ruke. Postao je učen ali se morao vratiti u Zagreb, gdje počinje pisati svoje prve tekstove, ali je zbog egzistencije prisiljen priječi u rodni Senj, raditi na gimnaziji i suočiti se sa životnom istinom da su u njegovoj domovini najsiromašniji oni koji najpoštenije rade. Na koncu svoje banálne životne price izgubi vjem u ljude ali i u Veru, ženu koju je zavolio. Počinje se uništavati alkoholom pa ostavljen od svih skoči u valovito more. Nehaj ev je o Andrijaševiču napisao čitljivu knjigu kojom je več prije započetí proces defabulacije hrvatskog romana uveo u odlučnu fazu. Angažiran i analitičan, Bijeg je najbolji roman svojega doba, svojevrstan povratak na klasičnu razinu hrvatske realistické i naturalistické starije próze. Blisko povezan sa središnjim nacionalnim temama, ovaj pisac dobre monografije o Kvaterniku bio je privučen i životnom pričom Krste Frankopana kojemu je posvetio izvrstan historijski roman Vuci. Radnja romana zbiva se u vremenu Frankopanova uhičenja 1514. i onda šestogodišnjeg sužanjstva za vrijeme kojega nikome nije palo na pamet da ga oslobodi. U storiju o oslobadanju umetnuta je i ljubavna romansa zatočenikova s vlastitom suprugom koja uspije dobiti dozvolu da zajedno s mužem boravi u talijanskoj tamnici, ali na kraju ne dočeka njegovo oslobodenje nego umre u blizini Padove.
-287 -
U drugom dijelu ovoga vrlo modernog i od romantičnosti oslobodenoga povijesnog romana radnja započinje pogrebom Frankopanove žene Apolonije i prati političku karijeru toga Frankopana, kojemu Mlečani inače čitav rod nazivaju vucima i koji pogiba u gradanskom ratu u kojemu je sudjelovao na stráni Ivana Zapolje i borio se protiv habsburškoga kralja. Temeljen na piščevim pravaškim političkim pogledima i na ideji daje od nereálne veliké Hrvatske bolja i ona najmanja, u ovom slučaju Zapoljina, ovaj roman jedna je od najvažnijih političkih književnih próza 20. stolječa. Pisan u formi kronike, s malo dijaloga ali vrlo patetičan, ispričan kroz vizuru sveznajučega pripovjedača, ali i s čestim meditacijama u trečem licu i neupravnom govoru, Vuci su vizionarski roman hrvatske sudbine. Premda povijesni roman zbivanja, premda se u Vucima koristi originálnom dokumentárnom grádom, vanjska su zbivanja u romanu postavljena u drugi pian. Nema mnogo ushita u Nehajevljevu povijesnom romanu. To je knjiga muke onih koji su preuzeli odgovornost za naciju, knjiga njihove osamljenosti, otudenosti, samoče na koju su, premda rade za opče dobro, osudeni. Nehajev je zbog svojega novinarskog posla premalo radio na toj književnoj vrsti koja mu je bila najbliža, na romansiranoj biografy i. Njegova Rakovica koja je objavljena posthumno, zatim Studija o Hamletu, te autobiografski roman Bijeg i povijesni roman Vuci, na najbolji način pokazuju da je imao nerv rasnog pripovjedača koji je bolje od bilo koj ega hrvatskog pisca, pa čak i od samoga Senoe, znao iskoristiti povijesnu i dokumentárnu gradu. Milutin Cihlař Nehajev jedan je od najznatiželjni)ih duhová hrvatske moderne, a zajedno s Milanom Marijanovicem bio je njezin najdosljednýi analitičar. U svojim kasnijim tekstovima, u dvadesetim godinama, a umro je 1931., Hrvatima je zorno pokazao da izmedu radikalno socijalnog i radikalno klerikalnog jedino čvrst gradanski i nacionalno osviješteni svjetonazor ima snagu ponuditi u književnosti nepogrešivi spoj etičkog i estetskog. O spojevima etike i estetike taj književnik i kemičar znao je više nego dovoljno.
Balkánski etnički i povijesni ciklon potaknuo je romansijerski rad Milana Sufflava, jednoga od najtalentiranijih hrvatskih medievalista. Toga svjetski priznatog albanologa i pisca několiko pionirskih knjiga o etnogenezi Južnih Slavena, koji se rodio 1879., zatukla je politička policija u centru Zagreba u jeku diktatúre kralja Aleksandra 1931. Ovaj stručnjak za srpsku i uopče bizantsku povijest, istraživač dinastije Komnena i pisac prodornih analiza o ranim balkanskim državama, napisao je dva vrlo uspjela i posvema intrigantna romana. Objavio ih je pod pseudonimom Alba Limi i Eamon O'Leigh, i to 1920. povijesni roman Kostandin Balšič, a onda u podlistku Obzora dvije godine kasnije utopijski naučnofantastični roman Na Pacifiku god. 2255. U povijesnom romanu o Balšičima nije se Sufflav preveč udaljio od znanstveničkoga stola pa mu je knjiga mjestimično razvučena i prepuna didaktičkih opaski, tako da se u njoj više prepričavaju primárni izvori nego što se pripovijeda neko zbivanje i rekreira stvarna atmosféra na dvorovima balkanskih srednjovjekovnih velmoža. Bolji mu je utopijski roman Na Pacifiku god. 2255 jer anticipira čitav niz ekoloških suvremenih tema, od onih povezanih s onečiščenjem voda pa do njihova umjetnog i štetnog zatopljivanja, kao i onih koje zagovaraju maglovitu duhovnu snagu Istoka koja da
-288 -
če zavladati svijetom. Šufflavev proročanski roman još ima dosta vremena da ispuni neke od svojih slutnji. Sto se pak tiče autorovih invektíva protiv zapadne civilizacije i posebno nekih stranica iz njegovih polemika protiv internacionalista, koje je tom pravašu personificirao slávni britanski slavist R. W. Seton-Watson, može se utvrditi da su one do danas sačuvale svu draž svojega uvjerenog, ali ne baš i uvjerljivog konzervativizma, kao i naivne državotvorne nesnalažljivosti pred tzv. svjetskim projektima.
Hrvatska književnost u 20. stolječu, u vrijeme kad joj je Nehajev bio najistaknutijim glasom, nije samo supostojala s drugim europskim književnostima nego je sve presudnije prestajala biti mrtvim i egzotičnim slovom na papiru ili katedarskom činjenicom. Hrvatska književnost nije više bila tek udžbenički podatak. Tomu je pripomogao i netipični sveučilišni profesor književnosti Branko Vodník. Još od nastupa mladoga Vatroslava Jagiča nije bilo u Hrvatskoj bistrijega pogleda od njegova na filologiju i povijest književnosti. Slavistické studije Vodnik, izvornim prezimenom Drechsler, završio je u Zagrebu, poslije je studirao u Pragu i Krakovu a bio je zagrebački književni doktorand nadmašivši, u vrijeme kad je 1905. doktorirao, večinu svojih tadašnjih, u provincijalizam ogrezlih, zagrebačkih nastavničkih kolega. Vodnik je bio Jagičev sljedbenik. On od Jagiča, doduše, nije učio ali je od njega naučio da u Hrvatskoj nema književne kritike bez čvrste filološke utemeljenosti, da u Hrvatskoj manjka predradnji. I on ih je obavio u vrlo krátkom i burnom životu. Roden, kao i Jagič, u Varaždinu, najprije je bio srednjoškolski profesor, a na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predavao je hrvatsku književnost od 1911. pa sve do smrti 1926. Umro je naglo u 47. godini, iznerviran i izmučen, usred bljutavih polemika koje je vodio s nedoraslim protivnicima i u doba kad je bio prisilno umirovljen. Bio je jedan od prvih serioznih književnih metodičara, a njegov udžbenik za poduku hrvatske književnosti ostao je neprevladani uzor sve do danas. Zalagao se za uozbiljenje studija književnosti i jezika, htio je da on ne bude usmjeren školovanju učitelja i nastavnika književnosti nego da ima najviše znanstvene ciljeve uvijek i u svákom slučaju. Prvi je izradio metodologiju književnog istraživanja, bio je prvi koji je primijenio estetske kriterije na cjelinu hrvatske književnosti. Njegovi ključni radovi odnose se na največe hrvatske pisce novijega doba, ali on je u svojoj golemoj akribičnosti i zbog prerane smrti ostao najviše zapamčen po prilozima o starijim piscima. Njegova studija Slavonska književnost u XVIII. vijeku, iz 1907., prvi je cjelovit prikaz te dionice hrvatske književnosti, uz to napisan temeljito, poletnom i čitijivom rečenicom. Vodníkova rasprava o postanku Lucičeve Robinje u kojoj je tekstualnom analizom nepobitno dokázaná isprepletenost hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, monografije o Preradoviču, o Franji Markoviču i Stanku Vrazu, vrlo dobre naj ave Vladimira Nazora, pokretanje dvaju važnih časopisa, Nove Hrvatske 1902. i Savremenika 1906., pokazuju daje bio jedan od važnijih kritičkih arbitara svojega naraštaja. Nitko prije njega nije tako suvereno pomirio kritiku i filologiju, nitko bolje od njega nije s lakočom povezivao biografiju i književno djelo, nitko nije bolje od njega koncizno pokazao socijalne aspekte u hrvatskoj književnosti. Vodnikovo remek-djelo njegova je Povijest hrvatske
-289 -
književnosti, prvi svezak planiranoga dvosveščanog projekta. Bio je Vodnik u toj knjizi iz 1913. prvi pravi, estetickom prosudbom oboružani, književni povjesničar, onaj koji je obuhvatio cjelinu književnosti kao jedinstvo zajedničkog posla njezinih pisaca i društva u kojemu su živjeli. Uloga Vodnikova u širenju znanja o hrvatskoj književnosti golema je. Pisac je prvih modernih čitanki hrvatske književnosti, a nakon njegovih brázda bilo je lakše onima koji su dolazili. Živio je prekratko da zaokruži sve svoje interese ali i ovako ostaje onim koji je pospremio tradicionalnu, ponešto provincijsku književnu povijest. Bio je posvema na razini svojih tadašnjih europskih vršnjaka koji su se književnošču bavili kao ozbiljnom znanstvenom disciplinom. On jest bio znanstvenik ali je znao sačuvati dostatou mjeru zaigranosti, znao je polemizirati sa svima koji su nj ego vim bistrim pogledima stajali na putu. Bio je savršena dopuna praktičnoj kritici Milana Marjanoviča i Milutina Nehajeva. Vodnikova rana i isprovocirana smrt nije bila poraz, bila je još jedan dokaz da se najbolji duhovi u Hrvatskoj najmanje cijene.
Tekstovna struktura hrvatske književnosti od početka stolječa pa nadalje morala se odmjeravati dvostrukim ključem. Osim strogo nacionálne vrijednosti, piscima se sve više morao uzeti u obzir i inozemni uspjeh, njihova prevedenost na druge jezike, a uz to sve je više bilo književnika koji su književnost, a i druge umjetnosti, počeli doživljavati kao robu i koji su pisali djela trivijalna i namijenjena vrlo širokom čitateljstvu pa zato i knjige s umanjenim estetskim očekivanjem. Nastajali su tako paralelni književni svjetovi, paralelni po vrijednosti i po funkciji. Malim nacionalnim književnostima jezik je bio nesvladivom barijerom na putu prema internacionalizácii i. Svijest o ograničenom djelovanju književnosti pisane tzv. malim jezikom zato je u Hrvatskoj porodila mnogo gorčine. Doduše, opčerazumljivi jezici likovne umjetnosti ili prirodnih znanosti, jer nisu imali barijera, omogučili su u prvim godinama 20. stolječa i několiko iznimnih hrvatskih umjetničkih pa i vizionarskih karijera. Najslavnije su one koje su ostvarili izumitelj Nikola Tesla i kipar Ivan Meštrovič koji su obojica umrli u Sjedinjeni Američkim Državama i ondje ostavili zanimljiv literárni trag. Stolječe u kojemu su živjeli sve je više postajalo stolječem Amerike i oni nisu izbjegli tom usudu. Nikola Tesla koji je imao poetičan i osjetljiv duh, rodio se u Lici 1856. u obitelji pravoslavnog popa. Učio je na tehničkim sveučilištima u Grazu i Pragu, radio na električkim patentima u Budimpešti. S Edisonovom kompanijom došao je u dodir još u Europi, a u Americi je od 1884. imao ugovor s Westinghauseovom električnom tvrtkom i bio u prilici ustanoviti vlastiti laboratory. Eksperimentirao je sa svjetlošču i sa sjenama, i to u odnosu na ljudsko tijelo, bavio se baterijama i indukcijskim strujama, istraživao energiju ljudskog tijela i njegov odnos prema Suncu, pokušavao pronači načine interplanetarnih komunikacija, a na slapovima Niagare konstruirao je gigantsku elektranu. Zanimalo ga je kontroliranje energija s udaljenosti, izumio je automatsko vodenje brodová, dao je vážne doprinose robotici, a njegovi su izumi vodili do patentiranja telefona i kasnijega prijelomnog, bežičnog prenošenja zvuka i slike. Oboružan golemim talentom i voden futurističkim démonom novog, Tesla je bio punokrvni sin svojega dinamičnog vremena. On koji je postao jednim od najvažnijih izumitelja modernoga doba, nije uspio
-290 -
kapitalizirati svoja otkriča nego je doživio da su mu se ona poricala ili pripisivala drugima. Nobelova nagrada koju je, kako je več bilo objavljeno, trebao dijeliti s Edisonom, nije mu pripala. Imao je literárnu obdarenost pa je napisao tisuče stranica vrlo zanimljivih ali i neobičnih tekstova. Posljednjih dvadesetak godina proživio je u samotnjaštvu neke newyorské unajmljene hotelske sobe. Kad je umro, konačno se moglo čuti daje bio jedan od največih duhová svoj ega doba. Živi Tesla bio je preopasan svojim konkurentima. Njegova autobiografija My inventions koja je napisana na engleskom jeziku i převedena na mnoge jezike svijeta vrlo je dramatično štivo u kojemu se sa svake stranice odčitava piščevo čudaštvo. Knjiga je prepuna književnih asocijacija iz kojih se vidi daje detaljno poznavao stariju i novu književnost. Njegova fotografska memorija pričinjala mu je stanovitih problema. Gotovo napamet znao je čitav opus Voltaireov, obožavao je humor Marka Twaina, zalagao se za svjetsku prosviječenost jer je vjerovao da samo ona može donijeti mir. U njegovim tekstovima ima mnogo utopističkih stranica koje kao da dolaze iz znanstvenofantastičnih pripovijedaka. Opisivao je budučnost zemlje prorokujúci ljudima skoré kontakte s izvanzemaljcima ali je, on koji je pronikao u dubinu skrivenih energija, upozoravao čovječanstvo da čovjeku izumi s istom vjerojatnočom s kojom mu mogu donijeti sreču i napredak, mogu donijeti propast. Bio je posljednji veliki vjemik u Šunce, astrozof koji je mislio da je električna energija tek prijelaz prema novoj civilizaciji Sunca. Bez njega čovječanstvo bi mnogo kasnije dobilo radar i telefaks, zrakoplove i televiziju. Teslin književni rad trag je toga uznemirenog duha koji je u svjetsku avanturu krenuo iz maloga ličkog sela i koji je rastrgan dilemama umro u civilizacijskom središtu svijeta u trenutku največih čovjekovih bestijalnosti, 1943. godine.
Talent Ivana Meštroviča, rodenog 1883., a podrijetlom iz Otavica, koji je kao ubogi pastir stupio u klesarsku splitsku radionicu obitelji Bilinič, legendaran je i raskrilio se golemom brzinom. Mladič je nakon klesarskoga zanata dobio priliku da studira na akademiji u Beču, gdje se uspješno uklopio u pokret secesije i odakle je krenuo u Pariz da ondje susretne Rodina i zajedno s njim postane jednim od najznačajnijih kipara modeme. Uvijek vezan s vlastitom sredinom, Meštrovič je potaknuo osnivanje nacionalistické grupe Medulič koja je bila někom vrstom umjetničke i romantičarske depandanse Jugoslavenskom odboru i njegovoj politici. Aktivan i u politici, Meštrovič se nakon rata vratio u Zagreb i bio rektorom likovne Akademije sve do 1942., a ondaje preko Rima i Svicarske, odmah nakon II. svjetskog rata, definitivno preselio u Sjedinjene Državě, gdje je nastavio sveučilišnu karijeru. Blizak mnogim močnicima, svojeglav i vrlo osjetljiv, oprezan ali i mudar, Meštrovič je čitavog života pisao. Njegov književni rad nije nikako usporediv s njegovim kiparstvom, ali je zanimljiv kao duhovni trag toga nemimog i znamenitog čovjeka. Najvažnije Meštrovičevo književno djelo su njegove Uspomene na političke ljude i dogadaje koje su najprije tiskané u Buenos Airesu, a onda su postale senzacijom u Hrvatskoj kad su prvi put, prekasno, pretískané 1969. Meštrovič pripovijeda kao što klese, analitički i s osječajem za sjenu i svjetlost, s osječajem za nevidljivo, za glomazno. Bio je blizak močnicima pa je napisao najoštroumnije stranice úpravo analizirajuči njihove niskosti. Malo je poli-
-291 -
tičkih knjiga koje su napisane tako dobrim stilom i koje nisu izmišljene nego su i pisane tako da ih se doživi da su stvarnije od stvarnosti same. Meštrovič je napisao i roman Vatra i opeklina koji je, zapravo, ljubavna priča njegove mladosti a koji ima svoj savršeni kameni spomenik na cavtatskom groblju u mauzoleju obitelji Račic koja je uglavnom i portretirana u romanu. Meštrovič je tu knjigu ostavio netiskanom, kao što je postupio i sa zbirkom novela Lucii Mile koja je takoder objavljena postumno. Pisac za ladicu, Meštrovič svojim značajem upotpunjuje sliku hrvatskog modernizma i zanimljivih dodira što su ih u toj epohi ostvarivali književnost i likovnost. O toj temi, dok Ivan Meštrovič još nije niti stigao na svoje bečke studije, pisao je 1898. iz pozicije književne moderně mladi Ivo Pilar koji je poslije, doduše pod pseudonimom Siidland, potpisao jednu od najvažnijih povijesno-političkih knjiga o nacionálnom pitanju Južnih Slavena. Pilařova znamenitá knjižica Secesija manifestna je studija o modemoj umjetnosti u kojoj se ističe uska veza likovnosti i nove književnosti, analizira njihov reciprocitet i pokazuje kako su modemi književnici ornamentiku izravno posudivali iz likovnih umjetnosti i kako su imali snažan osječaj za florealnost i volumen. Slikarstvo i kiparstvo od svoje strane posudivali su iz književnosti brojne klasične motive ali su ih uzimali iz nacionálne mitologije. Tako je bilo u engleskoj i irskoj književnosti i umjetnosti, tako je bilo i u Italiji odakle je, na slikovnost i vitalizam hrvatskih pisaca i slikara//« de sieclea, znatno utjecao Gabriele D'Annunzio največi onodobni fan modemoga slikarstva medu književnicima. Slavenskom mitologijom i njezinom unutrašnjom energijom koja je diljem Europe proslavila djela kipara Ivana Meštroviča, svoja je rana djela impregnirao tada mladi pjesnik s Brača Vladimir Názor, a ti isti elementi, koji su iskazani u agresivnom duhu neoromantike, postojali su i u ranim djelima Názorová, pa i Meštrovičeva, izravnog duhovnog prethodnika, zaboravljenog političara i književnika Ante Tresiča-Pavičiča. U politici za Tresič-Pavičiča, koji je čak několiko godina bio stariji od Matoša, govorili su daje pjesnik i da zato ne raspoznaje osnovna načela makijavelizma. Književni su mu rad olako proglašavali diletantskim jer daje převise mario za politiku. On je doista imao problema s diletantizmom pa je kao i svi diletanti u mnogo čemu bio prvi. Bio je vječiti politički gubitnik. Roden na otoku Hvaru 1867., ovaj pjesnik, dramatičar i putopisac za vrijeme svojega dugoga života najčešče se nalazio u samom središtu burnih političkih dogadaja ali je iz njih redovito izlazio osramočen ili razočaran. Dok je bio oduševljeni pravaš, našao se usred moralno vrlo neugodne afere zbog koje je na koncu bio neko vrijeme politički izoliran pa je onda prešao u suprotni politički tábor. Dogodilo se da se jedna mlada žena, koja je čekala Tresič-Pavičičevo dijete, ubila pred pravaškim prostorijama i daje oca djeteta moralno osudila u prethodno napisanom i objavljenom pismu. Izašavši iz pravaskih redova, pisac je ideju plenamoga hrvatstva zamijenio srodnom idejom jugoslavenstva, zaboravljajuči da če ga njegovi novi politički sumišljenici vrlo brzo razotkriti kao po njih opasnog Hrvata. Stupivši u redo ve militantne hrvatskosrpske koalicije, počeo je iskreno vjerovati da je jedinstvena država Južnih Slavena najbolja solucija za Hrvate. U béčkom parlamentu držao je vatrene i jugoslavenstvom oduševljene govore koji su pomogli
-292-
da se konzervatívna monarhija još više uzdrma. Osobno je od poraženih austrijskih admirála preuzeo flotu ali su ga optuživali da joj je onda veci dio neobazrivo predao Talijanima. Premda se cesto sastajao s regentom Aleksandrom, a do
1927. mu bio veleposlanik u Madridu pa onda u Washingtonu, nije mogao izbječi mržnju novostvorenih srpskih birokrata koji su ga, jer je bio Hrvat, šmátrali poli tičkim uljezom. To što je neko vrijeme vlastite službene izvještaje pisao čirilicom, nije mu pomoglo protiv najizravnijih uvreda u vrijeme ubojstva Stjepana Radiča
1928. u beogradskoj skupštini. On koji je nekoč polemizirao s Radičem, sada je bio na njegovoj stráni. Živio je u svojoj prelijepoj vili u Splitu ali je prije smrti 1949. doživio još da su mu komunisti, jednom dok se liječio u Beogradu, iz kuče iselili stvari i daje ondje, bez njegova odobrenja, několiko dana živio čak i dikta tor Josip Broz Tito. Svi javni poslovi Tresič-Pavičičevi obilježeni su njegovom snažnom ličnošču, nekim čudnim viškom energije koju je posjedovao i koju je ra sipao olako se oduševljavajuči svim što je mislio daje novo i da če koristiti napre tku. On je več od mladosti bio materijalno neovisan. Završio je studije u Beču, upoznao je dobro najvažnije svjetske jezike. U književnosti se javio pod pseudo nimom Mosorski guslar 1888. Bio je dobar poznavatelj národne poezije i pokušao ju je stilizirati u klasicističkoj tradiciji. Bio je blizak neoromantizmu svojega do ba, njegovoj monumentálnosti, i nije mu bila strana prisutnost mitologije u stiho vima. Bio je najstariji hrvatski pjesnik novoga vitalizma, i to je objasnio u svojoj prvoj tiskanoj zbirci Glasovi s mora Jadranskoga koja se pojavila 1891. U toj zbir ci, a i u mladim Djulima i zumbulima, iz 1900., najavljivač je secesijske mitološke poezije i njezina vitalizma. Filozofski obrazován, doktorirao je na Leibnizovoj fi lozofiji, Tresič-Pavičič napisao je ijednu knjigu intimističkih pjesama koje su blis ke Vojnovičevim Lapadskim sonetima, i to svojim impresionističkim ugodajem i sjetom koja je kasnije vrlo rijetka u njegovim djelima. Ogledao se i u romanima koji danas nisu lako čitljivi, koji su prepatetični i samo su daleki pokúšaj da se bu de nekom vrstom dalmatinskog D'Annunnzija, da se dominira književnim živo tom svojega doba. U romanu Sudbina izdajice, 1892., sasvim je otvoreno aludirao na suvremenost opisujúci političku sudbinu Demetrija Hvarskog, ljubavnika ilir ske kralj ice Teute. Roman Pobjeda najobičniji je pamflet pravaštva, Izgubljeni Iju di autobiografski je opis života hrvatskih studenata u Beču dok mujeMoc Ijepo te, koja je objavljena u sarajevskoj Nadi, sasvim promašeni plod tadašnjega mod nog esteticizma. U proznom svojemu stvaralaštvu Tresič-Pavičič je bio uspješniji kao putopisac. U više vrlo dobrih i inteligentním opažanjima prepunih knjiga ob javio je svoje zápise o putovanjima Hrvatskom i Bosnom, a u knjizi Preko Atlan tika do Pacifika koja je tiskaná 1907., pokazao sav svoj životni nemir kada je bro dom La Touraine doputovao u Ameriku, te ondje tijekom několiko mjeseci stu pio u kontakt s brojnim hrvatskim iseljenicima i bio prvi hrvatski političar koji je prepoznao vážnost emigracije za razvitak domovine. U piščevim putopisima vid ljivo je dobro obrazovanje, ali jednako tako i emocionálni nemir koji gaje čita vog života privlačio politici za koju taj prvi hrvatski antipolitičar nije imao nekih osnovnih osobina. Tresič-Pavičič pisao je i dráme. Trudio se da ih plasira na tali jansko kazališno tržiště premda nije posve dobro razumio daje monumentalizam
-293 -
scenski grob. I u dramama bio je politički tendenciozan i zagovarao je pravašku geopolitiku. Tako je u Simeonu Velikom 1897. želio scenski razbistriti pitanje južnoslavenske konfederacije, u Ljudevitu Posavskom iskazao je antiaustrijske stavové. Najbolji mu je dramski tekst Katarina Zrinska iz 1899. u kojoj je na najuvjerljiviji način uspio dati drámu te književnice i mučenice iz 17. stolječa. Naj ambiciózny i piščev projekt je rímska tetralogija Finiš reipublicae koja je završena 1911. i u kojoj je obuhvačena povijest Rima do propasti, te se obraduje vrijeme urote protiv Cezara, Ciceronovo progonstvo i sudbina Katona Utičkog. Tridesetih godina pisac se ovim tekstovima ponovno vratio, preveo ih je tada na talijanski jezik, dao im nove našlo ve i uz pomoč talijanskih znanaca pokušao uči u maticu talijanskog teatra. Pokúšaj mu nije uspio uza svu diplomatsku vještinu nego je sačuvan samo jedan razmjerno ljigav pohvalni tekst o Mussoliniju koji je, po Tresič-Pavičičevoj zamisli, trebao biti uključen u piščev talijanski scenski prodor. U Tresičevim neoklasicističkim dramama malo je živih prizora premda se ne može u tim tekstovima negirati autorovo poznavanje jednog smjera tadašnje dramske proizvodnje. U tekstu Život kralja Heruda bio je tako pisac izravno inspiriran Wildeovim esteticizmom, iako je njemu još bliža dramaturgija klasičnih drama u kojima se sav sukob vodi oko ljubavi koja se ne da uskladiti s dužnošču. Taj vršnjak Gjalskoga i prethodnik Názorov bio je opsjednut pisanjem. U rukopisu je ostavio opsežne dnevničke zápise, a i golemi ep Gvozdansko u kojemu u čak dvije različite verzije, jednoj u 20 a u drugoj u 32 pjevanja, obraduje tursku opsadu jedné krščanske kule u drugoj polovini 16. stolječa. Bio je Tresič-Pavičič najuporniji neoklasicist koji je djelovao u krilu hrvatske književne moderne. Život mu je ogledni primjerak zle političke sudbine hrvatskog literáta. Razmetljivost vlastitim obrazovanjem i naivnost političke izravnosti njegovo su književno djelo pretvorile u amorfnú masu u kojoj je teško izdvojiti neku estetski uspjelu cjelinu, pa je sve što je napisao svjedočanstvo o krivudavu putu jednog naraštaja koji je iskreno vjerovao da če Hrvati, kad se oslobode tudinske vlasti, doživjeti nacionálnu emancipaciju, i to ujedinjeni s ostalim južnoslavenskim narodima. TresičPavičič vrlo je brzo ugledao nacerenu masku toga ujedinjenja i na kraju života vratio se idealima pravaške opozicijske mladosti. Taj povratak nije poboljšao njegov golem i rastrgan opus ali ga je prikazao u novom svjetlu. Pisanje je za Tresiča-Pavičiča traganje vlastitim nemirom, bilo je ono iskaz hiperaktivnosti toga tvrdokornoga romantičnog nacionalista. Impozantno književno djelo Vladimira Nazora, jednog od najznačajnijih hrvatskih eksperimentatora tradicionalnim književnim oblicima, nastajalo je u rasponu od gotovo pola stolječa. Taj pjesnik, pripovjedač, pisac romana i epova, putopisac i esej ist, autor autobiografskih zapisa i školskih udžbenika, koji je stvarao u tako širokom vremenskom rasponu, rodio se 1876. na Braču; svoje djetinjstvo opisao je u nizu novela sabranih u knjigama Priče iz djetinjstva 1924. i u Pričama s ostrva, iz grada i sa planine 1927'. Nakon školovanja na splitskoj gimnaziji, otišao je u Graz gdje je studirao čitavo jedno desetlječe s ne baš velikim uspjehom botaniku. Ambiciózni pjesnik, koji je savršeno svladao talijanski jezik, u Grazu se nije samo mučio s biljkama koje su mu, zbog secesijske or-
-294-
namentalne osječajnosti bile vrlo bliske, nego je najviše problema imao s njemačkim jezikom koji je mentalitetnom sklopu toga Mediteranca, zbog nekih dubljih razloga, bio nesavladiv i koji savršeno nije naučio nikad. Prvu svoju lirsku zbirku Slavenske legende objavio je Nazor 1900. u Zadru. To su vizionarski stihovi koji slave snagu zemlje i Sunca, opjevavaju borbu svjetla i tame te personificiraju likove slavenskih bogova Črta, Peruna i Daboga, zatim slavenskih junáka i vila. Dok je u Grazu Nazor 1902. primao sveučilišnu diplomu, u domovini je več bio slavljeni mladi pjesnik. Slavenske legende slijedile su brojne piščeve pjesničke knjige, najprije mitološka Zívaná, zatim patriotska Knjiga o kraljevima hrvatskijem 1904., potom Lirika tiskaná 1910., Nove pjesme koje su izišle 1913., Intima 1915., a onda Pjesni Ijuvene objavljene 1915. U zbirci Hrvatski kraljevi sintetizirao je Nazor svoje videnje nacionálne povijesti kao niza mitskih figura koje posjeduju kozmickú energiju i predvode svoj národ prema pobjedi i apsolutnom ispunjenju. Nakon Prvoga svjetskog rata, izlazile su brojne Názorové pjesme u knjigama Niza od koralja, Cetiri arhandela, Deseterci, a Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima tiskané su 1932. Knjiga pjesama pojavila se u vrijeme Drugoga svjetskog rata u Zagrebu 1942., i to dok se pjesnik več spremao da, čamcem preko Kupe, ode u partizane. Pjesme partizanke objavio je na oslobodenom partizánskom teritoriju 1943., a Legende o drugu Titu u kojima mitologizira lik partizanskoga i komunističkog vode, pridajúci mu kozmická svojstva nekoč opjevanih hrvatskih kraljeva, napisane su u vrijeme kad je pjesnik u oslobodenoj domovini več bio postao predsjednik Hrvatskoga sabora i kad baš i nije dobro razaznao koliko je manipuliran komunistickom ideologijom. Nazor je kao gimnazijski profesor najprije radio u istarskim gradovima, boravio je u Pažinu, Kopru i Kastvu čak petnaest godina, od 1903. do 1918. Bilo je to najsjajnije piščevo književno razdoblje. Tu su nastale njegove Istarskepriče koje su objavljene 1913. i koje su najbajkovitiji i najangažiraniji dio opusa. U Istri je pisac stvorio svojega VelogJožu, savršenu neoromantičku bajku o divovima, bajku za odrasle ali i vrlo realistickú priču za djecu o otporu tudincu. U Istri Vladimir Nazor ponovno je otkrio dijalekt svojega djetinjstva i tu je napisao svoje najljepše čakavske pjesme, Galiotova pesan, Zena zapuščeva i Seh dus den; tu je nastao njegov ep Medvjed Brundo koji, kako je pisac sam rekao, premda napisan standardnim jezikom, "brunda" na dijalektu. Paradoksalno, bio je to prvi veliki hrvatski ep kojemu se radnja zbivala na domačem tlu, a ne u Crnoj Gori ili u nekim praslavenskim zemljama. Názoru je taj medvjed mitski simbol vode, osoba snažná i plemenitá; alegorijski Medvjed Brundo tako je još jedna od pjesnikovih političkih knjiga. Ako je Ivo Vojnovič imao galantnih, pa i političkih sličnosti s Gabrieleom DAnnunziom, onda ih je Nazor imao čak i više. U Istri napisao je ponešto retrogradni roman Krvavi dani koji se bavi razdobljem uskočkih ratova koji su početkom 17. stolječa opustošili Istru. Duboko osječajuči kolektívni usud, taj tragalac za arhetipovima bio je eksperimentator formama. Napisao je vrlo učenih veziŕikacijskih eseja, istraživao je Maruličev stih koji gaje impresionirao, bavio se teorijom domačeg jedanaesterca, proučavao je vlastitu metriku kao da je tuda. Nazorovi pokúsi s tradicionalnim oblicima i uopče tradicijom temeljni su sloj njegova opusa. Najbolji njegovi tek-
-295 -
sto vi zapravo su evokacija mitske i folklorně predaje i bitno su odredili secesijsku i neoromantičnu osječajnost hrvatske književne publike. Nakon višegodišnjega profesorskog rada po Istri, Názor je postao ravnateljem dačkog doma u Crikvenici, a početkom tridesetih vratio se u Zagreb. Nezadovoljan gradskim životom, uskoro se povukao na rodni Brač u lučicu Bobovišča ali ondje nije dugo izdržao. Po po vrátku mu je objavljen veliki roman Kurir Loda u kojemu su vrlo uspješne evokacije otočné atmosfére natopljene povijesnim pamčenjem. To je intersekularni roman u kojemu se mitski brački faun-jarac, vječiti pastir, uspostavlja kao središte neobičnog spoja erudicije i fantastike, povijesti i sadašnjosti. Kurir Loda tiskán je 1938., a několiko godina prije objavio je Názor autobiografsku prózu Sarko u kojoj, opisujúci vlastitoga psa, govori o samom sebi. Inače samotnjak i ne odveč društven čovjek, pisac je mnogo više nego ljude opisivao nadljude i životinje, biljke i bogove. Názor je i jedan od rijetkih europskih pisaca koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata otpor fašizmu pružio ne samo duhovnom nego i fizičkom gestom. U svoju partizánsku avanturu hrabro je krenuo več 1942. zajedno sa svojim mladim i nesretnim prijateljem Ivanom Goranom Kovačičem. Ostatak života proživio je u Zagrebu, gdje je umro 1949. na glasu političke i književne posvečenosti, priskrbivši si na koncu i državni sprovod najvišeg ranga. U isto vrijeme njegov drug iz splitske gimnazije Milan Begovič, autor s koj im je zajedno stupio u književnost još devedesetih godina proteklog stolječa, a koji je za razliku od Nazora bio posvema apolitičan, u Zagrebu je samo godinu dana prije pokopan gotovo u tajnosti.Toga inače mondenoga i glamuru sklonog čovjeka potvorili su Nazorovi partizánski drugovi zbog navodnoga, nikad dokazanoga kolaboracionizma s ustašama. Vladimir Názor je za političku stvarnost oduvijek bio zainteresiran na vrlo izravan način. Njemu je ona dio vlastite mitološke inspiriranosti te mu nije bilo teško da u svim močnicima najčešče brzopleto prepozna primordijalni vitalizam i iskonsku snagu. Nije mu se to dogodilo samo jednom na kraju života s Josipom Brozom Titom, nego ima njegovih uznositih pohvalnica i Karadordevičima, zatim americkom predsjedniku Wilsonu koji se zdušno zalagao za nastanak prve Jugoslavije, ali ima u Nazora čak i pohvalnica Anti Paveliču. Domovinu je ovaj mirni čovjek inače volio strasno. Naoko miran, on je zbog domovine postao pjesnikom veliké snage i uznosite fráze. Bio je pisac patetičnih stihova koji se moraju izgovarati povišenim tonovima. U nježnom ali strašnom odnosu s domovinom i njezinim personificiranim močnicima naziru se izravni tragovi Názorová snažnog Edipova kompleksa. Domovinu je volio kao májku, a njezinih se Titana plašio kao da su mu očevi. Zato nije slučajna golema Názorová ljutnja na Freudove psihoanalitičke spise u kojima je, čini se, shvatio suštinu svojih duševnih ponora koje ni samom sebi nije htio priznati. On je Freuda čitao ali je brzo shvatio da ga ne čita kao čitatelj nego kao pacijent. Ljubavna lirika Názorová najmanje je uspješni dio njegova opusa. On je najbolji kad pjeva mit. Názor je pjesnik koji svoju iznimno polifoničnu poeziju, svoje antologijske pjesme, stvára tako što u njima mit pretvára u prírodu. Názor je slavenske i hrvatske mitove ugledao kao da su vječni i neupitni, on je političku viziju Hrvatske prikazao kao ideološki sústav koji posjeduje univerzálnu vrijednost. Dok su njegovi prethodnici povijest op-
-296 -
jevavali kao kauzálni red stvari, kao kičasti prikaz dogadaja, on je tom poretku vratio izvornu cikličnost mita. Uveo je hrvatsku mitologiju u pjesnički svijet, pridao joj je kozmickú snagu i učinio da ona ne bude tek ukras domoljubnom spomenaru ili saborskom govoru nego da postane samom egzistencijskom jezgrom poezije. Názor je po tomu ekskluzivni pjesnik hrvatske modeme, bitni glas njezina vitalističkog, ali što ne treba zaboraviti, i njezina kontemplativnog krila. Zagovorom energije i titanske rétorike bio je rodočelnik, premda to sam nije želio, svih kasnijih avangardnih književnih pokreta. Názorovú ranu poeziju obilježava ekstatična i povišena fráza kojom se opjevavao put vlastite nacije prema apsolutu. U toj operaciji pjesnik se poslužio koliko slavenskom toliko krščanskom i antickom mitologijom, razvivši specifičan znakovni sistem koji mu je omogučio da uz pomoč alegorija i simbola, komparacija i metafora u jedno stopi aspekte izvanjske stvarnosti ali i stanja unutrašnjeg života. Začudni spoj konkretnoga i apsolutnog najviše plijeni u Nazorovoj mitom opsjednutoj lirici. U tim pjesmama lako je prepoznati oduševljenje naraštaja koji se još nije oslobodio tereta tudinskih pritisaka ali koji je predosjetio da če se uskoro nači u posjedu svoje vlastite nacionálne slobode, koji je povjerovao da če upravo on, taj narastaj, ispuniti utopijsku mjeru povijesti. Názor je bio pjevač te političke utopije i zato je i poslije s lakočom, pa i površnošču, prepoznavao kad bi se nabrekla stvarnost susrela s mitskim naponom. Názor je, uostalom, taj naboj prepoznao kad je staračkim okom ugledao Josipa Broza Tita na čelu partizánske kolóne. Premda plakatske, njegove Legende o Titu mjestimično su dobra lirika. Taj vrlo iskreni patriot kojemu se lirska arterija nije ugasila do smrti, nije imao problema s mitovimakoji su bili jugoslavenski i po tomu on je duhovni srodnik Meštrovičev, kao i mnogih duhová iz krila njegova naraštaja koji su Jugoslaviju, pa čak i onu komunistickú, još uvijek šmátrali ideálnom domovinom Hrvata. Názor je svoj rani mitološki pjesnički sústav, njegovu utopijsku eksplicitnost, posebno u razdoblju izmedu velikih ratova, olakšao i pretvorio u izravnu političku prosudbu. Zanimljiva mu je u tom vremenu pjesma Čovjek s onkraj vode u kojoj, pjevajuči o americkom predsjedniku Wilsonu, vrlo pesimistično najavljuje neuspjeh demokratskih nastojanja ako oni koji ih vode ne budu odlučniji. Najbolji Nazorovi stihovi nastajali su kad bi pjesnik shvatio da mu nedostaje prirodnosti pa se izravno obračao prirodi da u njoj pronade snagu koja mu je ponestala. Malo je hrvatskih pjesnika znalo napisati boljih šumskih idila od njega, malo ih je znalo opisati zločudnost šume ili zabilježiti ditirampsku raspjevanost mediteranskog krajolika kao što je to uspio on u onomatopejskom Cvrčku ili u Dionizijskoj pjesmi, u stihovima Sikare, u Cempresu i Maslini, zatim u vrlo antropozofičnim pjesmama kakve su Turris eburnea, Notturno, Sumske idile i Stablo. Pisao je Názor s lakočom, reklo bi se lagodno, napisao je goleme količine stihovi stvorivši u njima predivnih astralnih zvuková, ali je napisao i mnogo banalnih, istrošenih pjesama. Premda je cesto pjevao o ljubavi, on nije bio pjesnik ljubavi jer on je ženu mogao opjevati samo kao pojam a ne kao stvarnost. Najspontaniji je bio dok je pisao o djetinjstvu i svojemu, a i svoje nacije i čitave civilizacije. Malo je hrvatskih pisaca več za života stiglo pregledati cjelinu svojega opusa kao što je to uspjelo Vladimiru Názoru. Doživio je počasti ko-
-297 -
je su do tada pripale rijetkim hrvatskim književnicima. Paradoksalno, nije ih doživio zbog svoje književnosti! Još jednom je politika iskoristila književnika nudeči puku u njegovoj figuri ono što sama nije imala. Vladimir Názor pisao je mnogo i kvalitetno. Premda se sam trudio na inozemnoj afirmaciji svojih djela, premda je neka od njih i sam prevodio, ostao je pisac samo svoje národne književnosti. U okviru svoje nacionálne književnosti ima važno mjesto medu prije preminulim vršnjacima Matošem i Vidričem, ima to mjesto u epohi modeme, u njezinu vitalističkom krilu. Názorová dugovječnost, kao i snažná potreba toga žilavog otočanina za samoobnavljanjem, omogučila mu je da život, a tako i književni rad, pretvorí u jednu od najneobičnijih duhovnih avantura svojega doba. Pisao je u vremenu obilježenom neskladom izmedu civilizacijskih trendová i umjetničke kultuře. Donekle je bio žrtvom tog neskladá, ali je zato postao pjesničkim bardom nacionalizma koji za njega nije bio geografski nego kozmički. Bio je svjedok proznog svijeta, umornoga i krvavog vremena kojemu je uzvratio vjerom u prírodu i budučnost, a to što mu se dogadalo da olako povjeruje ideolozima, ne ide na dušu pjesniku. Bila je to zla kob vremena. Vladimiru Názoru, ali samo u dijalektalnoj lirici, bio je vrlo srodan inače komorni, slikama nabij eni i vrlo markantni opus Dragutina Domjaniča, jednog od najvažnijih kajkavskih pjesnika uopče. U svojoj, slikarskom impresionizmu bliskoj lirici, i to osobito u pjesmama pisanim u idiomu rodnoga kraja i djetinjstva, Domjanič se svjesno udaljavao od jezika svakidašnjice, od upotrebnog i po njemu mrtvoga jezika. Dragutin Domjanič, čije se dijalektalno iskustvo dodiruje i vremenski podudara s Nazorovim čakavskim pokusima i Galovičevim kajkavskim kanconijerom, rodio se u Krčama pokraj Svetoga Ivana Zeline 1875. Za života bio je sudski činovnik, sudac istražitelj i viječnik. Pisao je pjesme koje su u njegovu vremenu čitatelji obožavali. Autor je pjesama koje se i danas pjevaju kao da su národne. Svoj društveni angažmán okrunio je dogadajem koji možda i nije znatnije obilježio njegov vlastiti život ali jest čitave njegove hrvatske pa i jugoslavenske sredine. Domjanič je naime bio predsjednik Hrvatskoga Pen kluba za vrijeme historijskoga svjetskog kongresa 1933. u Dubrovniku. U to doba, več bolestan, na kongresuje tek statirao ali su se pred očima pjesnikovim dogodili znamenití dogadaji, posebno onda kad je u dvořani dubrovačkoga kazališta njemački Židov Ernst Toller govorio kako treba sada ili nikad zboriti, kako se u Njemačkoj več javno pale knjige i kako se protiv nadolazečeg zla i Hitlera treba pobuniti. Domjanič tom prilikom nije u Dubrovniku govorio, umro je samo několiko tjedana poslije. U sve četiri svoje tiskané zbirke pjesnik slavi čarmalih stvari. Izricao je simboličnostnajjednostavnijih stanjaduše. Premda mu je poezija natopljena pesimističnim mislima o prolaznosti, premda se bavila nestajanjem, ona sva kipti od želje da barem načas zaustavi protok vremena, da oživi porculanske figurice na gradanskim komodama, da zagorskim parkovima još jednom proseta u krinolinama markizice i da ih zaljulja na ljuhačkama, da se čuje škripanje pijeska pod njihovim nožicama. Bila je poezija Domjaničeva maniristička, tražila je u prirodi mrtvilo da ga oživi, uzbiba. Tražila je ta poezija neke inače pokidane veze koje su se s vremenom slomile, tražio je okvire koji bi mogli zaokružiti njegove
-298 -
nježne metafore i simbole. Domjaniču su markíze i markizi bili samo dekor i lirski rekvizit. Pesimizam je spašavao njegove pjesme jer kad njega u njima ne bi bilo, sva bi im se čarolija u třenu raspala. Domjaniča je publika obožavala jer joj njegovi salonski stihovi pred emocionálni život nisu postavljali nikakve dublje zahtjeve. Poezija pjesnikova prilagodila se banalnoj emocionálnosti malogradanskih čitatelja. Njegove su im pjesme stvarale privid skladá koji su u svakidašnjici izgubili i koji se u pjesnikovim stihovima ostvarivao kao predah od ružne stvarnosti. Svoj poetski svijet Domjanič je stvarao oživljavanjem vrlo jednostavnih slika i simboličnih stanja prirode. Ima nešto dječačko u Domjaničevu pogledu na svijet, ima nešto što ga nesvjesno povezuje s úpravo u njegovo vrijeme objavljivanim studijama Sigismunda Freuda o psihologiji djece i njihovoj seksualnosti, o stanjima izvornih emocija i o slikovnom jeziku djetinjstva. Poput djeteta, Domjanič je živim smatrao stvari koje su se činile nepomične i koje nisu bile oduhovljene. U njegovoj poeziji vjetar, a ne nečije tijelo, ima dušu. Pjesnikovo zanimanje za nebo, za ptice, za stabla, opisi kiše i vjetra, njegova bliskost bojama i zvukovima stvárala je u toj lirici privid metafizičkoga, nečeg što se kroz naglo otvoreni prozor ušulja u svijet pjesme. Domjanič je u hrvatsku poeziju unio pogled djeteta i tom pogledu pridodao je jezik djetinjstva, te dugo vremena svjesno uspáváni dijalekt Zagorja. Počeo je objavljivati još devedesetih godina ali mu je prva zbirka Pjesme, čim je 1909. objavljena, privukla pozornost zbog svojega otmjenog jezika, svojim vrlo apstraktnim pjevanjem čežnje i odbacivanjem banálnosti svakidašnjice. Bila je to lirika mračnog manirizma, stihovi dobro sroceni. Emocije su tu bile samo prividno žarke jer su zapravo bile mrtvački hladne. Bila je to poezija klasicistická, koja je najbolja kad je u predratno vrijeme najavljivala zlu kob svijeta, koja je najtočnija dok je pjevala suton i njegovu zlokobnu tišinu. Taj urbani pjesnik svoj največi domet nije ostvario u prvoj zbirci koju je pisao standardnim jezikom nego su mu iznimnu slávu i populárnost donijele tri kasnije zbirke napisane kajkavski, probranim leksikom djetinjstva ali i s dobrim poznavanjem prethodne u to doba zaboravljene kajkavske književnosti. Domjanič je nakon jednoga malog Matoševa kajkavskog pokusa, nakon Galovičevih posmrtno objavljenih kajkavskih stihova i nakon Názorová oživljavanja čakavštine, u svojim knjigama Kipci i popevke iz 1917., te u zbirkama V suncu i seni i Po dragom kraju, stvorio standard koji če tijekom čitavog 20. stolječa odredivati razinu hrvatske dijalektalne književnosti. Premda su čitatelji i kritičari Domjaniča imitirali neznalački, premda su njegovu dječačku vizuru shvatili převise doslovno a njegov pesimizam preozbiljno, nisu nikada mogli pomutiti čistoču njegovih djetinjih slika, njihov nervózni mir i to što su usred poludjelog vremena te pjesme uspjele govoriti ispod glasa te stvoriti do tada rijedak alkemijski spoj ekonomičnog izraza i stilske raskoši. Više od drugih, Domjanič je uspio ostatí izvan pomodnih i jednodnevnih poetičkih smjerova, postávši prvi lirski glas elitnog populizma.
lako se večina književnika toga doba trudila da svojim djelima osigura elitni prostor, bilo je i onih koji su tajni čitanja i pisanja pronalazili drukčije odgovore. Bilo je naime solipsista, ali je bilo i onih koji su otkrivali novu publiku i nove tehnologije, koji su drastično siřili broj književnih konzumenata. Tu zadaču u prvim
-299 -
desetlječima stolječa najbolje su obavile dvije žena, jedna koja je stvorila obrazac hrvatskoga trivijalnog romana i druga koja je bila rodočelnik nacionálne dječje književnosti. Marija Jurič ne samo što je autorica prvoga kriminalističkog romana nego su neke od njezinih knjiga i najčitanije hrvatske knjige uopče. Rodena 1873., ona se potpisivala pseudonimima Iglica, Neris i Vlastelinka, ali joj je najpoznatiji Zagorka koji je uzela prema svojemu užem zavičaju. To što je djetinjstvo proživjela i na imanjima obitelji Rauch, gdje joj je otac bio nadglednik, nije imalo malog utjecaja na plastičnost kojom je opisan aristokratski svij et njezinih priča. Školu je, ta prva žena novinař, učila u Sestara milosrdnica, a kad je imala samo 14 godina napisala je dramu Kalis ta i Doroteja. Samo tri godine potom roditelji su vrlo samosvjesnu ženu prisilili da se uda za nekoga tridesetak godina starijeg Madžara koji je bio šef željezničke postaje u Zaboku. Iz toga braka nakon kratkog vremena pobjegla je zgadena i slomljena. Marija Jurič Zagorka, koja je dobro naučila njemački i madžarski, počela je novinárski kruh zaradivati političkim tekstovima. Bila je urednica i reportérka u Obzoru, kamo ju je preporučio sam biskup Strossmaver koji je teoretizirao o celibátu svečenika ali se i praktično zalagao za uključivanje žena u društveni život. Úpravo u godini pada bana Khuena, bila je Zagorka uhičena pa je svmula na se pozornost javnosti. Biskup Strossmaver tada je, kako je poslije svjedočila, još jednom stupio na pozomicu njezina života i sugerirao joj je da se posveti pisanju romana u nastavcima. Zagorka je poslušala biskupa. Doduše, ne posvema jer je pisala i populárne kazališne komade od kojih su mnogi, pri čemu treba napomenuti daje Zagorka autorica 17 dramskih tekstova, bili izvodeni na matinejama za sluškinje i vojnike, ali i na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta. U tom dramskom opusu najviše je komedija i lakrdija, a najpoznatiji su Jalnuševčani, napisani 1917. Usporedno sa svojom frenetičnom pripovjedalačkom aktivnošču nastavila je Marija Jurič baviti se novinárstvom paje 1909. izvještavala s Friedjungova procesa. Ta prva domača sufražetkinja bila je i glasogovomik boraca protiv madžarizacije i germanizacije. Jasno i svima razumljivo izlagala je potrebu afirmacije političkih i socijalnih pravá žena. Godine 1925. pokrenula je Zenski list, prvu hrvatsku ženskú reviju. Medu najširom publikom Zagorka je slávu počela doživljavati tek nakon 1912. kad je uMalim novinama tijekom dvije godine počeo izlaziti njezin prvi hit, Gricka vještica. Od tada pa do smrti, a bila je dugovječna, objavila je Marija Jurič dvadesetak romana koji, premda imitiraju matricu Šenoinih, Kumičičevih i Tomičevih próza, nisu ni po čemu bili sukladni niti s jednim -izmom njezina doba. Sve Zagorkine priče koje su se inače preštampavale i ukoričavale bezbroj puta, kao da su radene po istoj matrici. Pisani u obrocima, ti romani prolongiraju čitateljevu napetost svakim nastavkom, trudeči se da se svaki odjeljak završi stanovitom napetošču ili neriješenom motivacijskom sugestijom. Najpoznatiji autoričini romani osim Gričke vještice su još Kči Lotrščaka, Cordana, Tajná Krvavog mosta, Kontesa Nera, Vitez slavonske rovni i poslj ednj a Jadranka koju je napisala 1953. Kneginju iz Petrinjske ulice, koja je prvi hrvatski kriminalistički roman raden po uzoru na sličné próze Eugena Suea i u kojemu inspektor Šimek traži ubojicu u prepoznatljivim zagrebačkim lokalitetima, autorica je prvi put tiskala u Hrvat-
- 300 -
skim novostima i taj je krimič zaustavljao dah čitateljima od siječnja do rujna 1910. U Zagorkinim romanima dominantná je vrlo složena ljubavna priča, dapače několiko njih i njihovi akteri ugroženi su brojnim silnicama zla. U pripovijedanje autorica svako malo uključuje potpuno nepoznáte protagonisté s tajanstvenom prošlošču, kojima se zatim dramatično otkrije podrijetlo i time još više zakompliciraju i odgode prethodna zbivanja. Marija Jurič Zagorka svoje ljubavne i pustolovne storije vrlo je elegantno i gotovo neprimjetljivo prožimala povijesnim zbivanjima pa je time dala čvrst doprinos edukaciji širokih čitateljskih masa. Njezini su románi u Hrvatskoj desetlječima bili društveni fenomén, a kako vrijeme prolazi, sve su više i estetski. Njezini likovi sasvim su plošni i u njima ne treba tražiti ni psihologije ni neke dublje motivacije, ali zato u svijetu tih próza sve prsti od naracijske magije, od lakoče kojom se stvarao idealizirani svijet, prepun akcije ali i mržnje koju na koncu dobro redovito pobijedi. Marija Jurič Zagorka bitan je književni glasnik novih ekonomskih i društvenih prilika, prvi autor koji je duboko svjestan da živi u vremenu kad umjetnost više nije nužno morala težiti originálnosti i kad recikliranje i reproduciranje više nisu šmátráni šramotom. Autorica je napisala i vrlo uspjelu autobiografsku prózu Kamen na cesti koja je tiskaná 1938. i karakterizirana vrlo drastičnim razglabanjem o bračnom moralu te je ironijski komentár površnog prikazivanja iste problematike u galantnoj i salonskoj književnosti. Malo je hrvatskih književnika imalo imaginaciju koja bi se mogla usporediti s onom iz knjiga Marije Jurič Zagorke koja je dosadnom svijetu gradanske svakidašnjice ponudila ružu avanturizma. Svijet djece u hrvatsku književnost energično je uvela Ivana Brlič Mažuranič, autorica jednog od najskladnijih književnih opusa na hrvatskom jeziku. Rodena 1874. u obitelji Vladimira Mažuraniča, pisca važnih Prinosa za hrvatski pravno-povijesni rječnik, buduča se književnica školovala privatno tako daje za razliku od večine tadašnjih mladih žena rano upoznala strane jezike i tude književnosti. Prvi tekstovi Ivane Mažuranič, koja je u vrijeme največe slave bila předložena za Nobelovu nagradu, pisani su na francuskom jeziku. Údajom za Vatroslava Brliča preselila se u Brod gdje je došla u doticaj s bogatom bibliotekom Brličevih te se našla u samom središtu njihova književnog salóna. U Brodu bila je zvijezda društvenog života i upoznala se s mnogim važnim intelektualcima onoga doba. Na buduču književnicu največi utjecaj imao je profesor Franjo Markovič, divila se razumu biskupa Strossmavera, bio joj je blizak duh njezina nemirnog rodáka Frana Mažuraniča. Dobro je poznávala európsku književnost za mlade. Citala je Charlesa Perraulta i poznávala njegovu upotrebu usmene tradicije, samo što je u njezinim djelima manje moralističkih i pedagoških naznaka. Autorica, koju su nazivali "hrvatskim Andersenom", črtala je i Vukove zbirke narodnih priča, črtala je njihove hrvatske inačice u modemim Matičinim izdanjima, poznávala je istraživanjaNatkaNodila o slavenskoj mitologiji, črtala je bajke brače Grimm. U trenutku kad Ivana Brlič Mažuranič počinje pisati svoje, djeci namijenjene knjige, u vrijeme kad se spremala da, kako je jednom sama řekla, rečenicom obuhvati svijet, bio je več čvrsto kodificiran mitološki i simbolički jezik dječje književnosti. Bio je taj tip literature s velikim intenzitetom prakticiran u vrijeme književnih početaka
-301 -
ove hrvatske autorice. Knjige za djecu postajale su sve zahtjevnije, tržiště im se, nakon što je školská poduka obuhvatila i naj šire sloj eve, bitno povečalo. U tim knjigama reciklirale su se poetike poznáte iz literature za odrasle. Književnost za mlade tematski se raslojavala na književnosti za školskú mládež i na književnost za manju djecu pa je prvi tip sve više obilovao pustolovnim, sentimentalnim i humorističnim elementima, a drugi je zadržavao bajkovit i mitološki svijet. Ivana Brlič Mažuranič u svom književnom djelu tu je podjelu naslutila pa su njezina dva najvažnija djela, Cudnovate zgode šegrta Hlapiča iz 1913. i Price iz davnine 1916., strogo podijeljena na svijet avanture u kojemu se kreču Hlapič i njegova Gita i na svijet mitologije u kojemu žive egzotični mitološki stvorovi koji se zovu Stribor, Svarožič, Regoč i Kosjenka. Osim tih dviju knjiga autorica je objavila i jednu zbirku pjesama, zatim pedagogijom natopljenu Knjigu omladini, bavila se i porodičnim rodoslovljem, a pod sam kraj života tiskán joj je pustolovno-povijesni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudzerata. Ono što i do danas ostaje najvrednijom osobinom autoričina stila i zbog čega je medu najčitanijim autorima, jest njegovani jezik, njegova lapidarnost, bravurozno inoviranje jezične baštine paradoksalnim konstrukcijama, slikovitost i mašta koje gotovo da nemajú premca u njezinu narastajú. Price iz davnine retorički su spremnik hrvatskih j ezičnih i književnih arhetipova, taje knjiga retorta jezičnog iskustva ali i mjesto veliké naracijske inventivnosti. Ima nešto čarobno što pokreče sva lica u prozi Ivane Brlič Mažuranič, nešto što nikako ne može potpasti pod pravila naratologije ili što bi se moglo objasniti podsvjesnom psihologijom. Premda stalno pripovijeda o neprovjerljivom, autorica s lakočom u čitatelja postiže efekt bezgraničnog povjerenja i prihvačanja bajke kao daje ona istina. Autorica najnevjerojatnije priče zna ispričati kao da su istinite, ona je tom najmanje mogučem svijetu vrátila reálnost i čar pripovijedanja koji su hrvatski roman i pripovijest prečesto zapostavljali. Ivana Brlič Mažuranič nije stvorila samo djetinji i izmaštani ansambl čudesnih biča nego je hrvatskom jeziku podarila čitav niz simboličnih i etički vrlo čvrstih značaja. U njezinim prozama ima i realnog ali i irealnog, alegorije ali i ironije, anegdota ali i meditacija, putovanja po stvarnim i potpuno izmišljenim zemljama, a ima u tim pričama i vrlo učenih digresija. Divovi i patuljci ruku pod ruku kreču se tim pričama koje čitatelju uporno pokazuju kako je dosadno težiti za bogatstvom, a koliko je predivno žudjeti za egzotičnim i mitskim svjetovima. U preozbiljnu i masti nesklonu hrvatsku književnost Ivana Brlič Mažuranič unijela je u Pričama iz davnine, u njihovim nezaboravnim epizodama koje nose naslove Suma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Ribar Palunko, Kako je Potjeh tražio istinu, Šunce djever i Neva Nevičica i Jagor, osječaj za malo. Autoričin osječaj za detalj bio je ljekovit u iskompleksiranomu hrvatskom društvu koje svoju malešnost vrlo cesto neiskreno zaklanja glomaznošču. U književnost uvela je Ivana Brlič Mažuranič čudo koje u nje ne zvuči niti pomodno niti efemerno niti joj je izlika za izbjegavanje stvarnosti ili za ideološku poruku. U vitalističkim pričama autoričinim zbüj ski ljudi susreču se s bogovima kako bi im ovi udahnuli dah praenergije. Arhetipsku snagu primordijalnih narativnih situacija Ivana Brlič Mažuranič našla je u jeziku djetinjstva. Majka, ona je opisala arhetipske situacije radanja.
-302 -
Uspješno je ispričala kozmickú dramu poroda, ispričala ju je kao daje priča za djecu pa dok je večinu njezinih vršnjaka zanimala mitologija smrti, nju je privukla vrijednost života koja je pospremljena u najdubljim slojevima pamčenja. Ivana Brlič Mažuranič najvažniji je ženski glas u cjelokupnom trajanju hrvatske književnosti.
U prvim godinama dvadesetoga stolječa sve je češče dolazilo do prekida s jezičnom i idejnom potkom dotadašnje književnosti. Sve što je označavalo ili moglo označavati duh prošlostoljetnoga gradanstva i njegova konformizma, sve, pa čak njegov dekadentizam i artizam, dovodilo se sad u pitanje. Tradicionalni jezik i njegova inercija napadnuti su prvi. Mogučnost reproduciranja umjetničkih djela te sve znatnije postojanje masovne kultúre stimulirali su nove književnike da razaraju jezične navike prošlosti, da ih banaliziraju i da stvárajú sasvim nove, mehanikom inspirirane i energijom nabubřené rečenice. U književnim tekstovima veličala se destrukcija i naglašavala novostečena mišičavost. Vrlo su borbeni naraštaji tadašnje avangarde, žestoko usmjereni protiv svega što ih je podsječalo na svijet upljesnivio gradanskom ideologijom. Pisci ranih avangardnih pokreta s lakočom su se udruživali i pokretali kratkovječne časopise, tiskali letke i jednodnevne brošure. Turbulentni raskid s prethodnom kulturom nije bio i raskid s cjelinom gradanskoga prethodništva nego samo s jednim njegovim slojem. Hrvatski avangardisti nisu naime nikad odbacili umjetnički svijet modeme, nipošto se nisu neprijateljski odnosili prema njegovu dekadentnom krilu, s njegovim slojem koji se hranio béčkom secesijom i esteticizmom. U Hrvatskoj su esteticizam i avangarda supostojali. Dekadentistički i secesijski stilski amalgam kojemu su temelj stvorili Vidrič i Matoš ostao je nesukobljen sa zagovornicima avangardnih, najprije futurističkih a poslije i militantno ekspresionističkih književnih strujanja. Jedan od naj radikálny ih hrvatskih avangardista bio je Janko Polič Kamov, blizak ranoj fazi talijanskoga futurističkog pokreta. Kamov je kao i njegovi talijanski istomišljenici odbacivao sve tradicionalne umj etnické oblike. Estetsko uživanje u umj etnickom tekstu smatrao je vulgarnim, jer se činilo nekom vrstom mentálne prostitucije. Kamov u svojim djelima traži novi pjesnički jezik i nalazi ga ondje gdje sve buja od energije, nalazi ga u krilu životnosti koja je sva usmjerena budúcnosti. Sve je u djelu Janka Polica Kamova imalo budučnost osim piščeva života. Roden 1886. pokraj Sušaka, več 1903. bio je zatvaran jer je sudjelovao u protuvladinim demonstracijama. Kao mladič putovao je s nekom glumačkom družinom duž Jadrana a ondaje otišao u Italiju, preko nje u Spanjolsku a ondje je umro u bolnici Svetoga Križa u Barceloni. Vjerovao je u svoju izabranost pa si je pseudonim Kamov nadjenuo po biblijskom Kamu, trečemu prokletom Noinu sinu. Bio je buntovnik ali je bio prokleti pjesnik. Živio je vremenu usprkos i najranije je medu hrvatskim književnicima osjetio zov avangarde. Več samo naslovi njegovih knjiga su provokatívni. Ištipana hartija i Psovka objavljeni su 1907., kad je navršio dvadeset prvu godinu. Slijedio je zov novosti, odbacio proklamirani ustroj Crkve i nacije. Bio je futurist prije nego što je Marinetti objavio svoj prvi futuristički proglas. Suprotstavio se tradiciji hrvatske književnosti tako što ju je sukobio sa silinom biblijske slikovnosti kojoj je udahnuo novu živost. U hrvatsku
- 303 -
poeziju medu prvima je uveo slobodní stih da bi njime ispisao svoje jóbovské stihove i biblijske rečenice. Ali njegov Moj šije ne izvodi národ u prostore nade, u obečanu zemlju nego je u Kamova taj predvodnik lažac, čovjek smiješan, i tvorac lažnih zákona. Pisao je Janko Polič nestrpljivo pa i preuranjeno, pisao je iz nacionálne književnosti u koju je sve uvijek dolazilo naknadno i sa zakašnjenjem. Najranije od svih hrvatskih pisaca ustao je protiv katoličkih pritisaka na seksualnost, žestoko je u tekstovima sukobio prirodu s kulturom, mehaniku s emocijama. U hrvatskoj je književnosti bio usamljen iako su ga srodne duše nakon smrti brzo prepoznale. Nije stigao objaviti sve što je napisao. Tiskané su mu bile samo dvije zbirke pjesama, tek dvije dráme i několiko novela. Roman Isušena kaljuža i zbirka novela Knjiga lakrdija pojavili su se čak pola stolječa nakon piščeve smrti. Za života Kamovu dráme nisu izvodili premda one pripadajú vrhu dramskog stvaralaštva svojega vremena. Tragedija mozgová šokantna je drama o trojici studenata od kojih najprije umire onaj koji panično predosječa smrt i plaši se mogučnosti da se probudi u grobu, dok drugoga, čim počne pokazivati simptome ludila, treči ubije kovčegom za knjige. Još je šokantnija Orgija monaha, makabrična i sumorna drama u kojoj kao da se trajno osječa piščeva ispovijed i kao da iz svakoga lika govori izravno piščev glas. Zgaden životom, blizak kazališnim i filozofskim iskustvima Pirandella i Nietzschea, čitatelj Lombrosovih knjiga o kriminogenim i atavističkim slojevima svijesti, Kamov u svim svojim dramama, u Maminu srcu, u Djevici i u Covječanstvu nudi sliku kužne i trule društvenosti. Obitelj kao osnovni nukleus društva u svim je njegovim dramama urušena, a dramski piščev svijet obiluje incestom, ubojstvima, homoseksualizmom i nasiljem. Kamov ne voli izravan politički govor, on nije plakatski pisac. Sebe samog pretvára u dramski tekst, tekstove piše kao da su monolozi pozlijedene duše, kao da su samopriznanje njegove razočarane dubine. Roman Isušena kaljuža sastoji se od tri dijela koj ima naslovi odreduju prostor, tako daje prvi Na dnu, drugi U sir a treči U vis. Kaljuža koju Kamov u romanu isušuje, naravno, nije stvarna kaljuža nego je ona tu ironična oznaka za psihu. Taj autoanalitički roman prvo je narativno kopanje po podsvijesti ispisano hrvatskim jezikom. Kamov je pisac psovačke fráze, uživa u izgovaranju blasfemija, opisuje bez ograda seksualne perverzije ili snové, njemu fiziologija nije sentimentalizirana. Isušena kaljuža najrevoltiraniji je piščev tekst, u njemu je duša piščeva rastvorenija nego što je to ikad bila. Kamov je doživio čudnú sudbinu; on koji je bio največi protivnik školništva, na kraju je postao školski primjer avangarde. U njega ima svega što odreduje najelitniji avangardizam. Njegovi tekstovi obiluju nihilizmom i psovkom, zagovaraju tjelesnost i pokret, afirmiraju mehaničnost i ismijavaju esteticizam. Bio je pisac osporavanja, revolucionaran do paroksizma, liričar koji nije napisao dopadljivih pjesama ali je bolje od drugih afirmirao instinkt i oživio stanje lirske izvornosti, njezin sinkretizam, dodir oprečnih osjetila i inače drugdje nespojivih slika. I zenitistički pokret Ljubomira Miciča, koji se u svojoj zreloj fazi preselio u Beograd, imao je svoju hrvatsku pretpovijest. Taj avangardistički pokret vrlo je rano stekao európsku afirmaciju, čemu je znatno pridonio Ivan Goli, inače njemački ekpresionistički lirik, pisac židovskog podrijetla i francuskog
-304 -
jezika. On je pomogao Miciču i njegovim prvim pristasama da svoje proglase objavljuju u europskim kulturním centrima i na stranim jezicima. U Micičevu pokretu teorija ide ispred pjesništva, a akcija ispred književnog teksta. Zenitizam koji je u Zagrebu započeo u sjeni ekspresionističkih manifesta Antuna Branka Simiča izravno se othranio na domačoj svijesti o talijanskom futurizmu i poslije evoluirao u smjeru automatskog pisanja i došao u blizinu Tzarina dadaizma. Osim Miciča, u toj je književnoj pobuni sudjelovao Branko Ve Poljanski koji je 1923. u Zagrebu objavio nadfantastični roman 77 samoubojica i koji je, pokazujuči plastiku duševnosti, koristio strip kao matricu za komponiranje glavnog lika. Još je zanimljiviji književni rad Marijana Mikca koji je najprije objavio zenitistički roman Fenomén majmun, zatim Doživljaje Mórica Svarca u Hitlerovo] Njemačkoj, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata i novele Mornari, žene, leševi. Mikac je, kao i Micič, bio opsjednut čiščenjem svijeta od prethodne književnosti, vjerovao je daje svijet u rukama duhovnih razbojnika koji ga razdiru stolječima i zato je osječao potrebu da ga baš on od tog ludila oslobodí ludilom! U svoj oj posljednjoj sasvim srpskoj fazi zenitizam je postao nacionalistički, zatim iracionalan i mistični pokret koji je zagovarao militantno jugoslavenstvo, veličao balkánsko barbarstvo, afirmirao barbarogenij antieuropeizma, pjevao ode monarhiji i njezinu vitalizmu. Vehemencijom i konštruktivizmom blizak ruskoj avangardi, jugoslavenski je zenitizam na sasvim neobičan način povezivao ideologiju i estetiku. Osporavao je gradansku tradiciju i smatrao da preobražaj društvu mogu donijeti barbarstvo i sirovi vitalizam, monarhizam i zagovor balkanskog Nadčovjeka koji če na koncu pomoci Europi da se balkanizira. Zenitisti okupljeni oko Miciča bili su naj radikálny i avangardisti u onodobnoj književnosti. Oni su ekspresionizam nakanili prevladati kubizmom, zagovarajuči geometrizam i kozmičko modeliranje prostora, ali su svi zajedno završili na opančarskoj poeziji i čudnom veličanju balkanskoga barbarogenij a. Spajanje mentalnih sklopova ruskog Októbra i umjetničkog konstruktivizma s hajdučkom varijantom balkanskog patriotizma stvorilo je literaturu opterečenu naj mračný im monarhističkim nacionalizmom, stvorilo je jednu od najludih varijanti dadaizma, tzv. balkánski dadaizam. Ljubomir Micič koji je stasao u Zagrebu, ne jednom je vrijedao zagrebačku kulturu. Naravno, nije on štedio niti malogradanski Beograd ali čini se ipak da ovaj čudni pjesnik nije uspio pomiriti avangardizam i balkánsko barbarogenijstvo. Njegov neuspjeh, naravno, nije totalan. On je samo poželio da do posýednje konzekvencije ostvari književni vitalizam. Njegov zenitistički pokúšaj urodio je mnoštvom neuspjelih književnih djela ali je ostvario znatnu prevratničku energiju u ponešto zbunjenoj i retardiranoj sredini. Zenitisti nisu vidjeli da je vitalizam i bez njih bio inauguriran u prethodnu hrvatsku književnost, najprije u okviru esteticizma moderne, i to u ranom djelu Vladimíra Nazora, a nisu bili svjesni daje njihov futuristickí tekst desetak godina prije bio artikuliran u kronološki preuranjenim avangardističkim ispadima Janka Polica Kamova. Jugoslavenska policija proganjala je Miciča. Njegovi projekti, njegove knjige i pamfleti bili su zabranjivani zbog navodnog komunizma, ali Micič nije bio komunist nego je samo koketirao s vitalizmom koji je bio temelj lijeve književnosti u doba ruské revolucije i koji nije bio stran ni pjesništvu
- 305 -
mladoga Krleže, a ni poetskoj vehemenciji Antuna Branka Šimiča. Novi duh hrvatske književnosti bio je paralelan s ubrzanim razvitkom industrije i tehnike. Svakoga dana se mijenjao izgled hrvatskih gradova, ubrzavao se ritam života, smanjivale su se udaljenosti bržim prijevoznim sredstvima. Hrvatska provincija sada je bila manje provincijom premda je i dalje največi dio kulturnih institucija bio smješten u Zagrebu. Bilo je to doba u kojemu su nicale električne centrále i u kojemu je bilo uvodeno električno osvjetljenje na ulice i u stanove, u urede i javne prostore. Razvoj kemijske industrije doveo je do izuma plastičnih masa. Automobili i kamioni, tramvaji i autobusi potpuno su istisnuli dotadašnju upotrebu životinja u prijevozu ljudi i robe. Telefonsko prenošenje ljudskoga glasa na daljinu, kao i izum radiofonije te gramofonske reprodukcije glasa i filmsko bilježenje pokreta, bitno su odredili ne samo tehnički razvitak čovječanstva nego su bili usko povezani s idejom modeme umjetnosti. Covjekovu neposrednu životnú sredinu okružili su do tada nepoznati upotrebni predmeti kao što su frižideri, strojevi za pranje, usisavači koji su bitno olakšavali svakidašnji život u gradovima. U poljoprivredi novi su strojevi bitno povečali proizvodnju hrane, a kemijska otkriča u području umjetnih gnojiva tom su procesu bitno pomogla. U medicini bilo je to vrijeme otkriča ne samo u području kirurških inovacija nego izuma do tada nepoznatih seruma. Od 1928. upotrebljavao se penicilin koji je bitno smanjio smrtnost u mnogim do tada neizlječivim bolestima. Uz to su pisci u svakidašnjem radu sve više rabili mehaničke pisače strojeve s mogučnošču pisanja u više kopija. Sve to dogadalo se u vrijeme koje su omedila dva krvava svjetska rata. Bilo je to doba koje je doživjelo nezapamčeni tehnološki razvitak ali je svjedočilo do tada nevidenim pokoljima i nasilju. Epoha koja je dinamično počela u prvim godinama dvadesetoga stolječa, svoje civilizacijske efekte nije ograničila samo na uski pojas zapadne Europe. Bila je to prva epoha svijeta kao cjeline, doba političke i ekonomske afirmacije Sjedinjenih Američkih Država. U toj epohi stvořena je u Rusiji prva komunistická država svijeta. Modernitet i destrukcija išli su ruku pod ruku, zajedno s njima imperijalizam i nacionalizam, fašizam i komunizam. Bile su to ideologije koje su odredivale svaku molekulu tadašnje društvenosti, bile su to ideologije koje su čovjeku toga doba progutale stvarnost. Ratovi te epohe osim što su bili industrije smrti, bili su i savršeni iskazi imperijalističkih gospodarstava. Ratovima veliké su se nacije borile za primát na svjetskom tržištu. Protekcionizam i monopolizam ključne su riječi u ekonomiji te epohe. U Hrvatskoj novo dobapočelo je 1903. kadaje s banskog položaja, nakon dvadeset godina vladavine uklonjen ban Dragutin Khuen Hedervarv. U hrvatsku politiku stupio je tada narastaj vrlo mladih ljudi koji su spoznali sva ograničenja Starčevičeva pravaštva ali koji su mu baštinili žestinu. U novim okolnostima pokret mladih unosi u Hrvatsku sasvim nov i pomirljiv odnos prema istočnom susjedstvu. Uspostavlja se novi tip angažmana u Bosni, afirmira kvalitativno novi suodnos Dalmacije i kontinentálne Hrvatske, unosi kultúrna vizija hrvatstva u Istru. U Hrvatskoj nakon 1903. zanavijek prolazi vrijeme koje su u politici odredivali nekad mocni Mažuranič, Strossmaver i Starčevič. Sada je najlucidnija hrvatska politička glava pripadala Franu Supilu, rodom iz Cavtata, koji je bio lider politike novoga kursa kojemu su
- 306 -
glavne značajke bile u isticanju nužnog sjedinjenja Dalmacije s banovinskom Hrvatskom i zalaganje za nastanak potpuno nove državne zajednice Južnih Slavena. Tu politiku nisu u Hrvatskoj prihvačali mnogi ali ona je ubrzo postala dominantnom i realizaciju joj nisu mogli omesti ni manji recidivi pravaštva ni srpsko stranačko osamostaljivanje, pa čak ni Hrvatska pučka seljačka stránka što ju je osnovao učeni Stjepan Radič, rastúca zvijezda hrvatske političke scene.
U jeseň 1914. u někomu mačvanskom rovu, několiko sati prije nego što mu je metak nekoga srbijanskog vojnika prostrijelio srce, napisao je Fran Galovič prijatelju književniku Milanu Ogrizoviču daje šunce, daje nedjelja i divno, toplo jutro. Covjek bi, pisao je u tom svojemu posljednjem tekstu tada dvadeset sedmogodišnji književnik, čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan. Bio je Fran Galovič u trenutku besmislene smrti več glasoviti pisac premda do 1914. nije stigao objaviti veči dio svojega do tada napisanog književnog opusa. U Zagrebu i jedan semestar u Pragu studirao je klasičnu filologiju i slavistiku. Dobro je svladao metrické zákonitosti. Knjižica soneta Cetiri grada iz 1913. bila je bliska pamasovačkim iskustvima Vladimira Vidriča i nastala je nakon piščeva povratka s ekskurzije po Italiji. U tim pjesama uspio je Galovič u impresionistickom scenariju, usred helenističkih stupova i palača, zazvučati vrlo osobno. Njegove pjesme Zrcalo i Childe Harold bile su godinu dana poslije zastupljene u Hrvatskoj mladoj lirici koja je u književni život Hrvatske unijela nove glasove medu kojima če osim Galoviča u kasnijem književnom razvitku samo još Augustin Ujevič i Ivo Andrič, od pisaca uvrštenih u tu antologiju, posiati stožemi autori. U doba objavljivanja Hrvatske mlade lirike nije još bio objavljen najvredniji lirski Galovičev ciklus, njegova kajkavska zbirka Z mojih bregov, to inače najdirljivije i najvrjednije hrvatsko lirsko posmrče. Galovič je u svojemu krátkom životu radio mnogo, radio je u žurbi, pisao bez dorada i s predosječaj em skoroga kraja. Napisao je, kako se poslije, kad su mu sastavljena sabrana djela, vidjelo čak deset svezaka u kojima po vrijednosti za lirikom nisu zaostajale ni dráme ni próze. Poginuo je tipičnom smrču tadašnjih poniženih gradana Habsburské Monarhije. Nije bio buntovnik. U smrt je pošao kao da odlazi na neku dužnost, bez pogovora jer je bio domobranski zastavnik i jer nikoga nije zanimalo da u mačvanskom rovu leži najsvježija glava tadašnje hrvatske književnosti. U samo jedanaest godina književnog rada pokazao je nezapamčeni napredak. Njemu je kajkavski idiom bio najbliži i njegov golemi talent imao je muke da u naučenom i "stranom" štandardnom jeziku napiše stihove koji če biti emocija, a ne tek prijevod s dijalekta djetinjstva, jezika koj im je pisac mislio i koj im je jedino znao do kraja osječati. Zbirku Z mojih bregov pjesnik je napisao za ljetnih boravaka u rodnoj Podravini. Tu je u samo tri tjedna napisao dvadeset i dvije dijalektalne pjesme, ta remek-djela onodobne lirike. Zaokružena našlovima poglavlja koja se odnose na godišnja doba, zbirka je zamišljena kao zreálni prikaz ljudskoga životnog vijeka. Ostala je djelomično nedovŕšená ali i kao torzo najsuvislija je poetska knjiga vremena. Nažalost, objavljena tek jedno desetlječe nakon piščeve smrti, nije izravno djelovala na nove književne naraštaje. U ciklusu Z mojih bregov pjeva pjesnik o zelenim oblacima i krvavom mjesecu, o bregima i promrznutím kopačima vinograda. On tu ocu kaže "i ti si, kak i ja, tak strašno sam" jer tu se pjeva
- 307 -
o strahu. Ima nešto klasicističko u Galovičevim dijalektalnim stihovima, nešto što ih povezuje s pamasovačkim idealima ali je glavno njihovo iskustvo proizašlo iz pjesnikove potrebe da progovori neistrošenim riječima, da se vrati korijenima. Miran kakav je bio u privátnom životu, Galovič je uvodenjem dijalektalnog idioma u središnji tijek hrvatske poezije bio njezin tada največi revolucionár. Njegov prevrat nisu obilježavale teške riječi ni pomodni književni manifesti. Galovičev manifest je bio povratak izvornom jeziku, renesansa dječaštva svojega ali i svoje književnosti. U nekim od pjesama te zbirke bio je Galovič i vjesnik grotesknih zvuková, neke nove pjesničke slikovnosti koja je uskoro bila prozvana ekspresionizmom. Galovičeva lirika glas je usamljenika koji sluti smrt, prevratnička najava o vážnosti dijalektalne poezije u budučoj književnosti. Dva dramska teksta, po Ljermontovljevu motivu izradena Tamara te romantičarski Grijeh, igrani su u zagrebačkom kazalištu još za piščeva života. Najbolja mu je ipak od svih dramskih tekstova naturalistická Máti, a u istom je duhu i vrlo bliska Tolstojevoj Moči tmine, drama Pred zoru u kojoj su preljub i ubojstvo središte dramskog zbivanja. U tim dramama ima Galovič več simboličkih scéna ali ih je još više u povijesnoj tragediji Mors regni i u misteriju Marija Magdalena gdje u patetikom i banalnošču opterečeni hrvatski teatar uvodi simboliku i lirizam, prepisuje Ibsena, a pomalo potkrada i Maeterlincka. Ima u Galovičevu teatru vizionarskih scéna, nečega što je osim njega tih godina najbolje na sceni ostvarivao Srdan Tucič. Njegova Marija Magdalena je putena ženka koju k Isusu privlači njezina erotická narav. Bliži erotici nego Evandelju, Galovič je najavangardniji u novelistici koja mu sigumo nije najvrjedniji dio stvaralaštva ali je itekako zanimljiva. Nema u njegovim prozama, posebno u najslavnijem Začarnom ogledalu iz 1913., tradicionalnog pripovijedanja. Onaj koji priča priču nepouzdan je. Pisců je blizak automatizam, stvaranje ničim povezanih fragmenata. I u Ispovijedi koja je objavljena u godini piščeve smrti radi se o hibridnoj smjesi nadrealnoga i grotesknog, o pripovijedanju s više očista. Galovičeve próze prepune su lirskih krhotina, njihov ritam posuden je od biblijskih rečenica. U tim prozama kao u čitavom piščevu djelu ima neke bolne nježnosti, snovitosti u kojoj je moguče da pisac, kojemu je uskoro prostrijeljeno srce, napiše kako mu se "iz grudiju vinuo krik kao ptici kojoj prostrijeliše grudi..." Bio je vizionář s predosječajem smrti, bio je blizak avangardnim pokretima ali ne i njihov militantni zagovomik. Citao je Maeterlincka, proučavao je Flaubertovo Iskušenje svetoga Antuna. Stvorio je neke od najljepših lirskih pjesama hrvatskog jezika, njegov Kostanj, Jesenski vetar ili Crn bel sami su vrhovi piščevih lirskih sublimacija:
Crn-bel... crn-bel... V trsju popeva, grozdje dozreva... Crn-bel...
Dok večer se zmrači, On pesmo zavlači, Drago, starinsko, veselo, vinsko:
- 308 -
Crn-bel... cm-bel.
Jesensko to pesmo Mi čuli vre jesmo Tri večeri tu... Crn-bel...
Iznamo, da leto Otišlo je, eto -Baš kakti vu snu... Crn-bel... crn-bel...
U godini kada je mobiliziran i kad je 1914. poslan na srpski front, Galovič je úpravo objavio izvrsnu pripovijetku Ispovijed, napisao je dramu Pred smrt, završavao je pjesme iz ciklusa Z mojih bregov, bio je jedan od kvalitativnih stožera u važnoj antologiji Hrvatska mlada lirika. Sve to prekinuo je mobilizacijski poživ i besmislena smrt u nekom anonimnom rovu. Kao pisac Galovič je prihvatio mnoge izazove svojega vremena, akumulirao je u svojim tekstovima izazove avangardizma ali i secesije, upoznao je i prakticirao modemi simbolizam ali nije bježao ni od naturalizma. Spremao se na kajkavsku pjesničku avanturu. Njegovo djelo ostalo je torzo ali ono je močno jer su, kako je sam Galovič jednom rekao, "najljepše upravo one pjesme koje se nikada ne nápisu, koje nalaze grob svoj ondje gdje su nastale".
Ulderiko Donadini bio je još jedan ukleti, kratkovjeki književnik u karnalnom odnosu s avangardizmom. Roden 1894., i on je poput Frana Galoviča na početku rata mobiliziran ali je, simulirajuči duševno rastrojstvo, ubrzo otpušten iz vojske. Donadiniju simulirati ludaka nije tada bilo teško jer su glavninu njegove lektire činila književna djela Dostojevskog i Nietzschea, i znanstvene studije Lombrosove u kojima je otkrio svijet psihopata i gdje se zaludio idejom hereditarnog zla. Vrlo slabih živaca, Donadini je s razlogom bio nakloň modi anarhističkog individualizma. Zdušno je proučavao tamu genijalnog uma i njegova ludila, zanimale su ga bizarnosti i fantastika. Več 1915. tiskané su njegove Ľude priče, a svoj ekpresionističkim manifestima nakrcani časopis Kokot pokrenuo je, imitirajuči njemački Sturm, več 1916. U programatskim Donadinijevim člancima vidi se prožimanje iskustava mediteranskoga futurizma s nordijskim ekspresionizmom. U tim programatskim tekstovima razračunavao je s hrvatskom književnom tradicijom ali taj obračun nije obavljao sistematski nego rastrganim iskazima, fragmentima i proturječnim elipsama. Bio je vitalist, onaj koji je naglašavao dinamizam i koji je htio da u književnosti ne bude bitna konačna spoznaja ili poruka nego da u njoj bude najvažniji proces. Bio je opsjednut idejom Nadčovjeka i čini se da je potaknut njome i sam svršio u ludilu jer je u stenjevačkoj ludnici 1923. počinio samoubojstvo přeřezavši si grkljan za vrijeme brijanja. U pričama i romanima naglašavao je individuálnu psihologiju i oslanjao se na poniranje u iracionálne slojeve duha. Izvanjska forma njegovih kratkih romana Sablasti, Vijavica i Kroz šibe samo zavarava svojom tradicionalnošču. Is-
- 309 -
pod konvencionalnih priča sve vrvi od ekscentričnih i bizarnih tipova, abnormalnih ljudi i shizofrenika. Donadinijeve próze kronika su njegove osobne bolesti, one su fiksirana stanja piščeva ludila i njegovih duševnih stranputica. Pod banalnim radnjama Donadinijevih romana kriju se ponori Edipova kompleksa, u njima sve buj a od erotske tematike i pobune protiv malogradanstva. Donadinijeve próze vrlo su sugestivně, a radikalizam piščev nije vidljiv u njihovim formalnim obilježjima nego one s obzirom na radikalno opisivanje psihičke patologije ostaju izniman dogadaj u hrvatskoj književnosti. Kao prozaik Donadini je izmedu Dostojevskoga i Kafke, samo je on vidljivo prebirao po vlastitoj bolesti i nije uvijek uspio objektivizirati književni svijet i odvojiti ga od vlastite pojedinačnosti. Njegovim duljim prozama srodne su i novele u kojima više od poniranja u nesvjesno ima erotskih i sotonističkih motiva koji su remek-djela toga žánra. I danas su čitateljima zanimljivi novelistički primjerci kao što su Doktor Kvak, Davo gospodina Andrije Petroviča i Dunja. Kao dramski pisac Donadini je stvorio malen ali vrlo važan opus u kojemu se izdvaja vrlo dobar Bezdan iz 1919. koji je dramatizacija romana Vijavica i bavi se motívom podvojena pojedinca u priči inače bliskoj novelama Hofmannovim i Gogoljevim. Poigravajuči se s rubovima dramskog naturalizma, Donadini je bolje od drugih tadašnjih dramatičara znao ostvariti simbolističke drame. Najbolji dramski tekst mu je jednočinka Gogoljeva smrt, napisana dvije godine prije smrti, u kojoj nudi dramski opravdanu analizu genijalnoga ruskog pisca. Donadini je dramatizirao trenutak u kojemu Gogolj spaljuje drugi dio svojih Mrtvih duša. Stvorio je bajkovitu grotesku o piščevim morama, o njegovim razgovorima s vlastitim licima i ljubavnicama, drámu u kojoj se glavni junák na kraju obrača i samomu Kristu. Bio je Donadini pjesnik epohe u kojoj se patologija umjetnika i njegova démona nalazila u samom središtu umjetničkog interesa. Donadini je poznavao glavne zásade njemačkog ekspresionizma ali u svojim književnim djelima nije nikoga imitirao, išao je vlastitim, vrlo nastranim putem koji ga je na koncu odveo u ludilo i preranu smrt. Bio je pobunjenik i cinik koji je programatski odredio što če u kasnijim godinama u hrvatskoj književnosti biti groteskni ekspresionizam. U svojim djelima stvorio je čitav niz neurasteničnih intelektualaca koji su svi odreda govorili glasom piščeva vlastitog ludila.
Vladimir Cerina bio je u svojemu narastajú najvehementniji zagovornik političkog ujedinjenja Južnih Slavena.Taj ljubavnik talijanske filmske glumice Francesce Bertini, pisac prve monografije o netom preminulom Janku Policu Kamovu, pariški drug Tina Ujeviča i plačenik srbijanskih tajnih službi, objavio je dobre pjesme u antologiji Hrvatska mlada lirika 1914., uredivao je časopise Val i Vihor, a neko vrijeme bio je blizak dadaizmu i ekspresionizmu. Na kraju od svega je toga poludio i nakon desetogodišnje sekluzije u šibenskoj ludnici, umro je od paranoje 1932. U javnim nastupima žestok, u lirici je najčešče povučen, sjetan i pjeva usamljenost, izgubljenost naraštaja kojemu su sugerirali daje razriješio sve nacionálne zagonetke. Kad je htio biti monumentalist, ondaje obožavao Nazora i Meštroviča, ali je najčešče bio blizak tišinama, artizmu kojega je čak i u ludnici zagovarao u čudnoj Orcagni, u vrijeme dok je ispovijedao tugu i dok ga
-310-
nitko nije mogao čuti. Prokletnik koliko i Kamov, samo blaži i pomirljiviji, politički izbezumljen još od vremena u kojemu je sudjelovao u atentátu na banskoga komesara Cuvaja, Vladimir Cerina ostavio je malen opus u kojemu ima nezaboravnih lirskih cjelina.
Cetvrti, najslavniji prokletnik avangardističkog naraštaja, u kojemu su sagorjeli Fran Galovič, Vladimir Cerina i Ulderiko Donadini, bio je Antun Branko Simič, žestoki zagovornik književnog ekspresionizma, nježan i dubok pjesnik. Napisao je neke od najboljih hrvatskih pjesama, napisao je svojoj književnosti neke od njezinih najputenijih ljubavnih stihova, izrekao je najljepše stvari o pjesnicima za koje je rekao da su čudenje u svijetu i da njihove veliké i nijeme oči, dok oni idu zemljom, rastu pored stvari. Bio je pjesnik koji je stvorio astrálně stihove što su posjedovali neobičnu blizinu s vječnošču:
Covječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prode blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu mjesto u prah predi sav u zvijezde!
Umro je 1925. kad mu je bilo samo dvadeset i sedám godina pa su neki novinári njegovu smrt s pravom proglasili ubojstvom. Umro je taj najosjetljiviji duh toga doba od tuberkulóze, više gladan nego sit. U književnost je stupio pred sam kraj I. svjetskoga rata kada je bio bespovratno dezintegriran austrijski imperij koji je bio največe nadnacionalno carstvo Europe. Pisati je počeo kao gimnazijalac, a svoj prvi časopis-leptir Vijavicu pokrenuo je 1917. Živio je u vrijeme kada je prestalo postojati i Tursko carstvo pa je zauvijek prestala osmanska nazočnost na Balkánu. Raspad Habsburské Monarhije, nažalost samo zakrátko, uveo je hrvatski identitet u zajednicu nezavisnih europskih národa. Simič je doživio kako na razvalinama k.u.k. monarhije nastaje državna zajednica koja je obuhvatila sve dotadašnje hrvatske zemlje što su bile u sklopu Monarhije, pa tako i Bosnu i rodnu pjesnikovu Hercegovinu. Nezavisnost nove državě u kojoj su konstitutivni svi južnoslavenski podanici propale Habsburské Monarhije, nije potrajala dugo! Nju su u konfuznim i dosta šeprtljavim okolnostima, kad je Frano Supilo več bio mrtav a Stjepan Radič politički izoliran, vrlo brzo uklopili u novoformiranu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Simič je svoju iskrenú oduševljenost tom činjenicom iskazao izborom jezika. On je na oltár te nove južnoslavenske domovine po-
-311 -
ložio jedino što je imao. Dao je novoj domovini idiom zavičaj a pa je jedno vrijeme pisao ekavicom, jezikom za koji je krivo vjerovao da je idealan izraz buduče zajedničke književnosti svih Južnih Slavena. Zrtva jezika samo je jedan od niza pjesnikovih dobročinstava. Nova nadnacionalna tvorevina Južnih Slavena, u koju je krátko vjerovao, vrlo če brzo upoznati srbijansku prevlast. Vrlo brzo mnogima u Hrvatskoj postalo je kristalno jasno daje sve u novoj državi ostalo po starom samo što je onu dotadašnju srednjoeuropsku prijestolnicu sada zamijenila nova, istočna u kojoj je bio dvor Karadordeviča. Banálnosti su okruživale krátki Simičev život, ali njegovu kozmickú dušu one nisu preveč dodirnule, tek su je dodatno uznemirile. Roden u Drinovcima, Simič je jedno vrijeme učio na Širokom Brijegu u fratarskoj klasičnoj gimnaziji, ali nakon prelaska najprije u Vinkovce pa onda u Zagreb, on školu, premda je bio izvrstan učenik, formalno nije završio niti je poslije studirao. Bio je samouk, posvema posvěcen književnosti jer je vjerovao jedino u umjetnost koja tezi da bude isključivo umjetnost. Neko vrijeme svoju plučnu boljeticu liječio je u Cavtatu i Dubrovniku. Bio je polemičan duh, što je izraženo u njegovim časopisima Vijavica i Juris koji su izradeni po njemačkim predlošcima i koji su bili imitacije srodnih njemačkih ekspresionističkih listová. Simič je, osim njemačke, dobro poznavao i suvremenu francusku književnost iz koje mu je najbliži bio Appolinaire. U prepatetičnim manifestnim člancima razvidno je da nije pristajao na razlikovanje izmedu estetskog i neestetskog. Po njemu umjetnost se iskazuje u ekspresivnosti a ne u ljepoti, ali dok je u proglasima bio patetičan, u vlastitoj je lirici bio prigušen i odmjeren. Njemu je vlastita književnost bila krik, ali ne samo krik prema van, nego još više krik prema unutra. Zato njegovom lirikom odjekuje tišina. Njegov književni rad kao da se smjestio u geometrijsku sredinu izmedu simbolističkih iskustava i predosječaja apsurda. U Simičevim oslobodenim stihovima čuju se i ritmovi Amerikanca Whitmana, u njima se zagovara potreba osobne i nacionálne posebnosti pjesništva. Za Simiča književno egzistirati značilo je biti različan od drugih. Bio je pisac gnomskog stila. U poeziji taman i tajanstven, a u esejima i kritikama britak i neuobičajeno otvoren. On kozmopolit, nije propuštao isticati utjecaj nacionalnog. Individualist bio je vrlo osjetljiv na lažno i neiskreno, inteligentan on je u kritikama vježbao svoj prekrásni um. Nemilosrdno, ali ponekad sasvim zbrkano, sudio je o Domjaniču i Krleži, nije mu se svidao nježni Andrič, nije volio ni Nazora a ni Vidriča. Po žestini s kojom je prosudivao tradiciju i suvremene veličině bio je avangardist, duhovni brat Janka Polica Kamova. Njegova središnja pjesnička knjiga su Preobraženja, objavljena 1920. Iza našlova te zbirke skrio je Simič svoje vjerovanje da se prema diktátu pjesnikove duše u poeziji zbivaju alkemijska preobraženja materijalnih i vidljivih stvari. Taj avangardist nije htio vjerovati u materijalno kao njegovi futuristički prethodnici, niti je vjerovao u strojeve niti u beščutnost lutaka. Suštinu svemira tražio je u zvijezdama za koje je bio uvjeren da su najbolje vidljive kroz nutrinu duše. Več prvom pjesmom u zbirci upozorio je pjesnik na svoje širom raširene oči i svoje na šutnju prislonjeno uho. Zapravo, Simič je bio pjesnik očiju širom zatvorenih i po tomu on je najidealniji predstavnik književnog ekspresionizma u Hrvatskoj. U jednoj od karakterističnijih njegovih pjesama, u
-312-
Teškom zraku, pjeva o naoko sasvim običnom prizoru u kojemu "u sobu ude moja májka, sjedne i gleda u me nijemim pogledom". Pjesnik koji u tom trenutku u ruci drži knjigu, kad májka ude u sobu ispusti knjigu iz ruke i izade iz kuče da bi "stao na rub polja, izmedu crnih stabala, pod crvenim i mrtvim obješenim suncem" i da bi "nasred ceste kriknuo iz sve snage". Težak je zrak u večini Simičevih pjesama premda u njima ima trenutaka, kao u pjesmi Ljubav, kad se sve uskovitla pa "kroz noc kose pjesnikove drage duboko šume kao more". Smrt i ljubav središta su Simičeve rjoezije i one su u njegovim stihovima oslobodene romantike i mita. Sve je u Simiča goli oblik postojanja, sve je šutnja koja se zatvorila u krletku pjesnikovih strofa. Simič je svoja pjesnička čuda izazivao najjednostavnijim sredstvima i po tomu on je pjesnik novoga geometrizma, savršeno sljubljen uz stil kojemu se bez ostatka predao jer mu je bio duhovno srodan. Dok su se drugi mučili s formama, on je radio sa sadržajima kao da su forme. Nitko kao Simič nije geometrijski jednostavne riječi dovodio u neponovljive odnose i neobjašnjive logické veze. Ekspresionist, nije bježao od stvarnosti. Oslabljen bolešču, stvarnosti se predao potpuno, s njom se izjednačio i beskrajno suosječao. Napisao je několiko najljepših hrvatskih funebralnih pjesama medu kojima je najčišča ona s naslovom Smrt i ja, stvorio je i několiko nenadmašnih metafizičkih pjesama medu kojima su Opomena i Povratak. Otvorio je u hrvatskoj književnosti čitav niz novih tema, od erotskih do primitivističkih, tema koje su do njega bile uglavnom izbjegavane. Simič je jedan od najvažnijih hrvatskih pjesnika uopče, ali tajná te vrijednosti ostat če dugo otvorenom knjigom. Njegova poezija nije autistička ni usamljenička iako bi se zbog njezina minimalizma moglo pomisliti da ona to jest. Simič je avangardist gnomskih pjesama, pisac utišanog izraza ali i pjevač ekstaze. Njemu je krik poanta čitavog života koji je u duhu vremena obojio plavom bojom. Dok su artisti Vojnovičeva ili Domjaničeva kova obožavali žutu boju secesije, u Simiča je dominirala plava boja ekspresionizma. Bio je plavi konjanik hrvatske poezije koji je posljednji put kriknuo u tužnoj bolničkoj kuči na zagrebačkome Zelenom brijegu. Taj mučenik hrvatske književnosti koji je o mnogima prozborio razorno i negativistički, uvijek je sve najpohvalnije mislio o Antunu Gustavu Matošu. S njim je podijelio tešku sudbinu hrvatskog literáta, ali zajedno s njim posjeduje največu književnu specifičnu težinu. Njegovo slabo tijelo pokazalo je da u modernitetu neče više biti moguče negirati estetické kanóne ako se odvažno ne dirne i u njihove etičke temelje. U spoju etičkog i estetskog dogodila se Simičeva lirska misija koja je sva okrenuta budúcnosti ljudske krhkosti.
Prvi svjetski rat presudno je izoštrio čovjekove spoznaj e. Sve se više vjerovalo daje svijet nemirno mjesto i da mu je društvenost nepovratno iščašena. Okrutni i strašni rat zauvijek je iz umjetnosti izagnao kult čisté ljepote. Književnost novoga doba otišla je u novim smjerovima. Angažirana književnost nije u Hrvatskoj u prvi pian stavila nacionalno pitanje jer joj se učinilo, doduše samo zakrátko, da su nacionálni problemi Južnih Slavena u novoj državi riješeni. Netočno se povjerovalo da su se južnoslavenski nacionálni identiteti 1918. emancipirali. Pod utjecajem Ruské revolucije u Hrvatskoj se rano formirao krug lijeve inteligencije koji je svoje socijalne ideje iznosio u radikálním časopisima. Večina pisaca ostala je izvan
-313 -
lij eve organiziranosti, a manji broj autora svjesno je zadržao retrogradni stil pučke književnosti. Ti autori nakon Prvoga svjetskog rata odlučnije su se okupljali oko militantnih katoličkih pokreta koji su bili dobro organizirani u Italiji, Francuskoj i Spanjolskoj i koje su u Hrvatskoj predvodili članovi duhovno poduzimljivoga Književnog društva svetoga Jeronima. Izmedu lijevih i politički desnih opcija preostao je znatan prostor onima čije su naklonosti bile dominantno estetske i gradanske. Ne isključujuči socijalnu dimenziju iz svojih književnih djela, autori iz liberálne matice naglašavali su nedodirljivost umjetničkog prostora. U novim okolnostima njima više nije bilo stalo da afirmiraju umjetnost radi umjetnosti. Vjerovali su da čovjek ima nezasitnu potrebu za grafičkim i kromatskim senzacijama, da su mu bliski plastični, muzički i kinetički doživljaji svijeta te da umjetnost ima smisla i kad nije socijalni ili religijski proglas. Premda ni u meduraču nisu potpuno izostajali pojedinačni slučajevi modernističkog eskapizma, može se ipak reči daje središnji tijek hrvatske književnosti bez ostatka gradanski neutralan i artistički vrlo konstruktivan. Sve što je još jučer imalo društvenu i umjetničku opravdanost, nakon Prvoga svjetskog rata bilo je poljuljano. Bohéma je bila još samo izuzetak! Nervoza i nemiř nisu više bile najtipičnije osobine umjetnikove. Veliki društveni roman odumro je i izgubio čitatelje jer u njega više nitko nije vjerovao. Nastajalo je doba filma, pa dakle i brzine, doba kad je psihologija bila tek konstrukcija i shematski uvid u dojučerašnju dubinu. Umjetnici se više nisu bavili nejasnočama. Njima je posao bio da svijet razjasne i osvijetle, da ga provjetre. Individualizam je postao eksces. Najznačajniji književnik toga novoga gradanskog smjera bio je u Hrvatskoj Milan Begovič. To se samo djelomično odnosi na stariji dio opusa ovoga književnika rodenog 1876. u Vrlici. Begovičeve prve knjige i drame, što su nastajale u epohi moderně, moraju biti tumačene iz posebnog rakursa. Prvi svjetski rat koji se dogodio u piščevoj zrelosti potpuno je promijenio ne samo njegovu prethodnu poetiku nego i odnos prema vlastitom stvaralaštvu i prema novim zahtjevima publike. Domača književna kritika bila je zbunjena Begovičevim meduratnim književnim djelom. Kritika je u njega tražile manifestne i čvrste smjerove ali on niti je manifeste pisao niti je smjerove deklarativno slijedio. Njegove brojne drame i romani, novele i pjesme kao da su izišli iz laboratorija, kao daje sve te drame i romane napisala tehnička svijest oboružana inventivnošču. Begovičeva književna djela iz njegova poznijega doba doživljavala su zamjetan svjetski uspjeh, i to úpravo zato jer nisu ispunjavala ničiji deklaratívni umjetnički program. Ona su se ograničavala da iskažu stanje duha svojega vremena i da iskoriste zanatsku sposobnost književnikovu da stvori opipljive tekstovne rezultáte namijenjene strogo ciljanoj publici. Begovičeve drame, romani i novele iz njegove najzrelije faze nisu těžili originálnosti ali su svi odredahtjeli biti shvačeni zaokruženim i sebi dostatnim svjetovima. Bilo je vrijeme kad se više nisu pisali impresionistickí i fragmentárni tekstovi. Sve Begovičeve drame i svi njegovi romani izradeni su od primárne književne materije i bili su namijenjeni naj širém čitateljskom i društvenom kolektivu. Njegova djela plodovi su novog elitizma za mase. To, naravno, ne znáči da Milan Begovič nije pisao tekstove za vrlo provokatívne i unikátne erotske mape što ih je po narudžbi bogatih kupaca potpisivao zajedno s prijateljem, slikarom
-314-
Milivojem Uzelcem. Te unikátne mape samo su dokaz koliko je ovaj autor točno shvačao novo stanje umjetnosti, njezinu novostečenu reproduktivnost. Prvi dodiri Milana Begoviča s književnošču dogodili su se u splitskoj gimnaziji, gdje je išao u isti razred s Vladimirom Názorom. I on je poput svoj ega školskog prijatelja počeo studirati prírodné znanosti ali je ubrzo nastavio studij romanistike i slavistike, slušao predavanja slavnih Mayer-Luebkea i Jagiča, a kad je diplomirao, vratio se u domovinu gdje je najprije bio profesor na gimnazijama u Splitu i Zadru. Prve pjesme su mu bile književno vježbalište. Ima se doj am daje učio sporo ali čim mu je 1900. objavljena lirska Knjiga Boccadoro, privukao je najširu publiku i zadobio naklonost modernista. Sakriven iza izmišljenoga granda iz galantnoga vijeka kojega je prozvao Xeres de la Maraja, románskom lakočom Begovič niže sonete, tercine, šestine i balade koje posvěcuje putenoj markizici Zoe Boccadoro. Erotika pulsira prvim pjesnikovim stihovima čiju su uspaljenost neprijatelji životnosti odmah proglasili bolesnom. Bila je ta zbirka odgovor na firustriranost svakidašnjega života, protest protiv ugašene prirodnosti. Več na početku najavio je Begovič da ga više od svega zanimaju složeni tjelesni i duhovni odnošaji žene i muškarca. Samo dvije godine nakon Knjige Boccadoro objavio je u Pragu dramu Myrrha u kojoj na bajkovit náčin prikazuje incestuoznu vezu ciparskog kralja Kvnarisa i njegove kčeri Mire iz koje se rodio Adonis. Tek u završnici drame otac postane svjestan daje zapravo obljubio vlastitu kčer, i to kad joj prepoznao lik u zraci svjetla. Raniji dramski uspjeh Iva Vojnoviča, kao i vlastiti teatarski eros, potakao je mladog Begoviča da Hrvatskom národnom kazalištu předa svoju Gospodu Walevsku koja je ondje izvedena 1906. i u kojoj je, na temelju pouzdanih podataka, prikázaná dvosmislena ljubavna veza požrtvovne Poljakinje, svojevrsne moderně Judite, i Napoleona. Bilo je to doba u kojemu je Begovič brusio kazališni zanat i kad izlazi s nizom dramoleta. Jedan od uspjelijih je Venus Victrix koja je svojevrsna žanrovska vježba iz renesansne komediografy e, a srodna je i komedija s naslovom Biskupova sinovica koja je 1911. imala problema s cenzorima jer ovi nisu dopustili da se publici prikazuje volterijanskom idejom zadojeni biskup koji nečakinji omogučuje da prevarí kilavog i staroga muža te pobjegne s pažem u Pariz. Jednu od svojih ranih drama posvetio je Begovič i vrličkom zavičaju. Izvedena 1909., Stana Biučič dobro je srocena drama strasti koja je po vrijednosti, kao i po tematici, posvema mjeriva sa svim Kosorovim i Tucičevim uspješnicama, a ne zaostaje niti za Ekvinocijem Iva Vojnoviča. Begovič dramatizira strašnú sudbinu nevjenčane i mlade majke koju je zaostala sredina najprije seksualno iskoristila i ponizila, onda izopčila, a na kraju otjerala u samoubojstvo, i to kad ta mlada májka na krajnje surov náčin dozná da joj je umrlo dijete. Stana Biučič dramski je tekst u kojemu su se več mogle prepoznati sve kasnije Begovičeve dramaturške kvalitete, njegov osječaj za napetost, dobro voděni dijalozi i savršen osječaj za odnose muških i ženskih značaja. Úpravo u vrijeme kad mu je izvedena ta zavičajna drama, pružila se Begoviču prilika da na poživ nekih prijatelja postane dramaturg Deutsches Schauspielhausa u Hamburgu. Několiko godina poslije prešao je iz Hamburga u Beč gdje je dobio dramaturški i redateljski angažmán u Neue Wiener Buehne. Za vrijeme rata Begovič je bio mobiliziran u austrijskoj vojci pa se tek nakon 1920.
-315 -
trajno doselio u Zagreb, gdje je neko vrijeme nastavnik na glumačkoj školi, zatim ravnatelj dráme u Hrvatskom národnom kazalištu ali je s tog mjesta otpušten 1928. nakon skandala s politickom antirežimskom aluzivnošču njegove obrade Senoina Diogeneša. Begovičeva zaposlenja uvijek su bila kratkotrajna. Bio je dinamičan čovjek i nije prihvačao kompromise. Několiko piščevih vrlo burnih ženidbenih veza, niz glamuroznih ljubavnih avantura bile su savršena dopuna njegovoj društvenoj fami. Vlastita sredina nije Begoviča dostatno cijenila niti razumjela njegov elitizam za malogradane. Taj politički liberal i nacionalno vrlo moderno osviješteni čovjek doživljavao je da ga ignoriraju i ponižavaju úpravo u vrijeme največih uspjeha, úpravo dok su se njegove poslijeratne drame izvodile na najpoznatijim svjetskim scenama i dok su ga režirali najkvalitetniji redatelji. Bilo je to doba velikih piščevih uspjeha s dramama Pustolov pred vratima, Bez trečega i Amerikánska jahta u splits koj lud, bilo je to doba kad su se mnogo čitali njegovi romani i vrlo populárne njegove novele. Begoviča su izvodili u Pragu i u New Yorku, San Franciscu i Los Angelesu, Rimu, Beču, Sofiji, Oslu, Rio de Janeiru, Sao Paolu i Buenos Airesu, Budimpešti, Bukureštu i Napulju, Bologni, Milanu, Parizu, Berlinu, Bremenu, Mannheimu, Wroclawu i Moskvi. Znatne promjene u društvenom životu zahtijevale su promjenu izražajnih sredstava i Begovič je tih promjena u meduratnom periodu bio savršeno svjestan. Umjesto lirike pisala se poezija koju se jedino moglo glasno izgovarati sa scene. Umjesto romana pisale su se ulančane zbirke kratkih priča. Umjesto skulptura nastajale su strukture, umjesto autorskih drama pisale su se drame u kojima su lica tražila vlastitog inače izgubljenog autora. Umjesto fresaka slikale su se na golemim posterima uličně reklame, umjesto obojenog materijala izlagala se materijalnost same boje. Nove književne muze našle su se zato i u Hrvatskoj u rukama praktičnih ljudi. Milan Begovič bio je jedan od njih. Godine 1921. pisac je objavio Dunju u kovčegu, svoju prvu dužu prózu u kojoj obraduje ljubavnu priču bonvivana Dušana i naivne ali putene Rodene koju je smjestio u ambijent rodne Zagore. Patrijarhalni prostor u kojemu se zbiva prvi dio priče savršeno je odabran jer je u potpunoj suprotnosti s rafiniranim opisom ljubavnih i erotskih dodira izmedu protagonista. Roman svoju završnicu preseljava u mondenu Opatiju gdje se nekadašnji zaljubljenici još jednom susreču, obnavljaju svoju vezu, samo što ovaj put preljub izravno i sudbinski izazove smrt Rodenine kčeri. Begovičev roman Dunja u kovčegu napisan je strasno i vrlo je uzbudljiv paje lako stekao naklonost publike koja je úpravo odahnula od Velikog rata i kojoj su ovakve sentimentálne priče dopunjavale osječaj izgubljenosti. Dunja u kovčegu lirski je roman, njegova dogadajnost nije pretjerano naglašena ali je dostatna da zádrži pozornost čitatelja. Sa stranica te próze najavljuje se najsjajnije doba Begovičeve dramske književnosti. Ta najava razvidna je u dramatično ustrojenim dijalozima i napetim scenama što ih je Begovič naučio s lakočom graditi, i to za vrijeme svojih europskih dramaturških poslova. U dvadesetim godinama Begovič radi vrlo intenzivno u zagrebačkim novinama, piše vrlo dobre i analitičke kritike kazališnih predstava, objavljuje putopise i feljtone, ureduje časopise i novinske rubrike, redigira Izabrane pjesme. Muze koje je Begovič tada slijedio bile su vrlo prozaične i s pijedestala su se radikalno spustile u stvarni život. Sve su više
-316-
u tadašnjoj književnosti bili nevidljivi rubovi koji su dijelili umjetnost od znanosti, tehniku od feljtonistike i drame. Umjetnost je nepovratno gubila mitski značaj. Pred očima svojih tvoraca i svoje publike postajala je robom i upotrebnim predmetom, naselila je reálnost kao njezin organski dio i postala je stvarnost sama. Novom agregatnom stanju umjetnosti osobnost piščeva kao da više nije bila potrebná. Milan Begovič prvi je u modernoj hrvatskoj literaturi, ne zaklanjajuči se iza poetičkih pokreta ali niti ne stvárajúci trivijalnu literaturu, posegnuo za skrivenim resursima nagrizene i primordijalne ali svima razumljive, izvornosti. U njegovim novim djelima najjednostavnijim poetskim, dramaturškim i narativnim sredstvima uvedeni su u samo središte tekstova ljubavni impulsi i ogoljen je odnos izmedu žene i muškarca. Za Milana Begoviča književnik je bio svečenik običnosti, a u toj novoj običnosti eros mu je postao crkvom. Veliki uspjeh doživio je novelom Kvartet koju je objavio 1926., pokazujuči daje dobro svladao u ono doba vrlo populárnu dramsku i pripovjedačku školu Talijana Luigija Pirandella. Kvartet je ljubavna priča o tri muškarca i jednoj ženi, zapravo priča o četiri mužička instrumenta koji se vole i mrze, koji razgovaraju sami sa sobom i medu sobom da bi na kraju kao u finalu Matoševe priče o papigi Camao, Sekund najprije ubio Violu a onda i sebe. Ta erotická novela bavi se dogadajima koji su nedostupni osjetilima i zato je prozna poema subjektívnosti, zagovor snovitosti i svojevrsni filozofski traktát o nerješivoj naravi spola. Nikad u hrvatskoj književnosti jedna glazbena tema nije dobila kompletniju obradu od one u Begovičevoj noveli Kvartet, neobičnom i dramatiziranom proznom snu. Na vrata Hrvatskoga narodnog kazališta Begovič je nakon Prvoga svjetskog rata čvrsto zakucao tek mističnom dramom Božji čovjek u kojoj je dramatizirao ljubavni trokut što se stvorio oko Mare koja je bila razapeta izmedu duhovnih obveza prema svečeniku Damjanu koji joj postaje muž, i putene ljubavi prema hajduku Krstanu koji joj je ljubavnik. Prvi pravi kazališni uspjeh postiže Begovič tek u svojoj pedesetoj godini s poslije svjetski proslavljenim Pustolovom pred vratima. To je največa hrvatska drama sna. Osim uvodnoga i završnog dijaloga, sve se u toj drami přelilo u san umiruče djevojke. Njezinom sviješču, koja je jediná scéna te drame, promiču uobrazilje, promiču potajne želje. U snu i na samrti djevojka u tijelu svoje dvojnice upoznaje i promašeni život ali doživljava osječanja radosti i patnje, proživljava strast i živi život u nekoj drugoj kauzalnosti i na nekom drugomu mjestu. Dramska slika Pustolova pred vratima filmična je, a na kraju, kad se na sceni pojavi Neznanac, koji je Smrt, i kad zapita djevojku o proživljenom, njezin če odgovor veličati život ali žudjeti skorú smrt. Pustolov pred vratima savršeni je psihoanalitički komad i jedna od najboljih europskih drama o licima koja ostaju bez autora, o licima koja sama postaju svoji vlastiti autori. Mehanizam Pustolova pred vratima stvorio je jedan od najnestvarnijih kazališnih svjetova svojega doba, maštovitu konstrukciju koja je omogučila protagonistici da na sceni, kad več nije mogla u životu, u susretima s devet utjelovljenja Smrti, odživi autentičan i apsolutan život. Několiko godina nakon Pustolova pred vratima, izlazi Begovič pred publiku s dramom Amerikánska jahta u splitskoj luci u kojoj 1930. vrlo uspjelo razraduje anegdotu o povratku bivšeg sluge u Split iz Amerike i nevoljama što ih bogati povratak stvorí u obitelji nekadašnjih
-317-
gospodara, dekadentné i prijetvorne splitske aristokratske obitelji. U isto vrijeme kad je igrana ta komedija, objavljuje Begovič, i to tijekom dviju godina u podlistku vrlo čitanih Novosti, društveni roman Giga Baričeva i njezinih sedam prosaca. Ukoričen, taj se roman pojavio tek 1940. kad je doista u svem sjaju pokazao svoju hinjenu jednostavnost. Potpuno usporediva s Krležinim glembavevskim ciklusom, ta saga koja slijedi posljedice jedne, zbog rata, nerealizirane bračne zajednice ne skriva niti na jednoj svojoj stranici vlastitu nepretencioznost, ali zato otkriva visoki stupanj književnog zanatstva. Giga Baričeva hrvatska je Penelopa koja se od muža Marka Bariča rastala na bojištu i koja, jer se muž več godinama nije vratio, konačno odlučuje proglasiti ga mrtvim. Roman je konstruiran kao sedam malih romana o Giginih sedam prosaca, i društvena je analiza njihovih životnih priča, dok je epilog toj knjizi pisac napisao u dvije verzije, jednoj proznoj i drugoj dramskoj koja ima zasebni naslov Bez trečega. I ta je drama doživjela velik uspjeh čim je bila prevedená na mnoge jezike. Dramatski sraz moderne Penelope koja je muža strpljivo čekala i bolesno ljubomornog Odiseja koji ju je pronašao, nakon što ih je neki banálni ruski nápad razdvojio na galicijskoj fronti, završava ubojstvom. Giga na kraju hladnokrvno ubija muža povratnika jer je ovaj okrutnom ljubomorom ponizio njezinu ljudskost i vjemost, porekao njezinu autentičnost. Ali sve do Gigina revolverskog pucnja, drama Bez trečeg vatromet je precizno napisanih replika, tekst briljantnoga stila s, do tada u hrvatskom teatru samo rijetkom, dijaloškom bravuroznošču. Izbijanjem Drugoga svjetskog rata Begovičeva književna motivacija počela je osječati zamor. Napisao je tada samo još několiko originalnih tekstova, objavio jednu dobru antologiju hrvatske próze, skupio svoje po časopisima razbacane putopise i kritike. Pri kraju života, več teško bolestan, Milan Begovič doživio je i velikú nepravdu kad ga je Sud časti Društva hrvatskih književnika poglasio 1945. fašistom i zabranio mu javno djelovanje. Bila je to nepravda koja je vapila u nebo jer Begoviča ni politika ni njezina bespuča nisu nikada zanimala previše. To što mu se dogodilo 1945. bila je osveta zavidne domače sredine čovjeku koji joj je tijekom dugih desetlječa odredivao mjeru svjetskosti, liberalizma i urbanosti. Milan Begovič, 1945. društveno potvořen i ponižen, umro je u Zagrebu 1948. i pokopan gotovo u tajnosti. Napisao je neke od najboljih hrvatskih drama medu kojima su Božji čovjek, Pustolov pred vratima, Amerikánska jahta u splitskoj luci i Bez trečega. Napisao je i slávni libreto za Gotovcevu operu Er o s onoga svijeta, autor je dvaju dobrih romana od kojih je onaj o Gigi Baričevoj jedna od najboljih proznih knjiga medurača, autor je i niza novela, a medu njima antologijskog Kvarteta. U svaku najmanju antologiju hrvatske poezije uči če barem mondeno Begovičevo ljubavno tepanje Lyddy. U svojim knjigama on nije odviše inzistirao na žalosnim i gorkim aspektima hrvatske suvremenosti. Njegova lica i kad umiru i kad pucaju, nisu niti na domovinskom ni klasnom zadatku. Ona umiru i pucaju jer ispunjavaju logiku svojega tijela, svojih Strahova, putenosti i bivših sreča. Milan Begovič je odlučio u književnosti posvetiti se ljepoti, bolnoj i ponekad užasnoj ljepoti svakidašnjice. Sjenu društvene nepravde sistematski je ostavljao drugima. On sam živio je nadu kako če se goleme proturječnosti što su pritisnule svijet riješiti same od sebe. Nije bio dobar prorok, ali to što u njegovim djeli-
-318-
ma nema slutnji dolazeče katastrofe, nije največa njihova slabost. Bio je to još jedan ispad toga najiskrenijeg vjemika u tijelo i ljubav što ga je hrvatska književnost imala.
Prvi svjetski rat, koji su još nazvali i Velikim, odnio je osam milijuna ljudskih života ali svojim okončanjem 1918. nije riješio niti jedan od uzroka zbog kojih je izbio. Nacionálni sukobi i ekonomske kontradikcije u dva sljedeča desetlječa dramatično su otežali politički život Europe i Amerike. Citava jedna generacija izgubila je iluzije, na ruševinama staroga svijeta lutali su milijuni invalida, čitav jedan narastaj bio je izgubljen, dok su stotine tisuča ljudi bile prognane i lutale svijetom. Inflacija je u prvim poratnim godinama poprimila do tada nevidené razmjere, nezaposlenost pogodilaje sve zemlje svijeta. Srednjem je sloju dokinuta bilo kakva znatnija ekonomska moč pri čemu je rat drastično promijenio i pravila političkog života. Dotadašnja nedodirljiva elita izgubila je moč, pravo glasa postalo je opčim a anonimne mase kojima su se sve više priključivale i žene, preko noči su osjetile nevidenú snagu ulice i započele su izravno intervenirati u socijalni i politički život. Radnické i seljačke mase u Zapadnoj Europi bile su živo zainteresirane za sudbinu Rusije u kojoj je boljševička revolucija barem u početku poniženim staležima pokazivala smjer mogučih reformi. Europom je prohujao vihor komunizma, plameni vjetar, kako če ga nazvati Miroslav Krleža, orkán nemira i prevrata. Medurače je počelo s crvenim barjacima ali je završilo andelima osvete nad grobnicama palih domobrana. Na scénu politike stupili su sindikati ali je prvi revolucionarni žar svagdje trajao prekratko i svagdje bio brzo poražen. U Njemačkoj su slabosti Weimarske Republike vrlo brzo otvorile put nacizmu. U Italiji radnici su okupirali tvornice ali su time samo isprovocirali fašistickú reakciju pa je uz podršku bogatih zemljoposjednika i industryalaca sjevemoga dijela zemlje politička desnica, govoreči socijalne parole, rano u Rúnu došla na vlast i zagušila sve dotadašnje demokratske i liberálne slobode. U Jugoslaviji radnički se pokret široko organizirao ali je vrlo brzo strogim zakonima zabranjen i otjeran u ilegalu. U Francuskoj i Engleskoj, srečom, nije bilo večih socijalnih potresa pa su umjerene političke snage, ne uvijek bez otpora, potpuno nadvladale ekstremiste i trajno došle na vlast. I dok je Italijom i Njemačkom harao agresivni diktatorski fašizam, i dok su u tim zemljama bila reducirana sva gradanska pravá, dotle je u Francuskoj i Engleskoj vladao u meduraču socijalni mir. U Rusiji nastupile su najprije godine gladi i progona a nakon samo několiko godina revolucionamog zanosa došlo je do potpune blokáde demokracije. U Moskvi je stvořeno ono što se još desetlječima poslije s pravom nazivalo "carstvom zla". Na vlast u prvoj radničkoj zemlji svijeta došao je cinični režim koji je barbarskom ideologyom klase i lažnim totalitarnim komunizmom doveo u pitanje sva prethodna dostignuča europskog individualizma. U Rusiji bila su pogažena načela libertinskih reformátora koji su tu zemlju preplavili još u vrijeme kad im se iz Hrvatske divio, takoder libertinac, právaš Ante Starcevič. U Hrvatskoj pravaško nasljedstvo preuzeli su desničari i klerikalci dok je bilo sasvim notorno da su tekst izvornog pravaštva najvjemije izgovarali upravo najsnažniji komunistički ideolozi, na prvom mjestu Miroslav Krleža i onda August Cesarec. Slom newyorské burze koji se dogodio u listopadu 1929.
-319-
isprovocirao je diljem svijeta val novih nezadovoljstava, a nezaposlenost je bila još jednom povečana, a tržiště robe široké potrošnje poharano. Socijalno nezadovoljsvo definitivno je razbudilo nacionalizam u gotovo svim sredinama ali posebno u onima u kojima su, poput Irské, Hrvatske ili Katalonije, narodna pravá bila ugrožena od susjednih i jezično bliskih večih nacija. U Njemačkoj, gdje je 1933. došao na vlast, Hitler je govor mržnje pretvorio u državnu politiku. Krizom su čak, ali vrlo krátko, bile uzdrmane i političke elite u dvije najmočnije demokratske zemlje Európe, u Francuskoj i Engleskoj. Zajedno s tim zemljama zaljuljala se stabilnost u večini malih zemalja srednje i jugoistočne Európe koje su do tada imale snažné kultúrne dodire s germanskim svijetom i u kojima je inače živjela znatna njemačka manjina. Sve te zemlje glavinjale su u velikim ekonomskim nevoljama, uzdrmani su im bili svi segmenti društvenog života, i oni socijalni a i nacionálni. Mrak se tako počeo spuštati nad monarhističku Jugoslaviju a sve je proturječnijom postajala u njezinu sastavu gradanska Hrvatska. Malo je angažiranih književnika u tom vremenu ostalo do kraja trijezno i objektivno. Politika je još jednom progutala Hrvatsku. Ubojstvo Stjepana Radiča u beogradskoj skupštini samo je natrenutak homogeniziralo Hrvate. Progoni koji su uslijedili razorili su kratkotrajnost društvenoga dogovora sukobljenih nacija. To da se u Sovjetskom Savezu tijekom tridesetih gušila svaka disidencija i onemogučavalo bilo kakvo izdvojeno mišljenje, potpuno je zbunjivalo antifašistickú i gradansku Európu u kojoj su liberáli i ljevica u politickom životu svojih sredina pokušavali spasiti ono malo razuma koji se još sačuvao. U trenutku kad je Staljin u predvečerje Drugoga svjetskog rata potpisao besramni pakt s Hitlerom o navodnom nenapadanju, svima, osim najzagriženijim komunistima, postalo je jasno da su u Europi pogašena sva svjetla razuma i daje definitivno otvoren prostor velikom, do tada največemu svjetskom ratnom pokolju u kojemu če biti poražen fašizam ali ne i totalitami komunizam. Krvoproliče što gaje koncem tridesetih godina izazvao sukob španjolskih fašista i republikanaca bilo je generálna próba modernog intervencionizma. U zaračenoj Spanjolskoj Európa je dobila čvrst dokaz da napredovanje fašizma nije ništa manje opasno od jačanja ruskoga totalitarizma. Paradoksalno, u tom je trenutku u Jugoslaviji započeo naoko uspješni dogovor izmedu vodeče hrvatske političke stránke Mačekova HSS-a i srbijanskih političara predvodenih ministrom Stojadinovicem i regentom Pavlom koji je vladao nakon ubijenog Aleksandra umjesto njegova malodobnog sina. Spanjolski poučak o zločudnosti fašizma nije u Hrvatskoj shvačen s dovoljnom ozbiljnošču pa je grupa kriminogenih nacionalista zavladala Hrvatskom 1941. u prvim danima raspada monarhističke Jugoslavije.
Tijekom cijeloga tog vremena hrvatskom je duhovnom scenom dominirala vulkanska osobnost Miroslava Krleže koji je svojim književničkim voluntarizmom i glomaznošču svojega književnog djela, svojim ideološkim egoizmom, paradoksalno, čak i osiromašio književni krajolik toga doba. Snagom svoje elementárne pojave on je književni život meduratne epohe ispraznio od potrebnog elektriciteta. Zbog njegove vehemencije učinilo se kao daje njegov uzburkani ego važniji od stvarnosti same. Mnoge književne pojave koje su ostale iz-
-320 -
van njegova vidokruga taj značajni pisac učinio je gotovo nazamjetljivima. Posebno je pogubno bilo Krležino djelovanje na razvitak književne avangarde koju je ovaj, čim je izišao iz prve svoje faze, žestoko kritizirao i tumačio kao stvar posvema nepotrebnú u modernoj socijalnoj književnosti. Za Krležu najprije je književnost bila angažirana a ondaje bila književnost. Mjereči sve Krležom, njegovi suvremenici, i njegovi protivnici a i njegovi podržavatelji, suočili su se s fantomskom prazninom domačega književnog života. Doduše, Miroslav Krleža pred samo izbijanje Drugoga svjetskoga rata okupio je oko svojega znamenitog časopisa Pečat, koji je izlazio 1939. i 1940., narastaj najvažnijih lijevih hrvatskih književnika, onih koji če, kad 1945. antifašizam porazi Hitlera i Paveliča, preuzeti sve važnije institucije domačega kultumog i književnog života. Kasniji naraštaji, koji su u književnosti nastúpili nakon tih prvih Krležinih sljedbenika, bili su odgojeni na iskustvima suvremene angloamerické književnosti i prvi su mogli shvatiti da je "praznina" koju je veliki, preglomazni pisac stvorio, bila poučná. Bila je to još jedna od mnogih ideoloških predrasuda što ih je proizvela politička ljevica da bi nadoknadila svoju stvarnu nemoc da artistički, a ne samo ideološki, nakon Drugoga svjetskog rata dominira hrvatskom duhovnošču.
Na pozadini ekonomskih padova i socijalnih napetosti i na fonu oštrih ideoloških sukoba ostvarena je izmedu svjetskih ratova u Hrvatskoj važna književna aktivnost. Pisci toga razdoblja bili su, više nego analizom čovjekove nutrine, opsjednuti narušenom društvenošču i besperspektivnošču ljudske budučnosti. Pitali su se koji uopče smisao može imati ljepota u pobješnjelom svijetu, koju svrhu ima bilo kakvo prebiranje po dnu ljudske duše u krajoliku razgoropadenih ideologa i ostraščenih masa. Miroslav Krleža u književni je život zaista stupio u trenutku kad se zahuktalost prve avangarde več počela smirivati. Završetkom Prvoga svjetskog rata bio je, naime, zaključen period europskih modernističkih pokusa pa se u prvim poratnim godinama činilo da če se nova književnost, jednako kao i likovna umjetnost, više nego do tada približiti harmoniji, redu i klasicizmu, te da če svoj primárni radikalizam, avangardne pjesničke jezike futurizma i kubizma, s vremenom preusmjeriti i umrtviti. Ipak avangarda u novomu prvom poratnom razdoblju nije netragom nestala. Ničim, osim vrlo srodnom osječajnošču, bila je u to doba povezana grupa izvrsnih duhová i kvalitetnih pisaca, medu kojima su dominirali Franz Kafka i Thomas Mann, James Joyce, Marcel Proust i Robert Musil. Oni su iz pozicije modernoga gradanstva vlastitim književnim tekstovima pokúšali prevladati tradicionalne konvencije i redefinirati odnose izmedu opisanih pojedinca i svijeta, izmedu piščeva glasa i stvarnosti. U širokom spektru stilova i formalnih izbora u toj novoj stilski pluralističkoj literaturi, u tom vrlo individualistickom tipu književnosti, izrečene su najbitnije sumnje i otkrivene najdublje kontradikcije epohe, razgoljene teškoče koje su pratile intelektualce onoga doba kad god su izravnije pokúšali transformirati društvo. Uspjeh spomenutih pisaca nije uvijek moguče mjeriti gradanskim parametrima prethodne književnosti, ali njihov uspjeh več je u pokúšajú da se stvori nova književnost a da pri tome ona ne poslúži niti jednom ideološkom gospodaru onodobnog svijeta. Najobuhvatniji hrvatski književnik toga doba, Miroslav Krleža, nije u potpunosti znao slijediti taj smjer
-321 -
svojih najboljih vršnjaka jer nije uspio odoljeti zovu političkog angažmana. Za razliku od njih, on se rodio u sredini koja i danas od pisca najviše očekuje da bude pedagog i žrec, prorok i dnevni informátor, i da igra šah s provincijskim tiranima, da kritizira lokálne ministře policije. Najelokventniji hrvatski pisac svih vremena Miroslav Krleža, nije bas uvijek ustajao u obranu principa čisté slobode i nije bas uvijek znao nači pravú riječ u vremenima u kojima su močnici u njegovoj zemlji žrtvovali racionálni princip zbog političkoga pragmatizma. Ovaj Zagrepčanin roden 1893. imao je silovit talent pa je u nepreglednom opusu, koji jedva da se može ukoričiti u pedesetak knjiga, ostavio značajnih tragova u društvenom životu. U doba pisačih strojeva on je najčešče pisao običnom grafitnom olovkom, strasno i ne ispuštajuči ju iz ruke. Najvažnija Krležina djela nastajala su tijekom dva desetlječa, i to od vremena Prvoga svjetskog rata kada je napisao proročansku drámu Kraljevo, pa sve do konca tridesetih godina kada mu je objavljen roman Na rubu paměti, a nešto prije i dráme iz ciklusa o Glembajevima, kultni roman Povratak Filipa Latinovicza i najvažnije književno djelo toga doba Balade Petrice Kerempuha. Rodio se u obitelj i nižega gradskog činovnika, u kuči agresivnog oca koji je nježnog mladica silom poslao na vojne studije koje ovaj nije nikad htio završiti. Odličan dak zagrebačke niže gimnazije, ali s povremeno slabim ocjenama, več je kao jedanaestogodišnjak napisao svoje prve dráme i požudno je več tada čitao kao što je to činio čitavog života. Počeo je čitanjem skandinavskih dramatičara i ruskih realista, nastavio je imitirajuči žestinu bečkoga kritičara Karia Krausa. U kadetskú školu u Pečuhu stigao je 1908., poslije se čak upisao i na vojnu akademiju, ali je što zbog neposluha, a što zbog znatiželje, usred balkanskih ratova tu akademiju napustio. Stigao je u Skopje pa su ga Srbi, jer je bio austrougarski kadet, uhapsili i optužili za veleizdaju; a kad se vratio kuči, jedva se spasio od domačih optužaba pa je morao za kaznu otiči na frontu u Galiciju gdje su ga vrlo brzo kao zdravstveno nesposobnog oslobodili od neugodne vojne službe. Dok je trajao rat, Krleža je objavio svoje prve tekstove, i to dráme Legenda i Maskerata. Prve dramske tekstove ambiciozno je slao kazališnoj upravi ali za piščev tadašnji ekscesni avangardizam ondje nisu hajali. Prva Krležina knjiga objavljena je 1917., bila je to poema Pan, koju kao daje napisao neki ražeščeni učenik Vladimira Nazora a ne Lenjinov obožavatelj. Bilo je to doba u kojemu suvremenici več primječuju Krležin talent, uočavaju mu močnu rečenicu, hvale ga ali i napadajú. Bilo je to doba kad Krleža objavljuju svoje prve próze i liriku u uglednim časopisima. Njegov zagovornik je tada Julije Benešič, kasniji intendant Hrvatskoga narodnog kazališta, estét i gradanski liberal koji prepoznaje Krležin eruptivni talent. Benešič če koju godinu poslije pomoci Krleži da ga izvode i na središnjoj zagrebačkoj sceni, a potom, kad bude ministarstveni činovnik u Poljskoj, on če u tridesetim godinama omogučiti Krleži važan kreatívni boravak u toj, za neka piščeva djela i teme, važnoj zemlji. Najprovokativniji Krležin tekst u tom vremenu je Hrvatska rapsodija, književni panoptikum, sinteza u kojoj je vidljiva piščeva potraga za narodnim génijem hrvatstva koji je poput himere čitavog život pratio Miroslava Krležu, koji je on strasno ispitivao ali najčešče razarao da ne bi razorio sebe samog. Po završetku rata Krleža i dalje uporno piše za koš zagrebačkoga kazališnog direktora Josipa Bacha. U vri-
-322 -
jeme dok Rusijom haraju Lenjinovi revolucionári, nastaju Krležine biografske i aluzivne dramske legende. Ona o Cristovalu Colonu koji na svojoj Santa Mariji pomišlja da je Lenjin, najizravniji je piščev politički plakat toga doba, a druga drama o Michelangelu Buonarrotiju temelji se na vrlo banalnim idejama o slobodi umjetničkoga stvaranja. Najbolji piščev tekst iz toga razdoblja je nesumnjivo dramski misterij Kraljevo. Dramatičar po svojoj najdubljoj vokaciji, Miroslav Krleža u Kraljevu provodi radikálnu dematerijalizaciju hrvatske scene. Oslobodio ju je u Kraljevu viška stvarnosti. Kraljevo je močna metafora bolesnoga društva, príkaz animalnog Sajma, orgija poganske glazbe, kanibalská svetkovina nakaradnoga kola, prizor fantastičan, groteskan i samrtnički. Kao u srednjovjekovnom moralitetu, scenom defiliraju grešnici i grešnice koji usred umebesnog ritma prodajů i kupujú jedni od drugih sve i svašta ali najčešče same sebe. Tanahna radnja smjestila se oko ljubavne storije koja je preuzeta iz commedije delľarte i u kojoj Anka igra vječnu i lako zaljubljivu Ženu, Herkules oslikava vitalnost i tjelesnu ljubav, Stijef mrtvaca koji dobro rezonira, a nesretni zaljubljenik Janez na saj am stiže usred raspleta svoje vlastite ljubavne priče s konopcem samoubojice oko vrata. U Kraljevu, koje je antimoralitet, nema nikoga da na koncu spasi te izmučene duše jer sve što je na sceni tek je veliki usmrdeni grob svijeta koji je upravo okončao jedno svoje veliko klanje i več se spremao na drugo. Mladi se Krleža dobro osječao u krugovima organiziranih socijaldemokrata gdje mu je najbliži bio školski drug i književnik August Cesarec. Njih dvojica zajednički doživljavaju transformaciju od grupe anarhoidnih mladica do konstruktivnih i ostraščenih lijevih aktivista koji bi da preoblikuju društveni sústav novonastale južnoslavenske dŕžave. Blizak idejama Oktobarske revolucije ali nacionalno formiran na literaturi hrvatskog pravaštva, Krleža lako uočava političku snagu tadašnjega hrvatskog zelenoga kadera, onih ljudi koji su dezertirali usred rata iz austrougarske vojske i koji su u trenutku nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca činili važan ali nikad iskorišteni nacionálni materijal. Krleža i Cesarec pokreču 1919. časopis Plamen koji je izlazio samo pola godine i u njemu tumače kako je Hrvatima u tom trenutku važnije osluškivati kremaljska zvona i pjevati Internacionálu nego poput Vladimira Nazora slijediti doktrínu američkoga predsjednika Wilsona. To je vrijeme kad nastaju dva vrlo karakteristična Krležina eseja koji če obilježiti svu njegovu kasniju prózu, tekst Eppur si muove koji je neka vrsta piščeve libertinské platforme i odulji esejistički pamflet Hrvatska književna laž u kojemu pisac obračunava s temeljima hrvatske preporodne mitologije i gdje ispisuje jednu od svojih najžeščih književnih analiza. Dvadesete su godine najplodnije Krležino razdoblje, vrijeme u kojemu radi u groznici i kad objavljuje četiri zbirke svojih silovitih i ne odveč uspjelih pjesama, liriku koju je za razliku od one poznije, još manje uspješne, sam nazivao ratnom, pjesme pune hiperboličke metaforike, sinestetične, pisane profetskim slobodnim stihom, liriku egoističnu i kompozicijski hirovitu. U to doba piše Krleža i novele iz tek kasnije u cjelini objavljenog, odličnog ciklusa Hrvatski bog Mars. To je najuspjelija Krležina knjiga kratkih próza u kojoj se sve priče odigravaju za vrijeme Prvoga svjetskog rata a sve ih povezuje osječaj apsurdnog uništavanja ljudskih života, besmislenost i metafizička tupost nevinih hrvatskih
- 323 -
domobranskih smrti. U isto vrijeme objavljuje Krleža i ne odveč uspio roman Tri kavalira gospodice Melanije, a tada piše i tri aktuálne ratne drame, najprije Galiciju i Golgotu koje su objavljene 1922. i Vučjaka koji je pred javnost došao godinu dana kasnije. Krležin izdavač Vošicki kojemu je poduzeče bilo smješteno u Kopřivnici, počinje izdavati najvažniji Krležin časopis Književna republika koji če preživjeti sve do 1927. Dramski tekstovi iz te piščeve faze lakše su od onih prethodnih dolazili do scene jer su bili primjereniji tadašnjoj kazališnoj tehnologiji. Bile su to ideološke drame u kojima su odnosi izmedu likova i prostora zasnivani uglavnom na dramaturškim načelima naturalizma. To su političke drame koje se bave previranjima u doba raspada Austro-Ugarske a najbolji je medu tim tekstovima Vučjak, drama o izgubljenim iluzijama, snovita priča o propasti novinára Horvata koji zgaden gradom odlazi na selo, postaje ondje učitelj, kojemu je ljubavnicom postala žena učitelja za kojega se vjeruje da je nestao u ruskom zarobljeništvu. Nesretni Horvat na koncu drame přeseli se k Evi, povratnici iz Amerike i vlasnici nekoga crnačkog bordela koja ga na koncu uvlači u zločin. U vrijeme dok mu je izlazila Književna republika, putovao je Krleža u Sovjetski Savez pa je nakon povratka nastao Met u Rusiju, objektivna putopisna knjiga koja je objavljena 1926., prerano doduše jer su mnoge nakaznosti socijalističkog totalitarizma bile tada još teško vidljive. U knjizi je tom prilikom objavljena esejistická interpolacija Razgovor sa sjenom Frana Supila koji je jedan od najpregnantnijih Krležinih političkih tekstova. Bilo je to vrijeme značajnoga Krležina esejističkog rada, doba u kojemu je s velikim uspjehom pisao svojevrsni esejistički dnevnik apsurdnog svijeta u kojemu je živio. On u tim godinama obračunava s domácim historičarima i njihovom malogradanštinom, najavljuje Radičev pad i smrt, piše porazne pamflete o domačoj inteligenciji, obračunava s mitovima Gjalskog i Vojnoviča, objavljuje svoju razornu autopsiju najbliže hrvatske prošlosti u esejů Deset krvavih godina. lsti je tekst 1937. dao naslov zbirci eseja prethodno objavljivanih u Književnoj republici. Bilo je to vrijeme kad su izišle i druge vážne Krležine esejistické knjige, i to Europa danas 1935. i Eppur si muove 1938. Nakon atentata na Stjepana Radiča bila je u Hrvatskoj, odmah nakon 1928., stvořena vrlo jedinstvena fronta opozicije u kojoj se udružila ljevica s desnicom, i kad Krleža, zajedno s Augustom Cesarcem, doduše kratkotrajno, ulazi u úpravu Matice hrvatske i pri tome, barem neko vrijeme, nema ništa protiv što je Matica i dalje bila uglavnom konzervatívna i klerikalna. To krátko razdoblje društvenog primirja što se Krleže tiče, vrlo se brzo prometnulo u prvi piščev veči sukob s grupom liberalnih gradanskih intelektualaca. Dogodilo se to u razdoblju kad je Krleža úpravo stvarao djela koja su samo središte njegova dramskog i proznog rada, djela koja su porod bistre zrelosti. Krleža je tu svoju fazu najavio na jednoj autorskoj večeri u Osijeku 1928. kada je javno čitao novu drámu U agoniji, a u pôvodu toga održao i predávame o svoj oj novoj estetici. Drame iz ciklusa o Glembajevima, a to su osim U agoniji, još i Gospoda Glembajevi i Leda, izvodene su i objavljivane s velikim uspjehom u Hrvatskoj u samo tri godine, od 1928. do 1931., a zatim su prevodene u druge jezike. Ciklus je postigao prvi piščev izvannacionalni uspjeh koji se, doduše, nije mogao mjeriti s onim što su ga več imali Milan Begovič i Josip Kosor ali je bio
-324 -
znatan. Sve tri drame o Glembajevima izradio je Krleža na iskustvima dramskog naturalizma ali i na poticajima velikih porodičnih romana sága kakvi su se pisali u tadašnjoj europskoj literaturi. Njegove drame o Glembajevima popračene su vrlo obilnim pripovjednim materijalom, nekom vrstom novelističke dopune u inače vrlo sažetim slikama moralnoga i materijalnog raspada obitelji Glembaj. U tim knjigama, što je odmah primiječeno, niti jedan lik nije barem po zvuku imao tipično hrvatsko ime. Središnja drama toga ciklusa zbiva se u trenutku po vratká slikara Leona Glembaja u Zagreb, Leonov otac je oženjen nekadašnjom bečkom prostitukom koja je več prije, što otac ne sluti, zavela posinka. Drama se otvara úpravo dok traje sudski proces jer je barunica kotačima automobila skrivila smrt neke sirote osobe, a onda još potakla samoubojstvo neke druge uboge žene s djetetom. Gospoda Glembajevi drama je o prividnosti svakoga bogatstva, to je razorna drama o lažnoj svakidašnjici i ona svoju scensku rétoriku gradi na složenom postupku psihološke fragmentacije koji svákom liku u vremenu radnje daje mogučnost da izloži i svoju vizuru te da u očima publike ali i ostalih lica stekne svojevrsno opravdanje svojih postupaka. Krleža piše Glembaj eve kao vježbalište vlastitoga ideološkog zaokreta, kao iskušavanje svojega novog, obnovljenoga gradanskoga glasa i njegova potencijalnog kompromiserstva. Gradanska kritika nije to djelomično otupljivanje Krležine ostrice odčitala kao přednost. Ona je taj sloj i to nastojanje primijetila i ocrnjela kao najlošiji sloj piščeva dramskog svijeta. Dok su Gospoda Glembajevi bili zgusnuti prikaz moralnoga i ekonomskog rasapa jedné zagrebačke obitelji, dotle je drama U agoniji bila zavirivanje u rastrojeni gradanski interijer jednog braka, prebiranje njegovom fiziologijom, dobar scenski tekst o dvama samoubojstvima, onom barona Lenbacha nekadašnjega konjičkog časnika, hazardéra i alkoholičara te njegove osječajne žene Laure koju ljubavnik, inače nemorálni bijednik dr. Križovec, na kraju ne uspije uvjeriti da možda ipak ima smisla živjeti. Laura Lenbach jedan je od najkompleksnijih ženskih likova u hrvatskoj književnosti uopče, žena koja zbog gradanskih predrasuda nije odbacila svoj loš brak i koja je zauzvrat dobila samo nedostojni odgovor svojega uplašenog ljubavnika. Leda je završni akord Krležine glembajevske trilogije, salonska drama u kojoj ima dosta elemenata iz srodnih Cehovljevih a još više iz Shawovih dijaloga, drama o gradanskoj dosadi i otrcanim ljubavnim avanturama zagrebačkih dandyja, o prostituiranosti svega i svakoga. Leda je drama u kojoj glavna lica na kraju četvrtog čina pomeru ulični čistači. Uspjehom, ali i kritikama dramskog ciklusa o Glembajevima otvorená je i najžešča faza Krležina obračuna s književnim protivnicima. Iznerviran jer je najmanje u vezi s Glembajevima očekivao nápad gradanske, dakle srednjoj liniji sklone književne javnosti, Krleža je na kritike odgovorio nervozno i ubojito. Izazvan, napisao je svoj najžešči pamflet Moj obračun s njima. Objavljen u zasebnoj knjižici 1932., to je tekst u kojemu lucidni pisac pedantno izvodi glavne stavové svojih kritičara da bi ih onda nemilosrdno ismijao, izložio porugama čiju je okrutnost do tada još jedino znao dosegnuti Antun Gustav Matoš. Usred polemike s grupom gradanskih kritičara i usred plakatskog rata s anonimnim i klerikalnim Odborom, Krleža je dobio i prvu veliku društvenu satisfakciju. Njemu u prilog objavljeni su, ponovno u formi plakáta,
- 325 -
potpisi podrške tada najboljih pisaca u Hrvatskoj, ljudi koji nisu poput njega bili zagovornici nekoga političkog pokreta nego su tek bili sposobni prepoznati kako se ispod pamfletskoga Krležina načina skrila njegova duboka, ranjena priroda, da se radilo o djelu tada svakako najelokventnijeg i najkvalitetnijeg pisca u Hrvatskoj. Krleža koji úpravo u vrijeme tih polemika 1932. objavljuje roman Povratak Filipa Latinovicza bio je zgaden i odlazi u Beograd gdje pokreče svoj novi časopis Danas. Bio je to još jedan piščev kolektívni pokúšaj, samo što je ovaj put odlučio i defínitivno obračunati s dogmatima komunistické ljevice. Taj sukob, poslije poznat kao sukob na ljevici, trajat če godinama, bit če povezan s nastankom ključnoga piščeva estetskog traktata koji je tiskan kao Predgovor Hegedušičevim Podravskim motivima, a takoder i sa žestokim Dijalektičkim antibarbarusom iz 1939. Sukob na ljevici pratit če pisca čak i u starosti jer su aktéri toga iskonstruiranog sukoba dugo, sve do Krležine starosti, bili politički močni. Vrhunac se te opčejugoslavenske komunistické razmirice izmedu dogmata i revizionista zbivao pred samo izbijanje Drugoga svjetskog rata, a odjeci mu se dobro vide i na stranicama časopisa Pečat koji je Krleža pred sam rat pokrenuo u Zagrebu kada se okružio grupom mladih i Oktobarskom revolucijom i Staljinovim nasljedem neopterečenih sljedbenika. U Pečatu su se javljali agresivni ljevičari i Krležini prijatelji historičar Vaso Bogdanov i pjesnik Marko Ristič, tu suraduju liberálni književnici tada več srednje generacije Dobriša Cesarič i Slavko Batušič, grupi su bliska i, kad zavŕši rat, tri najvažnija hrvatska mlada pisca Petar Segedin, Marijan Matkovič i Ranko Marinkovič. Krleža dakle pred rat nije bio književno usamljen ali osječaj samoče bila je njegova opsesija, bio je danak njegovoj osobnoj osjetljivosti i gotovo patološkom strahu. On koji je drugima upučivao prežestoke riječi, sam ih nije lako primao. Krležini ideološki sukobi naj prije s grupom gradanskim liberála i svojih kritičara, a onda s komunističkim dogmatima, izolirali su ga, slomili njegovu društvenost pa je on Drugi svjetski rat dočekao potpuno zbunjen i ustrašen. S ljevice kojoj je bio blizak, prijetečim su mu riječima spočitavali naklonost prema desnici i aristokratsku indiferentnost. Krležu 1941. nisu više trebali Titovi partizáni medu kojima su barem u početku dominirali piščevi dojučerašnji neprijatelji, ali ni pisac nije trebao njih. Ustaše su Miroslava Krležu odmah nakon dolaska na vlast uhapsile. Kad su ga pustili, bio mu je čak dopuštěn boravak u jednom zagrebačkom sanatoriju, i to pod paskom prijatelja i budučeg ustaškog ministra zdravstva doktora Vranešiča, čovjeka koji ga je zadužio ali kojega svojim vezama 1945. nije uspio spasiti od strijeljanja. Krleža se u prvim danima rata morao suočiti s fašističkim ubojstvima svojih nekadašnjih komunističkih suboraca, onih koji su bili na njegovim pozicijama ali i onih koji su ga žestoko napadali. Ratno je razdoblje bilo doba piščeva sabiranja i čekanja, prebiranje po vlastitoj tami, čitanje medicinskih spisa. Intenzivno je želio napisati dramu o Jurju Križaniču, to jest o vlastitoj sudbini, dramu o samoči i avanturizmu jednog od naj kontroverzný'ih starijih hrvatskih pisaca uopče, čitao je u ratu Erazma Roterdamskog i njegov spis Pohvala ludosti. Iza Miroslava Krleže bilo je tada desetýeče u kojemu je objavio neka od svojih najvažnijih djela, prije svega svoje najbolje romane a onda i artistički najdotjeranije pjesničko djelo, kajkavske Balade Petrice Kerempuha, tu
-326 -
svoju najhrvatskiju i najkoncentriraniju knjigu. Nakon toga plodnog desetlječa, on više nikad, premda je bio dugovječan, neče povratiti energiju koja je karakterizirala njegov književni rad u prvoj polovini života. Poput drame Gospoda Glembajevi, i roman Povratak Filipa Latinovicza, kojemu je prvo izdanje tiskáno 1932., započinje povratkom slikara u rodni grad. Filip, koji je nezakoniti sin trafikantice Regine, proveo je u inozemstvu dvadeset i tri godine, mnogo je naučio o svojemu zanatu i svoj oj umjetnosti ali njemu dotadašnji rad, pa i artistički uspjesi, nisu donijeli duševno smirenje. Rezignacija je Filipovo stanje, on se vrača u zavičaj da traži izgubljeni identitet, da otkrije tajnú o svojemu ocu. Na stranicama toga sasvim sinkretički organiziranog i gustog štiva prebire Filip svojom nutrinom, istražuje granice svojega biča. On je jedan od najdubljih hrvatskih književnih tragalaca za izgubljenim vremenom, on u rodni grad stiže u jednoj od svojih stvaralačkih kriza i počinje se ondje družiti s koštanjevečkim aristokratima, ali i sa stvarima i krajolicima koji su ga dávno napustili. Krležin se roman vrlo dostojno približio tadašnjim boljim primjercima romana o umjetnicima, romana kakve su pisali Mann ili Joyce, Gid ili Huxley. U gradu svojega djetinjstva Filip susreče alter ego simboliziran u ciničnom umu dijaboličnoga Kvrialesa koji mu pomaže da razotkrije apsurd svojega doba i vlastitoga životnog puta. Onom koji je nekoč bio uspješan fauvistički slikar, vlastiti se život u ovom romanu rastaljuje na sastavne djelove, raspada se pred vječno ženskom prirodom ljubavnice Bobočke i hita uzbudljivom završetku u kojemu Kvriales počini samoubojstvo a Bobočka zavŕši prerezaná grkljana. Psihološki roman o Filipu Latinoviczu bio je kultna knjiga svojega doba, najava mladih i srodnih egstencijalističkih knjiga, pisana dugim i asocijativnim rečenicama, prepuna unutrašnjih monoloških sekvenci to je jedna od naj autorským Krležinih knjiga. Istu je pripovjednu liniju slijedio u knjizi Na rubu paměti. Objavljen 1938., i to je roman rastrzanog intelektualca, ali to je i priča o hajci na čovjeka, još jedna Krležina naracija sa snažnim piščevim glasom, solilokvij neimenovanog Doktora koji je do pedesete živio kao gradanin cilindraš, koji je bio jedna od sivih gradskih ništica sve dok nije odlučio progovoriti, kako je Krleža inače volio reči, na crti svojega intimnog raspoloženja. Sam protiv svih ovaj Krležin alter ego govori tadašnju piščevu poziciju. Zavaděn s onima koji su zagovarali desne i klerikalne opcije, zavaděn i s onima koji su slijepo slijedili staljinizam i zagovarali totalitarno ljevičarstvo, zavaděn sa svima, Doktor je glasogovornik piščev. Vrijedan je onaj dio romana u kojemu se Doktor susreče s Valentom Zgancem zvanim Vudriga koji u kajkavskom idiomu izgovara neke od najmudrijih Krležinih stranica, iznoseči proznu inačicu Baladama Petrice Kerempuha. U stihovima iz Balada Krleža kao da polemizira sa svojim vlastitim Glembajevima, ali još više s cjelokupnom književnom tradicijom hrvatskoga dvadesetog stolječa. On u tim stihovima odustaje od standardnog jezika i prihvača idiom svojega zavičaj a, preuzima go vor svoje bake Terezy e ali i jezik visoke literárne vrijednosti kakav je izučio u rječnicima i knjigama što su obilježile kajkavsku književnost tijekom 18. stolječa. Balade su totálna pobuna protiv autoriteta i one su zagovor povijesti, vjera da se samo u povijesti nalazi sinteza svakoga ljudskog iskustva. Pisac koji je proučavao stravične Go vine crteže fizičke patnje usred španjolskog pokolja, sada
- 327 -
rise srodne stihove o ljudskom povijesnom usudu, o patnji, piše stihove goleme snage i referenci) alnosti, piše jednu od najrazornijih i najistinitijih knjiga čitave hrvatske povijesti. Krleža u Baladama Petrice Kerempuha govori glasom puntara, pa je pripremajuči to djelo proučavao u njemačkim izdanjima liriku prvih apeninskih protestanata i socijalnih boraca u vrijeme radikalnog pauperizma. Balade su najsloženija jezična tvorba onodobne književnosti, svojevrsni povijesni priručnik, knjiga njegovane ikonografije koja kao da preslikava Govine Caprichios, koja je precitala Boschove, Breugelove i Callotove crteže, koja je osluhnula Schillerova Wallensteina. I dok je dijalektalna poezija onoga doba najčešče opjevavala jednostavne rustične prizore i svakidašnjicu seljaka, Krleža je kajkavski jezik vratio najvišim književnim sadržajima. On je uz pomoč toga primarnog jezika napisao stihovani pravaški udžbenik, knjigu u kojoj se poput aveti, kao na někomu mrtvačkom plesu pojavljuju tužné egzistencije hrvatskih mučeníka, nižu njihove robije, opisuje njihova bijeda, ludnice i sudnice. U Baladama Petrice Kerempuha pomiješani su vjekovi i likovi, to je dijalog fantazmi koje su bile zdruzgane nerazumijevanjem okoline, to je osuda zemlje u kojoj "i denes još navek poet je pionér, zritan i sprepluvan kak stekli pes i zver". Petrica Kerempuh u jednom je liku i hrvatski Til Eulenspiegel ali i Majka Hrabrost, sveti Franjo ali i inkarnacija Ante Starčeviča, on je lice s ruba, vagant koji prikazuje svijet kao posvema izokrenuto mjesto, kojemu je sve oko njega mundus inversus. Balade Petrice Kerempuha su najobuhvatnije Krležino djelo, jezični i tematski laboratory tadašnje lij eve književnosti, knjiga trpkog artizma, lirika koju piše čovjek koji se užasno boji novoga krvoproliča ali koji je naučio da je sve što če se čovječanstvu dogoditi več jednom bilo viděno, da se več zbilo u zavičaju i u jeziku piščeva djetinjstva. Iznad Balada Petrice Kerempuha nadvila se cma spoznaj a kako je uvijek moguče da se ponovi úpravo ono što se na svijetu več jednom dogodilo. Velikim románom Banket u Blitvi Krleža se bavio několiko desetlječa. Prvi su dijelovi objavljeni prije rata, a treču knjigu tiskao je tek 1962. u prvim brojevima akademijina časopisa Forum koji je pokrenuo s grupom tadašnjih svojih bliznika. Inspiriran totalitarizmom, najvjerojatnije poljskom državnom sudbinom ali blizak i ondašnjoj jugoslavenskoj političkoj stvarnosti, Banket u Blitvi je roman ideja, knjiga alegorijska u kojoj je pisac izmislio čitavu jednu totalitarnu srednjoeuropsku državu Blitvaniju kojom vláda dikator Barutanski, u kojoj živi pobunjeni liberal Niels Nielsen, te promiču neki seoski demagozi i krvnici, sve u svému jalovi i lažni ljudi. Ta moralistická basna nije, doduše, jedna od uspjelijih Krležinih próza, a piščev eksperimentalni žar koji u romanu nije malen, nije fiktivni svijet Blitvanije uspio prikazati drukčije nego u formi esejističkoj i pamfletskoj. Cim je završio Drugi svjetski rat, Krleža se vratio javnom književnom radu. Uredivao je novopokrenuti časopis Republika i napisao jedan sasvim poučan i vidovnjački članak o dramskoj književnosti, stvorivši u prostoru jednog eseja ideju budučih Dubrovačkih ljetnih igara koje su njegovi prijatelji režiséri Branko Gavella i Marko Fotez, te književnik Marijan Matkovič, ostvarili 1950. Iste godine na Krležinu inicijativu osnován je i Jugoslavenski leksikografski závod u kojemu če biti ravnateljem sve do smrti. Taj závod na najizravniji je náčin, ali s vrhunskom stručnom vrijednošču,
- 328 -
servisirao Titovu ideju jugoslavenskog socijalizma, i to na stranicama ključnih enciklopedijskih priručnika. Krleža je u svojemu leksikografskom závodu još jednom pokazao da ima osječaj za kolektívni rad pa je u posao uključio ljude što ih je novi režim inače potpuno izolirao zbog njihove kulturně djelatnosti za vrijeme Nezávisné Državě Hrvatske. U isto vrijeme kad i osnivanje Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, pada i Krležin rad na velikoj pariškoj izložbi srednjovjekovne umjetnosti jugoslavenskih národa. Krleža je tada vrlo cesto boravio u društvu s Josipom Brozom Titom, zajedno oni putujú brodom, posječuju se. Krleža nije političar ali je tada član najviše političke delegacije koja posječuje Sovjetski Savez. Nakon rata on više nije buntovnik, i jedino mjesto u kojemu ne uspijeva uspostaviti svoj utjecaj bila je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Tu je gotovo deset godina potpredsjednik ali je odustao jer ga je u toj instituciji grupa i dalje dominantnih gradanskih librerala stavljala na mjesto za koje nije smatrao da mu pripadá. Ipak, on je u Akademijinu krilu 1962. pokrenuo časopis Forum, posljednji put u životu okupljajuči oko nekog projekta istomišljenike s kojima se uglavnom brzo razišao, i to zbog svoje premlake reakcije u vrijeme studentskog pokreta 1971., hapšenja i komunističkih progona grupe vrlo moralnih hrvatskih književnika. Največe književno djelo piščeve starosti i uopče najopsežnije djelo Krležino njegove su nedovŕšené Zástave, od kojih je za života objavio pet knjiga. To je roman u kojemu prati život Kamila Emeričkog, njegove odnose s prijateljem Jojom, s društvenom sredinom. Srodan prethodnim Krležinim prozama, to je roman koji na svojim stranicama guta sve žánrové i stilove, djelo koje ima stranica na razini najbolje psihološke analitičnosti, djelo koje je moralistická satira a onda i knjiga u kojoj se najlakše raspoznaje političku alegoriju, knjigu aluzivnu i jednom riječju neprohodnu. Citavog je života Krleža ispisivao svoj životni roman. Njegovi tekstovi neprekinuta su rijeka toga romana, nezavršena priča o pisců i politici, priče opsesivne i mjestimično preegoistične. Zástave su veliki društveni roman, narativni i esejistički vrtuljak čitave hrvatske novije povijesti i njezinih vazda proždrljivih susjedstava. Svoj eruditski balast Krleža je u Zastavama iskrcao u golemim količinama, ali taj balast nije najimpresivniji sloj te próze. Ona je najbolja kad je povijesna filozofija, kad promišlja svu dubinu ljudskoga kretanja poviješču, njegovu uzaludnost i njezinu kružnu neumitnost. Istom temom bavio se Krleža i u posljednjoj svojoj drami Aretej koja je, čim je tiskaná koncem pedesetih godina, ocijenjena kao djelo posvema udaljeno od tada aktuálne scenske književnosti.Ta drama-esej u kojoj glavni lik, rimski liječnik Aretej, putuje vremenom i stiže u Hotel XX Century gdje susreče svojega dvojnika liječnika Morgensa i gdje o političkoj sudbini svojoj umuju dva, ne baš uvjerljiva, apatrida. Drama Aretej mlaki je obračun s onima koji su 1945. streljali Krležina zaštitnika, ustaškog ministra dr. Vranešiča. Drama posjeduje niz dobro napisanih dijaloga ali je prestilizirana. Ipak, Aretej je upoznao scenski uspjeh kada ga je na otvorenoj sceni u Dubrovniku u sedamdesetim godinama u dvije paralelne izvedbe postavio i dobro pročitao najbolji noviji scenski interpretátor Krležina teatra, Georgij Paro. Svakako najuzbudljiviji i literarno najvriedniji objavljeni tekst Krležina poznog razdoblja jesu memoarski Davni dani koji su objavljeni i prije Areteja i prije Zasta-
-329 -
va, 1956. Poslije je pisac objavio, nagovoren od znatiželjnih i nekritičkih obožavalaca, još i golemu količinu dnevničkih zapisa od kojih neki imaju poseban literárni naboj jer su redigirani više puta i posjeduju neobične vizure, a nekima je bolje da nisu bili objavljivani nikad. Miroslav Krleža pisao je neobuzdanom i asocijativnom rečenicom i pri tome je potpuno razotkrio kako domáci tako i európski okvir svojega književnog rada. Bio je blizak komunističkoj političkoj opciji koja je dominirala 20. stolječem i jednom polovinom njegovih nasilja, ali je i u okviru te ideology e barem u srednjim godinama znao Krleža sačuvati vlastitu poziciju i odbaciti politicko tutorstvo. U zrelosti nije imao snage za kritički glas, njegov svadalački temperament umorio se pa je živio u izolaciji ne shvačajuči baš dobro svijetu koj emu j e živio. Tako je bilo i za vrijeme Paveličeve strahovlade za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a tako je bilo i u odsudnim kriznim trenucima Brozove komunistické vladavine. Kad je nakon četverogodišnjeg zatvora koncem sedamdesetih godina starog Miroslava Krležu posjetio književnik Vlado Gotovac, jedino čega se stari revolucionár mogao sjetiti bilo je da mu ponudi nešto novca kako bi se zatvorenik komunizma otišao odmoriti u mondenu Opatiju. Stareči, sve je više vjerovao da je jedini problem svijeta što su se ljudi umorili. Pisao je kao da se permanentno s nekim svada pa mu se dogodilo da mu je veci dio tekstova obilježen pamfletskim stilom. On je tvorac največega književnog opusa u hrvatskoj povijesti, autor několiko izvrsnih drama, napisao je zanimljive romane, znatnu količinu kvalitetnih stihova. Ostat če naglasu kao jedan od največih hrvatskih erudita, legendaran zbog svojih nesputanih rečenica i vrlo lucidnih ideja o čovjeku i njegovu mjestu u povijesti. Spomenik tomu nisu samo Balade Petrice Kerempuha, niti dramski ciklus o Glembajevima, niti roman Povratak Filipa Latinovicza, spomenik tomu je i Enciklopedija Jugoslavije koju je vrlo sabrano uredivao i u kojoj je zauvijek fiksirao idejni sústav na kojemu je počivala socijalistička i antistaljinistička država koju je stvorio njegov prijatelj Josip Broz Tito. Bio je umjetnik koji je na koncu pronašao svojega maršala i u tom dogadaju smjestila su se sva ograničenja piščeva književnog značaja.
Fašizam i komunizam koji su dominirali prvom polovinom dvadesetoga stolječa radikalno i trajno dokinuli su prostor gradanskoj demokraciji. Oba društvena sistema temeljila su se na srodnoj manipulaciji masa. Svejedno je li to bilo u Hitlerovoj Njemačkoj ili Mussolinijevoj Italy i, u Kralj evini Jugoslaviji u doba diktatúre kralj a Aleksandra ili u Franco voj Spanjolskoj, u totalitarnoj Staljinovoj Rusý i ili u Hrvatskoj za vrijeme Paveličeva služenja nacizmu, te su se dvije oprečne političke manipulacije temeljile u praksi na sličnim ali dobro uvježbanim instrumentima prisile, kojima je cilj bio da iz središta moči usmjeravaju sve národne energije. Duh korporativizma dominirao je meduračem ali su ga komunisti ostvarili kao diktaturu jedne klase dok su fašisti na konsenzus prisiljavali sve društvene staleže. Politički ideal u oba slučaja bio je isti: slijepo jedinstvo masa, njihovo pretvaranje u melasu poslušnika i mitingaško budenje revolucionarnog žara. Uličná okupljanja postala su u prvoj polovini dvadesetoga stolječa ekskluzivni prostor političkog djelovanja. Individuálne slobode zato su se sve drastičnije sužavale pa se u obliku otpora kolektivizmu u nemalog broja ta-
- 330 -
dašnjih književnika pojavila potreba da za sebe i svoje književne ideje osiguraju prostore etické slobode i estetske nedodirljivosti. Največi lirski pjesnik vremena, legendami Tin Ujevič, bio je učenik Matošev ali je iz francuske tradicije izabrao slijediti Baudelairea i Rimbauda. Dobar znalac engleskog jezika, dao se impresionirati slobodnim stihovima i himničnim tonom Whitmanovim. Blizak temeljima iz kojih če poslije izrasti francuski nadrealizam, ali udaljen od njegovih eksperimentalnih rubová, Tin Ujevič je pjesnik snová, pjevač njihove tame ali i njihove arhetipske kristalne i geometrijske vedrine. Ujevič je izravnije od drugih svojih suvremenika asimilirao renesansnu hrvatsku pjesničku baštinu pa je iz nje derivirao poziciju koju nije nikada napuštao, poziciju onoga koji je s jedné strane vjernik a s druge shizmatik, pjesnikakoji je svladao sjaj verzifikacije ali ne može pobječi intimnoj sjeni. Svěje u poeziji i gotovo hinduskoj biografy i ovog Imočanina, rodenog u Vrgorcu 1891., izmješteno od svojega izvornog smisla i zvuka. Bio je pjesnik pomaknutog avangardizma, onaj koji je svakidašnju sliku uspijevao začas povezati s kozmickom i metafizičkom misaonošču. Premda je živio bohemskim životom, premda ga je alkohol razjeo, Ujevič je jedan od najkoncentriranijih pjesnika svoje epohe. Svijest daje šiljak žrtvovan u masi, daje biče koje nočas umire od ljepote, da su mu riječi crne od dubine, da su mu pjesme zrele i bez buke nije samo iskazana u njegovim pjesmama. Nju su u njemu i u njegovim stihovima duboko osječali njegovi suvremenici. Govoreči o Ujeviču, onome koji je bio mlad a tako star, oni su cesto spominjali životnú tragičnost, naglašavali su da živi tragičan život i čeka tragičan završetak. Tako je o pjesniku več 1919. pisao Antun Branko Simič, svjestan da sudi o pjesničkoj pojavi koja visoko strši iznad urodene jugoslavenske i hrvatske osrednjosti. Ujevič je pučku školu polazio u Imotskome i Makarskoj, gdje se u njegovoj duši probudila lirska energija koja ga više nikad nije napustila. Sam je svjedočio o sudbinskom susretu s morem, s njegovom tajnom i s mističnom ljepotom. Govorio je nostalgično o zavičaju, a o odlasku iz zavičaja napisao je jednu od svojih ljepših minijatura:
U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga.
1bljesak slavná šestopera, i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare básne,
da mlijeko plave bájke sasnem;
-331 -
da više ne mam sebe sama, ni dima bola u maglama.
Nakon završené splitske klasične gimnazije, studirao je u Zagrebu i sve do atentata na komesara Cuvaja bio je blizak pravaškom pokretu. Pred rat se kretao u krugu fanatika jugoslavenskog integralizma pa je zbog toga bio hapšen. U Parizu je radio u ambijentu Jugoslavenskog odbora ali ga je nemoral nekih srpskih političkih aktivista uzdrmao i zbunio pa se nakon jakoga ljubavnog razočaranja vratio u Zagreb koji je onda ubrzo napustio, a od 1920. sedám godina živio Aje u Beogradu, zatim dulji period u Sarajevu, neko vrijeme i u Splitu. Od 1940. pa sve do smrti Ujevič je živio u Zagrebu gdje je taj časni čovjek opterečen nižnom potvorom, kada su ga 1945. proglasili kolaboracionistom i godinama mu nijekali socijalna i književnička pravá. Bio je Tin Ujevič najpoznatiji književni bohem svojega doba, čudak kojemu su djela nastajala tijekom puna četiri desetlječa. Prvi njegovi tekstovi objavljeni su več 1909. ali se stvarni pjesnikov nastup dogodio 1914. kad mu je objavljen kongenijalni sonet Oproštaj, iskovan u jeziku i grafiji Marka Maruliča. Taj programatski sonet koji je oda savršenoj formi samo je potvrdio da je Ujevič najtalentirani)i pisac u krugu Matoševih mladih sljedbenika. Ujevič, ponosan kakav je bio, polemizirao je s učiteljim, vrijedao ga je kao što je i Matoš njega, da bi mu se onda, kad je ovaj umro, odužio dirljivim nekrológom. Ujevič je stekao još u mladosti zavidnu kulturu pa je hrvatsku književnost zadužio nizom dobrih prijevoda Prousta i Gidea, Poea i Conrada. Stilski bio je eklektik, čas simbolist i parnasovac a onda opet nadrealist i zagovornik stihovanog sna. Pisao je stihove himnične i s povišenim glasom, stihove angažirane ali i stihove koji su zagovarali kulu bjelokosnu i esteticizam koji je sam sebi svrhom. Pisao je mnogo i cesto je bez potrebne kritičnosti izlazio pred javnost sa stihovima. Stvorio je golemi pjesnički opus u kojemu desetak pjesama u četiri zbirke pripadá samom vrhu hrvatske književnosti uopče. Sto se proznih Ujevičevih tekstova tiče, jedan je njihov dio posvema orijentiran pojašnjavanju piščeve intime, njegova stvaralaštva i vrlo je osoban, dok čitavo krilo piščevih tekstova ima vezu sa svakidašnjim nadničarenjem, s polemikama i feljtonima uz pomoč kojih je pokušavao osigurati egzistenciju. Premda je napisao tisuče proznih tekstova, on uz njihovu pomoč u jadnim hrvatskim književnim prilikama nije uspio ostvariti niti siromašnu egzistenciju. Bio je pjesnik kojega je poremečena društvenost postavila na marginu, ali on je hrvatsku marginu pretvorio u središte. Dvije najbolje pjesnikove zbirke su Lelek sebra, objavljena 1920., i Kolajna 1926., obje tiskané u Beogradu, u prvim izdanjima čirilicom i ekavicom. Knjige je pisac uglavnom zgotovio za vrijeme pariškog boravka i one su samo slučajno podijeljene u dvije zbirke, a zapravo su jedinstvena knjiga. Mladi Ujevič u njima je pjesnik pesimizma, nekoga čudnog pesimizma koji radosno pulsira njegovim stihovima dok oni izgovaraju patnju i bol. Bio je filozof bez sistema, govornik bola, rob poremečne društvenosti, sebar koji je duboko opisao poziciju ljudske usamljenosti i trpljenja. U središtu prvih pjesnikovih zbirki je motiv ljubavi i žene. Ujevič je posljednji veliki trubadúr, platonist u čijim tužnim i crnim stiho-
- 332 -
vima suvremenici nisu mogli prepoznati nimalo igre i zabave duhe. Niti jedan Ujevičev stih nije bio igračka, svi su iščupani s dna ranjene duše. U ženi je tražio duhovnost ali je nalazio bol i san. Od žene je bježao ili k Bogu ili k rodnom kraju, ili k poeziji, a ne jednom i u smrt kao u pjesmi Hoče li tko kad da shvati. Zena je u Ujevičevoj poeziji mistično i sasvim nerealno biče. Prve Ujevičeve zbirke svojevrsni su petrarkistički ljubavni roman, priče s razvitkom i mističkim finalom. Pjesnik koji se i sam u dječaštvu presvlačio u ženskú odječu, bio je savršeno svjestan mističkih preljeva koji struje izmedu ženina tijela i njezine duše, dodira koji u njoj povezuju Mariju i Evu, koji su istoznačnica ženine paklene prírode i njezine božanske sposobnosti da sublimira ljubav. Kao i svi radikálni petrarkisti, i Ujevič je na kraju strasno destruirao svoj uzvišeni objekt sredstvima ironije. Druga veliká tema pjesnikove poezije bila je umjetnost sama, kojoj je dao ulogu spasitelja i božanstva u svojemu sasvim intuitivnom pjesničkom sistemu. Dok govori ljepotu ili dok govori patnju, Ujevič je najuspješniji kad se koristi biblijskim sintagmama, kad je po sječanju rimovao drevnu Knjigu nad knjigama. Najslavnija pariška pjesma Ujevičeva je njegova uzbudljiva Svakidašnja jadikovka, napisana u brušenim tercinama, lamentacija napuštenog čovjeka, samoga i ranjenog, ostavljenog da leleče bez Boga i bez ljubavi, da plače bez zaživa osvete i bez kletve i da govori tugu onoga kojega su pobijedili i prije nego što se pokušao boriti. Paralelno sa svojim neopetrarkističkim kanconijerima pisao je Ujevič za vrijeme svojega beogradskog boravka i pjesme u kojima je više nego neoplatonizmu i simbolizmu bio blizak kronološki novijem vitalizmu i panteizmu, istočnim filozofijama i bizarnoj slikovnosti koju je dijelio s ondašnjim avangardistima. U tim godinama Ujevič se intenzivno zanimao Unamunovim spisima o tragičnom osječanju života, pisao je tekstove u kojima je skalpelom ispitivao vlastitu savjest. Ima u zreloj piščevoj fazi mnogo pjesama koje je spjevao kao daje neki novi Kranjcevič, kao daje hrvatska lirika dobila novog Mesiju koji govori proročanski tekst, izlaže načela novoga svemirskog pobratimstva, govori načela neke nove fizike koja u čas postaje vedra metafizika:
Ne boj se, nisi sami Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, Ijepotom i čistotom.
Ne gordi sef Tvoje misii nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi srno svi prešli iste putove u mraku, mi srno svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i velikí i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
- 333 -
/ snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele. I sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opce zdjele, i sebični pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi srno bolji, medusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih, u klanju, opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reči u uho oholosti, no vrlo srečno za očajničku sreču, da svi srno isti u zloči i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleci.
Ja sam u někom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, rasporeden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ču ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u brači.
U tridesetim godinama tiskané su dvije Uje vičeve zbirke, i to Auto na korzu 1932., a Ojadeno zvono, u kojoj je citirano Pobratimstvo lica u svemiru, godinu dana kasnije. Pjesnikova je biografy a u to doba več zamučena legendom, a ove su nove pjesme govorile zadihano a onda opet nevjerojatno krotko i mirno, čas potpuno ekstatično a onda opet trijezno i pomireno, o sudbini čovjeka koji je dávno odbacio nakazne ideologije, koji je odbacio obiteljske konvencije i koji nije prihvačao nikakve kompromise. Nove Ujevičeve knjige pokazale su znatan misaoni zaokret, bilo je u njima nešto manje tuženja, nešto manje riječi crnih od dubine ali je zato u njihovim slobodnim stihovima odjeknuo glas ojadenog zvona, ranjenog i osjetljivog čovjeka koji u vručici, a iz vlastitoga groba, govori rječitošču koja više nije htjela oduševiti artističkim savršenstvom. Ponovno je pjesnik u tim zbirkama objavio dva poglavlja romana o svojoj unutrašnjosti, samo ovaj put kazivao ih je u formi filozofičnoj i nešto manje estetiziranoj, na náčin gibak ali vrlo misaon, čulan i, naravno, posvema osebujan. Ujevič je svojim zbirkama iz tridesetih godina dospio na vrh južnoslavenskog Pamasa i tu mu poziciju nije uspjela zasjeniti bohémska egzistencija. Sramna epizoda kojoj su ga izvrgli ideološki čistači novoga hrvatskog boljševizma 1945., bitno je djelo vala na pozno utrnuče pjesnikova glasa. Pet mu je godina bilo zabranjeno objavljivati pa su mu přesáhnuli zdenci rječitosti. Doduše, Tin Ujevič nastavio je živjeti životom pjesnika i patnika, onoga koji je u zagrebačkoj kavani Blato godinama držao alternatívnu školu književnosti i života,
- 334 -
koji je oduševljavao pjesničke praktikante. Izabrane Ujevičeve pjesme pod naslovom Rukovet bile su tiskané 1950., a njegova posljednja knjiga Zedan kamen na studenou, knjiga rastrgana i ne uvijek na razini prethodnog piščeva lirskog korpusa, objavljena je 1954., samo godinu dana prije njegove smrti u koju je otjeran istom onom bolešču grla koja je ubila njegova rabija Matoša.
Tin Ujevič u mladosti je bio nesudeni svečenik i politički fantast. U književnost je stupio zgažen od onih navodno močnih, a na kraju je svojega ahasverskog života, taj čovjek koji je svijetu poručio "nisam li pjesnik, ja sam barem patnik", svoju je patnju pretvorio u najlješi jezični dragulj, u kocku vedrine, kako je jednom nazvao to stanje sublimirane patnje.
I Gustava Krkleca koji je uživao glas bohéma, jedno su vrijeme zavodile beogradske kavane. Roden 1899. nedaleko Karlovca, kao vrlo mlad čovjek, u vrijeme kad je tiskaná prva Tinova zbirka, stekao je u Zagrebu značajnu književnu famu i ušao u bitne dodire s najboljim pjesnicima. Nije postao legendaran poput Tina Uje vica ali je u pjesmama iz svoje prve zbirke Lirika, koja je bila objavljena 1919., a onda u Srebrnoj cesti 1921. i Novim pjesmama 1923., ostvario visoke domete koje, premda je stihove objavljivao do kraja života, više nikada nije dosegnuo. Krklec je djetinjstvo proveo u Hrvatskom zagorju, klasičnu gimnaziju pohadao je u Zagrebu, studirao je ali i ubrzo prekinuo poljoprivredni fakultet u Beču, boravio je na književnom izletu u Berlinu, a kad se na kraju rata vratio u Zagreb, približio se krugu tamošnjih ekspresionista pa je bio najprije u prijateljskim a poslije u neprijateljskim odnosima s Antunom Brankom Simičem i Ulderikom Donadinijem. Avanturist, zaputio se u Prag gdje je nakon rata u Karela Capeka nakanio studirati režiju, a kad se vratio u domovinu, preselio se u Beograd i tamo u koloniji hrvatskih nacionalnih renegáta dočekao Drugi svjetski rat. Nakon ratne epizodě u Zemunu, preselio se u Zagreb gdje je bio profesionálni književnik i gdje baš nije uvijek znao sačuvati dobar glas. Krklec je jedan od rijetkih hrvatskih pisaca koji je, nakon što je 1967. potpisao Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, povukao s nje svoj potpis tvrdeči da nije znao što je tamo uopče potpisao. Sve to nimalo ne umanjuje činjenicu da je mladi Krklec stvorio čitav niz neprolaznih pjesama i lirskih situacija. Medu svojim pjesničkim vršnjacima on je najbolje poznavao zanatsku stranu poezije. Lakoča s kojom je varirao čvrste forme bila je poslovična ali ona jediná nije razlog visoke vrijednosti prvih Krklecovih zbirki. Bio je učenik njemačkih ekspresionista, kadikad njihov prikriveni imitator ali je bio i dobar poznavalac impresionistické lirike, znalac neosimbolističkog pjevanja. I on je, kao Simič, jedan od tadašnjih plavih europskih pjesnika, jedan od onih kojemu metafore nikad nisu genitívne, pisac koji je punu znao postiči ekspresiju pravim izborom riječi, harmonijom vrlo jarkih boja i zvukovnom slikovnošču. Mladi Krklec je još jedan od hrvatskih anakreontika, ali je bio i učen pisac, vrlo dobro obaviješten o trendovima, pozoran čitatelj domačih prethodnika i znanac suvremenih europskih vršnjaka. Krklecu lirska vena nije přesáhla nikada ali se nije nikad potpuno vrátila svojim snažnim izvorima. Poslije, u pjesnika je bilo nešto više socijalnih tonová i nešto više svakidašnjih sadržaja, neke samo Krklecu bliske neobvezujuče refleksivnosti. U zbirkama Ljubavptica iz 1926. i Met u nebo iz
- 335 -
1928. zamorna su ponavljanja več videnih rješenja i zvuková, dok je Krklec tek u zbirkama Tamnica vremena i Darovima za bezimenu 1942., ponovno progovorio glasom mladosti i ostvario neke od svojih boljih lirskih cjelina. Krklečeva ratna lirika otežana je pesimističnim tonovima, u Zemunu uz Dunav nastale su neke od njegovih najangažiranijih pjesama, njegova lirika boli u kojoj se opisujú leševi koji plutaju rijekom, u kojoj pjesnik svoje doba pita znade li uopče koliko je sati. Prózu je objavljivao obilno, česti su mu tekstovi u novinama, putopisi ili feljtoni, intelektualističke reminiscencije i kozerije. Bio je Krklec populárni novinski autor, uvažavan u najširoj čitateljskoj publici. I danas su zanimljiva Písma Martina Lípnjaka iz provincije ili knjiga s matoševskim poticajima Lica i krajolici. Vedar Krklečev duh stvorio je mnogo humorističnih i dječjih stihova, on je autor ubojitih epigrama, ajednoj svoj oj zbirci samoironično i aluzivno dao je 1952. naslov Petoljetka. Taj bohem i akademik spojio je, za razliku od Tina Ujeviča, nemiř svakidašnjeg života s društvenim zadacima, pri čemu je ponekad posezao za banalnim rješenjima, nadničario je u novinama, bio kompromiser, plašio se političara i zapustio svoj pjesnički razvitak. Njegov talent razasut vremenom i prostorom ostvario je ipak svijetlo poglavlje hrvatske slikarske poezije. Najbolje su mu pjesme napisane na slikarski náčin i pretjerali su njegovi kritičari kad su mu zamjerali što mu nedostaje dubine, što nema u njega fenomenoloških prodora u samu bit opisivanih pojava. Nije bio pisac značenja nego pjevač pojavnosti i njezinih efekata i svoje najbolje domete ostvario je kad nije pjevao ekstatično i kad nije imitirao njemačke ekspresioniste, njihov kozmički i monumentálni lirski svijet. Premda svjesno nije odlazio u dubinu stvari, Krklec nije pjesnik naivan i bezazlen niti je svijet gledao očima djeteta. Bio je pjesnik terapeutskih slika i ritmova, onaj koji je najbolje od svih svojih suvremenika povezivao zvuk i sliku, boju i ritam. Nije bio sklon manifestima premda je u mladosti blizak agresivnim ekspresionistima. Bio je svjestan gradanske publike i znao je da njoj ne treba nuditi pretjerano duboke ponore misaonosti. Htio je biti pjesnik srca i u tome je uspio. Bio je, doduše, povodljiv za boljim pjesnicima a u svakidašnjem životu bojažljiv, što mu je svakako pomoglo da rano shvati neproblematično mjesto koje mu je kao pjesniku bilo namijenjeno u gradanskoj svakidašnjici. Njegove vitalističke slike vlastitoga srca nisu uznemiravale čitatelje ali su nejednom stvorile zastrašujúcu ljepotu:
Ja ne znam tko si? Čuj me, dobři druže, Kad padne veče ponad tvoga krova, kroz mrak se javi čuk i hukne sova a oblaci ko jata ptica kruže nad tornjevima sela i gradova.
Izadi u noc... idi... Divlje ruže opijat če te putem. Trn če cvasti, otvorit oči lopoči na vodi.
Izadi... idi... Srebrn plašta če pasti dalekom cestom kud te srce vodi.
- 336 -
Dok je Krklec u lirici popisivao strasti vlastitog srca, dok je Ujevičev lirski opus dnevnik jednog ekstremnoga tjelesnog isposništva i duhovne raskoši, dotle su sve pjesničke zbirke Dure Sudete izravni dnevnici autorova umiranja. Roden 1903., Sudetaje živio samo dvadeset i četiri godine. Obolio je još u srednjoj školi od tuberkulóze i ona j e bitno obilježila njegove stihove. Objavio je za života dvije knjige, najprije Osamljene stáze 1924., a zatim Kučice u dolu 1926. Posmrtno su mu 1929. tiskáni Sutoni, a i vrlo dobra lirska próza Mor koja se pojavila 1930. Bio je sljednik romantičarske bolečivosti koja u njega nije uzrokovana nekim izvanjskim stilskim ili pomodnim razlogom. Bila je ta bolečivost središnje stanje pjesnikova života i glavni princip njegove melankolične poezije, uzrok njezinih elegijskih tonová. Malo je hrvatskih pjesnika koji su s takvom opsesivnošču pjevali tugu oproštaja sa životom i malo ih je u takvim pjesmama znalo sačuvati prisan ton pobožné pomirenosti. Sudeta je o smrti napisao niz antologijskih pjesama kao što su one s naslovima Misao na smrt, Mrtvo šunce, Ugasio se dan i Kad umrem. Nema u njegovu malom samrtničkom kanconijeru ničega osim slutnje dolaska prijateljice smrti, mirne najave posljednjega krika i tihog prelaska u stanje vječite bjeline. Sudeta je stihovima pokazao nepobitou istinu kako nema poezije bez bola, kako ona nije moguča ako ne objavljuje sretnu vijest i ako ne iskazuje uznemirenost. U poeziji Dure Sudete svetost sadržaja nije pronadena razmetljivom metaforikom i snažnim slikama. Glavna zadaca Sudetine lirike je da posvoji tišinu. Pisao je taj melankolični čovjek stihove u kojima je šapčuči pripremio svoj duh da u trenutku smrti samom sebi objavi Boga. Zato taj homo religiosus Boga i ne traži daleko izvan bolesničke sobe. Pronasao ga je u svoj emu apsurdnom čekanju prelaska u drugo, vječno stanje. Duro Sudetaje napisao i nešto proznih skica, novela i pripovijedaka, autobiografskih crtica, ali mu je fantastična pripovijest Mor najvažnije prozno djelo i jedna od boljih proznih tvorbi medurataog doba. Mor Sudetin izravni je nagovještaj gubitka koji je nacionálnu književnost zadesio ranim piščevim preminučem. Mor je vješto sakrivena piščeva autobiografija, lirska apoteóza prírode, panteistická sutonska fantazija s elementima reálnosti, priča o onome koji s prirodom intimno razgovara, koji osluškuje šumu dok je drugi sakate i ponižavaju, koji nema spola ni identiteta i koji kao daje izišao iz prastarih morlačkih priča o vukodlacima. Malen Sudetin lirski opus, premda ima uzak krug motiva i premda nije do kraja dořečen, svojom svjesnom udaljenošču od stvarnosti zadobiva posebnu vrijednost. Pisao je Sudeta u doba dok su se ulicama valjale ideologije, bio je nijemi svjedok vremena u kojemu se živjelo opasno. I dok su milijuni nestrpljivih grobova čekali na kolóne budučih mrtvaca, Sudetaje apsolutizirao svoju vlastitu smrt kao daje ona svačija prijateljica. Vjerovao je da se i uz pomoč poezije može smiriti u Bogu. Po tomu on je pobožan pjesnik ali po neortodoksnoj vjeri u tjelesnost poezije ostaje dalek dogmatskom katolicizmu. Njegovo pero pisalo je rukom pobožnog dječaka koj ega je smrt dovela na rub jezika.
Suvremenik Sudetin, Nikola Šop, od svih hrvatskih pjesnika dvadesetoga stolječa posjedovao je najmočniji glas. I on je bio lirik religioznog nadahnuča. U Beogradu 1941. za vrijeme njemačkog bombardiranja bio je ranjen i od tada trajno přikován za postelju. Teško bolestan, nije pisao ni dnevnik bolesti niti
- 337 -
je pjevao svoju smrt. Stihove je objavljivao tijekom gotovo šest desetlječa i nije bio blizak niti jednoj pomodnoj stilskoj tendenciji ili ideološkom zovu več je samostalno izgradio originalan, vedar i vrlo prepoznatljiv metafizički lirski svijet. Rodio se u Jajcu 1904., školovao u Banjoj Luci, a studirao je književnost u Beogradu gdje je bio gimnazijski profesor. U Zagreb se doselio usred rata 1943. i najprije je radio kao korektor, a onda se potpuno povukao iz života te bio Akademijin prevodilac hrvatskih latinista. U starosti, a umro je 1982., doživio je bučne i potpuno utemeljene pohvale iz kruga mladih kritičara koji su ga postavili na sam vrijednosni vrh hrvatske lirike. Bio je pjesnik astralnih stihova, pjevač univerzálne tajne koji je i bolestan nosio neobičan glas vedrine. U njega se s lakočom spájalo zavičajno s kozmičkim, zemaljsko s nebeskim. Pokušao je i uspio opjevati rubové beskonačnosti. U svim svojim stihovima vjerovao je da je čovjekovo zemaljsko bivanje dar primljen s neba i vjerovao je da se čovjek na nebo vrača svakoga pojedinačnog trenutka, otkrivajuči ljepotu malih stvari, prepoznajuči u njima Boga. Sop je u svojoj ranijoj lirici stvorio privátnu mitologiju posljednjih i najdragocjenijih stvari koje je uzimao iz oba svijeta, i onoga vidljivog i onoga naslučenog. Mladič, ušao je u poeziju na široka vrata Panegirikom pijetlima u kojemu je pjevao metafizičku grlenost tih biblijskih životinja koje je smatrao posrednicima neba a njihovu službu osječao je čarobnom i tajanstvenom. Kao i njegovi pijetlovi, tako je i on bio službenik budnosti, onaj koji izvješčuje ljude o Bogu, koji budi zaspali svijet. U svom ranijem razdoblju Nikola Šop je u zbirci Pjesme siromašnog sina 1926., a onda osobito u knjigama Isus i moja sjena 1934. i Za kasnim stolom 1943., u idilični svijet malih stvari, u oskudicu i skromnost svakidašnjice, poniznost i tišinu, afirmirao moderni katolicizam u duhu pobožnih pjesama Franje Asiškog. U njegovu pjesničkom svijetu Isus je vazda gost, onaj koji sa svoje veličině dolazi medu ljude i životinje. Sopov Isus sjedi s poniženim ljudima u krčmama, on s njima čita novine, večera i obilazi njihove životinje, on postaje svjedokom svakidašnje muke ali i njezine tihe i bolne radosti. Mnoge od tih pjesama su antologijske, a njihova jezična prostodušnost, metrická savršenost nude savršen okvir nježnim pričama o gradskim vidicima i obrtnicima, o radnicima i raznosačima novina za koje pjesnik kao da traži božansku milost. Sopova rana lirika moli Boga i priziva njegovo suosječanje kako bi očuvala jedan pomalo ostarjeli ali prisan svijet starih i lijepih stvari, svijet dirljiv i plemenit u kojemu je čovjeku dano jasno odredeno mjesto. Šop dok moli Boga da mu omoguči da više ne bude pjesnik, kao da je slutio svoju drugu kozmickú, metafizikom i apstraktnim slikama otežanu fazu. Moli Boga da mu dopusti da bude "kao i svi drugi ljudi i da idem tiho". Traži da mu se oduzme jaka riječ. Jedna od najljepših i najprisnijih pjesama iz tih ranih pjesnikovih zbirki svakako je ona s naslovom Isus uposjeti kod nas:
Poslije černo te povesti u dvořiště, noseči ispred nas tvoje aureole žar. Ipri toj, od nebeskog sjaja sviječi, pokazat černo ti pusti naš hambar. I stáje pražne, u kojima se suše
- 338 -
otkosi dávni ko cviječe na groblju. U ponoči tu dodu mrtvih konja duše, Čujem ih, kako nevidljivi zoblju.
Pokazat černo ti stádo magie bijele, koja se provlači kroz živicu svježu, O Isuse, to naše ovce izgorjele, mrtvé dolaze i u tor liježu.
Razvoj svojega pjesništva Šop je ubrzao neslučenom energijom úpravo na sredini životnoga puta, točnije nakon knjige lirskih próza Tajanstvena prela i zbirke Za kasnim stolom koje su obje objavljene 1943. S njima se oprašta Šop od doba u kojemu je bio pjesnik zemaljskih stvari, kad je bio onaj koji je jezikom znao osvijetliti samo sree malih stvari, koji ih je znao pretvoriti u vječne i čarobne. Započinje rast Šopov u vis, počinje njegova astralna faza u kojoj če napisati mnoge od svojih najuzbudljivijih stihova, zazivajuči u njima svemirske pustolovine, i kad če hrvatskim jezikom obnoviti kozmické ritmove koje su prije njega pokúšali zapisati Whitman ili Appolinaire, kada če kao učeni poznavatelj klasičnog pjesništva pokušati nadmašiti svu starogrčku i rimsku kozmogoniju. Obnovljeni je Šop objavio čitav niz zbirki od kojih su najvažnije Kučice u svemiru i Svemirski pohodi iz 1957., zatim kasnije knjige Astralije, Dok svemiri venu i Nedohod iz 1979. Nikola Šop koji je u mladosti bio pjesnik socijalnih i krščanskih zvuková, postao je u svojoj zrelosti pjevač kozmičkoga bratstva, onaj koji je napustio ne samo euklidovskú geometriju nego i sam svemir, koji mu se jezikom i slikama prelio preko rubová. I opet, kao u svojim počecima, bio je on pjesnik životinja i životinjstva, samo što su u kozmičkoj pjesnikovoj fazi životinje postale astrálně, neuhvatljive i sveprisutne. Jedna od najboljih pjesama iz Šopove astrálně faze je Vunena pastorála u kojoj se iznosi bijela vizija vunene tišině, snovi vunenoga kozmosa, njegovih vrutaka, i gdje se nudi jedna od najljepših simboličnih slika Jaganjca Božjeg koji postaje sav svemir. Osječaj pjesnikov da je sila teža na Zemlji spútala stvari, ali i duh tih stvari, i daje poznati svijet tek hladná i mračna neslobodná hrid, največe je dostignuče te smione poezije. Nije slučajno uz Šopovu poeziju povezan dobro iznadeni poj am kozmičkoga komunizma, nije slučajna to ideja svojevrsne metafizičke ironije prema zemaljskom svijetu i njegovim ograničenjima. Šopova pozná lirika veliká je svemirska ars amandi, pokúšaj da se ljubav nas zemnika usmjeri prema onomu što nas barem za čas može približiti Biču svih biča. Vezan uz krevet, Šop je pjevao svoju slobodu kao prostor u kojemu se sve što je bilo otkrito sakrilo, a sve skriveno otkrilo. Bio je pjesnik širom zatvorenih očiju, onaj koji je najdalje vidio kad više nije imao oči, koji je sve čuo tek kad je izgubio sluh. Bio je pjesnik nevjerojatne razvojne amplitude, jedan od najautentičnijih lirskih glasova stolječa čiji se tekst dobro snašao i u prijevodima na drugim jezicama. Na engleski ga je prenio slávni Auden, a u talijanskom je prijevodu asimiliran u tamošnji pjesnički modernizam. Nikola Šop je u svojoj poeziji uspio napustiti empirijsko. On koji je bio zagovornik ljepote malih stvari i njihove konkrétne poetičnosti, on koji je Boga stihom pretvarao u čovjeka, postao je na kraju radi-
- 339 -
kalni pjevač svemira i tvorac najglomaznijih apstrakcija. U stihovima Nikole Šopa ostaje trajati pjesnički jezik ideálne preciznosti, jedno od najbitnijih pjesničkih iskustava čitave hrvatske književnosti.
Prije smrti, molio je Ivo Andrič svoje potomke da mu opus ne razbijaju na nacionálne komponente. Nisu ga poslušali pa su svi uzeli koliko su mislili da im od piščeva djela i života pripadá. Bošnjaci su tomu jedinom južnoslavenskom književnom nobelovcu polupali sve spomenike ali ga svejedno čitaju, medu Srbima je mnogo čitan i dalje, a u Hrvatskoj ga, u posljednjim godinama, kad nema više mega da se brine o vlastitoj biografiji, smatraju piscem svojega duha pa i jezika. Sam je Andrič u drugom dijelu života izabrao da mu srpski književni izraz bude domicilni ali on nije ni prvi ni posijednji pisac koji je osim hrvatskoj pripadao i nekoj drugoj književnoj tradiciji. Citav Andričev opus bez ostatka organski je dio hrvatske književne povijesti. A to što je taj opus i organski dio srpske književnosti, samo mu uvečava čitanost, mnogostrukost i energiju. To što je Andrič hrvatski pisac ne umanjuje činjenicu da je on i srpski književnik. Isto vrijedi i obratno. Svoj etnički i kultúrni kontekst ovaj Travničan roden 1892. birao je sam. Sve do 1920., premda političkim uvjerenjem jugoslavenski unitarist, pisao je u idiomu koji se gotovo bez izuzetka smatra jezikom hrvatske književnosti. Nakon tog dátuma pa do smrti, pisao je srpskim književnim idiomom ali zato njegova djela nisu u Hrvatskoj bila ni manje čitana ni manje uvažavana. Premda nikada nikome nije palo na pamet da ga prevodi na hrvatski jezik, Andrič je jedan od najčitanijih pisaca u Hrvatskoj a njegov utjecaj na mlade autore nije uopče beznačajan. Uz to, nosive teme njegovih djela dio su povijesne baštine i duboku su uronjene u filozofsku i religijsku stvarnost Balkana kojemu i Hrvati oduvijek pripadajú. Andričeva su djela zadobila znatnu aktuálnost u ratu koji je izbio petnaest godina nakon njegove smrti. U njegovim su knjigama usred posljednjega rata stráni i domači čitatelji tražili ključ najnovijega balkanskog sukoba. Neke od argumenata taj veliki majstor naracije nije im uskratio. Nakon školovanja u Visegrádu, Ivo je Andrič gimnaziju pohadao u Sarajevu a onda je u Zagrebu, Beču i Krakovu pred rat studirao slavistiku, povijest i filozofiju. Fakultet tada nije završio jer je dio rata proveo na liječenju od plučne bolesti, a neko je vrijeme, kao član Mlade Bosne, bio u zatvorima i u intemaciji u Šibeniku, Mariboru, Trávniku i Zenici. Završetak rata dočekao je u Zagrebu gdje je s grupom radikalnih jugoslavenskih unitarista, medu kojima su najutjecajniji bili Vladimir Cerina i Niko Bartulovič, pokrenuo časopis Književni Jug. U to doba objavljene su čak tri piščeve knjige, dvije lirske Ex ponto i Nemiri i próza Put Alije Derdeleza. Uz pomoč svojega nekadašnjeg profesora na sarajevskoj gimnaziji,Tugomira Alaupoviča, ministra u prvoj jugoslavenskoj vladi, ulazi Andrič u diplomatsku službu. Bio je niži konzulárni činovnik u Rúnu, Bukureštu i Grazu gdje su nadredeni, tada več afirmiranom pisců, pomogli da stekne doktorát. Tema doktorata Razvitak duhovnog života u Bosni za vrijeme turske vladavine bitno je odredila čitav buduči Andričev književni rad. Svoj doktorát, koji je stroga komisija dosta negativno ocijenila, taj poliglot napisao je na njemačkom jeziku. Slijedile su brojne diplomatske službe od kojih su pisců za književni rad najvažnije bile one u Parizu i Madridu.
-340 -
Pred samo izbijanje Drugoga svjetskog rata postao je Andrič drugi čovjek u ministarstvu inozemnih poslova Kraljevine Jugoslavije, a od 1939. bio je veleposlanik te zemlje u Berlinu. Kuči se vratio nakon što je 6. travnja 1941. Njemačka bombardirala Beograd. Umirovljen za vrijeme rata, Andrič je završio neke od svojih več započetih knjiga pa je javnost, kade je rat završio, iznenadio svojim kapitalnim romanima Na Drini čuprija, Trávnička kronika i Gospodica. Sve što je slijedilo bila je priča o književnom uspjehu. Najprije domačem, a onda nakon prevodenja na mnoge jezike i dodjelom Nobelove nagrade 1961., postao je Andrič najpoznatiji književnik svojih domovina. Umro je u Beogradu 1975. Prva piščeva knjiga Ex ponto, čim je tiskaná na koncu Prvoga svjetskog rata, odmah je fascinirala osječajnost čitateljstva, premda njezina pojava nije iznenadila one koji su i prije pratili piščev rad. Poznat kao tankočutni pjesnik još sa stanica Hrvatske mlade lirike iz 1914., pjesnik je svojom ispovjednom knjigom, pisanom u formi crtica i aforizama, iskazao módni pesimizam tadašnjeg naraštaja. S jedne strane toj je mladosti bila primjerena izvanjska politička aktivnost, sudjelovanje čak i u terorističkim akcijama, ali im je u književnosti bio primjeren ispovjedni ton i kazivanje o vlastitim intimnim klonučima i porazima. Patetičan ton prve Andričeve knjige, njezina ispovjednost, intimistički ton njegovih razgovora s dušom još se više zaoštrio u drugoj i uspjelijoj knjizi piščevih pjesničkih próza u Nemirima, koji su bili objavljeni 1920. Čovjek koji je hapšen zbog sudjelovanja u terorističkim akcijama, u svojim prvim knjigama nije o politici kazao niti jedne riječi. To su knjige solipsistické, knjige prigušeno erotske, nastale sa spoznajom o smrti Boga, knjige mističke i prepime citata. Uostalom, u večini knjiga koje su izradene od takozvanih jednostavnih oblika pisci čitatelju i inače sugeriraju intiman razgovor s istomišljenicima. Tako se i u Andriča u Ex pontu i Nemirima čas osluškuje Nietzschea, čas Whitmana, čas tu govori neki indijski mudrac, čas se návode ruski mistici. Prve Andričeve knjige parafráza su baroknih plačeva, neka vrsta piščevih ispovijesti o ljepoti duše, o bolu i samoči, knjige su to lijepe i tužne, na svoj način potpuno izlučene iz daljnjega piščeva razvitka, iz naracija koje su ga poslije proslavile. U istoj godini kada su objavljeni Nemiri, izišao je Andričev Put Alije Derdeleza, knjiga o ljubavnom porazu, priča donekle autobiografska, o čovjeku koji je pomiješao sebe i legendu o sebi. Večina Andričevih ranih pripovijedaka i novela bavi se bosanskim temama, temelji se na kronikama i predaji, pripovijeda kao što se nekoč pričalo u franjevačkim ili turskim kronikama. U tim kračim pripovjednim formama reducirao je Andrič fabule i bavio se analizom likova, njihovim unutrašnjim stanjima, povezujuči sve češče i uspješnije sudbine pojedinaca s povijesnim dogadajima. U meduraču objavljivao je razmjerno malo, tek dvije knjige pripovijedaka, bavio se neko vrijeme u Madridu intenzivno velikim španjolskim slikarom Goyom i napisao Razgovore s Goyom, proučavao Njegoša ali je u arhivima i knjižnicama upomo skupljao pretežito stare diplomatske izvještaje koje je koristio kao gradu za svoje kasnije romane o Trávniku i Visegrádu. Kad je izbio rat, zabranio je jednom prilikom da ga uvrste u neku antologiju srpskog pripovjedaštva, zatim je odbio potpisati neke političke dokumente koje su mu nudili na potpis. Trávničku kroniku završio je več 1942. alije nije
-341 -
objavio sve dok rat nije završio. Istu j e sudbinu imao i roman Na Drini čuprija koji je završen 1944. ali je i on objavljen tek kad je utihnulo oružje. Andrič je jedan od najboljih pisaca povijesnih kronika u svjetskoj književnosti svojega doba. Njemu je bilo moguče iskazati zavičajni bosanski genius loci jedino kao naraciju. Taj pisac i nije znao drukčije argumentirati postupke svojih likova, nije znao drukčije izreči njihova stanja. Malo je pisaca koji su poput Andriča naraciju formirali kao dvojstvo prosudbe i invencije, kao savršeni spoj ideje i priče. Svi njegovi romani kontradiktomi su jer pod prosvjetiteljskim i racionalističkim svojim bičem skrivaju ludičku piščevu potrebu da svijet ideja animira, da ga uputi u neke čudne prostore akcije, u protok vremena i ljudi, prema slici povijesti koja nikad do kraja ne zna koliko je idealistická a koliko materijalistička, koliko tragická a koliko u dubini svoje historijske lakoče vedra. Malo je pisaca s tolikom predanošču pripremilo i upoznalo gradu svojih romana. Andričevoj Trávničko] kronici radnja se zbiva u presudnom trenutku bosanske povijesti, u vrijeme Napoleonova prodora u Dubrovnik, a traje sve do 1814. i definitivnog austrijskog preuzimanja nekadašnjih mletačkih posjeda u Dalmaciji i stvaranja novoga balansa sila na Balkánu. U Trávniku tijekom desetak godina koje Andrič opisuje, kondenzirala se čitava balkánska povijest, njezina beznadnost, usporenost i nemušto sudjelovanje stranih sila u tomu kobnom autističkom vrtuljku. Trávnička kronika priča je o bosanskom pluralizmu ali je to i roman o sudám zapadne i istočne civlizacije, o srazu progresa i fatalizma, o nerazmjeru tehnike i tradicije, sukobu vitalizma i ravnodušnosti, roman o infantilnim predodžbama islama. U Trávničko] kronici Andrič je stvorio nezaboravne likove zapadnih diplomata, posegnuo je za ambijetnom koji je iz prve ruke poznavao i stvorio niz neprolaznih značajeva medu kojima se izdvaja lik Francúza Davillea čija je vizura pisců najbliža jer ju je u gradi našao najbolje dokumentiranu, zatim je čvrsto prikázaná Ana Marija Mitterer, a nezaboravni su i bosanski velikodostojnici s kojima diplomati komuniciraju u Trávniku. Na Drini čuprija posjeduje nešto manju kompozicijsku sabranost ali zato ima golemu simboličnost. Roman je priča o višegradskom mostu, još jedna, intersekularna kronika u kojoj se zbivanja u fŕagmentima nižu od 1516., kada započinje gradnja mosta, pa do 1914., kada je u Sarajevu ubijen austrougarski prijestolonasljednik. Na Drini čuprija linearan je i kalendárom obrubljeni roman u kojemu svaki element i svaki lik posjeduje neku svoju dublju stvarnost i razlog svojega metaforičkog postojanja. To je moralistická knjiga, duboka i misaona, knjiga o prolaznosti i ljudskoj sudbini, knjiga o mostu koji je sudbina i o sudbini koja ne zna pobječi s toga mosta. Ali Andričev roman nije priča o velikim nego o malim ljudima. To je največa epska tvorevina modeme južnoslavenske književnosti, djelo u kojemu je za čitavo svoje stolječe Andrič opravdao svoju vjeru kako če na kraju svijeta nad stvarnošču i njezinim cesto nacerenim licem trijumfirati literatura i njezina autonómna istinitost. Na Drini čuprija baštinila je mnogo od starijih bosanskih naratora, ona je učila na dobrim tradicijama europskoga realističkog romana, a nije joj nepoznala ni suvremena filmska tehnika. Iste godine kad i ta dva svoja najvažnija romana, objavio je Andrič i kraci roman Gospodica koji je vrlo vješto napisani pripovjedni i psihološki traktát o škrtosti. U starijim svo-
-342 -
jim godinama Andrič je radio na mnogim književnim projektima od kojih je uspio završiti samo neke. Roman o Omer-paši Latasu ostao je torzom, a lirski i múdri Znakoví pored puta objavljeni su postumno. Najsnažnija knjiga Andričeve starosti njegova je Prokleta avlíja, veliká pohvala pripovijedanju, roman o romanu, knjiga koja se bavi ljudskim pádom i tiranijom. Prokleta avlíja je inače carigradska tamnica koja je prikázaná kao metonimija čitavoga Turskog carstva, kao sukus njegova zla. Roman se otvára smrču fra Petra, razgovorom dvojice fratara koji u pokojnikovoj čeliji prebiru po ostavštini i slikom pustoga groblja na kojemu je ostala samo humka nad tijelom čovjeka koji je proživio vrlo bogat život i oko kojega se počinje ulančavati čitav niz izuzetnih priča. Dok se Trávníčka kronika formirala oko dramatičnih zbivanja u jednom gradu i jednom ograničenom vremenu, Na Drini čuprija oko jednog mosta i golemog vremena koje oko njega protječe, dotle je Prokleta avlíja analiza jednog života ali i svih mogučih priča koje se oko njega kao grozdovi mogu posložiti. Prokleta avlíja na svoj način je režime Andričeve pripovjedačke vještine, ona je njezin vrhunac, testamentarna knjiga o umiječu pripovijedanja koje potire vizure i sudbine, knjiga u kojoj se sve može ispričati i spremiti u vječnost. Bio je Andrič pisac nabijene ali svjesno usporené i sublimirane rečenice. Formálni eksperimentator on nije bio, ali je načela povijesnog romana ispitao do samog njihova dna. U Andričevim knjigama stvorená je Bosna koja nakon njega više nije živjela samo u snu, niti u legendi i predrasudama. Ivo Andrič nije bio jedini književnik koji je u vrijeme nastanka prve dŕžave Južnih Slavena i u trenutku kad je Beograd Hrvatima postao novom nadnacionalnom prijestolnicom, izabrao da bude i srpski književnik. Andričev izbor bio je politički i ticao se svakidašnjega života i bio je važan sve dok se pisac sam mogao brinuti o svoj oj biografy i. Nakon smrti Andričeve nije bilo više razloga da se logika represivnih i nacionalističkih režima primjenjuje na njegov posmrtni život i na sudbinu njegovih djela. Piščev nacionálni izbor stvar je njegove gradanske biografy e i u hrvatskoj kulturnoj povijesti nije ona niti stvar nepoznata niti nevidená. Mnogi su Hrvati postajali Madžari, Talijani ili Nijemci, Rusi ili Srbi, a sve zbog političkih opcija, ali su njihova djela svejedno ostala biti i dio njihove zavičajne tradicije koliko i izabranih domovina.
Tijekom čitave svoje povijesti izgradio je hrvatski národ vrlo specifičan odnos sa svojim susjedstvima. Književna povijest Hrvatske zapravo je diskontinuirana priča o tim susjedstvima, to je povijest u kojoj ne postoje pisci koji bi zbog logika krvi i tla ili zbog svojih nacionalnih ili internacionalnih političkih izbora bili više ili manje hrvatskim piscima. Hrvatska je književnost stvorená u raznolikosti političkih izbora svih njezinih aktéra i ona je bila i ostat če unicumom različitosti. Štruktúrni trokut hrvatske književnosti koji je svoje vrhove uronio u srednju Európu i u Mediteran, nije nikad ostao udaljen svoj oj trečoj vrlo bitnoj poluotočkoj i balkanskoj, dinarskoj i istočnoj komponenti koju najbolje iskazuje djelo Ive Andriča. U izboru beogradske činovničke karijere, a taj je izbor u manje hrabrih značajeva značio i odricanje od vlastitog jezika i vlastite nacije, Ivo Andrič nije bio usamljen. Legendárna je tako beogradska profesorská karijera Josipa Kulundžiča koji se rodio 1899. i koji je u Zagrebu u mladosti bio cesto iz-
- 343 -
voděn i hvaljen dramski pisac. Taj pariški, praški i dresdenski dak kojemu je u nekoj ljubavnoj aferi ljubomorna žrtva za osvetu odsjekla dio ruke, napisao je još u Zagrebu desetak modernističkih dramskih tekstova u kojima je slijedio ekspresionistički trend ili polemizirao s Pirandellovim načelima. Kulundžič Zagreb nije napustio zbog politike, premda je suradivao u Krležinim časopisima, on je u Srbiji proživio težak život posebno kad su ga nevinog optužili za kolaboraciju s fašistima. U Srbiji je Kulundžič radio na organizaciji kazališnog života, a njegovi teorijski tekstovi o dramaturgiji do danas su najbolji u svojemu žánru. Uz Beograd je zbog diplomatske karijere poput Andriča bio vezan i pjesnik Sibe Miličič roden 1886. na Hvaru. Njegove zbirke pjesama šmátrané su dijelom srpske književne tradicije da bi pred kraj života 1941., sluteči rat, Miličič u poemi Apokalipsa najavio svoj povratak matičnoj književnosti i zavičaju. On se tako, premda u poznim godinama, priključio pokretu otpora ali ga je, čini se, ubio neki osvetoljubivi i zavidni sumještanin pa je prilikom jednoga morskog transporta nestao u moru negdje pred Barijem 1943. Sa Srbijom je bio povezan pjesnik i romanopisac Ante Cettineo. Roden u Trebinju 1898., studirao je u Pragu i u Beogradu. Duboko ukorijenjen u zavičaj, on je Splitu posvetio zanimljivu prózu Meštar Ivan, pokušavajuči u njoj parodirati i lokalizirati Cervantesova Don Quijotea. U stihovima opjevavao je mediteranski krajolik i iskopine Salone ali je svejedno, zbog totálne ideološke zbrke u glavi, usred rata nakon pada Italije napustio Split, gdje je do tada zagovarao četnički pokret, pa je prešao u Beograd koji su malo potom oslobodili partizáni. Još je konŕuznije svoj jugoslavenski unitarizam proživio Duro Vilovič, pisac dobrog autobiografskog romana Estéta, iz 1919., koji je kao renegát ušao u glavni štáb četničkog vode Draže Mihajloviča pa je njemu, hrvatskom pisců, nakon rata dosudena zatvorska kazna nakon koje je neko vrijeme još živio u Bjelovaru gdje je umro 1958.
Ipak u idejnom renegatsvu prednjačila su tri beogradska historičara koji su zapravo najbolji povijesni pisci svojega doba a koje su i u Hrvatskoj, ništa manje nego u Srbiji, šmátrali dôkazom postojanja jugoslavenske nadnacionalne kultuře. Najstariji medu zagovornicima fantomske nadnacionalne ideje bio je Petar Kolendič, roden u obitelji hercegovačkih doseljenika u Dubrovniku 1882. Zbog antiaustrijanskih stavová izbacili su Kolendiča iz dubrovačke gimnazije, a on se još za vrijeme studija u Beču počeo baviti filološkim i komparatističkim temama starije hrvatske književnosti. Ni prije ni nakon njega nitko nije imao tako razvijen osječaj za književni podatak, za arhivsko istraživanje i prekopavanje bibliotéka. Postao je u prvoj Jugoslaviji profesorom književnosti na Univerzitetu u Skopju, a poslije, nakon završetka rata, prešao je u Beograd gdje je odgojio narastaj povjesničara književnosti koji su njegov rodni Dubrovnik proglašavali srpskim historijskim prostorom, a sve njegove književnike nazivali srpskim. Taj bečki učenik Vatroslava Jagiča i Milana Rešetara i sljedbenik nacionalno agresivnog Pavla Popoviča, napisao je stotine kračih i savršeno balansiranih znanstvenih tekstova koji su pred njegovu smrt okupljeni u knjizi Iz starog Dubrovníka, a objavio je središnje djelo starije hrvatske biografije Vitae Ignjata Dur-
-344 -
devica, postavivši temelj modernomu znanstvenom proučavanju starijih pisaca. Nešto mladi od njega bio je Matošev rímski prijatelj Viktor Novak roden u Donjoj Stubici 1889., koji je studirao paleografiju i napisao njezin temeljni priručnik u koji je uvrstio najvažnije dalmatinske izvore. Bio je voditelj rukopisnog odjela Sveučilišne i nacionálne knjižnice u Zagrebu, neko vrijeme docent na Zagrebačkom sveučilištu, a ondaje u Beogradu izabran za profesora pomočnih historijskih znanosti. Golem je popis Novakovih knjiga posvečenih hrvatskoj povijesti devetnaestoga stolječa koju je poznavao temeljito i upomo isticao njezinu jugoslavensku komponentu. Objavio je priručnik Politička misao XIX. i XX. stolječa, monografije o Maksimilijanu Vrhovcu, Franji Račkom, o Nátku Nodilu, biskupu Strossmaveru i Kukuljeviču, napisao je tendenciozno djelo Vuk i Hrvati, a goleme knjige Magnum krimen iz 1948. i Vatikán i Jugoslavija iz 1953. svojevrsne su denuncijacije hrvatske težnje za vlastitom državom. Novak je stvorio djelo tipičnoga renegatstva, pisao je kvalitetno ali uspjenjeno, iznio je golemu gradu koju je s velikom energijom najčešče krivo interpretirao. Ostavio je i niz vrlo dobrih glazbenih kritika koje samo potvrduju visoku kulturu toga čudnog autora. I jedan Hvaranin, Jorjo Tadič, roden 1899., postao je u Beogradu sveučilišni profesor povijesti pri čemu je bio negator bilo kakvog razloga da se dogadaji i ljudi iz Hrvatske prije ilirskog pokreta nazivaju i opisujú kao dio jedinstvene hrvatske povijesti. Blizak idejama francuskih analista on je u Beogradu stvorio čitavu školu, a utjecao je na proučavanje grade iz dubrovačkog arhiva u krugovima europskih historičara. Tadič je napisao několiko temeljnih uvida u povijest Židova u Dubrovniku i objavio je 1937., dok je bio profesor na dubrovačkoj nautici, izvrsnu knjigu Promet pútnika u starom Dubrovniku, a napisao je i monografiju o odnosima Dubrovčana i Spanjolaca. Po Jorju Tadiču sva je dubrovačka starija povijest u vrijeme republike bila koncentrát balkánske povijesti, i to isključivo one koja pripadá porobljenim narodima, dakle Srbima. Njegovi Dubrovački portreti objavljeni 1948., a u kojima literanim stilom obraduje živote slavnih dubrovačkih književnika i diplomata, avanturista i biznismena, jedan su od najboljih primjeraka onodobne biografske književnosti. Tadič je bio pisac odnjegovanog stila pa je i najniže političke podvale znao pisati na dopadljiv način. U Hrvatskoj je djelatnost tih beogradskih profesora bila asimilirana, njihovi radovi čitani a na mnoge od njih meritorno je i odgovarano. Bili su to ljudi bez domovine, oni koji su povjerovali da se u ocean svijeta hrvatska kapha može utopiti a da zaniječe more. Oni nisu htjeli čuti onaj drevni stih Vladislava Menčetiča o hrvatskim žalima o koje su se stolječima odbij ali turski valovi. Oni su misii daje Dubrovník početak istoka, a nisu htjeli vidjeti daje on tek produžena ruka zapadá.
Najvišu razinu medu hrvatskim historijskim piscima u meduraču oni ipak nisu postigli. Nju je ostvario profesor Zagrebačkog sveučilišta Ferdo Sišič, Vinkovčanin koji je još 1900. obranio tézu o Veneciji i Zadru a koji je do smrti 1940. objavio čitavu zbirku temeljnih historijskih monografija. Nazočan i u dnevnom tisku, u javnim polemikama, Sišič je stvorio neprolazno djelo u kojemu se ističu Pregledpovijesti hrvatskoga národa koji mu je objavljen usred rata, 1916. Neprolazna mu je veliká Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladára koja je ob-
- 345 -
javljena u doba narodnog oduševljenja 1000. obljetnicom Tomislavova kraljevanja 1925. i u vrijeme političkog uspona Stjepana Radiča u beogradskoj vladi. Sišič je politički bio na poziciji hrvatskoga federalizma pa je bitna i njegova knjiga Jugoslavenska misao koja je objavljena 1937. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata tiskaná j e posmrtno i Sišičeva P ovij est Hrvata u vrijeme kraljeva iz dinastije Arpadoviča. Napisao je temeljne monografije o Hrvoju Vukčiču Hrvatiniču, barunu Trenku, o Zrinskom i Frankopanu, o Kvaterniku. Izdavač je goleme i povijesno vážne korespondencije koju su vodili Rački i Strossmaver, priredio je najbolje izdanje Ljetopisa popa Dukljanina, a sabrao je starije saborske spise u pet svezaka Ferdo Sišič jedan je od posebno bitnih hrvatskih historičara, pisac iznimne energije, čovjek koji je sam obavio posao čitavoga jednog instituta, a čiji je Priručnik izvora hrvatske istorije još od 1913. imao utjecaj na mnoge generacije hrvatske inteligencije. Njegova radikálna politička sklonost ideji o Hrvatskoj kao federativnoj jedinici unutar zajedničke dŕžave Južnih Slavena danas je prošlost, ali je u svoje doba bila sasvim reálna i nije bila retrogradna.
Dok je u meduraču dio književnika bježao od stvarnosti, drugi su joj u istom vremenu hrlili. I dok su jedni upadali u alkoholizam, autizam i samoču, dok su drugi u poeziji ljubili Isusa, dotle su neki pisali pamflete, sudjelovali u atentatima i u medunarodnim zavjerama. Svijet koji je prije Prvoga svjetskog rata posjedovao stanovití optimizam, čim je završilo največe dotadašnje krvoproliče postao je najsličniji slabo zakrpanoj bačvi. Vode su propovijedale energičnost ali je sa svih strana nešto curilo. Golema nezaposlenost i nemogučnost kvalitetnog upravljanja opčim dobrima obilježit če to doba. Selidbe zbog rasnih ili vjerskih razloga, deportacije u radne logore, režirani politički pročeši i izgnanstva svakidašnje su pojave u vrijeme izmedu dva veliká rata. Radnické mase u Zapadnoj Europi bile su krivo informirane o pravom stanju stvari u sovjetskoj Rusiji jer su mnogi intelektualci nekritički vjerovali lažnim pričama o navodno pravednomu tamošnjem socijalističkom društvenom modelu. U Hrvatskoj je krivá vjera u ruski utopijski projekt potakla mnoge književnike da drukčijim očima gledaju na vlastitu stvarnost. Njihova kritičnost premda nije imala temelja, bila je ipak važan element u opčoj opozicijskoj platformi. Osjetijivi na socijalnu dimenziju, oni jedva da su primječivali pravo lice ruskog totalitarizma. Neki od njih neče nikad shvatiti lice komunističkih gulaga i Staljinove strahovlade. Krah ruské revolucije započeo je več tijekom tridesetih godina kada je u čistkama, u logorima i zatvorima Sovjetskog Saveza, bez sudskih procesa, do izbijanja Drugoga svjetskog rata pobijeno několiko miljuna nevinih ljudi. Hrvatski se komunizam kao opozicijski pokret nije uspavao nikada. U njemu je oduvijek bilo živo i antistaljinističko krilo koje je pomoglo tom pokretu da prevláda frakcijske borbe što su se vodile izmedu uvjerenih anacionalnih staljinista i liberalizmu sklonijih i nacionalno svjesnih revizionista. Hrvatski komunisti u ratu su vrlo lako zamaskirali svoju totalitarnu bit i priključili se opčem otporu fašizmu. U krilu hrvatskoga komunizma još prije antifašističkog rata bilo je porodeno několiko kristalno čistih i etički osviještenih književnih opusa, nastalo je několiko autentičnih antistaljinističkih svjedočanstava. Jedan od najživopisnijih književnih dokumenata o staljinizmu i ruskim logori-
-346 -
ma, ali i o sudbini hrvatskih patriota i ljevičara u vrijeme ratnih meteža, sačuvan je u knjigama ljevičarskog aktivista Antuna Cilige. Taj poliglot uglavnom je objavljivao na fŕancuskom jeziku. Bio je dugogodišnji politički emigrant i avanturist, rusofil i otvoreni neprijatelj Titove Jugoslavije. Napisao je čitav niz važnih knjiga. Roden u Istri 1898., školovao se u Mostaru, gdje su ga proganjali zbog protuaustrijske djelatnosti. Pridružio se socijaldemokratskom pokretu još u Križevcima, gdje je studirao gospodarstvo. U Madžarskoj se približio revolucionamim krugovima Bele Kuna, u Pragu studirao filozofiju, a u Trstu su ga uhapsili jer je sudjelovao na nekom komunistickom kongresu. Vazda u bijegu, taj organizátor seljačkih pobuna u Istri, stigao je i doktorirati filozofiju s tezom iz marksizma. Medu hrvatskim radnicima propagirao je seljački pokret Stjepana Radiča pa ga je Josip Broz Tito rano kritizirao daje nepromišljen i da ne razumije načela radnické borbe jer daje nacionalist. U Moskvu je stigao 1926. da ondje bude instruktor i informátor komunističkim organizacijama u Jugoslaviji. Bio je blizak Lavu Trockom pa su ga zbog devijacija ubrzo isključili iz partije ali je u Lenjingradu na sveučilištu svejedno predavao povijest. Uhapsili su ga 1930. i godinama držali u uralskim i sibirskim zatvorima. Uspio se osloboditi i preko Poljske stiči u Pariz, gdje je odmah počeo pisati knjigu o sovjetskim logorima i o staljinizmu. Središte Ciligina književnog rada upravo je analiza Staljinove Rusije pa mu je prva važnija knjiga Au pays du grand mensonge 1938., koju je izdao slávni Gallimard. Pisac ju je diktirao na ruskom jeziku jednoj zavodljivoj emigrantici. Knjiga je zasmetala čak i Nijemcima koji su je stavili na indeks zabranjenih naslova čim su okupirali Francusku. Druga Ciligina knjiga o ruskom komunizmu zove se Sibirija, zemlja izgnanstva i industrijalizacije. Premda je napisana prije rata, tiskaná je tek 1950., kad je pred jačanje hladnog rata dobila ponovno na aktuálnosti. Ciligina detekcija staljinizma i njegovih nasilja imala je európsku premijernost, ona je pobudivala pozornost i poslije pa su obje piščeve knjige o Rusiji posljednji put bile pretískané 1977., i to u Rimu pod zajedničkim naslovom Deset godina u zemlji zbunjujuče laži. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Ciliga, koji je bio blizak idejama reformnoga komunizma, objavljivao je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj gdje mu je, pod pseudonimom Tone Valič, 1944. Matica hrvatska tiskala angažirane Storice izProštine. Ta samo naoko bezazlena a zapravo vrlo aluzivna i polemicka knjiga, ima izravnih stranica o hrvatstvu Istre i pisana je u dijalektu piščeva rodnoga kraja. Zato što je bila objavljena za vrijeme Paveličeva režima, poslije se kořistila kao krunski argument da se Ciligu u krugovima jugoslavenske komunistické policije bez dokaza potvoři, kao Titova neprijatelj a i kolaboratora nacista. Te optužbe tim više su bile strašne jer je Ciliga za vrijeme Drugoga svjetskog rata, upravo zato što je bio komunist, bio zatočenik ustaškog logora u Jasenovcu i ondje je u nemogučim okolnostima i usuprot oštrim naredbama, pisao. U Jasenovcu su nastajale središnje stranica Ciligine memoarske knjige Sam kroz Európu u ratu 1939-1945. Ta knjiga je najuzbudljivije piščevo štivo i jedan od najboljih hrvatskih ratnih memoranduma. Tiskaná je tek 1978. u Rimu u doba kad je autoru bio zapriječen svaki povratak u domovinu i kad se njega, koji je inače bio osnivač hrvatskoga komunističkog pokreta, svrstavalo medu ustaše.
- 347 -
Ante Ciliga u ideološkom smislu bio je sve ono što se njegovim vršnjacima moglo dogoditi tek parcijalno. On je u jednoj osobi bio i kremljolog, i to puno prije hladnog rata, ali je bio i stručnjak zatitoizam i njegove devijacije, bio je emigrant i logoraš pod dva totalitarizma, upoznao je logore komunistické i fašistické, isto tako jednom je bio trockist a neki put antikomunist, jednom ustaša a kad je komu ustrebalo, čak i agresivni Istrijan. Pred kraj života 1990. u svojoj devedesetoj godini, Ciliga je na francuskom jeziku objavio političku drámu za čitanje Luäaci iz Pariza. Bio je to posljednji Ciligin tekst, ponešto umorna ali raspričana knjiga čovjeka koji je o Arhipelagu Gulag pisao u doba dok se Solženjicin još uvijek divio Lenjinu. Ante Ciliga, jedan od najčudnijih hrvatskih pisaca dvadesetoga stolječa, stvorio je djela koja nemajú odveč velikú književnu vrijednost ali zato posjeduju nevjerojatnu iskustvenu energiju.
Za razliku od Cilige kojemu je pisanje bilo samo dodatak avanturističkom životu, komunist August Cesarec posjedovao je snažan književni talent ali i mnogo zle kobi. U mladosti, zbog sudjelovanja u atentátu na komesara Slavka Cuvaja, bio je 1912. pred samu maturu procesuiran s grupom školaraca i mladih buntovnika. Tada su se na istim optuženičkim klupama s komunistima i anarhistima našli buduči ustaški političari medu kojima su se isticali buduči poglavnik, a tadašnji student pravá, Ante Pavelič i njegov buduči doglavnik, književnik Mile Budak. Zagrebačko sudenje atentatorima na Cuvaja obilježilo je mnoge hrvatske političke i književne sudbine. Taj dogadaj odredit če politički razvitak najistaknutijih aktivista dvaju totalitarizama koji su obilježili hrvatsku stvarnost i duhovni život tijekom dvadesetoga stolječa. Doduše, zla kob još je jednom ukrstila životne putove Augusta Cesarca i Ante Paveliča. Dogodilo se to u ljeto 1941. u šumi Kerestinec nedaleko Zagreba kad je neki Paveličev redarstveni zdrug strijeljao književnika Cesarca bez suda i bez milosti, a pod optužbom daje ruski agent i komunistički agitator. Cesarec je poput Krleže bio nesvršeni dak. Zatvaran prije rata u Sremskoj Mitrovici i poslije unovačen tri godine na srpskoj fironti, Cesarec nije niti jednoga dana proživio bez policijske páske. Ideje socijalizma primio je od oca i one su se doticale s izvomim pravaštvom. U Rusiju je putovao dva puta i ondje je uvijek ostajao dulje da bi 1937., nakon drugoga boravka, preko Pariza otišao u Spanjolsku, gdje se borio medu republikancima. Zbog rastrganog života, Cesarčev književni opus nema kompaktnost koju bi trebao imati jer je pisac prečešte gubio koncentraciju, a poneke stranice znao je ispisivati u žurbi i predavati tekstove izdavačima bez završne dorade. Bio je publicist više nego književnik, agitator više nego umjetnik ali je uza sve životne nedače i u poeziji, a poslije u romanu i drami, ostavio vrlo zamjetan trag. Bio je neko vrijeme blizak s Miroslavom Krležom i zajedno s njime pokrenuo je 1919. lenjinizmom inspirirani časopis Plamen. Poput Krleže i on je bio komunist pravaških uvjerenja samo što je bio neoprezniji i izloženiji policiji. Pisao je o mnogim modernim temama i to vrlo upučeno, bio je dobar poznavalac psihologije i sociologije. O Rusiji je pisao s oduševljenjem ali informativno, ubojstvo Stjepana Radiča razumio je dublje nego neki uspaljeni desničari. Cesarec je bio lijevi izdanak Starčevičevih pravaša i nije slučajno što je jedno od najvažnijih
- 348 -
njegovih književnih djela bilo posvěceno ljudskoj tragediji Eugena Kvaternika, pravaškog čelnika koji je 1871. povjerovao isto što je vjerovao i Cesarec, da se zlo jednog društva mora otkloniti zlom, to jest oružanom akcijom. Po tomu i on nije bio dobar krščanin ali je bio častan u svojemu književnom radu te zbog toga cijenjen i u gradanskom društvu. Prvo važnije Cesarčevo književno djelo su Stihovi. Tu vrlo osobnú zbirku poezije objavio je 1919. ukoričivši u njoj jedan od najagresivnijih lirskih kontrasta onoga doba. U lirici Cesarec je zagovornik estetike ružnog, u svákom stihu ironizirao je metafore jer je u njega njihovu funkciju preuzeo smisao. U Stihovima Cesarec materijal nije opteretio ni političkim ni ideološkim pretpostavkama nego svjesno stvára disharmoniju, deklamira tu titanskom ekspresijom, pokazuje se usamljen i uzvišen a sve da bi se oslobodio straha i tjeskobe. Njegova poezija nije imala dubinu Simičeve, ali je poputuje riječima poželjela iskazati duševna stanja, te praznini svijeta otvoriti puninu piščeve ali i čitateljeve unutrašnjosti. Bio je Cesarec bučan pjesnik, patetičan i svjesno uzvišen. Stvorio je niz vrlo neobičnih pjesama medu kojima se izdvajaju Crna mačka u búri, Vatromet olujne igranke, Démoni prelaza i praznine i Covjek što puze na trgu. Cesarec je autor několiko romana medu kojima se vrijednošču i obuhvatnošču ističu dva. Prvi je politički roman Careva kraljevina objavljen 1925. i kojemu se radnja zbiva u samo jednom danu, u zagrebačkom zatvoru. Izraden je metodom retrospekcije koja piscu pomaže da osvijetli glavne likove i da ih stavi u čvršče odnose. Protagonisti su kriminalac Rasula, dr. Pajzl takoder kriminalac ali i političar, njegova žrtva Mutavac i, konačno, nesvršeni učenik Jurišič, sudionik u atentátu na komesara Cuvaja, lik koji je najbliži piščevim idejama i iskustvima. Premda politički aktuálna i premda se u njoj mogu prepoznati neka stvarna lica, ta Cesaračeva próza ima snažnu simboličnost. Ustajale slike ljudske bijede, opisi makinacija s pogrebnom zadrugom i pokapanje unaprijed odredenih mrtvaca, denuncijacije i opča kriza etike přikázáni su u Carevoj kraljevini kao da su apstraktne ljudske mane poredane na sceni nekog moraliteta, u vrlo uskom prostom, statičnom i tmumom, groznom zatvoru koji je simbol čitave Hrvatske. Careva kraljevina vrlo je složena romaneskna struktura, knjiga u kojoj je jedno doba zapanjeno što je ugledalo svoje dno. Još je bolji drugi Cersarčev roman Zlatni mladič i njegove žrtve koji se takoder bavi dnom socijalnoga hrvatskog života, a koji je objavljen 1928. U tom obiteljskom romanu pripovijedaju se okolnosti koje su oko oporuke okupile rodbinu pokojnog Jaková Smuda, gostioničara i trgovca iz hrvatske zabiti. Smud je bio klarinetist, oženio se Rezikom zbog novca a ona je bila ljubavnica nekoga zagrebačkog kanonika i osim izvanbračne Lucije, koju je donijela u brak, rodila još još troje Smudeve djece. Na samom početku romana nepozvan na obiteljski dogo vor o oporuci stiže zlatni mladič Pankrác, muž Lucijin. Dolazak toga malogradanskog hrvatskog Mefista rastače svijet romana kao smrdljiv leš. Nema u Zlatnom mladicu i njegovim žrtvama pozitivnih likova, malo je i nade za bilo koga koji stúpi u svijet Smudevih, svijet koji pisac vivisecira naturalistickom tehnikom. I naratološki i jezično to je najbolje Cesarčevo djelo u kojemu se vide neprobavljeni utjecaji lektire, poneka doslovná posudba iz Dostojevskog. Riječ je o jednoj od najrazornijih narativnih
-349 -
kritika jugoslavenskog režima, potvrda da u njemu sve vrvi od korpucionaša i zbirova, daje ono isto tako moralno razjedeno kao netom propalo Austrijsko carstvo. Cesarec je napisao još mnogo proznih tekstova od kojih mu je najbolja Tonkina jediná Ijubav iz 1931. u kojoj sažeto pripovijeda priču o gluhonijemoj djevojci. Cesarec je opisivač malogradanštine. Njegovu publicistickom nervu nisu bile strane smione biblijske paralele, obnova arhetipova i njihova provjera uz pomoč modernog materijala. Takav jedan pokus autor je ostvario u zanimljivoj biblijskoj priči Smijeh Jude Iškariota. Za kazalište je August Cesarec pisao več na početku karijere ali su mu ti prvi pokúšaj i scenski statični i goto vo neizvodivi. Sasvim je drukčije s njegovom velikom dramskom freskom Sin domovine kojom je 1940., pred samu smrt, i književno i scenski uskrsnuo. Za svoju drámu o Eugenu Kvaterniku koja je bila svojevrsni zreálni odraz ideja Nehajevljeve monografije Rakovica, izabrao je Cesarec politički idealan trenutak. On, koji je u eseju Vidovdan slepih miševa medu prvima prokazao kult novoga jugoslavjanstva, on čiji je komunizam bio zadrt ali ne i anacionalan, imao je 1940. kredit da stvorí jednu od najdomoljubnijih hrvatskih drama. Sin domovine više je ilustracija ideje nego stvarna drama ali je to tekst pisan čitko, tekst ejelovit, iz koj ega ništa ne odlazi izvan pozornice da bude neviděno i neodslušano. Lineárna kompozicija te drame sva je otvorená gledatelju, i to je jedan od najaluzivnijih tekstova prijeratne književnosti. Cesarčev Kvaternik emigrant je koji sa scéne govori modernim emigrantima, onima koji su se vrátili ili če se uskoro vratiti u Hrvatsku da njome zavladaju. Cesarec če uskoro svoj hod po mukama završiti na stratištu, bez suda i bez pravde. Zato se kao opomena i predosječaj čita posljednji prizor njegova Sina domovine u kojemu gradski stražar ude u sredinu scéne, zasuče brk, zabaci ruke iza leda, isprsi se fiksirajuči strogim pogledom publiku. U hrvatski je teatar tako več kucao Bertold Brecht ali i smrt nekih aktéra te nove dramske književnosti. August Cesarec bio je još jedna od žrtava ratnog meteža, još jedan progonjeni čovjek koji je izabrao izravnu riječ da izrekne svoje lijeve političke stavové, ali koji je stvorio i vrlo složeno književno djelo u kojemu dominiraju dva vrlo vrijedna politicko-socijalna romana, Careva kraljevina i Zlatni mladič i njegove žrtve, zatim desetak snažnih avangardističkih lirskih ispada iz ranije piščeve faze i, konačno, njegova testamentarna scenska uspješnica Sin domovine koja je zaokružila književni put toga, izvornom pravaštvu vrlo bliskog, komunista.
Logori, strijeljanja i deportacije nisu u fašizmu bile namijenjene samo komunistima, inovjercima i semitima. Totalitarizmi su progonili svakoga koji je mislio liberalno i koji je smatrao da se društvo mora razvijati uz pomoč mehanizama zapadne demokracije. Autora najbolje memoarske knjige o hrvatskoj verziji fašizma, pjesnika i romanopisca Iliju Jakovljeviča, zatvárali su svi režimi. Najprije su ga zbog aktivnog podržavanja Hrvatske seljačke stránke utamničili u Karadordevičevim kazamatima prve Jugoslavije. Paveličevi ustaše zatočili su ga u Staroj Gradiški zbog liberalnih i gradanskih ideja, a zbog istih ideja taj partizán i antifašistički borac stradao je u komunističkoj tamnici gdje su okrutno politicko ubojstvo toga časnog čovjeka i izvrsnog pjesnika 1948. proglasili samoubojstvom. U trenutku smrti Jakovljevičevu opusu nedostajale su dvije naj-
- 350 -
važnije komponente. Tek je, naime, osamdesetih godina otkrivena njegova zbirka pjesamaLirika nevremena iz 1945., a memoarska piščeva knjiga Konclogor na Savi koju je dovršio 1944. pred odlazak u partizane, objavljenaje tek 1999. Roden stotinu godina prije u Mostaru, Jakovljevič se školovao u Sarajevu i Zagrebu gdje je obavljao odvjetnički posao. Sudjelovao je u mnogobrojnim proslavljenim procesima onoga doba, a na glasu je bio kao spretan organizátor pa su ga kolege pred sam Drugi svjetski rat zbog tih kvaliteta izabrale za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Znamenit je prijeratni književni izlet hrvatskih pisaca u Sloveniju što ga je Jakovljevič vodio i na kojemu su sudjelovali Ujevič i Názor. Bio je zagovomik Hrvatske seljačke stránke, urednik njezinih glasila, liberalan i demokratski političar koji je imao snažan kritički otklon i od katoličkog nacionalizma i kraljevskog režima, a i od dinarske ustaške varijante fašizma i boljševičko-staljinističke varijante komunizma. U Staroj Gradiški, gdje su nastale njegova Lirika nevremena i knjiga Konclogor na Savi, bio je Jakovljevič zatočen od listopada 1941. Sudbinom svojih književnih djela sam nije upravljao. Závist i strah da mu se spomene ime i da mu se čitaju stihovi i prozne stranice stvorila je u vezi s Jakovljevičem jednu od najneugodnijih epizoda suvremene hrvatske književnosti. Iliju Jakovljeviča svi su imali na savjesti pa se njegov svjesni zaborav ne može pripisati samo jednoj ideology i. Bio je žrtva čitave zajednica koja nije znala što bi s njegovim kristalnim životopisom. Jakovljeviča, koji je zajedno s Ivanom Goranom Kovačičem, najvažniji pjesnik antifašističkog otpora, nisu čak ni spominjali. Inače, porazna je Jakovljeviča lirska i prozna dijagnoza društva u kojemu je živio. Sve mu se učinilo opsjenom, ideja narodnog jedinstva raskomadana, ideja domovine upljuvana, ideja Crkve dezavuirana, sve mu se činilo opljačkanim i rasprodanim. Bio je žrtva političkih misionára, ljudi koji navodno imaju mesijanske zadače a oko sebe vidio je samo koljače i ubojice iz hrvatskog Liliputa. Bio je pisac racionalističkog uma koji je bolje od večine svojih sunarodnjaka prepoznao naličje totalitarizama. Roden u Hercegovini, još je za rata, usred pokolja, bio sposoban sasvim racionálno shvačati jedinstvenost južnoslavenskog prostora i potrebu suživota tamošnjih ljudi bez obzira na različite vjere. Jakovljevič je poludjeloj Hrvatskoj u Staroj Gradiški sačuvao obraz. Cuvao joj ga je i kad su ga cinični komunisti otjerali u preranu smrt 1948. i proglasili samoubojicom. Bio je zapisničar grobljanskoga ratnoga krajolika kojemu nije posvetio samo objektivně opise nego i dirljive i intimističke stihove. Premda u svim tim pjesmama i njihovim jednostavnim slikama i riječima Jakovljevič osuduje zlo, u njima nije pisac plakatskih ideja, niti igdje grmi protiv tirana. On je najbolji u Lirici nevremena kad Boga moli ispod glasa, kad traži blagoslov i u patnji i u snima, i kad moli Boga "za to da prodem cestom neznán svima". Jakovljevič je pjesnik ponosa u patnji, pisac stoičkih stihova kojima nema premca u onodobnoj Hrvatskoj, a malo mu je ravnih u europskoj lirici antifašističkog otpora. Ima nešto starinsko u Jako vij e vice vim stihovima iz Lirike nevremena, nešto što njihovu izoliranost još više podcrtava. Takav je pjesnik i u svoj oj prijeratnoj zbirci Otrov uspomena koju je objavio 1940. i u kojoj je gorkim izričajem naslutio rat i propast čovječnosti, rimovao sumnju i otpjevao je elegijskim tonovima. Jakovljevič je več od mladosti objavljivao pripovijet-
-351 -
ke u kojima su dominirala sječanja na hercegovačko djetinjstvo, a u romanu Na raskrsnici 1925. opisuje ljubavnu vezu emocionalno navodno neskladnog para, neke telefonistice i moralizacijama sklonog novinára Pristojkoviča. Najuspješnija Jakovljevičeva umjetnická próza je roman U mraku koji je objavljen 1945. i u kojemu se vrlo koncentrirano pričaju izvanjske okolnosti mostarskoga ljubavnog vrtuljka u kojemu se kučni učitelj, gimnazijalac Zelič, ne zna odlučiti izmedu seksualnosti májke i duhovnosti njezine naivne kčeri. U mraku je korektan društveni roman objavljen, nažalost, u nedruštveno vrijeme koje nije htjelo primijetiti ni piščevu Liriku nevremena ni njegov Konclogor na Savi, knjige po kojima je Jakovljevič jedan od najuvjerljivijih književnih svjedoka Drugoga svjetskogarata.
Jakovljevičev politički istomišljenik pripovjedač Slávko Kolár postigao je zbirkama Mz smo za pravicu iz 1933. i Ili j e smo - ili nismo 1936. znatan uspjeh. U javnosti su te knjige doživljene kao književna senzacija i shvačene su kao idealan literami iskaz seljačkoga i pučkog pokreta koji je osobito nakon atentata na kralj a Aleksandra i ukidanja diktatuře koncem tridesetih godina, posebno u Hrvatskoj, iznimno ojačao. Konsenzus beogradskog dvora i najjače hrvatske nacionálne snage, Mačekove Hrvatske seljačke stránke u doba kad su se mnogo čitale Kolárove najbolje pripovijetke, bio je sve vidljiviji. Posjet regenta Pavla Zagrebu i srdačan doček tog umjerenoga srpskog političara pojačao je hrvatske zahtjeve za što večom autonomijom. Sporazum Mačeka sa srpskim političarima probudio je tada val nacionalnog ponosa u Hrvatskoj, gdje je desna varijanta pravaštva bila u početku potpuno zasjenjena. Kolárova próza u svoje središte postavila je najvažniji slogan Mačekove politike novoga smjera, njegov zahtjev za pravicom i kompromisom. Kolár, roden kraj Garešnice 1891., maturirao je na slavnoj zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji ali je odustao od svečeničkog zanimanja i studirao najprije pravo a onda gospodarstvo u Križevcima. Poput drugih članova Radičeva, a poslije Mačekova HSS-a, i on je doživljavao svakovrsna šikaniranja pod diktaturom u prvoj Jugoslaviji. Kad je 1939. uspostavljena Banovina, Slávko Kolár je zbog svoje bliskosti Mačekovoj politici društveno napredovao pa je postao vladinim predstojnikom za seljačko gospodarstvo. U prolječe 1941., nakon proglašenja Nezávisné Državě Hrvatske, energično je odbio Paveličevu ponudu da postane ministrom, povukao se u Božjakovinu gdje je bio direktor gospodarstva, odakle je 1944., kad i njegov politički sumišljenik Ilija Jakovljevič, prešao na Slobodan teritorij k partizanima. Nakon završetka rata postao je profesionálni književnik i svoj britki i jetki jezik dobro je iskoristio u literarno kvalitetnoj kritici malogradanštine ali i u nešto prigušenijim i u ono doba društveno nepodobnim polemikama protiv nove klase pogospodenih komunista. Nešto mu je manje uspjela knjiga Natrag u naftalin u kojoj odmah po završetku rata ismijava preostatke austrougarskog mentaliteta u purgerskom Zagrebu, ali je zato visoku provokativnost sačuvala feljtonistički zamišljena dulja pripovijetka Glavno da je kapa na glavi, objavljena 1956. Ta priča o književniku koji se zove Božidar Palác, pjesniku oblaka i žalosnih vrba, o kukavici i služniku svih neprijatelja, na vidjelo iznosi svu patologiju provincijske književnosti i njezinih aktéra. Kolár je u toj pri-
- 352 -
povijetki ispisao razornu kritiku navodne uzvišenosti pjesničkoga posla, kritiku onih koji za novae i cast prodajů slinavu tugu a zapravo su sramota hrvatskog razuma. Kolárova próza o pjesniku Palcu osuda je onih koji su zanosne stranice hrvatske književne baštine sveli na svoj prosječni ukus i izvitopereni um i koji su duh jedne nacije sveli na svoje sasušeno spomeničarenje, na sentimentalizam i lirsko nadničarenje kojima je, kako veli Kolár, najvažnije da im je kapa na glavi. Kolárova knjiga o pjesniku Palcu važan je prilog prijeporima hrvatske kultúre a zapravo piščev odgovor onima koji su ga u doba komunističkog totalitarizma ponižavali. Kolár je bio nekomunist i nije pristajao na šutnju pa je zato bio žrtvom političkog sukoba za vrijeme dok je predsjedavao Društvom hrvatskih književnika i kad je, nakon sukoba s Miroslavom Krležom, dao 1951. ostavku pa su ga poslije čak i brisali s popisa članova u Društvu hrvatskih književnika. U književnosti Kolár se pojavio humorističnim tekstovima još kao mladič, pri čemu je bio sasvim dobar dak srpskih humorista kakvi su Nušič i Sremac o kojima je hrvatsku javnost detaljno izvještavao još Matoš, žaleči što u Zagrebu nitko ne piše zdravu satirickú i humoristickú prózu. Kolár je svoje prve pripovijetke skupio u knjizi Nasmijane pripovijesti koja je objavljena 1917. i u kojoj, u usporedbi s tadašnjim starnem u domačoj literaturi, ima zamjerno mnogo groteske, ironije i karikatúre. Svoju književnu zrelost Kolár je obilježio spomenutím knjigama pripovijedaka iz tridesetih godina. U prvoj Ili jesmo - ili nismo u središtu se nalaze motivi etičkog a nerijetko i političkoga kompromisa, dok je priče iz zbirke Mi smo za pravicu pisac smjestio u seoski svijet Bikovskog Vrhá i Velikog Gnijezda, dovodeči osječajne i ranjive stanovnike tamošnje u konflikt s matičnim kolektivom. Središnji tekstovi u toj zbirci priče su Svoga tela gospodar i Breza koje su Kolaru donijele velikú književnu slávu. Ona prva postala je u režiji Fedora Hanžekoviča 1957. prvi veliki uspjeh domačeg filma, a film Breza Ante Babaje iz 1967., smatra se najboljim hrvatskim filmom uopče. Obje priče tretiraju problematiku braka u seoskom svijetu i bave se biološkom i ekonomskom različitošču partnera i tragičnim položajem slabijeg od njih. Obje priče go vore o tragičnim seoskim ženama i svoju naraciju započinju iz samog središta dogadanja, da bi tek zatim uslijedilo uzbudljivo nizanje dogadaja koji su do veli do tih krajnjih situacija. Na koncu priča rasplela bi se radnja na način tužan ali čitatelju prihvatljiv jer zajedno s piscem i likovima, svijet koji se načas poremetio, vratio bi pisac u prijašnji kompromisni sklad. U Brezi nježna Janica mora umrijeti jer je rodila žensko boležljivo dijete, jer je muž ne voli i jer je jedino što od nje sredina očekuje, njezina smrt. Kolár je pisac elegijskih tonová pa tu priču završava intímnom dramom Janičina muža i sasvim simboličnom brezom koja je zapravo Janičin duh i koji se udovcu u noči ukazuje kad se pijan vrača kuči. Kolár je pisac puntarskog duha, zagovornik pravednog prkosa. Njegovi likovi ne jednom razmišljaju o pravici, bune se i glasno ali i potiho protiv kolektíva kad šmátrajú da ih on lišava nekog od njihovih pravá. Kolár je u kritike svojega vremena bio na glasu zbog humorizma ali njemu nije do nasmijavanja čitatelja. Humorizam Kolárov zapravo je panónska varijanta mediteranskog posmijeha, racionalnog razotkrivanja mana i bizarnosti koje se nikad ne doživljavaju kao da su nedostatci nego se čitatelju prikazujú kao razlozi za
- 353 -
sažaljenje i dublje razumijevanje. Kolár je pripovjedač žalosnog osmijeha i nek hrvatskim kontinentalcima vrlo bliske, mudre pomirenosti. Dok govori o selu i s< ljacima, potpuno izbjegava folkloristickú firazu, nema u mega onog u rustikálne književnosti čestoga naturalističkog regionalizma, ukočenosti i fingirane mitsk težine. Kolár je svoj pripovjedački svijet olakšao za mitologiju. Nije se udruživa u književne i likovne skupině, on s grupom ljevičara okupljenih pod barjakor "Zemlje" nije imao dodira ali je tom pokretu stilski vrlo blizak. I on je kao i "zem ljaši" odbijao svaki romantizam seljačke tematike i svako akademsko njezino se ciranje. Slávko Kolár, jedan od boljih pripovjedača svojega vremena, napisao j< několiko nježnih i ponešto grotesknih priča, napisao je prozne stranice koje su i isti čas i smiješne i ozbiljne, poučné i elegične. Bio je najbolji pisac meduratne rus tikalne próze, onaj koji se nije dao zavěsti iracionalnim mitovima krvi i tla ili po litički naručenom jednodnevnom upotrebom folkloristike. Odredio je vrijednosni vrh tadašnje realistické próze koja je prirodom novih političkih orijentacija bila posvěcena uglavnom seoskim temama. Kolárov prozni talent drugima je uzaludno pokazivao njihova vlastita ograničenja.
Ruralističko krilo u meduratnoj hrvatskoj književnosti tridesetih je godina čak postalo i dominantno, ne samo u prozi gdje je pojava Benešičeva kongenijalnoga prijevoda Revmontovih Seljaka ostavila veliki doj am i na pisce a i na čitatelje, nego su i u poeziji nastajala djela u koj ima su autori prigušivali sve individualno, izbjegavali suvišne riječi i sve više bili glasogovornici socijalnih i rustikalnih tendencija. U novoj rustikálnosti začetí su prvi pjesnički tekstovi Dragutina Tadijanoviča koji je več od prve zbirke sažeo svoj izraz na najmanji broj riječi i književnih senzacija, koji je dublje od drugih izrazio osječaj iskorijenjenosti što su je u gradovima osječali njihovi novi stanovnici. Tadijanovič je tu svoju operaciju s jednostavnim jezikom i njegovom minimalizacijom proveo voděn prethodnim iskustvima Antuna Branka Simiča sa slobodnim stihom. Nastajala je i drugdje tridesetih godina poezija nove stvarnosti ali i obnovljenog romantizma, poezija koja je bila najbliža lirskim iskustvima Sergej a Jesenjina u ruskom jeziku, lirika koja je dječjim slikovnim okom pregledala ostatak svijeta koji joj nije bio zavičaj, poezija koja je izgubljenom zavičaju pridodala dimenziju nove i do tada neugledane svjetskosti. Dragutin Tadijanovič rodio se u Rastušju 1905. i tom je slavonskom selu pomogao da postane jednim od najslavnijih hrvatskih književnih toponima. Malom je broju pjesnika uspjelo da poput Tadijanoviča ono što je zemno i prolazno s toliko malo retoričkih sredstava přetvore u eterično i vječno. U slobodnom stihu postigao je gotovo potpunu podudarnost s vlastitim lirskim stanjima i vlastitim glasom. Tadijanovičev jezik pročiščen je i eliptičan, temelji se na sječanju i bilježenju sječanja, na izvornoj, lepršavoj naivnosti slika, na ritmu koji je preuzet iz svakidašnjega govora. U svojim najboljim pjesmama poznaje Tadijanovič neko čudesno uzbudenje rastuškoga, u grad izmještenog dječaka, ekstatičnog pjesnika koji se čitavog života veselilo što i on u velikom gradu ima prilike sudjelovati u čaroliji jezika i što taj težak alkemijski proces, tu čaroliju jezika i njegove simbolike, uspijeva izvoditi s lakočom. Tadijanovičeva pjesnička avantura křeče od realija, od susreta sa stva-
- 354 -
rima i riječima koje su s njima sljubljene, rječima koje pjesnik osječa kao da su stvari same po sebi. Ovaj pisac mikrostvarnosti stvorio je neke od najljepših hrvatskih pjesama o prolaznosti, a njegova opsesioniranost vremenom uzvratila mu je energično. Najdugovječniji je hrvatski književnik, pisac koji je i u dubokoj starosti doživljavao kreativně poticaje. Dragutin Tadijanovič je pjesme počeo pisati več dvadesetih godina dvadesetoga stolječa, kao dječak, ali je prve i najuspješnije objavio sredinom tridesetih godina kada je osjetio da i on može sudjelovati na blagdanu tadašnje lirske žetve. Pučku školu koju je ovjekovječio svojim prelijepim minijaturama o učiteljima i učiteljicama, o školskim drugovima i prvim ljubavima, pohadao je u Podvinju. Maturirao je u Brodu, a nakon kračeg studija šumarstva prešao je na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je studirao razmjerno dugo, izdržavajuči se književnim, uredničkim i korektorskim nadničarenjem. Tadijanovič je dugo i sporo učio ali je več u mladosti slovio kao jedan od najinformiranijih književnih stručnjaka u Hrvatskoj. Za takav glas ovom znalců i najmanjih književnih podataka nisu trebale ni katedre ni privatno bogatstvo, ni političke opcije ni mocni zaštitnici. Cijenjen je bio ne samo kao antologičar i pjesnik, ne samo zato što je prema kolegama bio odmjeren i pravdoljubiv sudac, nego je bio cijenjen kao izvrstan urednik i pouzdani sljedbenik književnog pozitivizma. Bio je zaposlen u mnogim izdavačkim poduzečima i njegovoj se vidovitosti ima zahvaliti pojava vrhunski priredenih djela hrvatskih književnih klasika, izdanja koja su počela izlaziti nakon Drugoga svjetskog rata. Tadijanovič je kao več ugledan pjesnik, kao jedan od najpopularnijih hrvatskih pjesnika, početkom pedesetih godina postao direktorom Akademijina Instituta za književnost te je u zgradi ilirskoga Narodnog doma na zagrebačkom Gornjem gradu uspio tijekom dva desetlječa pokrenuti rad, a onda osigurati tiskanje kritički pripremljenih sabranih djela najznačajnijih hrvatskih pisaca. Njegov doprinos nastanku sabranih djela Kranjcevičevih i Matoševih, Vidričevih i Nazorovih, Kovačičevih i Cesarčevih golem je, kao što su mu neprolazne zasluge u spašavanju niza književničkih ostavština. Osječaj za realiju na temelju koje je izradio svoj pjesnički svijet on je s dozom veliké samoprijegornosti usadio u svijet književne znanosti. Tadijanovič je medu pokretačima epohalne kolekcije Pet stolječa hrvatske književnosti i tu je bio jedan od najagilnijih pa je sam u svojim priredivačkim pothvatima učinio onoliko koliko nisu čitavi znanstveni zavodi. Pomogao je pjesnik iz Rastušja da se čitanje i proučavanje književnosti temelji na najpouzdanijim tekstovima, da bude provideno objektivnim i istinitim podacima. Tadijanovič je objavio tridesetak pjesničkih knjiga, tiskao je i pregršt vrlo dobro napisanih autobiografskih i uopče memoarskih zapisa. Prvo razdoblje piščeve poetike obilježeno je nástupom u skupnoj Lirici 1931., a onda u zasebnim i proslavljenim knjigama Šunce nad oranicama, Pepeo djetinjstva, Dani djetinjstva i Tuga zemlje koje su u razmacima izlazile izmedu 1933. i 1942. Tada je nastúpila pjesnikova stánka koja je prekinuta nakon više od jednog desetlječa Intimnom izložbom crteža iz Raba, a nastavljena sve do vrlo važne zbirke Kruh svagdanji koja je bila objavljena 1986. i koja nije posljednji proplamsaj piščeva talenta ali jest njegov posljednji veliki lirski korpus. O zavičaju, svojoj majci i Rastušju napisao je Tadijanovič dirljivu sku-
- 355 -
pinu pjesama u kojoj se izdavajaju Jutarnja zvijezdapozlacen orah i Dugo u noc, u zimsku bijelu noc. O djetinjstvu i školskim danima najbolja mu je pjesma Da sam ja učiteljica. U pjesmama Grlice, Visoka zuta žita i Nad vinogradom šunce i oblaci mladi je Tadijanovič napisao neke od najboljih opisa prirode u svojemu pjesničkom narastajú. Ima u njegovu opusu i nježnih ljubavnih pjesama, snenih i prepunih neke neobične patnje, pjesama o nekim mislima uzaludnim kakve su u pjesmi Žene pod orahom. U tom prvom razdoblju stvorio je pjesnik i niz pjesama o društvu, o nesporazumima izmedu sela i grada, o nesklapnosti njihovih mentaliteta. Dirljiva mu je pjesma Balada o zaklanim ovcama, a duboko istinita Bacám srce pod tuda stopala. Sve ove pjesme bave se prolaznošču, pisac je u njima nemočan da svoj fotografski pjesnički svijet zádrži. Taj svijet mu izmiče i usred stihova uTadijanoviča žive se stvari umrtve, postanú zaledene u svojemu bolnom nepostojanju, postaju sječanje. Sukus Tadijanovičeve rane poezije nalazi se u nj ego voj antologijskoj Večeri nad gradom koja je 1936. zapisana u Firenci, ponad grada, na trgu koji nosi Michelangelovo ime i na kojemu se pjesnik najprije obrača vlastitom srcu govoreči mu "Sto te spútava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina", a onda se sječa, iznad Ama, svoje májke i sestre, kuče u Rastušju, pita se "da li ste spremile ljetinu" pa se onda u dojmljivoj završnici obratio samom velikom renesansnom umj etniku:
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja Raskidane misii redam nevjesto u tihe rečenice. Vi možda več znáte, da sam ja pjesnik iz Hrvatske Koji ne može da vjeruje da su vaše ruke Mrtvé. Mrtvé ruke.
Mislim na moje polje koje su neznané Ruke požnjele; spavaj, srce moje, I ne slušaj muziku u gostionicama; I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom Sa svjetlima. Ruka če sigurno Ugasiti svjetiljke. Spavaj. Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti. Ipepeo. Spavaj.
Tadijanovič uvijek u poeziji piše o nestanku stvari, o propasti ljudskih egzistencija. Tu činjenicu prima s bolom ali je tajná njegove ljupke poezije što u svakoj pojedinačnoj pjesmi uspijeva ostvariti ravnotežu te uznemirenosti i svijeta samoga. U mladog Tadijanoviča postojala je bezgranična vjera u podudamost, sljubljenost svijeta i govora. Ta vjera temeljnim je razlogom njegovih visokih lirskih dosega. Kada je sredinom pedesetih godina prekinuo višegodišnju pjesničku šutnju, Tadijanovič nije zaboravio dosegnuto. Ponovno se u središtu njegove lirike našlo suprotstavljanje ruralnoga i urbanog, europskoga i zavičajnog, ponovno se on tu muči s prošlošču i sentimentalnim stanjima. U poslijeratnom razdoblju Tadijanovičeva je poezija poprimila nove i egzistencijalističke tonove, pjesnik koji u mladosti nije postavljao pitanja nego je svijet fotografirao, sada se više pita o stvari-
- 356 -
ma nego što ih samo preslikava. Zavičaj je u tim poznim pjesama posvema nestvaran, idiličan i totalno nedohvatljiv. U tom vremenu bila je porušena kuča u kojoj se pjesnik rodio. Tadijanovič svoju pjesničku šutnju prekida programatskom Elegijom o pjesniku koji nije dugo pjevao, zatim počinje pisati rezignirane, ponekad ironične stihove, ulazi u poseban odnos sa stvarnošču i još jednom pokazuje da poeziju zna praviti od stvari samih i da one u njegovim rečenicama postaju neodvojene od riječi koje im taj pjesnik odlúči priljubiti. U poslijeratnom razdoblju nastale su takoder i neke od antologijskih Tadijanovičevih pjesama. Osobito je lijepo u Dubrovniku napisano mistično Veličanstvo mora, svojevrsna pohvala renesansnom slikaru Nikoli Božidareviču, posebno su uspjeli samoironični ali duboki stihovi o svetom Ožboltu i visokom drvu s krošnjom u nebesima, zatim pjesma Prsten u čijoj kružnici kao daje sačuvanatvorbenajezgra te lirike, arhetipska povratnost prsteňa, neprekinutost njegova trajanja i njegova sraštenost s pjesnikovom rukom. Dragutin Tadijanovič stvorio je jedan od osobenijih hrvatskih lirskih opusa dvadesetoga stolječa. Briljantno se koristeči sporím ritmom govora, nasljedujuči postupke národne poezije, služeči se lapidranim vokabularom, vrlo pažljivo i škrto koristeči se pridjevima, ispisao je stihove koji posjeduju biblijsku gnomičnost ali i uzvišenost, osječaj za reálnost ali i sveprisutnost mističnih značenja u malim stvarima. Rečeno je s pravom da je poput antičkoga kralja Mide on u poeziju pretvarao sve čega bi se dotakao. I to je sva istina o ovom pjesniku i samo joj treba dodati pohvalu pjesnikovu vrlo odmjerenom odnosu prema zovu svakidašnjice. Nije Tadijanovič nikada slušao narudžbe vremena, slušao je samo glas vlastitoga srca i zbog toga je stekao neprolazne zasluge u afirmaciji književnosti i njezine časne društvene izdvojenosti.
Još je jedan značajni pjesnik usred vremena u kojemu je pjesništvo bilo oslobodeno načela stare rétorike, uspio afirmirati autentična sredstva književnoga romantizma. Bio je to Požežanin Dobriša Cesarič koji je več dvadesetih godina, dok je Tadijanovič još uvijek pisao za ladicu, počeo objavljivati svoje iznimne i pohvalno ocijenjene stihove. Desetině glazbenih arija potaknute su Cesaričevim stihovima koji su, za razliku od neponovljive Tadijanovičeve izvornosti, stvorili zaseban svijet urbane afektiranosti. Dobriša Cesarič bio je romantičar gradskih veduta, pisac znatnoga socijalnog náboja koji nije htio govoriti glasom angažiranog pisca ali koji nije htio prihvatiti da je u njegovu vremenu onim najbjednijim i najponiženijim ljudima dokinuta uzvišenost jezika i romantičnost duše. Roden 1902., radio je ponajviše kao korektor i urednik, a za potrebe svojih i tudih edicija kongenijalno je prevodio poeziju Puškina, Goethea, Heinea, Rilkea i Jesenjina. Njegov lirski opus malen je i sastoji se od tek nešto više od stotinjak pjesama i od několiko desetaka koje su tiskané postumno. Próze mu nisu relevantne i uglavnom su biografskog i didaktičkoga karaktera. Svoju prvu pjesmu objavio je kad mu je bilo samo četrnaest godina, a poslije se javljao pjesmama u Krležinoj Književnoj republici, zatim u Savremeniku, Hrvatskom kolu i Hrvatskoj reviji. Klasičnost njegove prve samostalne zbirke Lirika iz 1931. uočio je dosta strogi Akademijin žiri koji mu je dodijelio nagradu i odmah ga uveo u red poetskih besmrtnika. Pri izradi novih zbirki trudio se pjes-
- 357 -
nik da mu u novi stihovi budu samo manji dio teksture, a da ostatak bude sastavljen od starijih i več otprije poznatih pjesama. Cesaričev opus zato i nije ustrojen u zasebnim zbirkama več posjeduje neobičnu unutrašnju cjelovitost. On je sav jedna jediná zbirka. Teško ga je razdijeliti na sastavnice jer kao da je isklesan od jednog te istog komada mrámora. U svojemu majušnom lirskom opusu govorio je vrlo osobnim glasom ali u svim tim pjesmama on nikad nije pjevao o sebi. U njegovim stihovima nema znatnijih tragova unutrašnjeg razvitka ili jačih mijena, jer oni ni na koji nisu način povezani s pjesnikovom biografijom. Dok je Tadijanovič pod svaku pjesmu koju je ikad napisao upisivao točan dan i mjesto na kojemu je nastala, Cesaričeva je lirika apstraktna, odterečena od stvarnosti. Ona je sve svoje misaone i formálne koordinátě dobila več od prvih objavljenih stihova. Podijeljena je u cikluse od kojih su najpoznatiji Vidici srca, zatim Obasjani trenuci, Dávno i nedávno, Prolječe koje nije moje, Večernji koraci... koji se svi ulančavaju i povezuju u jednu te istu lirsku smjesu. Bio je Dobriša Cesarič pjesnik jednostavnoga vokabulara i jednostavnih misii, pisac koji je čitatelja iznenadivao poznatim. Opsesivno je upotrebljavao izričaje svakidašnjice, ali ih je rabio kao da su mu isključivo materijal, a zatim ih je po zvuku i slikovitosti rasporedivao, bolje rečeno osvjetljavao u svojim čvrstim i čitkim rečenicama, zadržavajuči pritom prirodni retorički red riječima, stvárajúci usporedbe koje nisu imale ništa začudno u sebi. Ali Cesaričev lirski registar je samo prividno sužen i minimalistički. On je pjesnik elementarnih pojmová i stanja, pjesnik smrti i jeseni, prolječa i čežnje, on opjevava tugu siromaštva, bijedu onih koji su na socijalnom dnu, njega zanima pjesnikov društveni položaj. Njegova Pjesma mrtvogpjesnika svojevrsni je testament upučen prijatelju, nada da če i nakon smrti postojati u knjizi koja je "dio mene koji spavá". Zanimala ga je sudbina Antuna Gustava Matošapamu je ispjevao dirljivog Trubača sa Seine, slijedio je njegov nauk vezanog stiha samo što u njega nije bilo Matoševe ironičnosti i zaigranosti. Cesarič, premda je bio bio romantik, ostaje najkonciznijim pjesnikom svojega narastaj a, lapidaran i klasičan te s visokim osječajem za simbolične smislove. Njegova pjesma Mrtva luka nastala je kao reakcija na uspavanost i ravnodušnost hrvatskoga javnog života u poslijeratnim godinama, njegov Oblak ili Vočka poslije kiše samo su naoko preslici nekih prirodnih fenoména. To su duboko simbolične pjesme o ljudskom stanju jednako kao što je simbolična i himnična, premda izgovorena ispod glas, pjesma Slap čijih šest stihova kao da sažimaju svu običnu neobičnost svojega autora:
Teče i teče, teče jedan slap;
Sto u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvára, I sjaji i dršče u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati.
- 358 -
Taj književni solipsist napisao je neke od najljepših socijalnih pjesama u hrvatskom jeziku. Njegova Mrtvačnica najbjednijih jeziva je i tmurna pjesma o onima koji su, kao i u životu, sada u smrti još jednom odbačeni. Smrt kad je Cesarič opjeva, nikoga ne izjednačuje, ona samo boli preživjele. U samo prividno pjevnoj, a zapravo beznadnoj Baladi iz predgrada skriva se tako očaj siromaha, onih jadnika što ulaze u svjetlo neke bljedunjave lampe, zatim odu blatnjavim putem da se više nikad ne vrate. Cesarič je bio najbliži pučkim pjesmama kakve su se u njegovo doba pjevale u europskim predgradima. Blizak je romancama i baladama malih gostionica i parková, dvorišta i okučnica. U tim pjesmama, kao i u njegovoj poeziji, izgovarali su pjesnici vrlo banálne rečenice o ljubavi i smrti, samoči i životu, pobudivali su vrlo jednostavna emocionálna stanja slušatelja, podsječajuči ih na minule doživljaje.
Pisao je Cesarič tako daje, uz pomoč njegovih stihova, njegovim običnim sugradanima bilo moguče da se osjete pripravnima za prihvat estetskih doživljaja koje im je nudio. Bila je to socijalna misija pjesnika koji je trivijalnost svakidašnjice detrivijalizirao. On je romancama i baladama što su u moderni svijet ušle iz romantizma i što su se do početka dvadesetoga stolječa potpuno istrošile i banalizirale, vratio uzvišenost i stari sjaj. Ono stoje bilo trivijalno, on je uzvisio. Sav u antitezama, Cesaričev lirski opus jedno je od dubljih ljudskih svjedočanstava u čitavoj hrvatskoj književnosti. Nije oko sebe pjesnik tražio neobičnosti, nije u stihovima govorio o sebi. Prividna je i njihova realistická faktura. Pišuči pjesme, nagovještavao je jedan svima vidljivi ali zato teško dohvatljivi svijet. Nije analizirao ni jezik ni stvari, tek je u sebi pokušao pronalaziti razlog za pjesmu. Našao ga je u heraklitovskoj ideji vračanja istoga, povratka o kojemu tako sabrano pjeva u preciznom i pjevnom Povratku:
... No vrijeme se křeče, no vrijeme se křeče
Ko šunce u krugu,
Inosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I šinut če oči, nači če se ruke,
A srce če dici.
I slijepi za stope bivšega života Njima černo iči.
Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim.
- 359 -
Cesarič je bio izravni lirski nasljednik Vladimira Vidriča i Antuna Gustava Matoša. On sam nasljednika nije mogao imati jer je bio posljednji hrvatski romantičar.
Premda je istarska čakavština uz pomoč Názorové lirske intervencije i prije Prvoga svjetskog rata našla mjesta u samoj književnoj matici, za nju se tek nakon 1938. moglo kazati da je dobila i svojeg izvornog pjesnika. Te godine Matica hrvatska objavila je kultnu knjigu Dragi kamen Mije Mirkoviča, koji se inače potpisivao imenom Mate Balota. Knjiga je medu Istranima stekla status kakav je prije u štokavskim krajevima imao Kačič Miošičev Razgovor ugodni národa slovinskoga. Dragi kamen bio je lirski i socijalni čakavski nadomjestak za Krležine Balade Petrice Kerempuha. Obrativši se dijalektu, socijalno je pjesništvo u meduraču zadobilo novu kvalitetu. U književnost je tako ušao nepatvoreni govor težaka koji više ništa nije imao sa starijim modemističkim i urbanim stilizacijama. Mate Balota rodio se u siromašnoj seljačkoj obitelji u Rakiju 1898. Sam je rano uronio u bijedu istarske egzistencije. Kao dijete postao je momarom na nekom talijanskom trabakulu, rano je upoznao ratne zatvore, rádio je u kamenolomu, bio je miner i orač, radnik na željezničkim prugama, ali je več kao osamnaestogodišnjak počeo objavljivati čakavske stihove. Začudno je kako se usred ratnog pakla i progona, zatvora i lutanja taj mladič brzo snašao te je več s dvadeset i pet godina postao doktor ekonomskih znanosti. Doduše, kao frankfurtski doktorant još je uvijek rádio u Francuskoj kao manuelni radnik, a nije mu bilo teško da za belgijanskog vlasnika bude knjigovodom u Aleksincu. Bio je nemiran duh, putnik po europskim središtima, uvijek u potrazi za novim zaposlenjem. Bio je profesor u Beogradu i Subotici, Osijeku i Bakru. U vrijeme dok mu je Dragi kamen več bio kultna knjiga, u Istri se skrivao pred fašistima. Bio je tada i ribar na Krku ali su ga talijanske vlasti dva puta hapsile, držali su ga u raznim zatvorima dok na kraju nije uspio priječi k partizanima. Od 1946. kada je počeo objavljivati svoju memoarsku prózu, Balota je postao nastavnik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i do kraja života posvetio se svojoj opsesiji, samoga sebe i svoje korijene tražio je u mučeničkom životu protestantskoga zelota Matije Vlačiča. Svoju velikú znanstvenu ali i poetsku monografiju o Vlačiču objavio je 1960., i to tri godine prije smrti, stvorivši tako jednu od najkonzistentnijih hrvatskih interpretacija neke starije književne sudbine. Balota je bio pjesnik domotužja, njegova je lirika plač za izgubljenim zavičajem i djetinjstvom. On nikad ne tuguje u apstraktnim pojmovima. Pjesme iz Dragog kamenci uvijek polaze od stvari i njihova odnosa sa svakidašnjim jezikom i njihovom upotrebom u svakidašnjici. Bilo da opjevava krajolik istarskih gromača ili litica, bilo da slika crvenu zemlju ili kras, brajde i oštarije, bilo da spominje predmete svakidašnjega življenja, Balota ih nikad ne udaljuje od njihova stvarnog značenja. Rečenice u koje ih niže kumulativně su, one su inventári zavičaja, podsječaj na vrijeme dok su riječi još bile stvari. Balota nema problema s izgubljenim riječima, a nestanak stvari nadoknaduje oživljavajuči im zvuk. Mate Balota potpuno je u trendu socijalne poezije svojega doba. On je pjesnik deskripcije a upotreba dijalekta mu je svojevrsni otpor talijanskim vladarima. Ona mu je jezična domovnica. Puntarska Istra u Balotinoj poeziji ne nazire se samo u stvarima
- 360 -
i stanjima koja one stvárajú nego duh te poezije najbolje odzvanja u prastarim ritmovima koji ih naslanjaju na najstariju hrvatsku poeziju. Premda samouk, Balota je bio liričar velikog talenta, dobar kad se veseli a još bolji kad pjeva o Ivi Svetin i dvjema daskama za "ščerinu" mrtvačku škrinju, kad pjeva o onima koji "čilu Božju noc" propláču "za kozon". Nema izravnih poruka u Balotinoj dijalektalnoj poeziji osim pouke da opče istine mogu postojati jedino ako se zarode glasom zavičaja. Ima u najboljim autorovim pjesmama nešto sirovo i naivno, nešto grubo ali u isti tren rafinirano i neponovljivo. Sirové emocije koje Balota nudi proizlaze iz primarnog stanja jezika kojim je pjesnik progovorio, iz jezika vlastitoga djetinjstva. Balotin Dragi kamen važno je mjesto dijalektalne poezije i ono je uz Krležine Balade Petrice Kerempuha sretna vijest predratne zavičajnosti. Mate Balota zapamčen je najviše kao pjesnik, ali on je i autor proznih knjiga. U romanu Tijesna zemlja, opisujúci svijet svojega djetinjstva, nije se znao udaljiti od ograničenja vlastitih likova te je stvorio samo didaktički i naivni traktát o istarskom selu. Ako je u poeziji znao prevladati svoj ne uvijek primjereni racionalizam, u prozama mu to nije uspijevalo. U njima nema baš ništa od ludičnosti koju poznajemo iz Balotine lirike. Nešto su mu uspješnije próze Stará pazinska gimnazija u kojoj opisuje razdoblje svojega školovanja i roman Puna je Pula, ali ta djela nisu na razini autorovih starijih lirskih pokusa. Najbolje prozno Balotino djelo je njegova prva monografija o Matiji Vlačiču, knjižica Flacius koja je tiskaná 1938. i u kojoj pisac s pozicija antifašizma daje izvrstan uvod u istarsko puntarstvo, prikazujúci Matiju Vlačiča više kao borca protiv fašizma nego kao renesansnog humanista. Ta Balotina prva knjiga o Vlačiču ulazi u opči trend tadašnje socijalističke literature koja se zanimala temama iz protestantizma pokazujuči pritom Lutherov, navodno revolucionarni, duh. Ishitrenost te teze postala je s vremenom očitá kad se shvatilo koliko je njemačka verzija luteranizma srodena s nastankom Hitlerova nacisocijalizma. Poslije je Balota svoje teze o Vlačiču donekle korigirao pa je posljednja njegova knjiga takoder posvěcena tom piscu i mučeniku. Pišuči tu velikú monografiju o Matiji Vlačiču, Mijo Mirkovič alias Mate Balota postavio je sebe u raster Vlačičeva života. Oslobodená od suvišnih ideoloških prispodobi, knjiga je glomazni znanstveni esej u kojemu ni sva potrebná aparatura nije mogla spriječiti neobuzdani piščev temperament da pamti Vlačiča a piše svoj život. Mate Balota svojom je čakavskom lirikom stekao glas istarskoga barda i več je to bilo dovoljno za svijest o njegovoj književnoj iznimnosti.
Viktor Car, koji se po ženinu imenu potpisivao još i Emin, bio je uporni zagovomik hrvatskog istrijanstva. Taj učitelj koji se rodio 1870. i živio više od devedeset godina, raširio je svoj romansijerski opus ne samo kroz vrijeme nego i kroz tematiku kojoj nije bio dorastao. On kojemu je nedostajalo talenta za narativnu koncentriranost, napisao je povijesne romane Pod sumnjom o austrijskoj vlasti u vrijeme Mettemicha, zatim je u knjizi Presječeni puti opisao sudbinu Klisa i njegovih turskih gospodara u 16. stolječu, a romansirao je i život kčeri ubijenoga hrvatskog bana Petra Zrinskog, Aurore Veronike. Najbolje su mu knjige ipak tiskané prije I. svjetskog rata, kada je objavio trilogiju o nestanku starog načina plovidbe na jedra i o sudbini ljudi koj ima je takva plovidba donosila
-361 -
profit, a ponekad i život činila. Medu tim ranim romanima izdvaja se Pusto ognjište o kapetanu Bartolu Simetiču, u kojem autor bezobzirno imitira Ksavera Sandora Gjalskoga i Vjenceslava Nováka, ne uspijevajuči ni izdaleka postiči čar njihove minucioznosti i liričnosti, njihov socijalni nerv. Car je bio pisac kronika ali ne uvijek sposoban obuhvatiti cjelinu obradivane grade, a još manje je bio sposoban shvatiti ju iz nekoga čvrščega duhovnog obzora. Taj pragmatični baštinac koji je postěno protestirao protiv tudinskih presezanja u Istri, bio je najuspješniji u psihološkim skicama, premda i one večinom ostaju fragmentárne i nepovezane s cjelinama. U njega je bilo mnogo više želje da se pripovijeda nego stvarnih mogučnosti. U tim okvirima treba ocijeniti i Carev veliki roman Danuncijada koji je objavio 1946. i u kojemu opisuje morálni krah talijanskoga književnika Gabriellea D'Annunzija kad je ovaj početkom dvadesetih godina umarširao s talijanskim iredentistima u netom okupiranu Rijeku. Više domoljub a manje umjetnik, Viktor Car Emin nije ostavio dubljeg traga u središnjoj matici hrvatskoga pripovijedanja.
Nezadovoljstvo gradanskog sloja i birokracije, radništva i seljaštva nije se uvijek moglo primiriti kompromisima. Nezadovoljstvo se u razdoblju nakon I. svjetskog rata najčešče tješilo kolektivnim nacionalnim mitovima i demagoškim programima koji u suštini nisu imali ništa protiv militarizacije večine tadašnjih europskih država. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se poslije preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju, nije bila imuna niti na jednu svjetsku boljeticu. Bilo je to prirodno jer ta je državna tvorevina i onako bila rezultanta tajnih, ali i javnih, dogovora svjetskih sila i bila im je u meduratnom razdoblju ostavljena na milost i nemilost. Kako su te sile svakoga dana imale sve više problema u svojim vlastitim dvorištima, tako su konflikti, i oni nacionálni a i socijalni, potpuno podivljali u tadašnjoj Jugoslaviji. Teror u toj prvoj Jugoslaviji dosegnuo je vrhunac u 1928. godini kada je kukavički, ali sa znanjem kralja Aleksandra Karadordeviča, u beogradskoj Skupštini smrtno ranjen voda Hrvatske seljačke stránke Stjepan Radič i kad su u pucnjavi ubijena još dva hrvatska zastupnika. Hici u beogradskoj skupštini označili su početak diktatuře kralja Aleksandra, početak razdoblja koje je uzburkalo hrvatsko društvo i njegove politički oprečne stratume koji su bili do tada u barem prividnoj harmoniji. Nova situacija otvorila je unutar nacionálne hrvatske zajednice sukobe kojim je beogradska vláda i njezina policija neko vrijeme vješto manipulirala. Sve to vodilo je gradanskom ratu koji je izbio 10. travnja 1941. čim je nacionalistički ustaški pokret, sponzoriran od strane fašističkih si Ja Njemačke i Italije, zaveo nedemokratsku i okrutnu vlast u Hrvatskoj i Bosni. Papirnata i zlosretna Nezávisná Država Hrvatska postala je pozornicom budučih ratnih ali i političkih dogadaja. Vodeči partizánsku borbu na tlu te marionetske državě, koja se uskoro Rimskim ugovorima odřekla čak i Dalmacije, komunistički voda Josip Broz Tito došao je u priliku da tijekom 1945., i to odmah po porazu Hitlerove Njemačke, koristeči se dobrim vezama s engleskim i ruskim političarima, stvori drugu Jugoslaviju, da ušutka svoje političke protivnike i da onda, čak sa zapadnim odobrenjem, uvede drugu Jugoslaviju u interesnu sféru ruskoga komunizma. To mu nije bilo teško jer je demokratski Západ nakon rat-
-362 -
nih pobjeda bio zaokupljen vlastitim kontradikcijama, te je neko vrijeme Sovjetskom Savezu oprostio zvjerski staljinizam. Epohi u kojoj se stvárala druga Jugoslavija Mile Budak, književnik i Paveličev doglavnik, ministar i veleposlanik NDH u Berlinu, koji se rodio u Lici 1889., nije stigao svjedočiti. Bio je pogubljen 1945. zajedno sa stotinama europskih kvislinških političara, i to ne zbog svojih književnih djela nego zbog služenja fašizmu. Budak je pogubljen kukavički, presudom ad hoc sastavljenoga vojnog suda. Pogubljen je bez pravog procesa pri čemu njegovi presuditelji nisu uopče htjeli voditi računa daje úpravo Mile Budak odmah nakon pada fašistické Italije, kad su se za Hrvatsku promijenile geostrateške okolnosti, poželio liberalizirati kurs ustaške i unutrašnje i vanjske politike. Nisu njegovi krvnici u lipnju 1945. vodili računa o tome daje úpravo taj književnik koju godinu prije javno zagovarao oslobadanje zatvorenoga političkog vode Hrvatske seljačke stránke Vlatka Mačeka, a zaboravilo se da je úpravo Budak usred rata aranžirao čak dva susreta Miroslava Krleže i poglavnika Ante Paveliča koji je pisců, znamenitom po materijalističkim i komunističkim nazorima, nudio utjecajna mjesta u Hrvatskoj akademiji, u Matici hrvatskoj i na Sveučilištu. Budak nije imao ništa protiv da se antifašist kakav je bio Antun Barac izabere 1944. u Akademiju ili da se starogradiški zatočenik Grga Novak za svoju Prošlost Dalmacije iste godine nagradi državnom nagradom. Sve to teško da se može odmjeriti s činjenicom daje Mile Budak bio supotpisnik najvažnijih zákona Nezávisné Državě Hrvatske koja je bila saveznikom Hitlerovu Njemačkom Reichu, te da je úpravo on svoje ime stavio pod zločudni dokument o rasnoj čistoči. Za Miluje Budaka 1945. bilo malo nade da se neče nači na listi ratnih zločinaca. On je gimnaziju učio u Sarajevu, a kao Cesarca i Paveliča, njega su zatvárali i proganjali zbog atentata na komesara Slávka Cuvaja. U Prvomu svjetskom ratu dopao je u srpsko zarobljeništvo pa se sa srpskom vojskom i zarobljenicima povlačio prema Albaniji. S Antom Paveličem radio je odvjetničke poslove u vrijeme dok je bio blizak pravaštvu. Književnošču se počeo baviti nakon 1930. kada je u groznici ispisao čitav niz romana i autobiografskih knjiga te je u posljednjih desetak godina prije izbijanja rata bio najplodniji hrvatski prozaik koji se po količini tekstova, ali ne i po njihovoj kvaliteti i lepršavosti, mogao mjeriti jedino s trivijalnim prozama Marije Jurič Zagorke. Presudan trenutak u Budakovu životu dogodio se 1932., kada su ga dva policijska plačenika usred Zagreba pokúšala ubiti. Ranjen i onemogučen da nastavi život u domovini, Budak je teška srca emigrirao. On nije poput Paveliča, koji je več prije napustio Hrvatsku, bio sklon ilegalnoj borbi koja bi se vodila iz inozemstva. Svejedno, Budak se u inozemstvu pridružio Paveličevim militantnim prvoborcima i njihovim tajnim udrugama, najprije u Njemačkoj a onda u Italiji. Postao je zapovjednikom ustaškog logora za teroristickú obuku u Italiji na Liparima. Jugoslavenske su mu vlasti 1938. dopustile povratak u zemlju kamo se vratio prije drugih ustaških voda jer je vjerovao u presudnost domačega političkog rada. Budak je slobodu 1945., usprkos svému, dočekao u domovini, ali u njoj za njega nije bilo mjesta. Najbogatije književno razdoblje njegova književnog rada, vrijeme kad su mu objavljena sva važnija djela, nastúpilo je po povratku u domovinu 1938. Cim se vratio u Zagreb, Budak se uključio u poli-
- 363 -
tički život i pokrenuo tjednik Hrvatski národ. Najozbiljnije se posvetio tiskanju svojih več napisanih ili upravo završavanih knjiga. Iste godine kad se vratio u zemlju, Matica hrvatska mu je u četiri sveska tiskala životno djelo, roman Ognjište. Jugoslavenske vlasti su uskoro Hrvatski národ ukinule, a pred izbijanje rata Budaka i zatvorile. Tada mu je bila ubijena i žena. Kad je poglašena Nezávisná Država Hrvatska, ovaj književnik, právnik i vojni zapovjednik postao je najbližim i najutjecajnijim Paveličevim suradnikom. Budakov književni rad nema izravnih dodira s njegovim agresivnim i netolerantim političkim govorom mržnje. Ovom književniku pripisuje se několiko rasnih i nacionalističkih izljeva od kojih su neki neautentični ali se mnogi mogu lako dokumentirati. Nedvojbeno je daje javno demonizirao Srbe i daje izrekao kako jedan dio Srba treba pobiti, drugi raseliti, a treči prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate. Živio je izmedu svijeta zákona i svijeta terora, izmedu svijeta pravá i nasilnih promjena. Bio je revolucionár pa je vjerovao u mesijanstvo ustaškog pokreta. Svojim profetizmom bio je blizak večini tadašnjih europskih fašista, s tim što je u svojim tekstovima zagovarao poetiku i ideologiju izravne katolické akcije koja se u njegovo vrijeme bila vrlo raširila u Italiji i Francuskoj. Smatrao je daje državna logika važnija od individuálne te da je pojedinac ili jednak Državi ili daje ništica. Za Budaka, kao i večinu ustaških ideologa, Država se nije formirala kao suodnos pojedinaca nego joj je pojedinac svojevrsnim zarobljenikom. Država za Budaka nije nastala socijalnim ugovorom medu ljudima, ona je tek duhovni princip koji se ostvaruje kroz identitet vode i u njegovoj mesijanskoj projekciji slobode. Budak je htio vjerovati da nacionalno treba da stoji ispred svakoga drugog pravá, a da se vjersko mora uspostavljati u ŕunkciji civilnog društva. Bio je konŕuzan dok je iznosio političke ideje, a posebno neutemeljen dok je nacionalizam dovodio u vezu s vjerskim načelima katoličanstva. Kao literát koristio se idejama i temama preuzetima od ideologa európske katolické akcije. Zato mu se dogodilo daje, ne dijeleči uvijek svoj književni i javni rad, svoju bliskost katoličkom pokretu od svojega sudjelovanja u fašistickom režimu, izricao mnoge misii koje su poslije korištene kao komunistički optužni materijal na montiranom procesu protiv zagrebačkog nadbiskupa i kasnijeg kardinála Alojzija Stepinca. S lakočom je Budak govorio o vjeri kad i o politici, o politici kad o vjeri. U njegovim prozama bio je živ romantični i idealistički nacionalizam, teorija krvi i tla, pri čemu je u javnim i političkim istupima civilizacijski neprimjeren njegov govor mržnje o liberalizmu i socijalizmu. U svojim romanima posjedovao je mudrost i žar diletanta. Njegov pripovjedački opus sastoji se od 16 naslova koji su objavljeni u dvadeset i pet knjiga. Nosivi dio toga proznog opusa je veliki roman Ognjište s pričom iz ličkoga života kojoj se zbog tematskih razloga može pripojiti i roman Musinka, gdje je u središtu tema fatalnoga ljubavnog trokuta. Osim tih rustikalnih romana, zavičajna lička tematika nalazi se i u tri knjige Budakovih pripovijedaka, Pod gorom, Opanci dida Vidurine i Vučja smrt. Ognjište, najslavnija Budakova knjiga, s razlogom se usporedivala s četverosveščanim románom Seljaci (Chlopv) Wladyslawa Revmonta. Poljski roman koji je završen 1909., bio je u Poljskoj poslije povezan s pojavom chlopomanije što če reči da je imao vážnu ulogu u politickom veličanju sela i seoske nacio-
-364-
name svijesti. U Ognjištu, kao i Reymontovim Seljacima, koji su u Hrvatskoj bili jako populárni, Budak je linearno i disciplinirano ispripovijedao priču o ljubavnom i etickom ponoru seoske žene Anere i o njezinim muškarcima. U središtu zbivanja, a ona se iznose najčešče u dijaloškoj formi, nalazi se povratnik iz Amerike Blažič, zločinac i gospodar plemenske zadruge, ostraščeni bludnik, čovjek jedino željan Anerina tijela. U čistú i mitsku Aneru zaljubljen je povratnikov sin Mičo koji nestaje u ratu, što je razlogom da se njegov kriminogeni otac pokúša približiti snahi. Blažiču je u romanu suprotstavljen uzvišeni seoski mučenik Lukan koji je jediná svijetla točka u Anerinu životu. Ognjište je prozna afirmacija teorije o hereditarnosti, to je roman o ličkoj etičkoj fiziologiji, knjiga napisana arhaičnim dijalektom, natopljena folklornim ekskurzima, odjecima ne potpuno probavljene lektire Dostojevskog i njegovih demonskih muškaraca i fatalnih žena. Budak je epski pričalac, njemu dok pripovijeda kao da se ne žuri jer u alegorijskom svijetu njegova romana i nema povijesnog vremena. Sve je tu ciklično i mitsko. Posebnu romanesknu strukturu pisac je kanio posvetiti Kresojeviča soju ali je od zamišljenih šest romana, napisao samo tri, i to Kresina, Gospodin Tome i Hajduk. Roman o rodu Kresojeviča svojevrsna je dopuna Ognjišta, još jedan lički epski niz, razvučeni príkaz borbe ličkih graničara, njihova opiranja volji tudinaca i njihove odlučnosti da uzmu vlastitu sudbinu sami u ruke. Citav niz Budakovih djela bavio se temama iz zagrebačkog života i po obradi, zato jer je bio osloboden od rustikalnih mitova, bio je najbliži feljtonističkoj i trivijalnoj literaturi. U urbanom korpusu dominira Rascvjetana trešnja, tiskaná u četiri knjige a sastavljena od nekih starijih autorovih próza. Objavljen 1939., taj roman svoju urbanu temu rasprostire obujem refleksija, u dijalozima koji kao da su preuzeti iz novinskih eseja i feljtona. Dok je Ognjište održala pripovjednost Budakova, Rascvjetana trešnja je još jedan od hrvatskih romana onoga doba koji je progutao piščev glas i njegova sklonost nefikcionalnom izlaganju. Iz iste gradske tematike je i roman Direktor Križanič iz 1938. u kojemu Budak opisuje konformista i lihvara, tipičnoga ljigavoga gradskog kalkulanta. Micek Križanič patološki je tip, navodni rodoljub, lažni dobrotvor a zapravo još jedan od ljudi zbog kojih se čitav hrvatski politički krajolik pretvorio u močvaru. Cetvrta grupa Budakovih próza je autobiografskoga karaktera i u njoj dominiraju memoari iz srpskog zarobljeništva u Prvom svjetskom ratu, opisani u knjizi Ratno r obije, i roman Na vulkanima koji obraduje razdoblje piščeva političkog sazrijevanja za vrijeme dok je na Liparima bio zapovjednik ustaškoga logora. Na vulkanima, koji je objavljen 1941., politička je alegorija, fantastična priča o logoru na nekom opasnom i sasvim snovitom vulkanskom tlu, u nekoj spacijalnoj nedodiji gdje Janko, očito piščev alter ego, obučava buduče vojnike i sprema ih za uzvišene političke ciljeve. Suprotstavlja mu se neki zločudni i vrlo apstraktni protivnik, neki Stožina koji unosi nemir u borce. Ipak, uzrok nevolja svetim ciljevima političke i vojne borbe je ipak fatálna žena koja se, kao daje stigla iz baroknih romana, zove Marialba. Iste godine kad i roman Na vulkanima, tiskao je Budak svoj dnevnik iz srpskog zarobljeništva u kojemu opisuje krížni put u koloni austrougarskih oficira koji su se po vláčili od Nisa do Albanije. Nema u Ratnom r obijú izmišljenih dogadaja i nikakve nadgrad-
- 365 -
nje. To je knjiga vrlo zrele psihološke razrade, uvjerljiv dokument o neprijatelju čij a psihološka pozicija gotovo daje jednaká onoj u kojoj se nalazio zarobljeni pisac. Da je samo napisao Ratno roblje, bio bi Budak zapamčen kao jedan od boljih hrvatskih autora ratne dokumentaristike. Ovako, on je prije svega romanopisac veliké energije, autor sposoban da stvorí gotovo homerovske pripovjedačke strukture, duh opsjednut rustikálnom hereditarnošču i mitom krvi, književni samouk koji je osluhnuo titanizam vremena ali mu nije raspoznao ponornice zla. Tom se zlu nije znao ukloniti pa je završio na stratištu onih koji nisu mogli imati razumijevanja za politički govor mržnje toga konzervativnog ali značajnog pripovjedača.
Več u tridesetim godinama 20. stolječa totalitarizam je u Europi postajao sve agresivniji i opasniji. On je u Njemačkoj zadobio najstrašniji lik zaogrnuvši se u odoru rasistické ideologije. I u Njemačkoj, ali i u Italiji, egzaltirano je nacionalno biče Talijana i Nijemaca, što je stváralo domino efekt, posebno u manjim nacijama Europe koje su záklon vlastitim inhibicijama potražile u podomačenim varijantama fašistické ideologije, u egzaltaciji tijela i državne metafizike. Bio je fašistički pokret u svojoj iracionalnoj dimenziji deklarativno revolucionaran premda je u suštini društveno konzervativan te lažno blizak kulturi. U Hrvatskoj, on je svoj kultúrni lik otjelovio u čitavom nizu časopisnih, kazališnih, enciklopedijskih i prosvjetnih projekata koji su ostali torzom, ali koji i danas svjedoče o paradoksalnom odnosu kultúre i totalitarizma, nacionalizma i nacizma, klerikalizma i društvene akcije. Fašizam, koji za razliku od komunizma nije bio marginalan, razjedao je samo srce europskoj uljudbi i on je nakon 1939., čim su se vidjeli svi razmjeri pobjede generalissimusa Franca za vrijeme Spanjolskoga gradanskog rata, krenuo u otvoreni ratni sukob, najprije sa slavenskim narodima u istočnom njemačkom susjedstvu, a onda i s najudaljenijim zemljama svijeta. Središnja figura hrvatskoga književnog antifašizma mladi je Ivan Goran Kovačič. Blizak idejama Hrvatske seljačke stránke, taj pjesnik i pripovjedač koji je u predratnim godinama kruh zaradivao kao novinár, marljivo je radio na svojoj književnoj kulturi. Prevodio je s engleskog i može se smatrati prvim modernim prevoditeljem s tog jezika. Njegove kritike najsuvremenije književnosti vrlo su utemeljene i bitno su odredile nastup najnovijeg naraštaja. U Gorana bila je jedna veliká vrlina, koja je u teškim vremenima Drugoga svjetskog rata dobila posebnu vrijednost. Nisu Ivana Gorana Kovačiča ni hrabrost, ni želja da bude mučenik, ni sljepilo, ni destruktivnost uveli u partizánski pokret. On je u partizane pošao jer je imao samo jednu potrebu, jer je imao potrebu da razumije zlo. U njegovo vrijeme bila je to i jediná vrlina koja je preostala ljudima. Ivan Goran Kovačič ubijen je daleko od svojega rodnoga goranskog kraja, ubijen je mučki, noču, metkom u potiljak, nakon neke četničke akcije čiščenja, negdje uz Drinu kod Foče, zaboravljen od onih kojima je pohrlio jer je vjerovao da se bore za slobodu svih ljudi. Umro je kako je u jednoj svojoj pjesmi, epitafu Moj grob, i predvidio. Ubijen je u planini mrkloj, u paklenom prostoru kojim je odzvanjao šum crnih grana i urlik vuka, ondje gdje je vječni vihor i gdje je zimi visok snijeg. U partizane i u infemalni ambijent svoje smrti stigao je 1942., sa starim književnikom Vladimirom Nazo-
- 366 -
rom s kojim je gajio dugogodišnje posebno prijateljstvo. Na kraju rata stari je pjesnik postao predsjednikom Hrvatskog sabora, a mladi Goran mučki je ubijen tako da mu nije poznat ni grob. Ivan Goran Kovačič usred ratnog sukoba, po sječanju, "prepjevao" je jednu od najvažnijih knjiga čitave ljudske povijesti, knjigu koja je u Drugom svjetskom ratu zadobila velikú aktuálnost. Po sječanju prepjevavao je Ivan Goran Kovačič Pakao, prvi dio Danteove Božanstvene komedije. Bila je to i ona infernalna knjiga koju su logoraši u Staroj Gradiški kad bi im zaspali stražari, naglas, na talijanskom jeziku črtali pa čak i učeno komentirali. O tomu postoje kasnija sječanja Mirka Deanoviča, uznika i profesora talijanske književnosti na zagrebačkom sveučilištu, ali da je Gorana zanimao "Pakao" i da ga je čitao pred sam odlazak u partizane, vidi se i po tomu što je njegov posljednji članak objavljen pred odlazak bio posvěcen Danteu. U Zagrebu, za vrijeme rata, napisao je Kovačič i nešto antiratnih stihova medu kojima se izdvaja stravična pjesmaLeševi putujú. Smrt i nepravda bili su opsesivne teme Goranova života. To su znali i njegovi znanci puno prije nego je napustio Zagreb i prešao k partizanima. Goranova Jama koju je napisao u prolječe 1943., ŕunebralna je i halucinativna poema, rekvijem mrtvima, pjesma o čovjeku koj eg su krvnici bacili u jamu i zaboravili ubiti, kojega su živoga pokopali, kojemu su izvadili oči ali on svejedno, držeči ih u rukama, gleda u samu zjenicu zla i dobra, svjetlosti i tame. Napisana u šestinama, u strofi starijih hrvatskih religioznih plačeva, Jama je uskličnik na tijelu književne tradicije, ona je pokúšaj da se čitav svijet prikáže kao kolektívni grob, kao bezdan prepun zaklanih tjelesa. Jama Ivana Gorana Kovačiča bliska je Danteovu Paklu po svojoj stješnjenosti, po prividu daje jama postala sav svijet i da izvan nje, kao što nije bilo ni izvan Danteova Pakla, uopče nema nekoga drugog svijeta. Svijet mrtvih u bezdanu jame postaje za Ivana Gorana Kovačiča odraz životnog ponora, njegov pretužni svjetski lik. Naravno, moderni pjesnik ne piše tu poemu zbog zagrobnog života. Lešine su u Jami stvarne, one su nijemi i zakláni stanovnici jednog vijeka kojemu je upravo nel mezzo del camin, i to u koncentracijskim logorima umirala ljudskost. Jama je pjesma o mraku stolječa usred kojega če se čovječanstvo zapitati ima li nakon svega uopče smisla još pisati pjesme. Ivan Goran Kovačič svoje izvješče iz pakla rimovao je usprkos svima, pisao ga je izvan ideologija pa se ni optimistični kraj njegove poéme ne može smatrati ideološkim mjestom, niti zagovorom nekoga boljeg života koji če donijeti partizáni. Taj glas topline na kraju poéme, ti drugovi koji slijepca spašavaju, taj finálni spomeň osvete i slobode, samo je literárna konvencija i dobro napisani dodatak koji ne može dokinuti metafizičku stravu jame i smanjiti u nju pospremljene zločine. Ivan Goran Kovačič inače je svoju prvu lirsku zbirku objavio kad mu je bilo devetnetaest godina ali je punu afirmaciju postigao tek knjigom od sedam novela što ih je 1936. sabrao pod naslovom Dani gnjeva. U koricama te knjige publika, ali i kritika, prepoznale su promijenjenu viziju svijeta, uočili su zaokret prema novom realizmu, prema socijalnim problemima ljudske i nacionálne egzistencije. Prepoznalo se da mladi pisac ne piše knjigu ni bune ni političkog pokreta, nego da se bavi podnožjem svoj ega vremena, seoskim svijetom koji savršeno poznaje. Kovačičevi likovi se na selu muče i pate, trpe ali i ubijaju kad više ne mo-
- 367 -
gu podnositi nepravde. Kao što je u realističkoj književnosti toga vremena bilo uobičajeno, glavno lice Goranovih próza je kolektiv i rijetko da se koji njegov lik izdvoji i individualizira. Sve u tim prozama odreduje zemlja i njezina sudbina. U jednoj od najboljih novela zbirke, u Sedam zvonára májke Marije, seljaci se nakon što im nevrijeme uništi ljetinu, osvecujú siromašnom zvonaru čija djeca, ustrašena olujom, nisu zvonila protiv nevremena. Kolektiv je zbog toga pomahnitao i onda se osvecuje siromahu. Ivan Goran Kovačič u svojim prozama je blizak hrvatskomu seljačkom pokretu kako ga je na tragu ubijenoga Stjepana Radiča politički projektirao Maček. Pisac je u tom pokretu raspoznao najvažniju nacionálnu snagu i njegove próze prilog su kratkotrajnom ulasku seoskoga kolektiva u prostor hrvatske politike. Ivan Goran Kovačič najtipičniji je mladi pisac predratne epohe. Ambiciozan, učio je engleski jezik; socijalno osjetljiv, podržavao je republikánski pokret u Spanjolskoj, a isto tako i Mačekov nacionálni pokret u Hrvatskoj i zdravi kompromis sa Srbima u Jugoslaviji koji se Goranovu narastajú činio početkom oslobodenja hrvatskih zemalja od bilo čij eg tutorstva. U Danima gnjeva, koji su zavičajem natopljene próze, pisac je tražio svoju vlastitu dušu. Ti tekstovi njegov su povratak jeziku djetinjstva. U tom smjeru još je eksplicitniji, ali ne i doradeniji, autorov rasuti kajkavski kanconijer koji je sabran tek nakon Goranove smrti. Piščevi kajkavski stihovi dnevnik su koncentriranog djetinjstva ali ni izdaleka nisu uspjeli kao Jama koja je jedno od najdirljivijih svjedočanstava antiratne svjetske književnosti. Premda to nije potpuno pravedno, jer je Ivan Goran Kovačič napisao niz dobrih angažiranih pjesama, uz to bio izvrstan novelist, on če biti zapamčen prije svega kao pisac jednoga jedinog djela, predsmrtné i u groznici napisane Jame. Malo je pisaca poput njega imalo seizmografski osječaj za stravično. Rijetki su pisci tako izravno naslutili vlastitu smrt. Bio je najtočniji dok je govorio teške sadržaje, kad je slikao mračne dogadaje i kad je opisivao nemiř. Bio je pjevač krvi, leševa i raspadanja. U svoj emu krátkom životu nije uspio zaokružiti književni opus. Ratna su zbivanja njegov mračni doživljaj svijeta samo pojačavala tako da se na kraju u deset pjevanja Jame taj osječaj raskrilio do neobičnih razmjera. Jama je, nakon Suza sina razmetnoga Ivana Gunduliča, još jedan hrvatski lakrimarij, još jedna lirska posudica za krvavé suze. Njezina formálna dotjeranost, a pokatkad čak i ljupkost, nalazile su se u stravičnom kontrastu s njezinim otežanim sadržajem. Došavši na vlast, ustaški je režim u Hrvatskoj počinio niz zločinstava. U logorima u Staroj Gradiški i Jasenovcu utamničili su ustaše sam cvijet liberálne književnosti i njezine kritické misii. U ustaškom logoru skončao je časni pučki književnik Mihovil Pavlek Miškina, autor antologijskih Crvenih maková i pisac próza koje su, kako je vjerovao, trebale socijalno osvijestiti podravskoga brata seljaka, mučenika i patnika. Bio je Pavlek Miškina još jedan od pisaca bliskih ideologiji Hrvatske seljačke stránke i bio je izravni govornik rustikálne književnosti onoga doba. Medu najprominentnijim zatočenicima u gradiškom logoru bio je i Antun Barac, sveučilišni profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu. Barac je u svojim broj nim knjigama na poseban način sintetizirao osječaj za filološku činjenicu i za estetsku prosudbu, za povijest i
- 368 -
biografiju. Bio je kritičar s čvrstim estetskim, ali i psihološkim sudom. Imao je dubok interes za književnu karijeru pisaca o koj ima je pisao, za socijalne i ideološke okolnosti književnosti. U njegovoj metodologiji teško je odrediti sljedništvo samo jednoj kritičkoj školi. Roden 1894., on se poput svojega prethodnika Branka Vodníka posvetio temeljnim piscima hrvatske književne tradicije ali u svojim interpretacijama nije robovao samo jednoj metodi. Bio je zagovomik pouzdanih izdanja, vjemik čvrstog podatka pa je sam izradio niz kritičkih i anotiranih izdanja važnih književnih djela. Napisao je niz utjecajnih monografija koje su i danas uzor u svojemu žánru. Premda su mu te monograíije zabavljene detaljima, one se i danas čitaju kao uzbudljiva štiva jer nisu opterečene uskim i modnim jezikom struke. Naj slavný e su mu monografýe o Vidriču i Názoru, Senoi i Ivanu Mažuraniču koje je posebno minuciozno razradio. Pred rat tiskaná je opsežna Barčeva Hrvatska književna kritika, a njegove brojne zasebne studije skupljane su u zbirkama od kojih su najpoznatije Knjiga eseja iz 1924., Clanci o književnosti 1935., Književnost i národ 1941. te Veličina malenih 1947. Pred neočekivanu i ranu smrt 1955. Barac je stigao objaviti samo prvi svezak iz svoje planirane veliké Hrvatske književnosti od Preporoda do stvaranja Jugoslavije. Prvi svezak posvěcen ilirizmu tiskan je 1954. dok je drugi dio, po nedovŕšenom rukopisu, poslije rekonstruirala piščeva kči Višnja koja je 1965. sakupila i neobjavýene piščeve eseje pod naslovom Bije g od knjige u što je uključila i autorov opis ratnog zatočeništva u logoru Stará Gradiška. Barčev utjecaj na poznavanje suvremene književnosti bio je golem. Doprinos ovoga poduzetnoga i vrlo umnog pisca utvrdivanju europskoga konteksta hrvatske književnosti vrlo je bitan. U istom smjeru je radio i još boýe rezultáte postigao Barčev suvremenik Mihovil Kombol. I on je poput Barca potjecao iz Hrvatskoga primoýa ali nije imao sreče da sistematski radi sa studentima. Zudeni posao na sveučilištu dobio je tek usred rata ali ga je zato odmah i izgubio čim je rat završen. Roden 1883., Kombol je završio studý slavistike i romanistike u Beču. Bavio se u početku jezikoslovnim pitanjima, dobro svladao osnovnu literaturu kroatistike, naučio mnoge strane jezike i proučio njihove književnosti. Službovao je kao gimnazijski profesor u raznim sredinama od Vukovara i Zemuna, do Senja i Zagreba, neko je vrijeme bio ministarstveni činovnik. Izradio je dva dobra udžbenika, jedan za svjetsku stariju književnost i jedan za hrvatsku književnost do narodnog preporoda u kojemu se više nego što je dopuštěno oslonio na Branka Vodníka i njegov srodan priručnik. Kombolova učenost bila je glasovita, a prvi put ocitovala se u dvije njegove antologije, i to onoj iz 1934. koja je posvěcena novijoj hrvatskoj lirici i onoj iz 1935. o pripovjedačima Senoina doba. Obje te knjige priskrbile su piscu glas povjesničara s najboýim ukusom ali i najtemeýitýom učenošču, čovjeka koji poznaje baštinu ali su mu i ocjene suvremenika vrlo pouzdane. Kombol je, za razliku od Barca koji nije studirao starý a razdobýa, osim savršenog poznávam'a novije književnosti bio dobro upučen u hrvatsku renesansnu i barokmi književnost. Ta učenost vidjela se najbolje početkom tridesetih godina, kada je u elitnim edicijama Akademije utemeýeno polemizirao s knjigom Josipa Torbarine Italian Influences on the Poets oflRagusan Republic koja je 1931. tiskaná u Londonu i dočekaná kao kultúrna senzacija. Kombol se nije dao impresionirati Torba-
- 369 -
rininom učenošču pa je u tim polemikama došlo do izražaja njegovo golemo znanje i kontrola najmanjih činjenica iz komparatívne povijesti rane európske lirike. Kombol je na sistematiziranju i sintetiziranju grade za povijest hrvatske književnosti radio samoprijegorno i bez vanjskih najava, radio je godinama, a s največom koncentračnom kad je izbio rat. Toga Krležinog prijatelja na sveučilište su pozvali prekasno i u zao čas, jer se nakon smrti jednog profesora tek 1943. ispraznilo profesorsko mjesto na Filozofskom fakultetu. Nije Kombol ponudu mogao odbiti ali, nažalost, nije dugo bio profesorom hrvatske književnosti. Cekanje toga časno stečenog mjesta, nečasno je uvrijedeno odmah po dolasku partizána u Zagreb 1945. i zavodenju komunistické vlasti. Toj vlasti, bolje rečeno zavidnim Kombolovim kolegama, nije bilo nimalo važno što je on upravo te godine objavio jednu od najvažnijih knjiga epohe, svoju velikú i uravnoteženu Povijest hrvatske književnosti do Narodnogpreporoda. Nitko prije Kombola, s izuzetkom njegova izravnog prethodnika Branka Vodnika, nije hrvatskoj književnosti jednim pogledom vratio teško stečenu ali slabo prepoznatu cjelovitost, čitijivost i vidljivost. U njegovoj Povijesti hrvatska je književnost konačno prikázaná kao organski dio europskih procesa. Prvi put svi njezini ježici i sve njezine sudbine sagledane su u koricama jedne knjige i kao jedinstveni nápor. Kombol je u svoju povijest uvrstio i pisce na latinskom jeziku, obrazlagao je hrvatstvo onih koji su pisali na talijanskom i madžarskom. Njegova Povijest hrvatske književnosti do Narodnog preporoda zauvijek je skinula sa svojega národa kompleks male književnosti, pomogla je da se odbace rodoljubna uopčavanja. Kombol je pisao Povijest hrvatske književnosti s neponovljivim senzibiltetom za njezinu ponešto čudnú geografiju, pisao ju je s filigranskim osječajem čovjeka koji predobro zna što je ispadanje iz povijesti, koji zna što je šutnja i otpadništvo, što je disidentstvo i sluganstvo. Kombol je inače bio blizak estetičkim sudovima Talijana Benedetta Crocea alije on svoje izvode prilagodio materijalu ne žrtvujuči lokálnu vrijednost visokim kriterijima u njegovo doba široko prihvačenih ali ekskluzivnih Croceovih teorija. Njegova Povijest najvažnija je knjiga koja se tiskom pojavila za vrijeme Drugoga svjetskog rata. To je djelo koje je imalo presudan utjecaj na budenje nacionálne svijesti u kasnijim razdobljima. U prvom izdanju tiskaná korijenskim pravopisom, a taj je u komunizmu smatran ideološkim i nepodobnim, Kombolova je Povijest hrvatske književnosti sve do drugoga izdanja koje se pojavilo 1961. imala aureolu posvěcené i ponešto tajne knjige. Dijelila je sudbinu jedne druge, ponešto srodne ali po vrijednosti teško usporedive sume, s naslovom Hrvatska književnost iz pera Slavka Ježiča. Objavljena godinu dana poslije, Kombolova Povijest hrvatske književnosti do Narodnog preporoda nadmašila je Ježičev pregled koji je ipak imao jednu přednost. Njegov je, naime, autor stigao obraditi cjelinu hrvatske književnosti, njezino trajanje zaključio je najmladim i upravo tada aktualnim autorima. Mihovil Kombol bio je i jedan od najboljih prevoditelja u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, a njegov prijevod Danteove Božanstvene komedije i danas se mora smatrati velikim doprinosom ne samo svjetskoj danteologiji nego i svojim metričkim i jezičnim obilježjima postaje blizak najvišim dometima originálne lirike toga doba. Interes za svjetsku književnost i mjesto hrvatske u njezinu okviru
- 370 -
bio je u središtu kritičkog zanimanja mnogih pisaca. U Zagrebu 1936. bilo se naumilo otvorili katedru za komparatívnu književnost na koju su se natjecala dva značajna pisca, Ivo Hergešič, blizak liberalnim krugovima i zainteresiran za modernu komparatistiku kakvu je tada propagirao Paul Van Thieghem, i drugi, Ljubomir Marakovič, originalan i objektivan, vrlo blizak krugovima tadašnje európske katolické akcije. Na katedru komparatívne književnosti tada je bio izabran Hergešič ali kako su pristaše Marakovičeve priredile protest, nije došlo do profesorova ustoličenja pa je Hergešič to mjesto dočekao drugom prilikom nakon više od dva desetlječa. Ljubomir Marakovič se rodio 1887., školovao se na gimnaziji u Trávniku a onda je studirao slavistiku i germanistiku u Beču. Doktorirao je radom o Jurju Barakoviču i njegovoj Vili Slovinki, a onda je u Zagrebu rádio kao gimnazijski profesor. Pisao je o hrvatskoj književnosti s velikim poznavanjem, a posebno su prodome njegove ocjene novijih hrvatskih pripovjedača. Marakovičeve knjige Novi pripovjedači iz 1929. i Hrvatska književnost 1860-1935 koja je objavljena 1936., dvije su najzrelije piščeve kritické monografije. Marakovičev sveščič Pučka pozornica, objavljen 1929., bio je zagovor kazališta na otvorenom i prva je ozbiljna teatrološka analiza novih i sve modernijih scenskih festivala. Marakovičeva objektivnost i njegovo vrlo meritorno pisanje o piscima komunistima, o Krleži i ekspresionizmu, o filmu i suvremenom kazalištu nije odveč zanimala komunistické nasilnike koji su ga 1945. pred nekim fantomskim sudom za záštitu nacionálne časti Društva hrvatskih književnika osudili i izbrisali sa svojega popisa zbog suradnje s okupatorom. Ta prva osuda bila je samo uvod u krivično proganjanje toga pisca koji je u Staroj Gradiški bio zatvoren 1947. i 1948. Marakovič se napresudu žalio vrlo duhovitom i gorko točnom obranom. Optužili su ga daje bio okupatorov suradnik, na što je on odgovorio da bi u tom slučaju trebalo suditi svim hrvatskim književnicima od Maruliča do danas jer su svi oni pisali pod okupacijom. Marakovič je umro 1959. ne objavljujuči nakon rata više ništa. Ivo Hergešič čiji se život samo jednom bitnije ukrstio s Marakovičevim, i to u pôvodu onoga nesretnog izbora na Katedru komparatívne književnosti 1936., rodenjem je Zagrepčanin, a 1927. doktorirao je s tezom o Maupassantu. On je u dnevnim novinama bio najgorljivijim propagátorom svjetske književnosti. Pisao je lako i obilno. Bio je prevodilac s romanskih i germanskih jezika, pisac sposoban najboljim stilom divulgirati najsloženije književne činjenice. Zainteresiran za nove medije, Hergešič se bavio filmom i bio je prvi zastupnik kompanije Twentieth Century Foxa, nakon rata mnogo se služio radijom, djelovao je u kazalištu. On je komparatívnu metodologiju kao ideju o svjetskoj književnosti i o potrebi proučavanja izvora i utjecaja obrazložio u zasebnoj knjižici Poredbena ili komparatívna književnost iz 1932. Hergešič je u kritičkim tekstovima afirmirao djela Marije Jurič Zagorke, pisao je vrlo kultiviranim stilom pokazujuči znatan interes za književne bizarnosti. Bio je jedan od najboljih hrvatskih novinára književnika pa je u tom smislu, kada je 1956. konačno postao šef Katedre za komparatívnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, stvorio čitavu školu novinárske književnosti. Svoje mnogobrojne tekstove skupljao je u zbirkama portreta i eseja medu kojima su dominantni, više puta izdavani, njegovi Književni portreti iz-
-371 -
vorno tiskáni u tri sveska, zatim vrlo angažirane Književne kronike, a onda i tri zasebne komparatívne monografije u jednim koricama, Shakespeare, Moliere, Goethe. Hergešič je najznačajniji popularizátor europskih književnosti, osobito značajan prevoditelj književnih djela iz 18. stolječa koja su u poslijeratnom razdoblju vrlo osvježavajuče djelovala na uništenomu hrvatskom knjižnom tržištu. Ivo Hergešič nije mijenjao svoj eklektični književni instrumentarij, ostao je do kraja vjeran komparatistici staroga kova, prožimajuči je vrlo zanimljivo pisanim divulgacijama. Za njega književnost nije bila posao posvěcené i uske grupe, kritika po njemu nije smjela biti pisana jezikom uvoznih teorija i metoda. Daje bio na pravom putu, vidi se po tomu što se njegove tekstove i danas čita s úžitkom dok se njegove teoretski i ideološki osvještene kritičare s pravom ostavlja u zaboravu.
Najprodorniji talent i najbogatije životno iskustvo medu publicistima XX. stolječa posjedovao je Spličanin Bogdan Radiča. Ovaj prijeratni dopisnik Obzora iz Italije te izvještajne agencije Avala iz Aténe, inače zet bogatog i utjecajnog historičara Guglielma Ferrera, imao je znatnih političkih ambicija. U splitskoj su mu gimnaziji profesori bili učeni talijanist Vinko Lozovina i dobar književni kritičar Ante Petravič. Poslije je studirao u Ljubljani i Firenci povijest i povijest umjetnosti. U prvoj Jugoslaviji angažirali su ga za stalnoga člana jugoslavenske delegacije u Društvu národa u Zenevi. Kad je izbio Drugi svjetski rat, financijski inače potpuno nezavisni Radiča našao se na mjestu jugoslavenskog atašea za tisak u ambasadi u Washingtonu. Tijekom rata Radiča, koji je bio liberalan čovjek, bio je žestoki antifašist i kad je Josip Broz Tito sa svojom partizánskom vladom stigao u Beograd, odlučio je pridružiti im se. Dočekán sa sumnjama i policijski uhoden, Bogdan je Radiča u Beogradu ubrzo doživio neugodnu sudbinu čovjeka kojega su Srbi sumnjičili da je hrvatski nationalist, a komunisti da je truli liberal i zapadni kozmolit. Istina je bila da je Radiča bio oboje, kao što je istina bila da se u beogradskim političkim krugovima u prvim godinama komunistické vladavine stvárala sprega izmedu komunizma i srpstva kojoj je Radiča bio prvim svjedokom i kojoj je posvetio briljantnu memoarsku knjigu s naslovom Hrvatska 1945. Bio je Radiča uz Ivana Meštroviča svakako najbolji politički memoarist dvadesetoga stolječa. Razočaran u drugu Jugoslaviju, Radiča je napustio zemlju, nastanio se u New Yorku gdje je postao profesorom povijesti, a od Tita proglašen ratnim huškačem. On nije nikoga huškao na rat nego je bio liberal koji nije mogao prihvatiti komunistickú balkánsku satrapiju. Organizacijski vrlo blizak desnomu hrvatskom emigrantskom pokretu, Radiča nije bio i branitelj Paveličeve dŕžave i malo je što imao podijeliti s nostalgičnim ustaškim emigrantima. Bogdan Radiča bio je duboko svjestan, a to je jasno iskazao u svojim tekstovima, da se konačna nezavisnost Hrvatske može ostvariti jedino u udruženoj borbi nacionalnih, klerikalnih i liberalnih opozicionara medu kojima je ovaj nekadašnji suradnik masonske Nove Europe pripadao trečima. Učen i s bogatim medunarodnim kontaktima, Radiča je najprije bio vjernik konfederativne Jugoslavije. Bio je žestoki kritičar svih režima koji su se za njegova života prevalili preko Hrvatske. Roden 1904., školovao se u Austro-Ugarskoj, intenzivno je živio u prvoj Jugoslaviji, kritizirao je Paveličev ratni fašistički režim, svojim tekstovima pripremao je
- 372 -
teren novoj federativnoj Jugoslaviji u koju se brzo razočarao, i to prije nego što joj je stigao pomoci. U emigraciji suradivao je u mnogim najuglednijim američkim, engleskim, talijanskim i francuskim tjednicima i novinama, bio je najozbiljniji kritičar Titova socijalizma i srbijanske prevlasti u njemu. Lucidan, predvidio je raspad te zemlje i naslutio neminován svjetski konsenzus u vezi s nastankom hrvatske samostalnosti. Kako je umro 1993., doživio je i proglašenje hrvatske samostalnosti. Ostaje spomenikom hrvatske svjetskosti Radičina knjiga Agonija Europe u kojoj je 1940. objavio eseje, impresije i razgovore s najumnijim ljudima svoje mladosti. Medu sugovornicima su mu bili Thomas Mann i Andre Gide, Jose Ortega y Gasset i Julien Benda, Nikolaj Berdjajev i Maksim Gorki, Luigi Pirandello i Benedetto Croce, Francois Mauriac i Miguel de Unamuno. Bio je Radiča potpuno integriran u talijanski kultúrni prostor pa je i u tomu njegov publicistički rad ostao do danas nenadmašen i vrlo objektivan. Njegovi sugovornici u Agoniji Europe lica su iz proročanskog igrokaza u kojemu se naziru obrisi tragične budúcnosti koja je tridesetih godina bila sve očitija. Eseje je skupio u knjizi Sredozemni povratak, afirmirajuči mediteranstvo ne samo kao komponentu pravoga hrvatstva nego kao demokratski ideal. Malo je hrvatskih pisaca napisalo tako lijepih stranica o Grčkoj. Sredozemni povratak objavljen je 1971. u Miinchenu i Barceloni, i to s izuzetkom jednog eseja koji je, zbog liberalnog duha, oprezni hrvatski emigrantski izdavač izostavio u strahu od Francovih cenzora. Taj esej koji ima naslov Vječni Split tiskán je za vrijeme komunizma osamdesetih godina u Splitu. Korpus Radičine memoaristike osim spomenuté i razorne Hrvatske 1945. čine još dva sveska s više od tisuču stranica, pod naslovom Zivjeti - Nedoživjeti. U tim knjigama objavljenim 1982.-1984. Radiča zamjernom minucioznošču i jasnim stilom opisuje svoj život i brojne susrete s največim ljudima svojega doba. Bio je privatno vrlo imučan čovjek ali trajno odalečen od domovine. Bio je jedan od njezinih izgubljenih sinova, jedan od lutalaca koji je domovinu morao voljeti iz daljine. Djelomično je tu poziciju izabrao sam, a djelomično ju je diktirao njegov eksplozivni mediteranski temperament. Cim bi domovini prišao, ona bi se njegovoj svjetskosti osvětila, a njezini minomi duhovi bi Radiču ponižavali. Memoaristika Bogdana Radice važan je dokument iz kojega se vidi energičnost jednog života ali čuju i točne ocjene o mnogim ljudima i dogadajima, morálne osude zavičajnih politikanata i naslučuje razočaranost morálnom bijedom tzv. velikih ljudi. Bio je Radiča jednim od naj racionálny ih pera svojega stolječa, pisac objektivan ali srčan, vizionář čije su se vizije osvarivale kao da ih je več jednom u nekoj drugoj dimenziji ugledao.
Zanrovska slika književnog života dvadesetoga stolječa doživljavala je znatnih promjena. U samom središtu književnog interesa našli su se nefikcionalni žanrovi, a odnos novinstva i književnosti ne samo što se zakomplicirao nego gotovo da i nije bilo boljega hrvatskog književnika koji se nije okušao u žurnalizmu. Ono što je nekoč bila lirika, sada je postala memoaristika, što je nekoč bio realistički roman, sada je postala esejistika, psihološku su dramatiku ne jednom nadoknadivale scenske biografije historijskih značajeva. Jedan od najlucidnijih svjedoka hrvatskoga kulturnog i političkog života tijekom prve polovine stolječa
- 373 -
bio je Josip Horvat. Roden u Čepinu 1896., školovao se u Zagrebu. Profesor mu je bio slávni polonist i autor jednog od najboljih hrvatskih rječnika Julije Benešič, inače neko vrijeme intendant Hrvatskoga narodnog kazališta. Horvatu je profesorom bio i Filip Lukas koji je bio predsjednik Matice hrvatske za vrijeme Nezávisné Dŕžave Hrvatske i koji je bio blizak ustaškom pokretu, samo što je u vrijeme kad je bio Horvatu profesor prolazio kroz svoju jugoslavensku nacionalistickú fazu. Horvat je bistar opažač kojemu je pred očima, dok je bio novinár i urednik u Obzoru i Jutarnjem listu, sav hrvatski kultúrni krajolik. Horvatove povijesne sinteze bile su medu najčitanijim knjigama u vremenu kad su objavljene. On je autor Političke povijesti Hrvatske i Kultúre Hrvata kroz 1000 godina. Obje višetomne knjige koje su tiskané izmedu 1936. i 1942. bitno su djelovale na nacionálnu svijest hrvatskoga gradanstva i svojim europejstvom bile su ideálna obrana protiv komunističkih i ustaških pretjerivanja. Nitko prije Horvata nije hrvatsku kultúrnu i političku povijest zahvatio kao dva jedinstvena procesa, nitko ih tako tečno i uvjerljivo nije objasnio kategorijama suvremenosti. Horvat piše lijepim stilom, zaustavlja se cesto na detaljima ali ih tada znade vrlo usko povezati s cjelinom. Takav je i u svojim monografskim studijama o Supilu, Starčeviču i Gaju. U svojim starijim danima, kad je več bio u mirovini, objavio je Horvat manju Povijest novinstva Hrvatske, 1962., i Hrvatski panoptikum u kojemu je 1965. opisao živote i djela do tada slabije poznatih političkih osoba i pisaca medu kojima se ističu šekspirolog i političar Vinko Kriškovič te od Karadordevičeva režima ubijeni albanolog Milan Sufflav. Horvat je napisao i mnogo čitani povijesni roman 1848, trilogiju u koju su uključeni dijelovi Ikarov let, Pretorijanci i Na ugaru. Ta romansirana knjiga o banu Josipu Jelačiču prvi je put objavljivana od 1928. do 1930. u feljtonima u Obzoru, a pod jedinstvenim naslovom tiskaná je tek 1934. Premda je sam autor svoje djelo smatrao povijesnom i esejistickom analizom, radilo se o najboljem povijesnom romanu u meduratnom razdoblju u kojemu je doista malo ili ništa izmišljeno. Horvat strukturu knjige gradi na stvarnim izvorima ali náčin na koji gradu slaže je briljantan pa nije čudno što su mu i tu knjigu čitali kao daje roman, kao da su svi opisi i dijalozi u njoj piščeva tvorevina. Horvat je povijesnu gradu rabio izravno, najavljujuči tim postupkom neka buduča vremena u kojima su pisci izvornim dokumentima pridávali jednaku težinu kao dijelovima koje su sami zamislili i za koje im nisu bile poznáte dokumentirane potvrde. Najvažniji dio Horvatova književnoga rada je memoristika koja je golemog opsega i koja je zbog prírodné piščeve iskrenosti objavljena dugo nakon autorove smrti u osamdesetim godinama. I tada su Horvatove knjige, i to u posljednjim danima komunizma, svojim liberalnim, srednjim putem otvorile neke stare i neriješene dvojbe. Memoaristika piščeva sastoji se od dvije knjige koje kronološkim redom seciraju hrvatsko društvo prve polovine stolječa. Najprije su tu Zapisci iz nepovrata s podnaslovom Kronika okradené mladosti, a onda slijedi knjiga Preživjeti u Zagrebu. Horvat je pisac najlucidnije, svojim egom, najmanje zaokupljene hrvatske memoaristike. Bio je svjedokom prevratnog književnog trenutka u vrijeme stvaranja prve Jugoslavije i shvatio je prije drugih da su 1920. tri autora na svoj način iskazivala svu budučnost hrvatskih
- 374 -
književnih puteva. Razumio je integralno jugoslavenstvo Iva Vojnoviča, shvatio je butnovnost Krležina lenjinizma i piščevu potrebu da ogoli stvarnost, a nije mu ostao neopažen Ivo Andrič u kojega je primijetio da postoji zametak najvrjednijih estetskih dosega. Horvat je temeljito opisao slom jugoslavenske ideje kojemu je svojim historijskim sintezama taj liberalizmu bliski autor inače i bitno i iskreno pridonio. Nitko poput Horvata nije bolje portretirao dominantne ličnosti iz političkog zvjerinjaka prve Jugoslavije, ali malo ih je koji su poput njega izazvali biješ Miroslava Krleže koji ga je 1932. pokušao poniziti najprije na jednomu javnom predavanju, a onda u knjizi Moj obračun s njima, zbog loših kritika drama U agoniji i Gospoda Glembajevi. Kakve su bile gradanske manire Horvatove vidi se po tomu što je i on bio nazočan na Krležinu predavanju i što se smijao dok je ovaj o njemu ružno govorio. Novinař i kazališni kritičar Horvat stekao je važno mjesto u povijesti književnosti svojom memoaristikom koja baca jarko svjetlo na stanje duha u gradanskom društvu Zagreba, pri čemu vrlo objektivno i čitko opisuje aktére raspada Jugoslavije i kasnijega fizičkog rasula Nezávisné Državě Hrvatske. Bio je veliki talent književne biografike i na kraju mu se dogodilo da je, samozatajno opisujúci druge, zapravo dao najbolji opis samoga sebe i svojega lucidnog duha.
Apartan ali angažiran u pravim stvarima bio je i Slávko Batušič koji je u meduraču poistovjetio poeziju i putovanje i po tomu je bio dak Antuna Gustava Matoša. Više od mnogih svojih suvremenika bio je praktičar i ekspert u različitim poljima umjetnosti. Taj pjesnik, pripovjedač i dramatičar, roden u Novskoj 1902., bio je strastveni putnik. Skolovao se u Zagrebu i Parizu, a posvěcen enciklopedistici, bio je u Zagrebu urednikom prve veliké likovne enciklopedije Južnih Slavena. Batušič je u Hrvatskoj utemeljio kazališnu arhivistiku i objavio prve ozbiljnije priloge o zagrebačkoj kazališnoj kronologiji. Pjesmama se oglasio kao mladič ali mu je tek poslije veliki uspjeh doživjela zbirka 23 pjesme u kojoj je destilirao svoj dugodišnji lirski opus, stvorivši neke od najegzotičnijih hrvatskih pjesama onoga doba. Premda nije napisao mnogo pjesama, Batušič je prije svega lirik, pisac rafiniranih stihova u kojima ne bježi od stvarnosti ali usuprot njezinim banalnostima tezi daljini. Najuspjelije su mu pjesme Radio-poema, Zeleni pri laz u aprilu i Kineska minijatura. U novelama sakupljenim 1931. pod našlovom Cuda i čarolije pisac je svojevrsni nastavljač fantastike kakvu su pisali Matoš i Gjalski. U novelama Slávka Batušiča putuje se u čudne i daleké kraj eve i sva ta putovanja imaju mnogo poveznica s drugim piščevim djelima, i onim lirskim a i putopisnim. Njegove novelističke fantazije od kojih je naj slavný a Pred kineskim židom svojevrsne su povijesne legende, a imaju dodira s piščevim ciklusom pjesničke próze Pjesme sina Brahmina. U romanu Na dragom tragu Batušič je 1932. stvorio vrlo zanimljivu i naperu priču o bjeguncu Valentu Listopadu koji se iz Brazila vrača u Zagreb i traži izgubljenoga sina. Još je uspješniji roman Argonauti objavljen 1936., s izrazitom socijalnom notom, u kojemu se ispovijedaju dvojica nezaposlenih i gladnih očajnika, jedan knjigovoda i neki profesor klasičnih jezika. Oni su moderni argonauti koji ne brode morem nego im je zlatno runo postala korica kruha što je ištu u siromaškim menzama. Djelo je izvrsno balansirani koktel ese-
- 375 -
ja i feljtona, lirskih pasaža i meditativnih dijelova. Bio je to jedan od najboljih tadašnjih socijalnih romana koji je, što mu je posebna vrijednost, pisan izvan ideološke narudžbe tadašnjih lijevih tendencija. Profesor če na kraju, nošen rusoističkim fantómom sela, otiči natrag u prírodu ali če doživjeti i logičan slom iluzija. Romanesknih elemenata imade i Batušičev autobiografski roman Laterna magica - Slike iz nepovrata koji je objavio 1959. i u kojemu je najbliži svojemu izvornom lirskom glasu i koj im prebire po svojim emocionalnim i duhovnim korijenima i nadasve svojemu dječačkom interesu za kazalište. U poglavljima Hrvati na ledenom moru ili Car stare kočije približava se ta knjiga najboljim piščevim stranicama. Pri kraju života objavio je još dvije srodne autobiografske knjige s našlovima Hrvatska pozornica i Od Griča do Lutecije. Pred Drugi svjetski rat Batušič je napisao i drámu Komorni trio u kojoj nije nadmašio dvije, u ono doba slavné, psihološke analize dodira muške i ženské psihe, u djelima Milana Begoviča i Miroslava Krleže, u dramama Bez trečega i U agoniji. Ipak, sve do danas glas se Batušičev najudobnije smjestio u putničkoj odori i od njegovih knjiga Kroz zapadne zemlje i gradove, Od Kandije do Hammerfešta, Od Siene do Harlema i Pejsaži i vedutě nema u hrvatskoj književnosti senzibilným putositničkih opažaja. Batušič nije ironični putnik poput prethodnika Nemčiča, niti je zabadalo i zafrkant, nije mu do izlaganja svoj ega ega, nije mu do stilskog briljiranja. On je putopisac iznimno smirene rečenice, stilski perfekcionist ali i erudit koji čitatelja ne gnjavi nego mu postupno otkriva svijet koji je i njemu bio otkriče. Batušič je putopisac koji čas zapiše dječačku uspomenu, čas mladenačku nespretnost, ali glavnu nit svojega puta ne izgubi nikada. U putopisima Batušič je ispisao stotine esejističkih etida koje nije osamostalio ali koje i danas pripadajú vrhu hrvatske esejistike. Bio je vrlo raznovrstan autor, pisac izvan trendová ali zato bez ostatka predstavnik punokrvnoga gradanstva, onoga koje nije jednim okom gledalo Rusiju a drugim Njemačku, i koje u književnosti nije vodilo neke navodno svjetske bitke. Bio je društveno, ali ne i politički, angažiran pisac i s pravom je stekao mjesto jednog od najvažnijih putopisaca u čitavoj hrvatskoj književnoj povijesti, pisca rijetke i elegantne naobraženosti. Batušič je jedan od najizvornijih liberalnih gradanskih autora svojega narastaj a, neopterečen zemljom, ognjištem i ideologijama, pisac učen ali vrlo osjetljiv.
Srodnu orijentaciju imao je Zagrepčanin Vjekoslav Majer koji je s pravom ocijenjen posljednjim književnim purgerom. Roden 1900., on je nakon Prvoga svjetskog rata bio blizak ondašnjim ekspresionistima ali učeči od Matoša, Zagrebu je ispjevao neke od pjesama koje njegov učitelj nije nikad stigao napisati. Plinska laterna na Griču jednaje od naj slavný ih Majerovih zagrebačkih stihovanih veduta. Bio je Matošev sljednik ali isto tako i nepogrešivi putnik po uspomenama vlastitoga djetinjstva. Taj dječak s Tuškanca i Gornjega grada, elegični je pjesnik platana i podstanarskih soba, opisivač zagrebačke jeseni i sutonskih lanterni, svjedok marginalizacije radnika i sirotinje, doseljenih seljaka i lutalica. Nitko kao taj zagrebački šetač nije opjevao i opisao gornjogradske ulice ali i periferijske kavane, nitko bolje od njega nije opisao pralje i smetlare, mrtvačka kola i tramvaje, nitko prije njega nije nad Zagrebom ugledao zrakoplove i čuo
- 376 -
tvorničke siréne. Najbolji je Majer kad je pjesnik naivne slike svijeta, kad se spušta u zbilju konfliktnoga društva svojega vremena, kad govori glasom gradanina koji, doduše, nije osječao zbunjenost pred egzistencijalnim naboj ima društva ali je dobro znao da ih mora opremiti za budučnost. Napisao je i nešto pjesama u duhu njemačkog ekpresionizma. Njega su dodirivali avangarda i konstruktivizam ali je Majer najbolji kad je pomirljiv i blag, kad pjeva s neponovljivim melankoličnim registrom, kad je pisac svakidašnjega i kad ga, dok eksperimentira s pripovjedačkim vizurama, oplakne ljepota malih zagrebačkih stvari. U romanu Pepic u vremenu i prostoru banálni život grada obraduje pisac kroz infantilnú svij est glavnoga lika koji je i po inteligenciji i po društvenoj moči inferioran večini čitatelja. Majer u tom svojemu prvom romanu 1935. protokolira mentálnu pospanost Pepičevu, opisuje mu lutanja, banalnost njegovih urbanih hodošašča za vrijeme kojih uzaludno traži prostor u kojemu bi se smirio. Osuden na vječno kretanje, Pepic je sve svjesniji daje svijet koji ga okružuje izdajnički i neprijateljski, njegov život gola egzistencija i da izvan borbe da se spavá u toplom ili nešto pojede i ne postoji ništa drugo. Usred žestine socijalne literature, usred idejnih pokliča Pepic živi život u kojemu za njega uopče ne postoji niti jedan ideal. Sav život razmrvljen mu je na tisuče fragmenata koje više nitko ne može okupiti. Pepic u vremenu i prostoru roman je o čovjeku koji je u svoj oj sredini stranac i koji ništa ne može poduzeti da svoj jadni položaj promijeni. I protagonist sljedečeg Majerova romana, Dnevnika Očenašeka, čovjek je bez posla, dolazi s društvenog dna i jediná mu je briga da mu ne izostane potpora koju iz provincije šalje teta. Očenašek pred sami rat 1937. vodi svoj dnevnik straha, piše tekst egzistencijalne zebnje onoga koji se za razliku od Pepiča uzdiže iznad vlastite sudbine pa na gotovo komičan náčin brine brigu svijeta. Očenašek piše americkom predsjedniku Rooseveltu da ga upozori na mrak što je ugrozio Európu i da ga zamoli da intervenira u europskih političara, da ih zamoli da se přenu, da promijene običaje. Očenašek je još jedan Majerov infantilac, još jedan lik sa značajnom osječajnošču i bolesnom povučenošču u svoju osamu. Najvažniji Očenašekovi doživljaji dolaze iz posredovane stvarnosti, on naširoko prepričava sadržaje filmová koje je gledao, i to posebno jedan film stravě i užasa koji ga je fascinirao. Očenašek je jedan od najtužnijih hrvatskih književnih likova gradanske epohe, čovjek koji veliká životná pitanja přetvara u njihovu suprotnost i koji ozbiljnost života začas preokrene u grotesku. Majer je autor i animalističke próze Životpuža gdje se u obliku ispovijesti te sluzave i uz pod vezane životinje iznosi fascinantna slika urbanoga moralnog kraha i nepovratne otudenosti. Dok je u ranijoj lirici slijedio njemačke ekspresioniste, bio je Majer zagovornik estetike ružnog, ali je u prozama stvorio estetski čvrst sistem u kojemu je suvereno fabulirao banálnosti. Stvorio je djelo s visokim osječajem za svijet malih ljudi, za njihovu nesreču i izoliranost. Majerové su próze napisane dobro odabranim zagrebačkim slangom, govorom ljudi s margine, koje nitko nije ništa pitao o sudbini svijeta za koju su još samo oni bili zainteresirani. I u svojim novelama, medu kojima je najslavnija ona s naslovom Iz dnevnika maloga Perice, pokazuje Majer 1932. svoju virtuoznost dok na usta dječaka depoetizira navodno visoke ljubavne ili političke sadržaja. Sklon ekscentrič-
- 377 -
nim značajevima ali i urbanim stereotipima stvorio je Vjekoslav Majer vrlo vrijedan pripovjedački opus. Njegov trajan doprinos je u tome što je, eksperimentirajuči sa suženim pripovjednim perspektivama, stvorio nezaboravne infantilne likove Očenašeka, Perice, Pepiča i, naravno, pričljivog puža. Poput Majera, i rano preminuli Ivo Kozarčanin propitivao je modernu naraciju i polje njezina mogučeg inoviranja. Ovog urbanog pisca nisu zanimale infantilne vizure. Tražio je narativni korelativ sadržaj ima nabij enim erotikom i koji su se bavili neuslišenom ljubavlju, samočom i rezignacijom. Roden 1911., taj željezničarski sin je djetinjstvo proživio u Madžarskoj ali se nakon sloma Austro-Ugarske s obitelji vratio u zavičaj nu Hrvatsku Dubicu. U Zagrebu je studirao na Filozofskom fakultetu, objavljivao kvalitetnu i vrlo erotickú poeziju koja je najbolja u knjizi Mrtvé oči iz 1938. U tim pjesmama, jednako kao i u svoja dva romana, Ivo Kozarčanin podastire najizravniju i najraniju najavu egzistencijalističkog stanja u predratnoj hrvatskoj književnosti. Bio je književni najavljivač kojemu se životni put prekinuo u dvadeset devetoj godini kad ga je u zimu 1940., dok je prolazio pokraj jedné zagrebačke vojarne, ubio uplašeni a ničim izazvani stražar. Kozarčanin je propitivao apsurdne odnose izmedu postojanja i nepostojanja, izmedu uzvišenih ideja i banalnih realizacija. Spoznaja da je čovjek uronjen u indiferentni svijet, da je njegovo postojanje lišeno svakoga smisla i da je osuden na radikálnu samoču, i u prirodi i u društvu, pokretala je svijet njegovih dvaju romana objavljenih 1937. i koji su svojom vrijednošču bili, nažalost, jalová najava daje u književnost ušao još jedan řasni pripovjedač. Roman Tuda žena inspiriran je čitanjem Krležina Povratka Filipa Latinovicza jer se kao i Filip, Kozarčaninov Adam vrača u provinciju i jer je, kao Krležin junák, i Adam slikar koji se ponadao da če uz pomoč umjetnosti u zavičaju pronači mir svojoj duši i povratiti izgubljeni duševni balans. Sve što Adam ima u vremenu romana je njegova nekadašnja ljubavnica koja je sada bezimena, tuda žena. Licima se u Kozarčaninovu romanu ne dogada ništa što bi ih oblikovalo i barem malo pokrenulo logični slijed dogadaja. Uostalom, taj roman nije izraden po načelu narativne logike nego ga tvoři unutrašnja dosljednost po kojoj je jedan od najranijih primjera hrvatske modernistické próze. Sve če se na kraju u Tudoj ženi vratiti kolotečini, sve se pred malogradanskom svakidašnjicom rasplinulo kao mjehurič sapunice. Kozarčaninov svijet afirmira samoču kao jedinu stvarnost modernog svijeta u kojemu su sve vrijednosti srozane. Pisac je napisao analitičku priču o čovjeku koji je shvatio da u svijetu ništa nije njegovo, da mu je u njemu sve tude, da mu je sreča tuda, da mu je radost tuda pa, naravno, da mu je i voljena žena tuda žena. Govoreči o društvu tadašnje Hrvatske, Kozarčanin nije skrivao svoje političke poglede ali je ipak uspio da u esejističkim dijelovima romana zádrži visoki pripovjedni naboj. Niz antologijskih scéna u Tudoj ženi samo su uvod u drugi piščev roman, njegovo životno djelo s programatskim naslovom Sam čovjek. Po vrijednosti to je jedna od boljih proznih knjiga meduratne književnosti. U njoj je stvořen svijet kreativně samoče, odškrinut prostor uspomena i refleksija, svijet uzaludnoga čekanja, žudnje, priča o potrebi likova da se oslobode tereta inače banálne svakidašnjice. Kozarčanin je najerotičniji pisac tadašnje próze ali u njega nema Bego-
- 378 -
vičeve ljubavničke lepršavosti, niti sreče onih koji závode ili su zavedeni. Kozarčanin je pisac ljubavi kao nesreče, on je pisac lirskih tonova kojemu je erotika uvod u nervni krah i predvorje otudenosti. U Samom čovjeku protagonist Valentin ispovijeda se za nekim kavanskim stolom svojemu imaginárnom sugovorniku, valjda svojem alter egu, pri čemu je u romanu taj lik narator i protagonist, njegova jediná svijest. Valentin priča svoj život s Bugom, sječa se svojega oca i vodi likove kroz stvarnost u kojoj je i sam živio. Kozarčaninov Valentin sljedbenik je Bergsonove koncepcije produljenog sječanjapaje roman složen kao medusobni dijalog unutar slojeva protagonistově memorije. U Samom čovjeku supostoje različite razine sječanja i one se uobličavaju Valentinovoj nočnoj ispovijesti. Ispovijest protagonistova, njegova nočná rezignacija, nije u romanu tek suho pripovijedanje životnih činjenica nego je vrlo smišljeno kontrapunktiranju opisanih dogadaja i lirskih fragmenata. Zaokupljen melodijom svojih riječi, Valentin u romanu nudi memorijske sloj eve duše koji su jedino tkivo toga romana. Sam čovjek roman je rezignacije koju izgovara usamljenik, onaj koji kad ga pitaju u čije ime govori, kaže da govori jedino u svoje ime. Valentin nije društveni tip, on je tek naznaka stanja koje če književnošču prevladati nakon Drugoga svjetskog rata. Nije Valentinu do neke opče slobode, jer on nikoga ne treba, i to ne jednom kazuje. On če biti najsretniji kad više nikoga ne bude vidio, kad ostane sam sa sobom. Ne treba njemu ni njegova nesretna žena Buga koja je posvema psihotičan lik, koju je Valentin ubio kad ju je zatekao s ljubavnikom. Životne manifestacije koje okružuju Valentina kao da su preuzete iz apsurdnog sna. Kuče koje on spominje iščupane su iz temelja, po prozorima su izbuljeni stanari u pidžamama, na ulici stali su tramvaji, a automobili voze brzo i nestvarno. Sav taj krajolik nije stvaran nego je krajolik piščeve nutrine. Sam čovjek je izniman psihološki roman kojemu fabuliranje površno skiciranoga ljubavnog trokuta nije niti bilo potrebno. Kozarčanin nije doživio vrijeme u kojemu bi u djelima Camusovim ili Sartreovim ugledao prizore i stanja koja je več prije sam napisao. Kozarčanin se u Samom čovjeku, koji ima mnogo autobiografskih detalja, duboko zagledao u zdenac vlastite svijesti, omogučio je čitatelju da mu secira mozgovlje i zaviri u tamnu priču u kojoj kao da nema ni Boga ni moralnoga zákona. Kozarčanin je u oba romana i u pjesmama ispisao vlastitu rezignaciju kao slutnju nasilnoga kraja. Bio je pisac radikalnog pesimizma. Odbijao je svaku pozitivnu vizuru pa je odbacio u svojim romanima bilo kakav herojski značaj ili uzvišenost. Kritičkim odnosom prema poremečenim vrijednostima društva Ivo Kozarčanin je stvorio djelo sa svjesnim manjkom ravnoteže i znatnim nesporazumom izmedu riječi i stvarnosti. Nije imao vremena zaokružiti svoj književni opus pa je još jedan od umrtvljenih kapitála hrvatske književnosti, njezin največi prozni talent koji se kratkotrajno raskrilio pred samo izbijanje Drugoga svjetskog rata.
Danko Angjelinovič, doktor pravá i strastveni lovac, ostvario je vrlo zanimljiv animalistički pripovjedački opus. Napisao je tako neke od najboljih lovačkih minijatura hrvatske književnosti. Roden u Makarskoj 1891., dobro obrazován, prevodio je s talijanskog i engleskog jezika, a svoj prvjenac, pjesničku zbirku Galebovi, objavio je 1918. Poezijom autorovom koja je naj-
- 379 -
bolja kad pjeva o odnosu čovjeka i prírode, kad joj je inspiracija panteistická, dominara mediteranski rekvizitarij, i na tematskoj razini i u skladnim ritmovima i tradicionalnoj verzifikaciji. Životno djelo piščevo je knjiga Moj Dren koja je objavljena 1938. U tom romanu o psima i ljudima osječajno i pročučeno pripovijeda se pseči život dok se ljudi koji psa okružuju prikazujú plošnim potezima, a njihovi postupci sagledavaju u infantilnoj, zapravo psečoj, vizuri po kojoj se, dok psi o njima vode brigu, oni bezbrižno igraju. Angjelinovič je objavio i dva sveska lovačkih crtica i humoreski, Nad gorama, nad vodárna, 1937'. i Saka trcaka, 1954., a u starijemu socijalnom romanu Robovi zemlje iz 1933. ima jedan izdvojeni fragment pod naslovom Život i smrt male jazavčarke Rise, koji je sav posvěcen lovu i psečoj sudbini. Malo je pisaca s tolikom ljubavlju pisalo o životinjama pa je slučaj Angjelinovičeve ljubavi prema psima i njihova dubinskog poznavanja izniman čak i u modemoj europskoj književnosti. Frano Alfirevič još je jedan iz reda učenih Dalmatinaca; roden u Zadru 1903., djetinjstvo je proveo u Kotoru, gdje je i maturirao. Kasnije je plovio na brodu kao ložač a onda studirao slavistiku u Zagrebu. Alfirevič je mnogo putovao, boravio je duže u Francuskoj, radio u Trebinju, Beogradu i Sarajevu, a neko vrijeme bio je čak i profesionálni vojnik. Napisao je dobrih putopisa po Dalmaciji i Francuskoj, pisao je kvalitetne eseje o domácim i stranim književnicima što ih je sabrao u knjizi Putopisi i eseji. Najuvjerljiviji lirski dio Alfirevičeva opusa jest onaj ukoričen u knjizi More i daleki gradovi tiskanoj 1941. Još su za piščeva života, 1952., bile objavljene Izabrane pjesme. U poeziji s formálne strane Alfirevič je Matošev učenik, pa je pisao zvonke pjesme, patetične i svečanog ritma, nostalgične i meditatívne. Napisao je divnih ljubavnih pjesama te su ga u kritici s pravom nazvali zakašnjelim trubadúrom. Ugušio se dok je jeo naranču, voče o kojemu je više puta patetično pjevao. Bilo jeto 1956. Sida Košutič bila je bliska spiritualnom i mističkom pjesništvu kakvo se njegovalo u kružoku koji je oko Društva katoličkih književnika okupljao ideolog toga pokreta Petar Grgeč. Rodila se u Radoboju 1902. i u književnoj povijesti neče ostatí zapamčena zbog spiritualizirane metaforike u lirskim zbirkama Osmijesi, Vjernička žetva i Jezero mrtvo. Košutičeva je najvažniji dio svojega opusa ostvarila u prozama. Dobra joj je alegorijska Vrijeska iz 1942., knjiga fluidné osječajnosti i bajkovite simboličnosti, a najvažnije prozno djelo Side Košutič je trilogija S naših njiva, koja se sastoji od knjiga Plodovi zemlje iz 1935., Magie, 1937. i Bijele tišině, 1940. To veliko prozno djelo napisano je u skladu s načelima národne individuálnosti kakvu su zagovarali Košutičkini literami srodnici, Petar Grgeč a donekle i Ljubomir Marakovič te u ruralnim romanima Mile Budak. Po tim načelima prozna su djela trebala spiritualizirani i alegorijski diskurs odmijeniti jasnijim, mimetičkim i gotovo etnografskim odnosom prema opisivanom prostoru i njegovoj vremenitosti, odnos koji je svoju spiritualnost trebao pronači u izvanjskim oblicima poniznosti i u njihovim opisima. Trilogija Side Košutič izradena je na tim više ideološkim nego poetičkim idejama, te je posve bliska načelima predratnoga laičkoga katoličkog pokreta kakav je zamislio zagrebački gimnazijski profesor i religiózni aktivist Ivan Merz. U svim knjigama Košutičkine trilo-
- 380 -
gije S naših njiva naglašene su socijalne i etické kategorije, a stanovnici imaginarnog Velikog sela više su u tim prozama přikázáni kao kolektiv nego pojedinci, pri čemu se sve manifestacije njihova života usmjeravaju traženju božanskog u malim stvarima i u trijumŕu dobra nad zlom. Medu piscima krščanske inspiracije Sida Košutič ima važno mjesto. Sasvim drugačiji ideološki nazori pokreču prozni opus Ivanke Vujčič-Laszowski. Autoričin roman Vranjara iz 1949. neorealistički je prikaz života panonskih nomáda Cigana, to je knjiga u kojoj se etnološki fragmenti uspješno odmjenjuju s dobrim naracijama, dokumenti o ciganskoj tradiciji nadopunjuju fabuliranim prikazima okrutne zbilje. Ivanka Vujčič-Laszowski rodená je u Golubincima 1907., radila je kao knjižničarka i urednica, živjela u Splitu i Zagrebu, gdje je umrlá 1992.; objavljrvala je i u poznim godinama. U zrelim svojim djelima, u knjigama Cahure iz 1958. i Sjene objavljenoj 1966., te romanu Nad istrulim ribnjacima, 1985., autorka je odlučno eksperimentirala formom romana toka svijesti te je bila u bliskom dodiru s manirom Williama Faulknera, a s olovkom u ruci čitala je i podražavala Jamesa Jovcea. Fragmentirani svijet autoričinih próza, njezine rošomonski razložene priče o propasti gradanskoga društva u socijalizmu, nisu nimalo pomogle čitanosti autoričinih inače teško razumljivih knjiga. Tako je provokativnost njihova sadržaja postala neprimjetnom, što se ipak ne bi moglo reči za apartan ali vrlo kvalitetan opus Zdenke Markovič, koja se rodila u Požegi 1884., studirala slavistiku u Zagrebu, a u Svicarskoj doktorirala iz polonistike. Ta prijateljica Ive Andriča s koj im je razmjenj řvala topia pisma, svoj književni profil učvrstila je u pjesmama u prozi neobične ljepote. Njezina prva knjiga Let, tiskaná 1920., izlaže načela umjetnosti kao duhovnog aristokratizma, što je opsesivna misao u izvrsno oblikovanoj autobiografskoj knjizi Prozori moga djetinjstva. Moj bijeg iz grada, koja je objavljena 1941. Pjesme u prozi koje je Markovičeva pisala u duhu ranih Andričevih poetskih knjiga posuduju ritam Davidovih psalama, a okupljene su u knjigama Kuča u snijegu iz 1922. i Kuča na suncu, 1930., posjeduju vrlo visoku književnu vrijednost, osobito u svojim mističnim slojevima, po čemu je Zdenka Markovič jedan od najspirtualnijih ženskih pisaca u hrvatskoj književnosti uopče. Dobro obrazovaná i upučena u slavistiku, Zdenka Markovič je gotovo tri desetlječa radila na opsežnoj knjizi Pjesnikinje staroga Dubrovnika, koja je konačno objavljena 1970., u poznim autoričinim godinama, četiri godine prije autoričine smrti. Ta svojom vanjskom formom znanstvena knjiga jedna je od najbolje napisanih književnih monografija novijeg doba, ona je duboko proživljeni esej i dokumentirana naracija u kojoj izlazi na vidjelo do tada posve neuočena ženská književnost staroga Dubrovnika. Prije te knjige moglo se čak pitati je li u starom Dubrovniku uopče bilo žena i je li medu njima bilo književnica. Ova samosvjesna žena promijenila je tu optiku i pokazala vrlo snažan ženski rukopis u do tada isključivo muškoj baštini. Zdenka Markovič svoj dugi život rasprostrla je tijekom gotovo čitavoga XX. stolječa, stvorila neke od najljepših pjesama u prozi i na kraju okrunila svoj književni vijek vrijednim esejom o prethodnicama iz Dubrovnika, grada koji je tu Slavonku, jednako kao i njezina prijatelja Ivu Andriča, čitavog života duboko fascinirao.
-381 -
U dvadesetim, a još više u tridesetim godinama XX. stolječa vážne lirske rezultáte ostvario je i niz pjesnika koji je svojim glavnim zadatkom smatrao potragu za dubinskim slojevima jezika i koncentrirao se na vlastitu unutrašnjost te odbio izravan dodir sa stvarnošču. Ti pjesnici izravan govor o sadržajima svoje biografije šmátrali su prepatetičnim i suvišnim, svaki moralizam bio im je stran, prigušili su svoj romantičarski duh i pri tome stvorili najbolje pojedinačne primjerke čisté lirike. Medu tim tihim pjesnicima koji su uspješno izbjegli zovu banálne svakidašnjice najčišča djela stvorila su dvojica samo na prvi pogled udaljenih liričara, Bokelj i kasniji izgnanik, Viktor Vida i Spličanin sa zagrebačkim boravištem Olinko Delorko. Lirska iskustva bila su im srodna, románski uzori takoder, ali ne i životi. Delorko se rodio 1910. i nakon završenih studija slavistike na Zagrebačkom sveučilištu stupio je u književnost u zbirci Lirika šestorice 1931., a onda i u vlastitoj knjizi Pjesme, tri godine poslije. Intenzivno je pratio aktuálnu pjesničku produkciju pa je zajedno s Tadijanovičem objavio 1933. vážnu i odmjerenu Hrvatsku modernu liriku. Radio je kao srednjoškolski profesor, neko vrijeme i kao urednik, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao činovnik Ministarstva vanjskih poslova. Dobro dopunsko obrazovanje stekao je za vrijeme boravaka u Firenci i Parizu. Nakon završetka rata, Delorko se posvetio folkloristici pa je u toj strúci ostavio vrijednih doprinosa i objavio několiko prelijepih zbirki národne lirike medu kojima če ostatí trajnim spomenicima Hrvatske národne balade i romance i Národne pjesme otoka Hvara. Delorko je autor više esejističkih i autobiografskih, vrlo promišljenih i intimnih knjiga s naslovima Zgode poremečene sreče, Radost i bol čitanja, Zanemareno blago, Otimanje zaboravu i Rasudbe i domišljaji. Bio je dak lepršave románske kritike kakva se pisala u doba njegova književnog sazrijevanja i njoj je ostao vjeran čitavog života. Delorko u svojim prozama nije bio glasogovornik nikakvih teorija nego je književne predmete ili životne situacije najprije točno opisao, a onda bi lijepim stilom iznosio osobná iskustva pozomog čitanja. U središtu piščeva književnog interesa bila je lirika koju je stvarao tijekom šest desetlječa i koju je najčešče pisao u starinskim i zatvorenim formama, sa znatnim brojem soneta. Sakupio je te pjesme u knjigama Rastužena Euterpa, Razigrani vodoskoci, Uznosite slutnje, Izgaranja, Svijetli i tamni sati, Lirski Eden, dok su dvije posljednje autorove zbirke, koje je objavio u poznim desetlječima života, imale rječite naslove Dolaze oblaci i Sve tišim glasom, a sve više težile su slobodnom stihu. Pjesnik je umro 2000., nakon života za vrijeme kojega je izabrao biti plahi promatrač, namjerni autsajder, pjesnik svjestan da u pjesmama bilježi tek dnevnik prirodnog odumiranja vlastitoga lirskog ja, što ga je u naslovu jednoj zbirci nazvao razigranim vodoskokom. U Delorkovoj poeziji nema prejakih izvanjskih signala, ništa se tu ne ironizira, ništa ne izvrče ili povezuje sa stvarnošču. Delorko je najdosljedniji glas hrvatskoga hermetizma i taje činjenica razvidna i u vlastitim pjesnikovim stihovima a i u njegovim izvrsnim prijevodima iz talijanske lirike. On je dovršio Kombolov prijevod Danteove Božanstvene komedije, prevodio je čudesne Michelangelove stihove, a bio je duhom najbliži prije svega Talijanima Ungarettiju i Quasimodu. Od njih je naučio da se grubosti vremena u lirici nikad ne smiju naglašavati, da im treba odgovori-
- 382 -
ti ali autentičnim jezikom i njegovom realnošču koja je uvijek dublja i istinitija od stvarnosti. Bio je pesimističan pjesnik ali vazda diskretan kad je govorio o vlastitim životnim patnjama. Pripadao je narastajú koji je suvereno filtrirao dominantne poetické škole. U njeg ima vrlo otvorenoga i uzbudenoga katolicizma, dok su mu najbolje stranice pastorálne, i u njima je opisivač sutonske blagosti, mediteranskih krajolika djetinjstva koji su osvijetljeni jasnom svjetlošču jezika. Posjedovao je starinski osječaj forme i bio duboko svjestan krize svijeta u kojemu je živio. Delorko je desetlječima uz pomoč izgubljene jezične stvarnosti prenosio čitateljima svoju vjeru u mitsku dimenziju lirike. Tiho je opjevavao bezvremene krajolike vjerujuči da če usred pogaženoga humanizma ipak biti moguče afirmirati ideale čisté poezije. Kao večina tadašnjih hermetičara, krenuo je od najopčenitijih kategorija pojavnog svijeta, od primárne materije i primarnih stanja. Sa zatajenim egom i s dubokim osječajem književne i jezične baštine, s gotovo mističnom vjerom u jezik, stvorio je niz neponovljivih lirskih iskustava, tihih kao što je bio tih njegov gradanski svijet i nježnih kao što je bio nježan njegov odnos s riječima koje je uzimao iz banálne stvarnosti da bi ih kristalizirao u ljepoti svoje hermetické alkemije.
Hermetizam je inspirirao i poeziju Viktora Vide koji se rodio 1913. u Kotoru. Skončao je kao samoubojica pod kotačima vlaka 1960. u Buenos Airesu. Vida u Južnu Ameriku nije emigrirao zato što je slijedio zov bilo koje politike nego zato što se nije htio vratiti u novu Jugoslaviju i ondje još jednom živjeti u laži nekoga totalitarnog režima. Vida nije dugo izdržao ni s ustasama. On je več 1942. preselio u Italiju, gdje je živio punih šest godina a onda se priključio več pristiglim hrvatskim emigrantima u Argentini. Za razliku od večine tih ljudi, Vida nije bio književni diletant nego je u trenutku svoje smrti uz Nikolu Šopa bio svakako najvažniji hrvatski lirik. Antologičari su u Hrvatskoj tu činjenicu odmah uzeli u obzir pa su Vidine pjesme uvrštene u sve važnije lirske izbore toga doba. Godine 1982. tiskané su Vidine najbolje pjesme u kolekciji Pet stolječa hrvatske književnosti, dok je najbolje Vidino izdanje u emigraciji priredio Vinko Nikolič 1962. u posebnoj knjižnici Hrvatske revije. Taj Bokelj, koji je naslijedio visoku poetsku razinu svojega renesansnog sumještanina Ludovika Paskaliča, školovao se u Zagrebu, gdje je studirao talijanski jezik i književnost, gdje se dobro uputio u opču romanistiku i slavistiku. Prvi je put u Italiji kao Stipendist boravio 1937., a ondaje radio kao knjižničar Talijanskoga zavoda za kulturu u Zagrebu, neko vrijeme predavao na gimnaziji a potom usred rata, nenadáno, napustio poludjelu domovinu. Radio je u talijansko-hrvatskoj novinskoj agenciji, a kad je nakon pada Italije njezino djelovanje obustavljeno, Vida se našao u Rimu bez sredstava, ali se kuči više nije vračao. Počele su njegove bohémske rímske godine, stolovanje u slávnom Caffeu Greco. U Argentinu je stigao s obitelji, mučio se s nekim sasvim neznatnim poslovima. Objavljivao je Vida, jedan od najboljih hrvatskih pjesnika toga doba, u provincijalnom franjevačkom Glasu sv. Antuna. U Argentini objavio je svoje jedine dvije lirske zbirke, Svemir osobe koja je izišla 1951. i Suzanj vremena 1956., a u knjizi Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika napisao je politički tekst Rasulo Dorijana Vlaja u kojemu je točno i razorno analizirao gor-
- 383 -
ku hrvatsku sudbinu. Bio je emigrant kojega niti jedan životni izbor nije mogao prisiliti na potpuni gubitak domovine. Postao je emigrant zato što je po njemu to bilo jedino moralno stanje njegove osjetljive unutrašnjosti. Njega u emigraciju nije odvela nužda ratnoga grijeha nego usud, tamo ga je odvela vlastita odluka da još jednom ne sudjeluje na stráni pobjednika. S pravom su Vidu nazvali "Orfejem" iz tudine. Bio je pjesnik tjeskobe i izoliranosti ali zajedno s tim osobinama bio je pisac nevidljive, a tako stvame homologije s europskim lirskim strujanjima. S formálne strane Vida je duboko svjestan svega što je u lirici prethodilo njegovoj odluci da piše pjesme. Obrazováni romanist, ovaj bokeljski melankolik dobro je poznavao Mallarmea i Valervja, bio je vrlo blizak Ungarettiju, čitao je Montalea i Quasimoda, dobro je svladao osječajnost Rilkeovu. Uz to on je potpuno asimilirao mediteranizam starih Grka, dobro je poznavao antičku poeziju Rimljana, a nije mu bio nepoznat tada vrlo pomodan književni postupak klasicista Thomasa Stearnsa Eliota. Egzistencijalizam je upoznao prevodeči Camusa te je posvema jasno da je od svih tadašnjih hrvatskih pjesnika primio najsnažniju inicijaciju aktualnih lirskih jezika. Prije odlaska iz domovine Vida je objavio samo tridesetak pjesama. Neke od njih u Podgorici, neke čak u Čačku. Te pjesme večim su dijelom bile posvěcené zavičaju, pjesnikovoj Boki. O zavičaju najljepše je pjevao iz Buenos Airesa kada je u mislima na vrt svojega oca pjevao o boljim i no vim pokoljenjima, o onima koji če doči nakon ovih pokolja i koji če praviti stihove kao stari zlatari, čekajuči "dok s pučine ne stignu ljupkiji aprili". Najvažniji dio pjesnikova opusa nastao je nakon dolaska u Argentinu jer je tek tada pjesnikova senzibiliziranost došla do zenita i jer je tek tada Vida pronašao pravi glas koj im je izrekao svoj intenzivni osječaj prolaznosti, samoče i inzularnosti. U emigraciji Vidina je poezija bila utemeljena na uspomenama bokeljskoga djetinjstva. On se sječa tamošnjeg muzeja punjenih ptica, pjeva o biljkama zavičaja, u dalekoj Argentini traga za izgubljenim zavičajem. Nema u poznijim Vidinim pjesmama nimalo prethodne patetičnosti, nema ni slutnje zla jer se ono pjesnikovu narastajú več bilo dogodilo, jer je praznina pjesniku postala reálnost, jer je pakao več doživio. Ovako je u pjesmi Razbijena vojska vidio smrt nevinog mnoštva:
U brzim marševima, slomljenih zástava, stupaju vojnici ispod krvavih oblaka u največi grob.
Viktor Vida još je jedna od žrtava svjetskoga krvoproliča. On je zakašnjela, posljednja žrtva koja je ispala iz povijesti i po koju je bivše ludilo došlo čim je postalo sadašnje. Ugasio se taj pjesnik poput sviječe, on duboki krščanin više nije želio čekati prirodnu smrt. Ubio se u Argentini najiskreniji brodolomac hrvatske poezije, onaj koji je napisao prijatelju "kad primiš ovu poslanicu, krvlju pisanu, ja ne ču biti živ". Taj sljedbenik egzistencijalizma nije htio vjerovati daje samoča koju je doživio uopče spojiva s ljudskom sudbinom. Dubina i vrijednost veliké večine Vidinih pjesama nastalih u egzilu proizlazi iz neobičnog i samo njemu imanentnoga dijaloga nepromjenjivih metafizičkih postulata s jedné strane i čovjekove
- 384 -
prolaznosti i vremenitosti s druge. Malo je hrvatskih pjesnika bilo opsesionirano smrču kao što je bio ovaj tankočuti Bokelj. Ni umiruči Duro Sudeta ni sušiča vi Antun Branko Simič nisu dosegli Vidinu opsesiju umiranjem i krahom fiziologije. Bio je pjesnik slutnje i najbolje je slutio Boga koji prebiva medu ledenim cvjetovima. Ustrašen smrču, doživljavao juje stvarnijom od svake stvarnosti. Ona je njemu trenutak koji slijedi umiranju, stanje kojega se jedino plašio jer je ne jednom posumnjao da možda baš tada uz njega neče biti Boga, da če upravo tada još jednom biti ostavljen i da če ga skriveni Bog izdati. Od hermetizma je naučio reducirati ne samo pojmové nego i njima pripadne riječi. Ta redukcija največa je tajná njegovih halucinantnih stihova, tajná pjesnika kojega je sudbina tako izmučila daje ostavljen zavirio u samo dno života gdje mu se ukázala primárna melasa jezika, u mitskom stanju. Iz toga stanja u vručici izgovarao je usamljeni Viktor Vida svoje pjesme. U njegovoj lirici ima niz antologijskih pjesama o zavičaju, dirljivo je Sječanje na Európu, a napisao je mnogo duboko angažiranih, ali ne i plakatskih pjesama, o teškom položaju suvremene Hrvatske, i one su najbolje što je uopče nastalo u poslijeratnoj emigrantskoj književnosti. Vidine biblijske varijacije poput onih u pjesmama Večer Napještenja i noč, Proroci, Tri kralja, Tobija i anděl, uz stihove Nikole Šopa i Tina Ujeviča, najbolji su primjerci hrvatske metafizičke poezije uopče. Vrijeme Vidine poezije smješteno je u misterij drugoga i boljeg svijeta koji je ovaj usamljenik predobro naslutio. Strasni introvertirani tragalac istine izabrao je da mu usamljenost bude povlašteno stanje. U tom izboru promašio je vlastitu egzistenciju ali ne i njezin pjesnički dug.
Od kada su u Hrvatskoj, u travnju 1941., ustaše došli na vlast, započeli su njihovi agitátori unositi u književni život sve bitnije oznake fašistické ideologije. Domači propagátori mitologema krvi i tla zalagali su se za energičnost, za pokret i mladenaštvo, te su isticali kako su u novom dobu književnicima nepovratno srušene sve kule bjelokosne i kako se od njih sada, u novim političkim okolnostima, očekuje da se uključuju u politički prostor i da nitko medu njima više nema pravá živjeti životom koji ne bi bio život njegova národa. Taj ideološki zahtjev značio je da se od pisaca nakon 1941. očekuje politička poslušnost i bespogovomo klimanje glavom, da se od njih očekuje agitacija. Tražilo se u središnjim teoretskim spisima tadašnje ustaške književne promidžbe da pisci imaju dva života, te da im se onaj javni i onaj stvaralački zbivaju paralelno. Ustaški su ideolozi kritizirali ono što su nazivali "bezizražajni i bezosobni artizam" a tražili su da umjetnost bude "ogledalo, vjemo i podpuno, svoje sredine". Ustaška načela kako ih je iznio Ante Pavelič, konfuzna su kad iracionálno izlažu hrvatsku nacionálnu ideologiju ali je u njima najpogubniji zagovor konzervativnog nasilja nad svim društvenim staležima, te autoritami rez koji je dokinuo sve naznake liberalnoga društva i brutalno negirao postoj anj e bilo kakvoga nacionalnog ili socijalnog konflikta, bilo kakvog altemativnog izbora. U svojim izvorima ustaški je pokret zasnovan laički i liberalno, socijalno i revolucionarno. Nekoč opozicijski pokret protiv beogradske diktatuře, on se s vremenom, u provedbi svojih ideja, opasno približio njemačkoj verziji nacizma. Tako se dogodilo da su ustaški ideolozi i ne pitajuči aktualno crkveno vodstvo, uključili njihovo konzervativno krilo u svoj idejni sústav, polažuči time dodatni teret
- 385 -
na pleča književnog stvaralaštva, ali i čitavoga hrvatskog društva. Ustaski pokret, nasávši se u posjedu Nezávisné Državě Hrvatske, nije bio na duhovnoj razini da obujmi sve uzavrele različitosti hrvatskog društva i vrlo je brzo stvorio opasan politički eksperiment koji je izravno křiv što je nakon 1945. zaustavljen započet proces stvaranja gradanskog društva i moderně demokracije u Hrvatskoj. Ustaski pokret nije shvatio svoju marginálnu poziciju pa se nasilno uspostavio prema seljačkom i radničkom pokretu i njihovim vodárna, nije znao kako da se prilagodi pravaštvu hrvatskih komunista a nije shvatio daje modenu nacionalizam Hrvatske seljačke stránke največe i naj pozitivny e oružje buduče hrvatske državnosti. Ustaške političke stavové i njihovu estetsku kontradiktornost najjasnije je u ratno doba iznosio i na književnost primjenjivao Vinko Nikolič, pjesnik ne odveč vrijednih patetičnih stihova, antologičar i politički agitatator, koji u ratnom razdoblju nema osobitih zasluga za hrvatsku duhovnost ali su mu one znatnije u poslijeratnom periodu kada je u izgnanstvu, oko časopisa Hrvatska revija, okupio najbolja pera hrvatske desne emigracije. Nikolič se rodio u Šibeníku 1912. i nakon završenoga Filozofskog fakulteta radio je u Zagrebu kao gimnazijski profesor. Za vrijeme rata osjetio je potrebu da izgovori niz sasvim doktrinamih umjetničkih načela bliskih stavovima militantnog fašizma u Njemačkoj ili Italiji. U emigraciji Nikolič je odustao od zagovora nacistické poetike i potpuno se posvetio radu na okupljanju književnih plodová tada vrlo brojne ustaske emigracije. Zajedno s Antunom Bonifačičem on je u Argentini 1951. pokrenuo Hrvatsku reviju koju je nakon 1955. uredivao sam i na čij im je stranicama sačuvana sva dokumentacija hrvatske emigrantské književnosti. U lirici deklamatoran i neuspješan, Nikolič je bio dobar časopisni urednik. Nažalost, on nije mogao računati na suradnju pisaca iz "domovinske" Hrvatske ali ni sam nije dovoljno koristio mogučnost da svoje, od matice odvojene suradnike, priblíži i izvijesti o ozbiljnijim književnim dosezima u domovini. Književnost u njegovu časopisu najčešče nije bila na razini tadašnjih poljskih i čeških književnih apatrida koji su se bořili protiv komunističkog režima. I oni su kao i Nikoličevi súradnici bili antikomunisti i vrlo nacionálni, ali u njih nije bilo ni truna nacistické nostalgije što je Nikoličev projekt, žalibože, vodilo u provincijalizam. Hrvatska književna emigracija nije se, srečom, mogla podvesti tek pod jedan politički barjak. Ona je bila mnogo složenija. Vinko Nikolič se nakon promjena vratio u Hrvatsku 1990. i ondje je nastavio izdavati svoju Hrvatsku reviju pokazujuči, premda u poznim godinama, da nije ni njegov ni ičiji cilj bilo kakva nego kvalitetna Hrvatska. Nekadašnji glasogovornik fašistické književne teorije, u novim uvjetima i pred smrt zazvučao je liberalnije od mnogih svojih dotadašnjih komunističkih protivníka. Nikolič je umro u Zagrebu 1997. ali osim goleme energije koju je uložio u tudi književni rad, ipak nije uspio napisati niti jednu knjigu po čijim bi se estetskim ili etičkim dosezima pamtio njegov književni rad. Bio je ponajprije književni propagandist, urednik i poticatelj. U krugu ustaških emigranata od Nikoliča je književno relevantniji Antun Bonifačič. Taj romanopisac, pjesnik i dobar esej ist rodio se 1901. Bio je vrlo obrazován u romanističkim studijama, prevodio je najutjecajnije francuske knjige onoga doba i premda je u književnost stupio sredinom dvadesetih godina, svoju je najvažniju knjigu Vječna Hrvatska objavio u
- 386 -
Chicagu 1953. Rodio se u Puntu na Krku i rano ga je zaokupila Europa i europejstvo. Najprije je bio kozmopolit i mason, čak i obožavatelj kralja Aleksandra, pa se nalazio na popisu onih koji su predlagali da se Punat na Krku bezrazložno nazove imenom toga ubijenog kralja. Kasnije je Bonifačič, koji je bio i mason, iskreno prišao ustaškom pokretu, radio kao načelnik za medunarodne odnose u vladi i postao obožavatelj Ante Paveliča. Cini se da ni tada od svojih prethodnih načela nije mnogo odustajao, i dalje je vjerovao u Európu, ovaj put Europu novog poretka. Taj pristaša ideja Action frangaise smatrao je sasvim primjerenim da pjesnik služi ideologijama, i tu ne bas mudru lekciju naučio je od svojih francuskih suvremenika, svejedno jesu li se zvali Celine ili Malraux, Gide ili Montherlant i jesu li dolazili s ljevice ili desnice. U romanima što ih je objavljivao tridesetih godina, Bonifačič je najekstremniji hrvatski predstavnik proizvodnoga industrijskog romana, blizak socijalističkoj literaturi Uptona Sinclaira i u doba svjetske recesije njegovu mnogo čitanom romanu Oil iz 1927. Bonifačičeva Krv Majke Zemlje koja je objavljena samo osam godina kasnije, posjeduje konvencionalnu ali naftom natopljenu fabulu o mladičů sa sela koji u gradu pokušava napraviti karijeru i koji u toj nakani uspijeva. Ta priča omogučuje pisců da iznese i brdo nefikcionalne grade o cmom zlatu i njegovoj eksploataciji u Podravini. Bonifačičev tekst svjesno gomila stvarnost i postiže razmjerno neuspio umjetnički rezultát. Sve se još više radikaliziralo u drugom romanu Mladice u kojemu je 1938., potaknut francuskim romanima kakve je inače prevodio, Bonifačič putem desetak ne odveč uvjerljivih likova izložio sve najvažnije političke ideje i programe svojega vremena. Nakon završetka rata i u emigraciji, napisao je Bonifačič još i roman Bit čete kao bogovi kojemu je protagonist Oskar Juranič i njegova tragična sudbina u vrijeme slovenskih dachauških procesa. U romanu pojavljuje se niz konkretnih političkih protagonista, od Josipa Broza Tita do Mile Budaka, a pisac gradu iznosi po modelima tada več demodirane americké plakatske próze, govoreči čas reportažnim stilom, čas izravno iznoseči dokumentárnu gradu. Bonifačič je najprije počeo kao pjesnik pa je 1926. objavio zbirku Pjesme, a pod istim naslovom su mu zbirke izlazile još i 1932. i 1938. Sabrane pjesme redigirao je u dubokoj starosti i objavio ih u Chicagu 1974. Bio je lirski samotnjak, jedan od onih koji je odustao od grupa i modernističkih manifesta, koji u lirici nije eksperimentirao ni formom a ni sadržaj ima. Bio je autor dopadljivih pejsažnih fotografy a, opisivač zavičajnog mora ali još više pjesnik več prije opisanih mora. Bonifačičevi lirski krajolici gotovo su redovito posredovani, u njih uvijek nešto naknadno ude, nešto što nije sama príroda nego što je pripadalo civilizaciji, nešto stoje na početku bilo neviděno i što se onda, kako konkrétna stvarnost izlazi iz vidokruga, sve više nazrijeva. Nije Bonifačič pjesnik nadrealnog svijeta nego je njemu pjesma prilika da odčudi viděno, da ga jezikom učini još vidljivijim. U kasnijim godinama mu je i poezija bila politički angažirana, opsjednuta pitanjima povijesti i hrvatske nacionálne ugroženosti. Tu tematiku Bonifačič je maestralno obradio u najbitnijem svojemu politickom tekstu i najvažnijoj knjizi cjelokupne hrvatske desne emigracije, u Vječnoj Hrvatskoj, u dvadeset i sedám njezinih eseja. Nigdje nisu pregnantnije bili iskazani stavovi ustaških apatrida u poslijeratnom razdoblju, nigdje nije bolje potvrdená njihova transformacija u vremenima egzistencijske ug-
- 387 -
roženosti, kad je njihov odnos prema Hrvatskoj još uvijek bio zamučen kriminogenim naslijedem Paveličeve diktatuře. Knjiga Bonifacičeva podijeljena je u pet dijelova s karakterističnim naslovima Vječna Hrvatska, Da li je Bog umro?, Gesta pro Croatos, Situacija i Put prema vrhuncima. Bonifačič u knjizi u bezbroj primjera konstatira kako hrvatski apatridi tek sada, kad su otrgnuti od doma, znaju što je Dom. Ne samo iz opreza nego iz múdrosti on ne spominje više Poglavnika. Vrača se na svijetle primjere brace Radič i s razumijevanjem govori o potrebi da se druga i konačna hrvatska država utemelji na moralnim zasadania. Vječna Hrvatska književna je afirmacija tadašnje Stepinčeve robije kojega autor naziva najslavnijim robijašem svih vremena, čovjeka koji nosi dobrotu i zlo svijeta na svojim mučeničkim ramenima. Ima nešto mistično i duboko u Bonifačičevoj Vječnoj Hrvatskoj, nešto vizionářsko, a u isti mah i apokaliptično. Iz povijesti i suvremenosti izdvaja pisac mnoge primjere pa izvodi i smjelu, i vrlo točnu paralelu o Jurju Križaniču i tadašnjem emigrantu Anti Ciligi. Bonifacičeva mistična próza o vječnoj Hrvatskoj traga za uzrocima jóbovské hrvatske sudbine. Pisac analizira retrogradnost hrvatskoga narodnog biča i njegovih institucija, sljepilo onih koji su mogli doživjeti Hrvatsku bez Istre i Dalmacije. Ograničen pozicijom iz koje govori, Bonifačič je hrvatski problem vidio isključivo kao nacionalan i vjerski ne želeči se suočiti s njegovom socijalnom i politickom razinom, onom koja je poslije, 1990., i postigla nastanak prve moderně hrvatske državě. Nju Bonifačič nije vidio jer je umro 1986. Nitko nije bolje od Bonifačiča iskazao sudbinu hrvatskih bjegunaca, ljudi koji su zbog loših uvjeta u domovini morali tražiti záštitu u tudini. Bonifačič je pregnantno opisao mistiku žrtve za vlastitu naciju, najavio je dugu borbu i bio vrlo pravedan prema onima koji su, dok je pisao tu knjigu, živjeli u Hrvatskoj i pisali neke drukčije knjige. Tople su riječi koje je posvetio Ujeviču, nešto žešče one o Názoru, a najžešče kad govor o lvi Andriču i njegovu renegatstvu. Krleži Bonifačič sudi oštro, ali s blagom rezignacijom izgovara rečenicu koju če poslije Krleža, u vrijeme studentskih nemira, ponoviti i osjetiti vrlo bitnom, rečenicu o gorčini ispunjenih ideala. Bonifačič 1953. več zna daje Miroslav Krleža u Titovu režimu dočekao ostvarenje svojih snová ali Bonifačič tada nije mogao znati da če Krleža mladima samo desetak godina potom poručiti kako jedino što im ne bi poželio jest da im se, kao njemu, ostvare politički ideali. Bonifačič je prvi hrvatski pisac s književnom razinom koji je iz emigracije dostojanstveno i lirski progovorio o hrvatskim vojnicima koji su bili pobíjeni u prolječe 1945. nakon predaje kod austrijskoga gradiča Bleiburga. U vezi s vojskom koja je zločinački pobíjena nakon što je prema ratnim konvencijama uredno položila oružje, Bonifačič je vrlo razumno tadašnjim jugoslavenskim vlastodršcima poručio neka znaju da se preko žrtava ne može priječi ni frazom ni šutnjom, i još ih je upozorio da se jezivu, ali zato savršenu ljepotu žrtve, ne može sakriti. Nakon Bonifačičeve Vječne Hrvatske moglo je biti jasno dapod zemljom u Bleiburgu, u tom olovnom gradu, tučom olova pobíjeni ne leže ideolozi nego žrtve ideology a, najprije žrtve komunistické ideologije koja ih je pobila, a onda nacistické koja ih je izdala i kukavički prevarila. Nije bilo nimalo lako biti hrvatski apatrid nakon Drugoga svjetskoga rata. Bonifacičeva vizionářská i pravedna knjiga pomogla je da to bude barem lakše.
- 388 -
U malom národu kakav je hrvatski, i u teškim vremenima kakva su nastúpila za vrijeme Drugoga svjetskog rata, bila je književnicima namijenjena preteška zadača. Cas se htjelo da su morálni korektivi, čas da budu sluge politikama, čas ih se prisiljavalo da budu prosvjetitelji podivljalih i ostraščenih masa. Mnogi pisci strádali su u fašističkim koncentracijskim logorima, strijeljani su ondje bez suda i obrane. Ubijeni su ne samo organizirani komunisti več i mnogi gradanski političari koji su bili bliski kompromisnim stavovima Hrvatske seljačke stránke i njezina vode Vlatka Mačeka. Oslobodenje Europe od fašističkog terorizma Hrvatima nije odmah donijelo ni politicko ni nacionalno smirenje. Nastúpilo je vrijeme komunističkog terora pa su u samo několiko mjeseci pobijeni ne samo politički vode ustaškog režima nego i nevini vojnici koji su se predali nedaleko austrijske granice u Bleiburgu. U niti mjesec dana nakon završetak rata ubijeni su, a da im se ne zna grob, ustaški doglavnik romanopisac Mile Budak, smrtno je stradao Dubrovčanin Albert Haller koji je za vrijeme rata postao profesorom novije hrvatske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i koji se proslavio polemikama o vrijednosti Gunduličeva Osmana, te knjigom Novija dubrovačka književnost kao i nizom prodomih eseja o inozemnoj književnosti. Strijeljan je i Andrija Radoslav Glavaš, učeni franjevac, idealistické duhovne orijentacije, kritičar i činovnik u ustaškoj vladi, pisac razornog teksta o partizánskom zločinu na Širokom Brijegu. U Bleiburgu nestali su tada mladi književnici Branko Klarič, autor šest vrlo odmjerenih i dubokom duhovnošču odredenih pjesničkih zbirki, Vinko Kos, autor populárne poéme Sišmiš, pisac kvalitetnih i vrlo emotivnih stihova, zatim Vladimir Jurčič koji je 1936. objavio zapaženú i proročansku knjižicu Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici. U Bleiburgu je nestao pisac nježnih intimističkih lirika Jakša Ercegovič koji je neko vrijeme rádio u Paveličevu Ministarstvu vanjskih poslova. U Bleiburgu u pokolju nestao je i Marijan Matijaševič koji je za dramu U brodolomu primio posljednju predratou Demetrovu nagradu, ubijen je i samouki, pravdoljubivi Ivan Softa, pisac knjiga Na česti, Nemirni mir i Dani jada i glada. Isto je sudbinu doživio i pjesnik Gabrijel Cvitan, pisac knjige Glas zemlje. Nakon rata, u nepoznatim okolnostima u Parizu nestao je Zlatko Milkovič koji je napisao dva politička romana, Zrinjevac i Tamnica, a objavio je i dobre biografije brače Seljan i slikara Josipa Račiča. Sličnu emigrantskú sudbinu doživio je i Ličanin Jure Pavičič. Ubijen je taj pisac u Rimu 1946. On je 1940. objavio zbirku novela Krčevina, inspiriran prozama Mile Budaka. Poratna osveta mnoge je hrvatske književnike zauvijek obeshrabrila, utmula im stvaralački žar, ponizila ih. Ponižavali su pobjednici legendarnog Tina Uje vica, ponižavali su dostojanstvene gradanske intelektulace kakvi su bili Milan Begovič i Ante TresičPavičič. Ponižavali su i pisca izvrsnog romana Legenda o Ali-paši Envera Colakoviča, bleiburškog zarobljenika rodenog 1913., koji je nakon porataih pataji i poniženja odustao od originalnog književnog rada i još jedino zadužio hrvatsku kulturu prevodeči poeziju i okrunivši svoj rad 1978. monumentálnom antologijom madžarske književnosti. Colakovičeva Legenda o Ali-paši suptil-
- 389 -
na je priča o pluralnosti Bosne, to je poučak o tamošnjoj toleranciji, knjiga o poniznosti u kojoj je taj pisac 1944. svijetu poručio da ništa nije stvarnije od snová. Bio je to jedan od najboljih romana objavljenih za vrijeme rata, knjiga u kojoj su fantazija i foklor stvorili do tada nepoznati spoj. U Colakovičevoj Legendi o Alipaši ima dragocjenih islamskih narativnih iskustava, ta je knjiga izravna najava mladih historijskih romana koje su o sličnim temama, ali kasnije, napisali Ivo Andrič i Mesa Selimovič, Ivan Aralica i Feda Sehovič. Gorkim oduševljenjem ratnih pobjednika i rasulom gubitničke vojske završavala je tako epoha koja je počela udivljenjem prema svemu što je bilo dinamično, prema svemu što je temeljeno na tehnici, što se htjelo kretati prema naprijed. Poražen na kraju krvavoga sedmogodišnjega svjetskog rata, fašizam je ostavio svijet u kontardikcijama koje nisu bile ništa manje od onih s početka stolječa. Najpresudnija je bila ona koja je otvorila daljnju nazočnost komunistické ideologije, koja je previdjela njezin totalitarizam i koja je olakšala njezinu penetraciju u zemlje istočne i jugoistočne Europe. Komunizam sovjetskoga modela još je u Drugom svjetskom ratu stekao status antifašističkog pokreta, ali je tijekom samo několiko godina u svim zemljama iza európske željezne zavjese pokazao svoju totalitamu odoru. Hrvatskoj je komunizam poput ludačke košulje navučen več u prolječe 1945. Jedno zlo tek što je bilo zaustavljeno, a novo koje se pojavilo nije bilo ni provizomo pa ni uvozno. Trajalo je više od četiri desetlječa pa je u hrvatskoj književnosti več zbog tog dugoga trajanja, ostavilo znatnih tragova koji se nikako ne mogu ignorirati i koje nije niti bilo niti je moguče isključivo podvesti pod jedan ideološki ili samo represivni predznak.
- 390 -
-391 -