Časopis za svjetsku književnost Godište LI 12019 Broj 192 (2) SADRŽAJ Kanadská frankofonska književnost 3 Uvod Genéza i kretanja 7 Evaine Le Calvé Ivičevič Kronološki pregled kanadské frankofonske književnosti: od početaka (1763) do višeglasja (1970) 21 Dorothea Scholl Nadja, domovina, religija, kultura: franko-kanadska književnost pred izazovom komparatívne književnosti Povijest i sjecanje 29 Sanja Soštarič Maria Chapdelaine: o recepciji Hémonove pripovijesti iz francuske Kanade 41 Marija Paprašarovski Lepageova pri/'povijest u scenskom tekstu 887 53 Mirna Sindičič Sabljo Povijest, sjecanje i pamčenje u Rasjedima Nancy Huston Prostor i unutarnji krajolik 63 Rosemary Chapman Frankojonski prostor u djelima Gabrielle Roy radnjom smještenim u Manitobi 73 Adina Balint Poetika i imaginariji Montréala u suvremenoj kvebečkoj književnosti 79 Petr Kyloušek O pravilnoj upotrebí distopijskih prostora: Catherine Mavrikakis, Christian Guay-Poliquin i David Calvo književna smotra 87 Véronique Arseneau Razbiti prostor i vrijeme: ontološka poezija zbirke Putnica (La Voyageuse) Andrée Lacelle Pripadanje i identitet 95 Diana Popovic Prostor i konstrukcija identiteta u romanu Lutalica (La Québécoite) Régine Robin 101 Eva Voldichová Beránková Preskakačica granica: inuitska žena u kanadsko>jfrankofonskoj književnosti Prijevodi 109 Honoré Beaugrand Leteči kanu 113 Patrice Lacombe Na rodnoj grudi 111 Jacques Ferron Cadieu, Price iz neizvjesne zemlje 121 Marie-Claire Blais Jedno godišnje doba u Emmanuelovu životu 123 Antonine Maillet Pelagija od Kola 125 Madeleine Blais-Dahlem Glas mog oca 129 Izbor pjesama: Louis Frechette, Emile Nelligan, Hector de Saint-Denys Garneau Savjet casopisa Sonja Basic Jerzy Jarzgbski (Uniwersytet Jagiellonski, Krakov) Nikita Dimitrov Nankov (University of Puerto Rico, San Juan) Maxim D. Shrayer (Boston College, Chestnut Hill) Milivoj Telecan Andrea Zlatar Viktor Zmegac Uredništvo Dalibor Blažina Marijan Bobinac Durdica CMC Skeljo Nikica Gilič Nenad lvic Mislav Ježic Maša Kolanovič Ivan Matkovič Ivana Peruško Vindakijevič Jelena Sesnič Nikica Talan Josip Užarevič Tajnica uredništva Ivana Peruško Vindakijevič Glavni i odgovorni urednik Dalibor Blažina Úřednice ovog broja Evaine Le Calvé Ivičevic Marija Paprašarovski Grafička oprema Ivan Picelj Lektura D ijana Curkovic Naslovnica J o Ann Lanneville, Paliti svoje želje ■ Priprema za tis ak Marina Coric Uredništvo Književne smotre srdačno zahvaljuje gdi Jo Ann Lanneville na pristanku da se u ovom broju našeg časopisa i na njegovoj naslovnici objave reprodukcije několiko njezinih djela. Jo Ann Lanneville djeluje kao likovna umjetnica od 1979. godine i aktívna je kultúrna djelatnica. Suosnivačica je Centra za pro-izvodnju i istraživanje o suvremenom graviranju Atelier Presse Papier, pokrenula je više likovnih manifestacija, medu kojima i Medunarodni bijenale suvremene grafike Trois-Riviěresa (1998), kao kustosica postavila je několiko skupnih izložbi i održala više majstorskih radionica u Kanadi i inozemstvu. Izlagala je samostal-no svoje radové u više od deset zemalja svijeta. Veci broj djela Jo Ann Lanneville pohranjeno je u galerijskim i muzejskim zbirkama Kanade, SAD-a, Európe (Belgija, Dánska, Francuska, Italija, Ma-darska, Portugal, Rumunjska, Srbija) i Indije. Za reprodukciju znanstvenih članaka suglasnost su ljubazno ustúpili: dr. sc. Dorothea Scholl i časopis Interlitteraria; dr. sc. Rosemary Chapman i časopis Globe; dr. sc. Adina Balint i časopis Interfaces Brasil Canada. Za objavu književnih tekstova i ulomaka suglasnost su ljubazno ustúpili: g. Patrick Leimburger iz agencije John C. Goodwin & Associés i autorica gda Marie-Claire Blais; gda Laura Ancé iz nakladničke kuče Grasset & Fasquelle i autorica Antonine Maillet; gda Katarina Fašiangová iz nakladničke kuče Les Editions de la nouvelle plume i autorica Madeleine Blais-Dahlem. serigrafija, 2015. Cijena ovomu broju 50 kuna Godišnja pretplata (4 broja) 110 kuna, za inozemstvo dvostruko Žiro-račun Zagrebačka banka HR7423600001101551990 Hrvatsko filološko društvo - s náznakom "za Književnu smotru" Narudžbe siati na Filozof ski fakultet u Zagrebu, I. Lučiča 3,10 000 Zagreb Arhiv C—mail * íkun äk(5) f fZ2 hr J s' Online izdanje časopisa besplatno je dostupno na stranicama HFD-a Izdavač (URL: http://www.hfiloloskod.hr/index.php/knjizevna-smotra), Hrvatsko filološko društvo te na portálu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa Hrčak (URL: https://hrcak.srce.hr/knjizevna-smotra) Adresa uredništva Filozof ski fakultet, I. Lučiča 3, Zagreb Uredništvo prima stránke ponedjeljkom od 10 do 11 satí (u sobi B-225) i srijedom od 11 do 13 satí (u sobi B-221) tel: 4092-119 i 4092-122, e-mail: dblazina@ffzg.hr i iperusko@ffzg.hr Ovaj broj tiskán je uz novčanu pomoč Ministarstva kultúre RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i Kanadskog veleposlanstva u Republici Hrvatskoj Tisak: Denona, Zagreb Kanadská frankofonska književnost Uvod Od svih književnosti na francuskom jeziku, kanadská je, unatoč demografskoj i kulturnoj vážnosti zajednica iz kojih je proizašla1 zacijelo najslabije predstavljenanahrvatskoj književnoj sceni. Hrvatska javnost opčenito slabo poznaje frankofonski kanadskí svíjet, a književnost gotovo nimalo, što zbog neupu-čenosti, što zbog nezainteresiranosti naših kulturnih krugova. Zanimljivo je da su u zadnjih dvadeset pet godinau Hrvatskoj objavljene dvije antologije2 kratkih priča koje se predstavljaju kao "kanadské", a da pritom u njih nije uvršten ni jedan tekst frankofonskog autora. Očito da je za sastavljače tih antologija, kao i za prosječnoga gradanina, Kanada prije svega (ako ne i isključivo) anglofonska zemlja.3 Osim toga, čini se da se predstavljanje kanadské književnosti na francuskom jeziku u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim sredinama, pa i u samoj Kanadi, uvijek veže uz Francusku. Tako katalog izložbe Kanadské knjige i kanadskí pisci u Hrvatskoj,4 koja je bila postavljena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu od 20. ožujka do 15. travnja 2003. u príkazu kvebečke književnosti na francuskom jeziku na istak- 1 Prema podacíma zadnjeg popisa stanovništva (2011) oko 10 milijuna gradana Kanade vladaju francuskim jezikom. Danas francuskim kao materinjini jezikom govori oko sedám i pol milijuna stanovnika Kanade, odnosno oko 21,4% njenoga ukupnog stanovništva. 2 Gorjup, Branko i Lovrinčevič, Ljiljanka (ur.), 1991. Antologija kanadské pripovijetke, s predgovorom Franka Daveyja, Zagreb: Matica hrvatska. Primorac, Antonia (ur.), 2009. Život na sjeveru: Antologija kanadské krátke price, Zagreb: Profil International. 3 U antologiji Antuna Soljana 100 največih romana svjetske književnosti (Zagreb: Mladost, 1982) nije se našlo ni jedno djelo ni iz anglofonske ni iz frankofonske kanadské književnosti. U kazalu Leksikona svjetske književnosti - djela (Zagreb: Školská knjiga, 2004) na popisu nacionalnih književnosti uz "Kanadská književnost" čitatelja se upucuje na popis autora i djela pod "En-gleska i anglofonska književnost". Na popisu "Francuska i frankofonske književnosti" nije uvršteno ni jedno frankofonsko kanadsko djelo. 4 Lovrenčič, Sanja (ur.), 2003. Kanadské knjige i kanadskí pisci u Hrvatskoj, Zagreb: Nacionálna i sveučilišna knjižnica. nutom mjestu uvrštava članak5 koji se bavi dakako nezaobilaznim utjecajem Francuske na kvebečku književnost, ali koji nažalost u odsustvu kontekstualizacije našoj publici pruža donekle izobličenu sliku književnosti Québeca time što naglasak stavlja samo i isključivo na tu vezu a da pritom ne spominje nikakvu drugu dimenziju niti drugi izvor utjecaja. Naposljetku, i unutar kanadskoga frankofonskog kruga, zajednice izvan Québeca ostaju u sjeni te po-krajine, jedine u kojoj se večinski govori francuski6 i koju se najčešče u inozemstvu smatra jedinim fran-kofonskim kulturnim i književnim prostorom Kanade. Tako, trideset osam autora koje se spominje u Pro-leksis enciklopedijf vezano uz ternu "Kanadská književnost na francuskom jeziku", svi pripadajú kve-bečkoj književnosti,8 a da to nigdje izrijekom nije navedeno. Isto se ponavlja i u Hrvatskoj enciklopediji u kojoj su zastupljena (samo) tri kvebečka autora (Anne Hébert,9 Réjean Duchařme i Victor-Lévy Beau- 5 Allard, Jacques, 2003. "Uloga Francuske u fikcionalnoj književnosti Québeca", izabrala, priredila i s francuskog prevela Ingrid Šafránek. U: Kanadské knjige i kanadskí pisci u Hrvatskoj, Zagreb: Nacionálna i sveučilišna knjižnica, str. 81-90. Tekst objavljen pod naslovom "La France de la fiction". U: Québec 2000: annuairepolitique, sociál, économique et culturel, Montreal: Fides, 2001, str. 599-605. 6 Veliká vecina frankofonskog stanovništva Kanade (njih oko šest i pol milijuna) živi u Québecu (i čine oko 78% stanovništva te pokrajine), gdje je 1974. francuski jezikproglašen jedinim službe-nim jezikom. Ostali Kanadani francuskoga govornog izričaja pripadajú vecim ili manjim zajednicama u ostalim dijelovima zemlje (najveca zajednica izvan Québeca je franko-ontarijska zajednica koja broji oko 600.000 ljudi). 7 Leksikografski závod Miroslav Krleža (LZMK). "Kanadská književnost". URL: http://proleksis.lzmk.hr/57194/. Přistup 17. srpnja 2019. 8 Slično, u Povijesti svjetske književnosti (Zagreb: Mladost, 1982) u poglavlju "Ostale književnosti francuskog jezičnog izraza" (str. 741-765) frankofonska kanadská književnost poistovjecuje se s "književnošcu Québeca". 9 Autorici se k tome pogrešno pripisuje otac Francúz. Vidi: Leksikografski závod Miroslav Krleža (LZMK). "Hébert, Anne". URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=24695. Přistup 17. srpnja 2019. 3 lieu) navedena samo kao "kanadskí autori francuskoga govornog izričaja"10. U takvom kontekstu minorna franko-kanadska književnost prikriva se trima pojmovima: "kanadská književnost", "književnost na francuskom jeziku" i "kvebečka književnost". Ova potonja se u našem kultúrnom ozračju, kao i u mnogim drugima, pojavljuje dvostruko marginalizirana svojim rubnim položajem, kako unutar Kanade koju se predstavlja i doživljava kao anglofonsku zemlju, tako i unutar sústava fran-kofonske književnosti kojoj je u središtu francuska književnost. Ovaj zaključak potvrduje več spomenutí predgovor u katalogu izložbe Kanadské knjige i kanadskí pisci u Hrvatskoj u kojem se konstatira da su "u hrvatskoj prijevodnoj književnosti od kanadskih autora zastupljeni uglavnom oni koji pišu engleskim jezikom, dok su oni koji pišu na francuskom gotovo nepoznati" (2003: 9). Cini se stoga daje u Hrvatskoj, kao i u susjednim zemljama središnje Europe, saču-vana "slika tradicionalnog modela frankofonskog prostora s Francuskom u središtu koji bi trebao do-minirati nad rubnim frankofonskim prostorima: europskim, američkim ili afričkim, i taje slika duboko usadená" u poimanju ljudi.11 Odvise cesto šmátraná kao "ogranak" ili "izrasli-na" francuske književnosti, zatočena u kategoriji "malih" rubnih književnosti, shvačena kao minorna, iako je pisana na svjetskom jeziku, franko-kanadska književnost iznimno je slabo zastupljena kad je riječ 0 prevedenim djelima s francuskog jezika u Hrvatskoj te je i dalje nepoznatau ovoj zemlji. Cilj ovog zborníka kojim se nastoji ispuniti ta praznina trostruk je: njime se želi informirati, pobuditi zanimanje za tu književnost i potaknuti prevodenje djela na hrvatski jezik. Radovi su podijeljeni u četiri odjeljka Genéza i kre-tanja, Povijest i sječanje, Prostor i unutarnji krajolik, Pripadanje i identitet i popračeni su prijevodima iz dosad u nas neobjavljenih djela. U prvom dijelu cilj je pružiti osnovne informacije kojima se omogučuje pračenje franko-kanadske književnosti u vremenu da bi ju se lakše moglo smjestiti u odnosu na veliké književne pravce i da bi se shvatili glavni izazovi kojima je (bila) izložena. Rad Evaine Le Calvé Ivičevič "Kronološki pregled: od početaka (1763) do višezvučja (1970)" dijakronijski je prikaz povijesno-književnih zbivanja popračen relevantnim izvanknjiževnim informacijama, kao i imenima autora 1 njihovih djela koja su značajna za tu književnost. Zbog širine terne i reduciranog prostora zbornika 10Leksikografski závod Miroslav Krleža (LZMK). "Beaulieu, Victor-Lévy". URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica. aspx?id=6477. Přistup 17. srpnja2019. "Duchařme, Réjean". URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=16456. Přistup 17. srpnja 2019. 11 Kyloušek, Petr, 2012. "La presence de la littérature cana-dienne francaise et québécoise en milieu tchěque", u: Kürtösy K. (ur.), Canada in eight tongues: translating Canada in Central Europe = Le Canada en huit langues: traduire le Canada en Europe centrale. Brno: Masaryk University, 37. odlučeno je da se ovaj prikaz zaustavi na razdoblju s početka 1970-ih kada suvremena frankofonska književnost ulazi u novo i veoma prosperitetno doba u kojem dolazi do bujnog poleta avangarde, nakon čega ulazi u univerzálnost. U článku "Nacija, domovina, religija, kultura: franko-kanadska književnost pred izazovom komparativně književnosti" Dorothea Scholl proširuje i upotpunjuje shvačanje frankofonske kanadské književnosti komparativním prístupom kojim su poljuljana uobičajena tumačenja. Tako njezina analiza pokazuje da se pitanja nacije, religije i domo-ljublja, koja kritika tradicionalno ističe, moraju re-lativizirati, čime se omogučuje bolje vrednovanje etičkih i estetskih doprinosa te književnosti, ne samo unutar kanadskog književnog prostora, nego i na svjet-skoj razini. Drugi dio posvěcen je povijesti i sječanju, proš-losti i pripovjednom tkivu koje od nje nastaje u književnosti. Prvi članak posvěcen je romanu Maria Chapdelaine - "O recepciji Hémonove prirjovijesti iz francuske Kanade" - u kojem Sanja Soštarič istražuje odjeke najslavnijeg franko-kanadskog romana o Québecu i otkriva ulogu Ivana Merza u recepciji tog djela u Hrvatskoj. U nástavku, i dalje tematski vezano uz Québec, ali ovaj put o tome kako se dio njegove búrne prošlosti prikazuje na pozornici, piše Marija Paprašarovski u radu "Lepageova pri/povijest u scenskom tekstu 887". U njemu se razmatra pitanje preobrazbe od osobne do povijesne i scensko-nara-tivne u predstaví koja spaja monološku formu i po-vijesnu gradu da bi potaknula promišljanja o obite -lji, identitetu, kulturi. U trečem radu u ovom dijelu, "Povijest, sječanje i pamčenje u Rasjedima Nancy Huston", Mirna Sindičič Sabljo bavi se frankofon-skom književnošču iz područja prerija. Analizira roman Rasjedi unutar teorijskog okvira književnih studija pamčenja, s naglaskom na reprezentaciji povijesti u romanu, odnosu pamčenja i povijesti, medugeneracijskom prijenosu pamčenja traumatičnih dogadaja te vezi pamčenja i oblikovanja individualnih i kolektivnih identiteta. Prostor i unutarnji krajolik terna je trečeg dijela. U radu "Frankofonski prostor u djelima Gabrielle Roy radnjom smještenim u Manitobi" Rosemary Chapman analizira četiri teksta ove autorice rodom iz Manitobe koja je kvebečku literaturu obogatila izuzetnim djelima, medu kojima se izdvaja roman Polovna sreča (Bonheur ď occasion, 1945) prvi veliki urbani roman radnjom smješten u Montrealu. Rosemary Chapman ispituje na koji je náčin přikázán monitobanski prostor u ovim djelima, kako se odražavaju suprotnosti iz-medu manjinske frankofonske i večinske anglofonske zajednice, te se bavi utjecajem iskustva seobe u kon-ceptualizaciji prostora u djelu G. Roy radnjom smještenom u Manitobi. U nástavku prelazimo s ve-likih prostora u Manitobi u največi kvebečki grad Montreal. Adina Balint u článku "Poetika i imaginariji Montréala u suvremenoj kvebečkoj književnosti" predstavlja lica toga grada u djelima Lutalica {La 4 Québecoité) Régine Robin i Žena koja bježi (Lafemme qui fuit) Anais Barbeau-Lavalette. Frankofonski kanadski autori prisvojili su taj grad, kroče njime i otkrivaju njegove tajne. Adina Balint podsječa da, iako je terna seljenja u velikoj mjeri obradivana u kve-bečkoj književnosti počevši od 1980-ih, na poticaj pisaca useljeničkog podrijetla, danas seljenje nije više geokulturne, nego je simboličke i ontološke naravi. Petr Kyloušek razmatra uporabu distopijskih prostora u suvremenoj franko-kanadskoj prozi, osobito u romanima Oscar de Profundis Catherine Mavrikakis, nekoj vrsti preispisivanja romana Uz dlahu (A rebours) Joris-Karla Huysmansa, Nit kilometara (Le FH des kilometres) i Teret snijega (Le Poids de la neige) Christiana Guay-Poliquina, diptihu koji suprotstavlja roman ceste i seoski roman te Toksoplazma (Toxoplasma) Davida Calva, cyberpunk distopiji na-dahnutoj, medu ostalim, i filmovima Davida Cro-nenberga. Estetizacija prostora kod Mavrikakisove, mitologizacija Montreala kod Calva i teološka transcendencija krajolika i prírode kod Guy-Poliquina mogle bi predstavljati tri specifična aspektakvebečkih distopija. Rad Véronique Arseneau "Razbiti prostor i vrijeme: ontološka poezija zbirke Putnica (La Voya-geuse) Andrée Lacelle" vodi nas u Ontario. Franko-ontarijska pjesnikinja Andrée Lacelle u svojoj zbirci Putnica (1995) uprizoruje eponimski lik koji putuje izmedu vremena i prostora, u někom ontološkom prostoru te na jedinstven náčin poetizira svoje videnje Ontarija, sebe i pisanja. Clanak pregledom raznih konteksta pisanja i recepcije te autorice u franko--ontarijskoj sredini proučava na koji náčin ta ontološka poezija uspijeva zaobiči, čak razbiti vremenske i prostorné granice te uvesti novo prostor-vrijeme. U posljednjem dijelu pod naslovom "Pripadanje i identitet" Diana Popovic promišlja o prostoru i konstrukciji identiteta u romanu Lutalica (La Qué- becoité) Régine Robin. U tom romanu autorica na originalan náčin pristupa pisanju i promišljanju o vlastitom identitetu useljenice i piše roman koji i formom i sadržajem izražava osječaj patnje i/ili unutarnje nestabilnosti. U njezinu romanu riječ je prije svega o jeziku (jezicima) i pisanju, pri čemu se taj tematski krug širi i na poimanje vremenskih i prostor-nih odnosa, što je osobito važno jer osječaj (ne)pri-padanja někom društvenom prostoru rezultira (ne)mo-gučnošču poimanja vlastitog mjesta u svijetu. I naposljetku, Eva Voldichová Beránková u svom radu "Preskakačica granica: inuitska žena u kanadskoj frankofonskoj književnosti" proučava príkaze auto-htone žene, s jedné straně, u prvim djelima u povijesti inuitske književnosti - u romanima Lovčev harpun (Harpoon of the Hunter) Markoosija Patsauqa i Sanaaq Markoosija Patsauqa Nappaaluka, te s druge strane, u više romana kanadské frankofonske književnosti - Tayaout, Agagukov sin (Tayaout, fils ďAgaguk) Yvesa Thériaulta. Neumorna rijeka (Rivieře sans repos) Gabrielle Roy i P jev bijele zemlje (Le Chant de la terre blanche) Jeana Bédarda. Nakon što je utvrdila odredeni broj motivskih i strukturnih paralela, autorica zaključuje da je inuitska žena bila "preskakačica granica" dávno prije nego što je Bernard Saladin ď Anglure formulirao pojam "trečeg spola". Kao što je več řečeno, kanadská književnost na francuskom jeziku nije u Hrvatskoj predstavljena značajnijim brojem prevedenih djela, pa je u ovaj zbornik uvršten i izbor uvjetovan objektivnim čim-benicima cjelovitih tekstova ili ulomaka iz djela koji su ovom prigodom převedeni prvi put. Nadamo se da če ovaj posebni tematski broj Književne smotre u kojem su přikázáni bogatstvo i raznolikost franko-kanadske književne produkcije doprinijeti širenju zanimanja za ovu književnost. 5 Jo Ann Lanneville, Kiši stijenama - bakropis, Chine-collé tehnika, 37 x 28 cm, 2017. Genéza i kretanja Evaíne LE CALVE IVIČEVIČ Pregledni znanstveni rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Prihvačen za tisak 20. 9. 2019. Kronološki pregled kanadské frankofonske književnosti: od početaka (1763) do višeglasja (1970) NA IZVORIMA Francuski jezik svoju prisutnost u Kanadi duguje kolonijalnoj prošlosti koja seže u doba prije 1760. godine. Time se kanadská frankofonija smještau širi okvir "implantirane frankofonije" (francophonie ď implantation). Kroz dva stolječa, koliko je otprilike trajala Nova Francuska, francusko se stanovništvo nastanilo uglavnom u Akadiji (smještenoj na teritoriju današnjih tzv. primorskih provincija Novi Brunswick, Nova Skotska i Otok Princa Edwarda) koja 1755. broji oko 13.000 osoba, i Kanadi (koja se rasprostirala od Velikih jezera do Zaljeva Svetog Lovre i do doline Ohija, na teritoriju današnjeg Québeca i Ontarija) gdje broj francuskih podanika doseže 55.000, dok se u prerije pa sve do Stjenjaka (na teritoriju današnje Manitobe) probijaju tek malobrojni useljenici. Nova Francuska nema imigracijski tip kretanja stanovništva, nego je prva frankofonska zajednica niknula kao uglavnom izvorno stanovništvo u Americi. Time se vrlo rano u tom stanovništvu javlja osobit identitet, o čemu svjedoči nastanak etnonima Canadien (Kana-áanin), snažná zavičajna privrženost i osječaj pripad-nosti tlu. Osim što su uvelike odredili rasporedenost fran-kofonskih zajednica na tlu Kanade, ti če elementi pru-žati osnovu za stvaranje mitologema, a taj če period ostaviti potomcima francuskih kolonizátora u naslije-de dosta obilnú pisanu baštinu, iz koje če moči crpiti kanadská frankofonska književnost. Naime, od samih početaka naseljavanj a susret s Novim svijetom, grad-nja prvih naseljenih mjesta, misijskih kuča i trgo-vačkih postaja te uspostavljanje kontakata s domo-rodačkim nacijama pôvod su i terna mnogih pisanih dokumenata. Ipak, francuski kolonizatorski projekt nije dopustio mogučnost razvijanja izdavačke djelat-nosti u Novoj Francuskoj, tako da su se sve publikacije kolonije tiskale u Francuskoj, pretežno u Parizu. POČECI Uslijed britanskog osvajanja, frankofonski žitelji uklonjeni su s visokih dužnosti, lišeni ekonomske i društvene moči, podvrgnuti stranoj upravi koju šmátrajú okupacijskom vlašču. U dolini Svetog Lovre vláda osječaj nesigurnosti, potaknut sječanjem na sudbinu Akadije, u kojoj su nekadašnji francuski podanici 1755. pretrpjeli prisilno iseljavanje. Inicija-tiva za otvaranje prve tiskaře i za pokretanje prvih novina rodila se 1764. dolaskom u Québec dvojice tiskara iz Philadelphije Williama Browna (oko 1737-1789) i Thomasa Gilmorea (oko 1741-1773), koji osnivaju novine The Quebec GazettelLa Gazette de Québec, čiji prvi broj izlazi 21. lipnja 1764. Montreal če pak morati pričekati do 1778. da dobije svoju prvu tiskařů i novine na francuskom, La Gazette de Montreal, i to zahvaljujuči poduzetnosti tiskara Fleuryja Mespleta (1734-1794), jednog od pokretača u stva-ranju kanadské književnosti. Brownov i Gilmoreov rad ubrzo če pokrenuti nove inicijative. Prve kvebečke tiskaře objavljuju brošure, almanahe, pobožné publikacije, političke eseje, udžbe-nike i drugo, dok su knjige malobrojne. Naime, u zemlji u kojoj je večinski dio stanovništva ruralan i nepismen te ne raspolaže kulturnim strukturama kao što su knjižnice ili čitaonice, časopisi, revije i novine predstavljaju najjaču granu izdavačke djelatnosti i najprikladniji su mediji za dopiranje do čitatelja. Prvi književni tekstovi stoga su djelo novinára ili imučnih ljubitelja lijepe književnosti koji su za razonodu pisali uglavnom zábavná djela kratkog formata. Jedan od prvih je Bretonac Joseph Quesnel (1746-1809) koji potpisuje, medu ostalim, několiko komedija sastavlje-nih po francuskom ukusu, medu kojima je tročinka Colas i Colinette {Colas et Colinette, 1788). Montrea-lac Michel Bibaud (1782-1857) je pak autor prve zbirke poezije napisane i objavljene u Québecu, pod nsLZÍvom Písma, satire, pjesme, epigrami i drugi stiho- 1 vi (Építres, satires, chansons, épigrammes et autres pieces de vers, 1830). Sve do posljednje četvrtine 19. stolječa književno je stvaralaštvo u francusko-kanadskom društvu još uvijek skromno, a vanjski su doprinosi slabi, što zbog udaljenosti Francuske odakle je slanje knjiga složeno i skupo, što zbog otpora koji pružaju crkvene vlasti, koje se služe cenzurom u borbi protiv ideoloških protivnika. U tom kontekstu relativné izoliranosti domače pripovijesti proizašle iz usmenih tradicija autorima pružaju obilan izvor inspiracije. Okosnicu zapletá cesto čini nadnaravno, u okviru radnje koja nosi moraine pouke. Te se pripovijesti uklapaju u veliki pothvat stvaranja nacionálne književnosti za koji se zalaže opat Casgrain (1831-1904). Medu autorima pučkih pripovijesti nailazimo na velik broj najuglednijih imena francusko-kanadske književnosti toga vremena, a okupljeni su uglavnom oko časopisa Les Soirees canadiennes. Tu su Joseph-Charles Taché (1820-1894), Raymond Casgrain i Honoré Beaugrand (1848-1906), koji se u povijest upisao zbirkomLeteči kanu. Kanadské legende {La Chasse-galerie.1 Légen-des canadiennes, 1900). Usmena predaja svoje je mjesto takoder našla u prvim romanima onoga vremena, počevši s Utjecajem jedné knjige (ĽInfluence ďun livre, 1837)2 Philippea Auberta de Gaspéa mladeg (1814-1841). U poglavlju pod naslovom "Stranac" ("ĽÉtranger") javlja se poznati motiv davla na balu. Sličan prosede primijenio je Aubert de Gaspé stariji (1786-1871) koji u svoj povijesni roman Stari Kanadani (Les Anciens Canadiens, 1863) uvodi priču o La Corriveau. Dok su Stari Kanadani postigli trenutačan uspjeh, objavljivanje Utjecaja jedné knjige zasjenjeno je ustankom koji su 1837. i 1838. u Donjoj Kanadi po-digli Domoljubi (les Patriotes) predvodeni Louis--Josephom Papineauom (1786-1871). Zanjihovim je porazom ubrzo uslijedila násilná represija, a stotinjak Domoljuba biva uhičeno i protjerano. Ti su tragični dogadaji uprizoreni u petnaestak književnih djela. Medu njima istaknuti je doprinos dao Antoine Gérin-Lajoie (1824-1882) poemom Izgnanik (Le proscrit), koja če se proslaviti kao uglazbljena pjesma pod naslovom Lutajuči Kanadanin (Un Canadien errant, 1842),3 aosvanuti s naslovom Lutajuči Akadijac (Un Acadien errant) pod perom pokretača Akadijske renesanse. Jedan od temeljnih književnih mitova aka-dijskog identiteta pruža američki pjesnik Henry W. Longfellow (1807-1882) epskom pjesmom Evange-lina, priča o Akadiji (Evangeline, A Tale of Acadie, 1847) koju je na francuski jezik prepjevao Pamphile 1 Istoimena pripovijest poslúžila je kao scenarij za krátki anŕmirani film Róberta Douveta 1995. 2 Ponovno je objavljeno pod naslovom Lovac na blago (Le Chercheur de trésors) u pročiščenoj verziji opáta Casgraina. 3 Izveo ju je Leonard Cohen 1979. na svojem albumu Recent songs. Le May pod naslovom Evangelina (Evangeline, 1865). Ustanak je rezultirao izvješčem koje je lord Durham (1792-1840) podnio 1839. a u kojem, medu osta-lim, piše da su francuski Kanadani "národ koji nema ni povijest ni književnost". Na te uvredljive tvrdnje Francois-Xavier Garneau (1809-1866) odgovara snažnim i utemeljiteljskim djelom Povijest Kanade od njezina otkriča do danas (Histoire du Canada depuis sa découverte jusqu'á nos jour s, u tri sveska objavljena 1845-1848) kojim po prvi put pruža tuma-čenje povijesti iz francusko-kanadske perspektíve. Dok nastaje Kanadská konfederacija (1867) koja če se uskoro proširiti novim provincijama, prizivanje francusko-kanadske nacionálne prošlosti trajno zao-kuplja večinu pisaca. Roman ovdje nije dobrodošao jer predstavlja "kvarnu književnost koja pristiže iz Pariza kao rijeka kaljuže" (Tardivel, Za domovinu). Francusko-kanadska književnost druge polovine 19. stolječa ne uspijeva pronači vlastiti romantizam, a realizam i naturalizam odbacuje kao bezbožne. Stoga se poezija i roman, osim prema prethodno spomenutím motivima folklora, okreču povijesnim i domácim temama. Najplodniji autor povijesnih romana jest Joseph Marmette (1844-1895), koji potpisuje Charles i Eva, kanadskí povijesni roman (Charles et Eva, roman historique canadien, koji izlazi kao podlistak u raz-doblju 1866-1867) i mnoge druge, u kojima se ljubavi i pustolovine odvijaju uz opise temeljene na povijesnim dogadajima iz Nove Francuske. Napoleon Bou-rassa (1827-1916) istom se inspiracijom koristi za Jacques i Marie. Uspomene raseljenog národa (Jacques et Marie. Souvenirs d'un peuple disperse, 1865-1866), roman u kojem se (možda i preočito) ponavlja terna slična onoj u Longfellowljevoj Evan-gelini. Strukturom složenija melodrama Georgesa Bouchera de Bouchervillea (1822-1915) Jedna izgubljena, dvije pronadene (Une de perdue, deux de trouvées, 1874) dotiče se Ustanka i Domoljuba. Posti-žuči golem uspjeh, jedno je od najboljih onodobnih djela tog žánra. Objavljen (u podlisku) od 1881. do 1882, Angelině de Montbrun, psihološki roman u kojem se ocituje intimistička analiza, epistolarna struktura i profinjena poetika, u potpunosti se razilazi s naslovima toga vremena kako formom, tako i sadr-žajem, nudeči nesretnoj junakinji samotan ali samo-stalan život, s obzirom na to da ga ne provodi ni u braku ni u samostanu. To djelo, koje potpisuje žena pod pseudonimom Laure Conan, pravim imenom Félicité Angers (1845-1924), ostaje jedno odnajistak-nutijih u književnom stvaralaštvu toga stolječa. Poezija povijesnim temama pristupa rječitije. Medu autorima koji su prionuli toj zadači nalazi se nekolicina članova malog kružoka Kvebečke škole, koji u knjižari brače Josepha i Octavea Crémazieja okuplja ličnosti kao što su Garneau, Casgrain, Gérin-Lajoie, Larue, Aubert de Gaspé stariji, Taché, Ferland, Le May, Parent, Chauveau i Frechette. U tom pokretu 8 nastaju i dva časopisa, Les Soirées canadiennes (1861) te, nakon otcjepljivanja, Foyer canadien (1863), koji predstavljaju "Književni pokret u Kanadi", nazvan premanaslovu slavnog Casgrainovog članka4 u kojem skicira program koji preporučuje za francusko-ka-nadsku književnost, a koji če joj biti smjernica gotovo do početka Drugog svjetskog rata. Louis-Honoré Fréchette (1839-1908) okušao se u svim književnim vrstama. Za zbirke pjesama Sjeverno cviječe (Lesfleurs boréales) i Snježne ptice {Les oiseaux de neige, 1879) dobije nagradu Fran-cuske akademije, no proglašen je "največim lirskim pjesnikom kojeg je Kanada dosad imala" (Nouvelles soirées canadiennes, lipanj 1883) zbog povijesnih i domoljubnih pjesama zbirke Legenda o národu (La Legende ďun peuple, 1887). Nacionálni pjesnik Oc-tave Crémazie (1827-1879) takoder se nadahnjuje "slavnim vremenima" prošlosti, kao naprimjer u epskoj pjesmi Zastáva iz Carillona (Drapeau de Carillon, 1858). Sva ta djelapromiču mitologizaciju nacionálne prošlosti te s militantnim žarom nastoje ostvariti cilj izgradnje nacionálne književnosti kao zalog legitimiteta postojanja onih koje se tada obično nazivalo "francuskomrasom", zakoju se šmátralo da če izumrijeti. Postoji dakle velik otklon izmedu nacionalnih junáka koje sláve književnici i svakodnevnog života čitatelja. Suočeni s vlastitom sumornom sadašnjošču i nesigurnom budučnošču koja im se nagoviješta, mnogi francuski Kanadani napuštaju svoja sela kako bi okušali sreču u gradu. Brojniji su oni, na tisuče njih, koji odabiru iseljavanje u Sjedinjene Americké Dŕžave, koje privlače svojim gospodarskim rastom. Kako bi odgovorile na prenapučenost doline Svetog Lovre i zaustavile demografski odljev, vlasti uz podr-šku Crkve promiču kolonizaciju još uvijek neraskrče-nih teritorija, prema sjeveru. Taj pian, iz kojeg če nastatí mit, odgovara ideji da, s obzirom na to da je politička moč i dalje u rukama Britanaca, frankofon-skom stanovništvu ne preostaje drugo no da demograf-skim rastom osigura posjed nad teritorijem koji nasta-njuje. Taj stav rezultira ideologijom očuvanja koja odjek nalazi u književnosti pojavom struje karakte-ristične za Québec, odnosno regionalnog romana, svojevrsnog nástavka domoljubne književnosti. Regionalisti se posvečuju slavljenju katoličkih vrijed-nosti i agrarnog života kao jamstva dostojanstva i dobrobiti stanovništva vjernog vlastitim tradicijama i odanog svojoj zajednici. Taj žánr inaugurira Patrice Lacombe (1807-1863) u krátkom romanu Na rodnoj grudi (La Terre paternelle, 1846), kojim uspostavlja više karakterističnih motiva: bez zadrške na crno-bijeli náčin suprotstavlja mirnu seosku župu i iskvareni grad, hrabre seljane i zle Engleze, pošteni rad u polju za koji se dobiva pravedna naknada i pustolovni duh koji je izvor tisuču nedača. Charles Guérin (1853) 4 Objavljeno u Le Foyer canadien, IV, 1866. Pierrea J. O. Chauveaua (1820-1890) nastaje iz istog na-dahnuča. Djela Jean Rivar d, krčitelj (JeanRivard, le défricheur, 1862) i Jean Rivar d, gospodarstvenik (JeanRivard, économiste, 1876) AntoineaGérin-La-joiea (1824-1882) istinski su poticaji na kolonizaciju, a publika ih objeručke prihvača. Tu još valja navěsti manihejske romane Damasea Potvina (1882-1964) Ostanimo na rodnoj grudi (Restons chez nous, 1908) iZovzemlje (ĽAppelde la terre, 1919). O drugačijoj, divljoj, prirodi sjevera "ljubičastih noči" pjeva Albert Ferland (1872-1943) u zbirci Opjevana Kanada. Zemlja (Le Canada chanté. Le Terroir, 1909). Ipak, javljaju se i drugačiji (da ne kažemo diskordantni) glasovi. Tako Honore Beaugrand u romanu Predilja Ivana (Jeanne la fileuse, 1878) nastoji pokazati da poljoprivreda nije jedini moguči put za njegove frankofonske sunarodnjake. To je takoder porukakoju želi prenijeti Errol Bouchette (1862-1912) u poučnoj noveli Robert Lozé (1903), fikcionalnim nastavkom njegovog programatski naslovljenog eseja Domog-nimo se industrije (Emparons-nous de ľ industrie, 1901), odgovora na zapovijed kolonizátora koja je glasila "Domognimo se zemlje!" Potonji su naslovi hladno prihvačeni, no promjene koje najavljuju več se dogadaju. Montreal postaje kanadská metropola, središte trgovačke aktivnosti te industrijske proiz-vodnje, ali i kulturno središte s frankofonskim večin-skim stanovništvom. To razdoblje blagostanja i rasta pogoduje razvoju izdavaštva te se povečava broj knjiž-nica i kazališta, kinematografija uživa velik uspjeh. Stoga ne čudi to što se úpravo u tom gradu okuplja malena skupina književnika zasičenih bezličnošču lokalnoga književnog krajobraza. KRAJ STOLJEČA I MODERNOSŤ Da govorimo irokeški ili hurónski, naša bi književnost živjela. Nažalost, govorimo i pišemo, doduše prilično bijedno, na Bossuetovom i Racineovom jeziku. Sto god rekli i učinili, s književnog čemo stajališta zauvijek biti samo kolonija. (Octave Crémazie u pismu poslanom iz Pariza opatu Casgrainu, 1867) U studenom 1895. nekolicina intelektualaca za-brinutih za stanje jezika, ali i šire pitanje intelektuálne budúcnosti zemlje, osniva Književnu školu u Montrealu, što obilježavaprekretnicu u književnoj povijesti Québeca. Riječ je o neformalnoj i heterogenoj skupini, u kojoj sudjeluju več slávni autori kao što je Louis Fréchette, pjesnici početnici (Louis Dantin, Albert Ferland) te posve mladi ljudi (Albert Lozeau, Jean Charbonneau, Louvigny de Montigny ili pak Paul de Martigny). Svi dijele neumjerenu strast za poezijom. Za razliku od kvebečke škole koja zagovara domo-ljubnu književnost i i regionálni roman, ova "škola" ne slijedi nikakvu zapovijed i nema predvodnika: ona ne nastoji podrediti umjetnost nekom cilju, osim estetici. Razvoj Književne škole u Montrealu do gašenja 1935. prožet je ideološkim razmimoilaže- 9 njima, ali i snažnim trenucima. U tom je pogledu 1899. bila najintenzivnija godina, obilježena vrhuncem stva-ralaštva Emilea Nelligana. Ličnost Emilea Nelligana (1879-1941) dominira tadašnjim književnim krajolikom, u koji unosi novost i stvaralački duh kroz djelo koje jest ostalo nedovr-šeno, ali koje ima utemeljiteljsko značenje i koje ga čini prvim velikim francusko-kanadskim pjesnikom. Njegova je tragična sudbina sama po sebi dovoljna da ga pretvorí u rimbaudovsku ličnost, savršen primjer prokletog pjesnika5: počeo je sastavljati pjesme u šesnaestoj godini, a u okupljanjima Književne škole u Montrealu pronašao priliku da pokaze svoj talent. Osobito je ostala u sječanju večer 26. svibnja 1899. tijekom koje je kazivao pjesmu Romansa vina {La Romance du vin). No njegovo nestabilno psihičko zdravlje podriva njegov stvaralački polet te je 8. ko-lovoza 1899. zatvoren u sanatorij u kojem če ostati sve do smrti 1945. godine. Njegov prijatelj Louis Dantin sabrao je njegove dotad rasute pjesme u zbirku, čije je prvo izdanje sa 107 pjesama objavljeno pod naslovom Emile Nelligan i njegovo djelo (Emile Nelligan et son ceuvre, 1903). Zbirka otkriva djelo iznimne muzikalnosti, u velikoj mjeri nadahnuto estetikom Parnasa, Baudelairea, Rimbauda, Verlainea i simbolista. Nelligan označava kraj jedné epohe: istinski je preteča koji je utro put novoj poeziji, otvo-renoj za svjetsku književnost. Tu poeziju nimalo ne cijene oni koji, na tragu regionalista, prije svega naginju "Nacionalizaciji kanadské književnosti", zakoju se zalaže Camille Roy a koja ide uz bok s odabirom društva koje odlučno okreče leda napretku. Slavljenje "stvari koje su kao živo tkivo nacionálne povijesti i života" (Roy) rezul-tira dugim nizom tekstova posvečenih "starim stvari-ma" koje opisujú gotovo etnografskom preciznošču te potkrepljuju osobnim sječanjima. Sam Camille Roy pruža primjer takve književnosti dajúci riječ Starom spremištu (Le vieux hangár, 1905). Važno je da "ne treba skretati na straně terne ili kvariti našu kanadskú književnost egzotičnim postupcima" piše Camille Roy, aludirajuči na knjižene protivnike, pogrdno nazivane "egzotičarima", pisce i umjetnike koji zastu-paju čisti estetski přistup u književnoj praksi i umjet-nosti, pri čemu je apsolutni normativ Francuska (ovaj put suvremena), u kojoj su uostalom svi boravili. Oni pak staju u obranu moderně umjetnosti te se, iskazujuči odredeni prijezir prema nacionálnom književnom stvaralaštvu, zalažu za avangardni stav na putu prema priznanju kulturně autonomije. U predratnim godinama objavljuje se několiko poetskih djela koja su medu najmodernijima onoga vremena. Guy Delahaye (pseudonim Guillaumea Lahaisea, 1888-1969) prvi objavljuje avangardnu zbirku Faze 5 O njemu je 1990. napisana opera (glazba André Gagnon, libreto Michel Tremblay, režija André Brassard), a zatim mu je 1991. redatelj Robert Favreau posvetio biograf ski film. (Les Phases, 1910) koja zapanjuje originalnošču. Delahaye još više začuduje zbirkom Mila, podimo vidjeti je li ruža ova... bez trnja (Mignonne allons voir si la rose... est sans épines, 1912), o kojoj Olivar Asselin u predgovoru potvrduje da je riječ o "djelu koje je namjerno provokativno, groteskno", a kao da najavljuje dadaizam. Paul Morin (1889-1963) pak svojom zbirkom pjesama Emajlirani paun (Le Paon ď email, 1911) briljantno ilustrira "egzotično" pisanje i njegovu inspiraciju koja je uglavnom parnasovska. Istančanim leksikom, profinjenom gradnjom stihá, uz pregršt orijentalnih prizora, frankofonskoj Kanadi pruža posve novu poetiku, koja če nastavak dobiti s Pjesmama odpepela i zlata (Poěmes de cendre et ď or, 1923). René Chopin (1885-1953) u Parizu objavljuje Srce u progonstvu (Le cceur en exil, 1913) za koje je inspiracija više univerzalistická. Marcel Dugas (1883-1947) potpisuje tekst u obranu simbolizma pod naslovom Bengálske vatre u cast slávnom Verlaineu (Feux de Bengále á Verlaine glorieux, 1915), te objavljuje odvážnu zbirku u znaku moderniteta pod naslovom Psiha u kinematografu (Psýché au cinéma, 1916). Ti autori, uz nekolicinu drugih, okupit če se oko pusto-lovine koju predstavlja "umjetnička revija" Le Nigog. Sam odabir te amerindijanske riječi za naslov publi-kacije najavljuje slobodu kojom se suprotstavljaju regionalistima. Umjetnici i intelektualci okupljeni oko tog projekta dolaze iz različitih sredina te njeguju različite estetike. Medutim, dijele namjeru da "šire umjetničke ideje oslobodene neznanja i gluposti". Tu se ushičeno raspravlja o arhitekturi i likovnoj umjetnosti (Fernand Préfontaine), glazbi (Léo-Pol Morin), književnosti (Robert de Roquebrune), a divljenje koje se u reviji iskazuje prema Nelliganu od njega čini pretečú nove poezije. Iako revija prestaje izlaziti na-kon godinu dana, uspjelo joj je uzdrmati tradiciona-lizam. Robert Choquette (1905-1991) svoju poeziju smješta drugdje: odbacujuči "simbolizam dekaden-cije", u zbirci Kroz vjetrove (A travers les vents, 1925) slávi "prírodu velikih zelenih očiju, vječnu stvoríte -ljicu". Istim žarom oslikava fresku "čitave prošlosti propalih carstava" koju dočarava u djelu Muzej Metropolitan (Metropolitan museum, 1931). Posve je drugačija poetika Alfréda DesRochersa (1901-1978), u intimističkoj Zrtvi ludim djevicama (Offrande aux vierges folles, 1928) te potom u njegovom glavnom djelu U sjeni Orforda (A ľombre de l'Orford, 1929), koje je svojim motivima usadeno u tematiku zemlje, no lišeno afektirane glorifikacije, bez suvišne lirič-nosti, realistično. Tako se udaljava od tradicionalnog regionalizma i najavljuje generaciju "domačih pjesnika" iz šezdesetih godina 20. stolječa. Prvi svjetski rat če produbiti jaz izmedu fran-cuskih Kanadana i njihovih anglofonskih sunarodnja-ka kroz krizu regrutiranja, u okolnostima koje su vec napete zbog duge i bezuspješne borbe za obrazovanje na francuskom. Kada izbije rat, svi Kanadani podupiru ratni nápor. Ali usporedno s povečanjem tereta žrtve 10 koja se zahtijeva od Kanade, odredeni glasovi medu kojima je najsnažniji onaj Henrija Bourasse (1868-1952), osnivača lista Le Devoir (1910), utvrduju vezu izmedu pitanja škola u Ontariju, položaja nejednakosti frankofonskih Kanadana naspram anglofonskih unu-tar Konfederacije i kolonijalnog položaja Kanade. Anglofonski tisak francuske Kanadane optužuje za izdaju i kukavičluk; osječaj gorčine i sumnje raste na obje strane. U prolječe 1918. u Québecu izbijaju po-bune, vojnici pucaju na gomilu te više ljudi stradava. Patnje koje proživljava stanovništvo pridonose održa-vanju francusko-kanadskog društva u "nacionalizmu preživljavanja". Stoga regionalisti nastavljaju uporno govoriti o "starim stvarima" kao da ne vide tragediju zbog koje u Europi teče krv a u zemlji nastaje razdor. Sječanja Adjutora Rivarda (1868-1945) tom su žánru posvěcena sa zbirkom,Kx>a' naših ljudi (Chez nos g ens, 1918). Navedimo i Blanche Lamontagne-Beauregard (1889-1958), koja revno primjenjuje kanóne žánra u zbirkama Našim poljima i obalama (Par nos champs et nos rives, 1917) te Stará kuča (La vieille maison, 1920). Stranice Laurentijskih pripovijesti (Récits laurentiens, 1919) brata Marie-Victorina (Conrad Kirouac, 1885-1944) pitkije se čitaju i sadržavaju dirljiva poglavlja. Utjecajan i vrlo produktivan Lionel Groulx (1878-1967) takoder piše u tom žánru, koji najavljuje u podnaslovu svojeg slavnog djela Pabirci (Stare stvari, stari ljudi) (Rapaillages [Vieille s choses, vieilles gens], 1916), mješavini pjesama i kratkih tekstova. Medutim, svoje je vrijeme obilježio kontroverzním romanomZov rase (ĽAppel de la race, 1922, pod pseudonimom Alonié de Lestres), u kojemu problematizira pitanje mješovitih braková i piše da se valja čuvati "društvenih odnosa sa strancem" jer dôvode do "miješanja krvi, a to znači propadanje i kraj". U pogledu Groulxa, koji je uredivao reviju Action frangaise (1920-1928), osnovao Institut za po-vijest francuske Amerike (1946) i uredivao Revue ďhistoire de ľAmérique frangaise (1947—1967), bolje je zadržati se na njegovim povijesnim i programatskim esejima kao što su Smjernice (Directives, 1937) ili Za izgradnju (Pour bätir, 1953). Potaknut razvojem industrije, gospodarski opo-ravak početkom dvadesetih godina 20. stolječa dovodi do smanjenja broja poljoprivrednih gospodarstava, a tehnološki napredak smanjuje razlike izmedu ruralnog i urbanog svijeta. List La Presse 1922. pokreče CKAC, prvi frankofonski radio u Sjevernoj Americi, što potiče razvoj bujnog i raznovrsnog popularnog kulturnog stvaralaštva. Kvebečko stanovništvo, koje se u velikom broju iselilo prema gradovima, njeguje nostalgiju za seoskim životom, što ga ne sprečava u tome da rado prihvača francuske pjesme i umjetnike, dok pritom jako cijeni uvelike amerikaniziranu populárnu razonodu. RAZDORI Kanada je osobito pogodena krizom koja zapo-činje 1929. Valja pričekati 1934. da federálna vláda uspostavi program pomoci nezaposlenima, ali do-dijeljena pomoč nije dovoljna. U gradu se traži i prihvača bilo kakav posao kako bi se preživjelo. Vlasti otvárajú veliká nacionálna gradilišta na kojima nude taj težak rad za mizernú naknadu, što nalikuje na izrabljivanje. Manjak novca uništava život obiteljima i pojedincima: uvjeti života i stanovanja se pogor-šavaju, natalitet pada, ali i razina obrazovanja; javljaju se ksenofobne ideje. Ideološki i morálni nadzor Crkve sve je stroži te održava klimu koja pomaže Mauriceu Duplessisu da dode na vlast (1936). U tim sumornim okolnostima kulturno stvaralaštvo mora se prilagoditi kako bi opstalo. Stoga se razvija urbana, populárna, konzumacijska kultura koja se ponovno oslanja na novine kako bi došla do svoje publike. Isto tako, kino i kazalište cesto postaju pokretni, a Montreal unatoč svemu uspijeva dobití nacionalno kazalište (1936). Rádio zamjenjuje usmenu kulturu koja nestaje te se nameče kao ključan okvir za razvoj kvebečke kultúre.6 Brojni radijski tekstovi koje potpisuje Emile Coderre (1873-1970) dio su tog zamaha. Nakon Znaková u pij e s ku (Les signes sur le sable, 1922), zbirke inti-mističkih stihova, taj pjesnik preuzima jezik národa kako bi pod pseudonimom Jean Narrache opjevavao život siromašnih. Njegove emocijama bogate zbirke Kada govorim sam sa sobom (Quand j'parle tout seul, 1932), Govorim kako bih govorio (J'parľ pourparler, 1939), najavljuju ulazak jouala u književnost i pisanje Michela Tremblayja. Kontekst krize pogoduje povratku starih vrijed-nosti, ali i izbijanju razdora izmedu starog i novog. U naizgled klasičnim tekstovima nameču se nove perspektíve. Prvi se na udaru promjena nalazi regionálni roman, koji napušta idealizaciju ruralnog društva i počinje pružati njegovu surovú sliku. Ironično, knjigu za koju drže da je remek-djelo tog žánra ne potpisuje Kanadanin nego Francúz, Louis Hémon (1880-1913), pod naslovom Maria Chapdelaine (Pripovijest iz francuske Kanade) (Maria Chapdelaine [Récit du Canada frangais])1. Motiv koji najbolje podržava tradicionalno tumačenje ideološke poruke tog romana čine tri glasa prírode, predáka i rodne zemlje koji, prema kraju romana, pozivaju Mariju da nastavi tradiciju, te če naposljetku mladú djevojku uvjeriti da prihvati sudbinu koju nije priželjkivala. Marijini glasovi odjekuju u romanu Félix-Antoinea Savarda (1896-1982) Menaud, maj- 6 Frankofonski stanovnici Prerija nemajú tu sreču: trebat če im gotovo dva desetlječa borbe kako bi ostvarili svoj projekt osnivanja radija (Radio-Ouest-Francaise). 7 Od tri filmske adaptacije Marije Chapdelaine (1934,1950, 1983) prvi je film, redatelja Juliena Duviviera, predmet doku-mentarnog filma: Tragovima Marije Chapdelaine (Sur les traces de Maria Chapdelaine, 2015). 11 stor splav ar (Menaud, maitre draveur, 1937). Poruka romana je dvoznačna jer če se stari Menaud, koji utjelovljuje privrženost zemlji, nakon sinové pogibije izgubiti u ludilu, progonjen "riječima knjige" (riječ je naravno o Mariji Chapdelaine). S djelom La Scouine (1918) Albert Laberge (1871-1960) dočarava prilično gnusnu sliku seoskog svijeta, uz prizore za koje mons. Bruchési izjavljuje odnosno piše daje riječ 0 "ogavnoj pornografiji". lsti taj Paul Bruchési několiko je godina ranije uspio ishoditi zabránu nje-govog šaljivog romana živahnog stila Marie Calumet (1904) RodolpheaGirarda (1879-1956). Iz Ringueto-va (pseudonim Philippea Pannetona, 1895-1960) pera život Eucharistea Moisana, središnjeg lika Trideset jutara (Trente arpents, 1931) počinje u skladu s ideálom regionalnog romana, a završava bijedno, daleko od rodne grude. U romanu Čovjek i njegov grijeh (Un homme et son péché, 1933) Claude-Henri Grignon (1894-1976) opisuje sramotna djela i smrt Séraphina, čovjeka kojeg je izjela vlastita škrtost.8 Taj književni žánr završava s Germaine Guěvremont (1893-1968) 1 zadivljujučim kristološkim junákom romana Došljak (Le Survenant, 1945),9 čiji dolazak kod Beauchemi-novih preokreče njihove živote. Došljak odlazi kada počinje Marie-Didace (1947), roman u kojem se rada dugo željena Didaceova unuka, ali i gasi loza Beau-cheminovih. Zov tudine i kraj sjedilačkog života takoder tematizira Léo-Paul Desrosiers (1896-1967) u romanu Sjever-jug (Nord-Sud, 1931), čiji glavni lik radije odlazi u Kaliforniju nego da ostane na rodnoj grudi kraj voljene Josephte. Dok se urušavaju temelji tradicionalizma zbog gospodarske krize, mladi katolički intelektualci na sveobuhvatni humanizam pozivaju u reviji La Relěve (1934), kasnije La nouvelle relěve (1941-1948), ko-jom se nastoje boriti za vračanje "prvenstva duhovnog u svijetu". Mnogi iz te skupině prijatelja pozváni su odigrati značajne uloge u francusko-kanadskom kultúrnom životu, kao što su Paul Beaulieu, Robert Charbonneau, Claude Hurtubise, Jean Le Moyne ili pak Robert Élie i Hector de Saint-Denys Garneau. Cesto usporedivan s Nelliganom zbog mjestakoje zauzima u pjesničkoj umjetnosti, kao i svoje tragične sudbine, ali različit od svojeg časnog prethodnika jedinstvenošču svojega izričaja, Hector de Saint-Denys Garneau (1912-1943) kvebečku poeziju uvodi u modernost. Sudjelujuči u pothvatu La Relěve, u njoj objavljuje pjesme i članke te, osim toga, izlaže brojna platná u Montrealu. Objavljuje zbirku Pogledi i igre 8 Uspjeh je bio takav da je Čovjek i njegov grijeh (Un homme et son péché) prilagoden za radio-dramu u nastavcima (1939-1962), za film (1949, 1950), zatim bio je tema stripa: Ilustrirani Séraphin (Séraphin illustre, 1951-1970), potom ponovno prilagoden za film pod naslovom Séraphin: čovjek i njegov grijeh (Seraphim un homme et son péché, 2002). 9 Došljak (Le Survenant) je redom bio prilagoden za radio--roman (1952-1955), televizijsku seriju (1954-1960) te potom za film (1957, 2005). u prostoru (Regards et jeux dans ľ espace, 1937) no, naišavši na oporu kritiku, knjigu povlači iz knjižara. Potpuno se posvečujuči potrazi za ljepotom i za apso-lutnim, nastavlja samotno slikati i pisati sve do smrti koja ga zatječe u 31. godini.10 Sastavljene u slobodnom stilu, pjesme iz zbirke Pogledi i igre u prostoru obilježavaju novost u francusko-kanadskoj poeziji. U toj zbirci, kojom okreče leda dotad uvriježenim pjes-ničkim konvencijama te otkriva ogoljeno pisanje, pročiščeni jezik s jednostavnim prizorima, uz bogatu simboliku, pjesnik njeguje suzdržanu estetiku i nedo-vršenost. Nemoguče je govoriti o Hectoru de Saint--Denys Garneauu a da se ne spomene i Anne Hébert (1916-2000), koja, pored obiteljskih veza, s njime dijeli traganje za poetskim pisanjem. Estetika njezine poezije utvrduje se djelom Grobnica kraljeva {Le Tombeau des rois, 1953), njezinim največim pjesnič-kim djelom. Anne Hébert če nakon Drugog svjetskog rata postatí poznata i kao spisateljica romana (Ka-mouraska, Blune {Les Fous de Bassan]). Mnoštvo referenci na Sveto pismo zajedničko je Anne Hébert i Rini Lasnier (1910-1997), čiji se tekstovi oslanjaju na duboku vjeru a koja pronalazi svoj pjesnički glas, prožet muzikalnošču i ritmom, osoban i svečan, ali dosta hermetičan, u zbirci Prisutnost odsutnosti {Presence de ľ absence, 1956). Za razliku od svojih prethodnika, Alain Grandbois (1900-1975) obišao je svijet te se njegovo djelo čini neodvojivim od njegova iskustva putovanja. Njegovih Sedám Hankéouovih pjesama (Sept poěmes ďHan-kéou) sastavljenih u slobodnom stihu u kojima pjesnik, utvrdujuči daje jastvo osamljeni otok u noci ravno-dušnog svemira, ushičeno izražava tjeskobnu potragu za smislom postoj anj a. DAH DRUGOG SVJETSKOG RATA Zanos prema priznanju posredstvom nacionálne književnosti dovodi do osnivanja Amérique franqaise (1941-1960), prve kvebečke revije koja se predstavlja kao "književna revija", te pisanje vodi prema novim motivima: roman prisvaja grad, otvara se skanda-loznim likovima, uzdrmava društveni poredak te se gradi na čvrstoj psihološkoj potki. To se ne dogada bez otpora: Polucivilizirani (Les Demi-civilisés, 1934) Jean-Charlesa Harveyja (1891-1967) izazivaju skandál opisom domáce intelektuálne elite koja je žrtva "morálne kastracije", obuzeta "nemoci" i "porocima". Urbana i pitoreskná sredina radnické četvrti donjeg grada Québeca je u prvom planu djela Upodnožju blage padine (Au pied de la pente douce, 10 Njegov život i djelo přeneseni su na filmsko plátno u dokumentárnom filmu Saint-Denys Garneau redatelja Louisa Portugaisa (1960), zatim u onom redatelja Jean-Philippea Dupuisa (2010) i u Ispovijestima Saint-Denysa Garneaua (Confessions de Saint-Denys Garneau), krátkom filmu Sébastiena Corriveaua i Frédérica B. Girarda iz 2014. 12 1944) Rogera Lemelina (1919-1992). Vrlo dobar príjem tog prvog romana potvrduje se s obiteljskom sagom Obitelj Plouffe {Les Plouffe, 1948),11 u kojoj ponovo susrečemo neke od likova iz prethodnog romana u četvrti Saint Sauveur izmedu 1938. i 1945. Gabrielle Roy (1909-1983) pak odabire Montreal i siromašnu četvrt Saint-Henri kako bi u nju smjestila obitelj Lacasse iz realističnog romana RabIjena sreča {Bonheur ďoccasion, 1945).12 Nepravedno zaborav-ljena od kritike, zbirka Crveni grad {Ville rouge, 1949) Jean-Julesa Richarda (1911-1975) puna je margina-laca te najavljuje književnost otpora iz godina Tihe revolucije. Napokon, u imaginárni grad Robert Charbonneau (1911-1967) smjestit če svoj roman Posjedovat če zemlju {lis posséderont la terre, 1941), u kojem opisuje buržoaziju kao zarobljenu u potiski-vanju osječaja. Robert Charbonneau je i kritičar te svoje teorijsko poimanje romana iznosi u Poznavanju lika {Connaissance du personnage, 1944), no jedan od njegovih najupečatljivijih eseja je Francuska i mi {La France et nous, 1947) u kojem razmatra "svadu" koja je od 1946. do 1948. buktjela izmedu kvebečkih izdavača i dijela francuskih intelektualaca okupljenih oko revije Les Lettres frangaises. Uvjeren da je kanadská književnost na francuskom jeziku "ušla u posljednju fazu, onu koja prethodi njezinom ulasku u svjetsku književnost", smatra da se treba okrenuti od Francuske, čime dovodi u pitanje gravitacijske osi francusko-kanadskog društva. Medutim, prije nego što su nastupile promjene, Québec proživljava tijekom drugog mandata premije-ra Mauricea Duplessisa (1944-1959) dugo razdoblje "veliké tame". U turobnom poslijeraču francuski Kanadani ne dijele ushit pobjede što ga doživljavaju njihovi anglofonski sunarodnjaci. Taj je rat "rat dru-gih" te ne stvára junake u frankofonskoj književnosti. S Devet dana mržnje {Neufjours de haine, 1948) Jean--Jules Richard donosi izniman antiratni roman, koji započinje Iskrcavanjem (6. lipnja 1944). Napokon, vojnika Corriveaua kuči donose u lijesu u djelu Rat, yes Sir! {La Guerre, yes Sir!, 1968), prvom romanu Rocha Carriera (1937-). Umjesto pobjedničkim pono-som, ovaj je period obilježen konzervatizmom, klerikalizmom i represijom radničkih otpora. Realističnu sliku sindikalne borbe toga vremena nalazimo u djelu Dim u azbestu {Le Feu dans ľamiante, 1956) Jean--Julesa Richarda. Isto tako, Živi, mrtvi i ostali {Les Vivants, les morts et les autres, 1959) Pierrea Gélinasa (1925-2009) govori o ljudima odlučnima da se bore za svoja radnická pravá, a protiv društvenog poretka koji nad njima izvršava represiju. 11 Prilagodena u televizijsku seriju, zatim če biti terna filma redatelja Gillesa Carlea 1981. 12 Za film prilagodio Claude Fournier u produkciji Kanadskog nacionalnog ureda za film 1983. UZ TIHU REVOLUCIJU Tihu revoluciju, koja je šezdesetih godina 20. stolječa dotaknula sve sfére kvebečkog društva, uobi-čajeno je prikazati kao naglu provalu energije i svjet-losti nakon petnaest godina Duplessisove vlasti. Takvo je videnje, medutim, shematsko te ne obuhvača otpore koji, na tragu "svade" iz Francuska i mi {La France et nous), najavljuju i pripremaju veliké promjene. Prvi glasovi otpora dižu se iz područja umjet-nosti. U veljači 1948. objavljena je Prizma očiju {Prisme ďyeux, 4. veljače 1948), manifest skupine slikara i kipara, koji teže slikarstvu oslobodenom od "restriktivně ideologije te koje nastaje izvan bilo kakvog utjecaja (...) što može izopačiti izraz i narušiti njegovu čistoču". Ta je skupina ubrzo raspuštena, a njezin manifest zasjenjen je manifestom Automa-tista.13 Potonji s Paul-Emileom Borduasom14 supotpi-suju Sveopče odbijanje {Refus global, kolovoz 1948), zbirku několiko tekstova koja postavlja ozbiljnu pre-kretnicu u kvebečkom modernitetu proglašavajuči "odbijanje svake NAMJERE, zlokobnog oružja RAZUMA." Neposredna reakcija na objavljivanje Sveopčeg odbijanja mješavina je ismijavanja i rav-nodušnosti, ali prepoznavanje tog teksta, kao i djela Claudea Gauvreaua i Paul-Marieja Lapointea dvadeset godina kasnije, čini ga živim izvorom mladoj gene-raciji pjesnika sedamdesetih godina 20. stolječa. Plastično iskustvo Sveopčeg odbijanja svoj knji-ževni izraz nalazi u tekstovima pjesnika i dramaturga Claudea Gauvreaua (1925-1971). Njegova zbirka Mješovita tezga {Etal mixte, 1968) obilježava vrhunac njegova iskustva, koje automatsko pisanje dovodi do ponovnog izuma jezika za koji je primjer pjesma "crodziac dzégoum apir".15 Claude Gauvreau i njegov brat Pierre, slikar, sudjelovat če u formiranju vrlo rano stasalog pjesnika Paul-Marieja Lapointea (1929-2011), jednog od najprepoznatljivijih predstavnika nadrealizma u francusko-kanadskoj poeziji, koji je imao tek 19 godina kad je objavio zbirku pjesama u slobodnom stihu i u prozi Opožareni djevac {Le Vierge incendié, 1948). Lapointe je slavan i po svojemIzboru pjesama: Drveče {Choix de poěmes: Arbres, 1960), pjesničkoj suiti sastavljenoj po uzoru na jazz glazbu. Zaobilazeči bilo kakav ortodoksni pristúp, kipar i pjesnik Roland Giguěre (1929-2003) takoder se 13 Pokret nastao 1942. i koji je okupio plejádu intelektualaca iz različitih područja kao što su likovna umjetnost te osobito slikarstvo (s Marcelom Barbeauom, Jean-Paulom Riopelleom, FernandomLeducom), kazalište i poezija (Claude Gauvreau, Therese Renaud), ples i drugo. 14 U krátkom filmu koji mu posvěcuje Paul-Emile Borduas (1905-1960), Jacques Godbout donosi njegovu biografiju i razvoj njegove misli. 15 Lakše je doživjeti te tekstove slušajuči kako ih iznosi njihov autor, kao naprimjer u dokumentárnom filmu Jean-Claudea Labrecquea i Jean-Pierrea Masséa kojem je terna Noc poezije 27. oiujka 1970. (La nuit de la poesie 27 mars 1970, 1970). Claude Gauvreau se u njemu pojavljuje u 25. minutí. 13 nadahnjuje nadrealizmom, čiji je najpoznatiji pred-stavnik u Québecu, u pjesničkoj praksi, kao i u skulptur! Njegova retrospektívna zbirka Doba govora (ge de la parole, 1965) samim svojim naslovom postaje jedan od zaštitnih znaková Tihe revolucije, a njegova poezija obečava da če uspjeti spasiti od potiskivanja one koji, kao i pjesnik, téže usvajanju oslobodene riječi kako bi krenuli u novu budučnost. Pjesnički krugovi šezdesetih godina 20. stolječa potaknuti su uzletom izdavaštva, čiji je bitan sudionik nakladnička kuča Editions de 1'Hexagone (naživ se ne referira na Francusku, več na šest suosnivača), koju su Gaston Miron te pet njegovih prijatelja osnovali 1953. Ona če predvoditi pokret koji dovodi do iden-titetskih i društvenih zahtjeva pisaca te borbe za slobodu koja svoj vrhunac doseže u slavnoj "Noči poezije" 1970. DjelatnostĽHexagone započinje zbir-kom Dvije krvi (Deux sangs, 1953) koju supotpisuju Gaston Miron (1928-1996) i Olivier Marchand (1928-). Potonji če sastaviti još několiko zbirki kao stoje Vikati da živim (Crier que je vis, 1958), koja se naslovom i sadržajem sasvim uklapa u francusko--kanadski kontekst zahtijevanja punog postojanja. Na to se referira i Zemlja bez govora (Pays sans parole, 1967) Yvesa Préfontainea (1937-2019). Odbacujuči mitove prošlosti, "poezija zavičaja" nastoji ga pretočiti u riječi. Nakon zbirki Drveče (Arbres) Paul-Marieja Lapointea i Borealan (Boréal, 1957) Yvesa Préfontainea, Gatien Lapointe (1931-1983) sastavlja Odu Svetom Lovri (Ode au Saint-Laurent, 1963), u kojoj na lirski náčin daje sliku epske velebnosti zemlje koju treba izgraditi, a kojoj izjašnjava pripadnost. Paul Chamberland (1939-) sudjeluje u toj tematskoj struji sa zbirkom Zemlja Québec (Terre Québec, 1964), a nastavlja s više političkim i strastvenijim prístupom u djelu Oglašivač izvikuje (ĽAjficheur hurle, 1965), u kojem iz svijeta reklama i oglašavanja stvára poetski materijal. Takoder u okviru ĽHexagone, ali s druga-čijom tematikom, Jacques Brault (1933-) potpisuje Sječanje (Mémoire, 1965), zbirku kojom dominira smrt ratnih žrtava, od Hirošimě do Dachaua. Kod Fernanda Ouellettea (1930-) u zbirci Sunce pod smrti (Le Soleil sous la mort, 1965) smrt donosi bomba od "50 megatona", dok za djelo U tami (Dans le sombre, 1967) pjesnik pak inspiraciju crpi iz erotike. Izniman polet, o kojem svjedoče prethodno navedeni tekstovi i pokreti, omogučit če Tihu revoluciju, odnosno desetlječe u povijesti Québeca u kojem dolazi do sekularizacije društva, usvajanja načela socijalne dŕžave i sveopče emancipacije. Nekolicina kvebečkih intelektualaca svoje analize kvebečke stvarnosti nadahnjuje idejama autora kao što su Frantz Fanon, Albert Memmi ili Jacques Berque. Medu bitnijim sudionicima otpora, revije La Revue socialiste (1959-1965) i Parti pris (1963-1968) najrelevantnije raz-vijaju antikolonijalistička stajališta a iz promišljanja o kolektívnom identitetu francuskih Kanadana rada se ideja da su kolonizirani národ, koju tematizira esej Pierrea Valliéresa (1938-1998) Bijeli crnci Amerike (Négres blancs ďAmérique, 1967). Osim gospodarske i političke dimenzije rasprava koje su u srži obli-kovanja kvebečkog identiteta, otvorená su i druga područja borbe, medu kojima su jezična i književna. Pitanje položaja koloniziranih Kvebečana i njihovih pisaca ponovno se vrača iz pera Paula Chamberlanda, kao i Gastona Mirona u broju Parti pris iz siječnja 1965. pod naslovom "Za kvebečku književnost" ("Pour une littérature québécoise") koji najavljuje raspad francuske Kanade. Na tragu tog promišljanja pristupa se i pitanju uporabe jouala16 u književnosti. Gaston Miron (1928-1996), središnja ličnost ĽHexagone i lista Parti pris, priznati borac za druš-tvene ciljeve i zagovornike neovisnosti u Québecu, več je tada dominantno ime kvebečke poezije i kultúre. Medutim, najvažniji dio njegova stvaralaštva bit če sabran i objavljen tek 1970. s djelom Napabirčeni čovjek (Ľhomme rapaillé). Pisanje Gastona Mirona17 dio je njegovog projekta "dekolonizacije jezika" te je prožeto brojnim kvebečkim izrazima. Propitivanje američkog karaktera (américanité) zavičaja prisutno je u njegovoj poeziji, iz koje se iščitava (izmedu osta-loga jezično) otudenje francuskih Kanadana, lišenih instrumenata za vlastiti izričaj. U pjesmi "Delirično otudenje (didaktickápomoč)" piše: "Dugo sam vlasti-to ime, i to što jesam, poznavao samo izvana. Moje ime je 'Pea Soup' (...) Moje ime je 'Damned Canuck'. Moje ime je 'speak white'", referirajuči se na pjesmu Michěle Lalonde (1937-) Speak white (1968),18 svoje-vrsni manifest koji za naslov uzima rasistickú uvredu koju su anglofonski stanovnici dobacivali onima koji bi u njihovoj prisutnosti govorili francuski. Pobuna protiv osrednjosti postojanja, otpor prema svevlasti katolické Crkve, ali cesto i nemoc, prisutni su i u proznim djelima, medu kojima je několiko psiholoških romana, u kojima tematiziranje otudenja ličnosti odaje utjecaj sartreovske misii. Medu najzna-čajnimnaslovimanalazimoMaí/z/eíť (1949) Francoise Loranger (1913-1995), krátki roman Bujica (Le Torrent, 1945) Anne Hébert, Novac je miris noči (ĽArgent est odeur de nuit, 1961) Jeana Filiatraulta (1919-1982), mračni roman koji pruža snažnu kritiku bijede, materijalne ili osjetilne. Adrien Thério (1925- 16 Joual: riječ nastala národním izgovorom riječi cheval 'konj'. Taj je izraz izmedu 1960. i 1975. označavao francuski jezik kako se govori u Québecu, konkretnije montrealski pučki sociolekt koji se od standardnog francuskog razlikuje po fonetskřm, gramatičkřm i sintaktičkim osobinama, kao i po anglizmima. 17 Bolje se može doživjeti slušajuči samog autora u dokumentárnom filmu Claudea Labrecquea i Jean-Pierrea Masséa koji svjedoči o Noči poezije 27. oiujka 1970. (La nuit de la poesie 27 mars 1970, 1970). Gaston Miron se u njemu pojavljuje na 45:30. 18 Autorica je čita u dokumentárnom filmu Jean-Claudea Labrecquea i Jean-Pierrea Masséa koji svjedoči o Noci poezije 27. oiujka 1970. (La nuit de la poesie 27 mars 1970, 1970). Michěle Lalonde se pojavljuje u 1:36:45. Taje pjesma takoder terna kraťkog filma Pierrea Falargeaua i Jacquesa Poulina (1980). 14 2003) u kazališnom komadu Otpadnici (Les Renégats, 1964) bavi se pobunom protiv roditeljskog autoriteta i dominacije močnika. Obitelj ne nudi nikakvo útočište protagonistima romana Los kruh (Le Mauvais pain, 1956) i Ponorí zore (Abímes de ľaube, 1962) Jean-Paula Pinsonneaulta (1923-1978), sputanima u ne-mogučnost komuniciranja, koji se susreču sa smrču i samoubojstvom ili su primorani na bijeg. Louise Ma-heux-Forcier (1929-2015) izazvala je skandál dotičuči se terne lezbijstva u romanu S Amadouom (Avec Amadou, 1963). Kritika je takoder šokirana erotskim elementima i vulgarnim rječnikom koje Roger Four-nier (1929-2012) uvodi u svojim knjigama. Muški likovi u Kraju snová (Lafin des songes, 1950) Roberta Élieja (1915-1973) rastrgani su izmedu svojih težnji i reálnosti svojih blijedih života. André Giroux (1916-1977) isto tako oslikava kruto i licemjerno društvo, kojim se bavi u stilu policijskog romana u djelu Iza lica (Au-delá des visages, 1948), ili pak ironično i karikaturalno u novelama Unatoč svému, radost! (Malgré tout, la joiel, 1959). U svojem prvom romanu To prokleto sunce (Ce maudit soleil, 1965), Marcel Godin (1932-2008) radnju smješta na radilište na sjeveru kako bi opisao brutalnost života kroz pogled mladog pripovjedača. Nasilje (društva, rata, ljubo-more) prati pripovjedača u Omči oko vrata (La Corde au cou, 1960)19 popularnog pisca Claudea Jasmina (1930-). Junák Gilberta Choquettea (1929-) uNauko-vanju (Apprentissage, 1966) izgubljen je, ogorčen proturječnostima na putu koji ga vodi od obiteljskog raskida do otkrivanja ljubavi, a zatim do razočara-vajuče spoznaje o beznačajnosti vlastitog postojanja. I prvi roman Andrea Langevina (1927-2009) Nočni bjegunac (Evadé de la nuit, 1951) prikazuje antijunaka koji niže neuspjehe te na kraju počini samoubojstvo. Mnogo je zamršeniji roman Prašina nad grádom (Poussiére sur la ville, 1953)20 koji pruža uvjerljivu psihološku, socijalnu, a i filozofsku dimenziju kroz pitanje slobode u apsurdnom svijetu, u kojem se nazire Sartreov utjecaj. Několiko glasova odskáče od dominantne struje psiholoških romana i romana običaja s naznakama egzistencijalizma. Medu njima navodimo Andrée Maillet (1921-1995), čiji je prvi i vrlo odvážni roman Profil kanadsko g losa (Profil de ľorignal, 1952), snažno obilježen nadrealističkim pisanjem. Sasvim drugačiji i jedinstveni put, koji prkosi strujama svojeg vremena, nadahnjuje Yvesa Thériaulta (1915-1983), plodnog autora raznorodnog pisanja u kojem je nasilje konstanta. Ubojstvo i brutalnost prožimaju Priče za usamljenog čovjeka (Contes pour un homme seul, 1944) i roman Ružna djevojka (La Fille laide, 1950). Thériault pokreče razmišljanje o sukobu generacija, o pitanju identiteta i o smislu tradicionalnog naslijeda 19 Za filmsko plátno prilagodio ga je Pierre Patry 1965. 20 Za filmsko plátno prilagodio ga je Arthur Lamoťhe 1968. u maestralnom romanu višestrukih dimenzija Agaguk (1958).21 Inuitsku trilogiju dopunjuju Tayaout, Aga-gukov sin (Tayaout, fils ď Agaguk, 1969) i Agoak, Agagukovo naslijede (Agoak, ľ heritage ď Agaguk, 1975). Paralelno, Thériault donosi amerindijanski ciklus, koji započinje djelom Ashini (1961), trezveno i upozoravajuče promišljanje o ekološkom utjecaju modernog društva, u čemu je Thériault još jednom ispred svojeg vremena. Opus Gillesa Archambaulta (1933-) takoder se razlikuje svojom širinom i kontinuitetom, uz intimi-stičko pisanje i eksperimentiranje s više pripovje-dačkih tehnika. U romanu Vrhunska diskrecija (Une supreme discretion, 1963), razočaranje i nemogučnost hvatanja u koštac sa životom dôvode glavnog junáka do samoubojstva. Slijede Život u troje (La vie á trois, 1964), príkaz obitelji zatvorene u zajedničku odboj-nost i nemogučnost komunikacije, Pričajmo o meni (Parlons de moi, 1970), ironični solilokvij te Cvijet medu zubima (La Fleur aux dents, 1971),22 u kojima se Archambault dokazuje pisanjem koje opisuje kao mezzo voce. Autor malobrojnih knjiga, danas slabo poznat Claude Mathieu (1930-1985) nije ništa manje darovit pisac, kao što dokazuje u Simone u bijegu (Simone en déroute, 1963), ironičnom tekstu o pod-bačaju emancipacije jedne montrealské udovice. Nje-govo najvažnije djelo ostaje Istančana smrt (La Mort exquise, 1965), zbirka novela sastavljenih u duhu borgezijanske fantastike. Priča je žanr u kojem se u potpunosti izražava vrlo osoban imaginarij Jacquesa Ferrona (1921-1985), prepun osebujnih likova i anegdota u koje se rado uvlače nadnaravno i ironija. Priče iz neizvjesne zemlje (Contes du pays incertain, 1962), za kojima ubrzo slijede Engleske i druge priče (Contes anglais et autres, 1964) donose mu slávu. Današnjem je čitatelju teško čitljiv njegov ambiciózni roman s klju-čemKvebečko nebo (Le Ciel de Québec, 1969) prepun kulturnih i povijesnih referenci. Jacques Ferron piše i za kazalište, za koje cesto stvára barokni i satirični svijet. Pravi uspjeh postigao je djelom Veliká sunca (Les Grands soleils, 1958), u kojem se vrača temi Ustanka i liku Félixa Poutréa, a rekonstruira istinitost činjenica prikazujúci Félixa Poutréa kao prepredenog seljaka, predstavnika Crkve kao proračunljivca, a hrabrog liječnika Chéniera kao "veliko Sunce" domovine. Bez obzira na žanr u kojem piše, Ferron ostaje vjeran klasičnom jeziku te nije pristalica pisanja na joualu, nego se zalaže za jednojezičnost te, prema tome, za neovisnost Québeca. 21 Za filmsko plátno prilagodio ga je Jacques Dorfmann 1992. 22 Za filmsko plátno prilagodio ga je Thomas Vamos 1976. 15 SVÁDA OKO JOUALA I DRUGI PREVRÁTI Kada izbija "sváda oko jouala", pitanje jezika kojim govore francuski Kanadani nije bilo novost. Ovaj put, medutim, dobiva posebnu, višestruku di-menziju. Kao prvo, odnosi se samo na Kvebečane, s obzirom na to da je joual lokaliziran u Montrealu te se ta rasprava ne odnosi na druge frankofonske zajednice u Kanadi. Nadalje, jezični identitet se ovaj put ne definira kroz opreku prema anglofonskim Kanadanima, več u odnosu na standardni francuski. Rasprava je popračena promišljanjem o budúcnosti nacionálne književnosti u nastajanju, odnosno o mo-gučnosti književnog stvaralaštva za kvebečke pisce te o pisanom jeziku na kojem bi se to stvaralaštvo moglo razvijati. Zbog trenutka u kojem izbija, odnosno konteksta potrage za identitetom, přetvara se u nacionálnu bitku. Naime, osim jezičnih i kulturnih aspekata, problematizira se kroz političku dimenziju te se povezuje s onodobnim pokretom dekolonizacije. U "svadi" se suprotstavljaju dva tábora, od kojih jedan izraz joual upotrebljava kao pogrdu, dok ga drugi koristi kao znamenje otpora. Sjajan urednik i esejist, sudionik izbijanja Tihe revolucije, André Laurendeau (1912-1968) tom se pitanju posvěcuje več 1959. godine, ali dogadaj koji je pokrenuo raspravu jest esej o stanju jezika u Québecu, koji je pod pseudonimom objavio redovnik--nastavnik pravog imena Jean-Paul Desbiens (1927-2006) pod naslovom Drskosti Brata tog i tog (Les Insolences du Frěre Untel, 1960), a u kojem joual opisuje kao "odurnu stvar", posljedicu i simptom podbačaja školskog sústava. Joual prema Desbiensu odražava nesposobnost Kvebečana da se potvrde, izraze, razmišljaju i da prístupe osobnom razvoju. Osim toga postavlja se pitanje medusobne razum-ljivosti s drugim govornicima francuskog, te pitanje utjecaja jezične situacije na književno stvaralaštvo i kreativnost pisaca u Québecu. Medutim, iako je joual přikázán kao znak dege-neracije, čitava plejáda autora, večinom okupljenih oko lista Parti pris, u njemu vidi úpravo sredstvo izražavanja, otpora, oslobodenja, stvaranja nacionálne književnosti. To je stav Jacquesa Renauda (1943-), koji potpisuje prvu knjigu napisanu na joualu: Goljo (Le Cassé, 1964). "Goljo", glavna novela iz istoimene zbirke, slijedi lutanja Ti Jeana, grubog i bezizglednog mladica koji zapeo u sústavu u kojem mu je jediná perspektiva nezaposlenost, zatočenik neprijateljskog grada (Montreal) u kojem vodi bijedan život. Ovdje se joual ne javlja samo u dijalozima, več je bitan dio pripovijedanja. Iste godine, André Major (1942-) u romanu Bandoglav (Le Cabochon, 1964), takoderna joualu, opisuje put adolescenta koji křeče u potragu za samim sobom i za sredinom kojoj bi želio pripadati. Nehumani grad (La Ville inhumaine, 1964) Laurenta Girouarda (1931-) heterogen je tekst u kojem se mije-šaju pjesme, fragmenti dnevnika, epistolarno pismo i ideološka razmatranja te isto tako crpi u joualu kako bi svjedočio o praznini i beznadu. S Ne plači, Germaine (Pleure pas, Germaine, 1965)23 Claude Jasmin na joualu pripovijeda o inicijacijskom putovanju uz još jednog "golju", čiji je cilj pronači i ubiti navodnog ubojicu svoje kčeri. U području poezije, nakon što je ušao u djela Gastona Mirona i Chamberlanda, joual prodire u pjesme Géralda Godina (1938-1994) sabrane u zbirku Kantike: pjesme na šatrovačkom, národnom, i gdjekadfrancuskom jeziku (Les Cantou-ques: poěmes en langue verte, populaire et quelque-fois franqaise, 1967). Ali, kao što černo kasnije vidjeti, tek se s kazalištem joual nameče s više odjeka, iz pera Michela Tremblaya. Napokon, izraz joual malo pomalo če se napuštati u korist banalnijih izraza, kao što je "kvebečki francuski", sve do sredine sedam-desetih godina 20. stolječa kada rasprava prestaje biti relevantná. Esej Jeana Marcela (Jean-Marcel Paquette, 1941—) naslovljen Trojanski joual (Le joual de Troie, 1973) na neki náčin obilježava kraj rasprave sa zaključkom: "ne radi se o tome da govorimo kao što govore Francúzi, nego o tome da francuski govorimo punom i potpunom uporabom svih njegovih moguč-nosti." Sezdesetih godina 20. stolječa stasaju pisci koji če razdrmati jezik romana i prodrijeti u središte kvebečke književnosti, kojoj če donijeti medunarodnu publiku. Medu njima je Réjean Duchařme (1941—). Ključno djelo, Progutana progutanih (UAvalée des avalés, 1966), daje riječ adolescenciji kroz lik Berenice Einberg, koja prkosi konvencijama i jeziku osmišljavanjem vlastitog, "berenicijskog", jezika. Na istome su tragu Ducharmeovi sljedeči romani Morčina (Ľ Océantume, 1968) iDvo s mislen (Le nez qui voque, 1967)24. Kči Krištof or a Kolumba (La Fille de Christophe Colomb, 1969), burleskna epopeja u stihovima, pripovijeda o pikarskim epizodama putovanja oko svijeta istraživačeve kčeri u društvu jedné kokoši. Victor-Lévy Beaulieu (1945-) u vrlo plodonosnom stvaralaštvu razvija neobično, rableovsko, bujno na-dahnuče s članovima obitelji Beauchemin oko kojih se odvija radnja romana Rasa ljudi (Race de monde, 1969)25 koja se nastavlja nizom naslova koji čine Právu ságu o Beaucheminovima (La Vraie Saga des Beauchemin). Jacques Godbout (1933-) svoje prve književne korake čini pjesmama u slobodnom stihu koje cesto dočaravaju krátke sainetes u duhu Pré-vertove realistične poezije i najavljuju humor kojim su prožeti njegovi romani. Na prózu prelazi s Akva-rijem (ĽAquarium, 1962) čija radnja, smještena u Afriku, donosi nedače mladog kooperanta u kolonizi-ranoj zemlji. Zatim dolazi Nož na stolu (Le Couteau 23 Taj je román bio predmet slobodne filmske adaptacije redatelja Alaina de Halleuxa, koji je radnju prenio u Európu izmedu Belgije i Spanjolske. 24 Za filmsko plátno ga je 1973. prilagodio Alain Périsson pod naslovom Le Grand Sabordage 25 Autor če román prilagoditi za televizijsku seriju koja se prikazivala od listopada 1978. do lipnja 1981. 16 sur la table, 1965), "pripovijest o raskidu" u kojoj je okvir ljubavne price jasno prožet nacionalistickom tematikom. U Pozdravu Galarneauu {Salut Galar-neau, 1967), romanu koji če postiči velik uspjeh, pripovjedač Francois Galarneau, "kralj hot-dogova" s mnogo humora i národne živosti izlaže svoja pro-mišljanja o društvu koje ga okružuje te naposljetku oko sebe gradi zid kako bi se od njega zaštitio, što predstavlja ironičnu metaforu Québeca. Nakon prvog, prilično konvencionalnog romana {Lorenzo, 1963), Jean Basile (Jean-Basile Bezroudnoff, 1932-1992) zapanjuje Mongolskom kobilom {La Jument des Mongols, 1964), prvim sveskom trilogije romana koju još čine Veliki Kan {Le grand Khan, 1967) i Putovanja na Irkutsk {Les voyages ď Ir kout s k, 1970). Tri lika, mladi i duboko narcisoidni Montrealci, organski su povezani s ulicom Main te u njoj žive kao "Mongoli", ne priznajuči druge zákone osim svojih. Jacques Poulin (1937-) krenuo je drugim putem i okrenuo se prema minimalistickom romanu. Njegova prva djela otkrivaju več iznimno osoban ton, na marginama dominantnog smjera nacionalnog romana, a na knji-ževnoj sceni nameče se romanima Veliké plime26 {Les Grandes marées, 1978) i Volkswagen blues (1984). Gérard Bessette (1920-2005) u književnost ulazi djelom Tučnjava {La Bagarre, 1958), realističnim tekstom koji je jezikom i društvenom problematikom ukorijenjen u radnički Montreal svoga vremena. Knjižar {Le Libraire, 1960) se smatra jednim od glav-nih romana Tihe revolucije, a u prvom lieu i trezvenim tonom razotkriva tradicionalnu cenzuru i moralno licemjerje. Inkubacija {ĽIncubation, 1965) donosi potpunu promjenu stila i tematike, izravno nadahnutu novim románom. Autor ide dalje u potrazi za novim formama u višeglasnom romanu Ciklus {Le Cycle, 1971), sastavljenom od sedám unutarnjih monologa koji se odvijaju oko jednog pokojnika. "Nisám želio biti pisac", tvrdi Hubert Aquin (1929-1977). No nametnut če se kao jedna od največih ličnosti kvebečke književnosti. Aquin se aktivno bori za neovisnost te sudjeluje u intelektuálnom životu zemlje kao glavni urednik revije Liberie. Uničen zbog nošenja oružja te potom smješten u psihijatrijsku ustanovu, tamo počinje pisati roman Sljedeča epizoda {Prochain episode, 1965), ujedno špijunski i ljubavni roman, srodan novom romanu, a kroz koji se provlači jasna politička poruka. Problematizirajuči pitanje "kulturně amnezije" potlačenog, Rupa u sječanju {Trou de mémoire, 1968) nagradena je Nagradom generalnog guvernéra koju, vjeran svojim antifedera-lističkim načelima, Aquin odbija. Njegov četvrti roman Crni snijeg {Neige noire, 191'4) nastavlja s pot-hvatom razgradivanja romana započetím u njegovim prethodnim knjigama. Samoubojstvo Huberta Aquina 1977. pridonijelo je tome da postane mitska ličnost. 16 Objavljeno na hrvatskom pod naslovom Veliké plime, prijevod Sanja Lovrenčič, Disput, Zagreb, 2009. Zapanjujuč je životni put produktivně spisateljice Marie-Claire Blais (1939-), kojaje s 15 godina postala radnica, a s 20 autorica uspješnog romana Lijepa zvijer {La belle béte, 1959).27 Utjecaj Anne Hébert zamjetan je u tematici i poetici tog prvog teksta, koji donosi jeziv zatvoreni svijet jedné obitelji. Posvečenje njenog talenta dolazi s románom Sezona u Emmanuelovu životu {Une saison dans la vie ď Emmanuel, 1965),28 na prvi pogled realistično djelo, sarkastična parodija regionalnog romana, koji donosi isječke iz života u kojem se u vrtoglavom ernilu isprepliču teška bijeda, tuberkulóza i smrt. Rukopisi Pauline Archange {Les manuserits de Pauline Archange, 1968) nastavljaju istim putem u svijetu ružnoče, u kojem su i djeca čudo-višna jer ih je svijet uprljao. Dramsko pisanje nakon tridesetih godina 20. stolječa na radiju pronalazi izvanredan prostor za razvoj. Gratien Gélinas (1909-1999), cesto nazivan "ocem kvebečkog kazališta", prvu je profesionálnu ulogu dobio u radijskoj seriji Seoski župnik {Curé de village) Roberta Choquettea. Nakon što je osvojio publiku likom drskog derana Fridolina u kazališnoj reviji Fridolinons (1938-1946), Gratien Gélinas posvěcuje se pisanju komada Tit-Coq (1948).29 Isto-imeni lik, antijunak, nezakonito dijete, vojnik kojeg je izdala zaručnica, smjelo prikazuje poslijeratnu klimu u francuskoj Kanadi te postiže gólem uspjeh. U Bousille ipravednici {Bousille et les justes, 1959), Gélinas progovara o iskorištavanju obespravljenih od strane licemjerne kaste novopečenih bogataša. Još jedno veliko ime kvebečkog kazališta je Marcel Dubé (1930-2016), vrlo produktivan autor koji je takoder bio prisutan na radiju i televiziji.30 Prva faza njegova djelovanja, posvěcena mládeži i radničkoj sredini, započinje Zonom {Zone, 1953) i njezinom malom grupom adolescenata čije če se krijumčarenje cigareta pretvoriti u tragediju. Podrijetlom iz "proleterske četvrti u istočnom dijelu Montréala" središnji lik Jedno-stavnog vojnika {Un simple soldát, 1957) nakon sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu nema druge perspektivě nego ponovo obuči uniformu i otiči u Koreju. "Buržujska faza" opusa Marcela Dubéja započinje Povratkom bijelih gusaka {Au retour des oies blanches, 1966) u kojem otkrivanje obiteljskih tajni uništava privide kroz dijaloge pune cinizma. 27 Djelo Lijepa zvijer (La Belle Bete) je 1977. za balet prila-godio Kanadskí nacionálni balet, a potom je za kazalište prilago-deno 1987. Redatelj Karim Hussain ga je 2006. prilagodio za film. 28 Taj je roman redatelj Claude Weisz 1972. prilagodio za filmsko plátno. 29 Za filmsko plátno su ga 1953. prilagodili René Delacroix i Gratien Gélinas, koji igra ulogu Tit-Coqa. 30 Bio je scenarist u Nacionálnom uredu za film, a za Radio-Canadu je napisao několiko desetaka tekstova (radio-drama, TV-predstave, feljtoni itd.), medu kojima su vrlo slavná Pješčana obala (La Côte de sable, 1960-1962) te brojni skečevi izmedu 1952. i 1972. 17 Lijepe nedjelje (Les Beaux Dimanches, 1968)31 daju sliku društva ravnodušnih u kojem se samo jedan mladi par zauzima za budučnost Québeca, dok Virginie (1968)32 i Sirote ljubavi (Pauvre Amour, 1969), tematiziraju ternu nemoguče ljubavi. Jacques Langui-rand (1931-2018) če se pak okrenuti prema temama tjeskobe i apsurda. SNeobičnima (LesInsolites, 1956) uvodi avangardno kazalište u Québec. U ciničnoj farsi punoj fantazije, Pijani kralj (Le Roi ivre, 1956) umře a vlast preuzima dvorská luda. Uslijedit če, medu ostalim, Jesenje violině (1960), u kojima su okupljene sve Languirandu drage teme, ili pakKlondyke (1963), u kojem surovost sjevera ogoljuje kukavičluk i gram-zivost ljudskih biča. Nakon uspjeha romana Mathieu Francoise Loranger počinje pisati fikcije za televiziju. Autorica ostaje vjerna svojoj sklonosti kapsihološkoj analizi u svojim kazališnim komadima (Jedna kuča... jednog dana [Une maison... un jour], 1965; J os pet minuta [Encore cinq minutes], 1967). Claude Levac (1940-) povezuje se s Francoise Loranger u pisanju djela. Kraljevput (Le Chemin duRoy, napisano 1968, objavljeno 1969), čija je okosnica posjet generála de Gaullea 1967. i njegov slávni uzvik "Živio slobodni Québec!" Taj je kontroverzni dogadaj na scénu přenesen kao hokejaška utakmica, "domoljubna kome-dija" na tragu kvebečke dramaturgije prema participa-tivnom kazalištu i njegovu otvaranju prema govornom jeziku. Revija Theatre vivant, u svom prvom broju objavljuju Lujdore (Les Louis ď or, 1966) Roberta Gurika (1932-), otprije poznatog po jednočinskoj satiri Pjesnikov poj (Le Chant du poete, 1963). Pro-duktivan autor čije je stvaralaštvo obilježeno druš-tvenim i političkim promišljanjem, Gurik redom potpisuje Vrata (Lesportes, 1965) i Api 2967 (1967), reinterpretaciju pripovijesti o Adamu i Evi smještenu u futuristički svijet. Ubrzo okrunjen uspjehom, Obje-šeni (Le pendu, napisan 1967) govori o liku kojeg je nadvládala vlastita igra te je bio primoran objesiti se nakon što se kladio u vješanje. Od tog autora svakako valja upamtiti Hamleta, princa Québeca (Hamlet, prince du Québec, napisan 1968, objavljen 1977), političku alegoriju Québeca izmedu federalizma i pokreta neovisnosti, napisanu po uzoru na Shake -spearov komad. Roger Dumas (1942-) se za Miliju-naše (Les Millionnaires [Theatre vivant], 1967) na-dahnjuje univerzalnijom inspiracijom kazališta apsurda. Od djela Gillesa Deromea (1928-) valja upamtiti Tko je Dupressin? (Qui est Dupressin?, napisano 1961, objavljeno 1962), koje označavapre-kid s tradicijom realizma koja je bila vrlo populárna u francuskoj Kanadi. Najistaknutiji autor kvebečkog kazališta šezde-setih godina 20. stolječa je Michel Tremblay (1942-) koji, nastavljajuči tragom velikih djela koja domi- 31 Za filmsko plátno prilagodili Richard Martin i Marcel Dubé 1974. 32 Za televiziju prilagodio redatelj Louis-Georges Carrier 1968. niraju pozornicama tog vremena i koja potpisuju Gélinas i Dubé, potresa tradiciju realizma i jezične konvencije. Sa Surjakinjama (Les Belles-sceurs) donosi pravú obnovu, u prvom redu uporabom jouala. Taj komad, napisan 1965, do publike dolazi tek 1968. u Theatre du Rideau Vert te je objavljen několiko mjeseci kasnije, u reviji Théätre vivant. Ta lakrdijaška tragikomedija koja se oslanja na teatar apsurda prikazivanjem 15 ženaumornihodnjihova"prokletog bezličnog života", izaziva žestoke reakcije. Neki u njoj vide samo vulgárnost, drugi u njoj prepoznaju "remek-djelo". Tremblayjev jezik je, naime, auten-tičan te savršeno uskladen sa stvarnošču koja ga na-dahnjuje. Minucioznim i maštovitim transkribiranjem jouala Michel Tremblay stvára plodonosan književni jezik, koji upotrebljava s istim darom u svojem ro-manesknom opusu u naslovima koji, medu ostalim, čine Kroniku Plateau Mont-Royala (Chronique du Plateau Mont-Royal). PRIZNÁVANJE FRANKOFONSKE KNJIŽEVNOSTIIZVAN QUÉBECA Tihu revoluciju, popračenu pojavom neonacio-nalističkog pokreta neovisnosti, prate dubinske pro-mjene koje redefiniraju identitetske i inštitucionálne parametre kvebečkog društva te rezultiraju raspadom francuske Kanade. Taje povijesna prekretnica obilje-žena zaključcima Opče skupštine francuske Kanade (Etats généraux du Canada francais), odnosno niza skupova koji su izmedu 1966. i 1969. u Montrealu okupljali stotine frankofonskih predstavnika iz civil-nog društva iz cijele Kanade. Osmišljena kao platforma za promišljanje o budúcnosti francuskih Kanada-na, Opča skupština potvrdila je raskid izmedu Québeca i frankofonskih manjinskih zajednica. Stoga, dok su Québec i njegova književna produkcija izmakli sudbi-ni manjina, frankofonske književnosti izvan Québeca osudene su na "provincijalizaciju". Prva posljedica te promjene je kovanje novih naziva kako bi se zamije-nio starí pridjev "francusko-kanadski". Tako se od tada govori o "akadijskoj", "franko-ontarijskoj", "franko-manitobanskoj", "franko-saskatchewanskoj", "franko-albertskoj" i "franko-kolumbijskoj" književnosti, koje čine "frankofonske književnosti izvan Québeca" ili "frankokanadske književnosti". Potonje nemajú drugog izbora nego krenuti putem razlikova-nja i samostalnosti u odnosu na kvebečku književnost, što prati radanje novih središta institucionalizacije književnosti, kao što su Moncton za Akadiju ili Sudbury za Ontario itd. Ipak, u prvo vrijeme nakon raspada francuske Kanade ti centri nisu imali dovoljan kapacitet da isprave asimetričan odnos periferija--centar koji se neminovno uspostavio izmedu njih i Montréala. Trebat če pričekati više desetlječa prije no što ojačaju te se medusobno umreže. Književnosti izvan Québeca puni su zamah do-živjele sedamdesetih godina 20. stolječa. Zajedno s 18 umjetnicima, književnici pjesnici, dramaturzi i romanopisci odgovorili su na krizu manjinskih franko-fonskih zajednica baveči se njihovim novim identite ti-ma. Za veliki dio književne produkcije nastale izvan Québeca tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stolječa možemo reči da se bavi identitetskim propitivanjem, nadahnjujuči se zajedničkom povijes-nom i politickom sviješču i nailazeči na odobravanje frankofonskih zajednica. Uz glazbenike se najprije javljaju pjesnici i kazališni autori. Njihov je glas u tom razdoblju posebno važan jer tada treba nanovo postiči povezanost zajednice poticanjem osvješčivanja bitnih ishoda tog procesa afirmiranja lokalnih kultura. Frankokanadske književnosti u nastanku pritom ne zanemaruju jezična pitanja jer, pored brige za oču-vanje materinjeg jezika, ne mogu ignorirati svako-dnevnu jezičnu praksu koja potiče na dvojezičnost u njihovim sredinama. Bogata poviješču koja je oduvijek bila posebna, frankofonska zajednica u Akadiji iskovala je svoj identitet oko traume prisilnog iseljavanja i povezanosti sa svojom zemljom, vrlo prisutnoj u novom zamahu njezine književnosti i romaneskne próze. Postaje poz-nata s Antonine Maillet (1929-), čije djelo pitoreskno slavi akadijski govor i baštinu. Nakon što je svoje prve korake u pisanju napravila tekstovima za kaza-lište (Opora hruška [Poire-Acre], 1958), od svojeg prvog, u velikoj mjeri autobiografskog romana, Pointe-aux-coques (1958) bavi se tematikom koja če je proslaviti, odnosno uzdizanjem akadijske zemlje. Kao dramska autorica potvrduje se djelom Prljavci (Les Crasseux, 1968) koje na pozornicu donosi akadijski govoreni jezik. Sláva dolazi sa slikovitim mono-lozima u La Sagouine (1971) te s románom Pelagija od Kola (Pélagie-la-Charrette, 1979). Franko-ontarijci zauzimaju posebno mjesto s obzirom na to da čine najbrojniju frankofonsku zajed-nicu izvan Québeca. Promjene do kojih dolazi po-četkom sedamdesetih godina 20. stolječa pridonose izmještanju kulturnog života u Sudbury, koji doživlja-va pravi umjetnički procvat uz, medu ostalim, veliki godišnji dogadaj Noč na jezeru (la Nuit sur 1'étang, prvo izdanje 1973), na kojem se tijekom jedné večeri predstavljaju franko-ontarijski glazbenici, glumci i pjesnici. Franko-ontarijska književna produkcija ima skromnú, ali stvarnu tradiciju te zamah dobiva osni-vanjem izdavačke kuče Prise de parole, 1973. godine. Jedan od njezinih osnivača je pjesnik Patrice Desbiens (1948-) koji počinje objavljivati sedamdesetih godina 20. stolječa(Ovdje [lei], 191'4; Posljedice života [Les consequences de la vie] 1977; Prostor koji ostaje [L'Espace qui reste], 1979) te franko-ontarijskoj književnosti nudi utemeljiteljsko djelo Nevidljivi čovjek (ĽHomme invisible/The Invisible Man, 1981), dvojezični tekst koji preko potrage za identitetom njegova glavnog junáka održava posebnost položaja manjinske frankofonije u kojoj se nalazi franko-ontarijska zajednica. Prvotno esejist, Jean Ethier-Blais (1925-1995) svoje elegantno pisanje stavlja u službu književne kritike u listu Le Devoir, kao i svojih eseja (Egzili [Exils], 1965; Straničnici I i II [Signets I et ľ]), 1967) prije nego se okrene fikciji s djelom koje je u potpunosti nepovezano s njegovim vremenom: Mater Europa (1968), te potom poeziji (Azije [Asies], 1969). Nadalje, scenske umjetnosti zamah dobivaju osnivanjem Zadruge umjetnika Novog Ontarija (Cooperative des artistes du Nouvel-Ontario, CANO) te kazalište zauzima važno mjesto u franko-ontarijskoj književnoj produkeiji, osobito od otvaranja Theatre du Nouvel-Ontario (TNO) 1971. godine, te s autorima kao što su André Paiement i Jean-Marc Dalpé. Za zajednice Manitobe, Saskatchewana i Alberte, gubitak legitimiteta franeuskog jezika u društvenom prostoru od kraja 19. stolječa potkopava inštitucionálne strukture te frankofonsko stanovništvo prisiljava na stalan otpor. Obrazovanje na franeuskom je prvi cilj (zabranjeno je 1892. u Saskatchewanu, 1905. u Alberti, 1916. u Manitobi) te dugo ostaje u središtu iscrpljujučih borbi za očuvanje zajednica. Treba priče-kati šezdesete godine 20. stolječa da neumorni napori frankofonskog stanovništva konačno úrode nekim plodom. Istodobno, teško i sporo uvodenje frankofonskog radija ne ide u prilog pisanju radijskih tekstova. U takvom kontekstu, razumljivo je daje osnivanje knji-ževnih institucija gotovo nemoguča misija. Dugo je jediná književna referenca na te regije bila Gabrielle Roy, koja je podrijetlom iz četvrti Saint-Boniface33 u Winnipegu, a čiji su tekstovi cesto smješteni u Mani-tobu (Ulica Deschambault [Rue Deschambault], Vrt na kraju svijeta [Un jardin au bout du monde], Cesta za Altamont [La Route d'Altamont]).34 Prva frankofonska izdavačka kuča Manitobe, Editions du Blé, osnovaná je 1974, dok ju je Saskatchewan dobio tek 1979. (Editions de la nouvelle plume), a Alberta je još uvijek nema. Gilles Delauniěre (pseudonim Rossel Vien, 1929-1992) je rodeni Kvebečanin, medutim povezan je s franko-manitobanskom književnošču. Usporedno s istraživanjima i djelima posvečenima povijesnim temama, u književnosti se potvrduje kao novelist djelom Tridesetogodišnjak (Un homme de trente ans, 1960) te dvjema novelama, Prenočište na tri jezera (Ľ Auberge des trois lacs, 1961) i P'utovanje bez nástavka (Voyage sans suite, 1964), za kojima je uslijedilazbirkaTe sveudiljbježati... (Etfuir encore..., 1972), u kojoj se snažnim pisanjem podsječa na obrazovanje u sjemeništu, koje autor mračno opisuje. Prvi roman koji potpisuje u pravom smislu franko--manitobanski autor jest Grobnica (Tombeau, 1968) Josepha Rogera Léveilléa (1945-), poetska pripovijest pod Rimbaudovim estetskim utjecajem, u kojem plačljivi ljubavnik slavi uspomenu na mrtvu draganu. 33 Ondje je njezina rodná kuča, u kojoj je provela djetinjstvo i koju opisuje u, medu ostalim, Ulici Deschambault {Rue Deschambault), danas uredena kao muzej te otvorená za javnost. 34 Novelu Starac i dijete (Le vieillard et ľ enfant) iz te zbirke prilagodio je scenarist Clement Perron za istoimeni film redatelja Claudea Greniera 1985. 19 Nakon perióda nadoknadivanja i uspona knji-ževnosti prema samostalnosti, sedamdesete godine 20. stolječa predstavljaju se kao bujno razdoblje ospora-vanja, u kojem književnost doživljava procvat pogo-dan za svekolika iskustva i afirmiranje. Kvebečka književnost potvrduje svoj američki aspekt te se oslo-bada kolektivnih političkih i estetskih obaveza kako bi se otvorila prema individualnim estetskim traga-njima. Sedamdesete godine 20. stolječa takoder su razdoblje redefiniranja imigracijske politike, što se u književnosti odražava otvaranjem migrantskoj knji-ževnosti. Za književnosti izvan Québeca, neovisno o tome je li riječ o području poezije, romána ili dramskih tekstova, valja pričekati sredinu sedamdesetih godina kako bi se profilirali autori zahvaljujuči kojima su danas priznáte. LITERATURA Anthologie de la littérature québécoise II. 1994. Ur. Marcotte, G., Montreal: L'Hexagone. Biron, Michel, Dumont, Francois, i Elisabeth Nar-dout-Lafarge. 2007. Histoire de la littérature québécoise. Montreal: Boréal. Cormier, Pénélope i Ariane Brun del Re. 2016. "Vers une littérature franco-canadienne? Bases conceptuelles et institutionnelles ďun nouvel espace littéraire". U: Au-delá de Vexiguité. Echos et convergences dans les littératures minoritaires. Ur. Thibeault J. et al. Moncton: Perce-Neige, 5375. Dictionnaire des ceuvres littéraires du Quebec, tome IV: 1960-1969. 1984. Ur. Lemire, M., Montreal: Fides. Eddie, Christine. 2002. "Le 20e siěcle de la culture québécoise : la quéte ďune identitě". U: Le Quebec statistique. Edition 2002. Quebec : Institut de la statistique du Quebec, 85-114. Frenette, Yves. 2010. Brěve histoire des Canadiens franqais. Montreal: Boréal, 4. izdanje. Kyloušek, Petr, Kolínská, Klára i Kateina Prjaznerová. 2009. La quéte de V identitě dans la littérature et le cinéma canadiens. Brno: Masarykova univerzita. Littérature québécoise. Des origines á nos jours. Textes et méthode. 1996. Ur. Weinmann, H. i R. Chamberland, Ville La Salle: Hurtubise. Le Calvé Ivičevič, Evaine. 2010-2011. "L'edition pé-riodique en francais au Quebec a la lumiěre du bicultu-ralisme de la Conquéte au Dominion". U: Implications sociales et culturelles du multiculturalisme. Ur. Matas G. i B. Kostadinov. Zagreb: HKAD, 145158. Mailhot, Laurent. 2003. La littérature québécoise depuis ses origines. Montreal: Typo. Moss, Jane. 2005. "Aprěs le Quebec: ďautres littératures francophones au Canada". U: Canadian Literature 187: 811. Pont-Humbert, Catherine. 1998. Littérature du Quebec. Paris: Nathan. Pratiques culturelles au Canada francais. Actes du quatorzieme colloque du Centre d'etudes franco-cana-diennes de l'Ouest (CEFCO). 1996. Ur. Cadrin, G., Dube, P. i L. Godbout. Edmonton: Institut de recherche de la Faculte Saint-Jean. SUMMARY A CHRONOLOGICAL REVIEW OF CANADIAN FRANCOPHONE LITERATURE: FROM BEGINNINGS TO POLYPHONY (1763 - 1970) This article is dedicated to the presentation of the genesis and development of Canadian Francophone literature from the beginning of the British regime (1763) to the end of the 1960s. In order to highlight the particularities of the fate of the French-Canadian communities within Canada and the link between historical circumstances and literary production in French, the chosen approach is chronological and includes brief overviews of major socio-political events. The second purpose of this article is to provide insight into the authors and works that characterize the various stages of the development of Canadian Francophone literature, and therefore list as many relevant writers and titles as possible. After a brief description of the context of the arrival and settlement of the French population in Canada, this review presents the beginnings of literary creation in French-Canadian society and the formation of a literary stream characteristic of Quebec - the regionalist novel. The third part covers the period from the very end of the 19th century, in which the Montreal Literary School stood out, until the 1920s, during which regionalists continued to write about "old things." The fourth part begins with the crisis of 1929 and shows the divisions that occur in the Franco-Canadian literary world. The next section deals with the period of World War II and the aftermath, when the gravitational axis of French-Canadian society is questioned by the contestation of the influence of France. The sixth part is devoted to the great changes brought about by the Silent Revolution, while the issue of joual and other upheavals that occur in Quebec literature is at the center of the reflection in the penultimate part. The eighth and final part of this paper provides insight into the emergence and recognition of Francophone literature outside of Quebec. Key words: Quebec literature, Franco-Canadian literature, French-Canadian society 20 Dorothea SCHOLL Sveučilište u Kölnu Nacija, domovina, religija, kultura: franko-kanadska književnost pred izazovom komparativně književnosti* Pričajmo malo o Kanadi. Uložimo nešto bijednog na-pora. U suprotnom smjeru,podimo prema neistraženim područjima ljudske aktivnosti. Krenimo prema religiji, umjetnosti, poslu, rasizmu i patriljotizmu [sic]. O Kanado, moja domovino, moji přeci, tvoje grudi, tvoji veličanstveni cvjetovi! Kanada je golema prazna zemlja, zemlja bez kuča i bez ljudi, osim na jugu, osim duž granice s Razjedinjenim Državama, osim ondje gdje su se přelili Amerikána. Nema gradova u Kanadi, nema niče g osim jezera. (Duchařme 1967: 147-148) Još od poznáte dosjetke Lorda Durhama o Fran-ko-Kanadanima - "oni su národ bez povijesti i bez književnosti" - nepřestáno se pitamo o podrijetlu, genezi i vrijednosti takozvane franko-kanadske ili kvebečke književnosti. Bilo daje riječ o Nacionálnom zborníku (Répertoire national) Jamesa Hustona ili o projektu "Arheologija književnog" koji je započeo Bernard Andrěs, to pitanje ostaje nepromjenjivim obilježjem velikog dijela književne kritike u Québecu koja pokušava odrediti položaj i specifičnosti svoje književnosti u odnosu na okolne ili prevladavajuče silnice u svrhu reprezentacije kolektivnog identiteta. Promatrana izvana, franko-kanadska književnost obuhvača sve frankofonske književnosti na teritoriju Kanade, ali ako polje književnosti i kritike u Kanadi promotrimo iznutra, problematično je govoriti o fran-ko-kanadskoj ili anglo-kanadskoj književnosti. Koje su to kanadské književnosti? Samo one "utemeljitelj-skih", anglofonskih i frankofonskih zajednica? Stoje s autohtonim i migrantskim pismom? Treba li i njih uvrstiti u korpus "nacionálne" književnosti Kanade ili ih promatrati zasebno?1 Kakav je odnos izmedu tih književnosti? Rad pod naslovom "Nation, patrie, religion, culture: la littérature ŕranco-canadienne ä ľépreuve de la littérature comparée" objavljen na francuskom jeziku u INTERLITTERARIA (19/1,2014: 54-69. URL: http:// dx.doi.org/10.12697/IL.2014.19.I.4). 1 Gerard Bouchard ukazuje na to da se u Sjedinjenim Ame-ričkim Državama i u Québecu "Autohtone stanovnike [...] pre-poznaje kao starosjedioce, ali ne i kao utemeljitelje dŕžave (osim nekih iznimaka), te čak nije jasno pripadajú li oni uopce národu" (Bouchard 2001: 384). Suočeni s iznimno zamršenim slučajem mno-gobrojnih književnosti Kanade i njihova odnosa spram koncepta jedne nacionálne književnosti, u ovom bismo článku - proučavajuči unutar okvira raznolikih književnosti Kanade polje kritike, prakse tvorbe kanóna i prinos komparatívne književnosti - prije želje-li postaviti problemska pitanja i naznačiti moguče prístupe nego li ponuditi odgovore. U kritickom i historiografskom diskursu primje-čujemo dubinsku nestabilnost odrednica koje se tiču književnosti kojima se ovdje bavimo. Ta se nestabilnost ogleda i u naslovima od kojih boli glava kao što su na primjer: Revija književne povijesti Québeca i francuske Kanade (Dionne 1987); Bibliografija kritike kvebečke književnosti u engleskoj Kanadi (Dionne i Cantin 1994) ili Bibliografija kritike kvebečke i kanadsko-francuske književnosti u kanadskim časopisima (Beaudin i dr. 2004). Vec samim odabirom riječi, povjesničari i kritičari pretpostavljaju ili podižu granice. Termin "kvebečka književnost", nastao u vrijeme Tihe revolucije, podrazumijeva frankofonsku književnost "kvebečkog" izričaja nasuprot književnosti "francuskog" izričaja. Taj termin ne označava granicu samo u odnosu spram stila "francuskog Francuske", vec i u odnosu spram drugih frankofonskih književnosti Kanade izvan Québeca kao što su franko-ontarijanska, franko-manitobanska ili akadijska književnost. Naposljetku, termin "kvebečka književnost" označava i granicu u odnosu spram anglofonskih književnosti Kanade. "Ako postoji neka perspektíva kojoj se sama ideja kvebečke književnosti tvrdoglavo opire, to je zaista eventualno uključivanje u skup pod nazivom 'kanadská književnost'" - tvrdi Réjean Beaudoin (2000: 70). Pretpostavljanje ili podizanje granica priječi opažanje medukulturne i meduljudske razmjene. Književna kritika frankofonskog Québeca uglavnom prešučuje prisutnost anglofonske književnosti, a radovi koji vode računa o mnogobrojnosti i raznovrsnosti kanadskih književnosti vrlo su rijetki. Situacija je sličná i u anglofonskim sredinama. Sirenje znanja o franko-kanadskoj književnosti na sveučilištima cesto ovisi o posebno angažiranim po-jedincima te se sukobljava s praksama zapošljavanja, 21 kao i sa zapostavljanjem francuskog jezika.2 Suočeni s takvim stanjem stvari, prisječamo se romana Dvije samoče (Two solitudes) Hugha MacLennana koji podjelu na Anglo- i Franko-Kanadane objašnjava povijesnim, lingvističkim, društvenim, kulturalnim, vjerskim i etničkim razlozima.3 Usprkos naporima Charlesa Taylora koji u Mirenju samoča: Eseji o kanadskom f e der alizmu i nacionalizmu (Reconciling the Solitudes: Essays on Canadian Federalism and Nationalism, 1993) te u Multikultur alizmu (Multicul-turalism, 1994) zagovara prihvačanje i priznavanje različitosti Drugoga, književna kritika nije uvelike doprinijela približavanju dviju samoča kojima se pridružujú još i druge (vidi Cameron 1997, treči dio "Dvije samoče, ili više njih?" - "Two solitudes, or more?", str. 161-203). Problem nacionalnih književnosti i komparativ-nog proučavanja književnosti u Kanadi postaje još zamršeniji ako se pozabavimo zajednicama koje se obično naziva "prvim narodima" (premieres nations, odnosnofirst nations). Isprva se kolektivno pamčenje prvih národa prenosilo usmenom kulturom i kulturnim dogadanjima kao što su slavlja, pjesme i plesovi. Danas je autohtona usmena kultura prešla u pisani izraz, dok su autohtone književnosti postale važno sredstvo estetskog izraza, komunikacije, osporavanja i borbe za identitet. Iako se ideja o "prvim narodima" pojavila tek nedávno, važno je imati na umu da su več za autore iz razdoblja Nove Francuske različite amerindijanske zajednice tvorile "národe" koji su se jedni od drugih uvelike razlikovali. Doduše, nazivali su ih tada "div-ljačkim narodima" nasuprot "krščanskim narodima" te su ih uglavnom opisivali stereotipno. Pa ipak, ova opozicija može postati i funkcionalnom u svrhu otkrivanja "vrlina" zapaženih kod navodno "divljih" národa s ciljem navodenja Europljana na pozitivno društveno ponašanje, kao što je, na primjer, slučaj s misionárom Gabrielom Sagardom koji je dugo vre-mena živio s Huronima. Isticanje tih pozitivnih oso-bina u príkazu Amerindijanaca pridonijelo je u Europi stvaranju pojma "dobrog divljaka" (vidi Scholl 2009). 2 Vidi Schwartzwald 1991. i Davey 1997. Davey na više mjesta naglašava lingvistickú nesposobnost kao jedan od glavnih problema koji stoje na putu komparatívnom proučavanju anglofon-ske i ŕrankofonske kanadské književnosti. Davey smatra da je u Kanadi usvojeno několiko različitih modela razmatranja ŕranko-kanadske književnosti: neki je predstavljaju manjinskom i pripojenom; drugi je prešučuju kao opsegom zanemarivu; treca skupina zagovara dvojezični i dvokulturni model; četvrta skupina isključuje ŕrankofonske književnosti drugih kanadskih pokrajina i smatra ŕrankofonsku književnost Québeca ekvivalentnom anglofonskoj književnosti Kanade, što se ogleda u opoziciji Canada andlet Québec (Kanada i Québec). O počecima komparatívne književnosti u Kanadi vidi i Giguére 1984: 1-15. 3 "Ali dolje u kutu kod Montréala, [...] taj je osjecaj novog i beskrajnog prostora slab. Dvije staré rase i religije ovdje se susrecu i žive svoje zasebne legende, jedna pokraj druge" (MacLennan 1945: 2). Predstavnici amerindijanskih "samo-povijesti" kao što su Bernard Assiniwi ili Georges Sioui kořistili su priče i izvještaje o putovanjima prvih doseljenika i misionára ne samo kao dokumente upitne vjero-dostojnosti koji izražavaju kolonijalni mentalitet, več i kao tekstove koji, kad ih se čita "naopako", omo-gučuju da se rekonstruira i zabilježi način života i vrijednosti predáka, pogotovo stoga što se zbog politike asimilacije u Kanadi, provoděné pod izlikom civiliziranja, Amerindijance cesto otimalo i odvajalo od njihovih obitelji i kultura te su izgubili doticaj s povijesnom tradicijom zajednica iz kojih su potekli i koje su povijesno pamčenje prenosile usmenom tradicijom (vidi Scholl 2013:242-244 i JanBen 2013). Pomoču samo-povijesti, amerindijanski autori, dakle, promiču književnost koja izražava identitet i vrijednosti ne samo u odnosu na druge, več i za svoje vlastite zajednice kojima přijeti gubitak kulturnog pamčenja te kriza morala i identiteta. U tom smislu, amerindijanske samo-povijesti našeg vremena moguče je usporediti s onime što bismo mogli nazvati franko-kanadskim samo-povijestima 19. stolječa i s "kvebečkim" samo-povijestima iz razdoblja Tihe revolucije. Komparativno proučavanje te prerade prošlosti moglo bi zaista biti zanimljivo. Autori svaki put pokušavaju (re)konstituirati kultúrni kolektív pomoču književnosti koja im omogučava da prodube vlastiti identitet u njegovu odnosu spram povijesti i spram okolnog prostora sadašnjosti. Autori svaki put iznova pokušavaju "dekolonizirati" kolektívnu svijest kako bi stvorili "nezavisan" identitet. Reagirajuči na politiku asimilacije koju je zago-varao Lord Durham, odnoseči se pritom prema Fran-ko-Kanadanima kao prema divljacima koje bi trebalo civilizirati,4 autori 19. stolječa okreču se svojim izvo-rima te u povijesti i kulturi traže i pronalaze kolektívni identitet koji se odupire asimilaciji i protekcionizmu. Polazeči od književne i usmene tradicije, obogačuju svoje podrijetlo (Lemire 1970: 75) te izgraduju velik utemeljiteljski narativ koji im omogučuje da se ústroje kao simbolična nacija. James Huston skuplja književne tekstove u novinama te ih od 1848. objavljuje u antologiji pod naslovom Narodni zborník (Réper-toire national). Francois-Xavier Garneau piše Povijest Kanade (Histoire du Canada). Drugi autori, kao na primjer Philippe Aubert de Gaspé s románom Stari Kanadani (Les Anciens Canadiens), skupljaju bájke i drevne legende te počinju zapisivati usmenu tradi-ciju. Putem književnosti nastale iz želje za ostvari-vanjem nacionalnog epa stvárajú povijesno i kulturno pamčenje koje nudi uporišta za snalaženje i identi-fikaciju. U tekstovima tog razdoblja, francuski Kana- 4 "Teško da se može zamisliti nacionalnost siromašnija svime što može probuditi i podici národ od one koju predstavljaju potomci Francúza u Donjoj Kanadi, zahvaljujuči njihovu čudnom jeziku i običajima. Riječ je o národu bez povijesti i književnosti [...] Zelim Kanadanima dati engleski karakter kako bi ih izdigao iz njihove inferiornosti" (Durham 1912 [1839]: II, 204). 22 dani cesto su predstavljeni kao dobři katolici na duhovnoj misiji usred pokvarenosti i raspadanja svijeta u kojem žive.5 Konzervatívni, vezani uz zemlju i vrijednosti svojih predáka, suprotstavljaju se anglo-fonskom stanovništvu (Britancima, Kanadanima ili Amerikancima) koje se prikazuje kao materijaliste, rasipnike, "protivnike francuske rase". Cini se da idealizirani opisi seoskih običaja prije odražavaju snové nego stvarnost. Takvim se opisima pokušava veličati seoski život i spriječiti bijeg prema drugim zemljama. U nedostatku národa, stvara se i bráni "domovina", o čemu svjedoči i pjesma "Kolonizacija" ("Colonisation", 1853) Octavea Crémaziea u kojoj je pojam kolonizacije vezan za preživljavanje te se suprotstavlja ideji poraženog národa koji su pokorili Englezi. Kojem treba pomoč, rodoljubni trudi. Jezik vaš i zákon, svjetlo religije, I budučnost cijela francuskoga roda Sto preživjet hoče tu gdje Englez hoda, Sve u riječ tek stane: stvárať KOLONIJE (Crémazie 1976: 263) Takva uprizorenja slike o sebi i Drugom pro-nalazimo i u razdoblju Tihe revolucije, kada pisci putem književnosti namijenjene "dekolonizaciji" i "sekularizaciji" svijesti pokušavaju stvoriti "kvebečki identitet", oslobadajuči se pritom anglofonskog i kle-rikalnog "dvojnika".6 Pojava samo-precjenjivanja kao reakcija na pod-cjenjivanje od straně Drugog te kao čin suprotstav-ljanja stvarnim ili navodnim manama Drugog, pri-sutan je kako kod amerindijanskih samo-povijesti,7 tako i u drugim koloniziranim kulturama, na primjer kod autora pokreta nigritude kao stoje Aimé Césaire, čiji je stvaralački i emancipacijski utjecaj na pjesnike Tihe revolucije istaknuo Max Dorsinville (1984). Uvijek je riječ o činu osvještavanja te o morálnom i kultúrnom vrednovanju svake zajednice pomoču pisma koje se pokušava osloboditi tradicije i otudu-jučih ustaljenih postupaka kako bi se ponovno došlo do ishodišnih točaka identiteta. Uvijek je riječ o svijesti koja se budi i pokušava osloboditi nametnutih identiteta i predstavljanja prošlosti, kako bi stvorila noviju i autentičniju sliku o sebi, donoseči drugo tumačenje prošlosti utemeljeno na autonomnoj viziji. Poezija tako postaje sredstvom "povratka u domovinu". Komparativno proučavanje takvih postupaka otkriva nam zajedničke namjere u potrazi za iden-titetom i prihvačanju od strane Drugog. Nadalje, otkriva nam da u susretu s amerindijanskim predstav-ljanjima samih sebe, Kvebečani više nemajú isključi-vo pravo na diskurs koji ih prikazuje kao žrtve.8 Iako kvebečko društvo u večoj mjeri pristaje uz amerindijanska pitanja i pojavu autohtonih književnosti, iako se u zadnje vrijeme priznaje i proučava neke autohtone pisce čija su djela převedena ili objavljena na engleskom ili francuskom,9 položaj amerindijanskih književnosti na sveučilištima i u škol-skim programima i dalje je vrlo loš. Kao što je dobro primijetila Isabelle Saint-Amand, u pogledu kompa-rativnih proučavanja autohtonih i alohtonih književnosti u Kanadi, teoretski su pristúpi razvijeniji u anglofonskoj Kanadi nego u Québecu, ali primjena zapadnog teoretskog pristupa na autohtone književnosti stvara poteškoče u razumijevanju takvih književnosti i njihova odnosa s usmenom tradicijom (Saint-Amand 2010). Sto se tiče komparativnog pristupa migrantskim pismima, Pierre Nepveu ističe analogije izmedu onoga što proživljavaju kvebečki i imigrantski pisci, smješta-juči pritom takve analogije u ideološki i estetski kontekst postmodernizma (Nepveu 1999: 197-210). Pa ipak, problém izolacije i dalje postoji. Pisac kao stoje Alberto Kurapel, koji se pokušava "ukorijeniti" u zemlju koja ga je prihvatila, "nije u Québecu pro-našao drugu domovinu [...] Njegov se diskurs sustavno vrača sječanjima na domovinu" (Krysinski 1993: 15). Kurapel govori o iskustvima iz kojih postaje jasno da umjetnik u izgnanstvu Iako može postati žrtvom stereotipne misii o svojoj kulturi, svedenoj na folklo-ristički klišé: Jednog smo dana zatražili financijsko pokroviteljstvo jednog ministarstva. Primila nas je službenica koja je sa mnom razgovarala a da me nijedanput nije pogledala u oči, bruseči nokte, jednu strašno lijepu nogu prebacila je preko druge jednako lijepe. Nakon što sam joj izložio svoj projekt, nasmijala se i řekla mi da su moji planovi "kao i uvijek, preambiciozni za jednog migranta". - Prognanika - ispravio sam je. Nije me čula. Nastavila je rekavši mi kako bih smjesta dobio potporu da sam organizirao priredbe folklornih plesová s plesačima odjevenima u pončose, "skečevima latino-američkog kazališta" i "tipičnim jelima". Ako želimo sačuvati usmjerenja proizašla iz načina života koji se ne prilagodava modelima koje nameče 5 Ovdje preuzimamo neka naša ranija zapažanja, vidi Scholl 2007. 6 Vidi Bouťhillette 1989. Kao Frantz Fanon u djelu Crna koža, bijele maske (Peau noire, masques blancs, 1952), Bouťhillette u knjizi Kanadanin i njegov dvojník (Canadien et son double, 1971) provodi psihoanalizu kolonizirane svijesti. Bouťhillette smaťra da se nakon poraza franko-kanadski identitet otudio pod vlašcu anglofonskog super-ega. 7 Npr. Sioui 1989: 37-38. O tome vidi Scholl 2009: 243. 8 "Dio naroda-klase, male pokorené nacije, Bijeli crnci Amerike, kvebečko se društvo sastaje s istinskom buržoazijom, istin-skim siromasima i s Amerindijancima koji mu osporavaju mjesto u utemeljiteljskom mitu ovog mjesta" (Robin 1993: 302). 9 Vidi npr. Gatti i Dorais (2010); vidi takoder poseban broj časopisa Canadian Literature 215 (zima 2012, "Indgenous Focus") i broj posvěcen autohtonoj tematici časopisa Studies in Canadian Literature I Etudes en Littérature canadienne (broj 35/2, 2010). 23 potrošačko društvo, iz toga odmah kao posljedica pro-izlazi marginalizacija, preobražavajuči stvaratelja u "marginalca", a ne u onogakoji je na margini. (Kurapel 1993: 39-40) U uvodnoj riječi popisa sto Najvažnijih kanadskih knjiga koji je sastavio časopis Kanadská književna kritika (Literary Review of Canada), Margaret Atwood promišlja o problému nacionalnog kanóna, objašnja-vajuči kategoriju najvažnijih knjiga u Kanadi nastan-kom nacionalnoga kolektivnog identiteta: Možda se ove knjige mogu promatrati kao one koje su nas učinile time što danas jesmo. (Atwood 2007: i) Od tih sto knjiga, nijedno autohtono djelo. Ne-dostaju i migrantska djela. Dvanaestak djela na fran-cuskom10 opisano je i predstavljeno kao kanón za čitanje onima koji se žele upoznati s franko-kanad-skom književnošču. Usmjerena na probléme izražava-nja identiteta frankofonske kultúre, sva ta djela - osim dráme La Sagouine spisateljice Antonine Maillet koja se bavi problemima Akadije - anglofonski kritičari tumače kao simbole frankofonskog Québeca koji se smatra "posebnim društvom". Naravno, iz borbe Franko-Kanadana da ih se prizná kao "posebno društvo" unutar engleske Kanade - s obzirom na jezik, zákon, religiju i kulturu - nastala je specifična književnost. Maurice Lemire, jedan od največih poznavatelja i stručnjaka za franko-kanadsku književnost, u svojim radovima o Velikim naciona-lističkim temama povijesnog kanadsko-francuskog romana (Les grands themes nationalistes du roman historique canadien-franqais, 1970) i o Stvaranju kve-bečkog književnog imaginarija (1764—1867) (Formation de ľ imaginaire litter air e québécois (1764—1867), 1993) proučava više figura identifikacije: izmedu ostalih, misionára, prvog doseljenika, istraživača, zemljoradnika i trgovca. Prema njegovu mišljenju, imaginary franko-kanadskih pisaca prije 1760. bio je prožet francuskim imaginarijem. Nakon engleskog preuzimanja vlasti nad kolonijom i prekida odnosa s Francuskom došlo je do promjene u franko-kanad-skom imaginariju: Rodeni u toj zemlji bit če prisiljeni úvalu Svetog Lo-vre koristiti kao obavezni izvor vlastitih opažanja, te če se, na neki način, njihova imaginacija kanadizirati. (Lemire 1993: 10) Trgovac-avanturist s početka ustupit če mjesto mirnom seljaku, "jedaču slanine" (Lemire 1993: 39). Tako i Monique LaRue u arhetipovima mjernika i mornara traži zajednički nazivnik specifičnoga kve-bečkog imaginarija i književnosti - pritom ustvrdujuči da ti arhetipi u pluralistickom svijetu više ne funkcio-niraju (LaRue 1996: 28). No, jesu li svi ti arhetipovi uistinu specifični samo za kvebečku književnost? Možemo li ih smatrati i arhetipovima "američnosti" koju kvebečki pisci i kritičari cesto tumače kao vážnu sastavnicu kvebečkog identiteta, za razliku od Francuske?11 Studija Jeana Montmorencya Americkí mit ufikcijama Amerike od Washingtona Irvinga do Jacquesa Poulina (Le my the américain dans les fictions ď Amérique de Washington Irving á Jacques Poulin, 1994) pozdravljena je kao "nov i radikalan zamah" u komparativnoj književnosti u Québecu, jer "američnost se ne svodi samo na uopčenog Kerouaca, na román Na česti (On the Road); riječ je i o prepoznavanju sličnosti i razlika izmedu književnosti više Amerika" (Lamonde 1995: 161-162). Komparativno proučavanje pokazuje i da se sve-prisutna opsesija "preživljavanjem" u franko-kanad-skim tekstovima ne ograničava samo na skupinu Kvebečana i na njihovu književnost koja se sama ustrojila kao "izraz preživljavanja francuske rase u Americi i svojevrsno sredstvo kojim ju se održava" (Roy 1936: 170), več da se ona tiče imaginarija svih skupina u Kanadi. U knjizi Margaret Atwood Pre-življavanje — Tematski vodič za kanadskú književnost (Survival — A Thematic Guide to Canadian Literature, 1972), terna preživljavanja smatra se "nacio-nalnim" simbolom Kanade. Taj simbol preživljavanja omogučuje da se unutar različitih kanadskih književnosti uoči koherencija te da se okupi ono što je raspršeno (u etimološkom smislu simbola). Dodajmo i to da bi se analize Margaret Atwood mogle jednako primijeniti i na autohtone, miješane i migrantske književnosti. Zaokupljenost preživljavanjem praktički je sveprisutna u svim kanadskim književnostima u kojima se pojavljuje u mnogobrojnim značenjima -biološkim, psihološkim, društvenim, političkim, mate-rijalnim, klimatskim itd. Preživljavanje odražava stvarne ili izmišljene prijetnje s kojima se susreče sva- 10 Jacques Cartier: Recits de voyage (1645), Louis Hemon: Maria Chapdelaine (1914), Felix-Antoine Savard: Menaud, maitre draveur (1937), Gabrielle Roy: Bonheur d'occasion (1945), Roger Lemelin: Les Plouffe (1948), Paul-Emile Borduas: Refus Global (1948), Hubert Aquin: Prochain episode (1965), Marie-Claire Blais: Une saison dans la vie d'Emmanuel (1965), Michel Trem-blay: Les Belles-sceurs (1968), Pierre Vallieres: Negres blancs d'Amerique (1968), Antonine Maillet: La Sagouine (1971). Dodajmo jos da su prema statistici najcitaniji i najproucavaniji franko-kanadski autori u engleskoj Kanadi Gabrielle Roy, Anne Hebert, Marie-Claire Blais, Michel Tremblay, Hubert Aquin, Roch Carrier, Saint-Denis Garneau i Jacques Ferron (Hayward et Lamon-tagne 1999: 474). 11 Ovdje mislimo na "američnost" u sjevernoameričkom smislu. U Latinskoj Americi ta riječ ima drugačiji smisao te zahvaljujem Ladislavu Franeku na zanimljivim opaskama o toj tematici. Tijekom rasprave o mom izlaganju istaknuo je da u Latinskoj Americi koncept američnosti podrazumijeva odnos prema Gaučosima i domorocima te da se pisci kao što je Borges oslanjaju na tu tradiciju. U Québecu, naime, tek treba istražiti jesu li pisci usvojili pripovjednu kulturu Autohtonih kako bi je litera-lizirali. Gerard Bouchard smatra da su Amerindijanci, iako su njihove kultúrne prakse mogle služiti kao izvori akulturacije, još u vrijeme Nove Francuske držani na udaljenosti. Vidi Bouchard 2001: 90-91, 147, 179, 307, 325, 383, 392. Zahvaljujem i Júriju Talvetu i Santiagu Isasiju na zanimljivim opaskama i relevantnim prijedlozima. 24 ko biče koje svoj život živi na kanadskom tlu. Ta egzistencijalna i arhetipska terna "preživljavanja" vezanaje zajedno područje koje dijele različite etnije. Istovremeno, svaka je etnija upletena u odnos snaga unutar svoje političke i društvene struktuře te u odnos s drugim skupinama, a svaki se pojedinac nalazi u odnosu spram sila iz okruženja i spram skupině. Prema mišljenju opata Casgraina, preživljavanje národa ovisi o preživljavanju njegove književnosti: [...] naša če biti teška, meditatívna, duhovna, religiózna, evandeoska kao naši misionári, velikodušna kao naši mučenici, energična i čuvarica kao naši prvi doselje-nici; [...] kreposna i cista kao djevičanski plast naših dugih zima. Ali više od svega, bit če prvenstveno vjer-na, religiózna; takav če biti njen karakteristični oblik, njen izraz: u suprotnom neče živjeti, sama če sebe ubiti. To je jedini uvjet njena biča; ona nema drugog razloga za postajanje; kao što ni naš národ nema temelj života bez religije, bez vjere; onoga dana kad prestane vjero-vati, přestat če postojati. (Casgrain 1896: 368-369) I kod Jacquesa Godbouta nailazimo na mit o preživljavanju kad nezavisnost Québeca predstavlja kao pitanje života i smrti: Kvebečki pisac ne može pokušavati postojati izvan kvebečkog teksta, nužno je da sudjeluje u zajedničkom pothvatu, suprotnost tomeje ništavilo. (Godbout 1971: 140) Iz kanona su isključeni oni koji odbijaju sudje-lovati u zajedničkom pisanju "kvebečkog teksta". Godbout od književnosti zahtijeva potpunu identifi-kaciju: čitatelj se mora ponovno pronači pomoču teksta, tekst mora biti identičan čitatelju, njegovu govorenom jeziku, njegovu made in Québec imagi-nariju. Manitobanska spisateljica Gabrielle Roy iskazuje drugačiji stav. Raskinuvši s "ideološkim príkazom" prostora, njeni románi i priče "prije svjedoče o novom tumačenju simboličkog odnosa prema prostoru, ne više kolektivnog, več individualnog", kao što primje-čuje Nora Doyon (2011: 248). Ponovno aktivirajuči "odredeni broj utemeljiteljskih mitova američkog imaginarija" (Doyon 2011: 249), potraga za identi-tetom kod Gabrielle Roy preispituje teret zajedničkog "mi" kojem se valja pokoriti. Jednako tako i Régine Robin ustaje protiv pritíska "kvebečkog mi". Ova "migrantska" spisateljica židov-skog podrijetla koja je prije Montréala dugo vremena živjela u Parizu u svom romanu La Québécoite (1983) prikazuje doseljeničku profesoricu koja se u kve-bečkoj zajednici osječa neugodno i strano. Kakva tjeskoba nekih popodneva - kvebecitet - kve-beštvo - ja sam drugo. Ne pripadám tome Mi koje se ovdje tako cesto koristi. [...] Moji přeci nisu seoskog podrijetla. Nemam predáka koji su bili prvi trgovci u Kanadi [...] Nikad nisam molila krunicu s obitelji u 7 navečer. [...] Nisam odavde. Ne postaje se Kvebeča-ninom. (Robin 1982: 53-54) "Identitetske fikcije" (Kwaterko 2002), kao i "ostvarivanje u imaginariju"12 slike o sebi i Drugom, osnovne su sastavnice kanadskih frankofonskih, anglofonskih, autohtonih, mješovitih i migrantskih književnosti. Te slike svjedoče o samoči i nemoguč-nosti komunikacije. Ali ujedno nude i mogučnosti. Umjesto da stvara granice i prepreke, književna kritika koja usvaja perspektivu meduljudskog i medukul-turnog doticaja može rasvijetliti pozitivně primjere suživota i komunikacije. Perspektiva "doticaja" naglašava kako su subjekti ustrojeni u i prema odnosu jednih spram drugih. Bavi se odnosom kolonizátora i koloniziranih, ili pútnika i "otpučenih", ne u smislu odvojenosti ili apartheida, nego u smislu zajedničkog boravka na istom prostoru, interakcije, zajedničkih shvačanja i običaja, cesto izmedu radikalno asimetričnih odnosa moči. (Pratt 1992: 7) Usvajanjem takve perspektíve, možemo u pitanje dovesti ne samo zablude u shvačanju književnosti Nove Francuske, več i zablude o književnosti nakon tog razdoblja. Ukratko černo u tom svjetlu razmotriti roman Star i Kanadani (Les Anciens Canadiens, 1864) Philippea Auberta de Gaspea (oca). Taj se tekst cesto prikazuje kao nostalgičan tekst okrenut veličanstvenoj povijesti Starog poretka u kojem su Kanadani Nove Francuske još uvijek bili "sami svoji gospodari". No, estetska, etička i intertekstualna orijentacija Starih Kanadana otvara prostor drugim mogučnostima. Označavajuči svoje heteroklitno djelo "stilski u pot-punosti kanadskim" (Aubert de Gaspé 1994:27), autor naglašava meduljudsku razinu u odnosima izmedu likova koji pripadajú sukobljenim etnijama. Prikazuje komunikaciju izmedu različitih skupina, njihovu ljudsku razmjenu i suživot. Nadalje, citira mnoštvo autora, izmedu ostalih, Shakespeara, Moliěrea, Cha-teaubrianda, Goethea i Heinricha Heinea. Djelo vrvi referencama koje nadilaze franko-kanadski kontekst. Usprkos prividnom "regionalizmu", Stari Kanadani zapravo svjedoče o tome da su kozmopolitizam - s druge straně cesto opisan u negatívnom smislu -prakticirali i vrednovali odredeni autori 19. stolječa u Kanadi kojima je pozivanje na druge nacionálne književnosti - makar i putem citiranja - značilo upisati se u univerzálni svijet zajedničkih vrijednosti. U predgovoru jednom novom izdanju engleskog prije-voda Starih Kanadana Clara Thomas pokazuje razu-mijevanje, pa čak i empatiju punu poštovanja spram "nacionalnih" interesa Kvebečana: Domoljublje, odanost franko-kanadskom národu, opravdan ponos rase i sječanje puno ljubavi na roman-tičnu junačku povijest svog národa - to su dominantní tonoví koji se pojavljuju u priči [...] Poblíže razmatranje 12 "Neče, stoga, biti dovoljno proučiti ostvarivanje slike u tekstu; valjalo bi takoderuključiti i ostvarivanje slike u imaginariju: fbrmulacija nije tautološka" (Pageaux 1989: 155). 25 navodi nas na zaključak da je možda ekstremizam kvebečkog nacionalizma samo površinski sloj inače dôstojne odlučnosti da se jezik i institucije Francuske Kanade očuvaju netaknutima. (Thomas 1974: XV-XVI) Cini se daje empatija autorice predgovora poslje-dica čitanja romana Stari Kanaáani koji humorom i otvaranjem prema svijetu i čovjeku širi vidike i kod čitatelja budi osječaj simpatije. Cini se takoder da su sličná videnja anglo-kanadskih kritičara o franko-kanadskoj književnosti raširenija u uvodima prijevoda knjiga nego u teoretskim kritičkim studijama, jer predstavljanje knjige čitateljima zahtijeva drugačiju vrstu komunikacije i drugačiji oblik "prijevoda" kultuře od kritičkog akademskog diskursa. Stoga se razmatranje predgovora i pogovora nalazi u središtu interesa komparativnog pristupa. Imajuči na umu odnos snaga dvaju različitih diskursa, patetična nacionalizacija franko-kanadske književnosti od straně kritike spriječila je prepozna-vanje humora, ironije i satire unutar same te književnosti. Sin Philippea Auberta de Gaspéa sa svojim románom Tragač blaga (Le chercheur de trésorrs, 1837) i njegov prijatelj Napoleon Aubin sa svojim satiričkim člancima koje je objavljivao u novinama Le Fantasque s ironijom odbijaju idealiziran príkaz zajedničkog identiteta. Tome bismo mogli dodati i druge primjere. U Originalima i ludacima (Originaux et détraqués, 1892), predstavljajuči groteskne tipove kvebečke regionálne povijesti, Louis Fréchette kao da pokušava obrnuti uzvišenost junáka nacionálne povijesti iz Legende o jednom národu (La legende ďun peuple, 1887). I Hubert LaRue s humorom - i cesto s ironijom - usporeduje kvebečko lokalno s onime što je vidio i proživio na svojim putovanjima Europom; kvebečkog se vozača zaprežnih kola usporeduje s venecijanskim gondolijerom; kvebečkog kočijaša s onim iz Napulja, Pariza, Londona (LaRue 1879: 23-26). Takvi tekstovi koje kritika cesto smatra nevažnim i beznačajnim jer ne nude uporište konceptu "velikog nacionalnog teksta" u podjednakoj mjeri kao i drugi pripadajú "velikom utemeljiteljskom narativu" Franko-Kanadana. Autori u njima prepričavaju aneg-dote, razgovore, zábavná zapažanja, prikazujúci tako drugačiju sliku Franko-Kanadana, sliku koja nije toliko junácka, a simpatičnija je od one koju propagira nacionalistická historiografija. Prestanemo li kvebečku književnost smatrati posebnom književnošču koja je preslika posebnog društva, videnje te književnosti i njene tradicije zna-čajno se obogačuje. Samo jedan pojedinac ne bi bio u stanju nju i njenu tradiciju vrednovati na svim razi-nama i u svom njezinom bogatstvu. Svojom meduljud-skom i medukulturalnom otvorenošču, komparativno proučavanje književnosti može utrti put boljem razu-mijevanju kvebečke književnosti u odnosu prema drugim književnostima, a vidjeli srno da više pristupa komparativně književnosti ide u tom smjeru. Tra-dicionalni kanón frankofonske kanadské književnosti na taj náčin postaje u večoj mjeri pluralističan kako doprinosom autohtonih i migrantskih književnosti, tako i uključivanjem djela dosad isključenih iz služ-benog kanona. Pod utjecajem prevladavajučih modela na dnev-nom redu, književna je kritika stvorila privid homo-genosti svevši franko-kanadsku književnost na pitanje nacije, religije i domoljublja. Za to je jednim dijelom odgovorna i sama književnost. No, ako je promotrimo u cjelini i polazeči od različitih perspektiva, vidjet černo daje franko-kanadska književnost i više od to-ga. Ona je izraz kultuře u odnosu ili u sukobu s drugim kulturama te podrazumijeva ljudske odnose i raz-mjenu pamčenja i imaginarija. Pred izazovom komparativně književnosti, ovi se odnosi i razmjene lakše primječuju te nam omogučuju da bolje vrednujemo etičke i estetické doprinose franko-kanadske književnosti, ne samo u okvirima kanadskog književnog polja, nego i na svjetskoj razini. S francuskog preveo Jakob FILIČ LITERATURA Atwood, Margaret. 1972. Survival -A Thematic Guide to Canadian Literature. Toronto: Anansi. Atwood, Margaret. 2007. " Uvod", u: Literary Review of Canada - Canada's Most Important Books 100. URL: http://archive.reviewcanada.ca/downloads/The_LRC_ 100_ 2007.pdf. Aubert de Gaspé, Philippe (otac). 1994. Les Andern Canadiern [1864]. Bibliothěque nationale du Quebec: Fides. Aubert de Gaspé, Philippe (sin). 1974. Le Chercheur des trésors ou V influence d'un livre. Le premier roman québécois écrit en 1837. Priredio Leopold Leblanc. Montreal: editions 1'étincelle. Aubin, Napoleon. 1837-1849. Le Fantasque. URL: http://collections.banq.qc.ca/ark:/52327/ 1791823. Pristup: 11.5.2014). Beaudoin, Réjean. 2000. "Comparer les littératures canadiennes, pour quoi faire?" U: Quebec franqais, 117, str. 68-70. Beaudoin, Réjean, Hayward, Annette, Lamontagne, André. 2004. Bibliographie de la critique de la littérature québécoise au Canada anglais (1939-1989). Quebec: Editions Nota bene. Bouchard, Gerard. 2001. Genese des nations et cultures du Nouveau Monde. Essai d'histoire comparée. Montreal: Boreal. Bouthillette, Jean. 1989. Le Canadien franqais et son double [1971]. Montreal: L'Hexagone. Cameron, Elspeth. 1997. Canadian Culture: An Introductory Reader. Toronto: Canadian Scholar's Press. Canadian Literature 215, zima 2012. "Indigenous Focus". Casgrain, Henri-Raymond. 1896. (Euvres completes; Svezak prvi: Legendes canadiennes et Varietes. Montreal: C.-O. Beauchemin & Fils. 26 Crémazie, Octave. 1976. CEuvres. Ottawa: Editions de 1'Univers. Davey, Frank. 1997. '"AND Quebec': Canadian Literature and its Quebec Questions". U: Canadian Poetry, 40, str. 6-26. Dionne, René. 1987. "La Revue ďhistoire littéraire du Quebec et du Canada francais." U: Voix et Images, 12 (2), str. 287-294. Dionne, René, Cantin, Pierre. 1994. Bibliographie de la critique de la littérature québécoise et canadienne-franqaise dans les revues canadiennes (1760-1899). Ottawa: Presses de 1'Université d'Ottawa. Dorsinville, Max. 1984. "L'lnfluence ďAimé Césaire au Quebec". U: Soleil éclaté: Melanges offerts á Aimé Césaire á V occasion de son soixante-dixiěme anniversaire par une équipe internationale ďartistes et de chercheurs. Ur. Jacqueline Leiner. Tübingen: Narr, str. 115-123. Doyon, Nova. 2011. "Américanité et quéte identitaire dans La montagne secrete de Gabrielle Roy: une representation renouvelée de l'imaginaire continental". U: Analyses, 6 (1), str. 247-279. Duchařme, Réjean. 1967. Le nez qui voque. Paris: Gallimard. Durham, John George Lambton. 1912. Report on the affairs of British North America from the Earl of Durham her Majesty's High Commissioner [1839]. Oxford: Clarendon Press. Frechette, Louis. 1892. Originaux etDétraqués. Douze types québécois. Montreal: Patenaude. Garneau, Francois-Xavier. 1845-1852. Histoire du Canada depuis sa découverte á nos jours. Quebec: Impri-merie de Napoleon Aubin. Gatti, Maurizio, Dorais, Louis-Jacques, ur. 2010. Littératures autochtones. Montreal: Memoire d'encrier. Giguěre, Richard. 1984. Exil, revoltě et dissidence. Etude comparée des poésies québécoise et canadienne (1925-1955). Quebec: Presses de 1'Université de Laval. Godbout, Jacques. 1971. "Ecrire". U: Liberie, 13, 4-5 (76-77), str. 135-137. Hayward, Annette, Lamontagne, André. 1999. "Le Canada anglais: une invention québécoise?". U: Voix et Images, 24, 3 (72), str. 460-479. Huston, James, izd. 1848-1850. Le Repertoire national. Montreal: Lovell et Gibson. 4 vol. Janßen, Jessica. 2013. Le genre de Vautohistoire amérindienne: un moyen de V autor eprésentation des Premieres nations au Quebec en vue de réaffirmer lew identitě collective. Magisterarbeit zur Erlangung des Grades eines Magister Artium (M.A.) der Philosophischen Fakultät der Christian-Albrechts-Universität zu Kiel. Krysinski, Wladimir. 1993. " Predgovor", u: A. Kura-pel, le Guanaco gaucho - Station artificielle. Quebec: Humanitas, str. 15-18. Kurapel, Alberto. 1993. A Kurapel, le Guanaco gaucho - Station artificielle. Quebec: Humanitas. Kwaterko, Józef. 2002. "Les fictions identitaires des romanciers häitiens du Quebec", u: Revue de Littérature Comparée, 302 (travanj-lipanj), str. 212-229. Lamonde, Yvan. 1995. "Sazetak Jeana Morencya, Le mythe américain dans les fictions d'Amerique de Washington Irving ä Jacques Poulin", u: Tangence, 48, str. 161-163. LaRue, Hubert. 1879. "Voyage sentimental sur la rue Saint-Jean". [BeQ] Coli. Littérature québécoise, 100. verzija 1.1. LaRue, Monique. 1996. L'Arpenteur et le Navigateur. Montreal: Fides. Lemire, Maurice. 1970. Les grands themes nationa-listes du roman historique canadien-franqais. Quebec: Presses de l'Universite de Laval. Lemire, Maurice. 1993. Formation de l'imaginaire litteraire au Quebec 1764-1867. Ottawa: Essais litteraires l'Hexagone. Literary Review of Canada - Canada 's Most Important Books 100.2007. URL: http://archive.reviewcanada.ca/ downloads/The_LRC_100_2007.pdf. Pristup 11.5. 2014. MacLennan, Hugh. 1945. Two Solitudes. London: Macmillan. Morency, Jean. 1994. Le my the americain dans les fictions d' Amerique de Washington Irving ä Jacques Poulin. Quebec: Nuit blanche editeur. Nepveu, Pierre. 1999. L'Ecologie du reel. Mort et naissance de la litterature quebecoise contemporaine. Essai. Quebec: Boreal. Pageaux, Daniel-Henri. 1989. "De l'imagerie culturelle ä l'imaginaire", u: Precis de litterature comparee. Ur. P. Brunei, Y. Chevrel. Paris: PUF, str. 133-162. Pratt, Mary Louise. 1992. Imperial Eyes: Travel Writing and Transculturation. London: Routledge. Robin, Regine. 1982. La Quebecoite. Montreal: Typo. Robin, Regine. 1993. "Un Quebec pluriel", u: La recherche litteraire. Objets et methodes. Ur: C. Duchet, S. Vachon Montreal: XYZ editeur, str. 301-309. Roy, Camille. 1936. Etudes et croquis 'Four faire mieux aimer la patrie". Quebec: Editions de Robitaille [BeQ broj 136, verzija 1]. Saint-Amand, Isabelle. 2010. "Discours critiques pour l'etude de la litterature autochtone dans l'espace francophone du Quebec", u: Studies in Canadian Literature I Etudes en Litterature canadienne, 35, broj 2, str. 30-52. Scholl, Dorothea. 2007. '"Ce qu'il faut ä notre pays, c'estune litterature franchement, entierement catholique': la conception d'une litterature canadienne-francaise nationale et catholique", u: La Croix et la banniere. L'ecri-vain catholique en francophonie (XVI I e- XXI e siecles). Ur. A. Dierkens, F. Gugelot, F. Preyat, C. VanderpelenDia-gre. Bruxelles: Editions de l'Universite de Bruxelles, str. 199-215. Scholl, Dorothea. 2009. "Le bapteme du 'Bon Sauva-ge'", u: "lis I'appelaientNouvelle-France...". Ur. B. Emont. Paris: le Bretteur, str. 221-244. Schwartzwald, Robert. 1991. "Le role des universites americaines dans la diffusion de la culture francophone en Amerique du Nord", u: Langue, espace, societe: les varietes dufranqais en Amerique du Nord. Ur: C. Poirier. Quebec: Presses de l'Universite de Laval, str. 111-126. Sioui, Georges E. 1989. Pour une autohistoire ame-rindienne. Essai sur les fondements d'une morale sociale. Quebec: Presses de l'Universite de Laval. Studies in Canadian Literature I Etudes en Litterature canadienne 2010. 35 (2). Taylor, Charles. 1993. Reconciling the Solitudes: Essays on Canadian Federalism and Nationalism. Montreal and Kingston: McGill-Queen's University Press. Taylor, Charles. 1994. Multiculturalism: Examining the Politics of Recognition. Princeton: Princeton University Press. Thomas, Clara. 1974. "Uvod", u: Philippe Aubert de Gaspe, Canadians of Old. Preveo Charles G. D. Roberts (1890). Toronto: McClelland and Stewart Limited. 27 SUMMARY NATION, HOMELAND, RELIGION, CULTURE: FRANCO-CANADIAN LITERATURE IN THE EXAMINATION OF COMPARATIVE LITERATURE Ever since Lord Durham's infamous sentence concerning the French Canadians - "They are people with no history and no literature" - there has been a never-ending questioning about the origin, the genesis and the value of literature called Franco-Canadian or Quebecois. Be it James Huston's Repertoire national or the project Archeologie du litter aire initiated by Bernard Andres - this interrogation is a characteristic strain of the majority of literary criticism in Quebec which seeks to define the place and specificity of its literature in correlation to the surrounding or determining forces in order to represent a collective identity. In the present article, different critical attitudes towards the literary field of Quebec with its long history will be identified and analysed by taking into account different criteria of canonization. The perception by Quebecois criticism of its own literature, its origins and evolution will be examined as well as the perception of this literature by others. This will lead to a better understanding of the ideological, axiologi-cal and aesthetic presuppositions which underlie the critical discourse in Quebec and to a better understanding of the problematics of the concept of "national literature" within the diversity of literatures in Canada. Key words: nation, homeland, religion, culture, canon, first nations, autohistory Jo Ann Lanneville, Tetovaza, pogazene zakletve - bakropis, suha igla, 76 x 56 cm, 2017. 28 Povijest i sječanje ScinjCl SOSTARIC Izvorni znanstveni rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Prihvačen za tisak 21. 6. 2019. Maria Chapdelaine: o recepciji Hémonove pripovijesti iz francuske Kanade i. "Klasicima kanadské književnosti na francuskom jeziku, u razdoblju izmedu 1760. i 1960, možemo smatrati několiko desetaka djela ili (tek) několiko naslova, ovisno o definiciji kojom se vodimo. Imamo li u vidu ugled, jedino djelo koje je tijekom dva sto-lječa postalo medunarodni mit je Maria Chapdelaine. (...) Druga su djela više-manje nepoznata izvannaših granica." Navedenu je tvrdnju 1970-ih iznio Laurent Mailhot, kanadski povjesničar književnosti i književni kritičar (Mailhot 1977: 267). Kad je u pitanju šira čitateljska publika u Hrvatskoj, čini se da joj je čak i taj najpoznatiji kanadski roman ostao nepoznat. Stoga je cilj ovoga rada predstaviti književnika Louisa Hémona i njegov roman Maria Chapdelaine, pri čemu če naglasak biti stavljen na recepciju toga djela u Kanadi, Francuskoj i Hrvatskoj. Louis Hémon (1880-1913) potječe iz ugledne bretónske obitelji, koja se, kad je pisac imao dvije godine, iz Bresta preselila u Pariz. Iako su roditelji polagali nade u njegovu karijeru u državnoj službi, Hémon 1902. odlazi u London gdje radi u Cityju kao tajnik několiko burzovnih mešetara, a u slobodno vrijeme bavi se boksom i veslanjem te piše članke za pariške sportske novine Le Vélo. Postupno se okreče pisanju novela od kojih če samo dvije biti objavljene za njegova života: La Peur (1904) i Lizzie Blakeston (1908). Tijekom boravka u Londonu Hémon je na-pisao i tri romana - Colin-Maillard, Battling Malone, pugiliste i Monsieur Ripois et la Némésis — za koje francuski izdavači nisu pokazali zanimanje, pa su i ta djela objavljenaposmrtno. U listopadu 1911. Hémon odlazi u Kanadu. U početku radi u osiguravajučem društvu u Montrealu, a zatim u srpnju 1912. odlazi u Péribonku, selo na obali jezera Saint-Jean. Iz pisama koja šalje majci saznaje se daje prvo rádio na farmi Samuela Bédarda, a potom šest tjedana proveo u šumama na sjeveru s grupom geometara. Taj ga je kraj nadahnuo za pisanje romanaMana Chapdelaine: récit du Canadafrangais, zahvaljujuči kojem je stekao svjetsku slávu koju, medutim, nije doživio: u srpnju 1913. poginuo je u náletu vlaka. Po mišljenju Paula Bletona i Maria Poiriera, autora knjige Le vagabond stoique (2004), život Louisa Hémona obilježio je konfliktan odnos s ocem, čija očekivanja mladič nije ispunio. O tome svjedoči i posljednje Louisovo pismo ocu (napisano 19. svibnja 1913), u čijim završnim recima piše: "Kako se roditelji i dijete loše poznajú i razumiju! Ja Varna svakoga třena zadajem muke, a Vi svakoga třena govorite ili radite nešto što me od Vas udaljava" (Lettres: 222). Bleton i Poirier drže, medutim, da je Hémonovo udaljavanje od obitelji bilo samo geografsko jer je tijekom svojih putovanja i lutanja za nju ostao finan-cijski i emocionalno vezan. Iako je cesto putovao, Hémon nikada nije prestao pisati. Tako je bilo i za vrijeme boravka u Québecu, gdje je proveo dvadesetak mjeseci: od 18. listopada 1911. do 8. srpnja 1913. U tom je razdoblju oko šest mjeseci boravio u selu Péribonka gdje je imao priliku promatrati dvije grupe francuskih kolonista suprot-stavljenih svjetonazora o kojima če pisati u romanu Maria Chapdelaine: Radilo se o vječnom nesporazumu dviju rasa: pionirske i sjedilačke, o seljacima pristiglima iz Francuske koji su na novom tlu nastavili slijediti ideál reda i nepomu-čenog mira, i o onim drugim seljacima kod kojih je prostrana divlja zemlja probudila davni atavizam lutanja i pustolovine. {Maria Chapdelaine: 48-49) Likovi Hémonova romana razvrstani su u te dvije skupině, a glavna junakinja - Maria Chapdelaine -našla se u procjepu izmedu njihovih svjetonazora. Njezina májka i susjed Eutrope Gagnon vezani su uz zemlju, a njezin otac Samuel te Francois Paradis i Lorenzo Surprenant nemirna su duha i ne žele pustiti korijenje. Lorenzo zato odlazi u grad, a Francois prodaje očevu zemlju i radi kao lovac, vodič, trgovac krznom i prevoditelj. Samuela Chapdelainea pak vodi samo jedna misao: krčiti šumu i stvarati oranice (faire de la terre) i čim se u njegovu blizinu dosele drugi 29 ljudi, odlazi dalje na sjever i ponovno započinje krčiti šumu. Radnja se odvijakronološki, od jednog do drugog prolječa. Na početku romana osamnaestogodišnja Maria nakon nedjeljne mise susreče Francoisa Para-disa, mladica koji je několiko mjeseci kasnije, prije nego što če otiči iz Péribonke, prosi. Iako Maria oče-kuje njegov povratak tek u prolječe, Francois se odlučuje vratiti pred Božič, ali zbog nevremena zaluta i smrzne se. Dok Maria tuguje za njim, pojavljuju se dva udvarača: Lorenzo Surprenant, koji velik dio godine provodi u Sjedinjenim Američkim Državama, i susjed Eutrope Gagnon, poljoprivrednik. Premda je sklonija Lorenzu i spremna otiči u grad, Maria nakon majčine smrti bira Eutropea i ostaje živjeti na selu. Svoju je junakinju Hémon zanimljivo oblikovao: ta tiha, povučena i čestita djevojka vrlo rijetko govori. Čak i u trenucima kad joj izjavljuju ljubav ostaje smirena i nijema, što njezinim udvaračima ne smetá jer ih kod nje ne privlači profinjen i umiljat govor nego lijepo i snažno tijelo te čisto i postěno srce (Maria Chapdelaine: 152). Marijin unutarnji svijet povezan je s prirodom: roman započinje u prolječe, budenjem prírode i Marijinih osječaja prema Fran-90ÍSU; ljeto obilježava berba borovnica tijekom koje Francois prosi Mariju i dobiva njezin pristanak; zima donosi hladnoču i Frantjoisovu smrt; s ponovnim do-laskom prolječa priroda se budi, a Maria prihvača Eutropeovu prosidbu. Radnja romana odvija se, dakle, u ritmu godišnjih doba, a priroda u njemu igra tako važnu ulogu daje neki književni kritičari drže glavnim likom (Deschamps 1968: 155). Vážna uloga prírode u skladu je sa žanrovskom pripadnošču Hémonova romana koji se odreduje kao tzv. roman du terroir.1 Riječ je o tipično kanadskom romanesknom žánru za koji Aurélien Boivin navodi i sinonimne nazive roman régionaliste, roman de mceurs paysannes, roman rustique. To je, uz povijesni i avanturistički roman, jedan od dominantnih roma-nesknih žánrová u kvebečkoj književnosti. Riječ je o romanu koji bira teme iz seoskog života, a selo prikazuje kao idealizirano mjesto koje jamči sreču i napredak ljudima koji u njemu odluce živjeti. Selu se 1 Roman du terroir odlúčila sam prevesti termínom regionálni roman koji se upotrebljava u hrvatskoj literaturi, a značenjski je najbliži tom kanadskom terminu. Regionálna književnost može se definirati kao korpus književnih djela u kojima se opisuje odredena oblast ili provincija, a cilj joj je prikazivanje karakterističnih osobi-na nekog geografskog područja, njegove prírode i klime, kultuře i povijesti te mentaliteta i identiteta njegovih stanovnika čiju psiho-logiju odreduje sredina u kojoj žive (Popovic 2007: 607). U hrvatskoj književnosti piscima regionalnih romana drže se u prvom redu J. Kozarac i I. Kozarac, ali i Kovačic, Gjalski, Leskovar, Kumičic, Novák i Simunovic. Maurice Lemire ukazuje na različito shvacanje termina roman régionaliste, roman rustique, roman de la terre koje neki teoretičari drže sinonimima, a drugi misie da je riječ o različitim podžanrovima romana. Po njegovu mišljenju, Maria Chapdelaine se i iz francuske i iz kanadské perspektivě može odre-diti kao regionálni roman (Lemire 1980: XXIII-XXV). suprotstavlja grad kao mjesto izgubljenosti, poroka i iskvarenosti čiji su stanovnici osudeni na neuspjeh (Boivin 2006: 32). Nakon stotinjak godina dominacije, kanadski regionálni roman posustaje, pa se nakon Drugog svjetskog rata roman sa sela premješta u grad, a idealistički regionálni roman zamjenjuju realistički roman običaja i psihološki roman. Navedena Boivinova analiza odnosa romanesknih žánrová potvrduje relacijsku teoriju književnog polja koju je početkom 1990-ih oblikovao francuski sociolog Pierre Bourdieu. Književno je polje definirao kao neovisno - ima vlastite zákone i pravila društvene konsekracije, i dinamično - mijenja se pod utjecajem drugih polja i sukoba unutar sebe. Položaj svakog ele-menta/žanrau polju te njegov simbolički i ekonomski kapitál odreden je drugim elementima polja, pri čemu važnu ulogu imaju razné institucije (primjerice mediji, književna kritika, sveučilišta, akademije) i mehanizmi (bilo negatívni - poput sankcija i procesa, bilo pozitívni - poput davanja potpora, renta, nagrada, počasti i sl.) koji utječu na odnose unutar polja. Zbog stalne dinamike elemenata analiza književnog polja mora se svesti na ograničeno vremensko razdoblje unutar neke nacionálne književnosti. Kad je u pitanju Hémon, situacija se usložnjava zbog njegove prisutnosti u dvjema povijesno, kulturno i jezično povezanim književnostima - francuskoj i kanadskoj - u kojima roman kao žánr nije isto pozi-cioniran. Naime, u Francuskoj je roman tijekom 19. stolječa stekao značajan ekonomski i simbolički kapitál. Na njegovo dobro pozicioniranje utjecao je cijeli niz promjena na području književne proizvodnje, distribucije i potrošnje: povečanje broja čitatelja zahvaljujuči uvodenju obaveznog školstva i porastu broja pismenih; skračenje radnog dana; inovacije u tiskarstvu, pojeftinjenje papira i snižavanje cijene knjige; širenje knjižarske mreže i otvaranje brojnih čitaonica i knjižnica; brz i relativno jeftin prijevoz tiskané grade zahvaljujuči razvoju željeznice itd. (Soštarič 2017: 252-254). O uspjehu romana svjedoči i činjenica da su nakon 1850-ih mnogi romanopisci primljeni u Francusku akademiju, jednu od najjačih instancija konsekracije u francuskoj književnosti. Iako roman početkom 20. stolječa doživljava neku vrstu krize (kritičari ga opisujú kao potrošen i mrtav žánr u kojem se stalno ponavljaju iste teme - brak, razvod, miraz i sl.), moglo bi se reči da je riječ o vremenu traganja za novim romanesknim likovima i tehnikama koje če pred Prvi svjetski rat, te posebice izmedu dva rata, pronači nova generacija romano-pisaca na čelu s Proustom i Gideom. To je razdoblje u kojem je pariški izdavač Grasset objavio Hémonov roman Maria Chapdelaine (1921). U polju kanadské književnosti, medutim, roman je znatno slabije pozicioniran. Toj je temi novinař i književni kritičar Louvigny de Montigny posvetio dobar dio predgovora prvom izdanju Hémonova romana, objavljenom 1916. u Montrealu. Njegovabi se razmatranja mogla svesti na tvrdnju da je Maria 30 Chapdelaine prvi kanadskí umjetnički roman. Mon-tigny, naime, priznaje da Antoine Gérin-Lajoie i nje-gov roman Jean Rivard zauzimaju počasno mjesto u kanadskoj književnosti, ali drži da je prije riječ o "živom i praktičnom izlaganju teze iz društvene eko-nomije" nego o romanu. S druge straně, Hémon je želio slikati, a ne propovijedati i uspio je "vjernim izražavanjem osječaja likova (...) otkriti dubinske razloge njihove vezanosti uz rodnu grudu". Montigny takoder ističe da književnik u (frankofonskoj) Kanadi nije zanimanje nego djelatnost kojom se pojedinci bave u slobodno vrijeme, ne gaječi nadu da če biti nagradeni ili uspjeti. Može se, dakle, zaključiti daje ekonomski i simbolički kapitál kanadskog romana zanemariv u usporedbi s kapitálom francuskog romana u istom razdoblju. Montigny ipak drži da roman ima velik potencijal, ali ne uspijeva pobuditi značaj-nije zanimanje čitatelja, dijelom i zato što su u 19. i na početku 20. stolječa dobar dio frankofonske Kanade činili mahom nepismeni seljaci. To stanovništvo nije imalo pristupa književnosti i nije moglo biti dio kanadské kulturně elite. Osim toga, bilo je pod snaž-nim utjecajem Crkve koja je bila sumnjičava prema (francuskom) romanu (Losique 1969: 742). S toga je roman "tapkao u mjestu i sramežljivo se afirmirao tek nakon 1916, odnosno kada je objavljena Maria Chapdelaine" (ibid. 743). Zbog društvene struktuře frankofonske zajednice i relativné izoliranosti Kanade književna je produkcija po mjestu koje u njoj zauzima roman tek sredinom 20. stolječa dosegla Francusku, Englesku i SAD (Tougas 1974: 128). Razlikama u položaju romana u književnom polju i statusu romanopisca u Francuskoj i Kanadi valja pridodati i razlike u statusu tih dviju književnosti u cjelini. Naime, dok francuski pisci pripadajú svjetskoj, dobro etabliranoj književnosti, kanadski se pisci na francuskom jeziku nalaze u procjepu izmedu pripad-nosti velikoj francuskoj književnoj tradiciji (zbog svog jezika i podrijetla) i pripadnosti sjevernoameričkom društvu i mentalitetu koji su sasvim drukčiji od francuskog (Losique 1969: 738). Osim u odnosu na francusku književnost,2 kanadská je frankofonska zajed-nica u nepovoljnom položaju i u odnosu na kanadskú anglofonsku zajednicu koja je zbog povijesnih okolnosti zauzela ključne pozicije u politickom, ekonom-skom i društvenom životu. Zbog osječaja ugroženosti frankofonski su se Kanadani homogenizirali oko 2 Mlada frankofonska kanadská kultura vjerojatno se osjecala inferiornom u odnosu na višestoljetnu francusku kulturu. Kao potvrda toj pretpostavci može poslužiti i podatak da je Montigny u prvom kanadskom izdanju Marije Chapdelaine intervenirao u Hémonov tekst: kanadizme, arhaizme i anglizme stavio je u návod-nike te promijenio neke riječi kako bi bile razumljivije francuskim čitateljima (primjerice, toué je zamijenjeno s toi, ouais s oui, ciboire\ s vingt-gueux\, sa měre s la měre itd.). Te neopravdane i nedosljedne intervencije zatim su se ponavljale u brojnim kasnijim izdanjima. Tek je 1980. objavljeno kritičko izdanje romana u kojem je vjerno přenesen izvorni Hémonov rukopis. několiko bitnih elemenata - vezanost za zemlju, obrana jezika i katolické vjere - koji se mogu uočiti i u književnim djelima. Navedeni elementi imaju važnu ulogu i u Hémonovu romanu te su u velikoj su mjeri utjecali na njegovu recepciju. II. Roman Maria Chapdelaine imao je neobičnu sudbinu. Kada je Hémon početkom 1913. godine težak život u šumi odlučio zamijeniti uredskim poslom, počeo je raditi u poduzeču Price Brothers koje se bavilo proizvodnjom drvenjače, sirovine za proiz-vodnju papira. Tu je napisao roman Maria Chapdelaine koji je pretipkao u dva primjerka po dolasku u Montreal, gdje je rádio kao prevoditelj za Lewis Brothers, trgovce na veliko. Rukopis je poslao na dvije pariške adrese: svojoj sestri i novinamaLe Temps,3 u kojima je roman objavljen u nastavcima izmedu 27. siječnja i 19. veljače 1914. Njegovo objavljivanje, medutim, nije pobudilo zanimanje francuskih knji-ževnih kritičara i izdavača. Na to je zasigurno utjecala činjenica da je riječ o djelu debitanta koji je u me-duvremenu preminuo. Osim toga, pet mjeseci kasnije, Europu je zahvatio rat koji je promijenio njezin društveni i umjetnički život. II. 1. Dok se na európskom tlu vodio rat, u Kanadi je objavljeno prvo izdanje Hémonova romana u obliku knjige: 1916. tiskao ga je montrealski izdavač LeFebvre u nakladi od 1500 primjeraka. Za to su izdanje u prvom redu zaslužni Hémonov otac Felix i Louvigny de Montigny. Roman, medutim, nije odmah izazvao pažnju kanadské književne kritike, s izu-zetkom Montignyja koji ga je popratio predgovorom i bio njegov neumorni promotor. Več se u Montignyjevu predgovoru, koji je ujedno i prvi književnokritički tekst o Hémonu, mogu uočiti pitanja koja če biti kamen spoticanja u recepciji romana Maria Chapdelaine: je li život Kanadana francuskog podrijetla vjerodostojno přikázán te pripadá li to djelo francuskoj ili kanadskoj književnosti. Montigny roman drži vjerodostojnim, uz odredena ogra-ničenja: objašnjava da Hémon odrednicu pays de Québec koristi u suženom značenju te da članovi obitelji Chapdelaine ne predstavljaju ni sve Kanadane ni sve kanadské seljake, nego francusko-kanadske 3 Po mišljenju Gabriela Boillata, Hémon se odlučio za Le Temps jer su njegova pisma francuskim izdavačima ostala bez odgovora. Osim toga, te su pariške novine u ožujku 1908. u nastavcima objavile njegovu novelu Lizzie Blakeston (Boillat 1974: 223-224). Rukopis koji je poslao sestri navodno se izgubio, pa je cijela obitelj bila iznenadena kada je několiko mjeseci nakon piščeve smrti u novinama Le Temps čitala njegov roman (Bleton, Poirier 2004: 46). 31 pionire koji krče šume i koji imaju svoje običaje, jezik i vrline. Po Montignyjevu mišljenju, riječ je o kanadskom romanu koji može poslužiti kao model mladim kanadskim romanopiscima. Svoj izrazito pohvalan predgovor Montigny završavanizom superlativa: Hé-monov roman, izmedu ostalog, naziva najpotpunijim, najistinitijim, najbolje napisanim i najknjiževnijim djelom koje je francuska Kanada nadahnula (Montigny 1916). Po istraživanju Pierrea Pagéa i Auréliena Boivina, kanadská književna kritika bila je podijeljena u ocjeni Hémonova romana: dok su jedni (poput Ubalda Paquina) optuživali Hémona daje nesposoban shvatiti kanadskú dušu te daje dao iskrivljenu sliku Québeca, odnosno da ga je ocrnio u inozemstvu prikazujúci njegove stanovnike kao nepismene, zaostale seljake i robové nemilosrdne zemlje, drugi (Ernest Bilodeau, Louvigny de Montigny, Damase Potvin) su mu se divili jer je dobro razumio zemlju i njezine čestite i slikovite stanovnike iako je bio stranac (Pagé 1969: 747; Boivin 2013: 29). Na temelju iznesenih ocjenao romanu dalo bi se zaključiti da su ga obje grupe u prvom redu analizirale kao povijesni dokument, odnosno da je naglasak stavljen na njegovu dokumentárnu, a ne na književnu vrijednost. Po mišljenju Normanda Villeneuvea, u kanadskoj recepciji romana Maria Chapdelaine postoje dvaraz-doblja: izmedu 1916. i 1921. roman je bio više napadán nego čitan, da bi nakon uspjeha francuskog izda-nja doživio konsekraciju i u Kanadi (Bleton, Poirier 2004: 112). Valja ipak napomenutí da je Hémon u Kanadi vec izmedu 1917. i 1920. dobio odredeno priznanje zahvaljujuči djelovanju několiko kvebečkih društava (Société de Géographie, Société d'Arts, Sciences etLettres, Société StJean-Baptiste, Société des Amis de Maria Chapdelaine): preimenovanjem dvaju jezera Québec je dobio jezera Hémon i Chapdelaine, u piščevu čast otvoren je mauzolej, a na njegov grob postavljena je nadgrobna ploča (Boillat 1974: 225). Osim toga, 1938. otvoren je Muzej Louis Hémon.4 I pedeseta obljetnica nastanka romana (1963), kao i piščeve smrti (1964), bile su pôvod za odavanje brojnih počasti: na obali rijeke Péribonka otkriven je spomenik piscu i njegovoj junakinji, organizirana je berba borovnica, a o piscu je objavljen niz pohvalnih članaka. Prigodom stote obljetnice Hémonova rodenj a (1980) otkriveno je njegovo brončano poprsje i otvorene su dvije veliké izložbe. Sest godina poslije, započela je izgradnja novog muzeja čiji stalni postav čini izložba Maria Chapdelaine, istine i laži. Taj naziv ne čudi jer se oko romana isplelo mnogo priča koje 4 Musée Louis-Hémon smjestio se u kuči u kojoj je pisac živio dok je rádio za farmera Samuela Bédarda. Eva Bouchard, sestra Samuelové žene, navodno je Hémona nadahnula za oblikovanje glavne junakinje romana. Iako to nije točno (jedva su se poznávali i nisu se dobro slagali), Eva se brzo u potpunosti uživjela u ulogu Marije Chapdelaine, pa je održavala predavanja, odgovarala na pisma čitatelja, dijelila autograme itd. se još uvijek raspleču i zbog kojih se u analizama cesto spominje i riječ "mit". 11.2. Za razliku od recepcije u frankofonskoj Kanadi, u Francuskoj, čini se, nije bilo disonantnih mišljenja 0 romanu Maria Chapdelaine. Zbog tragičnih povijes-nih okolnosti objavljivanje u novinama Le Temps prošlo je nezapaženo, ali kad se roman pojavio u obliku knjige, privukao je velikú pažnju književnih kritičara. Zasluge za to treba u prvom redu pripisati izdavaču Bernardu Grassetu5 koji je u travnju 1921. Hémonovim románom otvorio svoju novu bibliotéku - Cahiers verts. Roman je tiskan u nakladi od 6000 primjeraka, a prodavao se po cijeni od 6,50 franaka. Grasset je mnogo uložio u promidžbu: novinarima i knjižarima pismom je skrenuo pažnju na Hémonovo "prvorazredno djelo", a nekima od njih je i poklonio primjerak romana; knjižarama je dao popust; mnoge je književnike potaknuo da pišu o romanu; lobirao je kod povjerenstava za dodjelu književnih nagrada; poticao je adaptacije zakazalište, operu, film; slao je pisma ravnateljima škola, gimnazija, katoličkih usta-nova, školskim inspektorima, a 1923. je za školarce objavio posebno ilustrirano izdanje romana; postupno je reklamu širio na Kanadu, Svicarsku i Belgiju. "U izlozima, na ulicama, na lecima, u dvadesetak novina, svatko je mogao pratiti kako napreduje prodaja Marije Chapdelaine: do 12. kolovoza 1921. prodáno je 50 tisuča primjeraka. Tri mjeseca kasnije, Grasset objav-ljuje daje prodáno 100 tisuča primjeraka." U ožujku 1922. hvali se da svakog dana 500 primjeraka romana šalje u sve dijelove svijeta, a u siječnju 1923. vec se govori o 600 tisuča prodanih primjeraka6 (Boillat 1974: 238-249). Mnoge poznáte osobe iz političkih, vjerskih i vojnih krugova pišu o Hémonovu romanu (primjerice, premijer Poincaré, kardinál Villeneuve, maršali Foch 1 Joffre), a "medu velikim piscima tog vremena ne postoji nitko tko u feljtonu, dnevniku, prepisci nije govorio o romanu Maria Chapdelaine" (Boillat 1974: 236). Tisak o njemu piše gotovo svakodnevno: izmedu 1921. i 1925. u francuskim je novinama i časopisima objavljivano prosječno 300 članaka godišnje o Mariji Chapdelaine, i to ne samo u književnim rubrikama (Deschamps 1980). U promociji romana došla je do izražaja Grassetova úpornost i pronicavost: shvatio 5 Grassetu je pozornost na Hémonov roman skrenuo urednik Daniel Halévy, a njemu njegova májka (Boillat 1974: 226). Prije objavljivanja trebalo je riješiti pitanje autorskih pravá s kanadskim izdavačem LeFebvreom i pariškim Payotom s kojim je obitelj Hémon bila dogovorila tiskanje. Grasset je s Payotom prvo dogovorio da če tiskati samo 6000 primjeraka, a potom je u svibnju 1921. za 2000 franaka otkupio pravá na roman. 6 U pismu Hémonovoj sestri Grasset oťkriva da su te brojke napuhane, odnosno da "tisuča" predstavlja 250 primjeraka (Boillat 1974: 245). 32 je daje konzervatívne) katoličko seosko stanovništvo njegova ciljana publika, ali publika koj a nema naviku čitati, pa je do nje dopro posredno, preko novina La Croix i desno orijentiranih novinára te crkvenih dosto-janstvenika i župnika. Največe su zanimanje za roman pokazali politički desno orijentirani pisci i književni kritičari (Daudet, Doumic, Bordeaux, Le Goffic, Massis, Bažin i dr.), a za njegovu su recepciju bila posebno značajna tri član-ka objavljena u utjecajnim publikacijama ĽAction frangaise, La Croix i Revue des Deux Mondes. Prvi dulji tekst o Hémonovu romanu napisao je Leon Daudet koji je ustvrdio daje Hémon uronio u dubine kanadské duše i napisao odu Kanadanima te da mu je roman Maria Chapdelaine osigurao besmrtnost. Slije-dio je članak Henrija Massisa u kojem je roman oka-rakteriziran kao katoličko remek-djelo koje prikazuje "biča u kojima je vjera stvarna i još uvijek vrlo živa". Dva mjeseca kasnije, etablirani romanopisac i akademik René Bažin napisao je podulji članak u kojem navodi da je Hémon "našim rodacima" u Kanadi prišao otvorene duše i sve shvatio te ističe da je obitelj Chapdelaine skromná kad je u pitanju odječa i jezik, ali je "veličanstvena u svojoj vjeri, jedinstvu, čestitosti i hrabrosti". Ideološko tumačenje romana koje je vidljivo u kritikama objavljenima tijekom 1920-ih ima jako uporište u njegovom završetku: u 15. poglavlju po-javljuju se glasovi koji Mariji govore o dražima života na zemlji, o stranim prostorima na kojima živi druga rasa koja govori drugim jezikom, o ljepoti francuskog jezika, o drevnom korijenu koji je u novoj zemlji pro-našao svoju mladost, o nužnosti da se ostane i opstane u Québecu u kojem se ništa nije promijenilo niti če se promijeniti.7 Desno orijentirana kritika držala je da roman promovira tradicionalne krščanske vrijednosti te povratak zemlji i održavanje postoječeg društvenog poretka, a Mariju je predstavljala kao ideál kvebečke žene (Sagnes 2014: 588-589). Po takvom tumačenju, Maria Chapdelaine bila bi roman s tezom. U prilog takvoj tvrdnji išla bi činjenica da se govor triju glasova i na jezičnoj i na misaonoj razini sasvim razlikuje od Marijinog jednostavnog govora i promišljanja svijeta. Pripovjedač se, dakle, postavlja kao nadredena instan-cija u odnosu na lik, što je jedna od ključnih osobina romana s tezom.8 Pripovjedačevo se stajalište, medu-tim, u ovom romanu ne prikazuje kao jedino valjano. U njemu se nude dva pogleda na svijet - nomadski i 7 Několiko rečenica iz tog dijela romana vrlo se cesto citira: "Nous sommes venus ily a trois cents ans, et nous sommes restés"; "Au pays de Quebec rien na change. Rien ne changera, parce que nous sommes un témoignage"; "Au pays de Quebec rien ne doit mourir et rien ne doit changer" (Maria Chapdelaine: 193-194). Sličná razmišljanja Hémon iznosi i u svojim zapisima o Québecu, (v. Écrits: 44^18) 8 O osobinama romana s tezom v. Suleiman, Susan Robin 1983. Le Roman ä these. Paris: PUF. sjedilački, ali likove se ne dijeli na pozitivce i nega-tivce, odnosno čitatelju se ne ukazuje koja je "dobra" interpretacija iznesene priče. Sve to vodi nas do zaključka da Maria Chapdelaine nije roman s tezom i da se ne može tumačiti isključivo ideološki. Iako je u Hémonovim zapisima o Québecu, kao i u romanu, vidljivo njegovo divljenje národu (odnosno rasi, kako se u romanu cesto ponavlja) koji se održao zahva-ljujuči tradicionalnim vrijednostima, on sam nije bio ni vjernik ni obiteljski čovjek9 pa se njegov svjeto-nazor ne može držati tradicionalističkim. II. 3. Na temelju analize stajališta pripovjedača u Mariji Chapdelaine (i nekih vidová Hémonova života), može se, dakle, zaključiti da nije riječ o romanu s tezom nego o regionálnom romanu u kojem je přikázán život odredenoga geografskog područja, njegova príroda i klima, mentalitet i običaji stanovnika čiju psihologiju odreduje sredina u kojoj žive. Zanrovska pripadnost nekog djela važna je jer predstavlja podlogu za odre-divanje njegovog odnosa prema književnoj tradiciji, odnosno za uočavanje novine koju ono donosi u obzoru očekivanja čitatelja u třenutku kad se po-javljuje (Jauss 1999: 257). U vrijeme kad je Grasset tiskao Mariju Chapdelaine, regionálni roman nije bio novina u francuskoj književnosti: zahvaljujuči tradiciji pastoralnog romana (Sand) i realističkog romana s ternom seljaštva i sela (Balzac), taj je žánr stekao odredeni simbolički kapitál, a u razdoblju od kraja 19. stolječa do Drugog svjetskog rata doživio je snažan zamah. Regionálni roman u to se vrijeme dobro pro-davao, dobivao ugledne nagrade (Goncourt, Femina, Renaudot itd.), a mnogi su naslovi doživjeli několiko izdanja. Postao je neka vrsta modela i ušao u antologije koje su se koristile u školama. Medu mnogobrojnim piscima (Fabre, Le Roy, Guillaumin, Lemonnier, Bažin, Chateaubriant, Genevoix, Pourrat, Bachelin, Silvestře i dr.) i djelima valja izdvojiti Renéa Bažina i njegov roman La terre qui meurt (1898) koji se šmátra najpoznatijim predstavnikom toga žanra. Hémonov se roman oslanja na tu tradiciju, ali donosi i niz novih elemenata: u njemu se miješaju egzotično i ruralno te nudi novi koncept kolonizacije koja nije militaristická nego rustikálna. Osim toga, u vrijeme kada se Francuska oporavlja od trauma rata, príkaz seoskog života u udaljenom kutu svijeta čita-teljima djeluje idilično i budi nostalgiju za slavnim prošlim vremenima, kada je Francuska bila kolo-nijalna sila. Dok su prvi čitatelji u romanu vidjeli sliku zdravé i jake tradicionalne Francuske, a Hémona držali tradicionalistom, tijekom 1960-ih i 1970-ih, u skladu s antikolonijalističkom ideologijom, prikazuje 9 O tome svjedoči njegovo bježanje od obitelji: u Francuskoj ostavlja roditelje i sestru, a u Engleskoj Lydiju O'Kelly s kojom je bio u vezi, kao i kcer koju su dobili 1909. 33 ga se kao odmetnika, avangardnoga političkog kriti-čara, hrabrog revolucionára. Hémon kao umjetnik-aktivist ili pak kao nostalgični tragač za iskonskom Francuskom - to je tek jedan od paradoksa na koje ukazujú Bleton i Poirier.10 Tijekom 1980-ih zbog sekularizacije društva, odvajanja crkvenih i političkih vlasti, odbacivanja religije, uspona feminizma, afirmacije raznolikosti i individualizma, roman Maria Chapdelaine naizgled pada u zaborav. Po Pagéovu mišljenju, "rasprave o lažnim problemima od njega su udaljile kvebečku publiku, a u prvom redu študentskú" koja roman drži zastarjelim i nezanimljivim (Pagé 1969: 752). Taje tvrdnja možda pretjerana jer úpravo je "rat interpre-tacija" doveo Hémona i njegov roman do prestižnog statusa: našao se u mnogim književnim leksikonima i enciklopedijama, bio je terna brojnih članaka, knjiga i disertacija. Kao poseban oblik konsekracije valja navěsti da su izmedu 1990. i 1995. objavljena Hémo-nova sabrana djela. Aurélien Boivin, urednik tog trosveščanog izdanja, 1996. je ustvrdio daje Maria Chapdelaine vjerojatno najtiražnije i najuspješnije djelo napisano na francuskom jeziku. Imaju li se u vidu sva izdanja tog romana na francuskom jeziku i svi prijevodi, lako se dolazi do brojke vece od četiri milijuna primjeraka, navodi Boivin (2013: 11). O kvantitativnim pokazateljima uspjeha piše i Sylvie Sagnes koja navodi podatak daje do 2014. u Kanadi objavljeno tridesetak ponovnih izdanja Hémonova romana, a u Francuskoj isto toliko te da je převeden na četrdesetak jezika (Sagnes 2014: 589). Maria Chapdelaine doživjela je i brojne adaptacije i ekrani-zacije. Prvi se film, u režiji Juliena Duviviera, pojavio 1934, a ulogu Francoisa Paradisa odigrao je Jean Gabin. Još su dva redatelja posegnula za Hémonovim románom: Mare Allégret (1950) i Gilles Carle (1983). Tome valja pridodati i brojne kazališne predstave, strip, rádio i TV-serije nastale po romanu (Bleton, Poirier 2004: 137). U radovima o Mariji Chapdelaine cesto se ističe iznimna vážnost tog romana za kvebečku kulturu i društvo: tvrdi se da je presudan za odredivanje nacionalnog identiteta (Pagé 1969: 746) i da se prema njemu mjeri ejelokupni romaneskni opus kanadské književnosti na francuskom jeziku (Biron i dr. 2007: 204).11 Još se češče, medutim, ističe činjenica daje 10 Po njihovu mišljenju, uz Hémona se veže cijeli niz paradoksa: začetnik je kvebečkog regionalnog romana i zagovornik ostanka na rodnom tlu, a on sám bio je vezan uz grad i vječiti putnik; istovremeno osjeca očaranost i odbojnost prema ukorijenjenosti; odlazi u Ameriku, ali tamo ne nalazi američki modernitet kao buducnost Francuske ni neko epsko doba osvajanja Zapadá, nego prošlost Francuske; roman Maria Chapdelaine predstavlja temelj kvebečke romaneskne književnosti, a napisao ga je Francúz itd. 11 Hémon je utjecao i na primárnu književnu produkciju: kanadski romanopisci (Gourdeau, Sicard, Carrier, Potvin i dr.) pišu neku vrstu nastavaka njegovoga najpoznatijeg romana ili romane u kojima je jasno vidljiv Hémonov utjecaj, što Bleton i Poirier nazivaju fetišizacijom (Bleton, Poirier 2004: 111-112; 138). autor tog klasika kanadské frankofonske književnosti Francúz. Ne čudi, stoga, da su Lagarde i Michard uvrstili Hémona u svoju povijest francuske književnosti (Lagarde, Michard 1971:217-218),12 ali čudi da ga Brunet u povijesti kanadsko-francuske književnosti uopče nije spomenuo (Biron i dr. 2007: 201). Zbunjuje i činjenica da Tougas tvrdi da je Maria Chapdelaine prvo romaneskno remek-djelo kanadské književnosti (Tougas 1974:129), aLaffonti Bompiani drže da je riječ o francuskom romanu koji je postao najreprezentativnije djelo kanadské književnosti (Laffont, Bompiani 1986: 384). Usprkos ovimrazmi-moilaženjima u odredivanju Hémonove pripadnosti jednoj nacionalnoj književnosti, nepobitna je činjenica da su zahvaljujuči njemu Francuska, a zatim i fran-kofonski svijet upoznali Québec te daje roman Maria Chapdelaine uveo Kanadu u svjetsku književnost (Boivin 1998). III. U svjetskoj afirmaciji nekog autora važnu ulogu igra několiko čimbenika: prijevodi, novine, časopisi i knjige te nastáva (u prvom redu nastáva književnosti i stranih jezika). Kad su u pitanju prijevodi, Pierre Bourdieu upozorava da djela (književna, filozofska i dr.) prilikom izmještanja iz jednog polja u drugo, odnosno iz nacionalnog u internacionálno polje, sa sobom ne nose svoj originálni kontekst, što može dovesti do nesporazuma (Bourdieu 2002: 3-8). Polje u koje se (převedeno) djelo prenosi odredeno je cijelim nizom specifičnih čimbenika i instancija koji utječu na interpretaciju i recepciju. Potrebno je, stoga, proučiti polje hrvatske književnosti u trenutku kada u nju ulazi Hémonov roman. Na recepciju francuske (i frankofonske) književnosti kod nas u to su vrijeme, kao i tijekom druge polovice 19. i na početku 20. stolječa, utjecali i društveno-poli-tički čimbenici. Naime, bilo je to razdoblje borbe protiv dominacije njemačkog jezika i kultuře, pa je u časopisima vidljiv stalan rast zanimanja za francusku književnost. Iako se u prvim desetlječima 20. stolječa kod nas uglavnom pisalo o francuskim romanopiscima starije generacije (Barrěsu, Franceu, Lotiju, Bour-getu), pratila se i suvremena književna produkcija. Po mojem istraživanju, Hémonov je roman prvi zapazio Ivan Merz (Banja Luka, 1896. - Zagreb, 1928). U svojoj je disertaciji - naslovljenoj Ľinfluen-ce de la liturgie sur les écrivains frangais: de Cha-teaubriand á nos jours, obranjenoj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 9. svibnja 1923. - u poglavlju o Henryju Bordeauxu i Renéu Bažinu, Merz napisao: 12 U njihovom je prikážu u prvom planu, očekivano, Maria Chapdelaine ("knjiga kojoj [Hémon] duguje slávu", "dirljiva priča"), ali návode se i ostala Hémonova djela, pri čemu se posebno ističe šarm njegovih londonskih novela, iz kojih je izabran jedan ulomak. 34 "Gotovo da ne prode nijedan dan a da se ne pojavi neki vrijedan roman kojem bi valjalo dati mjesta u našoj studiji", što je zatim u bilješci pojasnio: "Npr. Roman Marie Chapdelaine L. Hémona (500.000 prodanih primjeraka)" (Merz 1996: 241-242). Prvi Hémonov prevoditelj na području nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije nazvane Kraljevina Jugoslavija) bio je Drago Cepulič (Novi Vinodolski, 1893. - Zagreb, 1976). Cepulič je s Ivanom Merzom studirao romanistiku u Beču i Parizu, bio je doktor filozofije te autor mnogih knjiga i članaka o književnosti i filozofiji. Po završetku studija, rádio je kao profesor u zagrebačkoj Nadbiskupskoj gimnaziji. Preveo je cjelovite romane několiko fran-cuskih romanopisaca (Jalouxa, Daudeta, Bourgeta), a za Vijenac je preveo prvih devět poglavlja (uz neka manja kračenja) Hémonova romana koja su pod naslovom Marija Chapdelaine: pripovijest iz fran-cuske Kanade 1923. tiskaná u nastavcima od 1. do 16. broja časopisa. S obzirom da su Cepulič i Merz bili kolege na studiju, a zatim i u gimnazijskoj zbornici, moglo bi se pretpostaviti da je Merz Cepuliču skrenuo pozornost na Hémonov roman. Merza se može povezati i s drugim hrvatskim prevoditeljem Hémonova romana - Slavkom Saričem (Livno, 1907. - Zagreb, 1984). Sarič je nakon mature u travničkoj isusovačkoj gimnaziji upisao studij francuskog jezika, arheologije i povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a doktorát iz filozofije obranio je u istome gradu na Bogoslovnom fakultetu. I on je, poput Merza i Cepuliča, predavao u Nadbiskupskoj gimnaziji. Cijeloga se života intenzivno bavio vjerskim radom, a posebno se angažirao u postupku za proglašenje bla-ženim Ivana Merza, čiju je doktorskú disertaciju preveo s francuskog na hrvatski jezik (Nagy 1985: 1-2). Sarič je preveo cijeli Hémonov roman koji je u nastavcima (od 27. listopada 1935.13 do 3. siječnja 1937) tiskán u sarajevskom Katolíckom tjedniku. Kako je riječ o hrvatskim tjednim novinama14 čije je osnivanje 1921. godine pokrenuo mons. Ivan Sarič, na njih se možemo pozvati kad govorimo o hrvatskoj recepciji Hémonova romana. U prilog tome govori i najava Uredništva, objavljena 20. listopada 1935, da če se roman čitateljima izmedu ostalog svidjeti i "radi lijepoga hrvatskog jezika". 13 Zanřmljivo je daje u istom broju u rubrici Književnost tiskan i krátki prikaz romana Zemi ja umire Renéa Bazina koji je te godine objavljen u Zagrebu u prijevodu Vojmila Rabadana. 14 "Korijeni najdugovječnijeg katoličkog tjednika u Bosni i Hercegovini sežu u daleku 1922, a složenosti društveno-političkih gibanja proizvest ce da bude dva puta zabranjivan i da izlazi pod tri različita imena: Nedjelja, Kríž i Katolícki tjednik." Nakon cenzúre, pljenidbe te zábrane tiskanja Nedjelje i Križa, 6. rujna 1925. te se novine pojavljuju pod naslovom Katolícki tjednik i pod tim ce imenom izlaziti do Uskrsa 1945, kada su komunistické vlasti zabranile njihovo tiskanje. Katolícki tjednik ponovno je počeo izlaziti u studenom 2002. (URL: http://put-istina-zivot.com/ katolicki-tjednik/). Šaričev prijevod romana objavljen je 1936. i kao knjiga, a izdavač je bila Akademija Regina Aposto-lorum. Riječ je o svojevrsnom medijskom centru koji je krajem 1931. pokrenuo Vrhbosanski ordinarijat s ciljem promicanja katoličkog štiva. U siječnju 1932. pod okrilje Regine Apostolorum stavljen je i Katolícki tjednik. Riječ je o nakladniku koji je uglavnom objavljivao teološku literaturu, a tiskao je i nešto poe-zije te několiko romana s vjerskom tematikom (pri-mjerice, Wallaceova Bena Hura i Jammesova Gospo-dina ozeronskog župnika). Buduči daje Hrvatska izmedu 1918. i Drugog svjetskog rata največim dijelom bila dio južnosla-venske zajednice (koja je dvaput mijenjala ime), valja spomenutí i ostale prijevode Hémonova romana iz tog razdoblja. Naime, izmedu dva hrvatska prijevoda, objavljeni su i prijevodi na slovenski i srpski jezik. Slovensko izdanje pod naslovom Marija Kožuhova objavljeno je 1927. u Ljubljani u prijevodu Antona Debeljaka, a 1931. u Beogradu je tiskaná Marija Sapdelen u prijevodu Vladimira Spasojeviča, s po-govorom Henryja Bordeauxa. Roman je doživio još jedan prijevod na srpski jezik: 1984. u Beogradu je objavljena Marija Sapdelen, ilustrirano izdanje u prijevodu Jasne Tošič. Ovome valja pridodati i prijevode drugih Hémonovih djela: Lizi Blekston i druge pripovetke (Beograd, 1929), Lizzie Blakeston (Zagreb, 1939), Gospodin Ripoa (Beograd, 1958). Kad je u pitanju književna kritika, čini se da je prvi prikaz romana objavljen godinu dana nakon Cepuličeva prijevoda u Vijencu. Riječ je o tekstu tiskanom 1924. u časopisu Jugoslavenska njiva čiji je autor potpisan kao Sanjivin. Prikaz počinje s několiko rečenica o Hémonu: "Boležljiva, osjetljiva narav. Umro je pred několiko mjeseci u Kanadi. Samoča i povučenost, kao da su zaostrili, pojačali njegov dar opažanja" (Sanjivin 1924: 73). U nástavku teksta suprotstavlja se Hémonov jednoličan i suh vanjski život sa stvaralačkom i snovitom unutarnjom snagom, a ta se suprotnost, piše hrvatski književni kritičar, uočava i u romanu Maria Chapdelaine ("koji je do sada doživio preko pet stotina izdanja"): buduči da se zbog hladnoče ne može izlaziti iz kuče, "u pomanjkanju izvanjskih doživljaja, duša se zanosi snovima i nadama, traži sreču..." Autor prikaza ukratko prepričava roman, cesto citirajuči pojedine dijelove i stavljajuči naglasak na několiko bitnih ele-menata: vážnu ulogu prírode, razliku izmedu "starih naseljenika Kanade, koji su kao i urodenici primili neki atavizam vječnoga nemira, seljenja, burnoga i promjenljivoga života (...) i izmedu tek iz Francuske nadošlih iseljenika, koji su došli ovamo da se smire i da obradujuči mučno po koji komadič zemlje nadu zadovoljstvo i spokoj" (ibid. 74). Drugi se prikaz romana može nači u več spomenutom tekstu uredništva Katoličkog tjednika pod naslovom Naš novi roman "Marija Chapdelaine". Na početku se iznose zapažanja o recepciji romana u Francuskoj i Kanadi (prvo nezapažen, ali nakladnici 35 su brzo otkrili njegovu ljepotu i zanjega su se jagmili; "do danas je doživio nebrojena izdanja, a broj štampanih primjeraka veči je od jednog milijuna"; dobio nagradu Francuske akademije; "filmován"), a potom se roman odreduje kao katoličko štivo ("u Francuskoj nema katolické kuče, koja u svojoj knjiž-nici nema toga romana"; "vjera je [likovima] glavni pomagač u svim patnjama i tegobama života"; májka Chapdelaine djecu odgaja "u krščanskom duhu"; "za Marijinu sreču i smirenje zaslužan je i župnik"; roman je preveo "čitateljima našega lista dobro poznati vrsni prevodilac klasičnih katoličkih romana prof. Slávko Sarič"). Osim toga, autor priloga ukratko je prepričao sadržaj romana te istaknuo razloge zbog kojih bi se čitatelju mogao svidjeti: suvremene so-cijalne tendencije, klasična obradba, napět stil i lijep hrvatski prijevod. Treči je prikaz 1939. u časopisu Hrvatska smotra objavio Dušan Zanko, a povod mu je bilo sarajevsko izdanje Hémonova romana na koje se, kako autor i sampriznaje, osvrče "u zakašnjenju". Roman je, pravda se Zanko, i u Francuskoj "prekasno zapažen": tek kad je objavljen kao knjiga Francúzi su "zapanjeni otkrili ne samo jedno dražesno romaneskno djelo na svome jeziku, nego jednu svoju sredinu, svoj komadič národne duše přenesen uz veliká jezera hladne Kanade" (Zanko 1939: 420). Po Zankovu mišljenju, Maria Chapdelaine ispunjava misiju dobrog umjet-ničkog djela koje "spašava za vječnost duše národa, dušu sredine, dušu grada, sela ili čovjeka" (ibid. 421). Zanko navodi da je nakon objavljivanja u podlistku Katoličkog tjednika i potom u obliku knjige to djelo "bez ikakova glasa i književne obavijesti otišlo skoro u zaborav (...) u književnom svijetu i u javnoj kritici jer se možda shvatilo, da se radi o pobožnoj lektiri osrednje vrijednosti" (ibid.). Riječ je, medutim, o "zlatnoj knjizi" u kojoj naš kritičar uočava "radost rada, poeziju stvaranja", suprotstavljanje "sjedioca" i pustolova, "red i nepřestáni mir", tradicionalne francuske vrijednosti prenesene u Kanadu, patrijar-halno plemenitu obitelj, a posebno ističe Mariju, "utjelovljeni lik metafizičke misije žene". Poezija njezine ljubavi, žrtve i ženstva tvoři najdublji čar ovoga romana, koji je u cjelini umjetnička evolucija šutljivih energija jednoga staroga, velikoga, krščan-skoga národa, koji živi sa svojom strogošču i morálnom osjetljivošču svoga duha čak na granici civilizirana svijeta i u pustoši drugoga kontinenta (ibid) - piše Zanko. Prikaz završava konstatacijom da je djelo solidno i čistím jezikom preveo Slávko Sarič. Osim Saričeva potpunog i Cepuličeva djelomič-nog prijevoda Marije Chapdelaine, u Ffrvatskoj je objavljena još samo novela Lizzie Blakeston u prije-vodu Jakše Sedmaka. Malen broj prijevoda dijelom je rezultát Hémonova skromnoga književnog opusa, ali njihov slab odjek ukazuje na manjak zanimanja hrvatskih profesionalnih čitatelja za djela toga pisca. O tom se problému može govoriti i na razini cjelo- kupne kanadské književnosti na francuskom jeziku, na što u svom článku ukazujú Évaine Le Calvé Ivi-čevič i Mája Grgasovič. Po njihovu mišljenju, kod nas je ta književnost ostala na "periférnom" položaju, u sjeni veliké francuske književnosti. Odnos izdavača prema djelima iz kanadské književnosti na francuskom jeziku donekle se promijenio tijekom zadnja dva desetlječa, odnosno nakon osamostaljenja Hrvat-ske. Ponajviše se, medutim, prevode suvremeni (mladi) autori, dobitnici nagrada, nešto češče književnice nego književnici, ali uglavnom anglofonski pisci. Na temelju malog broja objavljenih prijevoda moglo bi se zaključiti da ne postoji ni organizirana izdavačka mreža ni strategija prevodenja (Le Calvé Ivičevič, Grgasovič 2017: 331). Osim toga, u samom procesu prevodenja javlja se dodatni problém: s jedné straně, prevoditelj je pod utjecajem znanja koja se temelje na jeziku i književnosti Francuske, pa djelo shvača s francuskog i europskog gledišta, a s druge strane, svjestan je geografske i kulturně udaljenosti koja postoji kako izmedu hrvatske i francuske, tako i iz-medu hrvatske i kvebečke književnosti. Prevoditelj stoga mora razumjeti društvenu, kultúrnu i jezičnu klimu Québeca jer samo tako pri prevodenju može izbječi mnoge zamke, od nerazumijevanja do egzoti-zacije (ibid. 332-333). Neki od problema s kojima se prevoditelji suoča-vaju vidljivi su i u prijevodima Hémonova romana u kojima se mogu naci mnogi arhaizmi, regionalizmi, kanadizmi i anglizmi, što je u skladu s realistickom poetikom tog romanopisca. U originálnom tekstu uočava se različit přistup tím riječima. Primjerice, ne-ke kanadizme pripovjedač objašnjava, neki su mor-fološki slični riječima iz standardnoga francuskog jezika, a drugi razumljivi iz konteksta, pa francuski čitatelj nema (večih) problema u razumijevanju. Za hrvatskog prevoditelj a, medutim, kanadizmi predstav-ljaju značajan problém: treba ih prevesti tako da budu razumljivi hrvatskim čitateljima, ali i naznačiti da se radi o riječima koje ne pripadajú štandardnom francuskom jeziku. Kako je riječ o zanimljivoj i složenoj temi o kojoj bi se mogao napisati zaseban članak, navést černo tek několiko prevoditeljskih rješenja. Primjerice, kad su u pitanju regionalizmi i kanadizmi, može se spomenutí daje imenica veilloches ispravno převedena kao stog; sintagma eau frette kao svježa voda; godendard regionalizmom žaga itd. S druge straně, ima i loših prevoditelj skih rješenja: imenicu boucane (dim) Cepulič je ostavio neprevedenú, a Sarič je fair e un rěgne pogrešno preveo sintagmom osnovati carstvo umjesto provesti život itd. Posebno valja istaknuti problém koji predstavlja riječ bleuets kojom se u Kanadi označava borovnica, a u Francuskoj različak. I Hémon je bio svjestan mogučnosti zabune: na kraju 4. poglavlja riječ bleuets spominje bez objaš-njenja, ali več na početku 5. objašnjava francuskom čitatelju: "le bleuet, qui est la luce ou myrtille de France" (Maria Chapdelaine: 65). Cepulič bleuets prvo prevodi riječju različak, ali uvidjevši (dijelom) 36 svoju pogrešku u 5. rjoglavlju piše: različak, t. j. francuska borovnica. Sarič je, medutim, shvatio da je riječ o borovnici, pa je ispravno preveo riječ bleuet. I ovih několiko primjera ukazuje na odgovornost prevoditelja kao posrednika izmedu dviju kultura i potvrduje vážnost (dobrog) prijevoda u recepciji nekog književnika. Osim prijevoda, u recepciji i medunarodnoj afirmaciji nekog autora vážnu ulogu igraju i povijesti stranih književnosti koje su sastavni dio visoko-školskog obrazovanja. Kad je u pitanju francuska književnost, hrvatski čitatelji imaju na raspolaganju dvije povijesti književnosti: prva - čiji je autor Petar Skok - obuhvača samo 19. i dio 20. stolječa, a druga - na kojoj su radili mnogi naši romanisti - prikazuje cjelokupnu francusku književnost i dio je bibliotéke Povijest svjetske književnosti. Skok Hémona spominje samo u bibliografskom dodatku na kraju knjige: navodi četiri jedinice vezane uz prijevode njegovih djela. U novijoj povijesti francuske književnosti Pierre Calderon u poglavlju Kanada — književnost Québeca Hémonu posvěcuje tek desetak redaka stavljajuči naglasak na Glasove koji Mariji govore o nužnosti ostanka i opstanka u surovoj zemlji. Na kraju poglavlja posvečenog Hémonovoj recepciji u Hrvatskoj može se zaključiti da analiza prijevoda, prikaza i povijesti književnosti pokazuje da Maria Chapdelaine kod nas nije izazvala značajnije zanimanje. Valja ipak istaknuti daje roman u cjelini ili dijelom doživio čak tri objavljivanja u Hrvatskoj, jedno u Sloveniji i dva u Srbiji. U hrvatskom prijevodu pojavio se samo dvije godine nakon Grassetova iz-danja. Riječ je o jednom od prvih prijevoda Hémonova romana u Europi:15 prethodili su mu njemački i dánski prijevod iz 1922, a 1923. -kada se pojavio prvi hrvatski prijevod - objavljeni su prijevodi na još pet jezika: češki, nizozemski, poljski, švédski i španjolski. Istraživanje upučuje na pretpostavku da je u Hrvatskoj Hémonov roman prvi uočio Ivan Merz, i to več početkom 1920-ih, odnosno kada je u Fran-cuskoj objavljen u obliku knjige. Merz je rádio kao profesor francuskog i njemačkog jezika u Nadbiskup-skoj gimnaziji, a slobodno je vrijeme posvetio odgoju mládeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski orlovski savez. Drago Cepulič i Slavko Sarič, prevoditelji Hémonova romana na hrvatski jezik, bili su katolički intelektualci, Merzovi kolege sa studija i iz zbornice, ali i prijatelji. Na temelju toga može se zaključiti da je roman Maria Chapdelaine kod nas, jednako kao i u Francuskoj, u prvom redu bio zanimljiv desno orijentiranim, konzervativním čitateljima. O dobroj recepciji romana medu tradicionalno orijentiranom čitateljskom publikom svjedoči i podatak da je roman prvo objavljen u Vijencu, časopisu sklonom 15 Godine 1921. u Kanadi je objavljen prijevod romana na engleski jezik. Uslijedili su i engleski prijevodi u SAD-u i Velikoj Britaniji. francuskom realistickom romanu i nezainteresiranom za književnu avangardu, a zatim u Katolíckom tjedniku koji je crkveno glasilo. Osim toga, Hémonov je roman u obliku knjige tiskala Akademija Regina Apost-olorum, izdavač koji je objavljivao nábožná djela. Svi prikupljeni podaci ukazujú na to da je roman Maria Chapdelaine tijekom 1920-ih i 1930-ih kod nas, jednako kao i u Francuskoj, u prvom redu bio ideološki tumačen kao katoličko štivo. Osim toga, s početkom Drugog svjetskog rata kod nas se, a dobrim dijelom i u Francuskoj, ugasilo zanimanje za taj Hémonov roman. IV. "Nije li řečeno sve, a čak i više od toga, o Hémonu i o Mariji?" - pitaju se krajem 1970-ih sastavljači jedne antologije kvebečke književnosti (Marcotte 1979: 172). Iz hrvatske perspektíve gledano, na to se pitanje mora odgovoriti niječno. Kod nas se, naime, o Hémonovu najpoznatijem romanu vrlo malo pisalo. Prikazi su malobrojni, a podaci o prijevodima netočni ili manjkavi.16 To pomalo čudi jer Maria Chapdelaine je, u tome se književni kritičari i povjesničari književnosti slažu, najpoznatiji roman kanadské književnosti na francuskom jeziku. Njegova je književna sudbina bila vrlo zanimljiva. Prvo objavljivanje u pa-riškim novinama Le Temps (1914) prošlo je nezapa-ženo, a ni prvo kanadsko izdanje (1916) u početku nije izazvalo značajnije zanimanje čitatelja. Uspjeh je došao tek 1921, kada je roman objavio Bernard Grasset. Zahvaljujuči úpornosti i pronicavosti toga pariškog izdavača, Maria Chapdelaine je doprla kako do brojnih profesionalnih čitatelja koji su o romanu cesto i pohvalno pisali, tako i do šire čitateljske publike iz različitih slojeva francuskog društva. S druge strane, kanadski čitatelji nisu bili jednoglasni u ocjeni Hémonova romana: neki su ga prihvatili s odobravanjem i divljenjem, a drugi su držali da daje iskrivljenu i ružnu sliku Québeca. Medutim, pod utjecajem uspjeha francuskog izdanja, roman je doživio konsekraciju i u Kanadi. Na uspjeh Marije Chapdelaine povoljno je dje-lovalo i dobro pozicioniranje romana kao žánra u francuskom književnom polju te uzlet regionalnog romana. Neki književni kritičari, medutim, nisu Ma-riju Chapdelaine vidjeli kao (isključivo) regionálni 16 Jelena Novakovic navodi da je prvi prijevod Marije Chapdelaine objavljen oko 1936. u Beogradu (v. Le Calvé ľvičevic, Grgasovic 2017). Prema podacima iz kataloga Nacionálne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, taj je prijevod objavljen 1931. Osim toga, u stručnoj literaturi dosad se nisu spominjala dva hrvatska prijevoda (Cepulicev, 1923. i Saricev, 1935-1937), kao ni slovenski prijevod (1927). Nijedan od tih prijevoda nije spome-nut ni u podužem popisu prijevoda koji prati natuknicu Maria Chapdelaine u leksikonu kanadské književnosti (v. Deschamps 1980). 37 roman, nego kao roman s tezom koji bráni tradi-cionalne vrijednosti: vjeru, obitelj, društveni poredak. Tako se tijekom 1920-ih i 1930-ih u sva tri proučavana književna polja - francuskom, kanadskom i hrvatskom - može uočiti stajalište da je Hémon zagovornik tradicionalnih vrijednosti i nostalgični tragač za iskon-skom Francuskom. Do promjene recepcije dolazi tijekom 1960-ih i 1970-ih, kada ga se prikazuje kao avangardnoga političkog kritičara i hrabrog revolucionára. Cini se, stoga, da su Bleton i Poirier u právu kada tvrdé da je paradoks ključna riječ za razumije-vanje Hémona i njegova opusa. Úpravo su zato o Hémonu napisani mnogi članci, knjige i disertacije, a roman Maria Chapdelaine i danas je zanimljivo štivo, posebice za kanadské čitatelje. Imamo li u vidu brojna izdanja, adaptacije i prijevode te bogatu sekundárnu literaturu, moramo se složití sa Sylvie Sagnes da je Maria Chapdelaine dugovječna uspješnica (Sagnes 2014: 589). LITERATURA PRIMÁRNA LITERATURA Hémon, Louis 1993. Ecrits sur le Québec. Montreal: Boréal. Hémon, Louis 1980. Lettres á sa famílie. Montreal: Boréal. Hémon, Louis 1990. Maria Chapdelaine: récit du Canada franqais. Montreal: Bibliothěque québécoise. Hémon, Louis 1923. "Marija Chapdelaine: pripovijest iz francuske Kanade", preveo Drago Cepulič, u: Vijenac, god. 1, knj. 1. Hémon, Louis 1936. Marija Chapdelaine: pripovijest iz francuske Kanade, preveo Slavko Sarič. Sarajevo: Nakladá Akademije Regina Apostolorum. SEKUNDÁRNA LITERATURA Bažin, René 1921. "Louis Hémon, ľauteur de Maria Chapdelaine", u: Revue des Deux Mondes, 1. listopada, 528-554. Biron, Michel - Francois Dumont - Elisabeth Nardout-Lafarge 2007. Histoire de la littérature Québécoise. Montreal: Boréal. Blaženi Ivan Merz. URL: http://ivanmerz.hr. Pristúp: 15.3.2019. Bleton, Paul - Mario Poirier 2004. Le vagabond stoľque: Louis Hémon. Montreal: Les Presses de l'Uni-versité de Montreal. Boillat, Gabriel 1974. "Comment on fabrique un succěs: Maria Chapdelaine", u: Revue ď histoire littéraire de la France, vol. 74, br. 2, 223-253. Boivin, Aurélien 1980. "A la découverte de Louis Hémon", u: Québec f ranqais, br. 39, 57-60. URL: http:// id.erudit.org/iderudit/57110ac.Pristup: 10. 1.2019. Boivin, Aurélien. 1998. "Hémon, Louis", u: Dic-tionnaire biographique du Canada: vol. XIV: 1911-1920. URL: http://www.biographi.ca/fr/bio/hemon_louis_14F. html. Pristúp: 15. 2. 2019. Boivin, Aurélien 2013. "Maria Chapdelaine ou L'eloge de la survivance francaise en Amérique", u: Pour une lecture du roman québécois, 11-29. URL: http://banq. pretnumerique.ca/resources/535ffb821 dab 10c29731 c4c 1. Přistup: 20. 12. 2018. Boivin, Aurélien 2006. "Le roman du terroir", u: Quebec franqais, br. 143, 32-37. Bourdieu, Pierre 2002. "Les conditions sociales de la circulation internationale des idées", u: Actes de la recherche en sciences sociales, 45, br. 1, 3-8. Bourdieu, Pierre 1998. Les Regies de Vart: genese et structure du champ litéraire. Paris: Seuil. Daudet, Leon 1921. "Maria Chapdelaine: un chef-d'oeuvre francais sur le Canada", u: L'Action franqaise, 8. lipnja. Deschamps, Nicole 1968. "Lecture de 'Maria Chapdelaine'", u: Etudes franqaises, vol. 4, br. 2, 151-167. Deschamps, Nicole 1980. "Maria Chapdelaine", u: Dictionnaire des ceuvres littéraires du Quebec: t. 2:1900 á 1939. Montreal: Fides, 663-673. Dr. Drago Cepulič. URL: http://ivanmerz.hr/staro/ glasilo/1976/1976-Drago_Cepulic.htm. Přistup: 15. 3.2019. Etudes canadiennes I Canadian studies, 1981, br. 10. Jauss, Hans Robert 1999. "Povijest književnosti kao izazov znanosti o književnosti", u: Suvremene književne teorije. Miroslav Beker (ur.). Zagreb: Matica hrvatska, 253-272. Katolički tjednik: od prvog lica 1922. do suvremene katolické tiskovině. URL: http://put-istina-zivot.com/ katolicki-tjednik/. Přistup: 15. 3. 2019. Košutič-Brozovič, Nevenka 1969. Francuske književne pobude u časopisima hrvatske moderně. Zagreb: JAZU, Odjel za suvremenu književnost. Laffont, Robert - Valentino Bompiani 1986. Le Nou-veau dictionnaire des ceuvres: de tous les temps et de tous les pays: t. IV. Paris: Robert Laffont. Lagarde, André - Laurent Michard 1971. La Littérature franqaise: 4: Les Metamorphoses du XXe siěcle. Paris: Bordas, Laffont. Le Calvé Ivičevič, Evaine - Mája Grgasovič 2017. "La francophonie québécoise á 1'épreuve de la traduction", u: Annual Review of the Faculty of Philosophy. T. Valčič Bulič (ur.). vol. XLI, br. 3, 321-339. Lemire, Maurice 1980. "Introduction", u: Dictionnaire des ceuvres littéraires du Quebec: t. 2:1900 á 1939. Maurice Lemire (ur.). Montreal: Fidesu, IX-LXIX. URL: http:// services.banq.qc.ca/sdx/DOLQ/accueil.xsp?db=notice. Přistup: 15. 2. 2019. Losique, Serge 1969. "L'evolution du roman au Canada francais: (1837-1938)", u: Revue ďhistoire littéraire de la France, vol. 69, br. 5, 737-745. Louis Hémon: un voyage dans ses archives. URL: http:/ /www.archiv.umontreal.ca/exposition/louis_hemon/herit-age/heritage_pagel.html. Přistup: 15. 2. 2019. Mailhot, Laurent 1977. "Classiques canadiens, 1760-1960", u: Etudes franqaises, vol. 13, br. 3-4,263-278. Marcotte, Gilles (ur.) 1979. Vaisseau ďor et croix du chemin: vol. Ill: 1895-1935. Montreal: La Presse. Massis, Henri 1921. "Maria Chapdelaine: un chef d'ceuvre catholique", u: La Croix, 11. kolovoza. Merz, Ivan 1996. Uinfluence de la liturgie sur les écrivains franqais de Chateaubriand á nos jours. Zagreb: Faculté de philosophie de 1'Université de Zagreb, Postula-tion de la cause pour la canonisation ďlvan Merz. 38 Montigny, Louvigny de 1916. "Preface canadienne". Montreal: J.-A. LeFebvre, I-XVI. URL: https://fr. wikisource.org/wiki/Maria_Chapdelaine/Pr%C3%A9 face_canadienne. Přistup: 10. 2. 2019. Morel, Pierre 2007. "Maria Chapdelaine", u: Parcours québécois: introduction á la littérature du Québec. Bu-curesti: Cartier, 81-90. Musée Louis-Hémon. URL: http://www.museelh.ca/. Přistup: 15. 2. 2019. Nagy, Božidar 1985. "Dr. Slávko Sarič - učenik i nasljednik Ivana Merza", u: Ivan Merz. Glasilopostulature za beatifikaciju Ivana Merza, god. 11-13, br. 1-3, 1-2. URL: http://ivanmerz.hr/staro/knjige_o/Bibliografija_C/1985/ glasilo .htm. Přistup: 15. 3. 2019. "Naš novi roman 'Marija Chapdelaine'", u: Katolícki tjednik, br. 42, god. XI (XIV), 1935, 8. Page, Pierre 1969. "Maria Chapdelaine: Un probléme franco-québécois ďhistoire littéraire", u: Revue d'histoire littéraire de la France, vol. 69, br. 5, 746-762. Popovic, Tanja 2007. Rečník književnih termina. Beograd: Logos Art. Raimond, Michel 1966. La Crise du roman: des lendemains du Naturalisme aux années vingt. Paris: José Corti. Sagnes, Sylvie 2014. "Maria Chapdelaine, les vies ďun roman", u: Ethnologie franqaise, vol. 44, 587-597. Sanjivin 1924. "Louis Hémon", u: Jugoslavenska njiva, god. VIII, knj. II, 73-76. Skok, Petar 1939. Francuska književnost XIX i XX vijeka: (predavanja). Zagreb: Nakladá školskih knjiga i tiskanica Banovine Hrvatske. Suleiman, Susan Robin 1983. Le Roman á these. Paris: PUF. Simundža, Drago 1993. Francuska književnost u "Viencu". Split: Književni krug. Šoštarič, Sanja 2017. Od slave do zaborava: recepcija književnokritičkoga i romanesknoga opusa Paula B our geta. Zagreb: Ex Libris. Tougas, Gérard 1974. La littérature canadienne-franqaise. Paris: Presses Universitaires de France. Vidan, Gabrijela (ur.) 1982. Povijest svjetske knji-ževnosti: knjiga 3. Zagreb: Mladost. Žanko, Dušan 1939. "Louis Hémon: Marija Chapdelaine (izd. ARA, Sarajevo, 1936.)", u: Hrvatska smotra, 7-8,420-421. SUMMARY MARIA CHAPDELAINE: ON THE RECEPTION OF HEMON'S TALE OF FRENCH CANADA The writer Louis Hemon (1880-1913) was born in a distinguished Breton family. When he was two years old, the family moved to Paris. Although his parents hoped he would build a career in civil service, Hemon went to London in 1902 and then to Canada in 1911. A stay at Peribonka, a village on the shore of Lake Saint-Jean, inspired him to write a novel Maria Chapdelaine: recitdu Canadafrangais (1913). Although it is undoubtedly the most famous work of Canadian literature in French, this novel is unknown to a wider Croatian public. Therefore, the aim of this article is to present Louis Hemon and his novel Maria Chapdelaine, with emphasis on its reception, in which the Parisian publisher Bernard Grasset played a decisive role. After presenting the reception of the Hemon's novel in Canada and France, the article analyzes its reception in Croatia that has not been previously examined.The research suggests that in Croatia the novel was discovered by the young Catholic intellectual and layman Ivan Merz in the early 1920s. Drago Cepulic and Slavko Saric, translators of the Hemon's novel in the Croatian language, were Merz's colleagues and friends. It can therefore be concluded that in Croatia the novel Maria Chapdelaine was primarily of interest to conservative readers, just as was the case in France. The Croatian translation of the novel was first published in the literary review Vijenac (1923), then in the religious magazine Katolicki tjednik (1935-1937), and finally in the form of a book by Akademija Regina Apostolorum, a publisher of religious works. This indicates that during the 1920s and 1930s in Croatia, Hemon's Maria Chapdelaine was primarily interpreted as a Catholic novel, as was initially the case also in France. Key words: Louis Hemon, Maria Chapdelaine, reception, the regional novel, the Catholic novel 39 Jo Ann Lanneville, Pan) plamen - bakropis, suha igla, sjenilo za mezzotintu, 85 x 75 cm Marija PAPRASAROVSKI Izvomi znanstveni rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Prihvačen za tisak 21. 6. 2019. Lepageova (pri)povijest u scenskom tekstu 887* This is a completely different way of approaching the subject matter, which has pretty much become kind of taboo. It doesn't make for very elegant dinner conversation, if you go to Toronto and start talking about Quebec separatism in the '60s. But the show allows that: there's something in it that's a more human experience and a more common experience. Robert Lepage1 ROBERT LEPAGE ILI PARADOKS O SCENSKOM ČAROBNJAKU (UVOD) Bit scenskih umjetnosti, primijetio je Peter Brook, třeba tražiti u krajnostima - u stapanju suprotnosti -tako da je sve kontemplativno u sferi duha (propi-tivanja vremena i svijesti, rituala ljubavi i smrti) neminovno pračeno i grubom materijalnom stranom života i postojanja jer teatar je želudac u kojem se hrana razgraduje i naposljetku svodi na "izmet i snové" (Brook 1992: 84). Suprotnosti se snažno isprepleču i uzajamno privlače u kreativnom radu Roberta Lepagea (1957), kanadskoga glumca, reda-telja, pisca, sineasta koji sebe doživljava kao multi-disciplinarnog umjetnika (cf. Soloski 2017b), a u domovini ga mnogi proglašavaju največim kojega je Quebec ikada imao (Thibaud 2005: 71). Njegovi odabiri nerijetko su u znaku paradoksa, kao da nepřestáno proturječi samome sebi i u tome pronalazi svoj životni i umjetnički krédo. I to od samog odabira profesije koja je prerasla u poživ: iako je bio intro-vertan i sramežljiv, odlučio se baviti glumom. A nakon završenog konzervátory a, iako nije bio nadaren za interpretacije velikih klasičnih uloga, nije ni potonuo u osrednjost, ni odustao od kazališta, nego je osmislio * Ovaj rad nastao je djelomice na temelju mojeg izlaganja "Use of Memory in Robert Lepage's 887" održanog na 43. godišnjoj konferenciji Britanskog udruženja za kanadské studije (BACS) 21. travnja 2018. na Londonskom sveučilištu. 1 Robert Lepage, u intervjuu pôvodom izvedbe komada 887 u Vancouveru (Varty 2016): "Ovo je posve različit pristúp ovom pitanju, koje je postalo popriličan tabu. Ne bi pridonijelo nekom elegantnom razgovoru za večerom, ako ste u Torontu i počnete govoriti o kvebečkom separatizmu iz 1960-ih. No ova predstava to dopušta: ima nešto u njoj što upučuje više na opčenito ljudsko i više na zajedničko iskustvo" (prijevod ovog i drugih citata u tekstu: MP). svoje. Naime, nesposobnost izvodenja dramskih prizora u maniri psihološkog realizma kako su to zahtijevale metóde glumačkog školovanja i reper-toarsko kazalište nije mu bila zapreka nego poticaj da se promijeni, okrene improvizaciji, pomiješa sti-love, uporabi suvremene tehnologije, ukratko preo-brazi kazališnu scénu u multimedijalni izvedbeni dogadaj (Dundjerovič 2009: 9). Lepage se u proiz-vodnji iluzija, katkad poput cirkuskog madioničara, katkad poput majstora za specijalne efekte, oslanja na moč evociranja, drugim riječima, u njegovu umjet-ničkom sústavu naglasak je više na impresiji, a ne toliko na ideji (Fouquet 2005: 21), što znači da kreatívnu energiju usmjerava da bi pomicao (i brisao) usvojene obrasce mišljenja koji počivaju na načelu ispravnog zaključivanja, zbog čega Lepage nepřestáno zbunjuje. Tako je, unatoč golemoj medunarodnoj reputaciji i neprestanim gostovanjima na pozornicama diljem svijeta svoj istraživački laboratorij (La Caserne) smjestio 1997. u rodnom gradu Québecu, ne samo daleko od svjetskih kulturnih metropola nego i kanadské, Montreala, poručujuči time da se najglasnije govori iz tisine, da je središte najsvjetlije na rubu. Úpravo je taj rubni položaj omogučio Québecu, inače najstarijem gradu u Sjevernoj Americi, da postane povlašteno mjesto za nove umjetničke oblike i prakse koje se ne trude oponašati repertoarsko institucionalno kazalište, nego se više odlučujú na hrabro, provoka-tivno istraživanje (Lafon 1998: 82) jer, kako i sam Lepage ističe, úpravo nedostatak kazališne tradicije zbog kultúrne prevlasti Montréala veliká je přednost grada Québeca u kojem se bez opterečenja može graditi neko novo izvedbeno iskustvo (Borello 1994: 86). No u Lepagea je toj spoznaji prethodilo vrijeme naukovanja, upoznavanja drugih kazališnih praksi pomoču kojih je kao mlad glumac i redatelj razvijao svoje videnje scenske igre, najprije u Montrealu, a zatim uglavnom na europskim pozornicama. La Caserne djeluje poput zaštičenog intimnog prostora, maternice u kojoj raste budúci veliki spektakl, mjesto medusobnog nadopunjavanja umjetnika i majstora raznih profila, mjesto za promišljanje, gotovo sveto, mjesto aktívne mirnoče u kojoj se priprema velik pro-dor u svijet. I ne čudi zato što se njegovi sunarodnjaci s ponosom pitaju: "Tko bi pomislio daje 'mali dečko iz Québeca' i filozof?" (Lafon 1998: 82). 41 Ipak, unatoč potpunoj predanosti eksperimen-tiranju i scenskim inovacijama, osobito tehnološke naravi, unatoč zanosu studentskih družina što ga Lepage brižno njeguje unutar svog istraživačkog umjetničkog tima, izvedbe njihovih djela ovise o jakoj medunarodnoj koproducentskoj potpori, pokoravaju se intenzivnom ritmu gostovanja i sudjelovanja na festivalima pred medunarodnim gledalištem. Kon-trasti (zatvoreno/otvoreno, intimno/javno, vidljivo/ nevidljivo...) uočljivi u njegovu kombiniranju labora-torijskog rada i medunarodnog scenskog prostora, ali i u umjetničkom rukopisu, scenskom pismu, nado-punjuju se u Lepageovu djelu koje se zbog svoje kompleksnosti doima heterogeno i zasičeno pa Ludo-vic Fouquet usporeduje taj umjetnički stil s baroknim (Fouquet 2005: 296). A barokna virtuoznost2 ogleda se osobito u korištenju multimedijalnih sredstavakoja su, kako napominje Patrice Pavis, uvijek u službi pripovijedanja, upotrijebljena kao glazba u filmu, posve asimilirana u izvedbenom činu tako da se upot-punjuju s izvodačima, njihovim tjelesnim izričajem i ostalim elementima predstave (Pavis 2007: 143,207), ukazujúci na to da stroj ne mora biti simbol otudenja nego integrálni dio suvremenog života i umjetnosti. Stoga se Lepageova poetika može sažeti metaforom istaknutom u naživu njegove družině - Ex Machina1. Premda fragmentárni isprekidani ritam i hete-rogeni, odnosno hibridni karakter njihovih ostvarenja mogu možda odvise lako upučivati na príkaze iz-mrvljenosti našeg postojanja, svojim multidiscipli-narnim prístupom, zahtjevnim tehničkim inovacijama i iznimnom kreativnošču kolektivnog izraza, u Le-pageovoj radionici La Caserne ostvaruju se izvedbe osebujnog izraza namijenjene i razumljive gleda-teljima cijeloga svijeta. Okretanjem drugim kulturama - kineskoj (La Trilogie des dragons, 1985, 2003), japanskoj (Les Sept Branches de la riviere Ota, 1994), talijanskoj renesansi (Vinci, 1986) - ali i drugim svjetovima: svijetu bajki (Projet Andersen, 2005) ili svijetu halucinacijaiekstaze (Les Aiguilles et ľ Opium, 1991,2013) da bi u tim dodirima prepoznao neko uni-verzalno svojstvo zahvaljujuči kojem se pojedinačno može zrcaliti u opčem, Lepage nepřestáno zapravo govori o sebi i/ili o kvebečkoj svakodnevici4, upu- 2 Kako se barok kao stilski pravac nije posve udomačio u Francuskoj, dugo smatranoj rasadnikom utjecaja posebno na ŕrankofbne umjetnike u drugim zemljama, možda se i ovim stilskim odabirom Lepage htio na neki način odvojiti od prvih osvajača i graditelja Québeca i Kanade opcenito, te pokazati različitost i osebujnost sjevernoameričke kultúre na kojoj toliko inzistira (Fricker2005: 128). 3 Cf. https://lacaserne.net. 4 Osvrcuci se na svoj projekt o Hiroshimi (Les Sept Branches de la riviére Ota) Lepage je rekao: "Govorimo naposljetku o po-vijesti Québečana... Osim što je kontekst japanski, čime se sve mijenja" (Borello 1994: 85). Riječ je dakako o osobnom videnju drugog svijeta i načinu na koji se to drugo ne samo vidi, nego i odražavau kvebečkomkontekstu. Nokad je jednom odlučio izrav-no progovoriti o vlastitom svijetu i vlastitoj kulturi, Lepage je tijekom čujuči na činjenicu da je veliko uvijek sadržano u malom5. Koncepciji univerzalnog doprinosi i scenski jezik koji ruši jezične barijere6 jer se temelji na vizuálnom, na pokretu, glazbi, filmu. Takvo multi-disciplinarno scensko pismo ujedno je i interkul-turalno i internacionálno, neomedeno je, fluidno i, unatoč činjenici da nastaje intuitivno, spontano i subjektivno je obojeno, ostvaruje se u procesu grup-nog stvaralaštva, tako da i sam Lepage kad govori o svom radu upotrebljava prvo lice množine - mi (Dundjerovič 2009: 26) bez obzira na to je li riječ o solo izvedbama ili velikim spektaklima koji traju satima. Pa ipak, unatoč svemu navedenom, malo je studija i analitičkih radova o jednoj od največih ličnosti suvremenog postdramskog kazališta i njegovu opusu u koji, osim predstava osmišljenih u laboratoriju La Caserne, treba ubrojiti i brojna gostovanja u insti-tucionalnim kazališnim i opernim kučama diljem svijeta, režije rock koncerata, autorskih igranih filmová te suradnju s družinom Cirque du Soleil7. Glavni razlog zacijelo valja tražiti u naravi Lepage -ovih ostvarenja koja nikada nisu dovršena, ostvaruju se, mijenjaju i nadograduju tijekom turneja, a njihov umjetnički izraz nastaje kao eklektički spoj raznih medija i izvedbenih praksi. Osim toga, to je djelo u nastajanju, ono je proces a ne finálni proizvod8 pa se 2018. naišao na oštre reakcije i zábrane prikazivanja predstava Slav (o ropstvu) i Kanata (o povijesti Kanade) zbog protesta crnačkog i autohtonog stanovništva koji su se našli pogodeni zbog toga što medu glumcima nisu bili zastupljeni predstavnici njihovih etničkih skupina. Naposljetku se Lepage ispričao, preradio Slav te se od siječnja 2019. prikazuje u Kanadi, ňKanata je (koju Lepage potpisuje samo kao redatelj) pod nazivom Epizoda 1: Kontroverza nakon zábrane u lipnju 2018. vracena ponovno na repertoár družine Ariane Mnouchkine te je prikázaná na Pariškom jesenskom festivalu, a od prosinca 2018. na repertoáru je u pariškoj Cartoucherie. Primjer je to koji govori kako je u kazalištu cenzura neuništiva. 5 Lepage je bio fasciniran neumornim istraživačkim duhom u švédskom Dramatenu, duhom koji trajno odražava polet glu-mačkih škola i utjelovljuje se u malim dvoranama pred malobroj-nom publikom (Borello 1994: 84). 6 Lepage je odrastao u bilingvalnom ozračju svoje obitelji, svojevrsnom savršenom kanadskom modelu: ŕrankofbnski roditelji koji su zbog radne službe savršeno vládali engleskim jezikom (otac je služio u Kraljevskoj mornarici, a májka mu je neko vrijeme živjela u Engleskoj) usvajaju dvoje anglofbnske djece koje odgajaju u skladu s njihovom tradicijom, tako da su Robert Lepage i njegova sestra išli u francusku školu, a njihova polubraca u englesku. No taj model nije ni izdaleka čest, jer broj frankofonskih govornika u Kanadi se smanjuje pa je kultura na tom jeziku nužno ograničena na uski krug konzumenata. 7 Cf. https://www.thecanadianencyclopedia.ca/fr/article/ robert-lepage. 8 Tim više iznenaduju reakcije na prva prikazivanja predstave Slav koja je i prije nego što se uspjela razviti u uvjetno rečeno konačnu verziju dočekaná na nož (cf. bilješka br. 5). No negodovanje predstav-nika etničkih manjina začuduje i stoga što je bit Lepageove poetike bavljenje interkiúturalnim razmjenama te je uvijek, baveči se drugima i onim drugim, kombinirao osobne i kolektívne vizure, iznosio više pogleda na neku ternu ili fenomén, što je nužno za povezivanje i suočavanje raznih i različitih kultura (Dundjerovič 2009: 32). 42 tek nakon višegodišnjeg brušenja na brojnim izved-bama predstava primiče svom uvjetno řečeno ko-načnom obliku, a pojedine etape mogu se doživjeti kao otvorene probe, čime se još više ističe ionako efemérni karakter izvedbenih umjetnosti. No za razliku od Petera Brooka koji je s olakšanjem zaklju-čio daje dobro što njihova umjetnost ne traje jer tako barem neče opteretiti muzeje, ali da zato prihvatiti tu činjenicu znáči uvijek moči početí ni iz čega (Brook 1992: 84), Lepage, s dozom autoironije i ne bez samodopadnosti, u predstavi 887 iz 2015. ogorčeno reagira na unaprijed pripremljen, izrazito štur osvrt na umjetnikovu karijeru, oblik nekrologa popularno zvanog "hladno meso", kakve njegov prijatelj novinař pohranjuje o poznatim ličnostima u slučaju iznenadne smrti. Bonjour Fred, c'est Robert á ľappareil. Je sais qu'il riy a pas beaucoup ďespace sur ton répondeur pour te laisser de longs messages mais c' est quand merne pas mal plus de temps que ce que vous avez pris pour résumer ma carriěre (...) trente-cinq ans de metier dans le theatre, qa ne veut rien dire, qa? Est-ce que c'est parce que qa a jamais été enregistré sur un support électronique ou numérique que qa a jamais existé? (Lepage 2016: 91)9 Jedan je to od niza fragmenata koje Lepage slaže u kolažnu kompoziciju djela 887 promišljajuči o smislu natpisa na automobilskim registracijskim tablicama: "Québec, je me souviens" ("Québec, sječam se"); da bi se naposljetku zapitao čega se zapravo sječa: "Je me souviens de quoi au juste?!" (Lepage 2016: 102). U ovom radu riječ je o tome kako Lepage pokreče mehanizam sječanja i kako prvi put otvoreno pripo-vijeda svoju osobnú i nacionálnu (pri)povijest na temelju vlastitih reminiscencija (djetinjstvo u obitelj-skom domu u zgradi na Murray aveniji br. 887 u gradu Québecu) te odraza kolektivnog pamčenja (revo-lucionarne 1960-te) da bi izgradio krhku zgradu uspomena koja se kao kazališni rekvizit nepřestáno mijenja i preobražava na pozornici na kojoj je kon-stantno prisutan Lepage, ali čas kao dječak čas kao slávni umjetnik, upučujuči time ne samo na su-postojanje više prostorno-vremenskih pianová nego i na pojam preobrazbe, tog vitalnog procesa, kako u kazalištu, tako i u životu. 9 "Dobar dan Fred, Robert je. Znam da nema puno prostora na tvojoj sekretarici za duge poruke, ali ipak je to duža minutaža nego što ste je vi odredili da biste saželi moju karijeru (...) trideset pet godina rada u kazalištu, zar to nije ništa, ha? Ako nešto nije elektronički ili digitálni zápis, znáči da sve to uopce nije ni posto-jalo?" 887: GENÉZA I RECEPCIJA DJELA Prije početka predstave, koju je osmislio, režirao i izvodi Robert Lepage uz pomoč svoje družine Ex Machina, napraznoj pozornici, umjetnik jednostavno odjeven u odijelo obrača se publici u osvijetljenoj dvořani10, moli ih da ugase mobilne uredaje, upozo-rava na trajanje predstave (dva sata bez stanke) i objašnjava kako je došlo do nastanka ovog djela o sječanju. Naime, pôvodom obilježavanja četrdesete godišnjice Noči poezije11 kulturnog dogadaja koji je prema Lepageovu sudu vjerojatno imao najviše utjecaja na budenje društvene i političke svijesti u Québecu tijekom 1960-ih i 1970-ih (Lepage 2016: 18) najpoznatiji scenski umjetnik Québeca pozvan je recitirati pjesmu Speak White Michéle Lalonde u kojoj kvebečka pjesnikinja žestoko progovara o jezičnom pokoravanju (speak white je pogrdni izraz izvorno osmišljen u doba američkog robovlasničkog sústava koji su preuzeli anglofonski Kanadani da bi vrijedali sve one koji na javnim mjestima nisu govorili engleski jezik), ali je to glas i opčenito protiv opresije nad manjinskim stanovništvom. No doajen kvebečkog teatra nije mogao zapamtiti stihove, što je pripisivao úmoru, intelektualnoj lijenosti ili jednostavno zubu godina. Igrajuči se na pozornici pametnim mobitelom zaključuje da više ništa ne mora pamtiti jer sva je memorija pohranjena u tom aparátu. Kako bi pobolj-šao pamčenje, poslužio se starom mnemoničkom tehnikom zvanom palača sječanja kojom se mozak potiče da poveže podatke s odredenim lokacijama ili okruženjima u koje se ostavljaju dijelovi teksta koje treba zapamtiti. Učinilo mu se da bi njegova ideálna palača bila stambena zgrada na broju 887 u kojoj je proveo djetinjstvo tijekom 1960-ih, u razdoblju koje odgovara početku Tihe revolucije do listopadske krize 1970. u Québecu. Jednostavnom rotacijom ekran na dnu pozornice koji je predstavljao displej njegova mobitela pretvára se u čarobnu kutiju, poput lutkine kuče, na kojoj su svi prozori zapravo minijaturni ekrani pomoču kojih če se osvjetljavati i pokretati 10 Rad je nastao na temelju mog osobnog dojma gledatelja predstave u rujnu 2015. u Parizu - svjetske premijere na fran-cuskom jeziku - ali kako i sam Lepage u ovom djelu to lijepo prikazuje, pamčenje je krhko i subjektivno, tako da cu se u analizi oslanjati na pisani trag (Lepage 2016). Za razliku od dramskog djela koje je poput partitúre i koje tek treba ostvariti scenski oblik, zápis scenskog pisma nastaje nakon niza izvedaba i predstavlja završnu fazu ostvarenja koja se i dalje obogacuje novim improviza-cijama pa taj zápis u konačnici predstavlja samo jednu verziju uprizorenja. Na taj način didaskalije u tradicionalnom smislu kao upute glumcima i redatelju postaju opis zbivanja na pozornici. 11 Pred oko četiri tisuce gledatelja, 27. 3. 1970. u teatru Gesú u Montéalu predstavilo se pedesetak pjesnika přetvořivši taj do-gadaj u najvece slavlje francuske pjesničke riječi u Québecu. Kultni kultúrni dogadaj, svojevrsni happening, u vremenu borbe za neovisnost Québeca, o kojem su sineasti Jean-Claude Labrecque i Jean-Pierre Masse snimili dokumentárni film prikazan 1971. Može ga se pogledati na internetskoj stranici: https://www.onf.ca/film/ nuit_de_la_poesie_27_mars_1970/. 43 unutrašnjost stanova, a sama kutija poput Rubikove kocke nudi i niz drugih kombinacija i vremenskih pianová. Njezinim okretanjem pokreče se mehanizam sječanja i scensko žongliranje vremenom i prostorom koje na pozornicu dovodi djeliče minula života u procesu učenja pjesme napamet, čime se sve više jača pamčenje da bi na kraju Robert Lepage snažno i besprijekorno pred publikom recitirao Speak White. Predstava je imala svjetsku premijeru na engles-kom jeziku u srpnju 2015. u Torontu u okviru festivala Pan Am Games PANAMANIA, a na francuskom u rujnu iste godine u Parizu i od tada se nepřestáno prikazuje na festivalima i posebnim gostovanjima diljem svijeta12. Kritika je u Kanadi, i to podjednako anglofonska i frankofonska, kao i na svim gostovanjima, osobito francuska, britanska i americká, oduševljeno prihvatila jednu od Lepageovih najboljih predstava (Vigeant 2016) u kojoj on ternu sječanja obraduje u multi-medijalnom remek-djelu (Cottrill 2017) što ga neki tumače i kao novo autorovo umjetničko rodenje (Couture 2016), a nakon prikazivanja na Edinburškom festivalu 2015. kazališna kritičarka Guardiana krátko je svoj dojam sažela pridjevima "dirljivo, osobno i snažno" (Brennan 2015), dok je za njezinu kolegicu to bio "pravi vizuálni užitak" (Gardner 2015). Iako su pohvale uglavnom upučene autoru i izvodaču, Robertu Lepageu, zapaženo je i to da je tehnička genijalnost družine Ex Machina nedvojbeno glavni adut ovog djela (Cottrill 2017). Promatrajuči 887 u kontekstu Lepageova opusa kritičari pak uočavaju veliki zaokret, autorov povratak kuči (Soloski 2017a) odnosno izvorima (Lacroix 2016), što je diskutabilno, odnosno tiče se samo izravnog upučivanja na autobio-grafske elemente (djetinjstvo, Québec) koji se, kako ističe i sam Lepage, u ovoj autofikciji reorganiziraju (Soloski 2017b). Valja naglasiti da je povezivanje osobne pripovijesti i nacionálne povijesti, bavljenje malom i velikom poviješču, kao što to čini Georges Perec u romanu Sječam se (Je me souviens, 1978) Lepage vec problematizirao u solo izvedbi Skrivená strana mjeseca (La Face cachée de la Lune, 2000) u kojoj pripovijest o dva sukobljena brata progovara istodobno i o američko-ruskom suparništvu u osva-janju svemira ali, kako ističe kritičar britanskog Inde-pendenta, iako to djelo ima izraženiji metaforički karakter, 887 snažnije progovara o politickom gnjevu (Taylor 2017), najosobnije je, ali i najkritičnije prema 12 Specifičnost ovog umjetnika i njegove družine je u tome što se predstave izvode na gostovanjima u rasponu od několiko dana ili tjedana, i to dugi niz godina, a na repertoáru nude desetak ili više komada. Predstavom 887 ostvarili su devet gostovanja 2015, šest 2016, dvanaest 2017, pet 2018. U Kanadi se nakon svjetske premijere u Torontu 2015. najviše prikazivala tijekom 2016, i to u Vancouveru, Ottawi, Montrealu i Québecu (13. IX. - 8. X. 2016), gdje je dakle prvi put igrana godinu dana nakon premijere u Torontu. Cf. https://lacaserne.net/index2.php/tour/show/ eigh t_eigh t_seven/. vlastitom národu (Rioux 2015). Istražujuči ternu sječanja, pamčenja i zaborava, Lepage kreče od vlasti-te nesposobnosti memoriranja, ali i krhkog postojanja kazališnog čina koji počiva na sječanju da bi preko motiva demencije od koje je patila njegova baka dopro do službenog gesla "Je me souviens"13 koje se pretvorilo u puku frázu kojoj značenje Québečani više ne znaju te se čini da je riječ o kolektivnoj amneziji, potpunom zaboravu prošlosti. Za francuski tisak Lepage je izjavio: (...) iako je o tom još uvijek prisutna veoma živa rasprava, ljudi se ne sječaju odakle sve to proizlazi. Suverenisti su jer su frankofonski gov ornici, brané svoj jezik, ali povijesti, toga se ne sječaju. (Ľ express 2015) Unatoč činjenici da je Lepageova predstava na-topljena povijesnim dogadajima i ličnostima usko vezanima uz Québec i njegovu povijest, kritika je posebno hvalila stapanje osobnog i političkog, mije-šanje ironičnog, komičnog, nostalgičnog i pjesničkog (Bonnay 2016) u kazivanju i prikazivanju koje potiče promišljanja o smislu obitelji, identiteta i kultúre što ih gledatelj počinje doživljavati kao vlastita (Oliver). Time se objašnjava veliki uspjeh predstave u raznim dijelovima svijeta i kao največa odlika ističe Lepageova vještina da iz tako specifičnih osobnih i po-vijesnih izvora izvuče opče značenje razumljivo me-dunarodnom gledalištu (Varty 2016), na što i sam autor otvoreno upučuje referirajuči se na pjesmu Speak White: "c'est pas juste une realite québécoise, c'est une realite universelle" (Lepage 2016: 34).14 887: SCENSKO (PRE)OBLIKOVANJE OSOBNE I NACIONÁLNE (PRI)POVIJESTI Vjerojatno Lepageovovo ostvarenje ostavlja dojam dosad najpotpunijeg i najboljeg djela zato što je u njemu objedinio elemente svog scenskog, ali i filmskog izraza, koji je Aleksandar Dundjerovič sveo na zajednički nazivnik: "poetika sječanja" (Dundjerovič 2003). Ostajuči vjeran heterogenom i hibridnom stilu koji karakterizira kombiniranje i miješanje pripovijesti iz raznih kulturnih sredina i geografskih odredišta, jezika, tradicija i izvedbenih praksi što ih vješto ugraduje u raskošne vizuálne i sonorne pro-dukcije nastale zahvaljujuči sofisticiranim suvre-menim tehnologijama, Lepage je, za razliku od ranijih djela, ovdje sebe izveo na pozornicu kao otvoreno autobiografski subjekt i ponudio njegovu diskurzivnu 13 Natpis koji je dao uklesati ispod grba na glavnom ulazu u kvebečki parlament njegov arhitekt Eugene-Étienne Taché datira iz 1883. aslužbeno je uveden u opis novoga grba 1939. Naregistar-skim tablicama je od 1978. Sam Taché nikada nije točno objasnio čega se to treba sjecati, kolonizacije, Nove Francuske, britanske vladavine... Cf. https://www.thecanadianencyclopedia.ca/en/arti-cle/quebecs -motto. 14 "Nije to baš kvebečka zbilja, to je univerzálna zbilja." 44 realizaciju prema načelu asocijativnog povezivanja, u kojoj se tijelo teksta kao dio scenskog ludizma nepřestáno i brzo miče iz sadašnjosti u prošlost i obrnuto kreirajuči priču koja postupno oblikuje scensko-pri-povjedni identitet lika (cf. Ricoeur 1990: 175). Premda nesklon izravnoj refleksiji, Lepage se u svojim djelima bavi velikim filozofskim pitanjima (cf. Dunjerovič 2003): odakle dolazim (u filmu Le Confessionnal); što je istina (u drami i filmu Le Polygraph); kamo idem (u filmu Nô). U predstavi 887 postavlja, ako ne najvažnije, sigurno najintimnije pitanje: Tko sam ja? Univerzálnost tog pitanja na koje svi tražimo odgovore djelovala je zacijelo na povratnu spregu izmedu djela i gledatelja, ali ne zato što je "mali dečko iz Québeca postao filozof (cf supra), nego zato što i to pitanje postavlja na sebi svojstven, scenski, intermedijalan način tako da okom, uhom (pa i drugim tjelesnim osjetilima) [gle-datelj zaprima] veoma različito organizirane signále i podražaje. Tako [stupa] u dijalog s tradicijom opčenito, ali i užim te pojedinačnim tradicijama u koje se neko djelo (...) htjelo, ili bez ikakve nakane uspjelo upisati. (Gilič2018: 3) A kazalište, kao što je i sam Lepage istaknuo, nije mjesto komunikacije nego dodira, susreta, prísne veze (Varty 2016). Upravo taj aspekt pripovijedanja kojim se ostvaruje zbližavanje s gledateljem a ne distanciranje kao u epskom kazalištu bitno je obilježje postdramskog teatra (Lehmann 2002: 175). I zato nije važno známo li što je Tiha revolucija i FLQ15, svi smo u djetinjstvu osjetili i strah i zanos, svi smo maštali, svi smo promatrali dječjim očima svijet koji nam se kao u Prousta retrospektivno vrača kao pronadeno vrijeme kada mu želimo "dati, pretvárajúci ga u umjetnost, opravdanje, oblik i svrhu" (Šafránek 2013: 205). Kao i u Prousta, asocijativnim sječanjem ne ponire se samo u osobno nego se ispreplitanjem i umrežavanjem slika, misii i osječaja oblikuje (ili izranja) i duh vremena. U primjerima koji slijede po-kazat ču da je i kod Lepagea "umjetnost ta kojoj če na kraju uspjeti 'pronači' vrijeme, odnosno 'poništiti ga' uspješnim prizivanjem u pamčenju i rekreiranjem pisma" (Šafránek 2013: 209)16. No oslonac na pam- čenje, kako u Proustovo vrijeme tako i danas, usprkos i u prkos novim tehnologijama koje se nameču kao tehnologije pamčenja (pametni telefoni), limitirano je s jedne strane hirovitošču asocijacija, a s druge tehničkom nedostatnošču: s velikom dozom humora Lepage primječuje da se umjesto u glavu podaci sada spremaju u pamětné telefone koji javljaju da je me-morija puna i da se može skladištiti samo ograničena količina (Lepage 2016: 32). Sukladno logici asocija-tivne memorije, pripovijedanje u predstavi 887 nije linearno nego se u valovima širi u više vremenskih i prostornih razina: vrijeme sadašnje ili pripovjedno/ izvedbeno vrijeme, vrijeme bliže prošlosti - kraj prvog desetlječa 21. stolječa - vrijeme u kojem slávni umjet-nik muku muči s pamčenjem teksta i vrijeme dje-tinjstva koje se otvára u bljeskovima sječanja po-taknuto okidačima na način kako djeluje i Proustova madeleine. Tako primjer modela dječjeg autiča Lincoln asocira na američkog predsjednika i ropstvo, na što upučuje refrén pjesme Speak White, pa zatim kao službeno vozilo američkih predsjednika, na Johna Kennedyja, na kraljicu Elizabetu, na demonstracije protiv britanske krune itd., auza sve to vežu se osobne uspomene koje generiraju druge krugove sječanja (isti autič povezuje se na osobnom planu i s poklonom bogatog rodáka koji u malog Lepagea potiče želju za úpisom u privátnu školu, što mu je zbog niskih očevih prihoda uskračeno i na taj način ta osobná remi-niscencija povlači pitanje socijalne nepravde). Tim vremenskim zonama odgovaraju prostori koji se aktiviraju pomoču ekrana (fotografije, isječci iz doku-mentarnih filmová...), maketa (okretanjem zgrada postaje bibliotéka, zalogajnica, garaža, suvremena autorova kuhinja ili se reducira na ekran), kazališnih rekvizita, figura koje predstavljaju odredene likove iz prošlosti uključujuči predsjednika de Gaullea i samog Lepegea u dječačkoj dobi. Prijelazi se izvode promjenom veličina (zgrada i figúre stanara smanjuju se u odnosu na Lepagea ili se povečavaju). U toj di-namici mijena Lepage kao pripovjedač i lik ostaje konstantem na pozornici kao pokretač i kreator svega zbivanja pa na taj način poništava i ponovno generira sav taj scenski vremensko-prostorni kontinuum koji postoji samo kao projekcija (otud toliko ekrana na pozornici) autorove svijesti. 15 Tihom revolucijom naziva se razdoblje brzih promjena i refbrmi u Québecu (1960-1966) kad su na vlast došli i krátko ostali Liberáli. Cf. https://www.thecanadianencyclopedia.ca/en/article/ quiet-revolution. FLQ, Front de Liberation du Québec, cf. bilješka br. 21. 16 No osim ove nesumnjivo dubinske veze ne toliko s fran-cuskom književnom tradicijom koliko s onom u širem smislu koja se tijekom cijelog prošlog stolječa razvijala na prustovskim teme-ljima, ne vidim druge dodirne točke s francuskim kulturnim bičem. Za razliku od nekih kritičara (Soloski 2017a), kad je riječ o pano-ramskom príkazu stambene zgrade i njezinih stanara, ne nalazim toliko poveznicu s románom Georgesa Pereca Život, način uporabe (La vie mode ďemploi, 1978) koliko s Hitchcockovim filmom Pogled u dvořiště (Rear Window, 1954), na što u Lepageovoj pred- (...) une bibliothequepersonnelle qafonctionne unpeu comme la memoire personnelle, on n'y classe pas les choses par ordre alphabetique. (Qafonctionne par associations. En principe, toute bibliotheque personnelle doit refleter Vorganisation mentale de sonproprietaire stavi suptilno upučuju reference na američku kulturu (pjesma Bang Bang Nancy Sinatre, model dječjeg automobiliča Lincoln što pokreče niz asocijacija i dr.). Osim toga, zanimljivo je napomenuti da se Lepageov film Le Confessionnal otvoreno referira na Hitch-cockov / confess pa držim daje i 887 dijelom hommage Alfredu Hitchcocku. 45 non seulement par le choix des titres, mais aussi par tout le réseau complexe ď associations qui découle de ces choix-lá. (Lepage 2016: 34)17 Pozornica je tako mjesto na kojem se razlike osvještavaju, strukturiraju i relativiziraju jer sve ŕunk-cionira prema načelu bipolarnosti što ga Lepage sučeljen s problémom sječanja i pamčenja, duboko uronjen u procese retrospekcije i introspekcije, eksplicitno objašnjava u prizoru naslovljenom: "Mo-zak" (Lepage 2016: 74-76). Dvjema moždanim polutkama koje posve različito djeluju (opreka: ra-zumno/intuitivno) asocijativno pridružuje dvije obi-telji u zgradi: Lepageova obitelj kao sjedište emocija i kreativnosti ("mali" Lepage cesto svoja sječanja iznosi u rimovanim stihovima kao u dječjim pjesmi-cama) i susjedova kao sjedište logičnosti i racionalnog pogleda na svijet (susjed je zaposlen u Ministarstvu financija). No, kao što če to pokazati i u ostalim paro-vima razlika, ništa nije posve čisto ni ujednačeno: u njegovoj obitelji dementna baka je nestabilni element, kao i u obitelji Nolet mlada žena koja se osječa kao zatočenicau braku s matematički usmjerenim mužem i narušava savršenu podjelu, ali kako joj on odbija dati razvod, osudeni su, baš kao i frankofonski i anglo-fonski Kanadani (susjeda je k tome još i bivša hippie djevojka iz Londona), podnositi se, živjeti pod istim krovom, zatvoreni u svoje "dvije samoče" (Lepage 2016: 76). Tu zgradu, le building, kao rascjepkan i razdijeljen životni prostor, Lepage skicira kao mikrokozmos kvebečkog društva iz 1960-ih: Alors, comme vous pouvez le voir, le 887 de ľ avenue Murray était vraiment trěs représentatif du Québec de ľépoque avec á peu pres 80% de francophones, 20% d'anglophones, encore trěs peu ď immigrants, et autant de gens qui logent á droite que de gens qui logent á gauche. (Lepage 2016: 24)18 Asocijativno povezivanje djeluje kao objedi-niteljska sila kojom se pojave i dogadaji iz "veliké" povijesti odražavaju na osobnú pripovijest ali tako da se u umjetničkoj pretvorbi, zahvaljujuči pogledu s distance, suprotnosti ne brišu nego se uravnotežuju. Svrstavanjem stanovništva tijekom Tihe revolucije u dva politička tábora, separatisté (u Lepageovih májka) i fedaraliste (u Lepageovih otac) premoščuje se u autorovoj obitelji gledanjem anglofonskih televizij- 17 "(■■■) osobná knjižnica funkcionira pomalo kao osobno pamčenje, tu se ne pohranjuju stvari abecedním redom. To tu funkcionira asocijativno. U principu, svaka osobná knjižnica mora odražavati mentálnu organizaciju vlasnika ne samo prema odabiru naslova, nego i prema cijeloj složenoj mreži asocijacija koje proizlaze iz tih izbora." 18 "Dakle, kao što môžete vidjeti, zgrada na broju 887 na Aveniji Murray bila je veoma reprezentatívna za ondašnji Québec s oko 80% frankofonskih, 20% anglofonskih stanara, s još uvijek veoma malo imigranata, i s koliko god ljudi koji žive desno, s toliko i onih koji žive lijevo." skih kanála. Na sličan náčin neutraliziraju se i druge oštre podjele s naglaskom na to da ljudska dimenzija osobne pripovijesti lakše može ublažiti razlike jer Lepage se podjednako kritički odnosi prema anglofon-skoj večini i prema frankofonskoj manjini kojoj pripadá: kraljica Elizabeta "paradira" pred okupljenim mnoštvom u Québecu, na šestotinjak demonstrátora protiv britanske vlasti okomilo se četiri tisuče polica-jaca, nakon rasprava o zajedničkoj zastavi na kanad-skoj i dalje dominira tradicionalno "engleska" crvena boja, kao dječak bio je sučeljen s vojnom moči (scen-ski utjelovljenom u dvjema visokim vojničkim čiz-mama) u susretu sa saveznim policajcima nakon uvodenja izvanrednog stanja 1970, što u njega nije izazvalo strah nego potisnuti biješ zbog nasilnog ponašanja kanadské vlasti (uhičenja bez naloga, pre-tresi stanova i sl.) i demonstracije sile pred dvanaesto-godišnjakom koji bombe ne skriva u džepovima nego u glavi: "Sont dans ma téť les bomb', pas dans ma poche, épais!" (Lepage 2016: 100)19. No zatoproziva i Québečane jer ne samo da nisu reagirali na teroristické nápade FLQ-a20, kao u primjeru rušenja kipa kraljice Viktorije, čin što ga novine i mediji nisu ni zabilježili jer im je bilo bitnije baviti se pričom o serijskom ubojici, pa Québečani danas više ni ne znaju daje u Québecu taj kip uopče i postojao, što Lepage prepoznaje kao sindrom disocijativne amnezije i otvoreno naziva kolektívnom rupom u pamčenju: "Cest ce qui s'ap-pelle un trou de mémoire collectif (Lepage 2016: 55)21. U zaborav je pala i činjenica da su kvebečki nemiri u početku bili, kako to ističe Lepage (Ľ express 2015), klasna borba jer je radnik govorio francuski, a gazda engleski, ali današnje je kvebečko društvo jednako raslojeno i to više nikoga ne brine, štoviše drži se normalnim. U prizoru "Konzervátory", nakon posjeta glumačkoj akademiji ostaje zadivljen dikcijom današnjih studenata i evocira sje-čanje na svoje glumačke početke: Dans mon temps on était incapables de dire les grands textes. C était la belie époque du theatre politique alors probablement que les professeurs se sentaient obliges de nous enseigner un theatre beaucoup plus physique (...) á mieux faire passer notre message dans des endroits bruyants comme des usines, des pares, des places publiques. (Lepage 2016: 86-87)22 19 "U glavi su mi bombe, ne u džepu, tupane!" 20 Front de Liberation du Québec, militantná separatistická organizacija osnovaná 1963. u jeku borbe za nezavisnost Québeca. Nakon što su u listopadu 1970. oteli i ubili vladinog ministra, čemu su prethodili i drugi teroristički napadi, došlo je do ozbiljne političke krize pa je tada prvi i jedini put u Kanadi uvedeno izvanredno stanje u mirnodobnim uvjetima. Cf. https://www.ťhecanadian encyclopedia.ca/en/article/front-de-liberation-du-quebec. 21 "To je ono što se zove kolektívna amnezija." 22 "U moje vrijeme nismo mogli izvoditi veliké tekstove. Bilo je to sjajno doba političkog kazališta pa su se profesori vjerojatno osjecali dužni podučavati više neki fizički kazališni izraz (...) da bismo bolje mogli prenijeti poruku na bučnim mjestima kao što su tvornice, parkovi, trgovi." 46 Polet i energija eksperimentalnog teatra za-mijenjeni su elegancijom izraza repertoarskog kaza-lišta, jer sadašnji studenti koji dolaze iz viših socijalnih sredina imaju ne samo bolju dikciju, nego i sredstva da plate upis na Konzervatorij, pa je rijetkost u toj školi vidjeti kandidáte iz radničkih obitelji. Ono što Lepagea, zvijezdu kanadské i svjetske scene, šokira u razgovoru s direktorom glumačke škole, nije činje-nica da se borba za bolji socijalni status iz njegova djetinjstva nije mnogo promijenila u stvarnom životu Québečana (kao dječak nije mogao upisati privátnu školu zbog socijalnog statusa svojih roditelja), nego je to bahati direktorov komentár da se siromašni studenti rijetko javljaju jer ionako sebi to ne bi mogli priuštiti. Udarivši šakom u šaku Lepage na to odrješito kaže susprežuči biješ: "II me dit ga comme ga!" (Lepage 2016: 87)23. Ovaj prizor prethodi i sukladan je spomenutom prizoru susreta dvanaestogodišnjeg Lepagea sa saveznim vojnicima. Scenski su oba prikázaná minimalistički: u prvom kamera prikazuje uvečano par vojničkih čizama, a u drugom na praznoj pozornici osvijetljen je samo Lepage. Na taj náčin oslobada se mjesto emociji bijesa koja je sugerirana, ali verbalno neizražena. Ponovno osviješten, taj biješ omogučava osvještavanje prošlosti i sadašnjosti u novom svjetlu, što naposljetku dovodi do novih uvida i olakšava učenje pjesme napamet (francuski par cceur). Lepage upučuje na doslovno značenje fran-cuskog frazéma prihvačajuči ozbiljno repetitorovu opasku da poeziju mora osjetiti u utrobi: "La poesie, ga demande une mémoir e viscérale. F aut que g a te vienne des tripes" (Lepage 2016: 48)24. Kad se jednom pokrene taj mehanizam pamčenja i sječanja koji vise ne prolazi samo kroz glavu, nego prodire do srca i útrobe, započinje proces dubinskog uranjanja u proš-lost i u sebe pa se mogu uravnotežiti razlike intelek-tualno, emocionalno, podsvjesno. No najsuptilnije je to premoščivanje krajnosti i nesvrstavanje ni uz jednu stranu, odnosno kritički odmäk s dozom humora, Lepage prikazao u dvama prizorima u kojima dominiraju ženski likovi (neskri-vena naklonost ipak desnoj moždanoj hemisferi, zvanoj cesto i ženskoj): susjeda Nancy, Britankakoja se nije snašla ni u braku ni u frankofonskom Québecu, prikázaná je u prizoru "Popodnevni čaj u dvorcu Fron-tenac" kao konobarica na visini zadatka dok su kve-bečke dame zakazale u tom otmjenom obredu koji nisu očito usvojile (ubrusom brišu mrlju na bluzi, aplaudiraju nakon glazbenog broja u salonu i sl.). U prizoru "Cistilište" autorova májka zauzima središnji položaj izmedu dviju susjeda, jedne puritanke i druge libertinskog ponašanja, i premda se ne priklanja ni jednoj, i ni jednu ni ne osuduje, kao i Nancy, i ona je "zapelaučistilištu" (Lepage 2016: 67), adimnjezine 23 "I on meni to kaže tek tako!" 24 "Za poeziju treba pamcenje iz útrobe. Mora ti doci iz trbuha." cigarete sugerira prolaznost svega, i njezine mladosti, i njezinih osječaja, kojih se možda jednoga dana više neče ni sječati. Taj prizor povezuje se s prizorom "Taksi u noči 2", u kojem Lepageov otac, taksist, za šankom šutke puši dok čeka mušterije. Poput dima cigarete, i pamcenje je neuhvatljivo, podložno individuálnom tumačenju, nedokučivo kao i očeve misii, nema čvrstu konzistenciju, ali jednom pokrenut mehanizam sječanja ima transformacijsku moč. Ideja pre-obrazbe dominanta je u ovom djelu: preobrazba životne (povijesne i osobne) materije u scensko tkivo, prema kratkoj, ali ne manje potpunoj definiciji umjet-nika: "Pisac je instrument transformacije" (Winterson 1995: 25), jer umjetnik ne reproducira nego redefinira sebe (ibid. 26) i svijet koji oblikuje, a istodobno je to i preobrazba sebe-umjetnika kao instrumenta preo-brazbe. U središtu tog umjetnički oblikovanog osob-nog iskustva, koje kao i svaka autofikcija počiva na potrazi za istinom koja je na granici zbilje i mašte (Hubier 2003: 124), pojavljuje se lik oca u promije-njenoj ulozi, kako na planu osobnog tako i u kontekstu suvremenog kvebečkog teatra, kao što če se to poka-zati u nástavku ove analize. 887: OČEVO NOVO RUHO Suvremeni scenski izraz na kvebečkim pozorni-cama počinje se razvijati tijekom 1980-ih kada se nakon neuspjeha referenduma za odcjepljenje Qué-beca (1980) stišala socio-politička angažiranost i nacionalistická euforija kazališnih umjetnika (cf. Godin & Lafon 1999). Kako je primijetila dramati-čarka Carole Fréchette, tijekom 1970-ih u jeku afir-macije nacionalnog identiteta (québécitude), ideje nacije, kultúre i materinjeg jezika najbolje su mogli utjeloviti ženski likovi, ali nakon što su se snovi srušili, na pozornici se pojavljuju intimnije priče o tjeskobi, raspadu obitelji i krhkosti sebstva u kojima se proble-matizira pitanje očinske figúre (Paprašarovski 2012: 106). No taj povratak oca na pozornicu povezan je s njegovom odsutnošču ili distanciranošču, pa je više riječ o žudnji za ocem prema Lacanovom poimanju žudnje kao manjka ili fantazma (ibid.). Lucie Robert je proučavajuči tekstove poznatih frankofonskih dra-matičarki s kraja dvadesetog stolječa ukázala na uče-stalost lika oca kao junáka melodrame, fizički odsut-nog i prisutnog samo u mučnim sječanjima (ibid. 107). Nasuprot tome, kao što se to vidi u usporednoj analizi (Paprašarovski 2012) drama Michela Trembleya (Le vrai monde?, 1987) i Jeana Marca Dalpea (Le chien, 1988) jasno je da otac ne samo vláda scenom kao grub i omražen gazda kuče, nego mu je istodobno pridružená slika koju o njemu izgraduju sinovi (fiktivan dvojnik iz mašte) i u toj složenoj konfiguraciji odnosa otac je prikazan i kao model i kao prepreka (ibid. 107-109). Upredgovoru Lepageovu scenskom tekstu 887, kanadski redatelj Denys Arcand istaknuo je da očevi opčenito govoreči nisu imali lijepu ulogu u kve- 47 bečkoj književnosti i drami: odsutni su, bezvoljni, malodušni, kad nisu pijani ili násilni (Lepage 2016: 9). Lepage uvodi novu sliku, novo promišljanje o ocu unutar obitelji, ali otvára i pitanje o ocu nacije. Isto-dobno u predstavi pratimo osobnu pripovjedačevu preobrazbu od bahatog narcisoidnog umjetnika koji, preko žudnje za ocem koje postaje svjestan tijekom introspektivnog i retrospektivnog iskustva, otkriva u njemu i u sebi skromnost i poniznost kao poželjne ljudske osobine. No nije riječ o někom novom psiho-loškom portrétu lika, identifikacija se odvija na pri-povjednom planu (scenskog) pisma, odnosno, kao što je istaknuo Barthes, i kao što to prikazuje Lepage, svěje to "čisto štrukturálna operacija" (Barthes 1977: 153), premda put od idealizacije, preko odbijanja i naposljetku približavanja ocu dopušta i psihološko tumačenje. Ulazeči u očev taksi na kraju predstave Lepage zapravo poručuje: "ja sam onaj koji je na istome mjestu kao i ja" (ibid.). Baveči se pitanjem lika u suvremenom kazalištu, Jean-Pierre Ryngaert i Julie Sermon naglašavaju da nije nužno graditi lik u njegovoj psihološkoj cjelovitosti da bi postojali afek-tivni odnosi, moguč je izravan, čak nagao nastup kad se "sve odvija kao da riječ otprve pogada bit stvari i kao da se fokusira na bitno, osobito u monolozima u kojima se izražavaju priznanja, poteškoče i otpori" (Ryngaert & Sermon 2006: 138-139). Poput likova očeva koji prevladavaju u kanadskoj književnosti i drami (cf. Jakubczuk2017; Frechette 1987) i Lepageov je šutljiv i odsutan, pa je scenski najčešče přikázán nijem, s cigaretom u svom taksiju, u neverbalnim prizorima, više kao obris u noci (dva prizora naslovljena "Taksi u noci"), čime se naglašava nemogučnost bliskosti i sugerira emocionálna praz-nina koju ta fizička udaljenost pojačava. Ovaj duboki poremečaj u obitelji Lepage skicirau stihovima dječje pjesmice premještajuči svu težinu psihološkog stanja na razinu gledateljeva doživljaja i tumačenja kao u prizoru u kojem figura koja predstavlja májku na balkonu promatra dolazak susjedova ljubavnika: Ma měr', qui voyait tout, ne la condamnait pas. Elle était á lafois offensée et jalouse, Car de voir son marí rien qu'á ľheur' des repas La privait de remplir certains devoirs ďépouse. (Lepage 2016: 66)25 Ovaj prizor nadopunjuje se i poklapa scenski s prizorom figure malog Lepagea na balkonu dok sluša kako susjed svira Chopina i u tom prisječanju uspo-reduje pamčenje glazbenika i taksista što ga navodi na jednako odrješit i logičan zaključak kao u pret-hodnom prizoru: 25 "Moja májka sve je znala, súdila nije. / Bila je povrijedena, ljubomorna. / Vidat muža tek za stolom značilo je / Osjecat se skroz zakinuto ko žena." Mon per' posséde done un mémoir ď éléphant. Et connait tous les noms des rues et des avenues, Mais ignor' total' ment ce que font ses enfants En rentrant de ľécole, quand le soir est venu. (Lepage 2016: 72)26 Fragmentaran i eliptičan izraz u koji se pretaču bljeskovi sječanja djeluje usredotočen na "čisto štrukturálnu organizaciju", kao niz informacija i zabilješki i u potpunoj je suprotnosti s ispovjednim ili anali-tičkim stilom, prizori djeluju poput isječaka kádrová koje sječanje dokumentira i tek se njihovom pripo-vjedno-scenskom dispozicijom uspostavlja pravá konfiguracija odnosa medu likovima. Tako spomenutím prizorima prethodi posve suprotna slika i sječanje na oca koji funkcionira kao njegov antipod. Naime, na početku predstave Lepage, nakon što je prvo predstavio stanare u svojoj zgradi u prvom pianu, kamerom se udaljava i prikazuje cijelu gradsku četvrt tumačeči na karti grada kako se njegova ulica Murray (prežime prvoga guvernéra u pokrajini Québec) nalazi izmedu nekadašnjih dvaju bojnih polja (na sjeveru Le pare des Braves i na jugu Les plaines ď Abraham) na kojima su se odigrale značajne bitke u povijesti Kanade tijekom Sedmogodišnjeg britansko-fran-cuskog rata u kolonijama (1756-1763)27. No evocira-nje tih toponima u Lepagea izaziva najranija sječanja na doseljenje njegove obitelji u tu četvrt i na ponosnog oca, nekadašnjeg vojnika kanadské mornarice u Dru-gom svjetskom ratu, koji je postao taksist i veseli se novom početku daleko od siromašnih četvrti grada: Quand je pense á ce jour, je revois sans probléme Lafréle silhouetť de chacun des enfants Mon fr ér e Dav', mes sceurs Annet Lynda et moi merne Assis sur les épauľ de mon per' triomphant. (Lepage 2016: 26)28 Jednako tako, na spomeň Zatona Foulon (Ľanse au Foulon), gdje su se bile iskreale britanske trupe, Lepage pomišlja na plažu na kojoj je njegov otac u mladim danima radio kao kupališni spasilac. Taj atletski graden mladič, poput junáka iz filma o americkom snu, zaradivao je vec s osam godina da bi prehranio obitelj, zatím je několiko puta odlikovan kao marinac, da bi iako gotovo nepismen bio primljen kao taksist zbog savršenog znanja engleskog jezika, 16 "Ko u slona pamčenje je moga oca, / Imena baš svih ulica on dobro zna, / Ali pojma nema što mu rade djeca / Kad vrate se iz škole, budni dokasna." 27 U prvoj bitci (1759) Britanci su pobijedili ŕraneuske trupe koje su branile Québec i time je započelo britansko osvajanje Québeca. U drugoj (1760) ŕraneuske snage pobijedile su britansku vojsku u okolici Québeca i pokušale ponovno zauzeti grad, ali Britancima je stiglo pojačanje pa im to nije uspjelo. 28 "Kad mislim na taj dan, vidim sasvim jasno / Naš krhki obris dok bili smo još djeca: / Brat Dav', sestre Ann i Lynda i ja, eno / Na ramenima svog ushicenog oca." 48 što je iskoristio za dodatnu zaradu radeči kao turistickí vodič. Zaista pravi junák, i u fizičkom i u morálnom pogledu u očima mladog Lepagea: Done, pour moi, quand j'étais jeune, mon pere avait vraiment le profil du parfait super héros; un bel hornine, fort, athlétique, qui avait sauvéplusieurs vies quand U était jeune, qui avait risque la sienne pendant la guerre et qui aujourď hui était prét á fair e tous les sacrifices nécessaires pour offrir á ses enfants le meilleur standard de vie possible. (Lepage 2016: 309)29 Ta idealizirana slika relativizira se i uravnotežuje prikazima odsutnog oca i muža, šutljivog i emo-cionalno naizgled suzdržanog koji se oglašava samo dvaput u predstavi i u sječanjima svoga sina, po-stavljajuči se kao glas razuma u usplamtjelim povijes-nim trenucima, ne povodeči se za nacionalistickom euforijom. Prvo trezveno reagira na ushičen govor franeuskog predsjednika Charlesa de Gaullea i njegov poklik "Vive le Québec Libre!" ("Živio slobodni Québec!") koji doživljava nepriličnim za vojnog za-povjednika njegova statusa, čime samo nepotrebno dolijeva ulje na vatru: "Le general de Gaulle aurait mieuxfait ď se taire II Que de diť c' qu'il a dit et j'ter ď ľhuiľ sur lefeu" (Lepage 2016: 81)30. Njegova druga reakcija tiče se terorističkih napadá Fronte za oslobadanje Québeca koje podržava u njihovim zahtjevima, ali ne odobrava njihove násilne metóde: "Le pire dans tout ga, c'est que, les bätards, ils ont raison. Mais, comprends-moi bien lá, ils ont pas raison defaire ce qu ils font" (Lepage 2016: 96)31. S osječajem da nije dostojan recitirati pjesmu Speak White, kao što to nisu ni okupljeni uzvanici u dvorani, jer im svima nedostaje poniznost kakvu osvještava i prepoznaje u oca, Lepage ipak, usprkos i u prkos tome snažno izvodi nastúp, kao da to čini za oca kojemu se u posljednjem prizoru približava i čini ono što nije učinio kad je otac razočaran i potresen terorističkim napadima izašao iz kuče u noc: u gesti potpune su-osječajnosti nudi mu rupčič da obriše suze boli i suzbijene ljutnje. Taj prizor nužno priziva psihološko tumačenje što ga nalazim u teoriji narcizma Heinza Kohúta (cf. Matijaševič 2016: 24-28) koji predstavlja pomak od zrealnog narcizma prema zdravom nar-cizmu, odnosno naglašava ejelovitost sebstva. Lepage prikazan u početku kao narcisoidna umjetnička ličnost opsjednuta svojom slikom (poveznica s nezadovolj-stvom zbog nekrologa) uspijeva introspekcijom i empatijom, kao ključnom osobinom za samostalan i 29 "Dakle, meni je, kad sam bio mlad, otac zaista izgledao kao savršen super junák: lijep, snažan muškarac atletske grade koji je spasio vise života kad je bio mlad, koji je svoj izložio opasnosti za vrijeme rata i koji je danas bio spreman žrtvovati se koliko je potrebno da bi djeci omogucio najviši moguci životni standard." 30 "Generálu de Gaulleu bilo bi bolje daje šutio // Neg' stoje reko što je reko i dolio ulje na vatru." 31 "Najgore u svem tom je to što ti izrodi imaju právo." razvojni proces u Kohutovoj terapiji, vidjeti svijet tudim očima i postavivši se na očevo mjesto otkriti ne samo drukčijeg oca, nego i usmjeriti iz te perspektíve pogled na sebe i shvatiti što nedostaje (najviše od svega očeva poniznost) da bi bio ejelovita ličnost. POVRATAK IZVORIMA (ZAKLJUČAK) Hoče li ovaj odmäk od učestale paradigme pri-kazivanja očeva lika unutar lomljivih obiteljskih, ali i političkih štruktúra potaknuti neki novi val u kve-bečkom (post)dramskom pismu, kao što je nakon prvog Lepageova solilokvija Vinei (1985) pozorni-cama zavladao "solo", ostaje otvoreno pitanje. No nedvojbeno je da Lepage, ako ne kao otac suvremenog kazališnog izraza, zacijelo i dalje kao mentor, uzor i nadahnuče pokreče i usmjerava zbivanja na kanad-skim (i svjetskim) pozornicama. Predstava 887 dokazuje kako pripovjedno tkivo, i to ne samo kao riječ, nego i kao sklop sofisticirane pripovjedne mašinerije koju podržavaju i omogučuju nove tehno-logije, ostaje močno scensko sredstvo. Subjektivno i fleksibilno, jednom obradeno i posloženo u scenskom uprizorenju tragova sječanja u labavu ali koherentnu ejelinu, pamčenje se prikazuje kao osobno tumačenje znaková prošlosti. Pa ipak, u Lepagea je taj osobni pogled podvrgnut tehnici promatračeve dištance (možda tome pridonosi njegovo zanimanje za zen i/ ili je samo pomni Proustov čitatelj), čime se nadilazi dualističko poimanje i postiže širi kut promatranja te spája naizgled nespojivo: nacionálna povijest i osobná pripovijest. Predstava 887 opovrgava tako Bartheso-vu tézu o dva strogo odvojena pristupa prikazivanja zbilje: Čini se da se ovdje susrečemo s problémom našeg doba: danas, bar zásad, moguč je samo jedan izbor, i taj se izbor može jedino osloniti na dvije podjednako pretje-rane metóde: ili izložiti posve propusnu zbilju povijesti, i ideologizirati; ili pak, naprotiv, izložiti konačno nepropusnu, neizmjenjivu, zbilju, i u tom slučaju, poe-tizirati. Jednom riječju, još ne vidim mogučnost sinteze izmedu ideologije i poezije (pod poezijom podrazu-mijevam, krajnje opčenito, traganje za neotudivim smislom stvari). (Barthes 1957: 233) U predstavi 887 Lepage ni ne ideologizira, ni ne poetizira, on jednostavno pripovijeda, dopiruči u sječanju ne samo do bliže kvebečke povijesti i svog djetinjstva, nego i mnogo dalje, sve do prapočetaka kazališnog izraza. U prizoru "Krevet na kat" predstavlja sebe i mladú sestru kako se u sobi igraju pripovijedajuči priče. Verbalno izrazito štur prizor u kojem na ekranu kao u kazalištu sjena dominiraju obrisi dječaka i djevojčice, koji se na kraju potuku jastucima, svjedoči o nagovještajima autorove umjet-ničke vokacije ali, kao što i sam naglašava, istodobno je to i asocijacija na radanje kazališne umjetnosti: 49 Pour moi, le theatre, ga commence ici: dans un lit á deux étages avec ma sceur Linda (...) Mais les origines du theatre lui-méme sont beaucoup plus lointaines et remontent á des temps immémoriaux. A une nuit ou un groupe d'hommes et de femmes s'étaient rassemblés autour d'unfeu dans une carriěre quelque part, pour se réchauffer et se raconter des histoires. Quand, tout á coup, ľ un d'eux eut ľidée ď utiliser son ombre pour illustrer son histoire. (...) C est ainsi que dans les jeux ď ombres inoffensifs ď un enfant on peut retracer les origines du theatre. (Lepage 2016: 84-85)32 Na taj náčin pripovijedanje ukazuje i na prve Lepageove korake prema kazalištu, ali i na prve korake kazališta kao umjetnosti koju Jean-Pierre Sarrazac povezuje s pojmom "rapsodija", i u smislu epske pjesme koju su recitirali rapsodi i u smislu glazbene kompozicije slobodne struktuře (Sarrazac 2012: 393-395), na što upučuju i sam Lepage, kao neumoran putujúci recitátor, i njegova predstava 887, kao slobodná, ali i dalje ipak forma u koj oj su orkestrirani naoko raspršeni isječci ove (pri)povijesti. LITERATURA Barthes, Roland 1957. Mythologies. Paris: Seuil. Barthes, Roland 1977. Fragments d'un discours amoureux. Paris: Seuil. Brennan, Clare 2015. "887 review - touching, intimate, powerful", u: The Guardian. 23. kolovoza 2015. URL: https://www.theguardian.com/stage/2015/aug/23/887-ex-machina-robert-lepage-edinburgh-observer-review. Pristup: 30. ozujka 2018. Bonnay (de), Lorene 2015. "'887', de Robert Lepage, Theatre de la Ville a Paris", u: Les Trois Coups. 12. rujna 2015. URL: https:/Aestroiscoups.fr/887-de-robert-lepage-theatre-de-la-ville-a-paris/. Pristup: 17. prosinca 2018. Borello, Christine 1994. "Entretiens avec Gilles Maheu et Robert Lepage", u: Theatre/Public 117: 77-86. Brook, Peter 1992. Points de suspension [The Shifting Point, 1987]. Prev. J.-C. Carriere i S. Reboud. Paris: Seuil. Cottrill, Jeff 2017. "Robert Lepage's '887' turns memory into a multimedia masterpiece", u: Digital Journal. 8. travnja 2017. URL: http://www.digitaljournal.com/ entertainment/entertainment/review-robert-lepage-s-887-turns-memory-into-a-multimedia-masterpiece/article/ 489889. Pristup: 19. ozujka 2018. Couture, Philippe 2016. "887: la renaissance de Robert Lepage", u: Voir. 1. svibnja 2016. URL: https://voir.ca/ scene/2016/09/09/887-la-renaissance-de-robert-lepage-2/. Pristup: 15. prosinca 2018. 32 "Za mene, kazalište započinje ovdje: u krevetu na kat sa sestrom Lindom (...) No počeci samog kazališta sežu daleko ranije u prošlost, u prastará vremena. U jednoj noci kad se skupina muška-raca i žena okupila oko vatre negdje u nekoj spilji da bi se ugrijali i pričali si priče. Tad, iznenada, jednom od njih padne na pamet da se poslúži svojom sjenomkakobi ilustrirao svoju priču. (...) I tako se pomocu bezazlenih igri sjena jednog djeteta mogu predočiti počeci kazališta." Dunjerovic, Sasa 2003. The Cinema of Robert Lepage: the Poetics of Memory. London: Wallflowerpress. Dunjerovic, Sasa 2009. Robert Lepage. London/New York: Routledge. Fouquet, Ludovic 2005. Robert Lepage, V horizon en images. Quebec: Editions de l'lnstant meme. Frechette, Carole 1987. "Grandeur et misere. Le re-tour du pere sur la scene quebecoise", u: Jeu 45 (4): 16-35. Fricker, Karen 2005. "Le Quebec, 'societe d'Ame-rique' selon Robert Lepage", u: Jeu 114, 1: 127-133. Gardner, Lyn 2015. "Robert Lepage's 887 at Edinburgh festival review - a visual pleasure", u: The Guardian. 14. kolovoza 2015. URL: https://www.theguardian.com/stage/ 2015/aug/14/robert-lepage-887-edinburgh-festival-review. Pristup: 30. ozujka 2018. Gilic, Nikica 2018. "Intermedijalnost", u: Knjizevna smotra 190, 4: 3. Godin, Jean Cleo i Lafon, Dominique 1999. Dramaturgies quebecoises des annees quatre-vingt. Monteal: Lemeac. Hubier, Sebastien 2003. Litteratures intimes. Les expressions du moi, de 1'autobiographic ä I'autofiction. Paris: Armand Colin. Jakubczuk, Renata 2017. "Une Revolution tranquille: revolution de l'image du pere dans la dramaturgic quebecoise", u: Romanica Silesiana 12: 97-109. Lacroix, Laurence 2016. "887, un retour aux sources", u: Chez le fil rouge, 28. lipnja 2016. URL: https:// chezlefilrouge.co/2016/06/28/887-un-retour-aux-sources/. Pristup: 19. prosinca 2018. Lafon, Dominique 1998. "Robert Lepage. Le 'solitaire' de Quebec", u: Jeu 86, 1: 77-82. Lehmann, Hans-Thies 2002. Le Theatre postdra-matique [Postdramatisches Theater, 1999]. Prev. P.-H. Ledru, Paris: L'Arche. "Le magicien du theatre Robert Lepage se souvient de son enfance dans le Quebec en lutte", u: L'express. 9. rujna 2015. URL: https://www.nouvelobs.com/culture/ 20150909. AFP9008/le-magicien-du-theatre-robert-lepage-se-souvient-de-son-enfance-dans-le-quebec-en-lutte.html. Pristup: 12. prosinca 2018. Lepage, Robert 2016.887. Montreal: L'instant meme. Matijasevic, Zeljka 2016. Stoljece krhkog sebstva. Zagreb: Disput. Oliver, Kathleen 2016. "Robert Lepage's dazzling 887 is a show about memory you'll never forget", u: The Georgia Straight. 13. veljace 2016. URL: https://www.straight. com/arts/637776/robert-lepages-dazzling-887-show-about-memory-youll-never-forget. Pristup: 12. travnja 2018. Paprasarovski, Marija 2012. "Pour en finir avec. Lecture des pieces Le vrai monde? de Michel Tremblay et Le chien de Jean Marc Dalpe", u: Central European Journal of'Canadian Studies 8: 103-112. Pavis, Patrice 2007. La mise en scene contemporaine. Origines, tendances, perspectives. Paris: Armand Colin. Ricoeur, Paul 1990. Soi-meme comme un autre. Paris: Seuil. Rioux, Christian 2015. "Lepage illumine la rentree parisienne", u: Le Devoir. 10. rujna 2015. URL: https:// www.ledevoir.com/culture/theatre/449694/theatre-lepage-illumine-la-rentree-parisienne. Pristup: 12. prosinca 2018. Ryngaert, Jean-Pierre i Sermon, Julie 2006. Le Personnage theätral contemporain: decomposition, recompo-sition. Paris: Editions Theätrales. 50 Sarrazac, Jean-Pierre 2012. Poetique du drame mo-derne. Paris: Seuil. Soloski, Alexis 2017a. "Robert Lepage Goes Home Again in '887'", u: The New York Times, 17. ozujka 2017. URL: https://www.nytimes.com/2017/03/17/theater/re-view-robert-lepage-goes-home-again-in-887.html. Pristup: 13. travnja2018. Soloski, Alexis 2017b. "A Word with Robert Lepage on Family, Francophone Separatism and 887", u: The New York Times, 20. travnja 2017. URL: https://www.nytimes. com/2017/03/20/theater/robert-lepage-discusses-his-ori-gins-and-the-autofiction-of-887.html. Pristup: 13. rujna 2018. Safranek, Ingrid 2013. Bijela tinta. Zagreb: Litteris. Taylor, Paul 2017. "887, Barbican Theatre, London, review: Robert Lepage's beautiful solo show about childhood", u: The Independent. 5. lipnja 2017. URL: https:// www.independent.co.uk/arts-entertainment/theatre-dance/ reviews/8 87-review-barbican-theatre-london-canada-quebec-one-man-show-autobigraphy-a777333 l.html. Pristup: 12. ozujka 2018. Thibaud, Frederic 2005. "La mise en scene au Quebec depuis 1980. Oscillation entre creation et repertoire", u: Jeu 116, 3: 64-72. Varty, Alexander 2016. "Robert Lepage looks back at personal and political memory with 887", u: The Georgia Straight, 3. veljace 2016. URL: https://www.straight.com/ arts/631196/robert-lepage-looks-back-personal-and-politi-cal-memory-887. Pristup: 15. travnja 2018. Vigeant, Louise 2016. "887: Un spectacle majeur", u: Jeu. 29. travnja 2016. URL: http://revuejeu.org/2016/04/ 29/887-un-spectacle-majeur/. Pristup: 15. prosinca 2018. Winterson, Jeanette 1995. Art objects. Essays on Ecstasy and Effrontery. London: Vintage. SUMMARY LEPAGE'S 887: HISTORY IS HIS STORY This article examines how the theme of memory is interpreted by one of the most eminent multidisci-plinary artists of our time, the French Canadian director, playwright and actor Robert Lepage, whose solo performance 887 (2015) about his childhood in 1960s Quebec City has won a warm reception not only in Canada but in Europe as well. By telling us about a professional problem he experienced when he could not memorise an iconic poem for a public performance, the author introduces the concept of "memory palace technique" that works by means of the use of visual associations. In this way, the artist explores his past life and creates a dazzling theatrical illusion which is as instable as his fragmented recollections. Thus, he draws attention to our faulty memories in order to make and remake our intimate and social histories. Specifically, the paper discusses the interplay between Lepage's personal reminiscences (namely, of his family life at 887 Murray Avenue) and collective memory, especially regarding the Quiet Revolution and the Separatist Movement in French Canada. In fact, this is how the central motif of transformation - from personal to historical to narrative -is used in this magic show which looks like a confessional monologue and a history lesson blended together to provoke reflection on the nature of family, identity and culture. The article concludes by focusing on the figure of the father that is not only important for the interpretation of this play but also for deepening our understanding of Quebecois society and theatre. Key words: personal and collective memory, visual associations, theatrical illusion, family, identity and culture 51 Jo Ann Lanneville, Te riječi koje nisu izgovorili - litografija, bakropis, suna igla, sjenilo za mezzotintu, 85 x 75 cm Mima SINDICIC S ABU O Sveučilište u Zadru Povijest i pamčenje u prístup rasjedima iz očista književnih studija pamčenja Svoj prvi roman, Les variations de Goldberg, Nancy Huston, književnica kanadskoga podrijetla, objavila je 1981. godine.1 Uslijedili su románi Histoire d'Omaya (1985), Troisfois septembre (1989), C antiques des Plaines (1993), La virevolte (1994), Instruments des téněbres (1996), Ľempreinte de ľange (1998), Prodige: Polyphonie (1999), Dolce Agónia (2001), Une adoration (2003), Lignes de faille (Rasje-di, 2006), Infrarouge (2010), Danse noir (2013), Le club des miracles relatifs (2016) i Lěvres de pier r e (2018).2 Nancy Huston, anglofonskoj Kanadanki, ma-terinji jezik je engleski, no večinu književnih tekstova napisala je na francuskom, a potom ih je sama prevela na engleski jezik (vidi: Wilhelm 2009; Sperti 2015). Odabirom francuskog jezika kao jezika umjetničkog izraza, uvrstila se u skupinu književnika koji pišu, ili su pisali, na francuskom jeziku, iako im on nije mate-rinji.3 Nancy Huston autorica je koja se, nakon selidbe u Francusku i odabira francuskog jezika kao jezika na kojem stvára, o čemu piše u eseju Nordperdu (1999), pozicionira izmedu dva jezika, dva identiteta i dvije nacionálne književne kultúre (Balint-Babos 2012:50). Tézu o transnacionalnom karakteru njene književnosti4 1 Nancy Huston rodená je 1953. godine u Calgaryju. Godine 1968. s obitelji se preselila u Sjedinjene Americké Dŕžave. Od 1973. godine živi u Parizu. U Pariz se preselila zbog studija na Ecole de Hautes Etudes en Sciences Sociales gdje je, pod mentor-stvom Rolanda Barthesa, napisala doktorski rad naslovljen Dire et interdire: Elements de jurologie. Tijekom osamdesetih godina, kao članica različitih feminističkih skupina, angažirala se u borbi za ženská pravá. Suradivala je u brojnim časopisima (Sorciéres, Les Cahiers du GRIF, Les Temps modernes, Histoires d'Elles itd.), napisala je niz knjiga za djecu, scenarija, kazališnih komada i eseja. 2 Za roman Cantique des pleines u Kanadi je 1993. godine dobila prestižnu Guvernérovu nagradu (Le Grand prix du gou-verneur general), a u Francuskoj za roman Ľ instruments des téněbres 1996. godine književnu nagradu Goncourt des Lycéens. Godine 2006. Lignes de faille (Rasjedi) nagraden je uglednom francuskom književnom nagradom Fémina, a bio je jedan od devet finalista za dodjelu nagrade Goncourt. 3 Medu njima su Samuel Beckett, Milan Kundera, Eugene Ionesco, Emile Cioran, Vassilis Alexakis, Eduardo Manet, Andrei Makine i mnogi drugi. 4 Kit Dobson tvrdi da se posljednjih desetlječa raspršila ideja singularnoga kanadskog identiteta i da je kanadská književnost opcenito postala transnacionalna (2009: 3-5). Vidi i: Falceri 2014, Kamboureli i Miki 2007. Izvorni znanstveni rad. Prihvačen za tisak 21. 6. 2019. ima Nancy Huston podupire i činjenica da je Nancy Huston jedna od potpisnica manifesta Pour une littérature-monde en frangais.5 Dosad je o djelovanju Nancy Huston objavljena jedna znanstvena monografija6 i niz znanstvenih i stručnih radova u kojima se analiziraju, prije svega, pitanja autoričina bilingvizma i autoprevodenja te (ne)pripadnosti odredenoj nacionalnoj književnosti.7 Značajan broj do sada objavljenih studija posvěcen je i analizi romana Nancy Huston kao primjera post-modernističke historiografske metafikcije.8 U romanima, medu kojima su primjerice, Cantique des plaines, Ľ Instruments des téněbres i Ľ empreinte de ľange, naglašenom autoreferencijalnošču i izravnim obračanjima pripovjedača čitatelju pro-pituje se odnos zbilje i književnosti. Spomenutí románi Nancy Huston problematiziraju odnos po-vijesti i fikcije, pri čemu povijest poimaju kao nara-tivnu konstrukciju. U romanima je odbačen kronološki red izlaganja dogadaja, temporalnost je fragmentirana, a pripovijedanje je subjektivno i višeglasno. Dôvode -či, u službenoj historiografiji, marginalizirane i utišane glasove u poziciju subjekta, kao primjerice u Cantique des plaines, inzistirajuči na "malim" pričama i pogle-dima na prošlost koji su u raskoraku sa službenim povijestima, Nancy Huston u svojim romanima dovo- 5 Manifest naslovljen Pour une littérature-monde enfrangais objavljen je u Le Mondeu u listopadu 2007. godine, na inicijativu Jeana Rouauda i Michela Le Brisa. Potpisalo ga je četrdeset i četvero književnika, medu kojima su Tahar Ben Jelloun, Maryse Condé, Dany Laferriěre, Wajdi Mouawad, Grégoire Polet, Anna Moi, Jean-Marie Gustav Le Clézio i brojni drugi. U svibnju iste godine izdavačka kuca Gallimard objavila je i knjigu istog naslova, koju su uredili J. Rouaud i M. Le Bris. 6 Pod naslovom Vision/division: ľ oeuvre de Nancy Huston sabrani su tekstovi izlaganja s medunarodnoga znanstvenog skupa održanog 2001. godine na Sveučilištu Paris III-Sorbonne Nouvelle. Znanstveni skup organiziran je u suradnji sa Sveučilištem Brock. 7 Medu njima su, primjerice: A. Balint-Babos 2012; J. Cal-derón 2007. "OÚ est l'Ouest dans Nord perdu de Nancy Huston?" u: Cahiersfranco-canadiens de l'Ouest, 191:9-25; C. Shread 2009. "Redefining Translation through Self-Translation: The Case of Nancy Huston", u: ELS, XXXVI: 51-66; I. Chatzidimitriou 2009. "Self-Translation as Minorization Process: Nancy Huston's Lim-bes/Limbo", u: SubStance, 38, 2: 22-A2. 8 Postmodernistička historiografska metafikcija, za razliku od tradicionalnoga povijesnog romana Scottova tipa, zaokupljena je odnosom istine i laži u historiografskim zapisima i propitivanjem službenih verzija prošlosti. Koristi se metafikcionalnim tehnikama kako bi ukázala daje povijest konstrukcija (vidi: Hutcheon 1988). 53 di u pitanje objektívni karakter, totalitarnost i istinitost povijesti.9 Iako Rasjede s prethodnim romanima Nancy Huston povezuje niz formalnih i sadržajnih srodnosti, ovaj se roman ne bi mogao odrediti kao historio-grafska metafikcija na način na koji taj postmoder-nistički književni žanr definira Linda Hutcheon (1988), prije svega zato što u njemu nema ogoljavanja narativnih postupaka, autoreferencijalnih propitivanja, parodije žanrovskih konvencija niti ekstradijegetičkog pripovjedača koji najavljivanjem i komentiranjem zbivanja, kao i izravnim obračanjima čitatelju, na-metljivo otkriva svoje prisustvo. Roman Rasjedi10 pripovijeda o četiri generacije jedne obitelji. Strukturiran je u četiri dijela, od kojih svaki ima drugog pripovjedača, pripadnika jedne od četiri generacije iste obitelji. U romanu se postupno otkriva tajná Kristinina porijekla.11 Ona je prabaka u prvom dijelu, baka u drugom, májka u trečem i pri-povjedačica u četvrtom dijelu romana. Kristina je bila žrtva nacističkog programa Lebensborn (hrv. vrelo života), koji je Heinrich Himmler osmislio 1935. godine kako bi nadoknadio ljudske gubitke u ratnim sukobima. U sklopu programa različitim se mjerama poticao natalitet. Primjerice, otvoreni su domovi za udané i neudané trudnice arijevskoga podrijetla, domovi za nezbrinutu izvanbračnu djecu, domovi za djecu poginulih njemačkih vojnika, kao i domovi za djecu rodenú na okupiranim područjima, a čiji su očevi bili njemački vojnici.12 U sklopu Lebensborna djelo-vali su i programi posvajanja djece, kao i domovi u kojima su bila smještena djeca oteta na okupiranim područjima, potom podvrgnuta akulturaciji pa germa-nizaciji te u konačnici smještana u njemačke obitelji. Na područjima koje je Treči Reich okupirao, u okviru programa Lebensborn, oteto je oko dvjesto tisuča djece. Na samom kraju Drugoga svjetskog rata značajan 9 S. Bainbrigge 2014. "(Beyond) 'Devoirs de memoire' in Nancy Huston's UEmpreinte de Vange (1998): Music, Trauma and Childhood", u: Modern & Contemporary France, 22, 2: 193-206; D. Powell 2001. "Dimensions narratives et temporelles du jeu musical dans trois romans de Nancy Huston", u: Franco-phonies d'Amerique, 11: 49-64; J. Gillet-Gelly 2011. "L'union des voix feminines dans Cantique des plaines de Nancy Huston. Pour une deconstruction du metarecit historique", u: Les pensees «post-CFeminismes, genres et narration. Ur. L. Saint-Martin et al. Montreal: UQAM: 59-76; A. Talahite-Moodley 2007. "Cantique du corps metis. La critique du myfhe colonial dans Cantique des plaines de Nancy Huston", u: Canadian Cultural Exchange. Translation and Transculturatiow'Echanges culturels au Canada. Traduction et transculturation. Waterloo: Wilfrid Laurier University Press: 159-174. wLignes de faille objavila je francuska izdavacka kuca Actes Sud 2006. godine, &Fault Lines Grove Press 2008. godine. Nancy Huston roman je napisala na engleskom jeziku, a potom ga sama prevela na francuski. 11 Kristina, pravim imenom Klarysa, svjetski poznata glaz-benica, koristi umjetnicko ime Erra, a odaziva se i na inicijale G. G. 12 Domovi su postojali i na okupiranim podrucjima, primjerice, u Nizozemskoj, Belgiji i Norveskoj. je dio dokumenata o Lebensbornu uništen, a tijekom desetlječa koja su uslijedila terna je uglavnom prešu-čivana.13 U romanu Rasjedi problematizira se niz različi-tih terna, od prešučivanja traumatičnih dogadaja iz osobne i kolektivně prošlosti, odnosa prošlosti i sa-dašnjosti do medugeneracijskog prijenosa pamčenja. Posljednjih šest desetlječa suvremene povijesti repre-zentirano je kroz optiku obiteljske povijesti i svako-dnevicu članova obitelji čiji je život obilježen bremenom prošlih dogadaja. U romanu se problematizira proces prijenosa pamčenja te se pokazuje u kojoj je mjeri pamčenje presudno za konstrukciju individual-nih i kolektivnih identiteta. Rasjedi, takoder, postav-ljaju pitanje kako se pamte povijesna zbivanja i u kakvoj su vezi pamčenje i povijest. Rasjedi su se tijekom prošlih desetak godina našli u fokusu zanimanja několiko istraživača (Kolb 2010, Lepage 2010, Pick 2012, Collie 2018, Rice 2018), koji su analizirali, primjerice, transnacionalni zaokret u poetici Nancy Huston, jezik u romanu i konstrukciju egzilantskih identiteta u romanu, oslanjajuči se na radové Paula Ricoeura, Régine Robin, Gillesa De-leuza, Felixa Guattarija i mnogih drugih. U ovom če se radu razmatrati reprezentacija povijesti u knji-ževnom tekstu, u kakvom su odnosu pamčenje i povijest, postoji li medugeneracijski prijenos pamčenja traumatičnih dogadaja te u kakvoj su vezi pamčenje i oblikovanje individualnih i kolektivnih identiteta, unutar teorijskih parametara književnih studija pamčenja (Rigney 2008; Erll 2008, Erll 2011). Studiji pamčenja, kao interdisciplinarno i heterogeno pod-ručje istraživanja koje se razvilo tijekom posljednja četiri desetlječa, posebno zanimanje pokazuju za pro-učavanje društvene dimenzije pamčenja, dakle načina na koje pojedina društva, ili društvene skupině, kon-struiraju svoja pamčenja. S obzirom da se problematici pamčenja pristupa iz različitih znanstvenih disciplina i različitih teorijskih polazišta, nerijetki su metodo-loški i, posebice, terminološki problemi (Radstone i Schwartz 2010: 6, Saryusz-Wolska 2018: 245). Bez obzira na odredene zamjerke upučene metodološkim i terminološkim nedosljednostima, studiji pamčenja i književni studiji pamčenja, a posebice radovi Mau-ricea Halbwachsa, Jana Assmanna, Marianne Hirsch, Haralda Welzera, Brigit Neumann i Astrid Erll mogu ponuditi koristan analitički okvir za interpretaciju romana Rasjedi.14 13 DetaljnijeoLefterasftorrawu: G. Valderhaug 2011. "Memory, justice and the public record", u: Archival Science, 11,1-2: 13-23; L. V. Thompson. 1971. "Lebensborn and the Eugenics Policy of the Reichsführer-SS", u: Central European History, 4, 1: 54-77; C. Clay, M. Leapman 1995. Master Race: The Lebensborn Experiment in Nazi Germany. London: Hodder and Stoughton; C. Henry, M. Hillel 1976. Of Pure Blood. New York: Pocket Books. 14 Knjizevni studiji pamcenja interdisciplinarno su podrucje u kojem se povijest i teorija knjizevnosti prozimaju s kulturalnim studijima, psihologijom, sociologijom, antropologijom, filozofijom 54 NARATIVNE TEHNIKE IPRIPOVJEDNA STRUKTURA RAS JED A Brigit Neumann pojašnjava da tekstove čij a su terna sječanje i pamčenje karakteriziraju odredeni narativni postupci i strategije, koje ona naziva mime-zompamčenja: struktura vremena, vrstapripovjedača i struktura perspektivě (2008: 335-337). Tekstove u pitanju karakterizira viševremenost, prožimanje vre-menski udaljenih razina priče, češte analepse i retro-spekcije, prožimanje prošlosti i sadašnjosti, kao i njihovo dijaloško propitivanje. U tekstovima je cesto prisutan intradijegetski i homodijegetski pripovjedač, u prvom licu, koji zauzima poziciju svjedoka doga-daja, ili izravno sudjeluje u njima (Neumann 2008: 336). Zbog selektivnosti njegova znanja i pamčenja, potiskivanja dogadaja i njihove pogrešne interpre-tacije, pripovijedanje se može odrediti kao nepouz-dano. Mnogostruka fokalizacija omogučava su-postojanje više pripovjednih perspektiva, a úpravo je takva multiperspektivna naracija jedno od temeljnih naratoloških obilježja próze pamčenja (Neumann 2008: 338). Pripovjedač prvoga od četiri podjednako duga dijela romana Rasjedi, šestogodišnji je Sol, drugoga njegov otac Randall, trečega Solova baka i Randallova májka Sadie, a posljednjega, Solova prabaka, Randallova baka i Sadiena májka Kristina. Radnja prvog dijela romana odvija se u San Franciscu 2004. godine, u svijetu obilježenom posljedicama napadá na Sje-dinjene Americké Državě 11. rujna 2001. i ratom u Iraku. Sol s roditeljima živi u Kaliforniji, zaokupljen je školom, odnosom s roditeljima, voajerističkim pro-matranjem ratnog nasilja na internetu i pokušajem da shvati prírodu kompleksnih odnosa oca, bake i pra-bake. Njegov otac Randall je informatičar koji sura-dujuči na izradi robota - savršenog ratnika neposredno sudjeluje u ratu u Iraku. Randall je pripovjedač drugoga dijela romana, čija se radnja odvija u New Yorku i Haifi 1982. godine, u vrijeme kad Randall s roditeljima seli u Izrael, gdje njegova májka Sadie provodi istraživanja za potrebe svoga znanstvenoga rada o Lebensbornu. Radnja trečeg dijela romana itd. Pamčenje, procesí prisjecanja, pojavnost prošlosti u sadašnjosti, načini na koje se pojedinci i društvene skupině prisjecaju vlastite prošlosti te kako, na temelju prikupljenih sjecanja, konstruiraju vlastiti identitet oduvijek su bile važne književne teme (Neumann 2008: 333). Astrid Erll razítkuje pet smjerova proučavanja odnosa pamčenja i književnosti: književnost kao umjetnost pamčenja (istraživanje uloge književnosti u kulturnoj mnemotehnici), knji-ževno pamčenje (istraživanje intertekstualnosti i intermedijalnosti), pamčenje književnosti (istraživanje književne historiografije i pro-cesa tvorbě književnog kanona), pamčenje u književnosti (istražuje umjetničke reprezentacije pamčenja) te književnost kao aktivni medij kulturnog pamčenja (2011: 67-68). Pišuči o odnosu književnosti i pamčenja, Erll i Niining razlikuju tri razine mimeze: prva je razina izvantekstna dimenzija (iskustvena zbilja koja je poticaj za stvaranje djela), druga je preoblikovanje iskustvene zbilje uknjiževnu zbilju, a trecaje razina aktualizacija čitanjem jer reci-pijent preuzima pamčenje na sebe (2010: 281). odvija se u Torontu i New Yorku 1962. godine, u vrijeme Hladnog rata, Kubánske krize i izgradnje Berlinskog žida. Sadie živi u Torontu s djedom i bakom, u stalnom iščekivanju majčinih posjeta i bilo kakvih znaková majčine privrženosti. Fascinirana je majkom, umjetnicom koja se křeče u kontrakulturnim, boemskim krugovima, i koja ju nakon vjenčanja s Peterom odvodi u New York. U četvrtom dijelu romana, čija je radnja smještena u Miinchen 1944. i 1945. godine, pripovjedačica Kristina saznaje da je oteta u rodnoj Ukrajini i potom smještena u njemačku obitelj u kojoj je odrasla, nesvjesna istine o svom porijeklu. Dakle, roman Rasjedi, strukturiranje u četiri dijela čija se radnja odvija u različitim vremenskim razdob-ljima, u različitim prostorima i koji imaju različite, homodijegetske pripovjedače. Naracija je gradenana analepsi. U romanu nijednom liku nije dana središnja pozicija niti njegova, ili njena, perspektiva dominira. Rasjedi su narativno gradeni jukstaponiranjem razli-čitih pripovjednih perspektiva. Pripovjedači, koji su ujedno i fokalizatori zbivanja, djeca su u dobi od šest godina. Njihova dob u značajnoj mjeri utječe na nji-hovu percepciju svijeta, ali i na (ne)pouzdanost, ograničenost i subjektivnost njihova pripovijedanja. Primjer nepouzdanosti pripovijedanja činjenica je da se informacije dane u jednom dijelu romana, u sljedečima modificiraju i osporavaju.15 Četiri dijela romana u pripovjednu su cjelinu povezana nizom sadržajnih paralelizama. Sva četiri pripovjedača iste su dobi, pripovijedaju o ključnim mjesecima svog djetinjstva tijekom kojih su proživjeli selidbe, putovanja i otkrili zatajenu epizodu iz obi-teljske prošlosti, što je njima bilo od izrazita forma-tivnog značaja. U pozadini svake od četiriju priča odvija se povijesni sukob (rat u Iraku, rat u Libanonu, Hládni rat, Drugi svjetski rat) koji kulminira humanitárnom katastrofom (Abu Ghraib, masakr u Sabri i Šatili, invazija u Zaljevu svinja, bombardiranje Dres-dena). POVIJEST U RASJEDIMA Sve četiri u románu ispripovijedane epizóde iz obiteljskog života odvijaju se u vrijeme nekog poli-tičkog i ratnog sukoba. Pripovjedači, zbog svoje dobi, ne mogu u potpunosti razumjeti prírodu, uzroke i posljedice sukoba. Naprimjer, Kristína ne razumije ulogu Njemačke u ratu, zástoje njen stariji brat Lothar poginuo, niti zašto je otac na bojištu. Pripovjedači zbivanja doživljavaju posredstvom reakcija roditelja i/ili baka i djedova te kroz odraz ratnih sukoba na 15 Primjerice, Sol, pripovjedač prvog dijela romana, Randalla percipira negativno, a Sadie pozitivno, dok se u drugom dijelu romana, čiji je pripovjedač Randall, uz lik Sadie vežu negativné konotacije. Potom, Randall Kristinu doživljava kao brižnu baku, a Sadie, u trecem dijelu romana, kao odsutnu i nedostupnú májku. 55 njihovu svakodnevicu. Primjerice, Sol na internetu nalazi uznemirujuče fotografije mučenja iračkih voj-nika, Randall svjedoči očevu úžasu nakon saznanja da je počinjen masakr u Sabri i Šatili, a Kristina djedovu nakon što dobije vijest o razaranju Dresdena. Bez obzira što se ratni i politički sukobi odvijaju na periferiji svjetova četiri pripovjedača, dan im je izrazit značaj time što oni u velikoj mjeri utječu na svakodnevicu likova. U romanu se neposredno ne pripo-vijeda o bitkama, ratnim sukobima, masakrima ili donošenju političkih odluka u visokim državnim kru-govima, več je přikázáno kako se povijesni dogadaji reflektiraju na privátni život pojedinaca. Pripovije-danje o pojedinim sukobima ili katastrofama frag-mentirano je i posredno. Primjerice, Janek, dječak iz Poljske koji je otet i smješten u njemačku obitelj u kojoj odrastá i Kristina, usput iznosi iskustva iz dječjeg doma u kojem je bio podvrgnut germanizaciji u okviru Lebensborna. Povijesni su dogadaji reprezentirani fragmentarno i kroz subjektivné percepcije likova. Naglasak je stavljen na neodvojivost političke i osobne povijesti i utjecaj prve na drugu. Život svakog lika na odredeni je náčin obilježen ratnim i političkim sukobima, bez obzira na činjenicu da se sukobi odvijaju stotinama kilometara daleko. Sugerira da je rat sve-prisutna povijesna pojava, neizostavan dio ljudskog života, tijekom kojeg zločine čine pripadnici svih sukobljenih strana. Osporavanju iluzije mogučnosti cjelovite rekonstrukcije povijesti posebice pridonosi umnažanje perspektiva na ratne i političke sukobe. Primjerice, u posljednjem dijelu romana uvodi se perspektiva poraženih u Drugom svjetskom ratu, u drugom Arapkinje koja živi u Izraelu, a u trečem Židova koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata. Židovi, žrtve Drugog svjetskog rata, u trečem se poglavlju, pretvárajú u zločince odgovorne za pokolje tijekom sukoba na Bliskom istoku. Rasjedi povijest reprezentiraju na kompleksan način stoga što pripovijedaju o ratnim i političkim sukobima čije su žrtve likovi koji žive u različitim povijesnim razdobljima, u različitim grado-vima, državama i kontinentima te koji su različite etnické, nacionálne i vjerske pripadnosti. Različite perspektivě u pripovijedanju povijesnih zbivanja dokidaju hegemonijske i jednoznačne vizije prošlosti. Osobnost svakog od pripovjedača oblikovana je nekim traumatičnim dogadajima, bilo iz njegove sadašnjosti, bilo iz obiteljske prošlosti. Prošlost, traumatična i prešučivana posebice, prisutna je u sadašnjosti i utječe na živote idučih generacija, a ne samo na one koji su bili izravne žrtve traume. Primjerice, Randalla njegov učitelj hebrejskog jezika, Židov, prestane podučavati nakon što pogrešno zaključi daje dječak njemačkoga podrijetla. Randall, nakon masakra u Sabri i Šatili, gubi prijateljicu Nushu, koja je arapskoga podrijetla i koja, odlazeči iz škole u Haifi izriče kletvu za koju je Randall uvjeren da je uzrokovala automobilsku nesreču u kojoj je strádala njegova májka Sadie. Sadie je opsesivno posvěcena znanstveno-istraživačkom radu s ciljem otkrivanja tajne majčina podrijetla. Sadiena opsesija prošlošču izravno utječe na kvalitetu obiteljskoga života u sadašnjosti: Mama opet zove iz inozemstva i tata isprva, začuvši njezin glas, zvuči veselo, a onda sve manje i manje veselo. Kako to misliš? Pita. Još malo sluša i kima iako ga ne vidim i veli: nevjerojatno. Ukrajinka, ha? (...) Da, točno, možda su tu i tamo imali kakav pogrom, tek toliko, ali nisu to ljudi od konačnog rješenja... Slušaj, Sadie, naravno daje sve to jako zanimljivo, ali ja se nisam oženio tvojim precima, oženio sam se tobom i zbilja bih ponekad htio malo biti s tobom. (2010: 93-94). Povijest je, dakle, u Rasjedima reprezentirana kroz individuálne sudbine, kroz očište svakodnevice likova u pozadini čijih se života odvijaju različiti ratni i politički sukobi. Povijesni su dogadaji reprezentirani iz perspektíve koja je subjektívna, ograničena i ne-pouzdana. Opis je fragmentiran, a perspektivě na zbivanja multiplicirane. Prikazivanjem svjetske povijesti kroz individuálne sudbine, umnažanjem pripo-vjedne perspektivě i ukazivanjem na prešučeno i praznine u razumijevanju povijesnih zbivanja ospo-rava se iluzija mogučnosti cjelovite rekonstrukcije povijesti. PAMČENJE U RASJEDIMA Francuski sociolog Maurice Halbwachs istraživao je društvenu konstrukciju individualnog pamčenja i razvoj kolektivnog pamčenja u manjim skupinama, poput obitelji ili društvenih i vjerskih zajednica pojedinaca (vidi: Marcel i Mucchielli 2008: 141-149; Erll 2011: 14-18; Whitehead 2009: 125-131). Halbwachs je o ovisnosti pamčenja o društvenim strukturama pisao u knjizi Les cadres sociaux de la memoire (1925), a potom i u knjizi La Memoire collective, koja je posthumno, u nedovŕšenom obliku objavljena 1950. godine. Kolektivno pamčenje shvača: a) kao organsko pamčenje pojedinca koje djeluje unutar okvira socio-kulturne okoline te b) kao tvorbu dijeljene vizije prošlosti koja je rezultát interakcija i komunikacije unutar manjih društvena skupina, ali i večih kulturnih zajednica (Erll 2011: 15). Halbwachs drži da je pamčenje, sposobnostduhadapohranjuje sječanjakao vlastito iskustvo, društveno uspostavljena sposobnost. Prema Halbwachsu, ono čega se pojedinac prisječa uvijek je smješteno unutar mentalnih okvira koje odreduje skupina kojoj pripadá (1980: 45). Sječanje je dio životne povijesti pojedinca, no svako sječanje nužno stoji u vezi s čitavim skúpom dojmová koje posjeduju i drugi. Pojedinac pamčenje stječe u procesu socijalizacije, ono je dakle ovisno o komunikaciji i socijalizaciji. Kolektív odreduje pamčenje svojih članova (1980: 38). Kolektivno je pamčenje društveno uokvireno s obzirom da društvene skupine odreduju što je vrijedno pamčenja i na koji to način treba pam- 56 titi, a kolektivno je zamišljena prošlost ključna za jedinstvo i konstrukciju identiteta odredene druš-tvene skupině. Halbwachsove teze razradio je Jan Assmann, koji Halbwachsov pojam kolektivnog pamčenja drži nad-redenim pojmom koji uključuje komunikacijsko (neformalno, nestrukturirano, neobvezujuče) i kultur-no (formalno, obvezujuče) pamčenje (Assmann 2005: 59). Komunikacijsko pamčenje, prema Assmannu, odnosi se na nedávnu prošlost, vezano je uz žive svjedoke i komunikacijske prakse, seže do unatrag stotinjak godina, tj. do tri ili četiri generacije, ovisi o živim svjedocima koji u neformálnom modusu s pri-jateljima, članovima obitelji, pripadnicima iste generacije dijele zajednička iskustva (2005: 59-61). Komunikacijsko pamčenje nestaje zajedno s njegovim nositeljima. Kulturno pamčenje je umjetno stvořeno, institucionalizirano, sklono mitu i iskrivljavanju te usmjereno na fiksne točke u prošlosti (2005: 61-63). Kao što Harald Welzer pojašnjava, komunikacijsko pamčenje je kratkoročno pamčenje društva, interaktívna praksa koja proizlazi iz potrebe pojedinca i grupe da se prisječaju zajedničke prošlosti. Ono predstavlja dogovor članova odredene skupine o tome što predstavlja njihovu dijeljenu prošlost te kakvo zna-čenje ima za njihove medusobne interakcije (Welzer 2008: 285). Prema Welzeru, komunikacijsko pamčenje obuhvača autobiografsko i društveno, spoj je osobnih sječanja ovisnih o društvenom i kultúrnom kontekstu. Društveno pamčenje je sve ono što se prenosi tradicijom, na neinstitucionalan način i što utječe na konstrukciju identiteta (2008: 285-286). U procesu društvenih razmjena formira se autobiografsko pamčenje (2008: 290). Pripovjedači Rasjeda zbog svoje dobi nemajú formirana vlastita sječanja. Pamte ono što su im preci řekli, ili što su slučajno saznali. Sol i Randall pamte ono za što im se čini da su članovi njihove obitelji zainteresirani, iako u danom trenutku u potpunosti na shvačaju o čemu se radi. Sol pamti dogadaje kojima nije prisustvovao, primjerice, očevo prijateljstvo s Nushom, pamti da je baka Sadie cesto bila odsutna od kuče i da je Randall s ocem igrao softball. Svijest pripovjedača podijeljena je na percepciju i opis podra-žaja koje izazivaju zbivanja iz svakodnevice te na pamčenje epizoda iz obiteljske povijesti, koje dijele s ostalim članovima obitelji. Halbwachs pojašnjava da u trenutku u kojem dijete napušta potpuno senzornu dob i postaje zainteresirano za scéne kojima svjedoči, te počinje razmišljati u suglasju s onima koji ga okru-žuju, njegova misao postaje podijeljena na tijek posve osobnih impresija i različitog sadržaja kolektívne misii (1980: 60). Prema Halbwachsu, dijete živi u odredenoj društvenoj sredini koja tvori okvir unutar kojeg se formiraju sječanja. Kroz društvene interakcije dolazi u dodir s prošlosti. Pamčenje pojedinca počiva na pamčenju onog što su preci proživjeli, u značajnijoj mjeri nego na službenoj, zapisanoj povijesti (1980: 68-69). Sol, Randall i Sadie o Kristini, i traumi koja ju je obilježila, znaju vrlo malo. Kristina zbog nesuoča-vanja s traumom iz djetinjstva ne uspijeva životnú priču oblikovati u smislenu cjelinu, narativno kon-struirati vlastiti identitet i, potom ga, posredstvom različitih tipova interakcija podijeliti s potomcima.16 Kristinino autobiografsko pamčenje nije sastavni dio obiteljske komunikacije, ne potiče stvaranje zajedničke vizije prošlosti i, tíme, učvrščivanje obiteljskoga zajedništva (Welzer 2008: 288). Izostankom društvenih razmjena autobiografska pamčenja potomaka otežano se stvárajú. Taj se oblik pamčenja, koji odre-duje jastvo, razvija u društvenom kontekstu (Welzer 2008: 290). Assmann pojašnjava da se jastvo "izgra-duje snagom svog udjela u interakcijskim i komunika-cijskim obrascima grupe kojoj pripadá, te snagom svojeg udjela u slici grupe o sebi. Kolektívni identitet grupe ima přednost nad osobnim identitetom indivi-due, ili identitet je socijalni fenomén" (2005: 153). S obzirom da Kristina potomke nije upoznala sa svojom životnom pričom, onemogučila je konstrukciju obi-teljskog, kolektivnog identiteta, koji se temelji na zajedničkoj viziji prošlosti i svijesti o pripadanju. Kristína članovima obitelji ne pripovijeda o svojim uspomenama koje bi trebale postatí zajedničke i na kojima bi se trebao temeljiti obiteljski, kolektívni identitet. Ishodište obiteljske identitetske nesigurnosti je Kristína, Ukrajinka koju su oteli njemački okupatori i dali je na usvajanje njemačkoj obitelji. Saznavši da nije Njemica, Kristína pomisli daje Poljakinja, kao i Janek s kojim živi u Miinchenu: Noču ležim budna i razmišljam o svojoj poljskoj obitelji. Po glavi mi skáču pitanja kao buhe u cirkusu, djed mi je rekao da je jednom u Berlinu kad je bio mlad vidio cirkus buha. Koliko imam brače i sestara? Jesu li me zaboravili? Hoče li biti bolji prema meni od Grete? Je li moj pravi ojciec još uvijek živ? Ima li matka tako dobro srce kao mama? Hoču li je prepoznati? (2010: 225) Nakon rata nije vracena majci u Ukrajinu, več je preseljena u Kanadu i smještena u krščansku obitelj ukrajinskog podrijetla. U zreloj dobi deklarira se kao ateistkinja. Izdvojena je iz obiteljskog, nacionalnog, vjerskog i jezičnog okruženja, čime ostaje bez vlastite obiteljske i kultúrne povijesti koju bi trebala prenijeti potomcima. Sadie, odrasla u krščanskoj obitelji, u zreloj dobi preobratila se na židovstvo. Uvjerena daje njemačkog, nacističkog, podrijetla i da u sebi nosi klicu zla, postala je gorljiva braniteljica cionističkih stavová. Randall, koji je odgojen kao Židov, u odrasloj dobi odlúči postatí protestant. Solov identitet je identitet suvre- 16 Van der Kolk i Van der Hart, oslanjajuči se na istraživanja Janeta, Freuda i niza suvremenih autora, dolaze do zaključka da narativno oblikovanje proživljenog i integriranje te životne epizóde u (auto)biografiju olakšavaprevladavanje traume (1995: 175-179). 57 menog Amerikancanesvjesnog obiteljskog podrijetla. Tek tijekom obiteljskog putovanja u Njemačku, zajedno s pripadnicima tri prethodne generacije svoje obitelji, kroz suočavanje s prošlosti koja je obilježila Kristinu, konstruira obiteljski identitet. Kultúrna i identitetska kompleksnost likova usko je vezana uz njihovu obiteljsku povijest. Odnos čla-nova obitelji prema vlastitoj tradiciji uvjetuje kon-strukciju njihovih individualnih, ali i kolektivnih identiteta, koji Assmann definira kao "sliku koju neka grupa gradi o sebi i s kojom se njezini članovi iden-tificiraju" (2005: 155).17 Prema Assmannu, skupinu pojedinaca u mi, obitelj, přetvara struktura zajednič-kog znanja i slike o sebi koje se oslanjaju na vezanost zajedničkim pravilima te na sječanje zajednički nasta-njene prošlosti (2005: 19). Sječanjem i pamčenjem stvara se osječaj kontinuiteta i pripadnosti zajednici. U Rasjedima različite generacije iste obitelji imaju različit vjerski, kultúrni i nacionálni identitet. Kon-strukcija kolektivnog obiteljskog identiteta otežana je stoga što kroz medugeneracijske interakcije ne dolazi do dijeljenja Kristininih sječanja na proživljeno. Zbog potiskivanja i prešučivanja traumatičnog dogadaja koji je obilježio Kristinin život, pamčenje na njega ne prenosi se s generacije na generaciju. Prema Assmannu, kolektivno pamčenje ne rekon-struira samo prošlost več organizira i iskustvo sadaš-njosti i budúcnosti zato što grupa sječanjem na svoju povijest tvoři vlastiti identitet (2005: 49). Úpravo iz tog razloga Sadie, Kristinina kčerka, povjesničarka, provodi sústavná znanstvena istraživanja s ciljem otkrivanja istine o porijeklu svoje majke. Sadie je svjesna činjenice da zatajena i zaboravljena prošlost otežava identitetsko povezivanje obitelji i okretanje budúcnosti pa stoga istraživanjima pokušava na svjetlo dana izvuči ono što Kristina taji. Najavljujuči Randallu odlazak u Njemačku radi istraživanja, po-jašnjava mu zašto su ona nužna: E pa, vrijeme je da nauči gdje je Njemačka jer u sebi ima njemačke krvi! Jesi li to znao, Randalle? Jesi li znao da ti je baka Erra rodená u Njemačkoj? Ne, prošapčem. Mislio sam da se rodila u Kanadi. Odrasla je u Kanadi, veli mama, i nikad ne priča o prvim godinama svog života, ali činjenica je da ih je provela u Njemačkoj. Slušaj, zlato, meni je važno dao tome nešto više saznamo. To je i zbog tebe. Hoču reči, kako možemo graditi zajedničku budučnost ako ne známo istinu o svojoj prošlosti, zarne? (2010: 81-82) Unutar obiteljskih zajednica pamčenje prošlosti prenosi se s jedné generacije na drugu. U tom je procesu presudna komunikacija medu članovima, a kada 17 Assmann pojašnjava: "Kolektivní identitet je pitanje identi-fikacije od sudioničkih individua. On ne postoji po sebi, nego samo u onoj mjeri u kojoj odredene individue pristaju uz njega. On je onoliko jak ili slab koliko je živ u svijesti članova grupe i koliko je u stanju motivirati njihovo mišljenje i djelovanje" (2005: 155). ona izostane dolazi do zaborava i nestanka pamčenja (Assmann 2005: 43). U Rasjedima je zbog Kristinine šutnje o proživljenom otežano komunikacijsko pamčenje, što za posljedicu ima identitetske probléme likova, na individualnoj i kolektivnoj razini. Sadie tijekom odrastanja ništa ne zna o majčinoj prošlosti. Istinu otkriva u odrasloj dobi, kad se upustí u potragu za osobama koje su Kristinu poznavale u djetinjstvu i u istraživanje u povijesnim arhivima. Randall je saznanja o bakinom djetinjstvu prikupio slučajno, prisluškujuči i načuvši razgovore roditelja, primjerice, u automobilu nakon što je s ocem dočekao májku na aerodromu: U autu mama govori uzbudenim glasom i nabraja što je sve čula u Chicagu od te staré gospode Mulyk koja je poslije rata radila u Njemačkoj u agenciji za raseljene osobe i onda je srela Erra. Tata tek tu i tamo kimne glavom i nešto progunda jer ne može doči do riječi. Sjetim se kako Mercedes izgovara riječ po riječ, sjetim se njezina tri primjera i pokušavam iz sve snage predočiti vilinska krila duginih boja, ali mamine riječi potpuno ispune i uskomešaju sav izraz u autu. Neke se riječi stalno vracajú: vrelo života... nevjerojatno... nacisti... uništeni arhivi... vrelo života... nevjerojatno... krv... moja rodená májka... vrelo života... "Sto je to vrelo života, mama?" Tajac na prednjem sjedalu. "Mama?" "Sadie", uzdahne tata, "možda bismo mogli malo pričekati s ovim razgovorom, što misliš?" (2010: 98) Roditelji Randalla odluce ne upoznati s detaljima o mučnoj epizodi iz bakina života, no on svejedno, slušajuči Sadiein i Aronov telefonski razgovor, sazná daje dvjesto tisuča djece bilo oteto u Istočnoj Europi tijekom Drugog svjetskog rata (2010: 81). Detalje o Lebensbornu sazná prisluškujuči razgovor roditelja několiko mjeseci kasnije u Haifi: Kad god misii daje ne čujem razgovara s tatom o tom svom vrelu života, ali teško je ne čuti kad netko ima glas kao moja májka. "Ta su mjesta bila nevjerojatna, Arone", veli. Nikad nešto takvo nije postojalo na kugli zemaljskoj. Palače plodnosti! Zemlje su bombardirali, ljudi su bili gladni i bolesni, samo su gledali kako onim kurvama dovoze čitave kamione pune blaga. One su dobivale právu kavu, svježe voče i povrče, zobene pa-huljice, meso, riblje ulje, bombone, kekse, maslac, jaja i čokoládu, dok svi oko njih gladuju te trudné žene izležavale su se kao princeze, sunčale se i besposličarile čekajuči da rode. Nikakva vjenčanja, nikakva krštenja, ništa osim ceremonije dobrodošlice u Veliki Reich. (2010: 107) Sol od ocausput saznaje daje nekadašnji prabakin suprug počinio samoubojstvo (2010: 42), a prisluškujuči razgovor roditelja saznaje da se baka Sadie udebljala nakon automobilske nesreče u kojoj joj je oštečena kralježnica (2010: 47). Otvoreno i izravno komuniciranje o dogadajima iz obiteljske prošlosti je 58 otežano. Sol, pokušavajuči od májke saznati kako je prabaka Kristína izgubila zube dobije odgovor: Mislim da je to zato što je kao dijete bila neishranjena. Misliš, roditelji je nisu dobro hranili? Oh, to je duga priča... Mislim da je bila u logom za izbjeglice, tako nešto... Baš ne voli pričati o tome. (Huston 2010: 35-36). Sol, dakle, o Kristininoj prošlosti zna vrlo malo, posjeduje samo rasute i usput prikupljene informacije koje mu ne omogučavaju da shvati prabakino pona-šanje tijekom obiteljskog puta u Njemačku i susreta s Gretom, kčerkom njemačke obitelji u kojoj je odrasla tijekom Drugog svjetskog rata: I ovo G. G. dočekuje s ledenom šutnjom. Zástoje došla u Njemačku? Počinjem se pitati. Ako se nije htjela vidjeti sa sestrom i sječati prošlosti, zašto je uopče došla? Cini se da je ne zanima ništa što Greta ima reči 0 njihovoj obitelji. (...) Napeto slušam svaku riječ što je izgovara ova debela ružičasta žena i pažljivo je pohranjujem u kutak svoga mozga da se ubuduče mogu njome služiti jer ništa ne smije promaknuti mome poznavanju svijeta, ali zásad nemam pojma o čemu to ona govori dok je istovremeno osoba kojoj govori odnosno G. G. ignorira, zapravo radi nešto prilično šokantno a to je da pripaljuje cigaru usred obroka, no čak ni mama ne može smoči toliko hrabrosti da joj kaže daje ugasi jer to nije naša kuča. (2010: 65-66). Sol, iako u potpunosti ne razumije ono čemu svjedoči, svjestan je značaja Kristinina susreta sa ženom za koju je mislila da joj je sestra, tj. sa svojom (traumatičnom) prošlosti. Značaja prošlosti svjesna je i Sadie koja se opsesivno posvětila potrazi za isti-nom o porijeklu svoje májke i istraživanju Lebens-borna: uskoro postaje prevruče na verandi pa se baka Sadie odveze u kuču i ponovno se upusti u razgovor s mamom. Druga joj je omiljena stvar gnjaviti ljude s ternom svoje knjige o Drugom svjetskom ratu. U stanjuje cijeli dan mojoj mami tupiti i laprdati sa statistikama o stvarima koje spadajú tamo negdje u polovicu dvade-setog stolječa. Ne mogu to više izdržati, drhtavim glasom veli mama tati jedné noči, dok se spremaju u krevet. Zašto jedno-stavno ne može pustiti tu temu na miru, zašto mi stalno mora utuvljivati u glavu činjenice iz dávne povijesti? Kao i obično, tata se trudi najbolje što može da popraví 1 izgladi nesporazume izmedu tih dviju žena. To je njezina specijarnost, Tess, kaže joj. Ona je jedan od svjetskih autoriteta o otimanju djece u svrhu arijaniza-cije. Nama je to dávna prošlost, ali ona to duboko proživljava; zanju je to jučer; to je njezina májka. Molím te, pokúšaj razumjeti... (2010: 49) Sadien je život odreden traumatičnim iskustvom generacije koja je prethodila njenoj i prema kojoj razvija opsesivan odnos. Sječanja i iskustva nije joj prenijela májka osobno, več ih je prisvojila tijekom arhivskih istraživanja, na snažan i afektivan náčin. Takva sječanja koja su naslijedena, a ne vlastita, Marianne Hirsch naziva postmemorijom.18 Hirsch raz-matra odnos koji djeca uspostavljaju s iskustvima kulturalne ili kolektivně traume koju su roditelji do-živjeli. Pojašnjava da druga generacija, iako nema direktno iskustvo, dogadaje iz prošlosti, koji su im přeneseni društvenim interakcijama, može pamtiti na toliko snažan náčin da se doimaju kao njihova vlastita sječanja. Pojam postmemorije odnosi se, dakle, na medugeneracijski i transgeneracijski prijenos traumat-skog iskustva te na odražavajuče posljedice traume (Hirsch 2013: 204-205). Hirsch takoder ukazuje na opasnost odrastanja i života u prožimajučim sječa-njima i dominaciji narativa o onome što se dogodilo prije nečijeg rodenja, ili razdoblja svjesnosti. U tom slučaju, pod teretom iskustva prethodne generacije, može nastupiti potiskivanje vlastite priče i iskustva. Hirsch drži daje uloga rada postmemorije u tome da reaktivira i da oblik društvenim/nacionalnim i arhiv-skim/kulturnim strukturama pamčenja povezujuči ih s individualnim i obiteljskim oblicima posredovanja i estetskog izraza (2013: 210). PREMA ZAKLJUCKU Roman Rasjedi primjer je udaljavanja od tradi-cionalnog oblika povijesnog romana Scottova tipa, ali i postmodernoga romanesknog pripovijedanja o povijesti.19 Ovaj povijesni roman, čije je polazište historiografska grada20, na tragu Lyotardova (2005) nepovjerenja u modernistické metapripovijesti, dokida totalizacijski diskurs, priču pripovijeda u više glasova te povijesti pristupa kroz vizuru individuálne i obitelj- 18 O konceptu postmemorije Marianne Hirsch pisala je u: 2014. "Postmémoire", u: Témoigner. Entre histoire et mémoire, 118: 205-206; 2008. "The generation of postmemory", u: Poetics Today, 29,1: 103-128; 1997' .Family Frames: Photography, Narrative and Postmemory. Cambridge: Harvard University Press; 2012. The Generation of Postmemory: Writing and Visual Culture after the Holocaust. New York: Columbia University Press. 19 U francuskoj književnosti, nacionalnoj književnosti sredine u kojoj Nancy Huston djeluje od sedamdesetih godina prošlog stoljeca, zamjetan je izraziti porast zanimanja za povijest, i to po-sebice za prijelomne dogadaje 20. stoljeca: Prvi i Drugi svjetski rat. U književnim tekstovimaproblematizira se prešučivanje kola-boracionističkih i antisemitističkih epizóda iz francuske povijesti. Književnici se u radu oslanjaju na arhivske materijale i različite dokumente. Povijesti pristupaju posredstvom materijalnih tragova te posredstvom individualnih i obiteljskih iskustava, ukazujúci na prisustvo sablasti iz prošlosti te na opasnost od zaborava (Viart i Vercier2008: 129-131). 20 Nancy Huston navela je da se tijekom pisanja romána ko-ristila sljedecim izvorima: G. Sereny 2001. The German Trauma: Experiences and reflections 1938-2001. London: Penguin; F. Vincent. 1990. Hitler, tu connais? Besancon: Ľ Amitié par le livre; E. Warchawiak 1999. Comment je suis devenue démocrate. Aigues-Vives: HB Editions; C. Henry i M. Hillel 1976. Of Pure Blood, New York: McGraw Hill; dokumentárni film Chantal Lasbat Lebensborn (1994) i brojne internetske stranice (2010: 244). 59 ske sudbine. Veliká, službena povijest postaje poza-dina one individuálne i obiteljske, koja se u nju upisuje i koja je o njoj ovisna. Osim što se inzistira na singu-larnim povijestima umjesto na njenu totalitetu, u Rasjedima se razobličuje cirkularnost povijesti, kao i neraskidiva veza prošlosti i sadašnjosti. Povijesni dogadaji reprezentiraju se kroz prizmu intimnih sud-bina i intimnih proživljavanja. U romanu izostaju izravni prikazi ratnih sukoba, kao i izravni opisi poje-dinosti nacističkog progmma. Lebensborn. Sukobi se odvijaju u pozadini svakog od četiri vremenski razli-čito situirana dijela romana i reprezentirani su na neizravan náčin. Fragmentarno, filtrirani kroz svijest šestogodišnjeg djeteta nesvjesnog značenja onog što se zbiva oko njega. Naglasak je stavljen na posljedice ratnih i političkih sukoba, na njihov utjecaj na individuálne sudbine, na traume koje su obilježile živote pojedinaca, ali i njihovih potomaka. Kristina je bila žrtva nacističkog programa Le-bensborn i njeno traumatično iskustvo, koje je prešu-čeno, utječe na život njenih potomaka. Zajednički dijeljena vizija prošlosti važna je za medusobne inte-rakcije članova obitelji, za konstrukciju njihova auto-biografskog pamčenja, ali i za stvaranje osječaja pri-padnosti široj društvenoj skupini. Pripovjedači romana su šestogodišnjaci koji prolaze kroz proces shvačanja samoga sebe i konstitucije autobiografskog ja. Buduči da ne postoji pamčenje obiteljske prošlosti, koja je zajednička svim članovima obitelji, obiteljska je pove-zanost, kao i vjerski i kultúrni identitet likova, oslab-ljen.21 Komunikacijsko pamčenje, koje ovisi o živučim nositeljima pamčenja, prema Assmannu ne nadilazi tri ili četiri generacije, nakon čega nastupa zaborav. Kulturno je pamčenje, za razliku od komunikacijskog, formalizirano i institucionalizirano. Nosioci kulturnog pamčenja su šamani, bardi, svečenici, učitelji, pisari i učenjaci (Assmann 2005: 63). U romanu Rasjedi tu ulogu preuzima povjesničarka, znanstvenica i sve-učilišna profesorica Sadie, koja je profesionalno dje-lovanje posvětila proučavanju Lebensborna. Maurice Halbwachs razlikuje povijest i pamčenje kao dva načina referiranja na prošlost. Drži da opča povijest, koja je univerzálna, počinje u trenutku kad društveno, partikularno, pamčenje počinje blijediti i nestajati (1980: 78). Povezivanjem povijesti i pamčenja u Rasjedima dokida se hegemonijski autoritet povijesti kao načina shvačanja prošlosti. U Rasjedima je povijest uronjena u pamčenje, a pamčenje je živa prošlost. Pamčenje je náčin na koji prošli dogadaji ostaju sačuvani u sadašnjosti te náčin na koji se uspostavlja veza s prošlosti. Roman se temelji na plu-ralnosti sječanja, na prožimanju sječanja, na nizu praznina koje u sječanjima postoje, kao i na zaboravu 21 U prvom dijelu romana čitatelj saznaje da se Kristina i Sadie nisu susrele petnaest godina. Randall s mukom podnosi maj-čine posjete Kalifbrniji. koji přijeti. Protiv zaborava se bori Sadie, koja na sebe preuzima obvezu pamčenja i rekonstrukcije obiteljske prošlosti, koja če postati temelj snažnijeg obiteljskog identiteta i budúcnosti.22 Književnost je medij koji sudjeluje u produkciji pamčenja, koji oblikuje i diseminira kultúrnu memo-riju (Erll 2011: 164), bez obzira na činjenicu da je diskurzivna i reprezentacijska praksa.23 Prema Brigit Neumann, fikcionalni tekst, kao što to Rasjedi čine, može progovarati o povijesnim traumama i prije-porima o kojima se ne želi govoriti (2008: 338-339). Ann Rigney razlikuje pet uloga u izvodenju pamčenja koje književni tekst može imati, a koje se ponekad mogu preplesti: stabilne postaje (relay stations), stabilizator! (stabilizers), katalizatori (catalysts), objekti sječanja (objects of recollection) i kalibratori (calli-brators) (2008: 350-351).Rasjedibi se mogliodrediti kao katalizatori buduči da, kao fikcija, mogu privuči pažnju na terne, poput Lebensborna, koje su u kultúrnom pamčenju bile zanemarene. Takvi tekstovi imaju moč odredenu ternu nametnuti kao društveno relevantnú (Rigney 2008: 351). LITERATURA Assmann, Jan 2005. Kulturno pamcenje. Pismo, sje-canje ipoliticki identitet u ranim visokim kulturama. Prev. Vahidin Preljevic. Zenica: Vrijeme. Balint-Babos, Adina 2012. "Nancy Huston: penser l'identite multiple", u: Cahiers francocanadiens de l'Ouest, 24, 1-2: 41-55. Collie, Sara Elizabeth 2018. '"Singing Through the Wilderness': Exile, Nomadic Lines of Flight and Music in Nancy Huston's Lignes de faille", u: Nottingham French Studies, 57, 3: 236-248. Dobson, Kit 2009. Transnational Canadas: Anglo-Canadian Literature and Globalization. Waterloo: Wilfrid Laurier University Press. Erll, Astrid 2008. "Literature, Film, and the Mediality of Cultural Memory", u: Cultural Memory Studies. An International and Interdisciplinary Handbook. Ur. Astrid Erll, Ansgar Nünning. Berlin/New York: Walter de Gruyter: 389-398. Erll, Astrid i Nünning, Ansgar 2010. "Where Literature and Memory Meet: Towards a Systematic Approach to the Concepts of Memory Use in literary Studies", u: Literature , Literary History, and Cultural Memory. Ur. Herbert Grabes. Tübingen: Gunter Narr Verlag: 261-294. 22 Pierre Nora pojašnjava, "atomizacija kolektivnog pamčenja u privatno pamcenje, kao zákon o pamčenju, svakog pojedinca obvezuje da se sjeca putem snažne unutarnje prisile, dok ponovno otkrivanje pripadnosti postaje izvorom i skrovitim značenjem identiteta. Pripadnost ga potom zaokuplja u cijelosti. Budúci da se pamcenje više ne nalazi posvuda, u potpunosti bi nestalo da ga individuálna svijest ne odlúči preuzeti na sebe. Sto je pamcenje manje kolektivno proživljeno, više mu trebaju pojedinačni ljudi koji postaju ljudi-pamcenja" (2006: 33). 23 Detaljnije o književnosti kao mediju pamcenja u: Erll 2011: 144-171. 60 Erll, Astrid 2011. Memory in Culture. Prev. Sara B. Young. New York: Palgrave Macmillan. Falceri, Giorgia 2014. "Nancy Huston, self-translation and a transnational poetics", u: Ticontre. Teoria testo traduzione, 2: 51-65. Field, Tiffany 1994. "The Effects of Mother's Physical and Emotional Unavailability on Emotion Regulation", u: Monographs of the Society for Research in Child Development, 59, 2-3: 208-227. Halbwachs, Marcel 1980. The Collective Memory. New York: Harper&Row. Hirsch, Marianne 2013. "The Generation of Post-memory", u: On Writing with Photography. Ur. Karen Beckman, Liliane Weissberg. Minneapolis: University of Minnesota Press: 202-230. Huston, Nancy 2010. Rasjedi. Prev. Vjera Balen-Heidl. Zagreb: OceanMore. Hutcheon, Linda. 1988. A Poetics of Postmodernism. History, Theory, Fiction. New York/London: Routledge. Kamboureli, Smaro, Miki, Roy. 2007. Trans.Can.Lit.: Resituating the Study of Canadian Literature. Waterloo: Wilfrid Laurier University Press. Kolb, Katherine 2010. "Fractures and Recastings in Nancy Huston's Lignes de faille", u: Contemporary French and Francophone Studies, 14, 5: 525-532. Lepage, Elise 2010. "Nancy Huston, empreintes et failles d'une memoire sans frontieres", u: Francophonies d'Amerique, 29: 79-95. Lyotard, Jean-Francois 2005. Postmoderno stanje: izvjestaj o znanju. Prev. Tatjana Tadic. Zagreb: Ibis grafika. Marcel, Jean-Christophe, Mucchielli, Laurent 2008. "Maurice Halbwachs's memoire collective", u: Cultural Memory Studies. An International and Interdisciplinary Handbook. Ur. Astrid Erll, Ansgar Nünning. Berlin/New York: Walter de Gruyter: 141-149. Neumann, Brigit 2008. "The Literary Representation of Memory", u: Cultural Memory Studies. An International and Interdisciplinary Handbook. Ur. Astrid Erll, Ansgar Nünning. Berlin/New York: Walter de Gruyter: 333-343. Nora, Pierre 2006. "Izmedu pamcenja i historije. Problematika mjesta", u: Kultura pamcenja i historija. Ur. Maja Brkljacic, Sandra Prlenda. Zagreb: Golden market-ing/Tehnicka knjiga: 23-43. Pick, Alice 2012. "La langue fantasmee dans L'Em-pr einte de Fange et Lignes de faille de Nancy Huston", u: Exils, migrations, errances, ecritures. Ur. Isabelle Keller-Privat, Corinne Alexandre-Garner. Paris: Presses univer-sitaires de Paris Ouest: 127-137. Radstone, Susannah, Schwartz, Bill 2010. "Introduction: Mapping Memory", u: Memory: Histories, Theories, Debates. Ur. Susannah Radstone, Bill Schwarz. New York: Fordham University Press: 1-14. Rigney, Ann 2008. "The Dynamics of Remembrance: Texts Between Monumentality and Morphing", u: Cultural Memory Studies. An International and Interdisciplinary Handbook. Ur. Astrid Erll, Ansgar Nünning. Berlin/New York: Walter de Gruyter: 345-353. Saryusz-Wolska, Magdalena 2018. "Onkraj studija pamcenja. Kriza istrazivacke paradigme", u: Rijeckifiloloski dani. Zbornik radova s jedanaestoga znanstvenoga skupa s medunarodnim sudjelovanjem odrzanoga u Rijeci od 24. do 26. studenog 2016. Ur. Lada Badurina, Nikolina Palasic. Rijeka: Sveuciliste u Rijeci: 243-251. Rice, Alison 2018. "Deferring the Familial Default: The Transnational Turn in Nancy Huston's Lignes de faille, u: Nottingham French Studies, 57, 3: 286-297. Sperti, Valeria 2015. "Vassiiis Alexakis et Nancy Huston au miroir de 1'auto traduction", u: Interfrancopho-nies, 6: 71 85. Van der Kolk, Bessel, Van der Hart, Onno 1995. "The Intrusive Past: The Flexibility of Memory and the Engraving of Trauma", u: Trauma: Explorations in memory. Ur. Cathy Caruth. Baltimore/London: John Hopkins University Press: 158-182. Viart, Dominique, Vercier, Bruno 2008. La litterature franqaise au present. Heritage, modernite, mutations. Paris: Bordas. Welzer, Harald 2008. "The Communicative Memory", u: Cultural Memory Studies. An International and Interdisciplinary Handbook. Ur. Astrid Erll, Ansgar Nünning. Berlin/New York: Walter de Gruyter: 285-298. Whitehead, Anne 2009. Memory. The New Critical Idiom. New York: Routledge. Wilhelm, Jane Elisabeth 2009. "Ecrire entre les lan-gues: traduction et genre chez Nancy Huston", u: Palimp-sestes, 22: 205-224. SUMMARY HISTORY AND MEMORY IN NANCY HUSTON'S FAULT LINES Fault Lines, a novel by Nancy Huston, narrates a story about four generations of a family. The narrator of the first part of the novel is Sol, of the second his father Randall, of the third his grandmother Sadie, and of the last his great-grandmother Christine, all of them at the age of six. The action of the first part of the novel takes place in California in 2004, of the second in Israel in 1982, of the third in Toronto and New York in 1962 and of the last in Germany in 1944^45. On the backdrop of the family story, the novel tells about the complex historical events that marked the second half of the 20th century, among which the key place belongs to the Second World War and the Nazi program Lebensborn. Fault Lines is a novel about memory and a (new)historical novel that narrates historical events through the prism of personal and family history. The article analyses the novel Fault Lines within the theoretical framework of literary memory studies, with emphasis on the representation of history in the novel, the relation of memory and history, the intergenerational transmission of memory of traumatic events, and the connection of memory and the formation of individual and collective identities. Key words: Lebensborn, Nancy Huston, Memory, Postmemory, History, Fault Lines 61 Jo Ann Lanneville, Vrtovi arhive #3 - litografija, bakropis, Chine-collé tehnika, 19,5 x 15 cm, 2017. Prostor i unutarnji krajolik Rosemary CHAPMAN Sveučilište u Nottinghamu, Engleska Frankofonski prostor u djelima Gabrielle Roy radnjom smještenima u Manitobi* Život i djelo Gabrielle Roy obilježeni su složenim odnosima izmedu središta (bilo ono metropolsko, urbano, anglofonsko, jezično, kulturno ili ekonomsko) i njegovih rubová. To središte, ovisno o slučaju, može biti Pariz, London, Montreal, Ottawa ili Winnipeg. Za frankofonsko stánovništvo Manitobe, manjinsko i marginalizirano u anglofonskoj pokrajini, svako središte je relativno, promjenjivo i nestalno. Stoga su ti stanovnici francuskoga govornog izričaja takoreči dvostruko manjinski: "suočeni ne samo s večinskom anglofonskom zajednicom, nego i s prostornom i politickom udaljenosti Québeca, središta frankofonske Kanade" (Harvey i MacDonell 1997: vi). Gabrielle Roy rodená je 1909. u mjestu Saint-Boniface, u Mani-tobi gdje se i školovala. Napustila je rodni kraj 1937. i ondje više nikada nije živjela. Nakon dva duga bo-ravka u Europi, trajno se nastanila u Québecu i samo je rijetko posječivala obitelj koja je ostala živjeti na západu Kanade. Uzevši u obzir napuštanje rodnoga grada i pokrajine, ni Saint-Boniface ni Manitoba neče više predstavljati geografsko "središte" u fiktívnom svijetu Gabrielle Roy. Pa ipak, prostor Manitobe i neodreden položaj njezina frankofonska stanovništva imaju ključnu ulogu u autoričinu djelu. nedostajalo (Le temps qui ma manqué), bogate pre-piske, još u velikoj mjeri neobjavljene, osim pisama sestri Bernadette (sestra Léon) i mužu, Marcelu Carbotteu1, kao i novinskih članaka i eseja, od kojih su neki uvršteni u zbirke poput Krhka svjetla zemlje (Fragiles lumiěres de la terre, 1978) iZemlja Polovne sreče (Le pays de Bonheur ď occasion, 2000). Tri djela koja je Carol J. Harvey (1993) uvrstila u "ciklus o Manitobi" Ulica Deschambault (Rue Deschambault, 1955), Cesta za Altamont (La route ďAltamont, 1966) i Ta djeca mog života (Ces enfants de ma vie, 1977) u kojima se pripovjedačicu Christine cesto tumači kao autoričin fiktivni alter ego pripadajú književnim tekstovima radnjom smještenima u Manitobi. Ozračje Manitobe može se nači i u djelima Mala ptica močva-rica (La petite poule ď eau, 1950), Ely! Ely! Ely! (tekst iz 1978-1979 objavljen u časopisu Liberie) te u nekim dijelovima romana Vrt na kraju svijeta (Un jardin au bout du monde, 1975) kao i u pripovijesti Za čim čezneš, Eveline? (De quoi ťennuies-tu, Eveline), napisanoj 1960-ih, ali objavljenoj tek 1982. kad i Ely! Ély! Ély! (vidi Ricard 1996, Ricard i Everett 2000). Analiza koja slijedi temelji se naročito na tom "ciklusu o Manitobi", kao i na pripovijesti Za čim čezneš, Eveline?2 DJELA GABRIELLE ROY RADNJOM SMJEŠTENA U MANITOBI Djela Gabrielle Roy radnjom smještena u Manitobi predstavljaju največi dio njezina opusa koji obuhvača tekstove raznih žánrová, objavljenih ili ne, ili posthumno izdanih. Royova je autorica autobio-grafskih tekstova, osobito romana Očaj i ushičenost (La détresse et ľ enchantement) i Vrijeme koje mi je * Rad pod naslovom "L'espace francophone dans l'oeuvre manitobaine de Gabrielle Roy" objavljen na francuskom jeziku u Globe, 6, 1, 2003: 85-105. URL: https:// doi.org/10.7202/100 0694ar. 1 Moja sestrica. Pisma za Bernadette 1943-1970, priredio Francois Ricard, 1988. Montreal: Borél; novo izdanje priredili Francois Ricard, Dominique Fortier i Jane Everett 1999. Montreal: Boreal; Moja draga velika luda... Pisma za Marcela Carbottea, priredila Sophie Marcotte 2001. Montreal: Boreal; In Translation: The Gabrielle Roy-Joyce Marshall Correspondence, priredila Jane Everett 2006. Toronto: University of Toronto Press. 2 Djela Gabrielle Roy i kratice uz citáte kořistěné u ovom článku: RD: Rue Deschambault 1993. Montreal: Boreal; RA: La route ďAltamont 1993. Montreal: Boreal; EV: Ces enfants de ma vie 1994. Paris: Editions du Fallois; DQ: De quoi ťennuies-tu, Eveline? 1988. Montreal: Boréal; DE: La détresse et Venchantement 1996. Montreal: Boréal. 63 PROSTOR U ROMANIMA GARIELLE ROY RADNJOM SMJEŠTENIMA U MONTREALU Ugled koji Gabrielle Roy uživa, kako u inozem-stvu tako i u kanadskih čitatelja, velikim se dijelom oslanja na recepciju njezina prvog romana, Polovna sreča (Bonheur ď occasion, 1945) kojemu se radnja odvíja u Montrealu3. Kad počne razmatrati djela Gabrielle Roy radnjom smještena u Manitobi, čitatelj koji poznaje romane Polovna sreča i Alexandre Che-neverŕ očekivat če vjerojatno sustav binarnog pred-stavljanja prostora kořistěn u romanima radnjom smještenima u Montrealu: kolonizator/koloniziran, anglofon/frankofon, buržuji/proleteri, osobni život/ javni život, muško/žensko, muškarac/žena5. Ovi se sustavi postavljaju jedan na drugi reproducirajuči odnose izmedu dominirajučih i dominiranih. Upora-bom simbola kao što su kavez, ograda, barijera ili zid naglašavaju se te podjele unutar urbanog krajolika još više otežavajuči ženi vladanje urbanim prostorom (o prostornim slikama vidi Paula Gilbert Lewis 1985). Odnos žene prema prostoru u tim romanima svodi se na odnos žrtve koja raspolaže samo veoma ograniče-nom manevarskom zonom a kretanje joj je snažno odredeno položajem nemoci. Ni muška pokretljivost nije bez prišila jer ovisi o potrebama Britanskog carstva: muškarci mogu ili napustiti Montreal (i neza-poslenost) stupivši u vojsku za obranu Engleske u Europi, ili pronači posao u tvornicama oružja koje posvuda niču u Kanadi. Jezična podjela pojačava svijest o manjini u frankofonskih likova; prisutnost engleskog istaknuta je u tekstu u dijelovima dijaloga, ali naročito anglofonskim izgledom grada s imenima ulica, plakatima ili krilaticama na jeziku onog Drugog. Ako je urbani prostor u ova dva romana ispunjen iskazima dominantne moči, ni prikazivanje ruralnog kvebečkog prostora nije nimalo pozitivno. Ruralna idila koju tako žarko priželjkuju Alexandre Chene-vert i Rose-Anna Lacasse, a koju su i jedno i drugo osmislili kao majčinski prostor, neminovno se ruši čim san postaje javom. Njihov položaj u skupini koju ugnjetava kolonijalni sustav, tradicionalizam kvebečkog katolicizma, zapadnjački kapitalizam i pa-trijarhat, nepřestáno iskrivljava njihov odnos prema prostoru koji ih okružuje. 3 Činjenica da je časopis Guide Littéraire ď Amérique izabrao taj román 1947. za "knjigu mjeseca", kao i prestižna nagrada Fémina u Francuskoj uvelike su doprinijeli promidžbi ovog djela. 4 Ova analiza bavi se samo dvama urbanim romanima. No postoje i druga djela ove autorice koja su radnjom smještena u Québecu, osobito Neumorna rijeka (La Riviére sans repos, 1970), u Ungavi i Ono raspjevano Ijeto (Cet été qui chantait, 1972) u Charlevoixu. 5 Za detaljniji prikaz tih dvaju romána, vidi Rosemary Chapman (2000, drugo poglavlje). Binárnom strukturom bavi se i Paul Socken koji drži da se fiktivni svijet Gabrielle Roy zasniva na oprečnim vrijednostima (kao spiritualnost/materijalnost; opti-mizam/pesimizam; superiornost/inferiornost). Prema Sockenovu sudu njezino djelo bavi se traganjem za pomirenjem nepomirljivog (vidi Paul Socken 1989: 433^136). BITI FRANKOFON U MANITOBI S pravom bi se moglo očekivati da položaj ma-njinskog frankofonskog stanovništva u Manitobijas-nije i dublje odreduje podjelu izmedu frankofonskog i anglofonskog svijeta u djelu Gabrielle Roy. U tom smislu, odnos frankofonskih likova prema prostoru bio bi izrazitije obilježen oprekama koje proizlaze iz veza izmedu večinske i manjinske zajednice i, za početak, iz veza izmedu gradova Winnipega i Saint-Bonifacea. Ovakvo stanje bilo je to vjerojatnije u doba u kojem (i o kojem) je Royova pisala - zato što je to doba u kojem je anglofona nadmoč bila upisana u ustav te pokrajine. Zákon iz 1890. bio je jedan od odlučujučih čimbenika vezano uz ovu jezičnu situa-ciju: taj zákon opoziva članak 23 Statuta Manitobe i tvrdi da je engleski jezik službeni jezik te pokrajine uskračujuči tako frankofonskim govornicima iz Manitobe njihova ústavom zajamčena pravá (kojima se do tada dopuštala uporaba francuskog jezika u radu političkih i pravnih tijela, kao i tijekom obilježavanja franko-kanadskih vjerskih blagdana). Laurierovom i Greenwayovom nagodbom (1897) uspostavljen je dvojezični program kojim se jamče pravá jezičnoj manjini, ali 1916. Norrisova konzervatívna vláda po-novno ukida nastavu na francuskom jeziku (više o ukidanju članka 23 vidi Blay 1987). Tek 1981, dvije godine prije smrti Gabrielle Roy, osnován je Sekreta-rijat službi na francuskom jeziku (SSLF) s ciljem da savjetuje vládu pokrajine Manitoba o razvoju vladinih službi i o politici službi na francuskom jeziku opčeni-to, kao i da osigura vladine službe na francuskom jeziku u zajednicama s najmanje 5% frankofonskog stanovništva. Osvrčuči se na rasprave o jezičnim pra-vima frankofonskih i anglofonskih gradana Manitobe koje su bile aktualizirane tijekom 1983. i 1984. Gerald Friesen, povjesničar i stručnjak za Prerijske pokrajine, ističe daje otvoreno neprijateljstvo prema francuskom jeziku "zaista pokazalo kako, u Prerijskim pokrajina-ma, pojam kanadské národnosti kao francusko-engles-ke ili dvojné národnosti nije uopče bio prihvatljiv" ("did demonstrate that the interpretation of Canada as a French-English or dual nationality was simply not accepted in the prairie west", Friesen 1987: 451). Osječaje koje je u njoj izazivao inferioran položaj francuskog jezika i frankofonskog stanovništva Gabrielle Roy je snažno izrazila u nebeletrističkim tekstovima. Važno mjesto koje takvo promišljanje zauzima na početku djela Očaj i ushičenost zacijelo utječe na način na koji se tumači njezina autobio-grafija: "Kada sam dakle prvi put postala svjesna da, u svojoj zemlji, pripadám vrsti ljudi kojima je namije-njeno da se prema njima odnose kao prema inferior-nim bičima?" (DE 11). Jednako tako, u tekstu iz 1954, iako se najprije sječa djetinjstva kao "omotanog u duboku sigurnost", autorica brzo ispravlja omašku spomenuvši, več u sljedečoj rečenici, neprestanú bor-bu za obranu francuskog jezika: "zacijelo smo se mo-rali oboružati dovitljivošču da bismo sačuvali svoj 64 jezik - kanadsko-francuske zajednice na Západu nisu se održale bez izazova i žrtvovanja" (Ricard et al. 2000: 13). Naglasakkoji se ovdje stavlja na jezik kao na glavno bojno polje u opreci je kako s tradicio-nalnom trijadom u Québecu o naciji, jeziku i vjeri tako i sa separatističkim težnjama kvebečkog nacio-nalizma posljednjih desetlječa, a njime se ističe distinktivno obilježje odnosa koji Gabrielle Roy, kao frankofonsku gradanku Manitobe, povezuje s Kana-dom. Od početaka kolonizacije Zapadá, frankofonski govornici predstavljali su samo mali udio ukupnog stanovništva.6 Gabrielle Roy bila je dvojezični govornik zbog potrebe7, kao i njezin otac koji se, nakon što je několiko godinaproveo u Sjedinjenim Državama, zaposlio kao prevoditelj za nove doseljenike kojima je vláda dodjeljivala zemljište na cijelom kanadskom Západu. Na početku književne i novinárske karijere, Royova je objavljivala tekstove i na engleskom i na francus-kom prije nego što se naposljetku odlúčila za francuski tijekom boravka u Upshireu, u Engleskoj 1938. Njezin odnos prema engleskom jeziku nadilazi okvire ove analize. No očito je da če taj odnos prema engleskom, kao i pripadnost izrazito manjinskom frankofonskom stanovništvu Manitobe, neosporno utjecati na náčin na koji je autoričina rodná pokrajina prikázaná u njezinu djelu. ANGLOFONSKI PROSTOR -FRANKOFONSKI PROSTOR Slike mjesta i prostora koje su privukle pozornost večine prvih kritičara romana Gabrielle Roy radnjom smještenih u Montrealu bile su slike neumoljive podje-le izmedu anglofonskih i frankofonskih teritorija. Može li se isto reci za djela radnjom smještena u Manitobi? Prikaz Winnipega i Saint-Bonifacea kao binárně opreke anglofonskog i frankofonskog, poput binoma Ottawa/Hull ili Westmout/Saint-Henri, dje-lomice se potvrduje u književnom djelu Gabrielle Roy, ali na ne tako očit náčin kao što je to u autobiografskim tekstovima8. Ulica Deschambault, naslov romana objavljenog 1955, upučuje ne samo na autoričin obiteljski dom u Saint-Bonifaceu, nego i na dom 6 Prema Friesenu, 1901. bilo je samo 23.000 frankofonskih govornika od ukupno 414.000 stanovnika na západu Kanade (Friesen 1987: 259, 511). Prema popisu stanovništva iz 1996. suvremeno stanovništvo Manitobe broji 5% frankofonskih govornika od ukupno 1.100.295 stanovnika). 7 Gabrielle Roy bila je izvrsna iz oba jezika u školi, što joj je donijelo i niz nagrada; kasnije, na fakultetu u Winnipegu bila je daleko najbolja frankofonska studentica. Ricard spominje da je primljena kao trinaesta od sto dvadeset studentica, od kojih su samo pet imale francusko prežime (Ricard 1996: 123). 8 Tako, na početku djela Očaj i ushičenost Winnipeg je opisan kao "glavni grad" (str. 11), "bogat susjedni grad" i "arogantan" (str. 12), dok je Saint-Boniface přikázán kao "naš francuski gradic" (str. 11). fiktívne obitelji glavne junakinje Christine. Pripo-vijesti koje tvore román predstavljaju kuču, ulicu i četvrt ne kao neku francusku enklávu, nego više u smislu etnické raznolikosti. Naslovi triju pripovijesti eksplicitno aludiraju na tu etnickú raznolikost. U pripovijesti "Dva crnca", dva glavna junáka su anglo-fonski crnci, zaposleni su na željeznici Canadian-Pacific i stanujú kod Christine i jedne susjede. Glavni junák pripovijesti "Wilhem" je holandski useljenik koji stanuje kod irskih prijatelja u blizini i postaje glavnim Christininim proscem. "Talijanka" je pripo-vijest o odnosima koji se razvijaju izmedu Christinine obitelji i talijanskog para koji gradi ladanjsku kučicu na susjednom zemljištu. U djelu Ulica Deschambault tek se rijetko eksplicitno aludira na dvojezičnu kultúru Christine i njezinih bližnjih, ali ona jasno izbija iz kratkih opaski susjede Irkinje, opisane u tekstu pod imenom Mrs O'Neal (moj kurziv), iz pisama na engleskom koje Christine prima od svog holandskog prosca i djeliča dijaloga (naprimjer, razgovori izmedu Christinine obitelji i podstanara crnca). Prisutnost takvog kulturnog pluralizma u príkazu jednog mjesta (Saint-Boniface) koje bi moglo simbolizirati središte frankofonske zajednice u Manitobi ukazuje na to da su crte razdvajanja izmedu frankofonskih govornika i drugih useljenika više pomične i nestalne. Naime, govoreči o Holandaninu koji se odlučuje potražiti posao u Manitobi, pripovjedačica spominje izazove s kojima se useljenik mora suočiti, a jedan od njih je i zahtjev da se "nauči naš jezik" (RD 199). Tek kasnije se otkriva da je taj jezik engleski. Cinjenica da se u tekstu relativno malo inzistira na frankofonskom iden-titetu pripovjedačice ističe se i u príkazu mosta Pro-vencher koji povezuje Saint-Boniface i Winnipeg preko rijeke Rouge. Da bi se dobro uočila razlika izmedu autoričinih autobiografskih i romanesknih tekstova, dovoljno je podsjetiti se početka djela Očaj i ushičenost, u kojem prijelaz preko mosta Provencher za Gabrielle i njezinu májku tijekom redovnih ekspe-dicijaradi odlaženjau kupnju u "glavni grad" poprima simboličko značenje. Most postaje granica izmedu dva svijeta, jedan u kojem Gabrielle ima osječaj da je "kod kuče" (DE 16), drugi u kojem se osječa strankinjom, poniženom. Naprotiv, u djelu Ulica Deschambault najupadljivija slika mosta Provencher ne upučuje na prijelaz izmedu dva svijeta, nego na prizor galebova i s tim povezanu želju za putovanjem: Vers le milieu du Pont Provencher, maman et moi fumes environnées de mouettes; elles volaient bas au-dessus de la riviére Rouge. (...) Et tout á coup, sur le pont maman me dit quelle aimerait pouvoir aller oú elle voudrait, quand elle voudrait. (RD 89)9 9 "Negdje oko sredine mosta Provencher, mamu i mene okružili su galebovi; letjeli su nisko iznad Crvene rijeke. (...) I odjednom, na mostu, mama mi je řekla da bi voljela kad bi mogla otici kamo poželi, kada poželi." 65 Nedugo nakon tog prizora na mostu, pripo-vjedačica pripovijeda o posjetu Québecu i, paradok-salno, u tamošnjim frankofonskim sredinama, kako urbanim tako i ruralnim, osječa se neslobodnijom. Njezinu pripovijest karakteriziraju slike što upučuju na zatvaranje i prisilu te zato snažno podsječaju na roman P olovná sreča. Kod rodbine s majčine strane u Montrealu, májka i kči osječaju se "nezadovoljno, takoreči kao zatočenice (...) iznad ljekarne" (RD 106). Dok idu u posjet starijoj rodbini s očeve strane, kreču se "niskim i mračnim putom na kojem jedino lokve únose nešto svjetlosti pred nama" (RD 107). I selo i kuča opisani su s naglaskom na njihovu mračnost i skučenost: "posve malo selo - barem sam mislila da je selo: snop slabih svjetala pojavio se iz grmlja" (RD 107); "mala prostorná niska stropa, izrazito slabo osvijetljena uljanicom" (RD 107-108). Boravak u Québecu završava posjetom prijateljici iz djetinjstva Christinine majke koja se povukla u samostan. Iako se susret njih dviju čini toplim, prizor završava potres-nom slikom kad im redovnica ponavlja da je u sobu za posjete nisu zvali več četiri godine. Posljednjom rečenicom u tom prizoru, dok ona stoji na vratima, naglašava se zatočenička narav samostanskog života: "Dugo, stoječi na ulazu u samostan, kao kakva dje-vojčica mahala nam je rukom" (RD 116). PROSTOR I SEKSUALIZACIJA Kao što srno več prije naglasili, odnosi prema prostoru junáka romana Polovna sreča i Alexandre Chenevert snažno su odredeni i ograničeni njihovim spolom. Usredotočujuči se sada na romane radnjom smještene u Manitobi, vidjet černo da su težnje koje se u njima očituju složenije. Analizirat černo najprije lik Christinina oca, potom majčinski lik Éveline, Christinine majke, i naposljetku samu pripovjedačicu/ junakinju, Christine. Očinski lik koji prevladava u djelima Gabrielle Roy radnjom smještenima u Manitobi je Christinin otac, vladin službenik kao i Leon Roy, zadužen za smještaj novopridošlih useljenika na Západ. U teksto-vima je přikázán na dva različita načina. Najprije kao autor pripovijesti o kolonizaciji, uspješnih, ali i pro-mašenih pokúšaj a, u kojima se iskazuje patemalistička privrženost prema kolonistima naglašena učestalom uporabom posvojnih zamjenica: "njegovi Doukho-borsovi" (RD 130), "njegovi dragi Ruthěnesovi" (RD 28). U tom kontekstu, odnos izmedu vladina službe -nika za kolonizaciju i kolonista razvija se kao veza izmedu oca i sina, što djetinja vizura pripovjedačice i obračanje kolonista - "Gospodine iz Vlade", "Gospo-dine vladin izaslaniče" (RD 129) - samo još jače ističu10. On je i otac obitelji, nekad idealist i odan viziji 10 U pripovijesti "Dezerterke", zbog njegova položaja vladina službenika, za Christinina oca neki članovi njegove obitelji iz Québecauvredljivo kažu daje "prodán engleskom kralju" (RD 108). ujedinjene i dvojezične Kanade izmedu dva oceana kakvu je zastupao premijer Laurier, ali sada ga je pobijedila i njegov optimizam razorila nepomirljiva konzervatívna administracija. Njegova nostalgija za planiranom vizijom progresivně kolonizacije Prerij-skih pokrajina izražava se úžitkom s kojim on pred svojom kčeri širi zemljopisne karte velikog mjerila. Kartografija tradicionalno služi kao orude kolonijalne moči kao i administrativnog autoriteta (vidi Harley 1988). Ministarstvu kolonizacije Manitoba je pred-stavljala samo netaknut prostor za parceliziranje prema programu smještaja novih useljenika (vidi Friesen 1987,11. poglavlje). No u pripovijesti "Dan i noč", taj se posao kartografije humanizira. Iako Christinin otac sudjeluje u vladinoj ekspanzionističkoj i nacionalističkoj politici, njegov doprinos motiviran je dobrom dozom humanizma kojim se pojačava pa-ternalistički značaj njegovih radnji, ali i modificira na neki náčin njihova vrijednost: // disait: "Mes gem, mes colons". Et aussi: "Mes immigrants" , en accentuant le possessif, en sorte que ce mot: immigrant, plutôt que de signifier des étrangers, prenait une curieuse valeur de parenté. "Ici, disait-il, je leur ai trouvé une épaisse terre noire, le vrai gumbo, la terre par excellence, et elle leur a donne soixante minots á ľ acre." (RD 239)11 Njegov odnos prema prostoru pokazuje se pro-turječnim: podržavan u početku utopijskim snom o posjedovanju tla postupno se urušio pred grubom zbiljom, kako zbog požara u prerijama tako i zbog promjena na vlasti. Odrasloj ženi, prema tradicionalno shvačenim ulogama, mjesto je u kuči. U djelima radnjom smještenima u Manitobi, Christinina májka je usko vezana uz dom, odgovorna je za kučanske poslove i finan-cijsko vodenje kučanstva. U "Česti za Altamont", pripovijesti po kojoj je naslovljeno djelo iz 1966, Éveline pokušava obuzdati kčerinu želju da napusti dom kako bi putovala Europom i konačno napustila obitelj. No čitanjem ostalih pripovijesti u toj zbirci otkriva se konfliktná dispozicija prostora, napetost izmedu zahtjeva obiteljskog života, doživljenog kao prisilu, i duboke želje za kretanjem i putovanjem. U pripovijesti "Preseljenje", taj se konflikt iskazuje proturječnim izjavama koje májka upučuje kčeri kad ona žarko želi provesti dan sa susjedom, koji tijekom vikenda radi kao selilac u okolici Winnipega. Majka joj opisuje preseljenje kao nešto nepoželjno, nesta-bilno: "ti ljudi slice nomadima, tim jadnim ljudima koji kližu takoreči po površini života, i nigdje ne puštaju korijenje" (RD 96). No dalje u tekstu, majčina sječanja na vlastitu seobu iz Québeca na Západ, ruše tu negatívnu sliku nomadskog života: 11 "Govorio je: 'Moji ljudi, moji kolonisti.' I još: 'Moji migranti', naglašavajuci posvojnu zamjenicu, tako daje ta riječ -migranti - umjesto da se odnosi na strance, poprimala neobično značenje srodstva. 'Ovdje sam im', govorio je, 'pronašao plodnú ernu zemlju, pravú gromadu, savršenu zemlju, i dala im je šezdeset vagana po jutru.'" 66 J'étais attirée, avouait maman, penchant unpeu la tete, comme s'il y eůt un peu de mal á cela, tout au moins trop ďétrangeté. Attirée par ľespace, le grand ciel nu, le moindre petit arbre qui se voyait á des milles en cette solitude. (...) Heureuse (...) par le simple fait d'etre en route, que la vie change, va changer, que tout se renouvelle. (RA 100)12 Tako, naknadna kčerina odluka da provede dan na teretnoj dvokolici predstavlja s jedne strane čin neposluha i pobune, ali s druge odaje počast majčinom nomadskom životu. U "Dezerterkama" Eveline otvorenije pokazuje kivnostprema svojoj ulozi kučanice, ulozi odane žene. Kratak uvid u slobodu stečen na mostu Provencher isto predstavlja trenutak pobune, što osuječuje i plaši pripovjedačicu-djevojčicu: "Sto če mami, upitala sam se, putno odijelo? Ni ja, ni otac, ni ostala djeca nikada je nečemo pustiti da ode!" (RD 91). U sljedečem úlomku, retrospektivnijim pripovjednim tónom pojaš-njava što otac očekuje od žene i djece i zaključuje: "Bilo mu je i stalo do toga da mu govorimo samo istinu (...) nije volio galamu i želio je obroke poslúžené na vrijeme, red u kuči, iste, uvijek iste stvari u isto doba, i to iz dana u dan..." (RD 91). Tako je putovanje u Québec, na koje Eveline kreče s kčeri, istodobno čin afirmacije same sebe i čin izazivanja patrijarhalnog autoriteta. Razapeta izmedu potrebe da zadovolji svoj nomadski duh i dužnosti da se pokorí tradicionalnoj ulozi, májka je radosna kad putuje, susreče strance, upoznaje svijet, ali i pati od prolaznih napadaja grizodušja. Po povratku kuči, pretače svoje putovanje u priču kojom uspijeva umiriti muža (posjetila je njegove stare roditelje) uljepšavajuči činjenice. Tako za muža prikazuje niz izmišljenih prizora, krajolike i uspomene iz mitologiziranog Québeca koji nimalo ne sliči turobnim opažanjima iz Christinine priče. Po tome majčine izmišljotine podsječaju na spasonosni polet što je pokretao galebove iznad mosta Provencher: "Na njezinu licu, uspomene su bile kao ptice u punom letu" (RD 121). Povezivanje Christinine májke s kretanjem i no-madskim životom javlja se i u drugim djelima, osobito u pripovijesti "Da bi se spriječilo jedno vjenčanje" (RD) u kojoj su májka i kči poslane u Saskatchewan da bi pokušale stariju kčer odvratiti od nerazborita vjenčanja, te u "Preseljenju" (RD) gdje májka pripo-vijeda kčeri o svojoj seobi na Západ. Slika májke koja putuje ponovno se pojavljuje u posljednjem autoriči-nom tekstu objavljenom 1982, godinu dana prije njezine smrti, Za čim čezneš, Eveline? Iako pripo-vjedačica nikada nije imenovana, uporabom riječi "mama" za Eveline ostvaruje se u ovom tekstu isti pripovjedni odnos kao i u "ciklusu djela radnjom smještenima u Manitobi". Eveline putuje iz Winni-pega sve do Kalifornije, potaknuta telegramom koji joj šalje brat na úmoru; on se iselio u Sjedinjene Dŕžave prije više godina. Dva aspekta privlače našu pozornost. Prvo, jasno je da je i majčina želja za putovanjem jednako snažnakao i bratova, ali daju je njezina obiteljska situacija uvijek u tome kočila: "Vodio je život kakav bi ona sama sebi poželjela: otiči, upoznati što je moguče više čuda ovog svijeta, provesti život putujúci" (DQ 11). Bratova molba predstavlja dakle posljednji poklon sestri kojim se on nada da če joj donijeti radost, a ne tugu. Drugi aspekt vezan uz našu analizu tiče se činjenice da se pripovijest o putovanju i boravku u Kaliforniji sastoji od niza susre-ta i uzajamne razmjene ideja izmedu Eveline i njezinih suputnika (anglofonski Amerikanci, Francúzi, franko-fonski Kanadani) te kasnije bratove obitelji u kojoj večina govori engleski. Kao i "Dezerterkama", u pripovijesti se stvára prísna veza izmedu čina putovanja i čina pripovijedanja. Pútnici stúpajú u kontakt jedni s drugima zahvaljujuči duhovitim pričama koje pripovijedaju, jednako kao što se i susret Eveline i novog ogranka obitelji ostvaruje putem uspomena i priča. No za razliku od "Dezerterki", ovdje nije riječ o povratku korijenima (gdje bi Québec preuzeo ulogu majčinske zemlje) nego je više riječ o putovanju pre-ma naprijed, tijekom kojeg Eveline upoznaje i otkriva drugu, različitu i anglo-američku, obitelj13. Bilo bi pretjerano sugerirati da djelo Gabrielle Roy anticipira iskorijenjen, nomadski, postkolonijalni lik kakvog je izmedu ostalih opisao Gayatri Chakravorty Spivak (1990: 93). Pa ipak, povezivanje májke s putovanjem, kad napušta bračni život i svoju tradicionalnu ulogu, u potrazi za novim kontaktima i nepoznatim krajoli-cima, upučuje na uzajamnu vezu izmedu kretanja i osobnog identiteta. Vratimo se naposljetku Christine, pripovjedačici u večini ovih djela koja varira u rasponu od djetinje do odrasle dobi i koja ponovno oblikuje odnos prema prostoru koji su uspostavili likovi rodi-telja (vidi Crochet 1990-1991: 93-102). PONOVNO OBLIKOVANJE MODELA KOLONIZACIJE I SEOBE U pripovijestima u kojima se prikazujú prizori iz djetinjstva, Christine svoj djetinji identitet povezuje s priznatim istraživačima u udžbenicima iz povijesti Sjeverne Amerike. U pripovijesti "Starac i dijete" (RD), Christine pripovijeda o tome kako se u igri pretvárala u istraživača La Vérendryea, a da je ni 12 "Privukao me je, přiznala bi mama, naginjuči blago glavu, kao daje u tom nešto lose, barem nešto odvec strano. Privukao me je prostor, veliko čisto nebo, i najmanje stabalce koje se moglo vidjeti miljama daleko u toj samoči. (...) Sretna (...) zbog same činjenice što sam na cesti, što se život mijenja, što če se promijeniti, što se sve obnavlja." 13 U tom smislu, zanimljivo je usporediti ovaj tekst s djelom Volkswagen Blues (1984) Jacquesa Poulina koji se može tumačiti kao ponovno ispisivanje mitova o istraživanju američkog konti-nenta, kako od strane Francúza tako i od strane Bijelaca opčenito. Usp. Lavasseur 1991: 37^-6. 67 najmanje nije zbunjivalo poistovječivanje s modelom muškog junáka: Je suis La Vérendrye (...) et je dois aller découvrir toutes les terres á ľouest jusqu'aux Montagues Ro-cheuses. (...) Si je ne suis pas tuée en route, avant ce soir j'aurai pris possession de l'Ouest pour le Roi de France. (RA 41)14 U pripovijesti "Moj hripavac", pripovjedačica iznosi svoje otkriče izvora mašte dok se oporavljala od hripavca. I opet se zamišlja u ulozi istraživača, najprije na putu prema južnim morima, potom, uvijek kao neki poznati muškarac, nadahnuta lekcijama iz britanske povijesti: "Bez napora sam pronašla ono što sam bila naučila u školi ili iz knjiga a što sam mislila da sam zaboravila - barem ono što mi se bilo svidjelo - Rt Dobre nade, Drake, Elizabethin zapovjednik... Sir Walter Raleigh!" (RD 74-75). U drugim prili-kama, njezina putovanja predstavljaju izazovni čin nalik na model kretanja njezine májke, s naglim odlascima i proturječnim osječajima u kojima se dotiču krivnja i radost - recimo njezin djetinji bijeg iz tetine kuče u pripovijesti "Moj ružičasti šešir", ili dan proveden vozeči se Winnipegom u susjedovoj teretnoj dvokolici, u pripovijesti "Preseljenje". U pripovijestima u kojima je Christine prikázaná kao djevojka zamječuje se sličná podjela izmedu tih dvaju modela kretanja. Katkad Christine ponavlja ili modificira odnos prema prostoru svog oca, vladina službenika odana cilju kolonizacije Zapadá; katkad je njezino putovanje radije posvěceno traganju za osobnom slobodom, što na trenutke poprima trans-gresivno, čak anarhično obilježje. Njezin položaj učiteljice zadužene za razred u koji se primaju mladi useljenici tek pristigli u Manitobu u glavnim crtama podsječa na položaj njezina oca. Poput njega uklju-čena je u proces akulturacije s ciljem da se useljenici prilagode kanadskom životu tako što im se predstavlja nacija, teritorij i kultura. Zástava (simbol Britanskog Carstva koja vijori iznad škole) i jezik podučavanja (večinom engleski) podsječaju učenike na njihovo mjesto u svijetu a profesora na anglo-kanadski model državljanstva koji mora prenositi. No, iako je Christinina profesionálna misija usmjerena na asimiliranje učenika u Kanadi i prema tome na stvaranje nacije, u odnosima koje s njima razvija osječa se i nešto osobno. Izvan učionice to dolazi do izražaja u nizu posjeta djeci u njihovim do-movima, a svaki posjet prilika je i za susret, otkrivanje jedné druge sredine i kultuře, što upučuje nauzajamno zanimanje. I sama strankinja u selu Cardinal u kojem podučava godinu dana, obilazi više obitelji svojih učenika od kojih su večinom novodošli useljenici (više njih iz Francuske) ili su katkad mješanci. U pripo- vijestima u kojima se pripovijeda o razdoblju prevedenom u Saint-Bonifaceu, zamjetno je istoponašanje, ali u toj urbanoj sredini, etnički sastav Christinina razreda je znatno raznolikiji. Posjet obitelji useljenika, cesto smještenoj u baráci useljeničkih naselja u okolici Winnipega prikazuje se u tekstu kao ulaz u pograničnu zonu, što se naglašava raspadanjem urbanih struktura: A quel moment exactement, je ne saurais dire, je sentis que j'étais passée en territoire inconnu, que j'avais traverse une frontiěre. (...) Elles s'éparpillaient n importe oú, n importe comment, á travers champs, de pauvres maisons á la porte si basse que ľ on devait avoir á lafranchir tete baissée. (EV 87)15 Moglo bi se dakako Christinin pogled na one koje susreče tumačiti kao na pogled "egzotizirane" zapad-njačke žene, ali niz elemenata u tekstu nastoje svrgnuti dominantan položaj pripovjedačice zahvaljujuči náčinu na koji je taj posjet ispripovijedan. Christine se eksplicitno prikazuje kao strankinja, izokrenuvši tako odnos starosjedilac/useljenik: "Ovdje sam ja strankinja. Po što je ovdje, u ovim ogradenim zemljištima Poljske ili Rusije, došla mlada Kanadanka i sama strankinja?" (Ibid.) Iz tog susreta, kao i iz brojnih drugih, proizlazi uvažavanje i uzajamno razumije-vanje. Kontakt ostvaren s roditeljima ograničen je zbog nedostatka zajedničkog jezika i uglavnom se svodi na razmjenu pogleda, obostrano zadovoljstvo ili na posredovanje djece, bilo daje riječ o nekoj ver-balnoj komunikaciji ili o nekoj ispripovijedanoj priči. Posjeti izvan učionice predstavljali bi dakle neki model interkulturalnih susreta, neki kontakt koji je moguč izmedu članova različitih manjinskih skupina radije nego izmedu dominirajučih i dominiranih. I u drugim oblicima putovanja u djelima Gabrielle Roy radnjom smještenima u Manitobi ističu se povlašteni trenuci susreta izmedu dviju osobnosti. Takvi trenuci cesto su naglašeni u tekstu obostranim pogledom: kad májka i kči ugledaju planinu Pembina u pripovijesti "Cesta za Altamont" (RA); kad Eveline i njezin mali nečak oduševljeno gledaju ocean u Kali-forniji u djeluZa čim čezneš, Eveline?; gotovo erotski užitak dok Christine i mješanac Médéric s vrha brda-šaca Bancock gledaju krajolik Prerija ("Pastrva u ledenoj vodi", EV); mlada Christine i stari gospodin Saint-Hilaire dok zajedno promatraju jezero Winnipeg ("Starac i dijete", RA); Christine i njezina májka dok gledaju krajolike koji promiču kad vlakom putujú iz Manitobe u Québec ("Dezerterke", RD) ili kroz Manitobu prema Saskatchewana ("Da bi se spriječilo jedno vjenčanje", RD). Ti trenuci koji tijekom putovanja povezuju dvije junakinje obostranim i opčenito nijemim pogledom predstavljaju najvažnije obilježje 14 "Ja sam La Vérendrye (...) i morám poči i otkriti sve zemlje na západu do Stjenjaka (...) Ako me ne ubijú putem, do večeri ču osvojiti Západ za francuskoga kralja." 15 "U kojem točno trenuťku, ne mogu reči, osjetila sam da sam došla na nepoznati teritorij, da sam prešla granicu. (...) Bile su razbacane bilo gdje, bilo kako, preko polja, siromašne kuče s tako niskim vratima da se moralo vjerojatno ulaziti sagnute glave." 68 susreta izmedu sebe i onog drugog u djelu Gabrielle Roy. Iz toga proizlazi urušavanje, ili barem pomicanje binarnih opreka izmedu frankofonskog i anglofonskog svijeta, razlika u godinama i etničkoj pripadnosti, tradicionalnih muških ili ženskih uloga. A pripo-vjedačica i junakinja, Christine, prihvačajuči i mije-njajuči materinsko i očinsko ponašanje u prostoru, kao da predstavlja neku prostornu konceptualizaciju u kojoj prvenstvo imaju kretanje, pokretljivost. SEOBEI POKRETLJIVOST Posljednja razlika izmedu položaja frankofonskog manjinskog stanovništva na kanadskom Západu i večinskog frankofonskog stanovništva u Québecu proizlazi iz posve različita obilježja njihove povijesne i geografske situacije. Počevši od kraja 19. stolječa, zbog rastúce kolonizacije na Západu, Prerijske po-krajine zapljusnuli su ponovni valovi seoba. Zahva-ljujuči Geraldu Friesenu (1987: 272) poznati su nam zapanjujuči statistički podaci: "ako je jedna od procjena o seobi točna, do 1931. od prvotnih dva mi-lijuna useljenika ostalo je samo 800.000" ("[if] one estimate of this migration is accurate, as few as 800,000 of the original 2 million immigrants [...] remained in the prairies by 1931"). Zbog tog ne-prestanog procesa seobe preostalo je promjenjivo i nestalno stanovništvo u Prerijskim pokrajinama gdje su kolonisti nastavljali svojim putom dok su ih drugi zamjenjivali. Seoba prema Zapadu privukla je raznolike etnické skupine u daleko večem broju nego što je to bilo za kolonizacije starih pokrajina na istoku. Osim toga, geografska podjela različitih skupina useljenika, kao i njihove posebne kulturně tradicije (kako u poljoprivrednom tako i intelektuálnom smislu) poduprle su stvaranje etničkih bloková, jezičnih i kulturnih (Islandani, Menoniti, Huteriti, Duhoborci, naprimjer). Prema Friesenu (1987: 273), do 1930-ih bilo je uvijek ispravno reči da "etnički identitet ostaje stvarnim i važnim čimbenikom u životu mnogih Kanadana u Prerijskim pokrajinama" ('ethnic identity remained a real and important factor in the life of many prairie Canadians"). Povijest i geografija seoba doprinose shvačanju djela Gabrielle Roy jer to iskustvo podrazumijeva konceptualizaciju prostora kakva se očituje u ovom ciklusu djela. Književni junáci imaju obiteljsku priču o sebi koja nalikuje priči autoričine obitelji. U pripovijesti "Preseljenje", priče o seobi iz Québeca u Manitobu Christinine májke, "ta priča o velikom putovanju cijele njezine obitelji preko ravnice, u otvorenim kolima", služe kao model želji djevojčice da samaponovno poduzme "to uzbud-ljivo putovanje prema nepoznatom" (RA 99). Dok mi rabimo izraz "seoba" u doslovnom smislu, taj pojam se dakako upotrebljava i u postkolonijalnoj kritici i teoriji. Promišljajuči o pojmovima progona, iseljenika i useljenika, Winifred Woofhull osvrče se na izjavu Michela de Certeaua tijekom jednog znanstvenog skupa o kulturnoj različitosti: "mi smo svi useljenici". Ta postkolonijalna okolnost objašnjava se na sljedeči náčin: Socio-cultural voyageurs caught in situations of transit in which real immigrants are the first victims, the most lucid witnesses, the experimenters and inventors of solutions. From this point of view, immigrants are the pioneers of a civilization founded on the mixing of cultures. (Woodhull 1993: ll)16 Woodhullova sama naglašava potřebu za razli-kovanjem doslovnog i prenesenog smisla izraza use-ljenje: In this way, the slogan "we are all immigrants" can bring together real and figurative immigrants without collapsing the differences between them, and can thus figure an effective collectivity rather than a monolithic subject of history. (Ibid.)17 To što je seoba jedan od glavnih oblika kretanja u djelima Gabrielle Roy radnjom smještenima u Manitobi nije dakako slučajno. I premda se taj termin odnosi na posve osobit kontekst, kao i na osobité geografske, povijesne i kulturně referencije, pojam seobe može se tumačiti sa stanovištapostkolonijalne kritike u smislu pokretljivosti, marginalnosti i urušavanja krutih modela identiteta u kořist identiteta videnog kao proces, kao fluid. U djelima Gabrielle Roy radnjom smještenima u Manitobi, ponašanja i koncep-tualizacija prostora ne reproduciraju binárně opreke koje prevladavaju u romanima radnjom smještenima u Montrealu. Prostor Manitobe predstavljen u njezi-nim tekstovima je više prostor koji nastanjuju i kojim prolaze članovi više manjinskih skupina. U modelima nacionalnog identiteta koje smo odabrali za analizu Sjeverne Amerike opčenito i Kanadě posebno javljaju se modeli koji ilustriraju pojavu melting pota i mozaika. Zbog prizora kontakta, susreta i razmjene u tekstovima koje analiziramo, ne vjerujemo da su ta dva modela najpodobnija za prikaz kakav nam nude 0 višekulturnoj Manitobi. U svojoj analizi socijalnog 1 kulturnog sastava stanovništva u Prerijskim pokrajinama tijekom prvih desetlječa 20. stolječa, Friesen iznosi sljedeču pretpostavku: Perhaps one should think in terms not of melting pots or mosaics but of stews. Simmered long enough, the ngredients might indeed assume a uniform consistency as in a melting pot, but, in the period that concerns us, 16 "Socio-kulturni pútnici zatečeni u tranzitnoj situaciji u kojoj su pravi migranti prve žrtve, najlucidniji svjedoci, oni koji ekspe-rimentiraju i smišljaju rješenja. S tog motrišta, migranti su pioniri nove civilizacije zasnovane na miješanju kultura." 17 "Na taj način, slogan 'svi smo mi migranti' može povezati pravé migrante i one u figurativnom smislu a da se razlika medu njima ne poništi, i može tako predstavljati stvarnu zajednicu prije nego neki monolitni subjekt povijesti." 69 between 1900 and the 1930s, that process had not occurred. (Friesen 1987: 271)18 U postkolonijalnom promišljanju o pitanjima identiteta i multikulturalizma, poj am ujuška ponovno se javlja i prihvača kao pozitivna alternatívna pojave meltingpota koja bi mogla ublažiti razliku. Govoreči, tako, o africkom amerikanitetu Susan Stanford Friedman predlaže: African Americanness is differentiated, heterogeneous, multicultural. No melting pot, its creolization is like the gumbo the women make on the beach-full of many ingredients that blend and change each other without losing some distinctiveness in the syncretist cookpot of cultural formation. (Friedman 1998:164)19 Možda nam analiza konceptualizacije prostora u djelima Gabrielle Roy radnjom smještenima u Mani-tobi dopušta da navijestimo sastanak izmedu kolo-nijalnih i postkolonijalnih shvačanja fenoména seobe. ZAKLJUČAK Zaključno, čini nam se da se predstavljanje prostora Manitobe u djelu Gabrielle Roy razlikuje od onog koji nalazimo u romanima radnjom smještenima u Montrealu. Dobro je poznato koliko se opirala separatističkim aspiracijama kvebečkih nacionalista. Ovom krátkom analizom pretpostavlja se daje kon-ceptualizacija prostora u djelima radnjom smještenima u Manitobi povezana s položajem manjinske franko-fonske zajednice u Manitobi. S jedne strane ove se tekstove može tumačiti kao potvrdu mjesta Manitobe unutar kanadské nacije, potvrdu koja bi podrazu-mijevala neku prilagodbu anglo-kanadskim intere-sima, bila ona motivirana neokolonijalističkim ili humanističkim uvjerenjima. No prikaz putovanja, seobe, susreta ili kultúrne različitosti može se jednako tako iščitati iz postkolonijalne vizure s obzirom na postnacionalne pojmové identiteta. Ambivalentni i katkad proturječni odnosi prema prostoru koje uoča-vamo u tekstovima Gabrielle Roy dopuštaju nam da njezino djelo tumačimo, barem djelomično, kao istra-živanje marginalnosti s gledišta margine, istraživanje koje zauzvrat stvára prostor susreta i razmjene. S francuskog prevela Marija PAPRAŠAROVSKI 18 "Možda ne bi trebalo zamišljati lonac za taljenje ni mozaike nego radije guláš. Ako se dovoljno dugo krčkaju, sastojci bi zaista dobili ujednačenu konzistenciju kao u loncu za taljenje, ali u raz-doblju koje nas zanima, izmedu 1900. i 1930-ih, taj proces se još nije dogodio." 19 "Africká američnost se razlikuje, heterogena je, multi-kulturalna. Nema melting pota, njihova kreolizacija nalikuje povrtnom složencu koji žene spravljaju na pláži - pun sastojaka koji se miješaju i medusobno mijenjaju a da ne gube neko svoje razlikovno obilježje u sinkretičnom loncu kultúrne formacije." LITERATURA Blay, Jacqueline 1987. L'article 23. Saint-Boniface: Edition du Ble. Chapman, Rosemary 2000. Siting the Quebec Novel. The Representation of Space in Francophone Writing in Quebec, Berne: Peter Lang. Crochet, Monique 1990-1991. "Perspectives narra-tologiques sur Rue Deschambault de Gabrielle Roy". Quebec Studies, 11, 93-102. Friesen, Gerald 1987. The Canadian Prairies. A History, Toronto: University of Toronto Press. Friedman, Stanford Susan 1998. Mappings. Feminism and the Cultural Geographies of Encounter, Princeton: Princeton University Press. Carol J. Harvey i Alan MacDonell (ur.) 1997. La francophonie sur les marges. Actes du seizieme colloque du Centre d' etudes franco-canadiennes de l'Ouest, tenu ä l'Universite de Winnipeg les 17, 18 et 19 octobre 1996, Winnipeg: Presses universitaires de Saint-Boniface. Carol Harvey 1993. Le cycle manitobain de Gabrielle Roy, Saint-Boniface: Editions des Piaines. Harley, J. B. 1988. "Maps, Knowledge and Power", u: The Iconography of Landscape. Ur. Denis Cosgrove i Stephen Daniels, Cambridge: Cambridge University Press. Gilbert Lewis, Paula 1985. Traditionalism, Nationalism and Feminism. Women Writers of Quebec. Westport (Connecticut): Greenwood Press. Levasseur, Jean 1991. "La quete des racines par l'exil. Une etude comparee de De quoi t'ennuies-tu, Eveline? de Gabrielle Roy et de Volkswagen Blues de Jacques Poulin", u: Un pays, une voix, Gabrielle Roy. Ur. Marie-Lynne Piccione. Bordeaux: Maison de l'Aquitaine. Ricard, Francois 1996. Gabrielle Roy, une vie, Montreal: Boreal. Ricard, Francois i Everett, Jane (ur.) 2000. Gabrielle Roy inedite, Quebec: Editions Nota Bene, collection "Semi-naires". Ricard, Francois, Marcotte, Sophie i Everett, Jane (ur.) 2000. Gabrielle Roy, Le pays de Bonheur d'occasion et autres recits autobiographiques epars et inedits, Montreal: Boreal. Socken, Paul 1989. "L'enchantement dans la detresse. L'irreconciliable reconcilie chez Gabrielle Roy", Voix et Images, 42, 433^136. Spivak, Gayatri Chavrakorty i Harasym, Sarah (ur.) 1990. The Post-Colonial Critic. Interviews, Strategies, Dialogue, London: Routledge. Woodhull, Winifred 1993. "Exile", Yale French Studies, 82, 7-24. SUMMARY FRANCOPHONE SPACE IN GABRIELLE ROY'S MANITOBAN WORKS Gabrielle Roy's life and work are marked by a complex relationship between a center (metropolitan, urban, anglophone, linguistic, cultural or economic) and its margins. Born in Manitoba, Roy left the province in 1937 to end up finally in the province of Que- 70 bee. Manitoba and minorities continue however to live terms of population) that inhabit the region? How has in Roy's writing. Our article proposes a study of the migration as a personal experience marked the con-four of her texts: Street of Riches, The Road Past Alta- ceptualization of space portrayed in the novels? These mont, Children of My Heart and De quoi t'ennuies- are the questions that will be explored. tu, Eveline! To what extent is the Manitoban space that is presented in these novels representative of the Key words: space, center, margins, minority vs. ma-oppositions between a minority and a majority (in jority, migration Jo Ann Lanneville, Zvijezde s bananom - serigrafija, 69,5 x 56 cm, 2015. 71 Conrad Poirier, Stará kuča, ulica sv. Augustina - fotografija Adina BALINT Sveučilište u Winnipegu Poetika i imaginariji Montréala u suvremenoj kvebečkoj književnosti* UVOD Grad nadahnjuje imaginarij kvebečke književ-nosti od 1950-ih godina sve do danas, i to u svim žanrovima. Početkom 1950-ih godina prostor grada cesto se pojavljuje u romanu kao pozadina koja evocira beznade svijeta u kojem starí modeli postupno zastarijevaju, ili pak izražava želje za ideološkom i politickom obnovom, kao što vidimo u djelu Bonheur ď occasion (Rabljena sreča) Gabrielle Roy ili Refus global (Sveopče odbijanje) skupine automatista. 1960-ih i 1970-ih godina imaginarij grada prigrljuje nacionálnu ideju, nadu zajednice i feministički zanos te se nudi kao prostor-potpora militantne političke, socijalne i kultúrne misii, na pozadini ponižavanja frankofonskog stanovništva, kao u djelu Pélagie-la-Charrette (Pelagija od Kola) Antonine Maillet i La Route d'Altamont (Cesta za Altamonť) Gabrielle Roy. No grad može predstavljati i subverzivnu scénu obič-nog, to jestpopularnog govora (montrealskogapučkog sociolekta joual ili akadijskog chiac), a potom, 1980-ih i 1990-ih godina, znak otvaranja pluralnim iden-titetima (France Daigle, Michel Tremblay, Regine Robin). Naposljetku, s novim stolječem, príkaz grada otvára se autorefleksiji subjekta, subjekta zahvačena u mnogim dimenzijama, psihičkoj, socijalnoj, etičkoj, kao primjerice u djelima Ľénigme du retour (Zago-netka povratka) Danyja Laferriěrea, Quatre mille marches (Cetiri tisuče stuba) Ying Chen i Lafemme quifuit (Žena u bijegu) Anais Barbeau-Lavalette.1 Od svih gradova Québeca, Montreal je oduvijek izuzetno prisutan u kvebečkom imaginariju, sve od temeljnih do suvremenih pripovjednih djela. Uzmimo za primjer takozvanu "migrantsku" književnost: go-dine 1983. Regine Robin pri nakladničkoj kuči Québec Amérique objavljuje roman La Québécoite * Rad pod naslovom "Poetique et imaginaires de Montreal dans la litterature quebecoise contemporaine" objavljen na fran-cuskom jeziku u Interfaces Brasil-Canada (17/3, 2017: 17-30. URL: https://periodicos.ufpel.edu.br/ojs2/index.php/interfaces/ article/view/12517). 1 O prikazu grada u knjizevnosti vidi: Anne-Yvonne Julien (ur.), u suradnji s Andreom Magordom, Litteratures quebecoise et acadienne. Au prisme de la ville. Rennes, Presses Universitaires de Rennes, 2014. (Lutalica), koji kritika smatra emblematskim románom postmodernog pisma, koji obraduje teme decentriranja, pitanja prilagodbe i suočenja kultura. Onodobno, kad je Robin putovala izmedu Pariza i Montréala, tim je fikcijskim djelom nastojala upisati velegrad u književnost, velegrad koji otkriva kao pri-došlica u Québec: još nije Kanadanka, nema glasačko pravo, no zanima se za kvebečki socijalni diskurs i književnost Québeca; naime, 1977. godine emigrira u Montreal, 1979. objavljuje Le Cheval blanc de Lenine (Lenjinov bijeli konj) pri nakladniku XYZ éditeur. Prije svega zanima je Montreal, velegrad, kozmopolitski grad gdje joj se sve čini stranim, čud-nim, novim i mogučim. Grad novih početaka. Brojne su knjige koje za predmet, tematiku uzimaju Montreal te se bave někom četvrti ili ulicom, kao što su Quartier Saint-Louis (Cetvrt Saint-Louis) Roberta de Roque-brunea (1966) i Rue Saint-Denis, contes fantastiques (Ulica Saint-Denis, fantazijske price) Andrea Car-pentiera (1978), medutim, Robin u njima ne pronalazi odjek fragmentacije i heterogenosti koje ju zapanjuju. Ona nam u djelu La Québécoite (Lutalica) pokušava prenijeti postmodemi Montreal: grad i pisanje grada koji valoriziraju pluralnost, hibridnost, fragment, mje-šovitost, pa čak i rasprsnuče - što su ujedno i ciljevi kojima teži i skupina intelektualaca, pisaca i mislioca okupljenih oko časopisa Vice Versa (1980-1996). Grad Montreal oduševljava i istraživače huma-nističkih znanosti, koji o njemu provode projekte, pišu knjige i članke te organiziraju konferencije. Inter-netska stranica Nacionálne knjižnice i arhiva Québeca, u sekciji Kultura, sadrži popis bibliografskih referenci na ternu: "Écrire Montreal, la ville dans la littérature" ("Pisati Montreal, grad u književnosti").2 Ne zabo-ravimo ni Laboratoire sur les Récits du soi mobile (Laboratory narativa o pokretnom sebstvu) osnován 2012. godine (http://www.lrsm.ca) pod vodstvom Simona Harela, s mrežom kulturnih i medijskih istra-živača i partnera koji se bave pitanjima prostora, urbanosti, mobilnosti, pripovijesti, subjekta... Godine 1992. Pierre Nepveu i Gilles Marcotte suuredili su kolektivno djelo naslova Montreal ima- 2 URL: http://www.banq.qc.ca/collections/collections_ patrimoniales/bibliographies/lire_montreal/culturel.html. Pristúp: 30. listopada 2017. 73 ginaire. Ville et littérature (Imaginárni Montreal. Grad i književnost), objavljeno pri nakladniku Fides. Djelo obuhvača sedám studija s motrišta povijesne cjeline te rasvjetljuje ambivalentnostkvebečkih autora u odnosu na grad. Knjiga je podijeljena na několiko dijelova: Několiko temeljnih pripovijesti iz Montréala, Grad u púčkom romanu 19. stolječa, Poezija i roman na prijelazu stolječa, Montreal u narativnoj prozi u razdoblju izmedu 1934. i 1936. godine, Americká pri-sutnost u montrealskom romanu (1945-1970), Montreal u suvremenoj kvebečkoj poeziji, Samoči prepustená riječ migrantskog pisca. U úvodnom tekstu "Montreal, sa littérature" ("Montreal, njegova književnost") Nepveu i Marcotte pišu: Očito je da bez Montréala kvebečka književnost ne postoji. Montreal je sama književna institucija: instance, izdavaštvo, kritika, akademije, večina pisaca, ali i sam izvor stanovité ideje književnosti. Québec, kao i drugi gradovi takoder imaju važnu ulogu; što bi bio opus jednog Jacquesa Poulina bez očaravajuče mitologije Staroga Québeca? No Montreal se ne naziva metropolom, majkom-gradom, "ville-marie". Montreal nije sve; možda je slika svega. Kvebečka književnost ne postoji bez Montréala; može li se reči da Montreal ne postoji bez književnosti? Cini se da je za ostale velegrade svijeta književni prikaz neophodan za potvrdu postojanja. Pariz je Balzac (i několiko drugih); London je Dickens; Berlin je Dôblin; New York, Dos Passos; Dublin, Joyce i tako dalje. Nijedno se ime pisca ne vezuje za Montreal tako nužno, tako neposredno. Ni englesko niti francusko. Jer stvari nisu tako jednostavne: u Montrealu itekako postoje dvije književnosti, i premda je frankofonska brojnija, nije sigurno da veči broj najsnažnijih slika metropole ne potječe s druge strane jezične barijere. Medutim, ni Gabrielle Roy, ni Hugh McLennan, ni Mordecai Rich-ler, ni Réjean Duchařme, da spomenemo samo romanopisce, nisu stekli montrealskú etiketu. Oni prije posjeduju neke ulice, několiko ulica, neke četvrti negoli sami grad. (...) Grad postoji književno kada postane pitanjem, postane upitnim. (7-8) Nepveu i Marcotte ističu da je Montreal za književnost postao pitanjem tek šezdesetih godina, to jest od onoga što nazivamo Tihom revolucijom. Nekoč jest postojao, no više kao simbol duhovnog i mate-rijalnog napře tka. Od 1980-ih godina to razmišljanje o gradu obo-gačeno je takozvanim migrantskim ili transmigrant-skim pismima, koje Régine Robin definira na sljedeči náčin: "transmigrantsko pismo: kad se intertekstovi i kulturně referencije istinski izmjenjuju ili susreču, bilo to u nesporazumu ili dijalogizmu."3 Raznorodne ur-bane dinamike Montréala tako su zahvačene preko istraživanja identitetä i jezikä, nastanka manjine, 3 Regine Robin, Nous autres, les autres, Montreal, Boreal, 2011, str. 304. susreta i različitosti kod pisaca kao što su, primjerice, Dany Laferriěre u djelu Comment f air e ľ amour avec un negre sans sefatiguer (Kako voditi ljubav s crncem a da se ne umoríš, 1985) i, u novije vrijeme, u Tout ce qu on ne te dirapas (Sve što ti se neče reči), Mongo (2015), Sergio Kokis u Le pavilion des miroirs (Pa-viljonzrcala, 1994), Ying ChenuLes lettres chinoises (Kineska pisma, 1993), Kim Thuy u Ru (2009) ili Mauricio Segurau Côte-des-N egreš (1998). RAZNORODNE URBANE DINAMIKE U DJELU LA QUÉBÉCOITE (LUTALICA) Vratimo se djelu La Québécoite (Lutalica) Régine Robin. U početku pripovjedačica prikazuje ženski lik, doseljenicu pristiglu iz Pariza, spisateljičinu dvojnicu, no ne posve jer tekst ostaje fikcionalan. Taj se lik sukcesivno naseljava u trima četvrtima Montréala, gdje se nastanjuje s prijateljem. Svaka četvrt simbo-lizira moguči tijek njezina montrealskog života: Snowdon, Outremont i Jean-Talon. Pariz i Montreal odražavaju jedan drugog. Robin namjerno upotreblja-va strukturu kolaža, efekt popisa, inventár, opis, lu-tanje, najpogodnije oblike za prikaz stranosti Montréala, njegova raznolikog značaja, fragmentacije i rascjepa. Grad je ovdje prostor označivanja, prepozna-vanja, odgonetanja koji je cesto pružao, kao otvorenú knjigu, židovskim piscima - Régine Robin jedan je primjer potonjega, unatoč strašnom sječanju na racije i plinske komore, neprestanoj prepreci da se igdje izgradi spokoj an život. Lik pristigao iz Pariza upučuje se u otkrivanje Montréala i stalno se gubi. Te su putešestvije vodene snažnom željom da se pripadá gradu, da se pripadá ovdje, što u svom eseju Nous autres, les autres (Mi, ostali) iz 2011. godine naziva: "Postala sam odavde" (str. 270): Susret s grádom. Cesto si se gubila, vracala se tisuču puta na isto mjesto, prepoznavala znakové, trgovine, kakvoču zraka koji lebdi raskrižjima. Mjesec dana poslije početná kolebljiva, nespretna tumaranja zamije-nile su poznáte rute. Gradovi poprimaju boju u rano jutro. Postoje i gradovi bez boje, nijansirani vodom i snijegom. Gradovi magie i siréna, gradovi tvorničkih dimnjaka, gradovi parková, gradovi cviječa. Voljela si sve gradove, mahnito disanje američkih gradova u pogledu iz zraka, večer kao nadzorna ploča, elektronickí pisač ukrštenih linija, svjetleče mreže kao u noči. (17) Taj bogati prostor mogao bi podsječati na kreo-lizaciju, koncepciju koju su zagovarali antilski mislio-ci poput Edouarda Glissanta, koji se donekle suprot-stavlja klasičnim vrijednostima SAD-a i, osobito, takozvanom amerikanizacijom, koja pogada naročito kulturu medija i načine života. Požurivanje veza i razmjena medu kulturama u veoma krátku vremen-skom rasponu na neki način, prema Glissantu, dovodi do toga da živimo u "svijetu-kaosu", ili "svijetu-sve- 74 mu"4, nepřestáno se suočavajuči s nepredvidljivom novinom koju ideja zajedništva ne uspijeva odgo-netnuti i shvatiti. Zapažamo da ženski lik u djelu Robin traži mjesto koje če doživjeti kao svoj dom a da ne bude zatvoren u teritorijalne ili identitetske okove. Ta žena utjelov-ljuje ideje postmoderniteta i transkulture: želi se kretati, lebdjeti slobodno, ne želi se povoditi za drža-njem svakoga u njegovu getu i njegovoj specifičnosti - odbija jednostavni tolerantni suživot u sklopu multikulturalizma koji su Robin i intelektualci Více Versa svojedobno šmátrali "mozaičkim rasporedom getoa bez ikakvih medusobnih veza".5 Lik iz La Québécoite (Lutalica) tezi "ukrštenim linijama", istinskom kultúrnom miješanju, impregnaciji kultura, procesu prijelaza, kretanja, preobrazbe. Otvorená je pluralnim identitetima i transkulturi kakvu definira Lamberto Tassinari: "Trans (...) je označavao prijelaz, prolaz, stalnu preobrazbu identite ta, gubitak i dobitak bez prestanka, osmozu."6 Ta sklonost kretanjima i rekontekstualizaciji pridružuje se misii o transkul-turnome Patricka Imberta, koji ističe dodánu vrijed-nost umrežavanja jezika i diskursa", "miješanja oblika i žánrová".7 Naime, u pripovijesti La Québécoite (Lutalica) dinamika geografskog, kao i simboličnog kretanja lika susreče se s temama različitosti, identiteta i transkulture. SUVREMENI PRIKAZI MONTRÉALA: OD LUL ALICE DO ŽENE U BIJEGU Sto se dogada 2015. godine u pripovijesti Anais Barbeau-Lavalette, mlade kvebečke autorice i filma-šice koja objavljuje biografsku fikciju naslova La femme quifuit (Zena u bijegu) pri nakladniku Mar-chand de feuilles? Knjigu je kritika primila izvrsno, tiskaná je u 75.000 primjeraka i nagradena nizom nagrada: Književnom nagradom France-Québec i Nagradom knjižnica Québeca 2016. godine te Velikom nagradom za knjigu Montréala. Izdana je i pri francuskom nakladniku Le Livre de Proche. O čemu govori ta knjiga? Priča je to o ženi -spisateljičinoj baki koju nije upoznala - u odnosu na grad Montreal. Ta se žena, baka, zove Suzanne Melodie. Godine 1948. ona je uz Borduasa, Gauvreaua i 4 Edouard Glissant, Poetique de la relation, Paris, Gallimard, 1990. 5 Regine Robin, Nous autres, les autres, nav. dj., str. 279. 6 Lamberto Tassinari, "Sens de la tranculture", u Anna Paola Mossetto (ur.), u suradnji s Jean-Francoisom Plamondonom, Le Projet transculturel de Vice Versa, Actes du seminaire international du CISQ äRome, 25 novembre 2005, Bologne, Pendagron, 2006, str. 81. 7 Patrick Imbert (ur.), Le transculturel et les litteratures des Ameriques, Ottawa: Editions de la Chaire de recherche de l'Uni-versite d'Ottawa: Canada: enjeux sociaux et culturels dans une societe du savoir, 2012, str. 11. Riopellea kada potpisuju manifest Refus Global (Sveopče odbijanje). No ona ne potpisuje. S Bar-beauom osniva obitelj. No veoma rano napušta svoje dvoje djece. Zauvijek. Spisateljica Barbeau-Lavalette polazi ususret Suzanne Meloche-Barbeau, svojoj baki. Tako poku-šava ispuniti prazninu koju je ova ostavila napustivši supruga i djecu. Taj povratak u prošlost, razdoblje od 1926. do 2009. godine, vodi nas na put u Québec, u Francusku, u Englesku i SAD. Suzanne je kao dijete upoznala gospodarsku krizu i prisile katolické Crkve u Québecu. Kao adolescentica nastoji pobječi od sumorne sredine. Tako ju njezin govornički dar vodi na natjecanje u kojem sudjeluje Claude Gauvreau. Poslije se ona, nakon završetka studija u Montrealu, susreče s njim u društvu njegovih prijatelja automa-tista. Na taj náčin sveznajuča pripovjedačica Žene u bijegu izražava nešto sto se promijenilo u njezinu liku nakon povratka iz metropole: Pa se vračaš [iz Montréala] kuči nemirna. Dani se vracajú u svoj ritam, no ti ih prolaziš drukčije. Nošena strujom. Sada znáš da imaš neko drugdje. Ono što ne znáš jest da češ uvijek imati neko, ali nikada isto. To če biti tvoja tragedija. (87) To značajno iskustvo promjene, razlike, ima nešto tajnovito, stoga je liku potrebná kreativnost8 da bi dešifrirao njegov smisao. Kreativnost je naročito u ovom romanu simbol bijega kao oslobodenja od svih prišila: bijeg iz Ottawě prema Montrealu, bijeg iz Montréala u Gaspésie i potom u Európu i New York... Odlasci i povraci kroz koje se lik preoblikuje, preo-bražava, raste. Suzanne se údaje za Marcela Barbeaua. Dobivaju dvoje djece, Manon i Francoisa. Barbeauovi i njihovi prijatelji nastanjuju se u Saint-Ffilaireu, no Suzanne se sve više osječa isključenom iz zajednice. Razočarana neuspjehom slobodarske poruke mani-festa Globalno odbijanje (1948), ona napušta bračnu zajednicu i brigu o djeci prepušta suprugu. Postoji nešto slomljeno u duši te žene, a njezina emotívna i sentimentálna krhkost proganjat če je sve do kraja života. Njezino neprepoznavanje vodi do njezina neopredjeljenja unatoč privrženosti različitim identitetskim ciljevima, izmedu ostalih i onaj koji bráni antisegregacionistička skupina s Juga SAD-a. Kao kod Deleuzea, promjena se osječa kao nešto oslobadajuče, no istodobno bolno: mislilo se da če sve ostatí isto, no sve se i dalje mijenja. Pripovijest tako potvrduje delezovsku slutnju daje svaki trenutak našeg života posvema drukčiji od trenutaka koji mu prethode. Svaki je trenutak nov početak. Na 263. stranici Žene u bijegu čitamo što slijedi prilikom novog povratka u Montreal: 8 Vidi Gilles Deleuze: Difference et repetition, Paris, Presses universitaires de France, 1968. 75 Protekla je samo godina dana, a imaš dojam da su prošle godine. No evo te opet u tvom gradu i to te potřes a. Ne voliš ono što je fiksno, zadaje ti vrtoglavicu. Toliko te strah iznova pustiti korijenje. Kážeš Peteru da opet odlaziš. On ti odgovara da te slijedi. (248) (...) Montreal se nije promijenio. No nakon Londona, grad ti se čini pomladenim. Djetinjastim, nedovršenim. Ta ti nevinost čini dobro. Osječaš se i ti kao početnica. (263) Na neki náčin te riječi rasvjetljuju misao da steči iskustvo novoga u onome osjetnom znáči vidjeti da je život uvijek otvoren, da nikada nije zatvoren i posve odreden. Ništa nije i nikada neče biti konačno. U poglavlju o razdoblju izmedu 1946. i 1952. godine čitamo: Montreal ima nešto tvoje. (97) (...) Nastojiš reči, nastojiš učiniti. Osječaš se djetetom u prevelikú planu. Koji te uzbuduje i straši. Vi [Claude i ti] se krečete gradom tramvajem, bez odredena cilja. Claude za tebe glumi turističkog vodiča, glasno ti razotkriva svoj grad kao beskrajan poklon. Skáčete iz jednog tramvaja u drugi, provlačiš se medu neznanim tijelima, puštaš da te obuzme njihova bezi-mena prisutnost. (...) To je tvoj náčin da se ugradiš u neki novi krajolik. (98-99) Ovdje opažamo lutanje, skitanje, pa čak i želju za otkrivanjem grada kao "nova krajolika", kao kod Régine Robin: sloboda i unutarnji preporod te budenje u vanjskom svijetu. Istodobno, tijekom tog kretanja Montrealom iz njega izranja nova stvarnost. Na tom putu simbolično iskrsava ono nečujno, nepredvideno, neočekivano, neopaženo, neka nova i neovisna pojava. To nas podsječa na koncept transkulturacije Fer-nanda Ortiza, Kubánca koji je pokušao opisati kom-pleksnu mješovitost svojstvenu kubanskoj kulturi. Slijedom Ortiza, 1987. godine Jean Larose9 u Více Versa piše: Transkulturacija je skup stalnih transmutaci]a: ona je stvaralačka i nikada nije dovršena. Uvijek je proces u kojem se nešto daje istodobno kad se prima: time se dva dijela mijenjaju. Iz toga izranja nova stvarnost koja nije mozaik karaktera, več nova, izvorna i neovisna pojava. (19) Pismo preobrazbe Suzanne Meloche i kreativnost koju je provela u djelo tijekom različitih razdoblja života - od prvog poglavlja naslova "1930.-1946." do posljednjega, "Danas" - potvrduju da je moguče stvoriti "novu stvarnost" poput dinamika transkulturacije, a istodobno stvárajúci samoga sebe: od svog života stvoriti umjetničko djelo, to jest ostati otvoren prema činjenici daje svijet uvijek nov, cijeniti inten- 9 Jean Larose, "Transculturation: naissance ďun mot", Vice Versa, br. 21, studení 1987, str. 19. zitet trenutaka koji njime prolaze kao daje "prvi put". Taj prvi put osječamo u pripovjedačkom glasu Žene u bijegu, za koju preobrazbe nutrine odjekuju s prostorom grada: "Montreal se nije promijenio. No nakon Londona, grad ti se čini pomladenim. Djetinjastim, nedovršenim. Ta ti nevinost čini dobro. Osječaš se i ti kao početnica" (263). Montreal ovdje nije ni košmar ni raj, več grad izgubljenog i pronadenog vremena, misao se u njemu gubi u tijeku prisječanja, kad se žena-lik zatekne izmedu dviju nemogučnosti: himerične pojave prošlosti i straha da se ne nade "přikovaná" svojom prošlošču i korijenima, stoga je bijeg spasonosan izlaz. Neudoban svijet-kaos. U poredbenom motrištu, pripovijest Robin i ona Barbeau-Lavalette potvrduju pojam "selilačkog duha"10 Pierrea Ouelleta, po kojem tematike migracije i geokulturnih te subjektivnih kretanja više ne istražuju samo takozvani migrantski pisci, jer "migriranje nije samo geokulturne naravi, vezano kretanjem s jednog područja na drugo; ono je i, možda i ponajprije, onto-loške i simbolične naravi jer označava úpravo kretanje Smisla i Biča u intímnom iskustvu različitosti."11 Sama ta ideja nerazlikovanja tematika koje istražuju pisci migracije i pisci iz Québeca javlja se i kod Maude Labelle, u článku o djelu Les lettres chinoises (Kineska pisma) Ying Chen: Pripovijest nije migrantska zbog podrijetla svog autora, več zbog svoga diskurzivnog funkcioniranja koje iz-vješčuje o kretanjima i razlikama, koje ustraje na igri izmedu stranosti i poznatosti više nego na jednom ili drugom. Zamučivanje granica, prije nego same granice, postaje točkom susreta različitih praksi migrantskih pisaca, bili oni odavde ili ne.12 Upravo to intimno iskustvo različitosti i diskur-zifikaciju razlike istražuju likovi-pripovjedačice u djelima Robin i Barbeau-Lavalette: kako u odnosu na grad Montreal, tako i kroz prihvačanje da se postane nekim drugim. Tako se u tim djelima različitost po-javljuje kao oblik života, etos, način bivanja u svijetu, u svijetu koji odmah zahtijeva priznavanje njegove sastavne različitosti. Vratimo se na trenutak djelu La Québécoite (Lutalica). U nekom trenutku isti lik u New Yorku susreče onoga tko če joj biti suprug, montrealskog intelektualca koji je doktorirao u New Yorku i kojeg je otac, francuski doseljenik, poslao u englesku školu kako bi, kako kaže, "izbjegao popove" (46). Upoznaju se. Ona ga upita: 10 Pierre Ouellet, Ľ esprit migrateur, Montreal, VLB éditeur, 2005. 11 Isto, str. 12. 12 Maude Labelle, "Les lieux de ľécriture migrante. Territoire, memoire et langue dans Les Lettres chinoises de Ying Chen", Globe, Revue internationale ďétudes québécoises, vol. 10, br. 1, 2007, str. 51. 76 Kako se Vi zapravo osječate, Amerikancem, Kanada-ninom, Kvebečaninom, Židovom, Francúzom? Cini se da je to komplicirana priča? - Tako je. - Odgovorio bi ozbiljna lica, poput Woodyja Allena - ne, nije komplicirano. Osječam se pariškim Njujorčaninom ili Montrealcem iz Shtetla, mogli bismo reči. (35) Kad je riječ o identitetu, očito je da se likovi, kao i pisci migracije, igraju s pluralnošču i zamučuju granice koje su sposobne nataložiti jezike, kultúre i identitete. Tad Montreal postaje prostorom prihva-čanja tih identiteta. Montreal je i sam višestruk. U pogovoru La Québécoite (Lutalica), u džepnom izdanju objavljenom 1993. godine, Robin sebe defini-ra kao "alofonku13 francuskog podrijetla". Dany La-ferriěre šaljivo se definirao kao "japanski pisac": Na kojem čete jeziku pisati svoje knjige? Ne na engleskom, kaže mi frankofoni. Ne na francuskom, prigovori mi unaprijed kreolofoni. Nečeš nači čitatelja na kreolskom, dobaci mi kolonizirani koji se smatra realistom... Nitko mi ne savjetuje da jednostavno dam sve od sebe, kao sportašima. A ja sam mislio da pišemo upravo kako bi se izbrisale granice...14 Ono što ti pisci zagovaraju jest pravo na taj ne-izbor! Da se u pismu živi različite imaginárne i stvarne identitete bez hijerarhije, bez normativnog reda. Taj príkaz pluralnog identiteta pisca i njegova dvojnika pripovjedača odjekuje s diskurzifikacijom grada kao "potencijalna prostora", da se poslužimo pojmom Simona Harela iz Les Passages obliges de ľécriture migrante (Nezaobilazni putovi migrantskog pisma). Taj je kompozitni grad: ... skulptura u pokretu, instalacija, mobil koji nam daje mogučnost zamišljanja "potencijalna prostora": prostora pregovaranja izmedu afirmacije pojedinač-noga i zákona zajednice. Zapravo, situacija ne zna baš razlučiti lice i naličje, nutrinu i vanjštinu. Ona ne obli-kuje stvarno stanište, več prije odgovara imaginárnom obitavalištu smisla.15 Dakle, grad Montreal: otvoren prema istinskoj raznolikosti - koju je zamislio i Glissant, a ne razno-likosti u pogrdnom smislu16 - koju ljudi različitih kultura prihvačaju i na koju su osjetljivi, kako to po-kazuje članak Pierrea Andrea Normandina, objavljen u La Presse 29. travnja 2017. pod naslovom "Une nouvelle publicite de Montreal retiree pour son manque de diversité" ("Nova reklama za Montreal povu-čena zbog manjka raznolikosti")17. ZAKLJUČAK Koje su dinamike književnih prikaza Montréala u kvebečkim tekstovima 21. stolječa? S tematskog motrišta: one koje su otvorene prema kretanju, razlici, transkulturi kao uzajamnim razmjenama iz kojih izranja ono novo, izvorno - predmeta koje istražuju pisci iz Québeca i drugih krajeva. S motrišta žánra, u 21. stolječu svjedočimo trijumfu dokumenta: istra-živačko pismo (biografska fikcija Barbeau-Lavalette), biografij a i autobiografija, putopisi i drugi oblici frag-mentarnih pripovijesti, poput C e qu'il reste de moi (Ono što od mene ostaje) Monique Proulx, koji se ne žele jednostavno nazvati romanima. Dakle, ta pisma ne samo da osuječuju knjižničku klasifikaciju, nego i duboko mijenjaju književne kategorije te nameču vlastitu poetiku i imaginarije: primjerice, izlaganjem autora u pripovijesti, množenjem pripovjedača, stva-ranjem kratkih poglavlja koja se s komadima pisama i navoda miješaju u hibridne kompozicije, ta djela suvremenog pisma koja pokreču veze izmedu fikcije i povijesne reálnosti zamučuju žánrové diskursa te nas vode do razmišljanja o disciplinskim razlikama koja suprotstavljaju pisca s povjesničarom, novinárom i sociológom. Na koncu, jesmo li preko raznih prikaza Montréala u djelima La Québécoite (Lutalica) i Žena u bijegu na tragu nove želje za književnošču svjedo-čanstva, inventariziranja, informiranja ili dokumenti-ranja, koja želi nanovo izmisliti svoje oblike a isto-dobno iskazati višestruke -krhke ili prírodné, banálne - odnose koje imamo sa svijetom? S francuskog prevela Lea KOVÁCS 13 Sociolingvistički pojam alofon (kvebekizam) označava stanovnike čiji materinji jezik nije nijedan od službenih jezika područja na kojem živi i najčešče se odnosi na neautohtone stanovnike Québeca, op. prev. 14 Dany Laferriěre, "Est-il possible ďaller n'importe oú, Lise?", u Lise Gauvin (ur.), Les littératures de langue frangaise á ľheure de la mondialisation, Montreal, Hurtubise HMH, 2010, str. 95-96. 15 Simon Harel, Les Passages obliges de ľécriture migrante, Montreal, XYZ éditeur, 2005, str. 228. 16 Pojam je cesto devaloriziran. Lamberto Tassinari obezvrje-duje pojam na sljedeči način: "Mislim da je raznolikost koncept koji sami slobodari prečesto i pogrešno upotrebljavaju. Umjesto da se nadahnjuju filozofijom autonomije, njihova koncepcija poje-dinca ostaje prebliska onoj koja je iznjedrila trgovački indivi-dualizam", u: Fulvio Caccia (ur.), La Transculture et Vice Versa, Montreal, Triptyque, 2010, str. 134. 17 URL: http://www.lapresse.ca/actualites/montreal/201704/ 28/01-5092788-une-nouvelle-publicite-de-montreal-retiree-pour-son-manque-de-diversite.php. Pristúp: 30. listopada 2017. 77 LITERATÚRA "Ecrire Montreal, la ville dans la littérature". Banq Collections. URL: http://www.banq.qc.ca/collections/ collections_patrimoniales/bibliographies/lire_montreal/ culture 1 .html. Pristúp: 31. listopada 2017. Barbeau-Lavalette, Anai's, 2015. La femme qui fuit. Montreal: Marchand de feuilles. [Paris: Le Livre de Poche, 2015] Borduas, Paul-Emile, 2010. Refus global et autres écrits. Montreal: Typo. Caccia, Fulvio (ur.), 2010. La Transculture et Vice Versa. Montreal: Triptyque. Carpentier, Andre, 1978. Rue Saint-Denis, contes fantastiques. Montreal: HMH. Chen, Ying, 1993. Les lettres chinoises. Montreal: Boreal. Chen, Ying, 2004. Quatre mille marches. Montreal: Boreal. Deleuze, Gilles, 1968. Difference et repetition. Paris: Presses universitäres de France. Glissant, Edouard, 1990. Poétique de la relation. Paris: Gallimard. Harel, Simon, 2005. Les Passages obliges de ľécriture migrant e. Montreal: XYZ éditeur. Imbert, Patrick (ur.), 2012. Le transculturel et les littératures des Amériques. Ottawa: Editions de la Chaire de recherche de l'Université d'Ottawa: Canada: enjeux sociaux et culturels dans une société du s avoir. Julien, Anne-Yvonne (ur.) 2014. Littératures québé-coise et acadienne. Au prisme de la ville, u suradnji s An-dréom Magordom. Rennes: Presses Universitäres de Rennes. Kokis, Serge, 1994. Le pavilion des miroirs. Montreal: Lévesque éditeur. Labelle, Maude, 2007. "Les lieux de ľécriture migran-te. Territoire, memoire et langue dans Les Lettres chinoises de Ying Chen", Globe. Revue internationale ď études qué-bécoises, vol. 10, br. 1, str. 43-58. Laferriére, Dany, 2010. "Est-il possible ďaller n'im-porte ou, Lise?", u: Lise Gauvin (ur.) Les littératures de langue franqaise á ľheure de la mondialisation, Montreal: Hurtubise HMH, str. 95-96. Laferriére, Dany, 1985. Comment faire ľ amour avec un négre sans se fatiguer. Montreal: VLB éditeur. Laferriére, Dany, 2015. Tout ce qu on ne te dira pas. Mongo. Montreal: Memoire ďencrier. Laferriére, Dany, 2009. Ľénigme du retour. Paris: Grasset. Larose, Jean, 1987. "Transculturation: naissance d'un mot", Vice Versa, br. 21, studení, str. 9-20. Maillet, Antonine, 1922. P'élagie-la-Charrette. Paris: Grasset. Nepveu, Pierre i Gilles Marcotte, (ur.), 1992. Montreal imaginaire. Ville et littérature. Montreal, Fides. Normandin, Pierre Andre, 2017. "Une nouvelle publicite de Montreal retiree pour son manque de diversité". La Presse, 29. travnja. URL: http://www.lapresse.ca/actualites/ grand-montreal/201704/28/01-5092788-une-nouvelle-publicite-de-montreal-retiree-pour-son-manque-de-diversite.php. Pristúp: 30. listopada 2017. Ouellet, Pierre, 2005. U esprit migrateur. Montreal: VLB éditeur. Proulx, Monique, 2015. Ce qu'il reste de moi. Montreal: Boréal. Robin, Régine, 1979. Le Cheval blanc de Lenine. Montreal: XYZ éditeur. Robin, Régine, 2011. Nous autres. les autres. Montreal: Boréal. Robin, Régine, 1983. La Québécoite. Montreal: Quebec Amérique. Roquebrune, Robert de, 1966. Quartier Saint-Louis. Montreal: Fides. Roy, Gabrielle, 1966. La Route d'Altamont. Montreal: Boréal. Roy, Gabrielle, 2009. Bonheur ďoccasion. Montreal: Boréal. Segura, Mauricio, 1998. Cöte-des-Negres. Montreal: Boréal. Tassinari, Lamberto, 2006. "Sens de la transculture", u: Anna Paola Mossetto (ur.), u suradnji s Jean-Francoisom Plamondonom. Le Projet transculturel de Vice Versa. Actes du séminaire international du CISQ ä Rome, 25 novembre 2005. Bologne: Pendagron, str. 61-83. Thuy, Kim, 2009. Ru. Montreal: Libre Expression. SUMMARY POETICS AND IMAGINARIES OF MONTREAL IN CONTEMPORARY QUEBECOIS LITERATURE Contemporary narratives no longer display a singular city but a palimpsest of cities. "L ' esprit migrateur" (Pierre Ouellet) and "la rencontre transcul-turelle" (Patrick Imbert) inhabit the new literary imaginary. What representations of Montreal do texts, such as La Quebecoite by Regine Robin and La femme qui fuit by Anai's Barbeau-Lavalette present? How can we describe the experience of wandering through the city of Montreal? And what are its relationships with transculturalism? If the topic of mobility has been common in Quebecois literature since the 1980s, mainly in the works of migrant writers, mobility is nowadays not geocultural: it is rather symbolic and ontological. Key words: Montreal , contemporary Quebecois literature, imaginary, Regine Robin, Anai's Barbeau-Lavalette 78 i eíA iV I LuW U O/Z/iV Izvorni znanstveni rad. Sveučilište Masaryk u Brnu Prihvačen za tisak 7. 6. 2019. 0 pravilnoj upotřebí distopijskih prostora: Catherine Mavrikakis, Christian Guay-Poliquin 1 David Calvo Više je radova u okviru kvebečke sveučilišne kritike posvěceno apokaliptičkoj tematici. Navedimo barem dva: Krajevi i vremena. Granice imaginacije (Des fins des temps. Les limites de ľ imaginaire, Chas-say i dr., 2015) i Derivati kraja. Znanosti, tijela i gradovi (Derives de la fin. Sciences, corps et villes, Chassay, 2008). Studije okupljene u ovim knjigama radové kvebečkih autora (Gaétan Soucy, Normand Chaurette, Nicole Brossard) stavljaju u opči kontekst (Graham Swift, Philip Roth, Francois Bon, Michel Houellebecq, Antoine Volodine itd.) bez inzistiranja na specifičnostima ili uvjetima u kojima je nastao kvebečki imaginary. Úpravo srno taj aspekt pokúšali razjasniti u člancima u kojima srno se bavili autorima kao što su Marie-Claire Blais, Nicolas Dickner, Erie Dupont i Jocelyne Saucier, ukazujúci posebice na poveznice izmedu kolektivnog uvjetovanja i Kristove poruke u kvebečkoj katoličkoj tradiciji koje su sastav-ni dio apokaliptičkog imaginarija (Kyloušek 2017a, Kyloušek 2017b). Cini se da distopije predstavljaju drugi produžetak tog apokaliptičkog imaginarija. Pa ipak, u kvebečkoj književnosti, uloga kulturnog pamčenja i funkcija "današnjeg svijeta" u distopijskim romanima razlikuje ih od apokaliptičkog narativa koji se više fokusira na sadašnjost ili prošlost, bez projiciranja u neko hipo-tetsko "drugdje". Naime, distopijske su vizije karak-teristične upravo po projiciranju izvan današnjeg vremena, koliki god bio odmäk. Tako se radnja romana Oscar de Profundis (2016) Catherine Mavrikakis, djela koje na svojevrstan náčin preispisuje roman Uz dlaku (A rebours) Joris-Karla Huysmansa, odvija izmedu 14. i 18. studenog neke nejasne godine koja bi, s obzirom na odredene aluzije i iz njih izvedene zaključke, mogla biti 2084, kao odgovor na roman 1984. Georgea Orwella. S druge strane, radnja Tok-soplazme (2017) Davida Calva1, cyberpunk distopije nadahnute, medu ostalim, i filmovima Davida Cro-nenberga, smještenaje bliže današnjem vremenu, kao što se može pretpostaviti iz aluzija na političku situa- 1 Nakon objavljivanja romana, David Calvo promijenio je ime te se sada zove Sabrina Calvo. ciju - raspadanje Europe, radikalizacija desnice u SAD-u itd. - i iz izračuna dobi odredenih likova koji su, pretpostavlja se, proživjeli 1950-e i 1960-e. Istu situaciju primječujemo i u diptihu Christiana Guay-PoliquinaMí kilometara (Le Fil des kilometres, 2013) i Teret snijega (Le Poids de la neige, 2017) u kojem odsutnost bilo kakvih dátuma i inzistiranje na sva-kodnevnim predmetima od osnovne vážnosti upučuju na neizbježnost katastrofe. Sve četiri pripovijesti poštuju nit dogadaja o kojima se pripovijeda bez značajnijih pomaka ili prekida u vremenskom slijedu. Jedino gustoča vremena u obliku kultúre i kolektivnog ili individualnog pamčenja predstavlja zalog otpora s ključnim izazovom kako prisvojiti ili ovladati prosto-rom koji postaje opipljiv čuvar ljudske prisutnosti u kojem je pohranjeno obečanje jedne druge budúcnosti. Još se dvama razlozima može opravdati davanje prednosti prostornosti kao kriteriju usporedbe. Prvi proizlazi iz same riječi distopija: kao i utopija, riječ je o opisu nekog "drugog" mjesta u kojem se dalje razvijaju prostorná obilježja. Drugi se razlog oslanja na autoritet dosadašnje kritike koja prostornost vidi kao jedno od dominantnih obilježja kvebečke književnosti uopče. Govoreči o "navodnoj američnosti kvebečke književnosti", Robert Melantjon ustvrduje da je "riječ o prostoru (materijalnom i kultúrnom)" (Melantjon 1990: 71). Naime, prostorno ustrojstvo na kojem se temelji pripovijedanje ponekad napreduje putem uspostavljenih, ponovljenih i izmijenjenih oblikovanja koja se razvijaju usporedno s književnom dinamikom. Moguče je čak i utvrditi dominantná prostorná obilježja nekolicine žánrová kao što su seoski roman i urbani roman. Isto vrijedi za specifične prostore kao što je Montreal (Nepveu i Marcotte 1992). Ponovno je prostornost sredstvo kojim se ukazuje na kolektívni identitet, kao što to pokazuje tematiziranje "upitne zemlje" kod Jacquesa Ferrona (Kyloušek 2005). Prostornost može ukazivati i na dinamiku transformacije individualnog pisma kao u slučaju Marie-Claire Blais čiji prostorni imaginary prelazi iz parodije seoskog romana (Jedno godišnje doba u Emmanuellovom životu I Une saison dans la vie ď Emanuel, 1965) u gradski roman (Rukopisi Pauline Archange I Manuscrits de Pauline Archange, 1968), amerikanizam (Pierre, 1986) i naposljetku u 79 globálnu prostornost ciklusaŽetf/ (Soifs, 1995-2018) u kojem Québec sjaji svojom odsutnošču. Koji je položaj distopija ako ih promotrimo u tom svjetlu? Raznolikost odabranih romana zahtijeva da naš postupak istodobno bude opčenit i přikládán svákom djelu zasebno te da ga se ne ograniči samo na jedan tematski registar. U našem če slučaju glavno pitanje biti ono o značenju prostora i strukturirajučih sastavnica koje sudjeluju u aksiologiji post-apo-kaliptičke distopije u kojoj civilizacijska katastrofa otvára put obnovi ili nadi. Nije potrebno ni napomenutí daje aksiologija uvjetovana subjektalnim polom pripovijedanja, odnosno konfiguracijom likova i polo-žajem pripovjedača. Upravo se u njihovoj interakciji konkretan prostor obogačuje konotacijama koje naposljetku tvore paralelnú pripovijest, svojevrsno prekoračenje prvotne pripovijesti. Pokušat čemo, dakle, razriješiti pitanje prostornog ustrojstva i nje-gove interpretacije. U našim čemo se analizama oslanjati na metodološke postavke Jurija Lotmana (1990). U analizi problematike književnog mita, glav-ne su nam reference Philippe Sellier (1984) i Pierre Brunel (2003). DISTOPIJA KAO PARABOLA I MIT Radnja dvaju romana Christiana Guay-Poliquina izgraduje se oko pripovjednog Ja koje predstavlja središnju točku pripovijedanja s unutarnjom fokali-zacijom. To pripovjedno Ja promatra civilizaciju kako se raspada: svijet bez struje, bez goriva, bez telefon-skih komunikacija, bez radija i televizije; zajednice i grupe koje se, da bi preživjele, organiziraju autarkično, krade, pljačke, grabež, samoproglašene milicije, obi-telji i prijateljstva koja propadaju, egoizam, bježanje, prebjezi. Oko usamljenog pripovjednog Ja usredo-točuju se likovi i percepcija prostora. Nakon što ga je napustila djevojka, zabrinut isprekidanim telefonskim razgovorima s ocem iz kojih svejedno naslučuje početak katastrofe, pripovjedač odlučuje da če se vratiti u rodno selo kako bi se ponovno našao s obitelji i s ocem s kojim je prije deset godina prestao komu-nicirati. Putovanje kroz zemlju u punom jeku raspa-danja, u stilu romana Cesta (The Road, Grenier, 2017) Cormaca McCarthya, završava nesrečom koja zaklju-čuje prvi roman, Nit kilometara (Le Fil des kilometres), te ujedno otvára radnju Tereta snijega (Le Poids de la neige): zacjeljivanje teških lomová, oporavak i mukotrpno ponovno učenje hodanja koje fizički i simbolički označava početak novog životnog puta. Diptih Christiana Guay-Poliquina može iznenaditi izostankom toponimskih referenci. Pa ipak, takva anonimnost ne sprečava lociranje. Prva knjiga, Nit kilometara, sastoji se od poglavlja koja se kreču od osam puta ponovljenih "0 kilometara" prije početka putovanja pa do triput ponovljenih "4736 kilometara" koji označavaju završnu točku na drugom kraju zemlje. Kanadski prostor izmedu naftnih polja u Alberti i bivšeg rudarskog sela u blizini Zaljeva svetog Lovre lako je odgonetnuti jer je označen uzastopnim etapama: rafinerije nafte na dalekom sjeveru, sela i benzinske crpke uzduž ceste, polja, šume, veliki grad u ruševinama koji možemo prepoznati kao Montreal. Dok je prva knjiga napisana kao svojevrsni di-namični roman ceste (road novel), Teret snijega iznenaduje svojom statičnošču: pripovjedač-lik koji je prešao s jedne strane kontinenta na drugu, nalazi se nakon nesreče imobiliziran u osamljenoj kuči na rubu sela pogodenog zimom i snijegom koji ne prestaje padati. Ovaj su put poglavlja označena bro-jevima koji ponekad ostaju isti, a ponekad rastu, sve do broja "Dvjesto sedamdeset tri" nakon kojeg se brojevi počinju smanjivati sve do završnog poglavlja "Sedam". Malo je vjerojatno daje ovdje riječ o mjer-nimjedinicama vremena. Prihvatljivijaje pretpostav-ka o napadanom snijegu koji se kasnije topi i koji označava simboličku mjeru udaljenosti ili blizine od okončanja Labirinta ili ponovnog pronalaska slobode. Izostavljanjem toponimskih oznaka prostornost dvaju romana nadaje se još prikladnijom za sistema-tično i usporedno upisivanje mitema četiriju pripovijesti: dviju molskih, to jest parabole o Izgubljenom sinu i Dobrom Samaritancu, te dviju dominantnih, nadahnutih mitovima o Labirintu i letu Dedala i Ikara. Raspodjela intertekstualnih aluzija u dvama romanima je komplementárna te obrče ili putem odjeka modi-ficira značenje hipotekstova. Dok je u Niti kilometara povratak nezahvalnog sina motiviran skrblju koja je potrebná ostarjelom i amnezičnom ocu, Teret snijega, u kojem prevladava očinska figura Matthieua koji kao dobar Samaritanac njeguje pripovjedača za vrijeme oporavka, ponovno uvodi nerazriješen sukob oca i sina iz prethodnog romana: pripovjedač u drugačijem obli-ku ponovno proživljava edipovski konflikt kojeg se oslobada nudeči Matthieu, sada bez svake nade u povratak kuči, quad vozilo što ga je čuvao za vlastito putovanje. Temadarivanja, eksplicitno spomenutá na završetku romana (excipit, Guay-Poliquin 2017: 240) i pridružená paraboli o Izgubljenom sinu, obrče kako njezino, tako i značenje parabole o Dobrom Samari-tan-cu. Jednaká komplementárna raspodjela odnosi se i na dva grčka mita koji, označeni kurzivom i paralelno rasporedeni u zasebnim poglavljima, zajedno tvore pripovjednu cjelinu. Prvi se roman nalazi u znaku Labirinta, a drugi u znaku Dedala i Ikara. Kao i u slučaju biblijskih parabola, dvije grčke mitske pripovijesti upučuju jedna na drugu. Prostorni kontrast izmedu mita i prostora romana vrlo je upadljiv: paradok-salno, labirint je smješten u otvoreni prostor, u prostor romana ceste, dok je let Dedala i Ikara naznačen pričom o bolesniku zatvorenom u osamljenoj kuči pod teretom snijega pod kojim se naposljetku i uruši. Efekt ovakvog kontrasta je dvojak: mitopoetska semioza romaneskne prostornosti zauzvrat preobražava smisao mitova tumačeči ih na nov način. Za primjer če poslu-žiti mit o Labirintu i prikaz prostornosti labirinta: 80 To je mjesto prostranije od svakog ljudskog života. Moguče je ondje lutati godinama a da nijednom po-novno ne kročiš na isto mjesto. To je mjesto u kojem sve izmiče rukama ipogledu. (...) To je mjesto neoznačeno, zaborav vanjskog svijeta u njemu je snažniji od svakog pamčenja. Hodnici,prostorije i raskrižja izgra-deni su tako da remete svaki osječaj za orijentaciju. Svaki je hodnik nezamjetno zakrivljen, a luk svih tíh isprepletenih židova prati zakrivljenost Zemlje. Onaj tko misii da napreduje pravocrtno křeče se u velikim koncentričnim krugovima. Onaj tko se okrene natrag nikad se ne vrača istim putem. (Guay-Polquin 2013: 11; kurziv u tekstu romana) Teret snijega preuzima sve te karakteristike la-birinta, ali pripovijest se usmjerava prema izlazu: "Nikakvo čudovište, nikakva gladna zvijer ne opsjeda ove labirinte. Ali unutra si uhvačen u zámku. Ili čekáš da te poraze dani i noci. Ili si izradiš krila i pobjegneš vinuvši se u zrak" (Guay-Poliquin 2017: 11; kurziv u tekstu romana). Mitska pripovijest ispripovijedana Dedalovim riječima u šest sekvenci označava roman te, naposljetku, obrče odnos oca i sina, baš kao i u slučaju biblijske parabole o razmetnom sinu: Tamo gore, sve če biti jasnije, sve če biti Ijepše i napokon ču se moči prepustiti svjetlosti. Napokon, bit ču osloboden múdrosti, mjere i dužnosti. Za to vrijeme, sine moj, ti češmahati krilima. I kasnije, puno kasnije, pogledat češ za sobom. Srce če ti se sigurno stisnutí u grudima. Koliko se god osvrtao, nečeš me nači. (Guay-Poliquin 2017: 205; kurziv u tekstu romana) Ikar je dakle taj čiji če život biti spasen, a Dedal če pobječi od egzistencijalnog labirinta, doduše, u smrt. Medusobno se kombinirajuči, mitemi četiriju pripovijesti pripadajú banálnosti svijeta koji se uru-šava. Prikažimo postupak nekolicinom primjera koji se odnose na konfiguraciju likova. Pripovjedno Ja, odnosno Tezej, bori se protiv Minotaura koji je sastavni dio sječanja očinske linije utjelovljene u više figura: bizon koji smrtno ranjava djeda i kojeg onda ubija sin (Guay-Poliquin 2013: 51), automobil koji u nezgodi ubija pripovjedačevu májku; smrt koju pak otac mehaničar osvecuje uništavanjem motora koji ju je skrivio (Guay-Poliquin 2013: 83-84). Minotaur - bizon/vozilo - utjelovljuje se u vjernoj životinji/ automobilu koja pripovjedača dovodi u rodno selo. Naime, Tezej i Minotaur zapravo su jedno: "Koliko se god stvari odrekao, prošlost me progoni. Sa strašnom glavom, s rogovima i razjapljenih usta" (Guay--Poliquin 2013: 40). Dvosmislenošču je takoder obi-lježen i ženski, Arijadnin pol. Je li majčina smrt bila nesreča ili samoubojstvo? Je li se odlazak pripovje-dačeve djevojke uistinu dogodio? Ili je možda riječ o još jednom samoubojstvu (Guay-Poliquin 2013: 66-67)? Monopol pripovjednog Ja nad pripovijeda-njem onemogučuje nam prosuditi o tome što je istina. Tim više što se njegova anonimna "Arijadna", koju pokupi na jednom stajalištu (Guay-Poliquin 2013: 85) i koja ga u jednom třenu naizgled napušta da bi mu se kasnije neočekivano vrátila (Guay-Poliquin 2013: 162), nakon tri dana nesanice preobražava u imaginárnu osobu. Putovanje završava na kobnom závoju na kojem je umrlá májka i na kojem vozilo/Minotaur pokosi lutajučeg amnezičnog oca dok je Tezej kojeg je udarilo vozilo/zvijer spasen u zadnji tren, zdroblje-nih nogu. Četiri se mita sastaju u petom - Tezej postaje Edip otečenih nogu. Njegov oporavak i ponovno učenje hodanja opisani su u Teretu snijega. Taj drugi dio diptiha uvodi petnaestak likova čij a je vážnost naznačena njihovim imenima: dok imena seljana koji čine zajednicu počinju slovom j (Jude -gradonačelnik, Jacques - poduzetnik, Joseph - čuvar, Jean - učitelj itd.), glavni su likovi označeni početnim slovom m: Marie, veterinárka koja kirurškim zahva-tom spašava pripovjedača te njegov njegovatelj, Matthias. Trokut u koji je, izmedu ženskog i muškog pola, uhvačeno pripovjedno Ja, čini se analogan onome iz prvog romana. Medutim, odnos oca i sina ponovno prevladava. Matthiasovo eksplicitno podsje-čanje na parabolu o razmetnom sinu (Guay-Poliquin 2017: 240) ne umanjuje vážnost teme dobrog Sama-ritanca ni dominantne mitološke paradigme Dedal/ Ikar. Njihov je odnos konfliktan, veže ih nužnost: "Dok čeka, Matthias me njeguje i hráni. Znam da zapravo nema izbora. Mi srno jedan drugome zaroblje-nici" (Guay-Poliquin 2017: 64). Pripovjedno Ja ve-zano je uz krevet dok je Matthias, koji je u trenutku katastrofe zaglavio u selu, prisiljen taj zadatak prihva-titi u zamjenu za obečano mjesto u konvoju koji stanovnici sela pripremaju kako bi obnovili doticaje s ostatkom svijeta. Njihov se odnos razvija. Isprva, Matthias kao iskusan starac pun snage gospodari situacijom: pun brige posvěcuje se pripovjedačevoj rehabilitaciji i socijalizaciji -razgovoru, igranju šaha, čitanju. Kasnije, sve lošije podnosi bolesnikovu samostalnost, gubitak autoriteta, činjenicu da sada on njemu duguje život. Ljubomora, sumnjičavost, sukobi - sva ta napetost završava sukobom koji se umalo za obojicu nije okončao tragično: ostakljena veranda napuštěné vile u kojoj stanujú puca pod teretom na-padanog snijega (Guay-Poliquin 2017: 167 i dalje). Prevladavanje sukoba i pomoč koju pripovjedač pruža Matthiasu suprotstavljeni su raspadanju seoske zajed-nice u kojoj prevláda egoizam i u kojoj se život za-ustavlja. Sukob je u romanu pojačan prostomim ustroj-stvom. Za razliku od romana Nit kilometara koji se poigrava imaginarijem prostranosti otvorenog i ne-ograničenog kanadskog prostora prošaranog na-seljenim otočičima, Teret snijega radnju smješta u zatvoreni prostor strukturiran u obliku koncentričnih krugova: krevet, veranda, neposredno okruženje vile, selo, šuma, planine. Snijeg, koji istodobno predstavlja pročiščavajuču bjelinu i teret kázne ili pokore, zatvára prostor odozgora, poput neba koje se osvecuje, prije-teči nadvijen nad zemljom: 81 Vlast snijega je neograničena. Vlada krajolikom, gazi planine. Drveče se klanja, svija prema tlu, iskrivljava kralježnicu. Samo se veliké smreke odbijaju sviti. One stoje, uspravne i crne. Označavaju kraj sela, početak šume. Blizu mog prozora dolaze i odlaze ptice, svadaju se i kljucaju. S vremena na vrijeme, poneka nemirnim okom promotri mirnoču kuče. (...) Matthias u snijeg zabija velik kolac. Gotovo kao jarbol. Samo bez jedra i zástave. (...) Dekor je bezizlazan. Planine zaklanjaju obzor, šuma nas okružuje sa svih strana, a snijeg bode oči. (...) Proučavam dugi kolac koji je Matthias úpravo postavio na čistini. Primječujem da ga je pažljivo namjestio. To je mjerač visine snijega, objavljuje pobjedonosno. (...) Krásno, pomislim. Moči čemo mjeriti svoj očaj. (Guay-Poliquin 2017: 13 i 18) Zacijelo ne treba převise objašnjavati sve simbo-ličke konotacije sadržane u ovom realističnom príkazu krajolika: antropomorfizacija drveča i ptice kao svje-doci, metafora broda bez jedara, egzistencijalni zatvor, zračni prostor i ptičji let kao jedini izlaz. Prelazak iz jednog u drugi krug, kao i svako prelaženje značajnih prostornih granica, ne utječe samo na radnju i na stanje lika-pripovjedača, več preobražava i značenje samih prostornih sekcija. Sve dok je pripovjedač vezan za krevet, nepristupačan prostor ostatka kuče predstavlja izvor múdrosti knjiga koje mu Matthias donosi iz knjižnice. Jednom kad stekne samostalnost u kretanju, pripovjedač s druge strane praga verande otkrivakuču-labirint, skrovišta u kojima Matthias skuplja zalihe namirnica za svoj bijeg. Zbog tog otkriča dolazi i do sukoba koji završava urušavanjem verande pod tere-tom snijega. Od tog če trenutka njih dvojica biti pri-siljeni na dijeljenje preostalog prostora kuče, paleči u kaminu sve pokučstvo, pa čak i bibliotéku kako bi preživjeli. Kultura i civilizacija moraju popustiti pred preživljavanjem. Istodobno, ovaj novi zajednički prostor uspostavlja novi odnos pun suradnje i razu-mijevanja te preobražava edipovski sukob izmedu oca i sina. U šumi, drugom prostornom krugu, Ikar se pokazuje vještijim od Dedala. Takoder, od tog trenutka vanjski prostorni sektori prestaju suprotstavljati dvojicu likova te šuma od neprijateljske granice postaje mjesto koje im omogučuje da se prehrané i koje, dolaskom prolječa, otvara mogučnost odlaska. Kao i u prethodno citiranom úlomku, opisana je stvarnostnabijena simboličkimkonotacijama. Rešetke unutarnjeg zatvora padajú, labirint se otapa, let postaje moguč. Dva se muškarca rastaju. Dok se Dedal/ Matthieu s jedné strane pokušava vratiti u grad ne bi li ponovno pronašao svoju ženu, koja je za vrijeme nereda prouzročenih civilizacijskom katastrofom zasigurno umrlá, pripovjedač s druge straně křeče put šume gdje je, nada se, njegova obitelj preživjela propast u obiteljskoj lovačkoj kolibi. Dvojaku poruku diptiha Guay-Poliquina moglo bi se opisati ovako: otvorenost prostora koji je u Niti kilometara zamka za samog sebe i zatvorenost labi- rinta koja u Ter e tu snijega vodi u oslobadajuči let. Civilizacijska katastrofa pojedince stavlja na kušnju pred samima sobom te ih vodi prihvačanju i nadila-ženju vlastite ljudskosti. ELEGIČNA DISTOPIJA Dok toponimska neodredenost u romanima Guay-Poliquina naglašava ternu individualnog i egzisten-cijalnog preporoda usred civilizacijske katastrofe, Toksoplazma Davida Calva i Oscar de Profundis Catherine Mavrikakis naglašavaju toponimske odred-nice s njihovim posljedičnim kulturnim pamčenjem i kolektivnim angažmánom. Razumijevanje ovih dvaju romana pretpostavlja dobro poznavanje grada Mont-réala pa autori snalaženje olakšavaju preciznim ozna-čavanjem prostora, ulicu po ulicu, a David Calvo i príkazom karte Otoka na početku romana s naznačením mjestima na kojima se odvija radnja (Calvo 2017: 8-9). Poznato je daje značenje prostornosti neodvojivo od aksiologije koju autor putem likova ubacuje u tekst, koristeči se vlastitim pripovjednim strategijama. Ova su dva romana ispripovijedana u trečem licu što autorskom pripovjedaču omogučava da, putem unu-tarnje fokalizacije, bude prisutan u svojim likovima. Otud proizlazi vážnost njihove konfiguracije. Oscar de Profundis na aksiološku šahovnicu postavlja dvije veče i dvije manje figuře koje se medu-sobno nadopunjuju. Protagonist Oscar de Profundis svjetski je poznat pjesnik i pjevač, dekadent koji putem umjetnosti i zahvaljujuči nevjerojatnom bogat-stvu pokušava spasiti kulturno blago u svijetu u kojem je svjetska vláda zabránila sve tiskané tekstove i sve kulturně reference. Oko Oscarovog likanižu se aluzije na Wagnerovog Parsifala, Oscara Wildea, Baude-lairea, Franka Lloyda Wrighta i filmografiju 20. stolje-ča. Usprkos zabranama, na svojim američkim posje-dima on uspostavlja svjetsku knjižnicu i golemo groblje slavnih pojedinaca, dok se posvuda drugdje mrtvé přetvara u gnojivo, a groblja u njive. Kad za mjesto održavanja svog koncerta odabire centar Mont-réala, to čini kako bi se suprotstavio "prokletom gradu" (Mavrikakis 2016: 158) u kojem se rodio kao Oscar Méthot- Ashland (nomen est omen), u kojem je još kao dječak izgubio mladeg brata, u kojem je pro-živio majčino ludilo. Umjetničko ime koje je odabrao za svoju karijeru je znakovito, a reference na Oscara Wildea i Baudelairea su očité (Selao 2016). Cate Bérubé i njezini glavni pomagači - čuvarica muzeja Clarisse Bouthillette i posljednji knjižničar iz geta Sveučilišta McGill, Adrian Monk - pripadajú propadajučem svijetu čiju sunčanu stranu predstavlja Oscar. Cate, bivša liječnica, protiv svjetske vlade vodi očajničku pobunu za očuvanje ljudskog dostojanstva prosjaka koje se istrebljuje. Utjelovljeno u likovima Clarisse i Adriana, kulturno pamčenje sa svojim kono-tacijama na univerzálnost pojavljuje se da bi poduprlo i oplemenilo pothvat Cate Bérubé. 82 Glavni je izazov u romanu čiščenje centra Mont-réala koji je u novom poretku svjetske vlade postao geto okružen snagama sigurnosti u koji su smješteni svi društveni gubitnici: beskučnici, prosjaci, narkomani, bolesnici, ukratko, "pod-ljudi" (Mavrikakis 2016: 14). Kao što je u drugim glavnim gradovima več učinila, svjetska vláda želi u Montrealu pomoču epidemije istrijebiti prosjake kako bi se grad kasnije moglo ponovno naseliti. Radnja se odvija oko Oscara de Profundisa kojeg su oteli pobunjenici predvodeni Čate Bérubé, u pobuni koj a je osudena na propast, ali koja istovremeno predstavlja častan posljednji otpor i podsjetnik na ljudske vrijednosti koje pobunjenici žele pokazati medijima i svijetu. Prostornost je u romanu ustrojena u jasno raz-dvojenim zonama koje potiču radnju: geto u centru grada s otočičima kulturnog i intelektualnog otpora u unutrašnjosti, krug koji tvore predgrada - centri moči i represije - te, naposljetku, kozmos koji izdaleka zapečačuje sudbinu civilizacije. Promotrimo prostorné elemente kroz Oscarovu točku gledišta: Dok se auto kretao (...) od aerodroma do onoga što je otac malenog Ashlanda uobičavao nazivati downtown, Oscar je uvidio koliko se grad zapravo raspada. Ostajao je bez zuba, više nije mogao stajati. Činilo se kao da ga je vrijeme više puta napastovalo te je ondje ležao, uplašen, ponížen. (...) Spomenici su popustili pod napa-dima ptičjeg i vjeveričjeg izmeta, različitim oštečiva-njima i oskvrnučima (...). Vodoskoci, ispražnjeni prije dolaska zime, izgledali su očajno. (...) I oni su se doi-mali kao da mole za dolazak snijega koji bi od grada skrio njegovu šramotu, koji bi mu naizgled vratio dobar ugled. (Mavrikakis 2016: 28-29) Antropomorfizacija prostora najavljuje radnju koja če se u njemu odviti. Poníženost grada preobrazit če se u pobunu poniženih, tim bolje i što se u samom središtu uništenja nalazi čudom očuvana povijesna kuča Ormund - simbol ljepote usred propasti, slav-ljenja kulturnog pamčenja, istovremeno predmet želja i napadá pobunjenika. Prostorno/aksiološko razgra-ničavanje prostora čini vrhunac radnje - prestupanje granica. Sam Oscar daje znak za početak. Naime, ovaj dekadentní pjevač odlučuje odsjesti u kuči Ormund koju čuva gospoda Bouthillette. Takoder, úpravo nje-gov, u centru grada organiziran koncert doprinosi pri-vremenom ukidanju granica medu zonama te služi kao okidač za pobunu, miješajuči do tog trenutka odvojene prostore te budeči nadu koju su vladine akcije brzo ponovno zatomile: Zaboravilo se na nijemo nasilje, svakodnevnu mržnju, neprestane udarce, krvavu represiju, želju za osvetom i nagomilana ubojstva. Bogati i siromašni išli su zagrljeni ruku pod ruku, kao da granice izmedu dobro zatvorenih svjetova predgrada i centra grada nikad nisu ni postojale. (Mavrikakis 2016: 20-21) Ustvari, četvoro najvažnijih likova, okupljeni u kuči Ormund, na kraju se romana nalaze na istoj valnoj duljini: Oscar je pristao uz svoje otmičare, Cate i njezini prijatelji svjesni su taštine svoje pobune kao što je i pjesnik-pjevač svjestan taštine svoje umjet-nosti. Ton romana je elegičan, kao pjev civilizaciji koja če usprkos ljepoti nestatí jer joj je presudila kozmická fatalnost, i sama prostorné naravi i antro-pomorfizirana. Jer se "Mjesec, debeo, blijed, još više udaljio od Zemlje" (Mavrikakis 2016: 9), od Zemlje koju je "nebo napustilo" (Mavrikakis 2016: 10). Po-ruku se može iščitati i u promatranju krajolika: [Oscar] je ponovno promatrao rijeku [svetog Lovre] kod mjesta La Malbaie (...) Ondje, pred rijekom, (...) poželio je nestatí u vodi, postati jedno s njenim tokom. Na trenutak je razmotrio vlastitu odsutnost (...) Da, još dok je bio dječak znao je da kultura ne predstavlja ništa posebno pred snagom kozmosa koji če se naposljetku osloboditi s lanca, to je bilo jasno. (...) Iskusio je taštinu postojanja, vlastitu konačnost. (Mavrikakis 2016: 215 i 216) CYBERPUNK DISTOPIJA Toksoplazma Davida Calva je roman manje re-zigniranog, borbenijeg tona koji se otvara prema transcendentálnom, mitološkom. Riječ je o potrazi za kolektivním otkupljenjem putem revolucije: iako Montrealská komuna naposljetku podlegne napadima represivnih snaga Kraljeve vojske, nije sve izgubljeno, jer je put prema slobodi i dalje moguč. Pitanje političke borbe izmedu liberalnog društva i autoritarnog režima odvija se istodobno izmedu revolucionára i vojske, hakera i režimskih informa-tičara, nekonformista i tehnokrata. Tri se različita prostora preklapaju: materijalni prostor grada, vir-tualni prostor informatike i videoigara, mitološki prostor skriven ispod grada Ville-Marie i brda Mont-Royal. Cvorišne su točke precizno smještene u prostoru, opisi su ponekad detaljni, ali najvažnije je medu-sobno preplitanje triju prostora te njihovo moguče ili provedeno stapanje. Ono se ostvaruje konfiguracijom likova, postupnim usustavljivanjem fragmentarnog pisma koje preslikava postupno zbližavanje glavnih likova te zajedničkim zapletom koji se bavi rješava-njem zagonetke. Likovi se udružuju u trijade koje se raspadaju i rekonfiguriraju kako bi se u trenutku završne katastrofe ujedinili u zajedničkom i uskladenom naumu pristupanja tajnom mjestu mitske šume Vimaire. Početak romana prikazuje suživot triju ženskih likova - Kim, disleksične Marokanke i vrhunske infor-matičarke i igračice videoigara; Nikki, podrijetlom Francuskinje, koja slijedi tajanstvene tragove na mjestima sadističkih ubojstava životinja i sanja neobične snové o tajanstvenoj šumi; te Mommy, bivše medicinske sestre koja je prisustvovala parapsiho-loškim iskustvima kod Indijanki, pogotovo kod onih 83 koje se nazivalo Trima Sestrama. Pucanje ove trijade dovodi do stvaranja "Tritogenije" hakera koju čine Kim, Indijanka Mei i de Jove. Cilj ove nove skupině jest nápad na središnjicu društva Vestacrom da bi se domogli tajnih informacija u njihovom vlasništvu koje su hakerima slobodnog svijeta potrebne kako bi očuvali svoju slobodu. S druge straně, Nikki otkriva vlastite sposobnosti trbuhozborstva koje manifestira pomoču lutke-psa Finnegana te zahvaljujuči njemu i Mommy uspijeva dešifrirati još jedan dio tajne o tajanstvenoj šumi. Nápad Tritogenije propadá, a vojska istodobno opsjeda Otok Montreal. Usred borbe, Nikki gubi svog pratitelja Finnegana, ali ponovno pronalazi Mei dok Kim pak vrača Finnegana i Mommy. Pod vodstvom Mommy, Mei provaljuje u Ravens-crag, tajni laboratory parapsiholoških pojava u bunkeru smještenom u unutrašnjosti brda Mont-Royal. Nikki i Mei pak uspijevaju dešifrirati tajne simbole te, prema uputama, počinju slijediti totemske indijan-ske Arhonte - sjevernoameričke žabe bukače. Dok se Montreal urušava pod tenkovskom paljbom i nale-tima tornáda, Mei i Kim uspostavljaju komunikaciju pomoču tableta i mobitela te pokušavaju priječi pro-ziran zid koji ih razdvaja - jednu u podnožju brda Mont-Royal, drugu na vrhu nebodera Ville-Marie -kako bi zajedno sa spašenim stanovnicima ušle u izvornu mitološku šumu Vimaire. Fonetska sličnost dvaju toponima pokazuje daje riječ o dvjema varijan-tama - indijanskoj i krščanskoj - izvornog imena Montréala. Trostrukoj raspodjeli prostora i likova odgovara trostruka diskursna raspodjela: romaneskno pripo-vijedanje, ubačene onirične vizije pisane kurzivom te jezik blogova i informatičarskih razgovora - sve to uokvireno jezikom političkih komentára slobodnog radija Komuně. Kako četvrti registar prema kraju romana postupno nestaje, prva se tri medusobno približavaju. Da bismo prikázali stapanje mitologije, mate-rijalnog i virtualnog prostora krenut černo od razine jezika. Urušavanje interneta i vlast koja kontroli-ranjem informacija želi osigurati svjetsku prevlast potiču hakere iz cyberpunk zajednice na pružanje otpora "cyber opresiji" (Calvo 2017: 86) putem stvaranja slobodne mreže koju nazivaju Rešetka. U želji da se ujedine, hakeri usvajaju enohijski jezik temeljen na "drevnom Unixu" sa zajedničkom termi-nologijom zasnovanom na grčkoj i rimskoj mitologiji: Apolon, Artemida, Hermes, Had, Tartar, daemon, Prorok, Tritogenija, Vestaitd. (Calvo 2017:23 i dalje). Sto se pak tiče triju prostora - stvarnog, virtualnog i mitološkog - iz jednog u drugi prelazi se pomoču različitih sredstava i pomagala: tajanstvenih simbola koje otkriva Nikki, pomoču njenih snová ili pak pomoču omiljenog cyberpunk piča "trupac", medovine napravljene od meda pčela iz šume podrijetla Vimaire. Trupac stvára zajedničku, instinktivnu svijest kojoj mačja toksoplazmoza slúži kao metafora. Poslje-dično, isprepletenost vrsta javlja se kako na razini mikropriče, tako i na razini konstrukcije zapletá. O tome svjedoči i proročanstvo koje Tritogenija traži od Pitije, smještene u javnu praonicu rublja na periférni Montréala: - Dolazim se savjetovati s Proročicom. - Donijeli ste koláče s medom? - Kim izvadi baklave kupljene u dučanu blizu njezinog doma. (...) - Sve za nas, ali sačuvajte tri prinosa kod sebe u ruci. - Stroj sedam, kaže druga starica uničivši joj sjajni zlatni žeton. (...) Netko joj je bio rekao da je, pukom slučajnošču, arhi-tekt reproducirao točan pian aditona, prostorije u kojoj je Pitija iz Delfa donosila svoja proročanstva, sjedeči na golemom tronošcu, iza zastora (...). U središtu udu-bine, tronožac nasuprot ožičenoj perilici rublja. Jedna crvenokosa u jednodijelnom sportskom kupačem kosti -mu, s fluorescentnim japankama na nogama, završava s punjenjem stroja besprijekorno bijelim plahtama. (...) Kim sjedne na tronožac i posljednji koláč stavi na poklopac stroja. Ubaci žeton u otvor perilice i usipa prašak u mali plastični spremnik. Svaki joj je pokret odmjeren, onako kako su je i naučili za dugih seansi drevnog Unixa kad su je podučavali izvornoj matrici svih komandnih linija (...). (Calvo 2017: 150-151) Izbrazdan razlomljenim vektorima, u vrtlogu se pojav -ljuje hodnik. Kim napreduje pogledom, nesvjesna svojega tijela. Pare sredstva za pranje je začaraju, spo-sobna je vidjeti što se zbiva u medu-svijetu (...). Oko nje, praonica je nestala, ostao je samo zaslon bubnja i nepřestáno pokretanje mjehuriča, bubrenje, senzualno gibanje, neumoljivo okretanje. (Calvo 2017: 155) Perilica za rublje stapa se sa zaslonom računala te se unaprijed pokazuje hodnik Ravenscraga koji če Kim kasnije, kao voditeljica Tritogenije, u trenutku vodenja hakerskog napadá protiv Vestacromovog va-trenog žida (Calvo 2017: 214 i dalje) vidjeti virtualno te, još kasnije, kad če u stvarnosti otkriti trupla jedinice slobodnih snaga kojoj če pristúp u laboratorij-bunker prije toga otvoriti virtualno (Calvo 2017: 342 i dalje). Na mjestu na kojem islandski komandosi nisu uspjeli, Kim se probija prema tajni šume Vimaire, otvárajúci tako prvi pristupni put za materijalizaciju izvornog mitskog prostora, dok če Nikki i Mei otvoriti drugi. ZAKLJUČAK Jedno od razlikovnih obilježja četiriju ovdje ana-liziranih distopija jest njihov potencijal da kanadski i kvebečki prostor predstave "drugačije", posebice u odnosu na apokaliptičke elemente nedávno objavlje-nih romana Marie-Claire Blais, Érica Duponta i Jocelyn Saucier, vezanih prvenstveno uz projekt krš-čanske transcendencije u okviru "realističkog" pisma, smještenog u "današnji svijet". Lako odredivi, ponekad i do najsitnijih detalja, prostori odabranih distopijskih romana nadajú se 84 različitim načinima obrade. Simbolička transcenden-cija svaki put zahtijeva novi přistup. Christian Guay-Poliquin tako břiše toponimske oznake u kořist prostornosti koju tvore opci toposi otvorenog/zatvorenog prostora, kojoj je usporedno přidružena otvorená i zatvorená prostornost dvaju mitova - onoga o Labi-rintu i onoga o Dedalu i Ikaru - te koj a putem likova obuhvača i dvije biblijske parabole koje istodobno prikazujú ljubav prema bližnjemu i konflikt koji iz nje proizlazi. Edipov kompleks koji se na sve to nado-vezuje podcrtava dvojnost ljudskog ponašanja dok pripovijedanje u prvom lieu naglašava spoznajni aspekt odnosa Ega i Drugoga. Diptih Christiana Guay-Poliquina može se u jednom smislu shvatiti kao teološko propitivanje samoljublja i njegovih granica, zatvora tijela i duha. Mapiranje Montréala u romanu Oscar de Pro-fundis tiče se prvenstveno kulturnog pamčenja. Grad je podsjetnik na vrijednosti koje suvremeni čitatelj još uvijek posjeduje, ali koje su osudene na skori nestanak. U prikazima prostora koji su raspodijeljeni na likove i vezani poglavito uz Oscara i Cate, izmje-njuju se ružnoča i ljepota. Takvo gotovo bodlerovsko izmjenjivanje popračeno je osječajem neizbježnog raspadanja koje ipak ne isključuje dostojanstvo i, usprkos svému, poživ na akciju. Estetizacija prostora tako poprima etičku narav lucidne meditacije o ne-minovnom kraju vremena. U tom smislu, opča slika centra metropole usred raspadanja, ali u čijem se središtu još uvijek uspijeva održati jedna referentna točka - kuča Ormund - sama je po sebi vrlo znakovita. Glavno obilježje cyberpunk distopije Tokso-plazma je individuálna i kolektívna nada. Kolektívni aspekt zajednice može se objasniti usustavljivanjem koje se u pripovjednoj strukturi odvija na više razi-na: fragmentárna izmjena iskaza koja se postupno usustavljuje u funkciji zajedničke teme, izmjena likova koji téže istim ciljevima unutar trijada te, pogotovo, integracija triju prostora - materijalnog, virtualnog i mitološkog. Mitološki prostor služi kao dobar integrator pogotovo zato što se u njemu sastaju različite kultuře, stvárajúci tako novu složenu mitologiju sastavljenu od Indijanskih i zapadnjačkih, grčkih i rimskih elemenata učvrščenih modernitetom virtualnog svijeta. Od četiriju distopija, roman Davida Calva pokazuje se najkolektivističkijim te istodobno ludič-kim do te mjere da odaje dojam videoigre u kojoj se književna fikcija približava virtualnosti paralelnih svjetova. Jedna od karakteristika kojoj se u ovom radu o prostornosti nismo mogli posvetiti zajednička je apo-kalipsama i distopijama. Riječ je o temi odgovornosti i otkupljenja koja se pojavljuje u liku pripovjednog Ja Christiana Guay-Poliquina, ali i u liku Oscara de Profundisa, traumatiziranog bratovom smrču i osječajem da je on trebao umrijeti mjesto njega. To se odnosi i na Cate Bérubé u istom romanu, ili pak na likove Mommy i Nikki u Toksoplazmi. Otkupljenje -bilo da je izraženo nužnošču darivanja i praštanja (Teret snijega), spašavanjem kulturnog pamčenja usprkos svému (Oscar de Profundis), ili angažmánom u korist kolektiva kod Calva - jedno je od stalnih mjesta aksiologije kvebečke književnosti. S francuskog preveo Jakob FILIČ LITERATURA PRIMÁRNÁ Calvo, David, 2017. Toxoplasma. Clamart: La Volte. Guay-Poliquin, Christian, 2013. Le FH des kilometres. Montreal: Editions La Peuplade. Guay-Poliquin, Christian, 2017. Le Poids de la neige. Montreal: Editions La Peuplade. Mavrikakis, Catherine, 2016. Oscar de Profundis. Montreal: Heliotrope. SEKUNDÁRNÁ Brunei, Pierre, 2003. Le Mythe de la metamorphose. Paris: Jose Corti. Chassay, Jean-Francois, Cliche, Anne Elaine i Gervais, Bertrand (ur.), 2005. Des fins des temps. Les limites de F imaginaire. Montreal: Universitě du Quebec ä Montreal. Chassay, Jean-Francois (ur.), 2008. Derives de la fin. Sciences, corps et villes. Montreal: Le Quartanier. Grenier, Daniel, 2018. "Sous la neige et le bombes". U: Voix & Images, 42 (2), str. 161-167. Kyloušek, Petr, 2005. "Le pays incertain de Jacques Ferron". U: Place and Memory in Canada: Global Perspectives I Lieu et memoire: perspectives globales. Krakow: Polska Akademia Umiejtnoci, str. 249-258. Kyloušek, Petr, 2017. "La tentation exemplaire de Jocelyne Saucier". U: Presences, resurgences et oublis du religieux dans les littératures franqaise et québécoise. Ur. Gilles Dupuis, Klaus-Dieter Ertler i Alessandra Ferraro. Frankfurt am Main: Peter Lang, str. 177-186. Kyloušek, Petr, 2017. "Apocalypses: entre Marie-Claire Blais, Eric Dupont et Nicolas Dickner". U: Trans Canadiana. Polish Journal of Canadian Studies I Revue Polonaise ďEtudes Canadiennes, 9 (1), str. 365-379. Leblanc, Julie, 1996. "La configuration spatiale de Maria Chapdelaine ou Louis Hémon et l'expression francaise de 1'américanité". U: L'Ouest franqais et la francophonie nord-américaine. Ur. Cesbron, Georges. Angers: Presses universitaires d'Angers, str. 197-207. Lotman, YuriM., 1990. Universe of the Mind: A Semi-otic Theory of Culture. Bloomington: Indiana University Press. Melancon, Benoit, 1990. "La littérature québécoise de 1'Amérique. Prolégoměnes et bibliographie". U: Etudes franqaises, 26 (2), str. 65-108. Neveu, Pierre i Gilles Marcotte, 1992. Montreal imaginaire. Montreal: Fides. Sealo, Ching, 2016. "La fin du monde, la fin ďun monde". U: Voix & Images, 42 (1), str. 121-126. Sellier, Philippe, 1984. "Qu'est-ce qu'un mythe litté-raire?". U: Littérature, 55, str. 112-126. 85 SUMMARY HOW TO USE DYSTOPIAN SPACES: CATHERINE MAVRIKAKIS, CHRISTIAN GUAY-POLIQUIN AND DAVID CALVO In Quebecois literature, dystopias seem to be an extension of apocalyptic narratives. Several common points are noticeable: a vision of the end of time; an axiology that oscillates between evil, redemption and salvation; an inquiry about the relationship between the individual and the social. However, the functioning of cultural memory and the role of the "actual world" are different from apocalyptic narratives. The fact is indicated by several recent dystopian novels: Oscar de Profundis (2016) by Catherine Mavrikakis, a kind of rewrite of Joris-Karl Huysmans' A rebours; Le Fil des kilometres (2013) andLe Poids de la neige (2017) by Christian Guay-Poliquin, a diptych opposing the road novel to the roman du terroir; Toxoplasma (2017) by David Calvo, a cyberpunk dystopia, inspired among others by David Cronenberg's films. The comparison will focus on spatiality, which exploits the specifically Quebecois and Canadian connotations and whose organization and meaning seem to outweigh temporality. Mavrikakis's aestheticiz-ation of Montreal space, Calvo's mythologization of the city of Montreal and Guay-Poliquin's theologizing transcendence of landscape and nature seem to offer three distinct aspects of the specificity of Quebec dystopias. Key words: Quebecois literature, dystopian narratives, spatiality, Catherine Mavrikakis, Christian Guay-Poliquin, David Calvo Véronique ARSENEAU Sveučilište u Ottawi Izvorni znanstveni rad. Prihvačen za tisak 7. 6. 2019. Razbiti prostor i vrijeme: ontološka poezija zbirke La Voyageuse (Putnica) Andrée Lacelle* UVOD U pjesničkoj zbirci naslova La Voyageuse (Putnica), objavljenoj 1995. godine, franko-ontarijska autorica Andrée Lacelle prikazuje eponimski lik koji ne putuje poznatim, opipljivim krajevima, več unu-tarnjim, ontološkim područjem. Laselovske pjesme na osobit se náčin služe metaforama puta, putovanja i kretanja kako bi ilustrirale putničine unutarnje pute-šestvije. Dok (franko-ontarijski i kanadski) suvreme-nici Lacelle zagovaraju stvaran prostor, to jest onaj njihove zajednice, Lacelle poetizira apstraktno unutarnje područje, i to bez vanjskih referencija. Tako, bez identitetskih ili prostornih referencija, stvara intim-niju, ali i univerzalniju poeziju. Zbog tih su značajki poeziju Lacelle kritičari dugo opisivali kao "herme-tičnu" (Tessier 2011: 92), što znáči da se cesto izdale-ka divimo estetskom radu pjesnikinje bez ikakve dubinske analize. Ovaj članak donosi temeljito čitanje Putnice, onkraj njezina navodnog hermetizma. S jedné straně, pokušat černo to malo poznato djelo Andrée Lacelle smjestiti u kontekst franko-ontarijske, kanadské i medunarodne recepcije te, s druge strane, proučiti na koji se náčin ta poezija intimnoga služi prostornim i vremenskim referencama kako bi opisala putanju meduprostora (Sibony 1991), to jest na koji náčin metafora ceste ili puta omogučuje eponimskom liku istinsko otkrivanje sebe izvan granica što ih čine vrijeme i prostor, kroz ono što nazivam pjesničkim tranzitom. U tu svrhu proučit černo dvije serije pje-sama iz zbirke Putnica, "Le site insensé" ("Nerazumni predio") i "Le temps profond" ("Duboko vrijeme"), kako bismo ilustrirali na koji náčin ta franko-kanadska spisateljica razbija ne samo identitetske referencije, nego i one prostorné i vremenske. NĚKOLIKO KONTEKSTUALNIH ELEMENATA: FRANKO-ONTARIJSKA KNJIŽEVNOST I ANDRÉE LACELLE Frankofonska književnost Ontarija ima dugu i bogatu povijest spisatelja i spisateljica sve od dolaska francuskih istraživača na to područje u 17. stolječu. Me-dutim, ona, kao i akadijska i franko-manitobska knji- ževnost, pravi procvat doživljava tek od 1970-ih godina. Tek nakon Tihe revolucije u Québecu i neuspjeha Opče skupštine francuske Kanade, "mjesta raskida" po Marcelu Martelu (1997: 148), frankofonsko stanovništvo kanadskih pokrajina izvan Québeca odbacuje naživ kanadsko-francuski i priklanja se dodavanju prefiksa "franko-" na naživ pokrajine svog podrijetla. Tako se, izmedu ostalog, počinju javljati izrazi franko-ontarijski, franko-manitobski,/ransaráozs (franko-saskačevanski), franko-albertski i franko-kolumbijski. Ta, istodobno politička i kultúrna, promjena imena podudara se i s uspostavom pokrajinskih i regionalnih književnih insti-tucija.1 Tako se pojavljuju izdavačke kuče2, kultúrni i znanstveni časopisi3, pa čak i akadijske, franko-ontarijske i franko-manitobske antologije kako bi fran-kofonske zajednice štekle alate za promidžbu, pouča-vanje i širenje svoje kultuře i književnosti. Članak je preradená verzija dijela istraživanja koje sam provela za magistarski rad o trima franko-kanadskim pjesni-kinjama, medu kojima je i Andrée Lacelle. Istraživanje tog rada (a time i ovog članka) financiralo je Vijece za humanističko-znan-stvena istraživanja Kanade 2016-2017, na čemu ovdje izražavam zahvalnost. Za analizu kretanja i tranzita u poeziji Andrée Lacelle (Ontario), Lise Gaboury-Diallo (Manitoba) i Sarah Marylou Bri-deau (Akadija) vidi Arseneau (2017). 1 Svjesno se slúžim riječima regionálni i pokrajinski kako bih naglasila vážnost pokrajinskih književnih mreža, ali i književnu institucionalizaciju triju velikih frankofonskih "regija" izvan Québeca: Zapadne Kanade (koja obuhvača pokrajine Manitobe, Saskatchewana, Alberte i Britanske Kolumbije), frankofbnskog Ontarija i Akadije (koja obuhvača pokrajine Novog Brunswicka, Nove Skotské, Otok Princa Edwarda te Newfoundlanda i Labradora). Važno je napomenuti da se od 2000-ih godina "ne govori o franko-kanadskim književnostima, več o jednoj franko-kanadskoj književnosti. Franko-kanadske književnosti u posljednjih několiko godina sve se vise povezuju. Čak i dijele odredene prostore, kao što su časopis za umjetnost Liaison (...) i zbirka 'Bibliothěque canadienne-francaise' ('Kanadsko-francuska bibliotéka') Zajednice kanadsko-francuskih nakladnika (RECF), koja pod istim okri-ljem okuplja najvažnija djela Akadije, frankofonskog Ontarija i Zapadne Kanade" (Brun del Re 2012: 14). 2 Izdavačke kuče Editions d'Acadie (Moncton, Novi Brunswick), Prise de parole (Sudbury, Ontario) i Editions du Blé (Saint -Boniface, Manitoba) osnované su 1972, 1973. i 1974. godine. 3 Najpoznatiji časopis nesumnjivo jeLiaison (Veza), osnován 1978. godine. Taj je franko-ontarijski časopis za umjetnost 2005. godine proširio svoje područje djelovanja te pokriva nova franko--kanadska umjetnička izdanja. Nažalost, prestao je s radom u pro-lječe 2018. godine. 87 Ta književna obnova u svojim počecima pridaje važno mjesto pojmu prostora. Kako to naglašava Francois Paré u svorne nezaobilaznom esejů Les litté-ratures de ľexiguité (Književnosti skučenosti), "male književnosti nastoje veličati prostor" (1992: 84, istak-nuo Paré). Osim toga, kako objašnjava Lucie Hotte, "[k]ad se na ternu manjinskih književnosti mnogo govori o prostoru, to je uvijek vezano za stvarni prostor zajednice" (2005: 41), u neku, svjesnu ili ne-svjesnu, svrhu prikaza i vrednovanja prostora i, s tim u vezi, manjinske skupině koju predstavlja. Taj odnos sa stvarnim u franko-kanadskim književnostima oso-bito je prisutan u djelima muških pisaca. Doista, večinu tekstova koji održavaju partikularistički odnos s područjem pisali su muškarci, 1970-ih i 1980-ih godina, i to naročito u Ontariju, gdje su dávali přednost "sjevernjaštvu" (Paré 1994: 32).4 Suprotno tomu, pismo Andrée Lacelle jedinstve-no je te se več od pojave njezine prve zbirke pjesama 1979. godine, naslova Au soleil du souffle (Na suncu daha), razlikuje od onoga pjesnikinja sa sjevera Onta-rija ne samo geografskom daljinom koja ih razdvaja, nego i, naročito, ideološkom daljinom. Dok su pjesnici 1970-ih i 1980-ih godina u večini slučajeva smješteni u Sudburyju, rudničkom gradu sjevera, Lacelle, podrijetlom iz Ffawkesburyja u istočnom Ontariju, živi u Ottawi, nacionalnoj prijestolnici, gdje je bila pre-voditeljica i književna kritičarka za několiko časopisa, pa i za Liaison, kultúrni časopis frankofonskog On-tarija. Lacelle u svojoj poeziji daje přednost prostoru koji tezi univerzalnomu i udaljava se od geografskih posebnosti svojstvenih istočnom Ontariju. Ona, dakle, xx Pútnici ne imenuje nikakvo stvarno mjesto, suprotno svojim muškim pandanima, koji u svojoj poeziji mjesta prisvajaju kao lajtmotiv. Ova zbirka Lacelle ne odnosi se na neko "ovdje". Putnica prije opisuje kretanje lirskoga ženskog lika izmedu više ontoloških mjesta, a naročito "trenutaka". Zagovarajuči pročiščen stil, Lacelle se radije usredo-točuje na kretanje u samome sebi. Tako čitatelj nikada ne zna gdje se zapravo (ni u kojem trenutku) pjesme odvijaju. Zbog odsutnosti identitetskih ili geografskih referencija u poeziji Lacelle njezine se pjesme cesto opisivalo kao "hermetičn[e]" (Tessier 2001: 92), točnije, "uvučene u same sebe" (Bouraoui 1986: 61). Medutim, kako objašnjava Élise Lepage, "osim rela-tivnog hermetizma na kojem se pjesme na prvi pogled temelje, poetika je Lacelle prvenstveno i prije svega dočekivanje i otvaranje prema 'toliko putova za živje-ti'" (2016: 41). 4 Pritom mislim, izmedu ostalog, na "tri D-a" franko-onta-rijske književnosti: Patricea Desbiensa, Roberta Dicksona i Jean--Marca Dalpéa. RECEPCIJA OPUSA LACELLE Andrée Lacelle objavila je više od deset zbirki, no kritička recepcija njezina opusa neveliká je i ne-dovoljno dokumentirana. Cini se da je odsutnost stvarnih identitetskih ili geografskih referenci u nje-zinim zbirkama svrstala Lacelle, kod kritické recep-cije, u red pjesnika intimnoga ili, kako to ističe Jules Tessier, "hermetične" poezije5. Ta pojava nije ni beznačajna niti jedinstvena. U svom článku o prvim izdanjima pjesnikinja Andrée Lacelle (Ontario), Heléne Dorion (Québec) i Dyane Léger (Akadija), Élise Lepage opaža kako su "[pjaradoksalno, [bile] toplo primljene od objavljivanja, premda tadašnja kritika nije mogla proizvesti diskurs koji zaslužuju" (2014: sažetak) jer se njihovo pismo nije podudaralo s okvi-rima toga doba. U slučaju Lacelle taje nemogučnost, prema Tessieru, posljedica činjenice da [kjritičari n[emaju] drugog izbora nego odbaciti analitičke okvire namijenjene angažiranim tekstovima ili očitoj identitetskoj funkciji, cesto povezanima s "malim književnostima", te vrednovati poeziju Andrée Lacelle po njezinim estetskim značajkama, s formalnog motrišta.(2001: 92) Medutim, u razgovoru s Louise Leduc objavlje-nom u kvebečkom listu Le Devoir Andrée Lacelle objašnjava daje Putnica zbirka koja opisuje franko-fonski Ontario: U Pútnici, svojoj najnovijoj zbirci, govorim o fran-kofonskom Ontariju kao o zemlji bez zaklona, gdje su sva utočišta neizvjesna. Ovdje je potraga za identitetom u znaku raspršenosti, heterogenosti: poteškoče sabi-ranja su gigantske [u frankofonskom Ontariju]. (Leduc 1996: D7) Tako je, premda se ne dotiče izravno franko-ontarijskog identiteta, potraga eponimskog lika u zbirci jednaká: "neizvjesna utočišta" koje Lacelle evocira mogla bi predstavljati právne borbe, jezična pravá i ostale stečevine franko-Ontarijanaca. Odabi-rom univerzalnije poezije, bez toponimskih navoda Ontarija, ta se poruka izgubila u kritičkoj recepciji djela: dok se pozdravljabogatstvo laselovskih stihova, previda se moguče veze koje bi mogle povezati zbirku sa svojim mjestom proizvodnje i prikaza. Mogli bismo ustvrditi daje to úpravo dobro jer je nametanje "iden-titetskog" okvira odavna bilo predmetom opaski aka-demskih kritičara, koji su u proučavanju te književnosti željeli priječi na štogod drugo (i to s pravom!)6. S druge strane, vjerojatno úpravo zbog te originálnosti, 5 Za detaljniju analizu kritické recepcije Andrée Lacelle vidi Tessier (2001). 6 Od 1990-ih godina razná kolektívna djela, izlaganja i kritike svjesno predlažu brojne analitičke putove osim identitetskih okvira, još se više usredotočujuci na estetizam tih djela (Hotte 2008). 88 kojom se Lacelle razlikuje od ostalih franko-onta-rijskih pisaca, njezino djelo svojedobno nije dobilo toliko pozornosti kritike ili medija. To proučava Lucie Hotte u svojoj studiji o re-cepciji franko-ontarijskih djela od 1970. do 1985. godine (2014). Hotte u svojoj analizi ističe da kritička recepcija tog doba daje přednost identitetskoj i teri-torijalnoj analizi franko-ontarijske književnosti, na okosnici zajednice i politike. No, [k]oje mjesto zauzimaju žene u književnom sústavu koji daje přednost takvoj političkoj, nacionalističkoj koncepciji književnosti? Ne bi li se u tom videnju uloge pisca kao glasnogovornika svoje zajednice moglo naslutiti "mušku" koncepciju književnog čina (...) jer se žene a priori shvača kao one koje su manje sklone latiti se političke književnosti i više se zanimaju za osobnú književnost? Jesu li te predrasude utemeljene? (2014: 146) U slučaju Andrée Lacelle činjenica da ne piše političku i/ili identitetsku poeziju ponajprije je stavlja u nezavidan položaj s obzirom na kritiku. Tessier u svom článku objašnjava: U odsutnosti regionalističke raspodjele, kako na polju osnove tako i forme, (...) i s obzirom na ponešto her-metičan značaj te poezije lišene pripovjedne lineárnosti, osječa se [kod kritičara] empatija divljenja koja se katkad teško može prevesti u strukturirano vredno-vanje, a koja se radije svodi na impresionistické komentáre s nemalo ponavljanja. (2001: 92) Steta je što neke pozitívne kritike laselovskog opusa nisu duboke te mu ne daju zasluženo priznanje. Lacelle ipak uživa nezanemarivo institucijsko priznanje: dobila je mnoštvo književnih nagrada, kao i priznanja izvan franko-ontarijskih granica, u sklopu sudjelovanja na više književnih i pjesničkih inicijativa u drugim predjelima Kanade i svijeta (kao u Fran-cuskoj, Belgiji, Beninu...)7. Naposljetku, nedávno objavljivanje njezinih sabranih pjesničkih djela pri nakladničkoj kuči Éditions Prise de parole, pod naslovom Sol Ciel Ciels Sols (Tlo Nebo Neba Tla) (Lacelle 2015), omogučuje neupučenimaprvo čitanje, kao i ponovno čitanje te ponovno otkrivanje laselov-ske poezije. TRANZIT I POJAM MEDUPROSTORA Prije nego što prijedemo na príkaz laselovskog prostora, moramo ispitati několiko prostornih pojmová, točnije, pojmové mjesta i prostora. Tako je, po Michelu de Certeauu, 7 Osŕm toga, ona je suurednicapjesničke antologije u ženskom rodu, pod naslovom pas ď ici, pas ď ailleurs. Anthologie poétique francophone de voix feminines contemporaines (ne odavde, ne odande. Frankofonska pjesnička antologija suvremenih ženskih glasova) (Huynh et al. 2012). [m\jesto poredak (kakav god bio) po kojem su elementi rasporedeni u odnose supostojanja. Dakle, isključena je mogučnost da dvije stvari budu na istom mjestu. Tu vláda zákon "vlastitog": promatrani su elementi jedni pored drugih i svaki od njih smješten je na "vlastitom" i zasebnom mjestu koje definira. Mjesto je dakle tre-nutačna situacija položajä. Ono implicira ukazivanje na stabilnost. (...) Prostor postoji čim uzmemo u obzir vektore smjera, kvantitete brzine i varijablu vremena. Prostor je križanje pokretnih počela. Na neki način po-kreče ga skup kretanja koja se u njemu odvíjajú. (...) Ukratko, prostor je mjesto u primjeni. (1990: 172-173, istaknuo Certeau) S motrišta te koncepcije mjesta i prostora, jasno je da predmetná zbirka predstavlja-prikazuje prostore, a ne mjesta, vjerojatno zbog brojnih (stvarnih ili zamišljenih) kretanja koja se u njoj susreču. Ta kretanja oblikuju ono što nazivam tranzitom, to jest trenutkom u tekstu kad lirski lik (u ovom slučaju put-nica) prelazi u meduprostor, u neizvjesno, to jest u kretanje kojem je cilj neko više ili manje definirano drugdje. Tom, katkad teško odredivom, tranzicijom čitatelj može bolje dokučiti vážnost kretanja u pjes-mama, vidjeti svoju ulogu u ontološkoj preobrazbi koja se uobličava u doticaju s nekim drugdje, procije-niti koliko je takretnjaprema čemu drugom presudna, premda katkad nema točno odredena cilj a. Doista, tranzit je cesto stalan, bez kraja, no gotovo uvijek stvára neki otklon. Zapravo, kako objašnjava Daniel Sibo-ny u Entre-deux. Ľorigine en partage (Meduprostor. Zajedničko podrijetlo), kretati se, prolaziti meduprostorom, jest postiči u sebi pokret prolaska; pristanak na prošlost; presudni čin prvog koraka. (...) Potreban je unutarnji prostor da se poduzme korak, da se malo nadide sebe, da se kreče uz opasnost da se bude izmješten; otklon u vlastitom identitetu. (1991: 228, istaknuo Sibony) Povrh toga, tranzitni prostor može se uobličiti u samom diskursu, u pisanju. Doista, Maude Labelle u článku o migrantskom pisanju u djelu Les lettres chinoises (Kineska pisma) kinesko-kanadske spisa-teljice Ying Chen, napominje da "pripovijest nije mi-grantska zbog podrijetla svog autora, več zbog svoga diskurzivnog funkcioniranja koje izvješčuje o kreta-njima i razlikama, koje ustraje na igri izmedu stranosti i poznatosti više nego na jednom ili drugom"(2007: 51). Takoder objašnjava da "je meduprostor shvačen kao način nastanjivanja daljine i razlike"(2007: 44). Kao što ču pokazati u ovom článku, úpravo je o tome riječ u Pútnici. Kako Michel de Certeau napominje, govoreči o kretanju "[u] okviru iskaza, hodač [ili, u našem slučaju, putnica] tvori, s obzirom na svoj položaj, bliskog i dalekog, ono ovdje i ono ondje"(l990: 149, istaknuo Certeau). Tako u svom kretanju putnica neprestance nanovo definira ono što oblikuje njezino osobno ovdje i ono što čini njezino osobno drugdje. Sto se dogada kad se ovdje i drugdje susretnu u tranzitnom prostoru? 89 Tranzitní prostor, u geografskom ili ontološkom kre-tanju, postaje ključnim trenutkom u kojem je sve moguče, čak i povratak na početnú točku. Trenutak je to i u kojem se drugdje i ovdje susreču te mogu razmjenjivati. Takoder, dok pjesnički tranzit dakako može biti mjestom susreta i otkriča, on može biti i trenutak smetenosti i nesigurnosti. Putnica, zatečena izmedu dvaju mjesta (to jest dvaju "trenutaka"), katkad mora donijeti bolnu odluku odabira, okrenuti stranicu i iči dalje naprijed ili, pak, potonuti u prošlost i odbaciti promjenu. Analiza pjesama u nástavku pokušat če ilustrirati kako je taj tranzitni prostor přikázán i, naročito, kako nastaju dihotomijske napetosti izmedu odlaska i dolaska, izmedu ovdje i drugdje te izmedu prostora i vremena unutar pjesničkog tranzita. DUBOKO VRIJEME U Pútnici, serija pjesama "Duboko vrijeme" (Lacelle 1995: 27-37), druga po redu u zbirci, zapo-činje smještanjem putnice u meduprostor o kojem govori Sibony (1991): Ona ide u meduprostoru stapaju se sekvence doba budnosti kad daleko od izravnih putova u trenutku pogleda sve se stvari razotkriju. (Lacelle 1995: 29, istaknula autorica) Ovdje, u tom prostoru izmedu, daleko od svega, putnica (se) može bolje razumjeti. Leksičko polje odnosi se ne samo na vrijeme (doba, trenutak) nego i na prostor, s návodom "daleko od izravnih putova". Povrh toga, učinak daljine, koji podsječa na svoje-vrsnu izolaciju, ovdje se doživljavanapozitivan náčin, kao povlačenje daleko od utjecaja drugih, zahvaljujuči čemu putnica može obnoviti snagu, i gdje "sve se stvari razotkriju". Tu putničinu potrebu za putovanjem i samočom najavljuje jedan od dvaju navoda u zaglavlju zbirke, autorice Hadewijch ďAnvers: "Valja mi poči na put i hoditi sama za tragom slobodne ljubavi"8(1995: 10). Kako joj ime i govori, serija "Duboko vrijeme" sadrži više vremenskih referenci, jer se ne tranzitira nužno prema někom mjestu, nego i prema trenutku. Od druge pjesme te serije pojavljuje se "slomljeno", "izgnano" i "nenaseljeno" vrijeme (1995: 30). Dalje u pjesmi "vrijeme nestaje / nepřestáni otklon izmedu svijeta i sebe" (1995: 31). Cini se da Lacelle ovdje održavaposeban odnos s vremenom, kao da joj stalno izmiče. To podsječa na autoričin postupak s vremenom u drugoj zbirci, naslovaLa lumiěre et ľheure (Svjetlost i sat). Vrijeme, koje je isprva strano, za Lacelle postaje opsesijom: premda vrijeme prodire u mene, i dalje mi je strano. Hodam pored vremena. O njemu govorim neprestance jer mi izmiče, dok prostor, posvuda oko mene, govori sam za sebe. Moje ga riječi nastanjuju. Miluje me. I ja isto. Ja mu ne izmičem. Ja volim prostor. (2004: 15) U tom úlomku, čak i dok govori o vremenu, Lacelle se ne može oduprijeti tomu da evocira prostor, kao da su ta dva koncepta u njezinu umu neodvojiva. To je slučaj u Pútnici, gdje pjesnički slijed "Duboko vrijeme" pokazuje kako se u očima eponimskog lika vrijeme i prostor združujú. Dvije se teme približavaju, točnije, miješaju na leksičkoj razini: "vrijeme přetvara u prah prostor od jučer" (1995: 34, istaknula autorica). Evelyne Voldeng u svom osvrtu na zbirku objašnjava kako u Pútnici imamo putovanje u vremenu, geografiji, mentalno pu-tovanje žene koja kroči u "meduprostoru" (...), žene nomáda u užarenoj pustinji, "hodočasnice" koju proga-nja Šunce mistika. (...) [PJutnica piše i njezine su pjesme koraci prema mjestu mistične pričesti gdje se apsor-biraju vrijeme i prostor. (1995: 42) Naposljetku, pjesma koja zatvára taj dio zbirke evokacijske je naravi: Na rubu vremena riječ stvara krajolik postavlja nadu krik pronalazi zakloň to mjesto nije mjesto (Lacelle 1995: 36) Ponajprije, moč dodijeljena pisanju i riječi, koja "stvara krajolik". Potom, posljednji stih koji podsječa na definicije mjesta i prostora Michela de Certeaua (1990); opisano mjesto jasno je prostor koji se křeče, u korelaciji s putnicom i njezinim stvaralačkim rije-čima. To mjesto koje nije mjesto na neki náčin postaje trenutkom spoznaja, shvačanja, kako na to ukazuje stih "krik pronalazi zakloň". Riječ je o trenutku povla-čenja za putnicu, čije se trajanje, kao ni prostor, ne može odrediti. Uostalom, kako napominje Francois Paré, "djelo Andrée Lacelle poživanas (...) da prodře -mo u svemir bez apoteóze, blagoslovljen nedovrše-nošču"(2015:15). Taidejanedovršenosti, kontinuiteta u djelu Lacelle iskazuje se u beskrajnoj potrazi prema Istinitomu, Smislu, a ne u čisto identitetskoj potrazi kao što je opčenito slučaj s franko-kanadskom poe-zijom. Dakle, putnica iz zbirke Lacelle u stalnoj je potrazi, u stalnu kretanju. 8 Drugi návod u zaglavlju zbirke, autora Jeana de la Croixa, takoder evocira želju za kretanjem i shvačanjem svijeta koju pronalazimo u Pútnici: "Da podeš kamo ne znáš / Podi kuda ne znáš" (1995: 10). 90 NERAZUMNI PREDIO Zanimljivo je daposljednji stihovi serije "Duboko vrijeme" najavljuju sljedeču: "Nerazumni predio". Naime, dok prva serija najavljuje vremensku poeziju, druga evocira prostor te se čini da kontaminira stihove susjedne serije. Kod Andrée Lacelle prisnost nije ni-malo prisutna u trečoj seriji pjesama Putnice, gdje lirski lik opisuje novo mjesto "izvan trajanja" (Lacelle 1995: 50). Taj slijed pjesama, naslova "Nerazumni predio" (1995: 39-50), započinje dolaskom putnice, koja se više ne křeče "u meduprostoru" (1995: 29), več ovog puta pristiže "u središte svijeta" (1995: 41), mjesto gdje miješaju se blistave planine i obuzme je opipljiv dojam sve daljih i daljih golemih ravni. (1995: 41) Ovdje vidimo usporednost slika koje se miješaju i udaljavaju. To ukazuje na putničinu nemogučnost poimanja onoga što se oko nje dogada u narednim pjesmama. Zapravo, kao da joj vrijeme i prostor jedno-stavno izmiču. Medutim, u tekstu ne pronalazimo nikakav strah od nepoznatoga; putnica je "na svaki-dašnjem području" (1995: 42). U článku o laselovskom opusu Paul Savoie opaža kako je "Andrée Lacelle žena koja se ne boji upitati se, ne boji se istraživati i ne boji se odgovora koje če dobiti"(2005: 82). Savoie u istom článku dodaje da Lacelle, u intervjuu koji mu je dala, objašnjava kako vidi svoj proces pisanja: "Pisanje iziskuje dapogledam onkraj i s ovu stranu stvarnosti, danadidem samu sebe, da se zaboravim, otrgnem samoj sebi, da se na neki náčin poništim"(2005: 83). Tu ideju dekonstrukcije sebe radi rekonstrukcije sebe pronalazimo u Pútnici, točnije u "Nerazumnom predjelu", gdje se putnica seče "zavojima i stranputicama" i nazire "dekon-struiran na nevjerojatnu terénu / fosilni grad [koji] pružasvojuizgubljenudimenziju" (Lacelle 1995: 43). Ta serija pjesama istodobno evocira uništenje i obnovu; "[o]statci" (1995: 43) "grada u nestajanju" (1995: 42) miješaju se s bljeskovima nade evocirani-ma pojavom "obrisa ptica /(...) koje odasvud prel[aze] preko obližnjih stabala" (1995: 46) i sa "zrakom svjetlosti" (1995: 48). PremaRječniku simbola (Dic-tionnaire des symboles), "ptica [je] simbol duše [i] ima ulogu posrednika izmedu neba i zemlje" (Chevalier i Gheerbrant 1969: 557, istaknula autorica). Doista, prisutnost ptica koje nadliječu grad u ostacima ukazuje na dušu putnice koja se křeče "[u] ovoj zemlji bez imena" (Lacelle 1995: 49). Tako pojavom ptica, simbola slobode i putovanja, te svjetlosti naznačava pozitivnu, premda tešku, putanju putnice na tom mjestu "nakraj tisuču slijepih ulica" (1995: 45). Posrednička uloga ptica ukazuje i na dinamiku medu-prostora přisutou u pjesmi, u kojoj više oksimorona koje Lacelle upotrebljava intenzivira opis toga istinski "nerazumnog" předjela. Istodobno u središtu prostora, a daleko od svega, "Nerazumni predio" kod Lacelle tranzitni je prostor ne samo izmedu dvaju mjesta nego "izvan trajanja" (1995: 50). Tako "tranzitirati" u laselovskom djelu znáči "nači se na mjestima koja to nisu, mjestima gdje je odsutan sam pojam povijesnoga i odnosnoga iden-titetskog mjesta"(Dalmolin 2001: 172). Zapravo, tranzitni prostor kod Lacelle prije odgovara někom prostoru, točnije vremenu, "izmedu dvaju trenutaka". Stoviše, serija završava objašnjenjem ne o tome gdje, več kada se "ukazuje nerazumni predio": Svjetlost svjetlosti naveliko mete zrakom u carstvu valová izvor potječe izvan trajanja ukazuje se nerazumni predio. (Lacelle 1995: 50, istaknula autorica) Tih několiko stihova izvlače prostor iz vremena (i tako ih razdvajaju). Izvan temporalnosti, tranzitni prostor ovdje je na svom vrhuncu: daleko od svega, točnije samoga sebe, može se pronači "rješenje", odgovor na ono što se traži, što podsječa na nepřestanu potragu u središtu laselovskog djela, prema Paréu (2015: 15). Ta opsesija za vremenom vrátit če se na samom kraju zbirke; posljednji stih Putnice, kao odgovor na prijedeno putovanje, razotkriva da "vrijeme više ne postoji" (Lacelle 1995: 77). ZAKLJUČAK Sto reči nakon svega tog prijedenog puta? Da, puta, jer kako objašnjava Francois Paré u predgovoru zbirke Tlo Nebo Neba Tla, "[u] cjelokupnom opusu Andrée Lacelle nijedna metafora nije važnija od one puta" (2015: 11). O tome svjedoči prvi dio Putnice, naslova "Tout est chemin" ("Sve je put"). Takoder, Lacelle od prvih stihova zbirke tvrdi: Kad snaga života izmakne nepovjerenju a neravnoteža se potroši nema ceste sve je put. (Lacelle 1995: 15, istaknula autorica) Ta potraga za putom, a ne cestom, značajna je u djelu Lacelle; dakle, u zbirci putnica ne ide stvarnom cestom; ona prije evocira unutarnju putanju. Taj put, medutim, nije identitetski, kao što sam pokazala. U biti, prema Paréu, "ovdje bi se jasno moglo evocirati potragu žene koja traži svoj identitet. Medutim, takvim se jednoznačnim čitanjem nikako ne bi moglo shvatiti bitou dinamiku paradoksa koji je temelj opusa Andrée Lacelle"(2015: 13-14). Istina je, doista, dasepoezija Lacelle ne odnosi toliko na identitet koliko na istinu, to jest na nepřestanu potragu za nekim znanjem, danim kao bitno. Nadalje, u jednom razgovoru Lacelle, uspo-redujuči svoj opus s onim pjesnika Patricea Desbiensa, 91 objašnjava: "U osnovi govorimo o istim stvarima. (...) Jednako nam je važno reči ono bitno"(CLFC 2016, istaknula autorica). Analizom toga ontološkog putovanja prema onomu bitnom, to jest toga pjesničkog tranzita u Pútnici, može se bolje shvatiti nedovŕšenú potragu eponim-skog lika, ne identitetsku potragu (kao stoje to slučaj kod više franko-ontarijskih pjesnika), več stalno kre-tanje prema intrinzičnu razumijevanju svijeta. Dvije pjesničke serije o kojima ovaj članak govori, "Duboko vrijeme" i "Nerazumni predio" pokazuju da je to putovanje istodobno više nego prostorno i vremensko. Dok se svaki od analiziranih ulomaka dotiče vremena i prostora, naposljetku se referiraju, kao jeka, na ternu onoga drugog, jer su a priori neodvojivi. Tako "Duboko vrijeme" pokreče slikovito razmišljanje o vre-menu koje se, malo pomalo, kontaminira prostorom, "to mjesto [koje] nije mjesto" (1995: 36). Isto tako, u seriji "Nerazumno mjesto", ponovno se pojavljuje temporalnost: to je ponajprije "ubrzano vrijeme" (1995: 42), a potom, u serijama koje slijede one ana-lizirane, vrijeme "pada" (1995: 59), postaje "burnim" (1995: 67) pa "golemim" (1995: 74) da bi na koncu, na samom kraju zbirke nestalo: "jer vrijeme više ne postoji" (1995: 77). Isprvarazdvojeni, apotom sjedi-njeni, vrijeme i prostor služe kao tranzitni mehanizmi u putničinoj potrazi. Ipak, postaju zastarjelima kad potragaputnice, taj nedovršeni put, istodobno dosegne i přijede granice, kako to naznačuje poledina zbirke: Ove su pjesme pjev granici i odsutnosti granice. (1995: poledina) S francuskog prevela Lea KOVÁCS BIBLIOGRAFIJA Arseneau, Veronique 2017. Le displacement au feminin: la poesie franco-canadienne en quete d'un soi et d'un ailleurs. These de maitrise (magistarskirad). Ottawa: Sveuciliste u Ottawi. Bouraoui, Hedi 1986. "Coincidences secretes: un item de collection", u: Liaison 38, 61. Brun del Re, Ariane 2012. Portrait de villes litteraires: Moncton et Ottawa. Memoire de maitrise (magistarski rad). Montreal: Sveuciliste McGill. Chevalier, Jean i Alain Gheerbrant 1969. Dictionnaire des symboles: mythes, reves, coutumes, gestes, formes, figures, couleurs, nombres. Paris: Robert Laffont. (Hrvatski navod iz: Chevalier, Jean i Alain Gheerbrant 2007. Rjecnik simbola: mitovi, snovi, obicaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi. Zagreb: Kulturno-informativni centar - Naklada Jesenski i Turk, op. prev.) Chaire de recherche sur les cultures et les litteratures francophones du Canada, CLFC 2016. "Entretien avec Andree Lacelle - extrait 1". YouTube. URL: https://www. youtube.com/watch?v=QlftUMzJxwA. Přistup: 22. pro-sinca 2018. de Certeau, Michel 1990. [1980]. L'invention du quotidien. Tome I: Arts de faire. Paris: Gallimard. Dalmolin, Eliane 2001. "Transiter: une poesie du passage", u: Ecritures contemporaines 4. Uun et Vautre. Figures du poéme dans la poesie contemporaine de langue franqaise. Ur. Anne Struve-Debeaux. Paris/Caen: Lettres modernes Minard, 165-175. Hotte, Lucie. 2014. "čtre écrivaine en contexte mino-ritaire franco-canadien (1970-1985)", u: Regenerations: Canadian Women 's Writing I Regenerations: Ecriture des femmes au Canada. Ur. Marie Carriěre i Patricia Demers. Edmonton: University of Alberta Press, 141-163. Hotte, Lucie 2008. "Entre l'esthetique et 1'identité: la creation en contexte minoritaire", u: L' espace francophone en milieu minoritaire au Canada. Nouveaux enjeux, nouvelles mobilisations. Ur. Joseph Yvon Thériault, Anne Gilbert i Linda Cardinal. Montreal: Fides, 319-350. Hotte, Lucie 2005. "En quéte d'espace: les figures de l'enfermement dans Lavalléville, Le Chien et French Town", u: Themes et variations: regards sur la littérature franco-ontarienne. Ur. Lucie Hotte i Johanne Melancon. Sudbury: Prise de parole, 41-57. Huynh, Sabine et al. 2012. pas d'ici, pas d'ailleurs. Anthologie poétique francophone de voix feminines contemporaines, Montélimar: Voix d'encre. Labelle, Maude 2007. "Les lieux de 1'écriture migrante: territoire, memoire et langue dans Les lettres chinoises de Ying Chen", u: Globe: revue internationale ďetudes qué-bécoises 101, 37-51. Lacelle, Andrée 2015. Sol del dels Sols. Sudbury: Prise de parole. Lacelle, Andrée 2004. La lumiere et l'heure. Poernes et carnets. Ottawa: Vermilion. Lacelle, Andrée 1995. La Voyageuse. Sudbury: Prise de parole. Leduc, Louise 1996. "A l'ouest de Montreal, point de salut?"u: Le Devoir, 26. ožujka, D7. Lepage, Elise 2016. "L'accueil, la confiance dans l'ceuvre d'Andree Lacelle", u: La littérature franco-ontarienne depuis 1996. Nouveaux enjeux esthétiques. Ur. Lucie Hotte i Francois Ouellet. Sudbury: Prise de Parole, 39-61. Lepage, Elise 2014. "Coincidence secrete: les premiers recueils d'Andree Lacelle, ďHélěne Dorion et de Dyane Léger", u: Francophonies ďAmérique 38-39, 49-77. Martel, Marcel 1997. Le deuil d'un pays imagine. Réves, luttes et déroute du Canada franqais. Les rapports entre le Quebec et la francophonie canadienne (1867-1975). Ottawa: Presses de 1'Université d'Ottawa. Pare, Francois 2015. "Preface", u: Andrée Lacelle. Sol del dels Sols. Sudbury: Prise de parole: 7-15. Pare, Francois 1994. Theories de lafragilité. Ottawa: Nordir. Pare, Francois 1992. Les litteratures de Vexiguité. Ottawa: Nordir. Savoie, Paul 2005. "Une femme au vif du monde: portrait d'Andree Lacelle", u: Liaison 129, 82-85. Sibony, Daniel 1991. Entre-deux. L'origine en partage. Paris: Seuil. Tessier, Jules 2001. "Andrée Lacelle et la critique", u: Francophonies ďAmérique 11, 91-101. Voldeng, Evelyne 1995. "Andrée Lacelle: une "peregrine" en quéte d'Absolu", u: Liaison 83, 42. 92 SUMMARY SMASHING TIME AND SPACE: ONTOLOGICAL POETRY IN THE COLLECTION LA VOYAGEUSE BY ANDREE LACELLE In her poetry collection La Voyageuse, published in 1995, Franco-Ontarian author Andree Lacelle presents an eponymous character who travels between time and space, in an ontological dimension. Several road metaphors are used by Lacelle to describe the inner and intimate journey of the traveler. A little-known author outside of French-speaking Ontario, Andree Lacelle uniquely poetizes her vision of Ontario, of the self and of writing. From an overview of the writing and reception contexts of this author in the Franco-Ontarian milieu, this article studies how this ontological poetry manages to circumvent or even dynamite the temporal and spatial limits and introduce a new space-time. Using Daniel Sibony's concept of the in-between (1991) and Michel de Certeau' s theory of space, we analyse the Lacellian space as a "poetical transit". Key words: Space, Time, In-between, Transit, Poetry, Franco-Canadian, Franco-Ontarian Literature, Andree Lacelle 93 Jo Ann Lanneville, Flying Meduza - litografija, bakropis, Chine-colle tehnika, 37 x 28 cm, 2017. Pripadanje i identitet DiciľlCl POPOVIC Pregledni znanstveni rad. Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu Prihvačen za tisak 7. 6. 2019. Prostor i konstrukci] a identiteta u romanu Lutalica (La Québécoite) Regine Robin UVOD Otkako je objavljen 1983. godine, roman Lutalica (La Québécoite) ne prestaje intrigirati. Autorica je u njemu tretirala mnoštvo terna i kořistila inovativni književni postupak, koji i nakon tri i pol desetlječa ostaju podjednako aktuálni i moderni. Sirinaklasičnog obrazovanja koje je Regine Robin stekla u Francuskoj omogučila joj je da na originalan način pristúpi pisanju i promišljanju o vlastitom identitetu imigrantkinje i da napiše roman koji i formom i sadržajem ispoljava osječaj stalne patnje i/ili unutarnje nestabilnosti. To je stanje svojstveno imigrantima nakon što su se izmjestili iz jedne sredine u drugu i doživjeli kulturo-loški šok. Autorica se napájala osobnim iskustvom, koje je preoblikovala u fikciju, te se u romanu sreču mnogi autobiografski elementi, koji doprinose dojmu vjerodostojnosti teksta. Naime, autorica je Židovka poljskog podrijetla, rodená kaoRivkaAjzersztejn 1939. godine u Francuskoj, gdje se i školovala. Njezino odrastanje pratile su priče o Ffolokaustu, koje je slušala na jidišu. Profesorskú karijeru započetu u Francuskoj nastavila je i u Québecu u koji je imigrirala 1977. godine. Na sveučilištu u Montrealu, kao i na Harvardu, predávala je sociologiju i povijest. Upravo socijalni koncept prisutan je i u romanima koje piše, po kojima se svrstala u red migrantskih autora koji se bave pitanjima jezika, socijalne integracije, krize identiteta. U romanu Lutalica riječ je prije svega o jeziku (jezicima) i o pisanju, pri čemu se taj tematski krug širi i na poimanje vremenskih i prostornih odnosa. Ovi posljednji neobično su vážni, jer osječaj (ne)pripa-danja někom društvenom prostoru, odnosno sredini, ima za posljedicu (ne)mogučnost poimanja vlastitog mjesta u svijetu. A ono je potreba svake individue. URBANI PROSTOR Spisateljica je priču smjestila u velegrad u koji se i sama doselila, a koji čini paradigmu multina-cionalnog i multikonfesionalnog kanadskog prostora. Riječ je o Montrealu, koji se ovdje proučava s kirur-škompreciznošču, anjegovi dijelovi, točnije prostorni fragmenti, postaju odraz fragmenata (slojeva) osobnog identiteta, koji tek u konačnom zbroju daju njegovu potpunu sliku. Odabrani prostor je, dakle, pogodan za proces definiranja migrantskoga identiteta, kako osobnog (u reálnom životu Regine Robin), tako i njezinih likova. Montreal je velegrad hibridnoga karaktera. To je "hibrid oblikä, izraza, zvuková, bogatstvo drugosti"1 (Robin 1993: 209), "kondenzát sačinjen od vremena i prostora, svih zemalja, svih Historija, švih národa" (isto: 66). Njega čini skup brojnih jezičnih varijeteta, kultura, običaja ili, kako još spisateljica navodi, "patchwork programa, kultura, jezika, informacija i osobitih dezinformacija" (isto: 209). U tom multikul-turalnom amalgamu stranců je potrebno vrijeme da se prilagodi, da ga prihvati, a takoder i da bude prihvačen. To je mjesto koje novopridošlicu ostavlja u čudu, bez riječi, kao što čini i pokrajina Québec, koja je otvorená za strance, ali u isto vrijeme čvrsto bráni svoj francuski idiom i kultúrni duh od neumitnih anglofonskih utjecaja. Kada se nade u takvom hibridnom okruženju, gdje usporedno postoje mnoge kultúre, stranac pristigao s drugog kontinenta postavlja sebi pitanje kako da postane dio tog kvebečkog svijeta, a da ne ostane samo stranac i da, isto tako, ne zaboravi odakle potječe? Tada se javlja osječaj zatečenosti, čak i nemoci. Autorica je to stanje iskazala samim naslovom romana ingeniozno spojivši imenicu Québécoise, što označava Kvebečanku, i pridjev coi, coite u značenju biti izne- 1 U ovom radu sve citáte s francuskog jezika prevela D. P. 95 naden, u stanju kada se ostane nijem, bez riječi. Upravo je u tom spoju potpuni smisao kovanice koja je u naslovu. Naime, kada je Regine Robin iz Fran-cuske došla na kontinent gdje se takoder govori fran-cuski jezik, nikako nije očekivala lingvistickú barijeru, te se našla u čudu što joj je i u tom pogledu potrebno prilagodavanje. Od toga momenta ona je u stalnoj potrazi da savladaprije svega jezik, kao i ostale datosti kvebečkoga kultumog biča. Caroline Charbonneau primječuje da francuski naglasak junakinju "izdaje i nepřestáno vrača na korijene" (Charbonneau 1997: 64). Junakinja je u romanu predstavljena kao osoba koja je duboko svjesna da najviši standardi dobrog francuskog jezika u novoj sredini znače samo jedno: da je svrstavaju u isti koš sa svim drugim, čak i ne-pismenim, strancima: Trebala bi se natjerati da zaboravi svoju previše vidljivu francuštinu, naglasak iz kojega je neprimjetno izbijao neki nepoznati kultúrni imperijalizam, godine provedené na Sorbonnei, Ecole normále supérieure, godine malo previše savršenoga cursus honoruma, da zaboravi sve te pariške izraze. (Robin 1993: 105) Ona svoje prilagodavanje i žudnju da postane dio novog svijeta započinje, ali ne uspijeva okončati, nego uvijek iznova nastavlja taj proces, vracajúci se na život prije emigracije. I tako, dok ustrajno nastoji postatí Québécoise, ona ne uspijeva doseči taj ideál, nego postaje (i ostaje) Québécoite. Premda samo jedno slovo pravi razliku, ona je ogromna i nepremostiva. Njeno pisanje o iskustvu egzila zapravo predstavlja vjeran odraz reálnosti, odnosno "svjedoči o njezinoj [konstantnoj] izvanteritorijalnosti" (Ffarel 2005: 65), kao i o "opsesiji prostorom koji joj nepřestáno izmiče" (Harel 1994: 165). Sto, zapravo, znači postatí Kvebečankom? Simon Harel pojašnjava da pripovjedačica, budúci da je došljakinja, shvača kako prisvajanje kvebečke kultúre zahtijeva potpuno spa-janje s domácim običajima i navikama i prema tome pretpostavlja poricanje kulturnoga naslijeda koje se smatra potencijalno štetnim za stabilnost autohtone kultúre. (Harel 1992: 418) A to je ono na što Robin upozorava u romanu jer, s jedne strane, ona se ne želi stopiti s novim običajima i navikama po cijenu poricanja vlastitih, a s druge zapasti u zámku zatvorenih, getoiziranih grupacija. Potrebno je, dakle, pronači pravú mjeru, kojom bi se postiglo to "spajanje s domácim običajima i navikama", ali koje ne bi bilo štetno za stabilnost autohtone kultúre. To je delikatan proces, koji pobuduje beskraj-na unutamja kolebanja. Proces uklapanja u novu sredinu u romanu pred-stavljen je kroz istraživanje multikulturalnogaurbanog prostora. Kako bi imigrantkinja što bolje upoznala i razumjela novi ambijent (velegrad) i spoznala sebe u njemu, autorica je odabrala krajnje dinamičan postu- pak, a to je lutanje grádom.2 Dok je u naslovu knjige fokus na stanju koje osječa imigrant, u romanu je taj osječaj metaforično prikazan kroz neprekidno kretanje kroz prostor, i to u različitim pravcima, "stazama koje se račvaju" (Robin 1993: 205). Lutanja u vanjskom svijetu tako postaju odraz traganja koje se odvija unu-tar vlastitoga biča. Ta kretanja su, dakle, svojevrsna metafora kojom se označava sva kompleksnost unu-tarnje potrage za identitetom. I tako, Montreal kao multikulturalni prostor, adekvatan je ambijent za istraživanje unutarnjeg multikulturalnog biča. Caroline Charbonneau zapaža da imigrantkinja započinje svoje "lutanje kroz ulice grada, nadajúci se da če se prostorno pokoriti, prisvojiti svoje novo okruženje, budúci da je to nužan uvjet za pronalaženje sebe" (Charbonneau 1997: 41). U romanu pratimo prije svega dvije ženské osobe3, pripovjedačicu koja piše roman i njezinu za-mišljenu junakinju, imigrantkinju iz Francuske, koja do kraja za čitatelje ostaje ona, dakle bez imena. Obje potječu iz urbanih sredina. Junakinja se pokušava uklopiti u novi grad u kojem želi pronači svoj prostor, i u isto vrijeme piše roman o židovskoj povijesti i drži tečaj židovské književnosti na sveučilištu McGill. Usporedno s tim dijelom priče, pripovjedačica zapisuje svoja kritička zapažanja u vezi Montréala, njegova izgleda i karaktera i svega što joj se čini ne-običnim i stranim u njemu. Pripovjedačica se takoder prisječa prošlosti i života u Parizu. Bez sumnje, pripovjedačica i junakinja veoma su slične, imaju isto-vjetan životni put, počevši od istog podrijetla (židov-skog, europskog), jezika kojima se služe, do toga da dijele istu prošlost, istu profesiju i imaju isti pian -napisati roman.4 Regine Robin svoj roman podijelila je u cjeline, koje je naslovila prema gradskim četvr-tima Montréala. Ova struktura je vážna, jer pripovjedačica priča zamišljeni život svoje junakinje u tri varijante, koje smještau tri različita dijela grada. Život imaginárne junakinje u svákom se od tih dijelova razlikuje. To su zapravo tri hipotetičke varijante nje-zina života. U svákom poglavlju ona ima i partnera, ali je on uvijek prikazan kao čovjek drugačijeg podrijetla, obrazovanja, zanimanja i socijalnog statusa. Koncepcija Lutalice je da se prikážu tri različita mjesta stanovanja, shodno tome i tri zamišljena partnera, a ujedno i tri pokušaja da se junakinja što bolje prilagodi novom socijalnom okruženju. Ali, na kraju uvidamo da svi pokušaji završavaju neuspjehom i povratkom 2 Otuda prijevod naslova na engleski jezik, The Wanderer (Robin 1997), što znači lutalica. Time je izbjegnuta teško prevodiva igra riječima prisutna u ŕrancuskom originálu. U engleskom izdanju akcent je pomjeren ka relaciji s prostorom, koji je od veliké vážnosti za roman u cjelini. 3 Pojavljuje se i profesor Mortre, koji predaje povijest i pokušava napisati roman o lažnom mesiji. Njegov rad omogučuje čita-telju da se detaljnije uputi u povijest Židova. 4 Postupak se može tumačiti kao mise en abyme, jer autorica Robin piše roman o pisanju romana. 96 na početnú točku, Pariz, što implicira da njezina potraga nije okončana, nego da če se nastaviti. Prvo poglavlje romána nosi naslov Snowdon, pre-ma četvrti Montréala u kojoj se govori engleski jezik i u kojoj su nastanjeni prvi židovskí imigranti iz Srednje Europe. Junakinja je prikázaná kako se po-kušava povezati sa svojim židovskim korijenima. Udaná je za Židova francusko-poljskog podrijetla, profesora ekonomije na sveučilištu Concordia, koji je obrazovanje stekao u engleskim školama, što ga je opredijelilo da živi u anglofonskom dijelu grada. Ovo poglavlje sadrži mnoga razmišljanja o Židovima kroz stolječa. Na kraju junakinja, imigrantkinja iz Francuske, nakon uzaludnog pokušaja da se prilagodi novoj sredini, odustaje od takvog života, sjeda na avion i vrača se u Pariz. Drugo poglavlje, naslovljeno Outremont, odigra-va se u bogataškom predgradu u kojem se govori francuski jezik. Ovoga puta, junakinja je prikázaná kao dama, supruga visokog državnog činovnika s kojim živi u velebnoj kuči. Sada se pokušava povezati sa svojim francuskim korijenima. Uključena je u dobrotvorni rad i interesira se za židovskú sovjetsku književnost iz perióda dvadesetih godina 20. stolječa. Njen osječaj da je strankinja se ne mijenja, i poglavlje završava na isti način, neuspjehom i povratkom avio-nom u Pariz. Treči dio romána pod nazivom Oko tržnice Jean-Talon (Autour du marché Jean-Talon), odvija se u blizini tržnice smještene u imigrantskoj četvrti na periferiji grada, poznatoj i kao Mala Italija. Sada junakinja živi s azilantom iz Paragvaja. Okruženje sačinjeno od stranaca, azilanata, iskorijenjenih ljudi, tjera ju na razmišljanje o tome u kojoj mjeri ona dijeli s njima istu ili sličnu sudbinu i jesu li oni njen pravi svijet. Ali, i ovaj pokúšaj prilagodavanja okončava se na isti način kao i prethodna dva, povratkom u Pariz, (opet) istim letom, avionom 747 kompanije Air-France, s polaskom u 20:45 sati s istog aerodroma, Mirabel. Takoder se ponavlja i uvijek ista vožnja plavom linijom pariškog metroa, čije se linije 6, 8 i 10 (a to je teritorij koji predstavlja svijet sječanja na dje-tinjstvo pripovjedačice) sijeku na istoj stanici, Gre-nelle, koja ima povijesno značenje za napačeni židovski živalj i predstavlja temelj njihovoga kolek-tivnog sječanja.5 To je još jedna metafora u nizu, kojom se podvlači da se sváko putovanje kroz reálni prostor okončava putovanjem kroz (kolektívnu) Po-vijest. To je, dakle, potraga za korijenima, ali ne samo osobnim, nego i onima čitavoga jednog entiteta. Povratak na istu polaznu točku u geografskom smislu (a to implicira i u povijesnom smislu) tako postaje lajtmotiv koji s drugim temama i motivima 5 Naŕme, 16. srpnja 1942. godine tijekom operacije Proljetni vjetar zatočeno je 13.000 Židova. Jedan dio njih zadržan je u logoru na keju Grenelle, da bi potom bili prebačeni u Poljsku, u kon-centracijske logore Treblinka i Auschwitz. koji se ponavljaju u romanu6 pokazuje koliko je nji-hovo zajedničko klupko isprepleteno i koliko ga je nemoguče razmrsiti. To je úpravo slučaj i s osobnim identitetom, koji je pun slojeva, ali i ključnih točaka, na koje se čovjek uvijek vrača, a koje se tiču, prije svega, materinjeg jezika, prošlosti i tradicije. Pariz kao mjesto u koje se vrača jest (jedino) mjesto koje ulijeva sigurnost, mjesto koje ona dobro poznaje i gdje se najbolje osječa. Jedino o tom gradu govori s emo-cijom, a ona je tim izraženija što je vremenska i prostorná distanca veča. Tako uočavamo daje idilična slika rodnoga grada, koja je sada smještena u sječanje, jediná pravá točka oslonca, jedini "pripitomljeni" prostor. S druge strane, odabir Montréala kao kozmo-politskoga grada kao realnog prostora nije slučajan. Montreal je poput kaleidoskopa u kojem svaka boja označava drugi entitet sa svim svojim karakteristi-kama. Njegov urbani identitet je, dakle, izrazito složen, ali úpravo zato i pogodan za one koji dolaze iz daleka. On je kompleksni model koji svjedoči da je moguče i za jednu individuu da u sebi ima više različitih identitarnih slojeva. Robin te slojeve istra-žuje i nalazi da tu postoji i izvjesni meduprostor koji je potrebno definirati. MEDUPROSTOR Kada je riječ o migrantskom identitetu i pro-mišljanju prostornih odnosa, potrebno je imati svijest da oni nisu odredeni samo geografski, nego i kultu-rološki. Riječ je o prostoru koji se ne bi mogao definirati kao precizna točka, niti kontura na nekoj mapi, nego kao višedimenzionalno polje života odredeno kulturološkim datostima vezanima za odredeno pod-neblje, s kojima se čovjek susreče po rodenju, a to su materinji jezik, odgoj, tradicija i kolektivno pamčenje, kao i sve ono što je čovjeku u najranijem periodu odrastanja usadeno te se kasnije ne može izbrisati niti zaboraviti. Imigrantska populacija suočenaje s posto-janjem te mentálne prtljage koju sa sobom nose u drugu državu, u kojoj su prisutna neka druga kultu-rološka načela. Odnos koji se tada u novoj sredini ostvaruje, zapravo je obilježen dijalektikom, jer se čovjek susreče s realijama u čijoj izgradnji su sudje-lovali neki drugi ljudi, koji imaju svoju zajedničku povijest, državu, kulturu, a pojedinac koji nije iz tog okruženja teži tome da se integrira u društvo tako što pokušava balansirati izmedu prvog i drugog jezika, prve i druge kultúre, prve i druge tradicije, prve i druge 6 Ponavljaju se, naprimjer, lik tete Mime Yente, mačora po imenu Bilou koji uživa slušati Chopina, stari klavir, književnost na jidišu, židovská povijest, pisanje romana o lažnom mesiji, sječanja na Pariz i period djetinjstva, i tako redom. U više navrata dijelovi teksta ispisani su kao stihovi, a pojavljuju se i razni popisi i liste, kao oblik nabrajanja realija, što je, inače, odlika postmoderně književnosti. 97 inercije života i tako dalje. Úpravo to su teme mi-grantske književnosti (écriture migrante). Ona tretira pitanja prostora izmedu (onoga odakle potječemo i onoga u koji srno došli), jezika izmedu (materinjeg i drugog ili pak više usvojenih jezika), sječanjá koja se pozicioniraju izmedu prošlosti vezane za drugu državu/države i neposredne sadašnjosti vezane za tre-nutno mjesto boravka, pripadnosti izmedu dvije kultuře, dvije ekonomski i politički različito ustrojené državě i tako redom. Riječ je, zapravo, o socijalnom konceptu, za koji Emile Ollivier kaže daje neophodan za pisanje književnih djela, jer "[o]no što se dešava u književnosti replika je onoga što se odigrava na širém planu: politickom" (Jonassaint 1986: 82). Vladajuča politika kanadskoga društva podrazumijeva održa-vanje multikulturalizma u svákom smislu. Ali, multi-kulturalizam je uvjetna kategorija, jer iako postoji suživot više entiteta, njihov prostor je ipak vidno odvojen, naprimjer u Montrealu Bulevar St. Laurent fizički odvaja anglofonski západ od frankofonskog istoka grada. Stoga če i Régine Robin smještati svoju junakinju u tri kulturološka prostora (anglofonski, frankofonski, imigrantski), dajúci joj mogučnost da istraži svoje mjesto u svákom od njih. Da bi se savladao taj prostor izmedu, potrebno je pojmiti koncept pluralizma i transkulture (Nepveu 1989: 15-31), što nije lako, jer se takav socijalni diskurs teško može sintetizirati (Bélair 2010: 8). Pisci imigranti, osječajuči tu poteškoču, nalaze svoj put tako što u novoj sredini počinju pisati, jer pisanje je sloboda, ali i spas, buduči da nadilazi sve one granice koje se u reálnosti nameču kao okidači krize identiteta. Otuda tolika raznovrsnost migrantske književnosti u okviru suvremene svjetske književne scene, kojoj pripadá i Régine Robin. Ona se bavi svojim korije-nima, ali ističe poziciju iseljenice u drugu zemlju. Iako djeluje paradoksalno, úpravo s odlaskom iz jedné zemlje, ona se u nju nepřestáno vrača. Njena "[e]mi-gracija istodobno je pokúšaj vračanja korijenima (...) Iseljeništvo, pisanje i židovsko podrijetlo pojavljuju se kao tri istoznačna pojma" (Sadkowski 2009: 200). Régine Robin za ovo svoje djelo i kaže daje "roman o granicama" (Robin 1993: 224), kako realnim, tako i imaginarnim, a koje se u procesu pisanja rela-tiviziraju. Zato kaže: "Cak i ovdje, u Montrealu, u ovoj Americi delikatesa, crnoga kruha, kornišona, usoljenih haringi, čak i ovdje tražim Shtetl7, uzalud" (isto: 68). Roman Lutalica osmišljen je kao "književni i socijalni pokus" (isto: 207), s ciljem da se opise "uzne-mirujuča čudnovatost" koju stvara ogromni kultu-rološki šok, utoliko veči stoje potjecao, kako je autorka vjerovala, iz zajedničkoga jezika (francuskog), a 7 Riječ Shtetl (plurál Shtetlekh) naživ je za gradice u Srednjoj i Istočnoj Europi u kojima su do početka Drugog svjetskog rata živjeli Židovi kao vecinska populacija, u nežidovskom okruženju, a govorili su jidiš (Wallas 2015: 72). što se pokazalo kao várka (isto: 207). Robin se tako usredotočila na pisanje kojim napušta ustaljene književne stáze i ide ka pustolovini, i po pitanju tematike i po pitanju forme romana. Ona i na taj náčin (ino-vativnim prosedeom) pokazuje da nije zatvorená u nekakvu ljušturu, nego je otvorená za novo i neuobi-čajeno. Njezino pisanje izraz je potrebe za slobodom kojom želi nadiči taj duboki osječaj daje strankinja, i to nepřestáno osciliranje izmedu dva osobná prostora, jednog u prošlosti (koji je veza s materinjim jezikom i kolektivnim sječanjima) i drugog u sadašnjosti. To osciliranje ne može se izbječi jer, kako navodi Harel, to je stanje kolebanja: "Junakinja postaje osudena istodobno biti i tamo i ovdje, ne znajuči gdje se može razviti osječaj pripadnosti" (Harel 1992: 382). San-drina Joseph, pak, to osciliranje pojašnjava poveza-nošču s procesom (de)konstrukcije identiteta: "Medu-prostor, prostor koji prelazi Lutalica u neprestanom odlasku i dolasku, jest teritorij nastao njezinim identitarnim razdvajanjem, teritorij koji preuzima oblik trojstva grada, jezika i sječanjá" (Joseph 2001: 29) . Úpravo ova konstatacija sintetizira čitav roman. A sva njegova dinamika leži u tome što se junakinja křeče paralelno i kroz reálni i kroz imaginárni prostor, i u tom meduprostoru istražuje slojeve svoga neuhvatljivog imigrantskog identiteta. REÁLNI I IMAGINÁRNI PROSTOR I KONSTRUKCIJA IDENTITETA Najčešči lajtmotiv u romanu je lutanje, a Žido-vima je ono u krvi. Kao entitet oni su povezani zajedničkim sječanjem i zajedničkom vjerom, ali ne i zajedničkim tlom. Nepripadanje prostoru predstavlja dio njihovoga kolektivnog biča. Kako Caroline Char-bonneau primječuje, Židovi, a to znáči i autorica i junakinja romana, "gotovo da preziru biča koja se zadovoljavaju životom kameňa" (Charbonneau 1997: 30) . Ta okamenjenost nije osobina njihovoga kolektivnog identiteta, stoga Robin o svome nomadskom národu kaže: "Oduvijek srno lutalice. Imigrolutalice" (Robin 1993: 63). Njima je ukorijenjenost u prostor-nom smislu naprosto nemoguča (Derrida 1967: 112). Njihovi jedini korijeni su u imaginárnom prostoru, odnosno u njihovom zajedničkom sječanju (u Po-vijesti Židova), u njihovoj zajedničkoj vjeri i jeziku. Medutim, autorica se čvrsto opire upadanju u zámku getoizacije i to je razlog zašto želi da se njezina junakinja prilagodi novoj društvenoj sredini, te je stavlja u tri različite životne situacije. Tim pokusima ispitat če kakav bi mogao biti krajnji ishod. Več u prvom poglavlju junakinja koja želi postati Kvebečanka ne uspijeva u tome jer, kako kaže, ne osječa pripadnost njihovom mi (nous autres, vous autres), jer nema seljačko podrijetlo (ljudi koji su krčili šume), jer nespretno korača u krpljama, jer ne umije skuhati ragu od svinjskih nogica, jer nije katolické vjere, jer se ne preziva Tremblay niti Gagnon. 98 Dodaje da čak i njezin francuski jezik odiše dahom druge zemlje (Robin 1993: 53-54). Dakle, osječaj da je strankinja, imigrantkinja, duboko je u njoj i ne-moguče joj je promijeniti ga. Ipak, postoji i nešto što junakinja može izmijeniti kod sebe, i to s radošču čini. Naime, oduševljena je slobodom koju žene imaju u Québecu te se i sama zbog toga bolje osječa u novoj kulturi. Ona primječuje njihovo slobodno držanje, drugačiji odnos prema svome tijelu, odsutnost osječaja da moraju nalikovati slikama iz modnih časopisa. Voli njihovo samopouz-danje, koje ona sama nikada nije osječala u Francuskoj (isto: 138-139). Ona, dakle, dopušta izvjesne pro-mjene u svom ponašanju i u izgledu i želi njegovati osječaj slobode, šmátrajúci ga pozitivnim načelom, na koje nije navikla dok je živjela u Europi. To primječuje i Lucie Lequin: Pripovjedačica-junakinja romana Lutalica raduje se ponovnom pronalaženju svoga tijela. Ona, koja nikada nije bila lijepa prema kriterijima svojega okruženja, u francuskoj intelektualnoj sredini imala je "dopuštenje da se u ovom izvanrednom slučaju prepusti brbljanju." (Lequin 2009: 195) Več na temelju ovih primjera može se zaključiti daje ono što je vezano za odnos prema kolektívnom identitetu veoma teško promijeniti, jer je kolektívni identitet konstanta, buduči da se odnosi na podrijetlo, dok je osobni identitet donekle prilagodljiv životnim okolnostima i moguče ga je preoblikovati u izvjesnoj mjeri, ukoliko postoji osobná potreba za tím. Régine Robin je svojoj junakinji to pravo omogučila te se u romanu pojavljuju scéne u kojima se taj proces uoča-va. Dakle, fizička promjena prostora može utjecati na konstrukciju identiteta, ali ipak ne u potpunosti. Za konstrukciju migrantskoga identiteta, koji je očigledno dinamična kategorija, spisateljica bira i postupak kojim se postiže sličan dojam dinamičnosti, neuhvatljivosti. Naime, postupkom fragmentiranja fizičkog prostora i fragmentiranja sekvenci iz prošlosti (flashback iz perioda djetinjstva, ali i iz povijesti Židova), postigla je utisak da postoji simultanost u poimanju prostora i vremena. Dakle, poslúžila se kubističkim manirom prikazivanja stvarnosti. Na kubistickom plátnu ili u simultanoj pjesmi kao vrsti koja slijedi kubistickú estetiku, prostorni i vremenski odnosi sjedinjuju se u istoj ravni. To je tehnika sličná kolažu, postupku koji spominje i sama spisateljica, a kojim se postiže negacija prostora kao cjeline (postoje samo reprezentatívni odlomci, fragmenti), ali i negacija protoka vremena u smislu njegove kronologije. Dakle, ono što Robin naziva ne-prostorom (non-lieu ili hors lieu), postaje neobično važan čimbenik za razumijevanje ne samo teksta samog po sebi, nego i autoričinoga neuhvatljivog imigrantskog biča. "Nema reda. Nema kronologije, logike, doma (...) Povijest u dijelovima" (Robin 1993: 15) i sličné odredbe stoje na samom početku romana i predstavljaju misao vo-dilju za čitatelje koji, poput spisateljice, (p)ostaju bez riječi ili cois (coites). U tom smislu, Robin je postigla svoj cilj, da uvuče čitatelje u svijet koji je stabilan jedino u svojoj nestabilnosti i da ih navede na raz-mišljanje. Kako Marion Couillard primječuje: "Régine Robin uspjela nam je predstaviti 'prvi francuski grad u Americi' u svoj svojoj multikulturalnosti, isto-dobno preispitujuči naš odnos prema imigrantima" (Couillard 1983: 27). Lutalica je roman u kojem se prepliču fizički i imaginárni prostor do točke njihovog sjedinjavanja. U posljednjoj rečenici pripovjedačica kaže da joj se čini "da se trg Québeca nalazi na Saint-Germain-des-Prés" (Robin 1993: 206) i time potvrduje daje prostor u ovom romanu subjektivan. Njegove fizičke granice pomjeraju se u svijesti migranata, što utječe na (de)konstrukciju nekog od slojeva kompleksnoga migrantskog identiteta. ZAKLJUČAK Podrijetlo Régine Robin ne dopušta joj da se ukorijeni, ali joj dopušta da istražuje svoj imigrantski identitet. U dinamici prostornih odnosa, koji su u spletu s brojnim drugim slojevima priče, spisateljica, kao i njezini likovi, grade odnose s kolektívom kojem duhovno pripadajú, s kolektívom u koji dolaze živjeti, sa samima sobom, kao i s vlastitom raslojenošču na vremenskoj osi, i tako doprinose, svaki na svoj način, konstrukciji identiteta. To je vrlo kompleksna, ali i promjenjiva kategorija, koja diše i živi u svákom prostoru, bilo daje realan ili imaginaran. S promjenom prostora, identitami slojevi koji se u čovjeku izgra-duju, ili pak razgraduju, mijenjaju se u onoj mjeri u kojoj se prostor doživljava kao osobni ili kao kolektívni. Potreba za definiranjem identiteta ustrajna je, baš kao i potraga za njim, koja neumitno ide stazama koje se "račvaju" i idu i kroz prostor i kroz vrijeme. Dinamika toga procesa je konštantná, poput dinamike kojom Lutalica Régine Robin istražuje svoje koordinátě medu prostranstvima realnoga urbanog okruženja Montréala u koji se doselila, kao i onih prostora koje (izmijenjene) nosi u sječanju, zauvijek. Ffrvatskom jeziku prilagodila Dijana ČURKOVIČ 99 LITERATURA SUMMARY Bélair, Karine, 2010. Uécriture migrante au Québéc: 1' interculturalisme dans le discours littéraire et politique. Montreal: Universitě McGill. URL: http://digitool.library. Mcgill.ca/R/?func=dbin-jump-full&object_id=94903& local_base=GEN01-MCG02. Přistup: 10. 12. 2018. Charbonneau, Caroline, 1997. Exil et écriture migrante: les écrivains néo-québécois. Montreal: Universitě McGill. URL: http://www.nlc-bnc.ca/obj/s4/f2/dsk2/ftp03/ MQ29486.pdf. Přistup: 10. 12. 2018. Couillard, Marie, 1983. "Une parole qui derange: La Québécoite de Régine Robin". U: Lettres québécoises 31: 26-27. URL: http://id.erudit.org/iderudit/39961ac. Přistup: 10. 12. 2018. Derrida, Jacques, 1967. L'écriture et la difference. Paris: Seuil. Harel, Simon, 1992. "La parole orpheline de 1'écrivain migrant". U: Montreal imaginaire: Ville et littérature. Ur. Pierre Nepveu i Gilles Marcotte. Montreal: Fides, 373-418. Harel, Simon, 2005. Les passages obliges de F écriture migrante. Montreal: XYZ. Harel, Simon, 1994. "Montreal: une 'parole' aban-donnée. Gérard Etienne et Régine Robin". U: Montreal 1642-1992: Le Grand passage. Ur. Benoit Melancon i Pierre Popovic. Montreal: XYZ: 154-172. Jonassaint, Jean, 1986. Lepouvoir des mots - les maux du pouvoir. Montreal: Presses de 1'Université de Montreal. Joseph, Sandrina, 2001. '"Désormais le temp de 1'entre-deux'. L'eclatement identitaire dans La Québécoite de Régine Robin". U: Globe 4,1: 29-51. URL: http://id.erudit. org/iderudit/10006a0ar. Přistup: 10. 12. 2018. Lequin, Lucie, 2009. "La representation du corps dans la littérature québécoise: de Medjé Vézina ä Nelly Arcan". U: Intercambio 2, 2: 194-215. URL: http://ler.letras.up.pt/ uploads/ficheiros/8700.pdf. Přistup: 10. 12. 2018. Nepveu, Pierre, 1989. "Qu'est-ce que la transculture?". U: Autrement, le Quebec: conferences 1988-1989. Ur. André Brochu. Montreal: Universitě de Montreal, 15-31. Robin, Régine, 1993. La Québécoite. Montreal: XYZ. Robin, Régine, 1997. The Wanderer. Prev. Phyllis Arnoff. Montreal: Alter Ego. Sadkowski, Piotr, 2009. "La quéte des Ithaques ou la transgression du sens dans les récits odyséens: La Québécoite de Régine Robin". U: Synergies Pologne 6, 1: 195-202. URL: http://gerflint.fr/Base/Pologne6tl/piotr.pdf. Přistup: 10. 12. 2018. Wallas, Armin A. 2015. Kleine Einführung in das Judentum. Innsbruck/Wien/München/Bozen: Studien Verlag. SPACE AND THE CONSTRUCTION OF IDENTITY IN REGINE ROBIN'S NOVEL THE WANDERER (LA QUEBECOITE) Published in Quebec in 1983, Regine Robin's novel The Wanderer (La Quebecoite) quickly achieved immense success and was republished ten years later. This novel with an intriguing title was often considered as "ethnic", given the fact that it was written in French by a writer who had a different mother tongue and was not originally from Quebec. As an immigrant, Regine Robin dealt with the subject that was close to her: cultural shock and difficulties a newcomer faced in adapting to a new country. This is why this novel became an emblematic cipher of "migrant writing". It represents an exceptionally fascinating work, not only from the point of view of its rich content, but also of its fragmentary structure and innovative literary process. The story is not linear and, in the words of the author herself, was "an experiment both in the literary and social sense", which would be difficult to grasp and define. It is a work where, apparently, the author does not respect any order, either chronological, spatial or logical. Indeed, it is a text-patchwork created with pieces arranged pell-mell, where we can find accumulated fragments of the present and the past; flashbacks of history (personal); History (collective); real spaces (ancient and contemporary); imaginary spaces; a whole diversity of cultures, traditions, languages and literatures; a plurality of narrative voices; probable stories; uncertain destinies and so on. Nevertheless, the reader should not disregard the fact that there is a thread that holds together all these so-called disordered fragments, which finally build a certain image (material and cultural) of the spaces evoked and give an idea of endless wandering, since the story of each chapter ends at the same place, only to start the story again in a different way. All these probable stories and this (outer) movement in space symbolize a perpetual search and reflect the internal instability of an immigrant. Indeed, in the course of the heroine's constant displacement (both spatial and temporal wanderings) she "picks up" one by one the pieces of her identity puzzle. The problem-atization of identity here presents itself as a very complex project where the notion of space (place and also non-place) announces other recurring themes from which it cannot be dissociated, such as personal origins (of heroes, of the writer), the languages she speaks and the luggage of memory. All of this contributes to a dynamic vision of the space from which emerges the question of the role it assumes in the construction of identity. Key words: space, identity, migrant writing, French-Canadian novel, Regine Robin, La Quebecoite 100 Eva VOLDICHOVA BERÁNKOVA Filozofski fakultet, Karlovo sveučilište u Pragu Izvorni znanstveni rad. Prihvačen za tisak 7. 6. 2019. Preskakačica granica: inuitska žena u kanadskoj frankofonskoj književnosti* Kanadskí antropolog Bernard Saladin d'Anglure 2002. godine predstavlja svoj poznati koncept "tre-čega spola", opisujúci tako različite vrste dječjeg transvestizma koje su se prakticirale u tradicionalnim inuitskim zajednicama kako bi se riješilo probléme demografske, ekonomske ili psihološke neravnoteže. Djevojčice koje su odgajali kao dječake postajale su tako "biča izmedu", simbolične posrednice ne samo izmedu muškaraca i žena, več i izmedu ljudi i bogova. Na prvi pogled ova autohtona tradicionalna "insti-tucija" doima se izrazito neobičnom. Pa ipak, prouča-vanje prikaza autohtone žene u prvim dvama djelima u povijesti inuitske književnosti (Markoosie Patsauq: Lovčev harpun — Harpoon ofthe Hunter1 i Mitiarjuk Attasie Nappaaluk: Sanaaq2) s jedne, i u više romana kanadské frankofonske književnosti (Yves Thériault: Agaguk3, 1958 i Tayaout, Agagukov sin — Tayaout, fils ď Agaguk4,1969; Gabrielle Roy: Neumorna rijeka —Riviére sans repos5, 1970; Jean Bédard: P jev bijele zemi je —Le Chant de la terre blanche6, 2015) s druge strane, omogučit če nam da izmedu njih utvrdimo odredeni broj motivskih i strukturnih paralela. Cini se da je inuitska žena bila "preskakačica granica" dávno prije nego što je Bernard Saladin d'Anglure formulirao svoj koncept "trečega spola". * Ovaj je članak izraden u sklopu projekta Europskog fbnda za regionální razvoj "Kreativnost i prilagodljivost kao uvjeti za uspjeh Europe u medusobno povezanom svijetu" (No. CZ.02.1.01/ 0.0/0.0/16_019/0000734). 1 Markoosie [Patsauq]. 2011.Leharponduchasseur. Quebec: Presses de 1'Université du Quebec. U ovom černo se radu služiti novijim prijevodom na řrancuski iz 2011. godine koji se pokazao mnogo preciznijim od onoga iz 1970. 2 Nappaaluk, Mitiarjuk Attasie, 2002. Sanaaq. Transliterirao i preveo s inuktituta na řrancuski Bernard Saladin d'Anglure, predgovor i pogovor Bernard Saladin d'Anglure. Quebec: Stanké. Riječ je o jedinom prijevodu romana. 3 Thériault, Yves. 2006. Agaguk. Montreal: Le dernier havre. 4 Thériault, Yves. 1996. Tayaout, fils ďAgaguk. Montreal: Editions TYPO. 5 Roy, Gabrielle. 1979. La Riviere sans repos. Montreal: Stanké. 6 Bédard, Jean. 2015. Le Chant de la terre blanche. Montreal: VLB éditeur. PRIKAZ zene U PRVIM INUITSKIM ROMANIMA Počevši s románom Lovčev harpun (Harpoon of the Hunter, 1969) Markoosiea Patsauqa (roden 1941), prvim románom jednog inuitskog autora u Kanadi koji je djelomično na řrancuski převeden 1970,7 mnogo-brojni prikazi snažné i hrabre inuitske žene koj a se ne boji nametnuti svoje mišljenje neočekivano promiču vrijednosti spolne ravnopravnosti. Ooramik, neobičnim proročanskim sposobnosti-ma obdařena májka protagonista Kamika, promatra muškarce koji napuštaju selo "kao da ih nikad više neče vidjeti (...) predosječala je da če njihov lov zavr-šiti užasnim krvavim dogadajem" (Markoosie 2011: 45). Kasnije, Ooramik predvída završni pokolj u nočnoj mori kad joj se svi lovci prikazujú mrtvima (Markoosie 2011: 67). Kad Markoosie želi izraziti za inuitski národ karakteristične dvojaké odnose prema prirodnim silama, ponovno koristi dijalog dviju žena, Ooramik i Toogak. Te staré prijateljice nastavljaju stalno kolebanje izmedu tvrdoglave borbe za přeživ -ljavanje (imperativ bivanja "snažnijim od prírode") i umorne rezignacije (ne bi li bilo bolje biti mrtav?) koj a progoni stanovnike kanadskog Arktika (Markoosie 2011: 65-66). Lovčev harpun eksplicitno razbija tradicionalni stereotip inuitske žene podredene mužu i plemenskim pravilima. Kao prvo, u prizoru u kojem se Ooramik dobrovoljno javlja za odlazak u pomoč nestalim lov-cima. Muškarci, medu kojima je do tog trenutka vládala malodušnost, poníženi njezinom hrabrošču mijenjaju mišljenje pa naposljetku odlučujú da če sami 7 U sklopu ovoga dvojezičnog izdanja, řrancuski prijevod Catherine Ego popracen je originálním tekstom pisanim inuitskim slogovnim pismom koji se ovdje tako prvi put pojavljuje u oblíku cjelovite knjige. Autor romana je 1969. poslušao savjet Jamesa McNeilla, tadašnjeg "stručnjaka za razvoj književnog stvaralaštva" regije, te je svoj tekst preveo na engleski i prije nego stoje pronašao izdavača. Njegov drugi roman Krila milosti (Wings of Mercy, 1972-1973), kao i zbirka šest kraťkih priča pod naslovom Neobič-ni dogadaji (Strange Happenings, 1971), napisani su izravno na engleskom. Prvi je put tekst Lovčeva harpuna (Le Harpon du chasseur) objavljen pisan inuitskim slogovnim pismom u několiko brojeva časopisa Inuktitut izmedu 1969. i 1970. godine. 101 poči. "Bilo ih je sram, mislim" (Markoosie 2011: 59), zaključuje Ooramik, sretna stoje plemenske starješine uspjela navěsti na donošenje dobre odluke. Kasnije u romanu svojim odlučnim feminističkim tonom iznenaduje i neobičan monolog jedné od kčeri poglavice sela Kikitajoak. Zovem se Putooktee (...). Imam brata i sestru i ja sam najmlada. Dok sam bila malena, nisam mogla mirno sjediti. Više sam voljela muške poslove od ženskih! S ocem sam se zaputila na put i mnogo sam toga naučila o muškarcima i njihovim poslovima. Mislim da ču uvijek biti putnica. Ne vidim se kao nekoga tko če se na dulje vrijeme zadržati na mjestu. Převise volim pustolovinu! (Markoosie 2011: 77) Ne samo da muškarci iz njezina plemena ne nalaze ništa što bi joj prigovorili, več hrabrost ove ljepotice potiče ljubav u Kamiku koji se po svaku cijenu želi njome oženiti, te budi divljenje drugih mladih muškaraca (Issa) iz njezine okoline. Cini se da isti duh tolerancije vláda i u prethodnoj generaciji, buduči da Putookteein otac Angootik i sam, za jednog seoskog poglavicu, pokazuje neobičnu razinu poštovanja prema ženama. Nimalo se ne protivi ideji o ženskom sudjelovanju u potrazi za nestalim lovcima ("svatko tko nam se želi pridružiti u ovoj potrazi je dobrodošao", Markoosie 2011: 82), a čak se i odriče tradicijskog pravá koje mu omogučava da utječe na izbor bračnog druga članova svoje obitelji. Kad Netsiak od njega traži Putookteeinu ruku, on mu odgovara: "Tu odluku prepuštam svojoj kčeri" (Markoosie 2011: 105). Kao što u predgovoru knjige ističe Daniel Char- tier: prijelaz prema ravnopravnom društvu muškaraca i žena u djelu je simboliziran premještanjem Kamikova za-selka prema selu Kikitajoak s druge strane kanála, selu u kojem žive Putoktee i Angootik, likovi koji takvu ravnopravnost smatraju vrijednošču. Moderni príkaz odnosa izmedu spolova, koji je u svom djelu skicirao Markoosie, dalje razvija Mitiarjuk Attasie Nappaaluk (1931-2007) u drugom inuitskom romanu u povijesti Sanaaq, napisanom 1950-ih, objavljenom 1983. i prevedenom na francuski 2002. godine. Antropologu Bernardu Saladinu ďAnglureu (koji je napisao i predgovor knjizi) ovaj roman omo-gučuje da izrazi ideju "trečeg spola" koja je i nadah-nula ovu studiju. Tradicionalne inuitske zajednice prakticirale su brojne vršte dječjeg transvestizma. Naprimjer: u obiteljima sa samo muškom ili samo ženskom dje-com, nerijetko bi jedno dijete oblačili i odgajali kao da je suprotnog spola, oponašajuči tako brata ili sestru koje nisu imali. (...) Socijalizacija starije ili mlade kčeri cesto bi se tako odvijala na obrnuti náčin sve do prve menstruacije koju se slavilo kao da je djevojka ubila veliku divlju životinju (dok bi se u normalnoj situaciji slavilo kao da je rodila sina); od tog je dana morala nositi ženskú odječu. (Saladin ďAnglure 1992: 840) Saladin ďAnglure posebno naglašava zamršen i paradoksalan slučaj dugotrajnih transvestita (Sipiniit) koje bi tijekom puberteta mučile teške krize identite -ta i koje bi za cijeli život obilježio njihov prvi odgoj, kao i svojevrsno podvajanje uzrokovano brojnim prijestupima granice spolova. A istovremeno: To je preskakanje postalo sastavnim dijelom njihove osobnosti te ih je svrstavalo u zasebnu kategoriju za koju predlažem naživ "trečeg društvenog spola". Uglavnom su bili jako cijenjeni zbog svoje polivalent-nosti i samostalnosti, ali i zbog posebne sposobnosti posredovanja koja je do izražaja naročito dolazila na području religije. (Saladin ďAnglure 1992: 841) Naime, ti su Sipiniiti, "biča izmedu", simbolični posrednici i posrednice izmedu muškaraca i žena, slúžili i kao posredovatelji izmedu ljudi i bogova, buduči da je simbolični transvestizam predstavljao jednu od neizostavnih sastavnica inuitskog šama-nizma. Bio je predodreden za ulogu posrednika u svákom smislu te riječi: Ako je u kozmogonijskoj inuitskoj misii, kao što smo ranije vidjeli, razlikovanje spolova prvo razlikovanje, ono koje služi promišljanju drugih razlikovanja, tada pojedinac koji je od ranog djetinjstva odgajan u duhu preskakanja te granice u odrasloj dobi postaje preska-kač granica, sposoban da ih sve preskoči. To je ujedno i definicija šamana koji mora znati preskočiti ne samo granicu spolova, nego i granice sa životinjskim i s nad-naravnim svijetom. (Saladin ďAnglure 1992: 841) Roman Sanaaq spisateljice Mitiarjuk Attasie Nappaaluk predstavlja úpravo takvu priču o trečem spolu, izgradenu oko naslovne junakinje o čijem se svakodnevnom životu prije i nakon dolaska prvih bijelaca na inuitske prostore pripovijeda. "PRESKAKAČICE GRANICA" U KANADSKOJ FRANKOFONSKOJ KNJIŽEVNOSTI Zanimljivo je primijetiti da su kanadski franko-fonski autori, iako nisu bili upoznati s ovom osobi-tošču inuitske kultuře (prijevodi priča o Sipiniitima na francuski objavljeni su kao knjige tek nakon 2000. godine), svejedno bili skloni prikazivanju inuitske žene kao svojevrsne "preskakačice granica". Prvi se u tu tradiciju upisao Yves Thériault (1915-1983) svojim románom Agaguk (1958). Nje-gov se tekst otvara različitim načinima čitanja - može ga se čitati kao krimič, epopeju o kanadskom Arktiku, ljubavnu priču, kroniku inuitskih običaja, ali i kao priču o nevjerojatnoj emancipaciji. Naime, lijepa Iriook, koju protagonist uzima za ženu, na početku priče ima tek četrnaest godina i svom mužu upučuje "raznježen pogled, još podložniji od onog što je očekivao" (Thériault 2006: 2). Ništa ne upučuje na to da če njezina sudbina biti različita od sudbine ostalih udanih žena čiji se život sastoji od 102 naizmjeničnog održavanja koliba i iglua, radanja, žvakanja kože i šutnje. No, kako napreduje radnja romana, Iriook počinje zadirkivati Agaguka zbog njegove hvalisavosti (14), uči ciljati (85), prati muža u lov na tuljane (128), preuzima inicijativu u krevetu (137), razvija sofisticiranu strategiju argumentacije kako bi muža odgovorila od preopasnih aktivnosti kao što je lov naplutajučim ledenjacima (141) te pokazuje daje sposobna kilometrima hodati noseči kožu i meso ubijenih životinja. Nakon rituálne borbe s Velikim Bijelim Vukom, teško ranjen i unakažen Agaguk ne može više izvršavati tradicionalne muške zadatke tijekom cijelog jednog mjeseca pa Iriook tako na sebe preuzima i izgradnju zimskog iglua i rušenje ljetne nastambe (232), malog Tayaouta na čuvanje povjerava njegovu ocu (236) kako bi mogla otiči u lov (238) i na taj način omogučiti obitelji da preživi. Čak i nakon muževa oporavka Iriook nastavlja prestupati granicu spolova: preuzima glavnu riječ u prisutnosti bijelog policajca kako bi zaštítila Agaguka (269), ispravno osumnjičenog za ubojstvo trgovca Browna te napo-sljetku od muža uspijeva dobití obečanje da nikad više neče ubití (284). Emancipacija te mlade žene svoj vrhunac doseže u završnom poglavlju romana pod naslovom "N' akok-sanik" ("Sreča") u kojem se Iriook protivi Agagukovoj namjeri da usmrti njihovu novorodenú kčer, u skladu sa starim običajem prema kojem treba ostaviti samo onoliko žena koliko je potrebno za reprodukciju plemena i da se valja riješiti "nepotrebnih usta". Iriook četiri puta pokušava muža odgovoriti od čedomorstva. Prvo mu přijeti puškom. Potom ga namjerava napustiti i sa sobom uzeti malenog Tayaouta. Zatim ga želi uvjeriti predlažuči simboličnu zamjenu jednog odu-zetog života (Brownovog, kojeg je Agaguk ubio) za poštedu jednog drugog (onog njezine kčeri). Na-posljetku priprema vlastiti odlazak (odnosno vlastito nestajanje, ako taj dio teksta čitatelj shvača kao eufe-mizam za samoubojstvo): - Idi, ubij malenu - rekla je hladno. - Hajde. Učini kako želiš. Ti si u pravú, ti si gospodar. - Vrátila se, sjela na klupu od leda i viknula: - No, hajde. Kad vec to želiš, hajde! Ja ti ne priječim. Ja ču otiči. Ne trebaš mi ni ti, niti Tayaout, niti kči. (358) Postupno oslobodivši Agaguka utjecaja starih običaja, Iriook ga na kraju uspijeva uvjeriti u neza-mislivo, to jest u to da mu je ženina prisutnost važnija od prisutnosti muškog djeteta te da bi, umjesto da započinje novi život gospodara s drugom mladom pokornom Inuitkinjom, bolje bilo zadržati Iriook, "tu ženu koja je pripadala samoj sebi i kojanije bila poput drugih, koja je bila bolja od svih drugih i koja mu je bila neprocjenjiva" (139). Sve upučuje na to da Iriook nije samo preska-kačica granice spolova, nego i osoba koja se dubinski koleba izmedu inuitske tradicije i zapadnjačkih vrijed-nosti. Kao što André Brochu primječuje u svom pred-govoru romanu, avantura uže obitelji koju tvore Aga- guk, Iriook i njihova djeca postupno prelazi na stranu neinuitskog. Isprva je riječ o paru odvojenom od plemena koji, su-protno običajima, odnosno tradiciji, odlučuje živjeti sam u tundri. U tom individualistickom ponašanju ima nečeg "bjelačkog" te se čini da Agagukova ljubav prema Iriook poprima monogamni oblik koji je takoder u suprotnosti s načinima i običajima. Ne bježi li ovo dvoje mladih iz sela, daleko se pritom skrasivši, úpravo kako bi se zaštítili od nepoželjnog promiskuiteta? Ne proizlazi li takvo ponašanje iz svojevrsnog bivanja stra-nim, stranom? (Brochu 2006: XVI) Iako se isprva čini da se Iriook podreduje muževoj volji, ona Agaguka postupno privodi osvještavanju vlastitih djela, u njemu budi osječaj krivnje zbog Brownovog ubojstva, te ga dovodi do prihvačanja spolne ravnopravnosti i otkrivanja vrijednosti tradicio-nalno shvačanih kao ženskih (slušanje drugih, njež-nost, milosrde). Iz knjige se ne može sa sigurnošču zaključiti proizlazi li Iriookina morálna superiornost iz njezine bliskosti sa svijetom bijelaca (na kraju kra-jeva, stekla je osnovno obrazovanje od jednog misionára) što joj je u jednoj mjeri omogučilo da okúsi slobodu i ravnopravnost ("Ne rasuduje li Iriook kao bjelkinja u eskimskoj koži?" - Brochu 2006: XXI), ili je Yves Thériault svoju junakinju zamislio kao obdarenú odredenim krščanskim osobinama, buduči da je bio odgojen u duhu tradicionalnog katoličkog morala. Neki proučavatelji kao što su Robert Major ili Alain Person šmátrajú da bi se Iriookina rastúca vážnost, kao i umjereniji, liričniji ton nekih prizora, mogli barem djelomično pripisati sudjelovanju piščeve žene Michelle Thériault u pisanju Agaguka: Yves Thériault posjeduje imaginacija i stvaralačka moč, on je fabulator, pripovjedač; Michelle Thériault je umjetnica razuma i osoba dobra ukusa koja sprečava da roman upadne u pretjerivanje i upitno samozado-voljstvo. (Major 2004: 24) Kako god bilo, prva Agagukova inicijacija (borba s Velikim Bijelim Vukom) koja od njega čini velikog lovca i potpunog inuitskog muškarca postupno vodi do druge inicijacije koja junáka "civilizira", moralizira i modernizira (prema mišljenju nekih suvremenih čitatelja, možda i izvan okvira vjerojatnog), otvárajúci njegov duh humanističkim vrijednostima i čineči od njega osjetljivije i samog sebe svjesnije biče. Divljak koji je za vrijeme poroda tukao svoju ženu kako bi zaustavio njezino jaukanje postepeno se preobražava u uravnoteženog i sretnog mladica koji se "ne [želi] više boriti. Ne [želi] više slijediti tradiciju" (Thériault 2006: 359). Ukratko, dok Iriook s jedne strane u sebi otkriva muške kvalitete, Agaguk naposljetku bez povrijedenog narcizma prihvača vlastitu ženskost. Par koji je prošao takvu inicijaciju na kraju prima završni dar neba te postaje roditeljima blizanaca snažnog simbolizma - dugo odbijana djevojčica i još jedan dječak. Na taj se način unutar obitelji obnavlja rav- 103 noteža izmedu spolova te razdoblju "transvestizma", prema mišljenju Bernarda Saladina ď Anglurea, može doči sretan kraj. U nástavku romana koji se 1969. pojavio pod naslovom Tayaout, Agagukov sin (Tayaout, fils ďAgaguk), Iriook igra daleko manje vážnu ulogu. Nadalje, kao da je autor požalio što ju je previše približio bjelačkom mentalitetu, njezin lik sada, para-doksalno, razvija u smjeru tradicionalnih vrijednosti. Kad polárni medvjed rani njezina sina Tayaouta, Iriook sanja proročanske snové u kojima medvjed uzima oblik muškarca, ljutog pretká. Zahvaljujuči svom daru proricanja, Iriook "zna" da če se na kanadskom Arktiku dogoditi nešto kobno i da če ta nesreča doči po njezinoj obitelji. Osim toga, svog sina podr-žava u potrazi za magičnom stijenom (zeleni steatit) koja inuitskim figuricama i amuletima pridaje magič-nu moč. Tayaout otkriva veliké naslage te morské stijene na jednom otoku uz obalu Labradora te ga donosi inuitskom národu kako bi od njega počeli izradivati svete predmete i tako obnovili tradiciju svojih predáka. Istovremeno, Agaguk je u iskušenju da za dva dolára po komadu figurice prodá někom Ronu Jonesu koji bi ih na jugu prodao bijelcima, ljubiteljima egzo-tičnih predmeta. Uzalud ga njegova žena pokušava odgovoriti: Ne bi se smjelo to učiniti, rekla je Iriook. Morská je stijena sveta, ponovno nam je dana, a po tvom sinu Tayaoutu djelovali su duhovi. Prodaja ovih predmeta bijelcima uvrijedila bi naše bogove, a Tayaout bi bio ljut. (Thériault 1996: 114) Sve joj govori da če se dogoditi nesreča, ali sada se osječa potpuno nemočno: Agaguk je prodao obradene komade stijene. Djelo je počinjeno. Zlo se ispunilo. Nitko više ne može vratiti vrijeme. Treba pretrpjeti kaznu, a ona če doči neizbježno kao što dolaze godišnja doba ili promjene vremena. Agaguk je zgriješio protiv švih nepoznatih sila, a protiv švih nepoznatih sila, koliko se god snažnim smatrao, niti on niti itko drugi tko bi htio ne bi mogao ništa napraviti. (Thériault 1996: 120) Ista Iriook koja je u Agaguku štítila muža kakav god bio i koja ga je nastavljala voljeti usprkos nje-govom unakaženom, u vučjem nápadu napola po-jedenom licu, ovdje ga naposljetku prijavljuje ple-menskom šamanu te u několiko navrata Tayaouta nagovara da ubije svog oca: Onda je Iriook malo nakřivila glavu i šapnula: - On mora umrijeti, svakako. - Tayaout ju je zaprepašteno gledao. Ponovila je, potpuno bezosječajno: - On mora umrijeti. A ti ga moraš ubiti. (150) Bio je tvoj otac. I dalje je, takva je príroda. Ali više to ne zaslužuje biti. I ja ga se odričem. (151) Shvačaš li što je učinio? Naša posljednja prilika, posljednja milost koju smo primili. Od sada nas bijelci drže u šaci. Vidjet češ kako če dotrčati. Sve če orga- nizirati, donijet če propise o tome kako obradivati kamen. Mi čemo postati obrtnici, a oni trgovci. U velikim gradovima na jugu, u Montrealu, kako ga vec zovu, u Torontu, u Québecu, ljudi če prodavati naše skulptúre, iz njih izvlačiti velikú zaradu, bit če bogati, okičeni najljepšim krznima, a mi čemo za to vrijeme raditi za njih. I postat čemo zauvijek njihovi robovi. Naučit če nas posjedovati stvari bez kojih smo se tisučama godina snalazili i svi čemo postati robovi posjedovanja. Bijelci če biti posvuda, sve če odredivati, odlučivat če o našim najmanjim postupcima, o najma-njim našim djelima. Svi koje poznaješ, Ayallik, svi ostali, što če oni raditi? Obradivat če taj kamen i to više neče imati smisla, a muškarci, žene, bijelci švih vrsta, u gradovima na jugu, bit če naši gospodari. Misionári če biti njihovi pomocnici, drugi bijelci tako-der, pogotovo oni iz vláde. S nama če biti gotovo. Sve zbog Agaguka. (...) No, hajde! Idi, ubij ga! (151-152) Paradoksalno, put Iriookine emancipacije naposljetku dovodi do okretanja protiv bijelaca (čiju je vještinu argumentiranja i rječitost ipak preuzela), učvrščivanja njezina konzervativnog položaja čuva-rice tradicije predáka i okretanja protiv bračne ljubavi koja je u prvom romanu bila njezina glavna osobina i snaga. Nova je Iriook nesumnjivo u pravú iz točke gledišta inuitske logike (koju je inače cijeli život odbijala), ali prizor koji slijedi nakon što Tayaout smakne Agaguka pokazuje sav užas nazadovanja mlade žene po pitanju ljudskosti: Iz svih je iglua iznenada izronila gomila Eskima s Iriook na čelu i svi su urlali od užasa, skákali praveči ludačke geste, valjajuči se po zemlji obuzeti nekon-troliranom masovnom histerijom. (155) Ona koja je Agaguka privela ljudskosti, nakon násilne muževe smrti vrača se svojevrsnoj primitivnoj animalnosti, stapajuči se s ostatkom plemena koje postupno desetkuje alkohol, rastakanje tradicionalnih struktura i potpuna ovisnost o svijetu bijelaca. Gabrielle Roy (1909-1983) predlaže vlastito vi-denje prestupanja granice spolova u Rijeci bez odmora (La riviére sans r epos, 1970), "krátkom romanu kojem prethode tri eskimske pripovijesti": Sateliti (Les Sat-ellites), Telefon (Le Téléphone) i Invalidska kolica (Le Fauteuil roulant). Cetrdesetdvogodišnju Deborah, protagonisticu prve pripovijesti, pleme vec u toj dobi smatra "staricom" jer je oboljela od raka i više ne može raditi. Ponovno se tradicionalni inuitski svijet sudara s napretkom zapadne medicine koja odbija prihvatiti smrt ako se ona smatra preuranjenom ili ako ju je s odredenom količinom vjerojatnosti moguče izbječi: ... ništa više nije bilo kao prije. - Prije - rekao je [stari Isaac] ponosno - ne bismo se toliko namučili da sprije-čimo smrt jedne žene kojoj je došlo vrijeme. Niti muškarca, kad smo kod toga. - Ima li smisla - upitao je stari Eskim - s toliko truda pokušavati spriječiti smrt nekoga tko če ionako sutra umrijeti? (Roy 1979: 17) 104 Kanadská vláda šalje hidroavion po Deborah u njezino rodno selo kako bi je prebacili u bolnicu na jugu. Bolničarke joj uzimaju staré pokrivače izjedene moljcima i pokrivaju je "novim, bijelim i čistím" (25), péruje, češljaju i ureduju (27) paje posjedaju "mirno na oblake" (29) i vode na dugo putovanje u zemlju zelenila u kojoj se ljudi oblace lagano, okružuju "tako mršavim i krhkim" (32) kučnim ljubimcima te se uokolo kreču vlakovima i automobilima (35). Kao prva predstavnica svog sela koja je dospjela tako daleko na jug, Deborah otkriva čari toplog tuša (38), moderně četke za kosu, cigareta (39) i egzotičnog voča (41), a ondaje napadá zlo s kojim se nikad prije nije upoznala - do sada. Nakon operacije i oporavka puštaju je dakle da se vrati svojima. No taj se povratak ispostavljapogibeljnim, odnosno nemogučim. Deborah se postupno naviknula na bjelački život u bolnici do te mjere da se više ne može vratiti svojim prethod-nim navikama: "jedva da je jela; sve joj je sada donosilo bol u srcu" (46); "više nije razmišljala sasvim kao oni, čak se više nije moglo procijeniti o čemu je razmišljala" (49). Deborah, ta žena izmedu dvaju vremena, izmedu života i smrti, postaje apatrid, nepri-lagodena kako kod svojih, tako i na jugu. Smrad i kronični manjak zraka i slobodnog mjesta u muževoj nastambi muče je toliko da se naposljetku baca prema santi leda na kojoj su Inuiti tradicionalno napuštali svoje "starce" kako bi po njih došla smrt. Deborina tragična sudbina slikovito predočava sudbinu drugih Inuitakoji se i sami nalaze zaglavljeni, zarobljeni izmedu dvaju svjetova, izmedu tradicije koja je značila smrt, odnosno njezino požurivanje prije stvarnog gubitka snaga, i zapadne civilizacije sa svojim idejama zaslúžene mirovine i záštite starijih. Uzalud se stari Isaac u svojoj nastambi vrti u krug u potrazi za nečime što bi ga zaokupilo: Ali čime se baviti? Loviti? Više nije bilo sobova. Onda možda pecati? Da, ali od třena kad počneš primáti mirovinu, kad dobiješ ono nužno i kad te ništa više ne tjera da se trudiš, čemu sva ta muka? Možda se nešto u čovjeku slamalo kad je primao bez jednakog davanja zauzvrat. (Roy 1979: 48) Dakle, dabi se izazvalo granice, više nije potrebno iči na jug. Jug se več zaputio prema sjeveru kako bi ga malo pomalo progutao, asimilirao i preoblikovao na svoju sliku. Iako toga još nisu svjesni, svi če "stari" Inuiti prije ili kasnije završiti na Deborinom putu, kolebajuči se izmedu okrutnih ali ponosnih tradicija i podmukle ponižavajuče milosti velikih bolnica koje im nude bijelci. Tim temeljnim kolebanjem izmedu dva nekompatibilná načina života takoder je obilježen i roman Neumorna rijeka kojem tri novele služe kao svoje-vrstan uvod. Na povratku iz kina, mladu inuitsku djevojku Elsu siluje jedan američki vojnik. Devět mjeseci kasnije, porada plavokosog dječaka plavih očiju. Oduševljena tim čudom, Elsa ponosno pokazuje svog Jimmija izvodeči od svakodnevnog djetetovog kupanja javne spektakle. Kako bi joj život stoje više moguče nalikovao životu bijelaca, mlada májka mijenja namještaj u nastambi te svoje dijete obasipa darovima i oblaci ga u najskuplju moguču odječu. Za inuitsku tradiciju Elsa iskazuje isključivo prezir. Situacija se iz temelja mijenja u drugom dijelu knjige u kojem Elsa, zgrožena i dezorijentirana stal-nim depresijama bjelkinja koje ju zapošljavaju, křeče unazad, napušta grad i vrača se životu na stari náčin, usred leda, s novim partnerom i sinom koji sve više raste. Naime, šestogodišnjeg Jimmija valja posiati u školu. Bijeg inuitske obitelji od državnih institucija i njihovih zahtijeva naposljetku ugrožava život male-nog dječaka kojem su za preživljavanje potrebni anti-biotici. Treči pak dio romana donosi Elsin povratak bjelačkom životu nakon više godina atavističkog otpora. Kao i svaki put, Elsa ide do kraja vlastitih snaga, nedostaje joj mjere i pretjeruje u svákom smislu. Cijele dane i noči provodi šivajuči inuitske parke namijenjene trgovinama suvenira samo kako bi svom sve razmaženijem Jimmiju mogla priuštiti bicikl (263), kaubojski kostim (265), opremu za bejzbol (270) i za hokej (272) te ga naposljetku upisati u prestížne privátne škole. Ušavši u pubertet, taj dječak koji je oduvijek bio loš učenik počinje redovito bježati od kuče i iz škole, a malo nakon šesnaestog rodendana odlazi zauvijek. Priča se da se pridružio američkoj vojsci, poput svog oca kojeg nije upoznao. Izgubivši volju za životom, Elsa se vrača medu Inuite i prepušta propadanju. Sa svojih četrdeset godina starosti, Elsa je stará zapuštěna žena. Jediná nada koja je još drži na životu vezuje se uz jedan dogadaj, odnosno uz glasine o jednom dogadaju koji se navodno odvio na nebu iznad njezina sela. Jedan je američki pilot navodno na lokálnom radiju rekao: "Helii Odakle se vračam? Iz Vijetnamskog rata u kojem sam odradio svoje, vjerujte mi. Kamo idem? Trenutno, na arktickú misiju koja me dovela do prelijetanja vašeg zanimljivog kraja" (...) Rekao je s pomalo podruglji-vom nježnošču: "Hello draga" pa su se dvije-tri riječi izgubile. Nekome se učinilo da je rekao "draga mala májko..." Netko je drugi pak čuo "Vidjet ču te jednog od ovih dana..." Otac Eugěne je pak vjerovao da je razabrao "Jednog češ dana čuti novosti o meni." U svákom slučaju, bilo je gotovo. Ljudi koji su dotrčali kako bi avion pratili pogledom več ga gotovo nisu mogli razabrati. (Roy 1979: 308-309) Tako to dijete koje je "došlo s neba" (312), od kojeg je i preuzelo boju očiju, na kraju to isto nebo uzima natrag, a njegovoj jadnoj majci ništa od toga nije jasno. Začet silovanjem, mali je Jimmi ispunio cijeli Elsin život, tjerajuči je naizmjence iz jedné u drugu krajnost, iz pokorne imitacije bijelaca u divlji i otpočetka na propast osudeni otpor. Nakon 40 godina fizičke i mentálne alijenacije, stará, bezuba i ušičava Inuitkinja obilazi obale rijeke Koksoak pretražujuči nebo i izmišljajuči holivudske zaplete o tom tajan- 105 stvenom pilotu koji bi mogao biti njezin sin. Nije li učinila sve kako bi postao savršenim bijelcem, sličnim onimakojima se toliko divila? No, putem je zaboravila da če kad odraste to dijete ostaviti májku s druge strane granice koju je sama prestupala cijeloga života. Avioni i rádio-valovi koji prolaze nad glavom staré dementně Else simboliziraju konačno razdvajanje dvaju svje-tova. Prelazak preko granice bio je tek privid, isto-dobno očajan i kičast san, poput sanjarenja mlade djevojke na kobnom povratku iz kina nasuprot americké baze. Posljednji roman koji černo analizirati je P jev bijele zemi je (Le Charit de la terre blanche, 2015) Jeana Bédarda. Stará Inuitkinja Mikak, pripovjedačica u romanu, o svom životu priča jednom ranjenom gavranu te se naposljetku prepušta smrti na stari náčin, ostavljena na santi leda. Njezina priča simbolično započinje dolaskom jedrenjaka na kojem plovi istraživač Jean Haven, kojeg Inuiti prozivaju Jensingoak, u pratnji izaslanstva Moravské brače8 koja na kanadskom Arktiku žele ustanoviti misiju. Iako je snažno privlači Jensingoak, Mikak se podaje lokálnom muškarcu te je prati uobi-čajena sudbina mladih inuitskih žena: Nutarrak (...) je želio mene kako bi nastavio svoj put. Nerkingoak, moj otac, dao je dopuštenje. Nutarrak je tada posadio svoje sjeme u moju útrobu žarom onoga koji je svjestan daje tek muškarac koji se može nastaviti samo pomoču žene. Idučeg prolječa, Tootak je pohlep-no pio moje mlijeko, a Nutarrak je ponosno pred paak iglua bacao tuljanovo meso i ribu. Gledao me kako njegovo potomstvo vezujem sa svojim. Gledao me kako šijem koncem. Pažila sam da svoje snové ne ispre-pletem sa svojim životom. (Bédard 2015: 53) Tijekom jednog odlaskau lov, "kablunati" (európski došljaci, uglavnom dobavljači) se zabavljaju ubija-njem inuitskih muškaraca i otimanjem njihovih žena. Mikak je oteta zajedno s nekim drugima te više godina provodi na bjelačkim brodovima i u gradovima gdje je naučila čitati i svladala osnove engleskog. Po povratku, pomaže Jensingoaku i drugoj Moravskoj brači da se skrase i započnu pokrštavanje Inuita koji se tome ne protivé, jer su u stalnoj prisutnosti Brače vidjeli najbolju záštitu protiv barbarstva bijelih dobavljača. Oko kuče Moravské brače formira se zajednica dvade-set inuitskih obitelji te započinje dugo razdoblje suži-vota s usponima i padovima. Mikak inuktitutu podu-čava Sestre koje su se došle pridružiti misiji. Ona pak usavršava engleski te napreduje u njemačkom. Živi s jednim drugim Inuitom, nepovjerljivim Tuglavinom, 8 Moravská braca su krščanska zajednica čiji korijeni sežu do reformátora Jana Husa. Nadahnuti su naukom velikog pedagoga i filozofa univerzálne demokracije i pacifizma Comeniusa. Bježeci od okrutnih progona u Europi, kako od strane katolíka, tako i od strane protestanata, Moravská braca uspostavila su brojne misije u sjevernim krajevima, pogotovo na Grenlandu i Labradoru. dok Jensingoak od zajednice dobiva pristanak za že-nidbu s Mary Butterworth. Tuglavina potom uzima druge žene te, isko-rištavajuči činjenicu da je takav običaj suprotan krščanskom nauku, otjera Mikak. Jensingoak je spa-šava od sigurne smrti postávši njezinim ljubavnikom. Ova apsurdna situacija - jedan misionár ulazi u spolni odnos s jednom Inuitkinjom kako bi je spasio od smrzavanja nakon što ju je muž napustio zbog for-malnog shvačanja Deset božjih zapovijedi - dobar je pokazatelj toga da se "preskakači granica" nalaze s obje straně. Nakon Jensingoakova odlaska prema novim zemljama misije na kanadskom Arktiku, Mikak si izgraduje iglu za samu sebe, boravi u društvu samo jednog psa, lovi i ribari poput muškarca, živeči u me-duprostoru, izvan svih pravila, na sablazan obiju zajednica: Moja je izolacija predstavljala rituálni čin. Inače bi me moja obitelj došla tražiti u duhu pomirenja, ili bi me ostavili da umrem. Nijedna se druga obitelj nije trebala uplitati. Spasivši me, Jensingoak je uvrijedio moju obitelj. Trebao me je uzeti k sebi, ali nije to učinio jer je odbijao imati dvije žene. Ja sam stoga bila prepustená samoj sebi. Osudenica. Prije nego što je otišao prema Okkaku, Jensingoak mi je dao alate za lov, željezne vrhove, pa čak i sjekiru i nož. To je ubrzalo njegov odlazak, jer je u isto vrijeme napravio prijestup i prema pravilu Brače i prema pravilu Inuita. Ja sam tako lovila, a oni su me odbacivali. Pa ipak, preživljavala sam, a u njihovim sam očima prepoznavala strah. (Bédard, 2015: 185-186) Ubrzo potom, Mikakina sestrična Nattoraliq pridružuje se svojoj rodakinji. Zajedno žive u slobodi, love tuljane i ruše stabla, a noču se u igluu přivij aju jedna uz drugu: Unutra je bilo toplo. Bile smo se napola svukle kako bismo se osušile. Promatrala sam Nattoraliq dok jede. Jela je na svoj náčin: uzimala je jedan kraj mesa u zube i, pridržavajuči ga ustima, rezala svojim uluom. Vatra je njezine pokrete činila krvavima. Njezine su usne na mjestu komadanja sličile još uvijek kucajučem srcu kanadské guske. Bio je to prvi put da sam jednu ženu promatrala onako kako muškarac promatra ženu. Prišla sam joj... (Bédard 2015: 189) Od svih ovdje prikazanih autora, Jean Bédard prikazuje največu razinu prijestupa, barem u društve-nom i seksualnom smislu. Kakve god naravi bili njihovi prijestupi, likovi u djelima Yvesa Thériaulta i Gabrielle Roy nikad ne razbijaju strukturu obitelji. Agaguk živi u monogamnom odnosu s Iriook, De-borah s mužem takoder, a Elsa sa sinom predstavlja obitelj s jednim roditeljem. Dakako, u drugim se romanima pojavljuju prijestupi granice spola buduči da žene cesto obavljaju muške zadatke (Iriook) i zamjenjuju očeve (Elsa), ali heteroseksualnost ostaje princip koji se ne krši. 106 Zajednički život lezbijskog para dviju Inuitkinja naposljetku biva prihvačen ("budúci da se kod nas uvijek poštuje one koji prežive, zadobile smo pošto-vanje" - Bédard 2015: 201), sve dok mu nakon několiko godina Tuglavina ne stane na kraj, otjeravši Nattoraliq kao nečistu i ukrcavši Mikak protiv njezine volje na obiteljski brod kojim kreče u potragu za novim teritorijima pogodnima za prodajů krzna ("trebao nam je vodič i prevoditelj" - Bédard 2015: 201). Nakon novih zapletá, Nattoraliq od Brače dobiva ime Marije Magdaléne te naposljetku počne živjeti u celibátu okružena tužno kreposnom Jensingoakovom obitelji dok Mikak, ta "izgubljena kči" (219), zauvijek ostaje nepodredena, ona koju se ne može asimilirati, "jediná koja nije krstená" (220), ali i jediná na čija se znanja Brača oslanjaju tijekom svojih ekspedicija na sjever. Ona je posrednica koja nigdje ne pripadá: Brača imaju svoju priču, Inuiti pak svoju, a moja bi mogla razvezati neke uzice koje su se dobro potrudili pričvrstiti. Zato me ne žele čuti! (Bédard 2015: 246) Sama na santi leda, bez hrane tijekom zadnjih pet dana i bez drugih sugovornika, Mikak svoju životnú priču pripovijeda jednom starom gavranu prije nego što umre pomirena s Prirodom. Prije zaključka, prikažimo različite tipove prije-stupa granica koje inuitske žene poduzimaju u fran-kofonskim romanima: muškarci / žene Inuiti / bijelci živi / mrtvi (uključujuči i šamanske prakse) ljudi / životinje Iriook (u Agaguku) X X X Iriook (u Tayaoutu) X X Deborah X X Elsa X Mikak X X x X Kao što je vidljivo iz tablice, jedna od granica koju se najčešče prestupa je ona koja Inuite suprot-stavlja bijelcima. Autori koje smo proučavali (od kojih ni jedan ne pripadá Prvim narodima) pokazuju, dakle, jasnu naklonjenost odabiru inuitskih žena kao glas-nogovornicakako bi smanjili udaljenost izmedu dviju zajednica. Iriook, barem u svjetlu u kojem se prikazuje u Agaguku, odražava u odredenoj mjeri katolički odgoj Yvesa Thériaulta, dok su Deborah i Elsa dje-lomično proizvod osobnih iskustava Gabrielle Roy (Roy 1979: 321). Zanimljivo je ustvrditi daje jediná ženská pripovjedačica koja pripovijeda u prvom licu - veliká prijestupnica Mikak - lik kojeg je stvorio muški autor, Jean Bédard. Večina protagonistica koristi šamanske tehnike, od proročanskih snová pa do gotovo ezoteričnih me-dicinskih praksi služeči se svim vrstama vračanja. Njihove sposobnosti kao što su videnje bližnjih na daljinu, komunikacija sa svijetom bogova i démona (koji se u oba slučaja ne mogu odvojiti od umrlih predáka), izvršavanje nevjerojatnih ozdravljenja i predvidanje budúcnosti, predstavljaju neprocjenjiv pripovjedni pokretač. Prijestupi granice spola i prelaženje granice izmedu ljudskog i životinjskog (Iriook i Mikak) malo su rjedi, ali stoga čitateljima još zanimljiviji, jer ih pripovjedači eksplicitno naglašavaju. Opčenito, razina prijestupa puno je viša kod muških autora nego kod Gabrielle Roy. Dok se djela Thériaulta i Roy javljaju u okvirima razdoblja 1950-1970, koje je usko vezano uz kve-bečku nacionálnu emancipaciju, roman Jeana Bédarda i sam je odraz vremena u kojem je nastao - točnije, sadašnjeg. Ustvari, na sve primjenjiva Mikakina sud-bina (iako se smatra da je radnja romana smještena u 18. stolječe) predstavlja svojevrsnu prefiguraciju aktualnih pitanja postmoderně, migracije, roda, od-nosno transkulturalnog. Yves Thériault i Gabrielle Roy nisu poznávali radové Markoosiea, kao ni Mitiarjuk Attasie Nappaa-luk, te su se u svojim pričama vodili drugim logikama i vrijednosnim sustavima. Pa ipak, ovih pet autora, dvoje Inuita i troje frankofonskih Kanadana slažu se oko prikaza inuitskih žena kao svojevrsnog "trečeg" identiteta (spolnog, nacionalnog, metafizičkog, rod-nog), kao onih koje preskáču sve moguče granice. U tom bi se smislu izraz "drugačija od ostalih", koji isto-dobno zadivljen i uplašen Agaguk više puta ponavlja opisujúci Iriook, mogao primijeniti na sve junakinje ovdje analiziranih romana posvečenih inuitskom národu. S francuskog preveo Jakob FILIČ LITERATURA PRIMÁRNA Bédard, Jean, 2015. Le Chant de la terre blanche. Montreal: VLB éditeur. Markoosie [Patsauq], 2011. Le harpon du chasseur. Québec: Presses de l'Université du Québec. Nappaaluk, Mitiarjuk Attasie, 2002. Sanaaq. Trans-literirao i preveo s inuktituta na francuski Bernard Saladin ď Anglure, predgovor i pogovor Bernard Saladin ď Anglure. Québec: Stanké. Roy, Gabrielle, 1979. La Riviere sans repos. Montreal: Stanké. Saladin ď Anglure, Bernard, 2006. čtre et renaitre inuit, homme, femme ou chamane. Predgovor Claude Lévi-Strauss. Paris: Gallimard. 107 Thériault, Yves, 2006. Agaguk. Montreal: Le dernier havre. Thériault, Yves, 1996. Tayaout, fils ďAgaguk. Montreal: Editions TYPO. SEKUNDÁRNÁ Biron, Michel, Dumont, Francois, Nardout-Lafarge, Elisabeth, 2007. Histoire de la littérature québécoise. Montreal: Editions du Boreal. Brochu, André, 2006. "Le roman du plus fort". Pred-govor. U: Agaguk. Montreal: Le dernier havre. Dorais, Louis-Jacques, 1996. La parole inuit. Langue, culture et société dans VArctique nord-américain. Editions Peeters. Major, Robert, 2004. "Éditer Agaguk". U: Cahiers Yves Thériault, 1. Montreal: Le dernier havre, str. 13-23. Martin, Keavy, 2010. "Arctic Solitude: Mitiarjuk's Sanaaq and the Politics of Translation in Inuit Literature". U: Studies in Canadian Literature (Indigeneity in Dialogue: Indigenous Literary Expression Across Linguistic Divides), XXXV, 2, str. 13-29. Saladin ď Anglure, Bernard, 2006. čtre et renaitre inuit. homme, femme ou chamane. Predgovor Claudea Lévi--Straussa. Paris: Gallimard. Saladin d'Anglure, Bernard, 1992. "Le 'troisiěme sexe'". U: LaRecherche, 245, srpanj-kolovoz: str. 836-844. SUMMARY A BORDER RIDER: INUIT WOMEN IN FRENCH CANADIAN LITERATURE From Markoosie Patsauq's novel Harpoon of the Hunter (1969), unexpected values of equality between the two sexes are promoted thanks to numerous images of the Inuit woman, strong, courageous and not hesitating to impose her point of view. Sanaaq (1983) by Mitiarjuk Nappaaluk develops this representation and allows the anthropologist Bernard Saladin d'Anglure to formulate his concept of the "third sex": traditional Inuit communities practised many types of cross-dressing of children to correct demographic, economic or psychological imbalances. Girls educated as boys often became "creatures of the in-between", mediators not only between men and women, but also between men and gods, since symbolic disguise represented one of the most indispensable components of Inuit shamanism. This article examines the relationship between this traditional Aboriginal "institution" and images of Inuit women in several novels of French Canadian literature: Agaguk (1958) and Tayaout, Son of Agaguk (1969) by Yves Theriault, Wind-flower (1970) by Gabrielle Roy and The Song oflnnu Land (2015) by Jean Bedard. Key words: French Canadian literature, the Inuit, third sex, anthropology, the contemporary novel 108 Prijevodi Honoré BEAUGRAND Leteči kanu* Legenda koja slijedi več je objavljena u listu La Patrie, prije desetak godina, a na engleskom jeziku u njujorškom Century Magazíne u kolovozu 1892. godi-ne, s ilustracijama Henrija Juliena. Objavljena je i u djelu U spomeň Alphonseu Lusignanu! Hommage prijateljá i brače, Montreal, Desaulniers et Leblanc, 1892, str. 289-312. Vidimo da nije od jučer. Sama pripovijest temelji se na pučkom vjerovanju iz doba trapera i trgovaca krznima na Sjeverozapadu. Tra-diciju su nastavili drvosječe a te legende o letečem kanuu osobito su poznáte u župama na rijeci Sv. Lovre. Susreo sam više starih trgovaca krznima koji tvrdé da su vidjeli kako zrakom brode kanui od kore drveta, prepuni opsjednutim muškarcima koji pod okriljem Belzebuba putujú k svojim draganama. A za to što sam bio primoran služiti se više ili manje akademskim izrazima, molim, imajte na umu da prikazujem ljude čiji je govor onoliko grub koliko i njihovo mukotrpno zanimanje. H. B. I Sada ču varn ispričati strašno dobru priču, i to u detalje; no ima li medu varna veseljaka koji bi željeli juriti na letečem kanuu ili za vukodlacima, upozo-ravam vas da varn je mudrije iziči i vidjeti jesu li se sove uhvatile u vrzino kolo, jer ču priču započetí tako da se prekrížim i otjeram davla i njegove davolane. Tih sam se prokletnika bogme zasitio u mladosti. Činilo se da nijedan od njih neče iziči; naprotiv, svi su se přiblížili kuhinjici gdje je kuhar dovršavao svoje uvodne riječi i pripremao se ispričati zgodu. Bilo je to na Stáru godinu 1858, usred netaknute šume, na šumskim radilištima Rossa, ponad Gati-neaua. Godina je bila teška i snijeg je več sezao do krova kolibe. Beaugrand, Honore 1989. [1900]. La Chasse-galerie et autres recits, edition critique par Francois Ricard, Les Presses de l'Universite de Montreal, Montreal, str. 80-95. Gazda je, po običaju, naložio da se sadržaj bačvice ruma podijeli medu drvosječama, a kuhar je na vrije-me završio pripreme za sutrašnji obrok, ragu od svinj-skih papaka s tijestom. Javorov sirup krčkao je u velikom kotlu kako bi se zgusnuo do kraja večeri. Svatko je napunio lulu dobrim kanadskim duha-nom pa je gust oblak sve više-zamračivao unutrašnjost kolibe, gdje je pucketava vatra američkoga crvenog bora, premda povremeno, isijavala crvenkaste od-bljeske te čudesnim igrama svjetla i sjene osvjetljavala muške likove tih grubih radnika iz dubokih šuma. Kuhar Joe bio je neugledan, nizak muškarac kojeg su uglavnom zvali grbavcem, što im on nije zamjerao, i koji je barem 40 godina rádio na šumskom radilištu. U svorne búrnom životu prošao je sito i rešeto i bilo je dovoljno dati mu malo jamajkanskog ruma da mu se jezik razveže i ispripovijeda svoje podvige. II - Govorio sam vam dakle - nastavi on - ako i jesam bio pomalo surov u mladosti, više se ne rugam stvarima religije. Redovito svake godine idem na ispovijed, a ono što ču vam sad ispričať dogodilo se u mojim mladim danima, kad se nisam bojao ni Boga ni vraga. Bilo je to jedne večeri kao što je ova, na Starú godinu, ima tome 34 ili 35 godina. Sa svim svojim drugovima okupili smo se u kuhinjici i popili koju čašicu; ali, kako mali potoci postanú veliké rijeke, čašice na kraju isprazne goleme vrčeve, a u ono vrije-me pilo se više i češče nego danas, i nije bila rijetkost vidjeti kako slavlja završe šakanjem i čupanjem ko-surina. Jamajkanski rum bio je dobar - ništa bolji nego večeras - ali bio je vraški dobar, kunem vam se. Ja sam polokao desetak kupica i oko jedanaest sati, iskreno vam priznajem, vrtjelo mi se u glavi pa sam se srušio na svoj pokrivač za kočiju da ubijem oko dok čekam čas kad ču skupljenih nogu preskočiti poklopac bačve masti, iz staré godine u novu, kao što čemo i večeras u ponoč, prije nego što odemo u po-tragu za siromasima i čestitamo Novu godinu mom-cima sa susjednog radilišta. 109 Spavao sam dakle vec dugo kad sam osjetio kako me grubo drma šef otkorivača trupaca, Baptiste Durant, i kaže mi: - Joe, otkucala je ponoč, a ti kasniš na preskakanje bačve! Druškani su otišli u obilazak, a ja idem dragani u Lavaltrie. Zeliš poči sa mnom? - U Lavaltrie! - odgovorim. - Jesi ti lud? Ima do tamo više od stotinu liga1, a uostalom i kad bi imao dva mjeseca za putovanje, nema izlaza iz ovog snijega. Osim toga, što je s poslom na drugi dan Nove godine? - Skote jedan - odgovori moj prijan, ne radi se o tome! Putovat čemo kanuom na vesla i do sutra ujutro u šest sati vratit čemo se na radilište. Shvatio sam. Prijan mi je predložio da odjurim na letečem kanuu i ugrozim svoje vječno spasenje zbog užitka poljupca dragane, u selu. Bilo je to skroz šašavo! Istina je da sambio pomalo pijanac i razvratan i da se u to doba uopče nisam zamarao vjerom, ali dovesti se do toga da móram prodati dušu davlu, to mi je več bilo previše. - Trtarošu jedan - nastavi Baptiste - dobro znaš da nema nikakve opasnosti! Treba samo otiči u Lavaltrie i vratiti se za šest sati. Dobro znaš da se letečim kanuom putuje barem 50 liga na sat kad se zna veslati kao što mi známo. Treba jednostavno pažiti da se ne izgovori ime dragoga Boga tijekom vožnje i da se ne zakačimo na križeve zvonika na putu. To je lako, a da bi se izbjegla sváka opasnost, mora se misliti na ono što se kaže, držati na oku put kojim se ide i ne uzimati piče dok se putuje. Prešao sam to putovanje več pet puta, i vidiš da me nikad nije snašla nesreča. Hajdemo, stari moj, skúpi hrabrost i ako to stvarno želiš, bit čemo u Lavaltrieju za dva sata. Misii na malu Lizu Guimbette i užitak dok je ljubiš. Več nas je sedmorica spremno za put, ali mora nas biti dvojica, četvorica, šestorica ili osmorica, pa češ ti biti osmi. - Da! Sve je to odlično, ali mora se prisegnuti davlu, a on je skot koji nema smisla za humor kad se s njim spetljate. - To je čistá formalnost, moj Joe. Treba samo voditi računa o tome da se ne nacugamo i pažiti na svoj jezik i svoje veslo. Pa nismo djeca, nego muškar-ci, kvragu! Dodi, dodi! Momci nas čekaju vani i veliki kanu radilišta spreman je za put. Pustio sam da me izvuče iz kolibe, gdje sam doista vidio šestoricu naših ljudi, koji su nas čekali s veslom u ruci. Veliki kanu bio je na snijegu na čistini, i prije nego što sam stigao razmisliti, več sam sjedio naprijed, s položenim veslom, i čekao znak za polazak. Priznajem da sam bio pomalo uznemiren, ali Baptiste, za koga se na radilištu govorilo da sedam godina nije išao na ispovijed, nije mi dao vremena da se snadem. Stajao je iza i dubokim nam glasom rekao: 1 Liga, jedinica za mjerenje udaljenosti koja se nekada uobi-čajeno upotrebljavala u mnogim zemljama Európe i Amerike, a predstavljaudaljenost koju čovjek přijede za jedan sat hoda. Izno-sila je različito u raznim sustavima mjerenja. Engleska liga iznosi 3 milje, to jest približno 4828 m (op. prev.). - Ponavljajte za mnom! Pa smo ponavljali: Sotono! Kralju pakla, obečajemo ti predati duše ako u šest sati od sada izgovorimo ime tvog i našeg gospodara, dragog Boga, i ako se dotaknemo kríža na putovanju. Pod tim uvjetom prenijet češ nas zrakom na mjesto na koje želimo iči i isto tako češ nas vratiti na radilište! III Akabris! Akabras! Akabram! Povedi nas na put iznad planina! Tek što smo izrekli posljednje riječi, osjetili smo kako se kanu diže u zrak na visinu od pet ili šest stotina pedalja. Činilo mi se da sam lak kao perce i na Baptistov nalog počeli smo veslati kao opsjednuti, kakvi smo bili. S prvim zaveslajima kanu se vinuo u zrak kao strijela, i kážem vam, došlovno nas je nosio davao. Od toga nam se presjekao dah i naježilo se krzno na našim kapama od gorske kune. Grabili smo brže od vjetra. Otprilike četvrt sata plovili smo iznad šume, a nismo primijetili ništa osim otokä golemih crnih borová. Bila je sjajna noč, a Mjesec je, pun, osvjetljavao nebeski svod kao lijepo podnevno Sunce. Bilo je užasno hladno, brkovi su nam bili prekriveni injem, ali svejedno smo svi plivali u znoju. Nije ni čudo jer nas je vodio davao i kunem vam se, nije to bilo ni tako sporo. Uskoro smo ugledali čistinu, bila je to rijeka Gatineau čija je zaledena i glatka površina svjetlucala pod nama kao golemo zrcalo. A onda, malo-pomalo ugledali smo svjetla u kučama seljaka; pa onda crkvene zvonike koji su blistali kao vojničke bajunete kad izvode vježbu na Marsovu polju u Montrealu. Prolazili smo kraj tih zvonika brzo kao što se prolazi kraj telegrafskih stu-pova kad se putuje željeznicom. Grabili smo k'o da nas vragovi nose, prolazili iznad sela, šuma i rijeka i za sobom ostavljali nešto slično traku iskrica. Uprav-ljao je Baptiste, opsjednut, jer je poznavao put pa smo uskoro stigli na rijeku Ottawu, koja nam je slúžila kao orijentir za spust do jezera Deux-Montagnes. - Pričekajte, uzvikne Baptiste. Proči čemo iznad Montréala i preplašiti bečare koji su još vani. Hej, Joe! Ti tamo, naprijed, pročisti grlo i zapjevaj nam pjesmu o veslu. I doista, več smo uočavali tisuče svjetala vele-grada, a Baptiste nas je jednim zaveslajem spustio gotovo na visinu tornjeva crkve Naše Gospe. Ispljunuo sam svoj duhan da ga ne bih progutao, pa sam iz petnih žila zapjevao tu prigodnicu, koju su svi kanuaši ponavljali u zboru: Otac me je, kči jedinú, O kanu što leti sad, Otposlao na pučinu: Kanu koji leti, leti, O kanu što leti sad! Otposlao na pučinu, 110 O kanu što leti sad, Mornar sto me prevažao: Kanu kojí letí, letí, O kanu sto letí sad! Mornar sto me prevažao, O kanu sto letí sad, Reče, Ijepoto, ljubi me: Kanu kojí letí, letí, O kanu sto letí sad! Reče, Ijepoto, ljubi me, O kanu sto leti sad, Gospodine, ne smijem, jao: Kanu koji leti, leti, O kanu sto leti sad! Gospodine, ne smijem, jao, O kanu sto leti sad, Kad bi to moj tata znao: Kanu koji leti, leti, O kanu sto leti sad! Kad bi to moj tata znao, O kanu sto leti sad, Batina bi on mi dao: Kanu koji leti, leti, O kanu sto leti sad! Iako je bilo skoro dva sataujutro, vidjeli srno kako se grupě ljudi zaustavljaju na ulicama i gledaju kako prolazimo, ali srno tako brzo grabili da srno u tren oka přešli Montreal i njegova predgrada, a onda sam počeo brojiti zvonike: Longue-Pointe, Pointe-aux-Trembles, Repentigny, Saint-Sulpice i na konců dva srebrna tornja Lavaltrieja, koj a su nadvisivala zelené vrhove golemih borová u okolici. - Pozor! Vi, dovikne nam Baptisté. Sletjet černo na ulazu u šumu, u polje moga kuma, Jean-Jeana Gabriela, a onda černo pješke pa iznenaditi prijatelje za jelom ili u plesu u susjedstvu. Řečeno, učinjeno, i pet minuta poslije naš je kanu ležao na snježnom nánosu na ulazu u šumu Jean-Jeana Gabriela; i svi osmorica krenuli srno jedan za drugim u selo. Nije to bio mačji kašalj jer nije bilo utabana puta a snijeg nam je dosezao do přepona. Baptisté, koji je bio hrabriji od ostalih, pokucao je na vrata kuče svoga kuma u kojoj se još nazirala svjetlost, no ondje je našao samo jednu nadničarku koja mu je obznanila da su starci na zalogaju kod starog Robillarda, ali gotovo su svi hvalisavci i djevojke iz župe kod Batis-settea Augéa, na Petite-Misěre, ispod Contrecceura, s druge straně rijeke, gdje se odvijao ples za Stáru godinu. - Hajdemo na ples kod Batissettea Augéa - reče nam Baptisté, sigurno černo sresti svoje dragane. - Hajdemo kod Batissettea! - Pa srno se vrátili u kanu, medusobno se upozoravajuči na opasnost od izgovaranja odredenih riječi i pijenja čašice viska, jer srno se morali vratiti i stiči na radilišta prije šest sati ujutro, inače černo biti prženi kao piliči i davao če nas pověsti na dno pakla. Akabris! Akabras! Akabram! Povedi nas na put iznad planina! - uzvikne opet Baptisté. I smjesta srno krenuli prema Petite-Misěre, ploveči zrakom kao odmetnici, kakvi srno svi i bili. U dva zaveslaja prešli srno rijeku i stigli k Batissetteu Augéu, čija je kuča bila sva osvijetljena. Izvana su se nejasno čuli zvuci violině i prasci smijeha plesača, a kroz prozorska stakla pre-krivena injem vidjeli srno kako im sjene poskakujú. Sakrili srno kanu iza hrpe stvrdnutá snijega uz rub rijeke, jer je te godine sve zaledilo. - A sada, prijatelji, ponovi nam Baptisté, nikakvih gluposti, i pažite na svoje riječi. Plešimo kao da nema sutra, ali da niste popili ni čaše piva ili ruma, je li varn jasno?! I na moj prvi znak svi podite za mnom jer moramo otiči a ne smijemo privuči pozornost. Pa srno pokucali na vrata. IV Otvorio nam je säm stari Batissette, a uzvanici, od kojih srno gotovo sve poznávali, dočekali su nas raširenih ruku. Prvo su nas obasuli pitanjima: - Odakle ste došli? - Mislio sam da ste na radilištu! - Baš kašno dolazite! - Dodite na kapljicu! Opet nas je Baptisté izvukao iz nevolje odgo-vorom: - Prvo nas pustite da se raskomotimo a onda da plešemo. Došli srno baš radi toga. Sutra ujutro odgo-vorit ču varn na sva pitanja i ispričat černo varn sve što želite. Ja sam pak več ugledao Lizu Guimbette, koju je oblijetao mali Boisjoli iz Lanoraiea. Prišao sam joj daje pozdravim i rezerviram sljedeči ples, koji je bio ples reel u četvero. Pristala je s osmijehom od kojeg sam zaboravio da sam ugrozio spasenje svoje duše da bih uživao dok cupkám i poskakujem u njezinu društvu. Tijekom dva sata jedan je ples slijedio za drugim, i nije da se hvalim, ali u to vrijeme nije mi bilo ravnog u krugu od deset liga kad se radi o plesu gigue ili voleuse. A moji su se drugovi zabavljali kao pravi veseljaci, i samo ču varn reči da srno več dojadili momcima u kuči kad je zidni sat otkucao četiri. Učinilo mi se da vidim Baptistea Duranda kako prilazi kredencu, za kojim bi muškarci trgnuli bijeli viski, povremeno, no bio sam toliko zaokupljen svojom družicom da nisam obračao převise pozornost. Ali sad, kad je stigao čas da se ukrcamo na kanu, jasno sam vidio da je Baptisté popio čašicu viska i morao sam otiči do njega i povuči ga za ruku da izide sa mnom, te sam dao znak ostalima da se pripreme iziči za nama a da pritom ne privuku pozornost plesača. Tako srno izišli jedan za drugim pretvárajúci se da se ništa ne zbiva i pet minuta poslije ukrcali srno se u kanu, nakon što srno napustili bal kao divljaci, da se od nikoga nismo oprostili; čak ni od Lize, koju sam bio pozvao da otplešemo/crá. Uvijek sam mislio da me baš zbog toga odlúčila zavarati i udati se za malog Boisjolija, i 111 nije me čak ni pozvala na vjenčanje, gadura jedna. No da se vratim na naš kanu, priznajem da srno bili prilično zabrinuti kad srno vidjeli da je Baptisté Durand popio, jer nas je on vozio i imali srno taman toliko vremena da se vratimo na radilište do šest sati ujutro, prije nego što se probude momci, koji ne rade na dan Nove godine. Mjesec je nestao s neba i više nije bilo svijetlo kao prije pa sam, ne bez straha, za-uzeo položaj na prednjoj stráni kanua, odlučan da držim na oku put koji moramo slijediti. Prije no što černo se vinuti u zrak, okrenuo sam se i rekao Bap-tisteu: - Pozor! Gle, stari moj. Vozi ravno na planinu Montreal čim je ugledaš. - Ja znam svoja posla, na to če Baptisté, a ti gledaj svoja! I prije nego što sam uspio odgovoriti: Akabris! Akabras! Akabram! Povedi nas na put iznad planina! V I krenuli srno punom brzinom. No ubrzo je postalo jasno da naš pilot više nema tako sigurnu ruku jer je kanu zabrinjavajuče plovio cik-cak. Prošli srno ni na stotinu pedalja od zvonika Contrecceura i umjesto da se upravimo na západ, prema Montrealu, Baptisté nas je usmjerio prema rijeci Richelieu. Za několiko tre-nutaka prošli srno iznad planine Belceil i samo je deset pedalja falilo da se prednji dio kanua sudari s velikim křižem umjerenosti koji je postavio kvebečki biskup. - Nadesno! Baptisté, nadesno! Stari moj, poslat češ nas ravno k davlu ako ne budeš bolje upravljao! I Baptisté je instinktivno okrenuo kanu nadesno u smjeru planine Montreal, koju srno več nazirali u daljini. Priznajem da me več počeo hvatati strah jer, ako nas Baptisté i dalje vodi krivo, bit černo prženi kao odojci kad se okreču na vatri nakon klanja. I kunem varn se, nismo morali dugo čekati na pad jer u trenutku kad srno prolazili iznad Montréala, Baptisté je naglo skrenuo, i prije nego što sam se snašao, kanu se zabio u hrpu snijega na nekoj čistini, na padini. Srečom, snijeg je bio mekán, nitko se nije ozlijedio i kanu se nije slomio. No tek što srno izišli iz snijega, Baptisté je počeo psovati kao daje opsjednut i izjavio da prije nego što krenemo za Gatineau on želi otiči do grada na čašicu. Pokušao sam ga urazumiti, ali hajte vi urazumite pijanca koji si želi podmazati grlo. Onda sam, dotjeran na kraj živaca, jer radije ne bih predao naše duše davlu, koji se več oblizivao kad nas je vidio u nevolji, dobacio sam riječ ostalim drugo-vima, uplašenima kao i j a, i svi srno se bacili na Bap-tistea, srušili ga na pod bez ozljede, i smjestili ga u dnu kanua, nakon što srno ga svezali kao kobasicu i stavili mu krpu u usta da ne može izgovoriti opasne riječi kad več budemo u zraku. A onda: Akabris! Akabras! Akabram! - krenuli srno gonjeni svim davlima jer srno imali samo sat vremena da se vratimo na radilište Gatineau. Ovog puta upravljao sam ja, i kunem varn se da sam imao otvorene oči i čvrstu ruku. S lakočom srno brodili uzvodno nad rijekom Ottawom sve do Pointe ä Gatineau i odande se upravili na sjever prema radilištu. Bili srno tek na několiko liga kad eto tog skota od Baptistea, razveže uže kojim srno ga vezali, izvadi krpu iz usta i ustane u kanuu i vikne psovku od koje mi se digla kosa na glavi. Nemoguče je bilo boriti se s njim u kanuu i ne do věsti se u opasnost da padnemo s visine od dvije ili tri stotine pedalja, a skot je mla-tarao rukama kao daje opsjednut, svima nam prijeteči svojim veslom koje je zgrabio i vrtio nad našim gla-vama kao Irac svoj borbeni štap shilelagh. Situacija je bila, kao što i sami vidite, strašná. Srečom, stigli srno, ali ja sam bio toliko uzbuden da je, zbog pokreta kojim sam izbjegao Baptisteovo veslo, kanu udario u vrh golema bora te srno se svi strmoglavili, padajúci s grane na granu kao jarebice koje ubijamo u smrekama. Ne znam koliko sam dugo padao jer sam izgubio svijest prije nego što srno dotakli tlo, a moje posljednje sječanje bilo je kao kad sanjaš da padáš u bunar bez dna. VI Oko osam sati ujutro probudio sam se u svom krevetu u kolibi, kamo su nas prebacili drvosječe koji su nas našli onesviještene, utonule do vrata, u hrpi snijega u susjedstvu. Srečom, nitko se nije razbio, ali ne morám varn ni reči da sam bio nabijen kao da sam tjedan dana spavao na odronima, da ne govorimo o šljivi na oku i dvije-tri razderotine na rukama i licu. Na kraju krajeva, bitno je da nas davao nije odnio, i ne morám varn ni reči da se nisam baš žurio opo-vrgnuti one koji su tvrdili da su me pronašli, s Bap-tisteom i ostalom šestoricom, oblokane kao smukovi, dok srno se trijeznili od jamajkanskog ruma na nánosu snijega u okolici. To što srno se doveli u opasnost da prodamo dušu davlu baš i nije bila stvar za hvalisanje pred drugovima; i tek sam godinama poslije ispričao priču kako se i dogodila. Mogu varn reči samo to, prijatelji moji, da nije tako zabavno kako se misii poči na put u posjet dra-gani, po cičoj zimi, leteči u kanuu od kore drveta; pogotovo ako imate prokletog pijanca koji se petlja u vožnju. Ako mi vjerujete, pričekat čete sljedeče ljeto da podete poljubiti svoje ljubovce, bez opasnosti da putujete na trošak davla. I kuhar Joe uroni kuhaču u ključalu melasu zla-čana odsjaja i reče daje sirup gotov i da ga samo treba razvuči. S francuskog prevela Lea KOVÁCS 112 Patrice LACOMBE Na rodnoj grudi i DUETE ZAVIČAJA1 Od svih divota koje se pružaju pred njegovim očima dok za lijepa vremena prolazi sjevemom síranom otoka Montreal, putnik če se - zatečen svježinom seoskoga podneblja i živopisnim prizorom okolnoga krajolika -najradije zaustaviti na mjestu zvanom Gros Sault. Pritoka rijeke Outaouais, koju u ovim krajevima zovu Riviére des Prairies, svojim dubokim žustrim tokom krči put do samoga kraja otoka, gdje se sljubljuje s vodárna sv. Love. Suma predivnih stabala, što su ih poštedjeli zub vremena i ostrica poljodjelčeve sjekire, pokriva poveči dio obale i priobalja. Neka od njih, djelomice iščupana iz korijena od siline struje, povijaju se nad rijekom, i kao da se ogledaju u kristal-no bistroj vodi što im natapa stopala. Pod stablima, čija gusta krošnja pruža neprobojnu hladovinu od vreline sunca, poput prekrásna zelenog tepiha prostire se bujná tratina. Ljudske su ruke nekada znale izvuči kořist iz brzog toka rijeke, koja još i danas vodom hráni dva mlina, jedan na otoku Montreal, nazván Moulin du Gros Sault, nekadašnji posjed naših gospodara; te drugi, gotovo preko puta, na otoku Jésus, nazván Moulin du Crochet, u vlasništvu gospode iz kvebečkog sjemeništa. Potmuo i veličanstven klokot vode; nenadaná po-java široké splavi koja natovarena drvima juri rijekom uz radosne uzvike smionih splavara; farme koje, smještene na dvama suprotnim obalama i gotovo pra-vilno razmaknute jedné od drugih, strše iz tamnog zelenila stabala što ih okružuju; sve to tvoři prizor u kojem promatrač pronalazi največi užitak. To dražesno mjesto nije moglo ne privuči pozornost zaljubljenika u prírodné ljepote; tako, svake godine za toplijih mjeseci, ono postaje okupljalištem brojnih stanovnika Montréala, koji ovamo dolaze ne bi li na několiko sati predahnuli od tjednoga posla i zamijenili tešku, usijanu gradsku atmosféru svježim Lacombre, Patrice. 1993. [1846]. La Terre paternelle, Bibliothěque québécoise, Montreal, str. 27-38. 1 Fr. enfant du sol - naživ kojim su se nakon britanskog osvajanja kanadské pokrajine Nouvelle-France 1763. označavali potomci ŕrancuskih kolonizátora. i čistím zrakom koji se ovdje udiše. Od svih imanja što se pružaju duž obale otoka Montreal, jedno od njih plijeni poglede plodnošču svojih oranica, ured-nošču i dopadljivom vanjštinom kuče i raznih pri-padajučih zgrada. Obitelj koja je, ima tome několiko godina, posje-dovala tu zemlju, bila je jedna od najstarijih u kraju. Kako návode vlastelinski akti, Jean Chauvin, narednik u jednoj od prvih francuskih pukovnija poslanih u ove krajeve, nakon otpusta iz službe postao je 20. veljače 1670. njezin prvi posjednik. On ju je zatím ostavio sinu Leonardu, iz njegovih ruku prešla je pak u naslije-de Gabriela Chauvina, potom i njegova sina, Fran-90isa. Najzad, u vrijeme kada započinje naša pri-povijest, njezin je vlasnik bio Jean-Baptiste Chauvin, koji ju je naslijedio od oca Francoisa, ne tako dávno preminulog pod teretom posla i godina. Chauvin je rado govorio o toj neprekinutoj nasljednoj liniji svojih predáka, kojom se s pravom ponosio i koja mu je vrijedila onoliko koliko nekima njihove plemičke titule. Oženio se kčeri nekog poljodjelca iz okolice. U tom se braku rodilo troje djece, dva dječaka i kči. Najstariji je nosio očevo ime, najmladi se zvao Charles, a kči Marguerite. Roditelji su, voděni prijekora vrijednim ravnodušjem, posve zanemarili obrazovanje svojih dječaka; jedino su bili obasipani pažnjom češtíte i nježne májke te savjetima i dobrim primjerom uzorita oca. Dakako, i to je bilo nešto, čak i mnogo; ali, sve je bilo u službi srca, a ništa u službi duha. Marguerite je u tom smislu bila u prednosti pred bračom. Na neko suje vrijeme poslali u internát, gdje je u njoj proklijala klica bogom danih talenata; tako bi svake večeri poslije jela úpravo njoj pripala zadača da čita članovima obitelji; sitne transakcije, bilance príhoda i rashoda, pisanje pisama i odgovaranje na njih, za sve je to bila nadležna ona i sve je to prolazilo kroz njezine ruke, a ona se u tome besprijekomo sna-lazila. A ipak, usprkos tome što je glavama te obitelji nedostajalo učenosti, svi su njihovi poslovi cvjetali. U toj su kuči vládali red i blagostanje. Svakog su dana, otac u polju, a májka u kuči, djecu poučavali poslu, štednji i radišnosti, a ona su pomagala onako kako su najbolje znala. Brižno preorana i zasijana, zemlja je žurno vracala stostruko više od onoga što bi se zasadilo u njezinu útrobu. Uzgoj i tov domačih životinja, izrada raznih tkanina i drugih rukotvorina, bili su sva-kodnevni posao te obitelji. Blizina gradskih tržnica 113 olakšavala je izvoz viškova s imanja, pa bi májka Chauvin redovito - jednom tjedno, petkom - sjela na čelo zaprežnih kola krcatih svakojakom živeži i s Margueritom zauzela uobičajeno mjesto na tržnici. Po povratku kuči, polagao se dnevni račun. Chauvin je zbrajao dobit od prodanoga žita, krmiva i drva, májka je pak brojala utržak s tržnice. Sve bi se pomno izračunalo, a potom pažljivo zaključalo u stáru škrinju koja, otkako je svijeta i vijeka, drugoj svrsi gotovo da i nije slúžila. Ta savjesna navika da se sve spremi u škrinju a da se u nju, osim u slučaju prijeke potrebe za gospo-darstvo, nikada ne zagrabi, za posljedicu je, sasvim logično, imala značajan porast sredstava. Tako je otac Chauvin došao na glas kao jedan od najimučnijih ljudi u kraju; čuvene lokálne vlasti procjenjivale su njegovo bogatstvo na několiko tisuča livri, koje je on, kao mudar i dalekovidan otac, čuvao za budučnost svoje djece. U toj su obitelji, dakle, vládali mir, sloga i obilje, i nijedna briga nije remetila njihovu sreču. Zadovoljni jer u miru obraduju polje što su ga njihovi přeci natapali znojem, dane su provodili spokojno i opuštěno. Sretni li su! Oh, sretni li su ljudi na selu ako su spoznali sreču! II POLAZAK Bila je veljača. Citav četvrtak protekao je u uobičajenim pripremama za sljedeči dan i odlazak na tržnicu. Bila je kašna večer i svi su se spremali završiti s poslom, kad je Chauvin po običaju izašao van da prouči nebo; vratio se vrlo brzo, i po nekim nepogre-šivim znacima što ih je naučio od predáka, za sutrašnji dan najavio nevrijeme. Kako se može i naslutiti, Mar-guerite, koja je več računala na zadovoljstvo odlaska u grad, nije dijelila očev sud. Ipak bijaše odlučeno da če u slučaju nevremena s majkom poči mladi Charles. A onda se svatko povukao na svoju stranu, otac -želeči preduhitriti moguče protivljenje, a Marguerite - svim srcem preklinjuči nebo da do oluje ne dode. No Chauvinova je prognóza bila točna. Tijekom prvog dijela noci, snijeg je padao polagano i u velikim pahuljama; potom je ojačao vjetar, metuči snijeg pred sobom i gomilajuči ogromne nánose, toliko visoke da su ceste bile posve zakrčene; čak su i ulazi u kuče bili do te mjere zatrpani da Chauvinu i sinovima sljedečeg jutra nije bilo druge nego da skoče kroz prozor i raščiste ulaz ne bi li oslobodili vrata. Stanje na putovima nakrátko je bacilo sumnju na izvjesnost putovanja, no otac je mudro primijetio da se zbog lošeg vremena poljodjelci zasigurno neče odvažiti na put u grad, i daje sada trenutak da stisne zube i iskoristi priliku. Upregnuli su tako dva najboljakonja i krenuli, s náporom krčeči cestu i ostavljajuči za sobom svu silu brázdi i neravnina; konji su ponirali do iznad koljena, ali hrabre su se životinje vješto snašle te se put svršio sretno, iako je potrajao. Ono stoje Chauvin bio predvidio, to se i dogodilo; tržnica je bila pusta, pa je stoga suvišno i spominjati koliko brzo se raz-grabio sadržaj kola i koliko je prodaja bila unosnija nego inače. Kasnije toga dana, vjetar koji je izjutra bio utihnuo počeo je još silovitije puhati, nedávni tragovi zaprežnih kola nestali su pod gustim snježnim vrtlogom, pa se povratak činio nemogučim. Majka Chauvin i sin odlučiše stoga prenočiti u gradu te se smjestiše u obližnjem konačištu. Konačište je bilo u tom trenutku krcato ljudima koje je nevrijeme natjeralo da se ondje sklone preko noci. U dnu zajedničke prostorije, iza pulta, dvojica mladica revno su posluživala brojne stalne mušterije napicima svakakvih boja i vrsta. Sa svih strana dimile su se lule, stvárajúci tako maglenu zavjesu koja je pobjedonosno pobijala snop plinskog svjetla iznad šanka. Iz odječe namočené znojem i rastopljenim snijegom širili su se zapasi, pronosila se vlaga poda, miris duhana i smučkanih napitaka, a nasred prostorije stajala je peč s dvama otvorima i grijala sve u šesnaest; sve če to pomoci čitateljima da zamisle atmosféru koja je u tom trenutku vládala u konačištu. U kutu je několiko mladica vodilo vrlo živahan razgovor. Nimalo ne mareči za razborite upute koje su velikim bijelim slovima bile ispisane na natpisu iznad ulaznih vrata: Razní napitci za trezvenjake, večina ih je bila pijana, a prostorija je odzvanjala od njihovih povika. Bili su to mladiči koji su sa Sje-verozapadnom kompanijom dogovorili odlazak na Veliká jezera, a u konačištu im je sastanak zakazao predstavnik kompanije kako bi s njima sutradan potpisao ugovor i dao im predujam na plaču. Možemo otprilike pretpostaviti oko čega se vrtio razgovor tih mladica; medu njima bijaše onih kojima to nije bilo prvo putovanje, pa ti preuzeše brigu da upute novajlije u sve potankosti nove karijere kojom se spremaju zaploviti. Priče o borbama prsa o prsa, snazi i neustra-šivosti, brodolomima, dugim mukotrpnim pješače-njima uz strahovitu glad i hladnoču, ostavljale su bez daha publiku iz koje bi se povremeno prolomili usklici veselja i divljenja. Razgovor, cesto začinjen energič-nim psovkama, kojima nečemo povrijediti osjetljive uši naših čitatelja, več se bio otegnuo do kašno u večer, kad ga je prekinuo predstavnikov ulazak u prostoriju; prozivka mladica ustanovila je da ima odsutnih ali, s potvrdom da če zakašnjeli stiči več iste noci, predstavnik se oprosti od njih, savjetujuči im da sutradan svakako dodu na vrijeme. Charles je dotad mirno promatrao taj prizor. Naposlijetku su ga neki od njih, sinovi poljodjelaca iz njegova mjesta, prepoznali i predstavili veselom društvu. A zatim su ga zdušno nagovarali da im se pridruži. Posezalo se tu za svakojakim argumentima ne bi li se slomio njegov otpor. Charles se nastavio braniti kako je znao i umio, no napadi su se udvostru-čili, po njemu su pljuštale čak i poruge, i strašno ranjavale njegovo samoljublje; možda bi u tom trenutku bio i pokleknuo da mu u pomoč, vidjevši ga 114 usred toga razularenoga društva, nije přitekla zabri-nuta májka i, zgrabivši ga pod ruku, povela dalje od skupině. Mladičima je potom prišao gazda konačišta, dajúci im do znanja daje dobar dio ljudi več legao te ih je, ne bez napora, uvjerio da i oni úrade isto. Jedni su se zatim izvalili na pod pokraj peci, a drugi uokolo po klupama, te su tako naši mladiči napokon usnuli, a konačište ponovo utonulo u tišinu. Charles je pak bio druga priča. Čitavu noc nije oka sklopio. Napadi koje je pretrpio i razgovori koje je čuo ostavili su dubok dojam na njegov mladi um. Ta putovanja u daleké krajeve iskrsavala su pred njim u svoj svojoj čaroliji. Cesto bi čuo starije putnike kako sa sebi svojstvenim žarom i originalnošču prepriča-vaju svoje podvige i pustolovine; čak mu se činilo da ti ljudi uživaju onu osobitú vrstu poštovanja što ga je čovjek uvijek spreman iskazati onima koji su se izložili največim pogibeljima i suočili s največim opasnostima; naime, čovjek se, htio-ne htio, uvijek divi onome što nadilazi uobičajene granice ljudskih mogučnosti. Uostalom, strast prema tim pustolovina-ma (koje su, nasreču, iz dana u dan sve rjede), nekoč je bila dio obiteljske tradicije, a seže u vremena kada su se osnivale razné kompanije koje su se, poslije otkriča zemlje, smjenjivale u trgovanju krznom. Takav vid trgovine vodio je kompanije u propast, a nažalost, ni sudbina radnika nije bila znatno sretnija od one njihovih nadredenih; a medu njima je bilo vrlo malo onih koji su, nakon više godina izbivanja, zahvaljujuči štednji, uspijevali od propasti spasiti nešto od teško uštedenog novca. Nakon što bi na te daleké ekspedicije potratili najljepše godine svoje mladosti, a sve za crka-vicu od šesto franaka godišnje, u rodni su se kraj vracali iznureni, ostarjeli prije vremena, ne donoseči sa sobom ništa osim vulgarnih poroka što su ih ondje pokupili, a dobar dio njih nije bio sposoban obradivati tlo niti se posvetiti kakvom drugom sjedilačkom zanatu koji bi bio isplativ za njih i od koristi za njihove sumještane. Charles je bio u godinama kada čovjek ne raz-mišlja o takvim stvarima; u tim je putovanjima vidio samo privlačnu stranu i ono što se slagalo s njegovim ukusima i sklonostima; pomisao da bi se napokon mo-gao osloboditi očinskoga autoriteta i iskusiti potpunu slobodu na koncu ga je ponúkala na završni čin; donio je odluku. Preostajalo je samo da otac pristane. I tako se, tek nakon několiko dana i mnogo oklijevanja, drhteči osmjelio izvijestiti ga o svojoj nakani. Kako se može i naslutiti, otac se ozlojedio, strašno zagrmio i htio ponovo uspostaviti očinski autoritet koji je sve dotad uspješno održavao. Majka i Marguerite položile su nade u moč svojih suza, no uzalud. Za pomoč su se obrátili i prijateljima, ali bez večeg uspjeha. I tada je otac, nakon stoje učinio sve u svojoj moči da odvráti sina od njegova nauma, na kraju bio prisiljen dati svoj pristanak. I tako je potpisan ugovor za rad u trajanju od tri godine. Buduči da se približavala sredina travnja i daje dan polaská bio zakázán za prvi svibnja, svi su prionuli pripremama za polazak. Dan rastanka bio je dan tuge i žalosti za cijelu obitelj. Otac i sin potiskivali su bol duboko u sebi. Májka i Marguerite davale su suzama na volju. - Jadno dijete - govorila mu je májka - odlaziš nam i tko zna hočemo li te ikada ponovno vidjeti. Koliko ih je, poput tebe, otišlo i nikad se više nisu vrátili. A onda, skinuvši s vráta starinski medaljon, koji je s jedne strane imao lik Djevice Marije i malenoga Isusa, a s druge svetu Anu, zaštitnicu pútnika, stavila ga je sinu oko vráta, govoreči: - Evo - sine moj - neka uz tebe uvijek bude ovaj medaljon, svaki put kad osjetiš kako udara o tvoja prsa, sjeti se Boga; nikada ga ne skidaj, obečavaš li mi? Mladič je odgovorio samo jecajima. Spustio se na koljena, od oca i májke primio blagoslov i zadnje zagrljaje, uzeo svoje prnje što ih je Marguerite pret-hodno brižno spremila, ovjesio ih o štap i naprtivši teret na ramena, izišao iz roditeljskog doma u pratnji oca, brata i nekolicine susjeda, prijatelja koji su ga ispratili dio puta. I onda je nastavio sam, povremeno se osvrčuči prema mjestu svoga djetinjstva, svjestan da ga još dugo neče vidjeti. Bio je več odmakao kad ga je neki slabašan zvuk naveo da pogleda iza sebe: slijedio ga je obiteljski pas. Oštroumnaživotinjaugledalaje mladoga gospo-dara kako se udaljava pod neobičnim okolnostima pa se samovoljno proglasila za njegova suputnika i zaštit-nika. - Pa to si ti, Oštrozubi, siroti psu! Nakon što je vjernome prijatelju uzvratio njež-nost, pokušao ga je posiati natrag. No, buduči da ga je pas i dalje ustrajno pratio, Charles je, ne bi li ga zaplašio, dograbio kameň, dugo mu njime prijetio, pa ga na koncu zavitlao u njegovu smjeru; nažalost, hitac je bio odveč precizan i kameň je udario po šapi sirotu životinju koja je pobjegla hramajuči, prethodno bolno jauknuvši i uputivši gospodaru pogled kojim mu je, činilo se, predbacivala njegovu nezahvalnost. Taj hitac odjeknuo je u njegovu srcu, ali Charles je odvratio pogled i hitrim koracima nastavio put do Lachinea, zakazanog mjesta susreta na koje je dospio predvečer. Dobar dio pútnika več se bio okupio; ondje su bili i njegovi prijatelji iz konačišta. Zbog straha da ne izazovu nerede ili da od čitave stvari ne odustanu, najamnike su poslali da se preko noci utabore na otoku Dorval, dalje od sela. Sutradan su ih vrátili na kopno, gdje je sve bilo spremno za polazak; kanui u kojima je, ne računajuči vlasnike i knjigovode, bilo po četr-naestero ljudi, otisnuli su se od obale. U tom trenutku, na zadani znak, neki je stari vodič poveo veselú pjesmu za odlazak: U nas doli drvo jabuke stoji: Evo nam bájna miseca maja: Kad sve cvita, u zeleno se boji; Evo nam maja, Suncem nas poji, Evo nam bájna miseca maja. 115 Vesla su ritmičnim zamasima burkala vodu okolo kanua koji su, u želji da se medusobno prestignu, hitro sjekli površinu vode, ostavljajuči za sobom dugačke brázde. Uskoro, pjesma je utihnula; brázde su se izgla- dile, a od kanua su se nazřrale samo crne točkice na obzoru... Mnoštvo, koje je dotrčalo na obalu da po-svjedoči polasku, u tišini se razišlo... Neka Bog osvijetli put sirotim putnicima... S francuskog preveo Tony SERCER 116 Jacques FERRON Cadieu* Kuča iz doba urodenika, izgradena od kamena kako bi odbila palikuče, a koja je ipak izgorjela, ali iznutra, kao što černo vidjeti u ovoj priči. Dom předáka, imovina mojeg oca, ondje sam roden. Od ima-nja, přenesena sa zemljodjelca na nadničara, ostale su samo oronule gradevine i u takvoj je bijedi kuča i dalje stajala. Moj je otac bio krupan, samotan čovjek, stisnutih zubi, koji nije birao stranu, ali kada bi otvorio usta, kakav glas! Pjevao je u crkvi, ujutro tijekom svečanih misa i zaradivao tako par centi. Danju je rádio za zemljodjelce koji bi ga zadržali do zalaska Sunca. Ustajao je rano, lijegao kašno, tjednima ga nismo vidali. Ponekad je bio bez posla; tada on nas nije vidao. Nas djece bilo je petero, sedmero, desetero. Bio sam najstariji, prvi na ljestvici. Otac je bio na vrhu. Svake godine, popeo bih se jedan korak, a da mu nisam uspio dosegnuti ni do gležnja. Iza mene hvatala su moja brača i sestře, željno iščekujuči da odrastu. Iznimka su bili oni najmladi, u dvorištu s ko-košima i praščičima, bezbrižni i sretni, na užas naše jadne majke, koja ne bi imala mira dok oni ne bi zauzeli svoje mjesto na suludoj ljestvici, dok se ne bi přidružili našoj patetičnoj družbi. Prosjaci, koji su zamijenili urodenike, zaustavljali su se ponekad kod naše kuče. "Za ljubav Božju", govorili su, kao da u to vjeruju ili pak ne, ovisno o trenutnoj strategiji. Dávali srno im nerado milostinju, jer srno bili vrlo siromašni, samo da bismo ih se riješili, zbog straha koji je opsjedao i naše pretke. Jedan od njih dolazio je samo nakon rodenjanekog djeteta, ali nije propuštao nijedno. Zvao se Sauvageau1. Taj ništa nije govorio, samo je pružao ruku, uzimao ponudeno i otišao bez ikakve zahvale. Moj otac znao bi mu řeči: "Evo, ovo je zadnji put!" Time bi izrazio želju svoje žene. Ali Sauvageau bi, gledajuči ga ptičjim očima, samo slegnuo ramenima i moj otac bi shvatio da je još uvijek bio divlji, i da če zauvijek to ostati, do pred-zadnjeg puta. Kada sam imao petnaest godina, uspio sam nači posao. Svi su bili oduševljeni. Moja májka se čak i prenemagala předa mnom. Bila je od mene starija. O lijepim danima njezine prošlosti nisam baš ništa znao, poznavao sam samo njezine sate ispunjene brigom, Ferron, Jacques 1993. [1968]. Contes, Bibliothěque québécoise, Montreal, str. 23-33. 1 Od franc, sauvage - divljak, urodenik (op. prev.). trenutke nestrpljivosti. Nisam uopče shvačao taj njezin pogled mlade djevojke, pitao sam se što želi. Napo-slijetku, kada me je pitala o mojim planovima, odgo-vorio sam joj da od plače namjeravam kupiti lijepo odijelo. Nakon toga nije se više prenavljala. Lijepo odijelo dalo mi je odredena pravá na putovima i ostalim javnim mjestima gdje ljudi prolaze i susreču se. Mogao sam tako daleko dospjeti, ali nisam uopče napredovao, nego sam u najboljem slu-čaju subotom navečer odlazio u seoski kviklanč-restoran, gdje sam, sjedeči na klupici sa slamkom u ustima, lijep poput nekog insekta, pijuckao gaziranu vodu. Nisam bogznašto usisao svojim rilcem od pet centi, ali me tako malo koštalo da su mi se sredstva povečala. Kada sam platio odijelo, dalje sam spremao plaču. Uskoro sam imao dovoljno za malo jače pice. Ja o tome ništa nisam znao, ali pročulo se i Thomette Damour je jedné lijepe subote, zaustavio svoj veliki crni taksi ispred kviklanč-restorana. "Hej, balavče", doviknuo mi je, "idem do Montmagnyja; kome je grlo suho nek upadá!" Kuči sam se vratio kašno, pijan i bez prebijene pare. Nije to prošlo bez galame. Starí je gundao. Ma! Zvao se Cadieu kao i ja. Nije mi zbog njega bilo teško zaspati. Ipak, sutradan nisam bio tako gizdav. Kada me njegova žena podsjetila da se, prije svega, zovem Cadieu kao i on i da u takvom slučaju, pogotovo kad taj otac pjeva na latinskom u crkvi, treba obuzdati balavost svoje mladosti, složio sam se s tim, složio. Mjesec dana poslije, još uvijek sam se slagao, ali stis-nuo sam petlju. Pojavi se Thomette i stavi mi ruku na bedro: "E moj Cadieu, pun si para!" - S parama ili bez njih, više ne pijem. Ma tko govori o piču? Thomette samo ide u Berthier; želi pozdraviti najboljeg prijatelja. Stvarno? (Ondaje to nešto drugo.) Rado ču mu praviti društvo. Stižemo u Berthier, ali najbolji prijatelj nije kod kuče. "Sigurno je na večernici, idem pred njega." I Thomette me ostavi s kčeri tog pobožnog čovjeka, koja me upita: "Mogu li varn vjerovati?" -Da. A onda me křene obasipati neočekivanim njež-nostima. Počinjem sumnjati u vlastito poštenje. Ipak mogu samo jedno reči: neka nastavi! I nastavila je sve dok na kraju, gad kakav več jesam, nisam natjerao na plač, tu jadnu siroticu. Poslije više nisam znao kako bih je utješio. Dam joj jedan dolar, dva dolara. Ona plače li plače. I dalje pelješim samoga sebe, a ona ne 117 prestaje. Tek ju je moj zadnji dolár utješio. Uto se vráti Thomette. Ponovno sam ostao bez para i bilo mi je svega dosta. "Nemoj mi reči da se želiš zarediti?" Odgovorio sam ni ne trepnuvši: "Da, želim se zarediti." - Nema s tim šale. Ni Thomette se nije šalio. S puno poštovanja me je odveo kuči. Starí me čekao pokraj ceste. Thomette je rekao: "Moli za mene" i odvezao se u svojem velikom crnom taksiju. Ja sam ostao u mraku, pokraj staroga koji, stisnutih zubi, nije birao stranu. "Oče, želim se zarediti." Starí me uhvatio za ruku. Dok smo prolazili pokraj svinjca, otvorio je vráta i gurnuo me unutra. Pao sam na leda medu svinje. "Započni ovdje svoj novicijat, vucibatino!" Sutradan, moje lijepo odijelo izgubilo je sjaj. Ipak, postao sam muškarac. Obukao sam odječu za svaki dan i, osnažen svojim pozivom, napustio kuču, selo, okrug Bellechasse, u potrazi za nekim drugim novi-cijatom. Išao sampješice, ihodaj, daj hodaj. "Turistu, stani malo!" I tako se pokraj mene, bijedan, mršav, odrpaniji nego ikad prije, pojavi Sauvageau, s torbom na ledima, daje sve od sebe da me dostigne. Nema snage za tako što, uskoro mu ponestane daha. "Cekaj, čekaj!" Ja i dalje hodam. "Dobro, nosi se onda!" Okrenem se: on stoji nasred ceste, s rukom na srcu, otvorenih usta, crnih usana. Upitam ga: "Jeste li bolesni?" Tad on, koji je več bez daha, prestane disati kako bi me promotrio svojim ptičjim očima, znati-željno gledajuči čovjeka koji je postavio takvo pitanje. Kada ga je vidio, nije mu bilo lakše i počne ponovno hvatati dah, uvlači i uvlači zrak dok ga napokon nije uhvatio. Od toganije živnuo: tek što se pomakne, opet se počinje gušiti. Nudim mu pomoč; grad je blizu, ali pokazuje na obližnji štagalj; odveo sam ga ondje. Ispružen u sijenu, izgleda kao da mu je udobnije. Treba li me još? Ako ne, nastavit ču svojim putem. Mahne mi rukom da ostanem. "Sto želiš da ti dam?" Ne treba mi ništa; uostalom, što bi mi on, običan prosjak, mogao dati? - Djecu, hočeš li ih? Koliko? Jedno, dvoje, petero, dvanaestero, samo reci: imat češ ih. Ne, hvala. Pilji u mene s: "Nijedno?" - Nijedno. Izvukao je iz džepa otrcanu lutku i šilo. - Sigurno? - Sigurno. Probode lutku. Nije me bilo briga; bio sam pre-mlad dabih shvatio. "Zbogom", rekao sam mu, "molit ču za vas." - Da? Odakle ti to pravo, mali? - Idem se zarediti. Sauvageau se gotovo ugušio od smijeha, pa če: - Pričat čemo o tome neki drugi put. "Ali više vas nikada neču vidjeti." - Idi samo - otpravi me dobrohotno. I tako sam nastavio. U Lévisu se zaustavim, začuden: na putu do Québeca ispriječila mi se rijeka. "Prijedite je brodom", rekoše mi. Pravá mudrost. Samo ja nemam ni centa; stojim ukopan pred služ-benikom u admiralskoj kapi koji pregledava karte. Na sebi je imao košulju od domačeg sukna i pustené hlače. Smrad mojih čizama više upučuje na staju nego na misu. - No, gdje ti je karta? Kopám po džepovima: nemam je naravno. I kako se ne mogu pozvati na svoje zvanje, osječam kao da ču umrijeti od stida. Pútnici iza mene, sve redom dobro odjeveni gradani, pametnjakoviči dugih prstiju, počnu se neki vrpoljiti, a drugi smijuljiti. Ipak, u grupi je jedan čovjek crvena lica, odjeven poput mene, kojemu se ne svida prizor; uskoro mu je svega dosta, mäknite se pamatnjakoviči! I eto ga pred admirálom: "Evo ti prokleté karte!" Zatim me gurne na brod, nimalo zadovoljan; stao je na moju stranu, ali ne zato što se slaže sa mnom: tko to krene u grad, a nema ni centa? Objašnjavam mu svoju situaciju, on se smiri: dobro sam učinio, sad je jasno, što sam napustio dom. No ne može me pratiti do kraja puta; njegov otac ne pjeva na misi kao moj; njemu su ipak, kad je o zajednicama riječ, draža gradilišta od novicijata. - Imaj na umu da nemam ništa protiv tvojeg poživa. - Ne, naravno! No, nekako se dogodilo da sam ga slijedio uz rijeku Gatineau. Par mjeseci poslije, Crveni, najdobročudniji mo-mak na svijetu, postao je čudljiv, svadljiv. Stari Jessé Marlow, naš gazda, poznati lukavac, nije ga ni poku-šao urazumiti; poslao ga je u Maniwaki kod jedne žene po imenu Blanka, koja je vješto liječila momke. Nas dvojica bili smo nerazdvojni; krenuo sam tako na hodočašče. Po povratku u logor, bacili smo se opet na posao. Crveni se izliječio; više nije gubio živce. Za krátko vrijeme zaradili smo novac potrošen za njegovo liječenje. U to vrijeme počelo mi se nešto čudno dogadati: kada sam praznio mjehur, osječao samnelagodu, bilo mi je teško; kako mi se to dogadalo sve češče, postao sam jako nesretan. Crveni je vidio na što sličim; čemu ta faca želio je znati: "Ma! To je samo od napora!" Nápor koji nije popuštao i koji mi je sisao srž iz kostiju. Nakon tjedan dana bio sam slab, tako slab; sjekira mi je ispadala iz ruku. Crvenome nije bilo jasno: u Maniwakiju smo izašli s istom cu-rom, jednom i jedinom Blankom, gazdinom stručnja-kinjom. Njega je izliječila, a meni naškodila. U čemu je razlika? Od starog Jesséja tražili smo savjet: "U tvojem pozivu", odgovorio je. Nije mu bilo nimalo drago. Daje znao, ne bi me nikada bio zaposlio. Ono što je Božje, Božje je, a ono što je njegovo, njegovo je. Gazde štite jedni druge. U svákom slučaju, nije me htio zadržati ni trenutak dulje: moje je mjesto u novicijatu. Istu večer, krenuo sam vlakom za Montreal. Vagon je bio prazan. Izmedu postaja, kočničar bi, vukuči svoju uznemirenu dušu u fenjeru, sjeo pokraj mene i zakašljucao. Pretvarao sam se da spávam. I tako, jednom sam podigao kapak i nisam ga stigao spustiti: u tom me je djeliču trenutka ščepao, počeo 118 pričati i više me nije puštao. Uskoro je raspolagao sa mnom. Ali tko sam ja zapravo bio? S francuskim Kanadanima nikad se ne zna; ponekad je dovoljno razmijeniti ime i prežime da bismo se zvali rodacima. -Ha? - Kako se zovete? Zacrvenio sam se, a bolest mi se ipak nije vidjela na licu. - Zovem se Dubois - rekao sam - Eugéne Dubois. - Ma nemoj! - uzvikne kočničar. - Imam rodake koji se tako prezivaju." -1 ja - rekao sam kako bih prekinuo razgovor -ali ih ne poznajem, jer sam bez májke i oca od malih nogu. Neki dobrostivi ljudi su me primili. Umirao sam od gladi i hladnoče na malom bolesničkom ležaju. Spasili su mi život. Njihovo ime: Cadieu. Otac je do-brostoječi zemljodjelac, májka pravá svetica. Kuča im je najljepša je u Bellechasseu, kao i gospodarske zgrade. U asfaltiranom dvorištu, djeca se u tišini za-bavljaju medu otmjenim kokošima i plahim svinjama. Gospodin Cadieu sjedi na stepenicama pred kučom s novorodenčetom na svákom koljenu i pjeva crkvene pjesme. Prolaznicima koji skidaju šešir u znak poz-drava on kimne glavom. Ovoj slici kočničar nije imao što prigovoriti. Nije ipak mogao shvatiti zašto me ta starozavjetna obitelj Cadieu nije zadržala. - Pazite, probali su; odgurnuo sam ih od sebe, nezahvalan, nevaljao, odan razvratu, pravi prasac u lastavičjem gnijezdu. Uzalud su lili suze; otišao sam sa psovkom na usnama i čuturicom od dva deci u stražnjem desnom džepu. Ni tu kočničar nije imao što prigovoriti. Uzme fenjer, ljubazno me pozdravi i ode. Vlak cvileči vijuga kroz noč. U Montreal stižemo u zoru. O mojoj bolesti liječnik nije imao dvojbe: želio me je ipak pregledati; poslušao me, ispipao, onjušio; završio s parama, od četiristo dolára uzeo mi je tristo osamdeset; jedno-mjesečna terapija, vrlo povoljno; imao sam sreče. Od tog dana, svaki dan mu donosim bolest, njemu honorár, meni slon; surlu surva u sok od cikle i potaše, što traje pet minutá i onda sam do sutradan slobodan raditi što me volja, pod uvjetom da što manje hodam. I tako mjesec dana, osamdeset centi na dan, juha iz pučke kuhinje, jeftina prenočišta u ulici Main, bes-ciljno motanje oko parka Viger. Sauvageau, prosjak crnih usana, iznenada se po-javi predá mnom. Nisám bio iznenaden, kao ni on. - A tvoj poziv? - Još uvijek mi je u mislima. - U tom slučaju, zašto ne bi ovdje obavio svoj novicijat? Vidio sam u njegovim ptičjim očima da se ne šali. - Ali samo je jedna religija! - Naravno, ali môžeš je shvatiti na dva načina, s pravé strane, kao i svi drugi, ili s krivé, kako se to ovdje radi. Poslat ču ti Mitridata. On če ti objasniti. Taj čovjek zna sve o svemu. Sutradan, neki je neznanac došao i sjeo pokraj mene. Neki ljigavac, sto posto. No, obratio mi se jasno i brzo: "Znam da si samo prolaznik i da češ uskoro otiči." Shvatio sam tko je. Živih očiju, teških kapaka, kukasta nosa, s jednim bezbojnim prameňom, izgle-dao je poput klauna bez kostima na nekoj ozbiljnoj dužnosti, u teškoj misiji, istovremeno neobičnoj i odbojnoj. Pitao me kako se zovem. Zacrvenio sam se. Bolest mi se ipak nije vidjela na licu. Rekao sam mu svoj pseudonim. - Dubois, ime za registrirano grlo stoke. Eugene mi bolje zvuči. Ja se zovem Mitridat. Kralj sam Mosta. Voda me ne zanima, ja prelazim preko kanála, moje piče je špirit. Da bi čovjek živio, mora osječati kako umire, trovati se kap po kap. Sve ostalo su samo sit-nice. Znam o čemu govorim; imao sam prijašnji život; zvao sam se drugim imenom koje nisam sam izabrao, časnim imenom prošlih i budučih generacija; putovao sam od potopa do Antikrista, medu kosturima i em-brijima; mislio sam da sanjam. Skočio sam iz vláka kako bih živio. To je eto bio njegov govor. Nisam ništa shvačao, ali sam ipak bio polaskán što sam ga čuo. Moja ga je mladost valjda inspirirala. Bio je osim toga poznata ličnost u Parku, nešto poput odvjetnika s kojim su se dobro odjeveni ljudi iz vanjskog svijeta dolazili katkad savjetovati; i agitátor koji nikada nije mirovao, koji je išao od jedne do druge grupe ljudi, ostavljao metež iza sebe; alkos koji nije volio alkohol, opijen nadasve riječima. Uspio je sastavitiprosjačko bratstvo; na tom se temeljilo njegovo kraljevstvo. Ipak, nije moč volio više od spirita; vladao je kako je i pio, iz poštovanja prema svojem imenu i da bi, kako je govorio, opravdao postojanje Akademije. Bio je strašno površan. Kako je vrijeme prolazilo, tako se sve više zbli-žavao sa mnom; uskoro me više nije ispuštao iz vida. Zamolio me da mu ispričam svoju životnú priču; godio mu je seoski zrak. Ponašanje mu se promijenilo. Počeo je neumjereno piti. Postao je smeten, ravnodušan, tih. A onda, jednoga dana, on koji me do tada nije puštao u svoje kraljevstvo, pružio mi je bocu. Potaknut zna-tiželjom iskušenika i da ga ne bih uvrijedio, potegnuo sam par gutljaja. Bila je to vatra. Nasmiješio sam mu se suznih očiju. Iz drveča je polako počeo krvariti klorofil. Netko me obgrlio, odvukli su me. Nakon toga, čuo sam zvuk vode. To je sve čega se sječam. Sutradan sam se probudio pokraj kanála; brod s Veli-kih jezera prolazio je pokraj mene. Otišao sam liječ-niku da bih primio posljednju terapiju. Od svježeg zraka mi se vrtjelo. Kada sam se vratio u park, prosjak crnih usana me čekao. Rekao mi je: "Mo'š otič; tvoj novicijat je završen." Zadržao sam svoj pseudonim. Omogučio mi je da uspješno poslujem. Nakon pet, šest godina pravi sam gospodin: rukavice, šešir, i sve ostalo. Imam čak i prijatelje u vladi. Samo, još uvijek nosim ime koje upučuje na moju šramotu. Imenu svojih praotaca želio sam se vratiti, ponovno zasaditi obiteljsko stablo, imati kišobran od kože predáka tetovirane mikrofilmom, 119 krvavím srcem i heraldičkim ljiljanom. Prvo me morala priznati moja obitelj. I vratim se u Bellechasse. Starí je oglušio, ali još uvijek prežíva svoju crkvenu pjesmu. Moje sestrice su odrasle: ostalo ih je tri ili četiri. Brača su sva otišla. - Ja sam gospodin Dubois. - Samo udite, gospodine Dubois. Nitko me nije prepoznao; misie da sam prosjak. Sestrice, koje pristojno sjede, i imaju po jednog mačiča na krilu. Životinjice se rastežu, předu, zijevaju i poka-zuju svoja ružičasta usta. Stará mačka se mota oko stolaca. - Kojeg biste željeli, gospodine Dubois? I ja se počinjem neugodno osječati. - Došao sam kupiti kuču. Mačiči načule uši: ako kuča bude prodaná, oni če biti slobodni. Gluhi starac nešto gunda. - Gospodin Dubois ima mnogo novca i prijatelje u vladi. Ako mu prodamo kuču, pronači če ti posao nočnog čuvara. -A? - Posao nočnog čuvara. Dobio sam kuču za bagatelu, visoku i veliku kuču kojaje, přesávši sazemljodjelcananadničara, izgubila okolno imanje i sad je stajala zbijena pokraj ceste. Da bih je oslobodio, zapalio sam je. Bio je to lijep prizor. Cijela mu je župa prisustvovala. Bio sam na odlasku kada sam spazio svojeg prosjaka crnih usána, ruku ispruženih prema požáru: - Ma divno gori - govorio je. - Divno gori! S francuskog prevela Mája GRGASOVIČ Jo Ann Lanneville, Crash - bakropis, suna igla, Chine-collé tehnika 120 Marie-Claire BLAIS Jedno godišnje doba u Emmanuelovu životu POGLAVLJE II Tada je, teturajuči od vručice, no i dalje se smijuči, Jean Mršavi pružao glavu na mučenje. Baka Antoi-nette pobjedonosno je prinosila svjetiljku, pliticu, pa brojila uši što su padale pod okrutnim češljem. Njegove sestre (Malene A, Héléna, Maria), divljeg pogleda i napučenih usana, prilazile su na vrhovima prstiju. Stiskale su se jedna uz drugu, ili su čekale svoj red, ščučurene uza zid. Bile su stidljive i igrale se krajevimapletenica. "Previše ih je, govorila je baka Antoinette, ne želim više vidjeti tu djecu oko sebe! O Bože, ne!" I kad bi ga odgurnuli, Jean Mršavi vec je podig-nute gorde glave izmicao bakinim rukama, okretno poput lisice. Sedmi, kojeg više nisu očekivali, zakojeg su vec mislili da ga je zatrpao snijeg ili da su ga pojeli vukovi, taj Sedmi, u kojeg je kosa bila narančasta, ulazio je ljosnuvši na pragu pod náletom čopora svoje brače. Baka Antoinette ostavljala se posla, probijala kroza kor djevojčica. - Sto je opet učinio, ah! Sve znam! Cudovište, smrdi na piče! Májka bi ponekad izvela kakav pokret, nepri-mjetan znak klonulosti ili bolne samilosti dok se Sedmi, bježeči od udaraca starije brače, bacao na koljena pred ocem. "Nema oprosta večeras", govorila je baka Antoinette. (Jean Mršavi i djevojčice smijali su se u polumraku.) Ne, sad je gotovo, ne želim da mu se više prašta..." Sedmi se pravio da se i sam zabavlja (najviše se bojao kad bi otac skinuo remeň a baka na svaki udarac viknula: "Tako, tako, po guzici, dječače moj!" Nakon toga im je bilo bolje. Bilo je toplije i vrlo ugodan plameň penjao se u grlu. Ovaj su me put istukli do krvi, mislio je Sedmi ustajuči, ali je izgledao i kao da im svimakaže: "Hvala vam, dobro sam se zabavio." Opet je stavljao šešir, rukavice s rupama). "Skini se, govorila je baka Antoinette, sljedeči put ču te izbaciti. Ne danas, sprema se oluja. Sutra!" Sedmom se pod čizmama topio snijeg. Kapao je s njegove stvrdnuté odječe, s kose. Jean Mršavi, odav-no navikao na bratove hirove, brisao je za njim mokré tragove, i meo snijeg koji mu se još lijepio za kaput. *Prijevodteksta: Blais,Marie-Claire 1996. [1965]. Unesaison dans la vie d'Emmanuel, Boreal, Montreal, str. 21-24, 26-28, 42^13. - Ne volim ih vidjeti zajedno - govorila je baka Antoinette. - Ne, ne svida mi se taj davolji savez! - Ah! - govorio je Sedmi, pijano teturajuči, nasla-njajuči se Jeanu Mršavom na rame - Ah! Da samo znaš kako je toplo! Kako ti je dobro... - Skini šešir - govorio je Jean Mršavi - jesi čuo, skini šešir. Onda, malo peče? - Ti imaš sreče što si tako mršav! Tko bi te takvog išao tuči, ha? - Nitko - govorio je Jean Mršavi, lažuči kao i obično, i pomišljajuči gordo na one goruče znakové po tijelu, na tolike udarce što ih je primio šutke, uz-dignute glave i laka srca. - Gle, ja sam u tvojoj dobi uvijek bio najbolji u školi! Ah! Stvarno se stidim zbog tebe - reče Jean Mršavi sliježuči ramenima. - Lažljivci, barabe - reče baka Antoinette, kad je pred sobom ugledala klimav par što se smijao držeči se medusobno za vrat. - Otac ti je u pravú, Jeane Mršavi, pokvaren si do srži! I stará žena nasumce je hvatala plavu pletenicu jedne od djevojčica, koja, jecajuči na bakinim kolje-nima, nije znala zašto joj se na bojažljivo čelo obru-šava odrješita i silovita šaka, odveč spretna u traženju uši... (...) Hrane nije bilo puno, no otac i stariji sinovi imali su divljački tek, mrzák baki Antoinette koja je sjedila na kraju stola, na svojoj previsokoj stolici. Stršeči ondje kao gavran, usitno je, odrješito i ne odohrávajúci ispuštala Ah! kad bi zetu iz lakomih usta iscurio tanak mlaz slinave hrane. Kunjajuči oko stola, štiteči tanjur kao blago, muškarci i mladiči jeli su ne dižuči pogled. Iskorištavajuči šutnju tih škrtica, Jean Mršavi ušuljao bi se četveronoške pod stol, i sjedeči medu teškim klonulim nogama koje su se pružale pred njim, bilo mu je kao da je usred polja gorkih stopala te je pro-matrao neobično micanje tih bosih nogu pod stolom. Izmedu očevih nogu kao kroz tamnu ogradu kakva stubišta, vidio je májku kako se vrzma s jelima, u ku-hinji. Uvijek je djelovala iscrpljeno i besciljna pogleda. Lice joj je bilo zemljane boje. Gledao je kako spravlja tu tešku i masnu hranu koju su muškarci s uobičajenom lakomošču proždirali čim bi je iznijela. Zalio ju je. Zalio je i onu tešku djecu koju je rastreseno nosila svake godine, mračni teret na njezinu srcu. Dogadalo mu se i da potpuno zaboravi na majčinu prisutnost i da misii samo na svog druga, zatočenog u 121 podrumu, s kojim če podijeliti večernji obrok. Baka Antoinette bila je sudionica njegovih misii. Spretno je krala sol, sir, sitnice koje bi tu i tamo hvatala ne-ustrašivom šakom. Ali meso, ne! "Ako se nadáš", mislila je, "da ču ti dati mesa, za Sedmog, ne, neču popustiti!" Jean Mršavi škakljao je bakin gležanj, pod stolom. "Ah! Kad bi barem poživio do prolječa", mislila je baka Antoinette, "prosinac, siječanj, veljača, kad bi poživio do ožujka, Bože moj, kad bi poživio do ljeta... Pogreb je svima na smetnju!" Dok je baka Antoinette brojila mjesece što suje dijelili od tragična kraja Jeana Mršavog, ovaj je sveudilj živio kao sam vrag! Ipak se tegobno trudio da ne oda kratak kašalj koji mu se komešao u grlu. Strahovao je da nenadáno ne probudi tromu očevu násilnost. Bákaje, pak, zamišljalabogat objed što če uslijediti nakon pogreba - utješnu sliku smrti, jer gospodin župnik bio je tako velikodušan prema ožaloščenim obiteljima; več ga je vidjela kako jede i pije njoj zdesna, a slijeva, kao u raju, Jean Mršavi, čist i lijepo počešljan, u snježnobijelom odijelu. Bilo je toliko pogreba otkako je baka Antoinette vládala kučom, malih crnih smrti, zima, gubitaka djece, dojenčadi, koja su živjela tek několiko mjeseci, tajan-stvenih gubitaka adolescenata s jeseni, s prolječa. Baka Antoinette prepuštala se ljuljuškanju na valu smrti, odjednom ispunjena neobičnom srečom. - Bako - preklinjao je Jean Mršavi, pod stolom -komadičak, mrvicu... Baka bi podigla kut stolnjaka i ugledala veliko crno oko što je sjalo u mraku. A ti si tu? Mislila je, razočarana što ga vidi živog kao i obično, kako pruža prema njoj ruku, kao pseču šapu. No unatoč svému, bio joj je draži takav, draži joj je od sjaja anděla iskri-čava od čistoče, na mrtvačkom objedu - bio taj skrom-ni Jean Mršavi u dronjcima pod stolom, dok je prosio divlja čela uzdignuta prema njoj. (...) POGLAVLJE III (...) Sedmi je opet tražio oprost, ali baka ga je glatko odbila. - Imaš sreče što ti otac nije ovdje, da sam ga pustila da side u podrum, guzica bi ti se toliko crve-njela da nikad više ne bi mogao sjesti u školskú klupu. Sedmom se ta slika nije svidjela, no tješila ga je ideja da više neče sjediti u školskoj klupi. - Bome imaš sreče - reče baka Antoinette, jednom rukom držeči Sedmom glavu pod vodom, a drugom pokrečuči pumpu. - Hladná voda može ti samo dobro doči. Djevojčice su se smijale, pljeskale. - Anita, Roberta - reče Baka Antoinette - da ste mi ove vragove strpale u krevet! Roberta, Anna i Anita pokrenule su se kao uspořeno stádo krava, a svaka je u zamašnom naručju držala po jednu nestašnu djevojčicu s pletenicama, koja če im, za několiko godina, nalikovati i koja če, poput njih, upregnuta, neprijemčiva na ljubav, imati domaču ljepotu, mračni ponos pripitomljene stoke. - A Sedmog, Sedmog stavite na tavan, ili več negdje. Ne želim ga više vidjeti. Roberta, koja je bila teške ruke, uhvati Sedmog za kosu s koje se cijedilo, i odvuče ga, malko gunda-juči, prema njegovoj sobi. - Ah! Ovo stvarno nije pravedno - reče Sedmi uvlačeči se pod jedinu deku, uz Jeana Mršavog - ovdje su svi neraspoloženi! Odlazim. Da, sutraujutro. - Opet ti - reče Jean Mršavi - i još mokré kose! Ne želim te u svom krevetu. Ali u "njegovu" krevetu bili su več Pomme i Alexis, i Sedmi koji če zbog manjka prostora morati spavati na boku. - Imat ču mjesta za sebe - reče Sedmi - o da, imat ču svoj krevet kad odeš u novicijat... - Ne čujem te - reče Jean Mršavi - spavam. I gurne laktom Pommea koji je čvrsto spavao na svom zaobljenom trbuhu, i Alexisa koji se, kao i obično, hrčuči otkotrlja na pod. - Hladno mi je - reče Sedmi. -1 da me na koljenima moliš - reče Jean Mršavi -neču teugrijati. Uostalom, duboko spavam. Sanjam kako prelazim rijeku u klizaljkama. Rijeka je zaledena, ali bojim se da se odjednom ne otvori. Sve se više bojim. Vičem u pomoci Ali ti me, stoko mala, ne čuješ, iš! S francuskog prevela Marija SPAJIČ 122 Antoníne MAILLET Pelagija od Kola POGLAVLJE IX. Stvarno, Pelagijo! Baš si mogla uzeti vremena i proučiti ružu vjetrova. Eh, da! Vjetrovi! Sjeverni vjetrovi, tramuntana, bura, maestral, nije bilo prírodné sile koja bi zaustavila Pelagiju na njezinom putu prema moru. Bičevala je svoje volové do krvi, ganjala kočijaše Charlécoco, te mlitavce koji nisu uspijevali uskladiti jařmové; derala se, vikala, nizala redom ala, šu, ala, šu, šu, naprid... Nije ju se više moglo prepoznati. A Bélonie je tresao glavom, amo-tamo!... i hvatao zrak koji je izlazio iz njegovih nosnica pišteči, pšt, pšt... Stvarno, Pelagijo! - Ca černo još čuda tako hoďiti?1 Pelagija naglo stane i zagleda se u oči Jeanne Aucouin. Sto? Ta žena koja je i uspravila prevrnutu šalupu u ledenim vodárna Francuskog zaljeva, i oživljavalautopljenike, i skupljala sve ostale, i spasila pola muževe obitelji Giroué, ona koja danas stoji tu, uspravna i ponosna poput nasljednice, ona, Jeanne Aucouin od junačkih djela, odjednom se boji udahnuti malo morskog zraka? - A ča je to ča vas straši ali rabjiva? More, iz kega srno svi zašli, svi do jeněga. I svako toliko ga imamo potribu ponjúšiti i pluča si š njin napúniti. - Mi se para da če niki ponjúšiti svoju smrt ko ne budemo hodili po manje, ispravi ju Alban od Char-lesovog Charlesa. Ali več od prvog dana Pelagija je shvatila da su Girouardovi lijenčine, i ne obrati pažnju na njihove objede. Starci i djeca na kola, dobro držeči na noge! I da s tim završimo. Sad se pak jave Bourgeoisovi. Ali Bourgeoisovi su več od Karoline govorili, a da ništa nisu řekli, to se znalo. Zalili su se i štedjeli se u svému. Kao i Allaino-vi, uostalom, i Babineauovi koji su več od Marylanda gledali kako se dokopati mjesta na kolima uz što manji trošak. Pelagijo, sad stvarno pretjeruješ. * Maillet, Antoníne 2008. [1979]. Pélagie-la-Charrette, Bernard Grasset, Paris, str. 151-157. 1 U dijalozima je kořistěno čakavsko narječje Istre, jugozapadni istarski dijalekt (izvor: Marija Peruško " Rječnik medulinskog govora"). Kad se odjednom i Cormierovi, Cormierovi koje nisi mogao smatrati plačljivcima, oni koji su več pokopali jedno dijete i jednog pretka, izgubili sve što su imali i podnijeli više od svog dijela tereta pro-gonstva bez riječi, čak se i Cormierovi počnu zalili na Pelagiju. Mala Virginie koju su mučili proljev i kolera - mala kolera, baš kao i trčkalica - nisu si mogli priuštiti još jednu smrt, ovu ne, Pelagijo, jer ova je Virginie prva od svog roda i mora svoje ime predati Cormierovima koji če tek doči. Ovaj put Pelagija zaustavi volové. Dijete je dijete. Zbog djece se i borila sve te godine, ponovno se pri-hvatila svog jarma i zaputila na sjever. - Celina! I Celina udvostruči brigu oko Virginie koju je Catoune držala u naručju i više je nije ispuštala. Dan i noč. Catoune je bdjela nad Virginie kao nad djetetom koje, obogaljena u potpalubljima škuna, nikada neče imati. Catoune i Virginie, dvije nevine duše, koje želiš oteti iskešenom licu sudbine, vranim kobilama fan-tomskih kola, da, Bélonie, pa makar pritom ostavio i pola srca. I Pelagija zapovjedi odmor da bi se opskrbili snagom i namirnicama. A bilo je i vrijeme. Svega je nedostajalo i sve se raspadalo: iz slamarica je kroz veliké rupe curila slama; volovi su sijali po šljunku svoje istrošene i iskrivljene potkove; desni su od skorbuta bile nagri-žene do krvi i Celina, ni uz pomoč svojeg vjernog Lude, nije uspijevala zaustaviti krvarenje. Bilo je krajnje vrijeme da otpočinu i kola, i životinje, i ljudi. Jadna Pelagija! Kako da otpočine njeno srce koje galopira prema moru i samo što joj ne iskoči iz grudi? Nije bilo više počinka za Pelagiju na tlu Virginije ili Marylanda sve do luke Baltimore. Zato je slala svoje sinové blizance i lijevo i desno da saznaju štogod o glavnome gradu. Je li još daleko? Koliko milja? U koje doba u godini pristaju brodovi? A četverojarbol-njaci? [...] Blizanci su se vracali s pregršt neobičnih i svakojakih informacija, o trenutačnoj cijeni čaja, o mjesečevim mijenama, dolasku divljih gusaka, prvim znakovima pobune kolonista u okolici Bostona, slabom úlovu bakalára, pristigloj pošiljci tkanina s Orijenta, o osnivanju glazbene akademije u někom gradu negdje na sjeveru čije su ime zaboravili. Pa bi se Pelagija ljutila i slala po novosti svoje najpouz-danije momke: Ludu i diva. Diva da im krči put i štiti ljude; a Ludu da izvuče informacije iz tvrdoglavih 123 naseljenika koji su posvuda vidjeli uhode. I onda jednog dana: - Baltimore je ništo malo južnije; zašli srno pri-visôko. Kao da je topovska kugla pala medu ljude okupljene oko vatre. I vatra zapišti pšštl I zaiskri. - Da ne poviruješ! Da ne poviruješ da černo se sada tornäti. A ti su prigovori, zamislite, dolazili iz usta ni manje ni više nego Bourgeoisovih i Girouardovih zajedno, onih istih zbog kojih su kola morala skrenuti prema Port Royalu na jugu, tri godine ranije. Tek toliko, da! Ne, Pelagijo, nisu Girouardovi, bulazniš, dobro znaš da su oni bili smješteni u Beaufortu... Pelagija ne odgovori ni na Bélonijevu primjedbu, ni na zanovijetanja ostalih. Ako su se mogli vračati jednom, mogu i opet. Nitko, nitko, razumijete li? Nitko je ovaj put neče prisiliti da nastavi prema sjeveru kad ih njezin vlastiti sin, i sin Basquesovih, i pravi pravcati jedrenjak s četiri jarbola čekaju malo dalje, sasvim blizu, u Baltimoreu. Četverojarbolnjak, da, a naročito četverojar-bolnjak i njegov kapetan čekali su ih u luci, pa nisu bili glupi. Petnaest obitelji prema jednom kapetanu stavila je Pelagija na vagu; tri godine nasuprot jednom danu, svima je bilo jasno. Beausoleil je bio naočit čovjek, i srčan, bez pogovora, ali... - Ki je spasija vaše, po cinu života. Da, hrabar čovjek, nitko to ne poriče, ali... -1 ki još i sad vuče po Atlantiku oně ki su ostali od vaših faměj. Sve su mu to Bourgeoisovi, Allainovi, Girouéovi priznávali, ali... -1 tko je drugi ako ne on, svojim dvjema rukama slomio kormilo engleskog broda punog zarobljenika i tko ga se domogao da bi vas odvezao u domovinu? - Beausoleil, Pelagijo, známo, ma... - Ma ča, tvrdé glave? Van je srce palo u pete, svima? Ni van več niš ostalo od vaših spomenih? - Ostala su nam prije svega djeca, javi se Frantjois od Pierreovog Pierrea; a ona moraju spasiti glavu za budučnost. A to znáči, Pelagijo LeBlanc, da ih nikako ne bi trebalo izlagati opasnosti. Izlagati opasnosti, budučnost njihove djece, ona, Pelagija, zvaná Pelagija od Kola! A tko ih je sve, na kraju krajeva, izvukao iz njihove nesretne Georgije i Karoline? I tko je nabavio zaprežne volové i veliká kola koj a utiru brázde kotačima drugih kola i malih dvokolica? Ha? Još i danas, u trenutku kad se kolonije počinju buniti jedna za drugom i ratovati protiv Car- stva, u vrijeme kad se americko tlo třese pod kopitima borbenih konja, tko u ovom trenutku drži u ruci kompas čija igla pokazuje sjever? Zar nije zaslúžila pravo ni na jedan dan života, života za sebe, ona, Pelagija, nakon cijelog vijeka potpuno posvečenog dobrobiti drugih? Obriše čelo i pogledom přijede preko drugih koja ostahu jednako nabraná. Svaka bora bila je jedna rana i svaka iskra što bi zasjala kroz trepavice bila je krik upučen nebu. Svi su nosili svoj dio nesreče, baš svi, ali nisu zato odustajali od svog dijela nade. Danas je njihova nada usmjerena prema sjeveru, i baš je ona, Pelagija, upálila tu nadu u dnu njihovih srdaca. Obitelj Bourgeois nadala se pronači svoje posjede što su se prostírali trečinom nizine oko Port Royala gdje su tisuče napuštenih stabala jabuka mogle od danas do sutra podivljati; Cormierovi su sanjali o zidinama Utvrde Beauséjour iza kojih su se odvijali posljednji dani jedné Akadije prenute iza sna; Girouardovi su mislili na mrtvé koje nisu ni stigli niti imali pravo pokopati; obitelj Basques prizivala je u sječanje prostrane obale koje su se otvarale prema oceánu načičkanom još neistraženim otocima; Allenovi, Boudreauovi, Babineauovi, Landryjevi, svi su imali oči uprte prema toj obečanoj zemlji koja je skrivala možda još pola obitelji nestalih u porazu. Pelagija pritisne sljepoočice objema rukama. A ona? Mislite li da je ona zaboravila taj raj pohranjen duboko u srcu i u njedrima gotovo pola svog života? Prema čemu je potjerala svoja kola i svoje volové, ako ne prema svojoj Sjevernoj Akadiji? Onoj Akadiji u kojoj je bila ostavila više nego svi ti cmizdravci zajedno; ne zavaravajte se, bando brbljavaca i galam-džija; dapače, željela ju je nači onakvom kakva je nekoč bila, tu svoju Akadiju, sa žitom u žitnici, ja-bukovačom u podrumu, blagom u stáji, vatrom na ognjištu, i s ljubavlju u grudima. Njena če djeca odrasti... pogledajte samo Madeleinu, ondje, rodenu za vrijeme Deportacije, ona več dopušta da joj prilaze sinovi lijepog gusana Charlesa-Augusta... Njezina če se djeca okučiti i ponovno izgraditi zemlju svuda oko nje, ali ona, Pelagija, čije žile još nisu presahnule, koja još ima snage u kostima i žara u glasu, što če ona s tom Akadijom, tko bi ju odvratio od sreče? - Ala šu! - poticala je volové. - Iči ču na sjever, ali ne prije nego što se raspitam o našima u Baltimoreu. I prije nego što su se Allainovi, Landryjevi, Gi-rouévi, Cormierovi, pa i Bourgeoisovi imali vremena pobuniti, več su se okrenuli i slijedeči kola Pelagijina krenuli cestom prema jugu. S francuskog prevela Tantjana BRODNJAK 124 Madeleine BLAIS-DAHLEM Glas mog oca PROLJETNE IGRE Lipanj je konačno stigao. Polja su bila nježno zelena. Selo je bilo ispunjeno snažnim mirisom jor-govana. Bili su u punom cvatu, puštajuči svoje teške grozdove preko ograda i branika. Padali su nam u ruke, purpurni, blijedoljubičasti, bijeli, ranjivi, svesrdni. Bili su topli i pitomi. Njihovi cvjetiči u obliku križa padali su na tlo poput proljetnog snijega. Kačili srno ih o kosu i na košulje. Tresla sam se od straha otkad me je májka, iznenadno i neprikladno, uvela u ženski život. Bojala sam se da ču, najednom, u školi, u crkvi, bilo gdje u javnosti, početi krvariti kao svinja i da če mi život zauvijek biti uništen. Jednom, tijekom folklornog plesa u sklopu kulturnog festivala, kči jednog od susjeda izgubilaje gačice plešuči. Godinama kasnije, ljudi su je još uvijek zvali Bumbum. Ali, moja prva mjesečnica stigla je jednog vikenda dok mojih roditelja nije bilo. Nije bilo tako strašno. To je bila moja tajná i sačuvala sam je. Zatim sam bila užasnuta da ču ostati trudná. Sada sam bila žena i, sudeči prema dokazima iz sela, ostati trudná i nije bilo tako teško. Odlúčila sam držati se podalje od svih momaka. Doslovce. Bez gurkanja lak-tima. Bez fizičkog kontakta. Bez pogledavanja. Bez nečistih misii. Pa ipak tijelo Luca Gravellea bilo mi je nepřestáno u snovima: šiřina njegovih ramena u kariranoj košulji, njegove duge noge, stražnjica atlete, zaobljena i mišičava. U snu, cesto sam sanjala isto. Sanjala sam da srno zajedno išli na župni piknik. Tako je dobro bacao u turniru bejzbola daje njegova ekipa odnijela pobjedu. Pljeskala sam mu tijekom svake utakmice, a poslije bi me uhvatio za ruku kako bi pokazao da dijelimo pobjedu. Njegova ruka bila je topia i vlažná, još uvijek prožeta mirisom kože njegove rukavice. Oči su mu bile vesele, njegove pjege su plesale. Šunce nam je pritískalo ramena, zemlja je isijavala toplinu ljeta. Zrak je bio prepun svakojakih mirisa i aroma piknika: Kool-Aida s višnjama, vručih hot dogova, senfa, kukuruza na maslacu, crvenog sladiča. Luc mi je kupio kokice s maslacem koje srno podijelili dok srno gledali muške ekipe kako igraju za novčanu nagradu. Bio je to lijep san. * Blais-Dahlem, Madeleine 2015. La Voix de monpere, Editions de la nouvelle plume, Regina, str. 80-95. Sestra Ukusna nije odustajala od pianová da nas, htjeli-ne htjeli, odvuče u 20. stolječe i moderni život. Njezin najnoviji genijalni pian godine bio je "grupni rad". Predložila nam je školski piknik za nadolazeči petak. Za planiranje su bili zaduženi odbori, potpuno demokratski i moderan koncept. Postojao je odbor za hranu, odbor za igre, odbor za prijevoz, odbor za sve ostale detalje... U razredu je vladao izniman polet, tako da srno Gilles i ja o tome pričali kod kuče. Gilles, koji je bio član odbora za prijevoz, trebao je moliti oca da posúdi svoj službeni kombi. Iako je Čača sada hodao sa štapom, iako mu je glas hroptao kao u bijesna psa, još uvijek je bio gazda. - Ne. Ma kopile jedno obično! Sta sve pada na pamet toj vašoj vražjoj učiteljici? Škola je za učenje. Ne za slavlje s malim mangupima iz sela. - Sestra je řekla daje to novi náčin učenja. - Ne sumnjam. Još uvijek je na štakama. A ti nemáš vozačku. Nečete ič. Ni ti ni ona. Eto. Ništa novo. Oca uopče nije bilo briga za naš ugled u društvu. Gilles i ja bili srno jedini koji če se tog pětka poslijepodne vratiti ravno kuči. Isto kao što srno bili jediná obitelj koja se za Noč vještica išla ispovijedati u crkvu umjesto da od kuče do kuče ide skupljati slatkiše. Ništa se nije moglo učiniti. I májka je mislila da je naša jako moderna Sestra Ukusna dobráno fulala ovaj put i odbila se zauzeti za nas kod oca. Tog pětka poslijepodne, Gilles i jabili srno isklju-čeni iz iščekivanog uživanja. Bili srno predmetom lažnih suosječanja i skrivenog prijezira. U planu je bila softball utakmica, wiener roasň logorska vatra. - Steta, Vučko. To mi se Luc Gravelle obratio. - Bila bi korisna na terénu. Stará časná možda če slomiti i drugu nogu. U tom trenutku, bila bih sretna vidjeti tu stáru kvočku u gipsu od glave do pete. Dovela me u situaciju koja me izbacivala iz igre, nijekala moje postojanje. Bila sam razočarana, ali na to sam več bila navikla. Gilles je bio bijesan. Čula sam kako ga JoJo zadirkuje. - Pa Gilles, nadala sam se da češ mi pomoci pripremiti hot dog. Todd je dobacio. - Ne brini, možeš pripremiti moj. Bili srno dvoje ljutih srednjoškolaca koji su se toga dana vrátili kuči rintati. Kokoši su ušutkali, a svinje su pretrpjele udarce čizmom u rebra. 125 Za večerom, moj se otac pretvarao kao da je to jedan potpuno običan dan. Ne. Nije se pretvarao. Zaboravio je da je taj dan školski piknik. Uništio je naša dva života bez kajanja. Promatrala sam ga za stolom. Mama mu je rezala meso i mazala maslac na kruh. Služio se príborom za jelo desnom rukom. Umak i slina kapali su mu niz bradu. Volio je piti čaj s tanjuriča i čaj mu je curio iz kutova usána. To je bio moj otac. Nikad mi samoj ne bi palo na pamet biti neposlušná, ali kad je Gilles to predložio, nisam oklijevala. Kako bi nas jedan šepavac mogao spriječiti? Prilika se ukázala kada je Čača napomenuo Sinku da bi volio običi polja s mamom nakon večere. To mu je bila jedna od omiljenih aktivnosti. Naš otac bio je vlasnik četiri četvrtine raštrkanih dijelova zemlje oko naše farme. Kad bi stigao u polje, izašao bi iz auta. Polako je koračao po svojoj zemlji, provjeravao visinu mladica, pregledavao imaju li hrdu, pepelnicu ili kakvog drugog nametnika. Provjeravao je je li zemlja rahla. Nama djeci, bilo je pravo mučenje kad bi nas pozvali na te izlete. Dvije sekunde nakon što je auto otišao, Gilles je doviknuo Gabeu da ide prevesti gnojivo u polje Fordsonom, našim malim svenamjenskim traktorom. - Cekaj me s druge strane živice za pet minuta, šapnuo mi je. - Vučko, dodi obrisati sude. Odmah. Moja sestra mislilaje daje glavna. - Pričekaj malo. Morám na ve-ce. Živjeli srno u moderniziranoj kuči. Bili srno medu prvim obiteljima koji su ugradili školjku s vodo-kotličem i kadu. Ali kupalo se jednom tjedno - subo-tom uvečer - a školjka s vodokotličem bila je rezer-virana za noc, zimu i pravé hitne slučajeve. Inače, bio je to trk do WC-a diskretno postavljenog iza garáže na otprilike sto koraka od kuče. Bilo je to omiljeno mjesto za meditaciju i izbjegavanje rintanja po kuči. Pet minuta kasnije, Gilles i ja bili srno na putu prema pustolovini. Gilles je vrištao od sreče pritiščuči kvačilo i mijenjajuči brzine. Ja sam pak stajala iza njega na zaprezi, rukama se čvrsto držeči za njegovo sjedalo. Obgrljeni oblakom prašine i náletom dima, letjeli srno prema západu, prema rijeci Bataille. Naša je destinacija bila jako poznato mjesto za provod u našoj zajednici. Bilo je udaljeno četiri-pet milja, preko polja, jaraka i seoskih puteva. Na kraju je put vodio uz ogradu, preko jednog polja niz padinu gdje je trebalo zaobiči šumu jasika i vrba i zaustaviti se na maloj čistini sto koraka od rijeke. Taj prostor zvao se Bili Smith's, iako je Bili več dugo bio mrtav. Njegova stará koliba još je uvijek bila ondje, napola skrivená u gustišu. Na pocrnjelom kamenju nazirali su se ostaci starih logorskih vatri. Dokaz njegove populárnosti medu odraslima očitovao se u prisutnosti praznih boča piva u žbunju i u trstici uz obalu rijeke koja je tekla u blizini. Na tom mjestu, struja je bila uspořena, lijena. Dno je bilo pjeskovito. Uvijek je mirisalo na zelene vrbe, a zrak je bio svjež čak i za vrijeme velikih vručina. Bila sam přestrašena kad se Gilles približio vrhu posljednjeg obronka, dok je mali Fordson stenjao u največoj brzini. Rukama sam sad obgrlila Gillesa oko pasa, stiščuči ga kao da mi život ovisi o tome. Znala sam daje moj položaj na traktoru nesiguran. Stajala sam na metalnoj šipki širokoj tri palca i dugoj jednu stopu. Kad bi traktor udario o neki kamen ili korijen, odvojila bih se od šipké i postala ptica. Gilles, uvijek pomalo lud i trenutno iznimno uzbuden, odbijao je usporiti. Naš Fordson je poskakivao, skakutao, drmusao se. Ja sam vrištala od straha, Gilles od sreče. Kakav srno čudan prizor vjerojatno predstavljali: projektil izvan kontrole, koji se kretao u nemogučim pravcima da bi se, u zadnji trenutak, smirio prije nego što se potpuno zaustavio usred čistine. Službena školská zábava bila je gotova. Večina učeníka, sestra Ukusna i g. Lavoie, koji ih je prevezao u svom velikom kamionu za žito, več su bili otišli. Ostao je samo odbor za pospremanje. Tu je bio Gerald, ljubimac sestre Ukusne, koji je osmi razred ponavljao treči put, imao je več dubok glas, vozačku dozvolu i neku stáru krntiju. S njim su bili Luc, Todd i JoJo. Kako je JoJo izmaknula zadnjem brojanju učenika, ne bih znala reči. Gerald je bio uvjerio našu mudru učiteljicu da netko treba ostati i provjeriti je li logorska vatra u potpunosti ugašena. Kada srno stigli, ti dobři Samaritanci smijali su se lakovjernosti časne sestre. Taj je odbor sebi zadao drugi zadatak, o kojemu nije izvijestio časnu sestru: opskrba pivom. Očito jako učinkovit odbor. Bila sam iznenadena, sablažnjena i veoma upla-šena. Nakrátko, ali intenzivno, pakleni plamen i zvonki glas oca Morrisseta preplavili su moj um. "Put do vječnog prokletstva popločan je slovom P: puber-tet, pice i požuda." Osječala sam vručinu, pojačano znojenje i trnce u izmučenim udovima. Luc mi je ponudio pivo. Prvi gutljaj bio je savršen užitak. Hladan. Peckav. Dečki su uronili boce piva u rijeku čim su ih dopremili. Tekučina boje meda golicala mi je grlo glatko se spuštajuči niza nj. I zato, nastavila sam ispirati grlo koje se putem nagutalo toliko prašine. Bila je to samopomoč. Oko vatre, pričalo se o svému i svačemu. Luc se hvalio da ih je sve eliminirao dok su igrali pelotu. Dečki su se pitali nose li sve redovnice ruži-časte pumperice ili je visa Časná sestra nosila crne. JoJo nije ništa govorila. Cerekala sam se kao tuka. Činilo mi se kao da uživam. Gle ti mene, dio sam bande. Luc je sjedio pokraj mene, njegova ruka gotovo je dodirivala moju i nisam se bojala posljedica. Zabavljala sam se. Moje se tijelo nasladivalo. Osječaji koji su mi šibali krv svaki put kad bi mi se Luc obratio ili mi dotaknuo kožu, dakle to je bila suština života. Iskra se upálila u mojoj maloj blesavoj tintari. Jedna veliká istina nam 126 je skrivená, izvor ljudskog užitka. Evo zašto su otac Morisset i redovnice toliko upozoravali na opasnosti "nezdravih prijateljstava". Bili su ljubomorni! Ipak, nešto nije bilo u redu. Počelo se smrkavati. Zahladnjelo je, a Sunce na zapadu prekrili su crni oblaci. Moja se zabrinutost raspršila kad je Luc uljudno primijetio da drhtim. Dao mi je svoju jaknu i obgrlio mi ramena snažnim rukama bacača. Približila sam mu se, nasladujuči se toplinom njegova tijela. Razgovor oko vatre je zamro, kao i sama vatra. Mislila sam da nisam jediná kojoj je hladno. Osječala sam se ukočeno. Kapljica kiše prekinula je ta filozofska promišlja-nja. Druga kapljica vrátila me u sadašnjost. Bilo je vruče, jako vruče tog dana. Oluja samo što se nije sručila na nas. Prasak groma zazviždao nam je nad glavom i nebo se otvorilo. - Gilles! Gilles! Treba se vratiti! Vrijeme je da podemo. Poskočila sam. Točnije, pokúšala sam. Nisam se ukočila samo od hladnoče. Pivo kao da mi je oduzelo noge. Koljena mi više nisu znala što bi činila i sudarala su se. Tražila sam put prema Fordsonu. Tražila sam brata. Na čistini smo bili samo Luc i ja. - Cekaj, Vučko. Ne môžeš se vratiti po kiši -rekao je Luc. - Podi sa mnom. Uhvatio me da ne padnem, pridržao i uputio prema staroj napuštenoj kolibi Billa Smitha. Smrdjelo je unutra: po pišalini, plijesni i crvo-točini. Stračara je bila prekrivena ostacima boca i zahrdalim konzervama graha. Ali imala je krov i stari odvratni madrac zbijen u kutu. Luc me oslonio o zid dok je s madraca otresao paukove i ostale nametnike. Mučnina mi se digla u nos. Svalila sam se na madrac. Luc je sjeo pokraj mene i zagrlio me snažnim rukama. To mi se učinilo lijepo jer mi je bilo hladno i počelo mi se spavati. Moj lijepi kavalir če me štititi. Jedva sam ga raspoznavala. Njegove plavé oči bile su preblizu mom licu; nisam mogla izdržati njegov upomi pogled. Njegov dah na mojim obrazima bio je topao i mirisao na pivo. I onda - mislim - ljigav od sline i piva: moj prvi poljubac. Navalio je na mene. Snažne ruke kojima sam se toliko divila, koje su me trebale štititi, okrenule su se protiv mene. Ustrajno, trljale su mi ruke, leda, vrat, grudi. Grabile su ispod moje odječe, dižuči mi suknju, divljački mi otkopčavajuči gumbe s bluze. Bile su grübe i hladne. Htjela sam ga zaustaviti. Nisam mogla ništa. Bila sam mali čamac na podivljalom moru. Moje tijelo, uzdrmano mučninom, treslo se od straha i hladnoče. Luc me okrenuo na leda. Gledala sam netremice rupičasti krov sa starim pocmjelim gredama i kutovima koje su paukove mreže zaoblile. Kad bi treperava svjetlost munje na trenutak obasjala unu-trašnjost, učinilo bi mi se da vidim sve vragove iz pakla koji me špijuniraju, lebdeči, žutih očiju, crnih krila nadindanih kandžama. Gdje je bio moj andeo čuvar? Je Ii me napustio? Luc je postao stroj pokrenut opasnim osječajima na koje nas je upozorila sestra Ukusna. - Ženská ljepota veliko je iskušenje muškarcima svih dobi. Mužjak ima eksplozivne osječaje kojima ne može lako vladati. Stvorila sam priliku za grijeh. Po katoličkom nauku, za sve sam ovo ja bila krivá. U tom trenutku, nisam u to mogla vjerovati. Nisam znala kako se iz toga izvuči. Htjela sam biti drugdje. Snažan udar groma odjeknuo je u blizini i vrata kolibe su se otvorila. Ondje, okružen kišom, osvijet-ljen neprestanim bljeskovima, stajao je moj otac. Njegov stari kombinezon sjajio se na kiši koja je curila niz njegovu fedoru, močeči mu lice, vrat, tijelo. Iz-bezumljeno nas je promatrao neko vrijeme. - Gubi se, prokleta bitango. Težina Lucova tijela isparila je u trenutku, kako ga je otac zgrabio za potiljak i bacio u stranu. Ponovno sam sjela, popravljajuči odječu, drhtavih ruku, po-sramljena ispred oca. - Hajde, Cerce, zabáva je gotova. Ne znam baš kako smo se uspjeli vratiti iz pakla te večeri. Znam da mi je on, moj šepavi, osakačeni otac, na oluji pomogao hodati do auta. On nas je vozio svojom zdravom desnom rukom i zdravom desnom nogom po seoskim putevima, masnim i skliskim od nevremena. Gromovi su tutnjali i munje su sjekle mrak. Nije mi uputio ni jednu riječ. A Gillesa je tata ostavio da se snade. Morao je upravljati Fordsonom kako je najbolje znao u olujnoj pomutnji. Sutradan u zoru, čula sam oca kako ga budi. Uz mamurluk i nálete mučnine koji su me mučili, čula sam: - Ej, veseljače! Vrijeme je da se očisti stala. ŽETVA Moj otac je umro u pôdne toga dana. Devět krmača okotilo se u prolječe i dvořiště je vrvjelo svinjama. Patrijarh toga brojnog potomstva bio je veliki prasac kojeg je moj otac prozvao Posni-kov. Nalazio je te nadimke u dnevnom biltenu lokálne bolnice koji je izvještavao seoske obitelji o stanjima svojih pacijenata. Naš Posnikov bio je agresivna zvijer koja je dobro ispunila svoje dužnosti, ali bilo je vrijeme da ode. Susjed koji ga je kupio došao je oko jedanaest sati ujutro. Parkirao je kamion na utovamu rampu u toru iza štale. Paklena kakofonija, urlici i neprestane psovke čule su se sve do kuče dok su muškarci nasto-jali privezati to uznemireno čudovište i natjerati ga da se popne na rampu. Htjela sam to vidjeti. Spustila sam se u dvořiště. Remi, Jacquot i Raoul stajali su na toru poput vrabaca, izvan opasnosti, i ušuljala sam se iza njih. Moj otac, uvijek gazda, stajao je pri dnu rampe, uhvativši se oslabjelom lijevom rukom za neki kolac, 127 dok je desnom mahao svojim štapom. Srnko i Gilles bili su iza Posnikova, gurajuči ga štapovima i - ku-kavice - skačuči na tor svaki put kad bi prasac zarok-tao. Odjednom, Posnikov je promijenio smjer nauskoj rampi unatoč zaprekama s obje straně i jurnuo ravno na mog oca koji je preuzeo njegov teret. Caču je ovaj udarac prevrnuo. Ležao je, nepokre-tan, u blatu, sijenu i gnojivu, rasparana kombinezona i lica krvava od udaraca oštrih praščevih papaka. Ostao je tako ležeči. Nije to bio običan pad koji če postati smiješna dogodovština koj a če se prepričavati u obite-lji. Nešto se dogodilo. Kasnije srno saznali da je riječ o krvarenju na mozgu, napadajú koji mu je prijetio več godinu dana. Ali u tom trenutku, sve što sam znala, sve što srno moja brača i ja znali bilo je to da če Cača umrijeti. Gilles i Sinko pomogli su susjedu da ga ispruže u prtljažnik kamióna zahvaljujuči kojem srno se trebali otarasiti Posnikova, i popeli su se da podupru Cačinu glavu. Pratila sam ih pješice s troje male brače, suviše pod utjecajem šoka da bih plakala. Mati nas je čekala na prilazu kuči. Djelovala je mirno, ali opazila sam da su joj usne stegnute, čeljust stisnuta. Sinko, Gilles i susjed odnijeli su oca u kuhinju i postavili ga na stol. Veoma nježno, mati je odložila stáru fedoru sa straně. Řekla je Sinku da mu izuje staré radne čizme. Oprezno su mu skinuli smrdljivi kombinezon i pokrili ga plahtom. Svi srno bili oko stola, čekajuči. Mati je tupim glasom, ali bez oklijevanja, izgo-vorila: - Ovdje černo bdjeti nad njim. Nikad nije htio iči u bolnicu. To je grozno mjesto za umiranje. Oprala mu je lice i ruke mlakom i sapunastom vodom. Potom, oprala mu je noge. Bilo je to čudno, ali u tom beskrajno bolnom trenutku, osječala sam da srno uključeni u neki težak obiteljski posao s osječajem pripadanja što ga je to izazivalo u meni. Držala sam jedno od malenih u rukama u naručju, rame uz rame sa starijom bračom, nasuprot moje sestre kojoj su suze u tišini tekle niz lijepo lice, i osječala sam se okruženom. Bila sam dio te konstelacije. Svi černo izgubiti oca. Uvijek sam htje-la biti više za njega. Na kraju, s još uvijek pobrkanim mislima od prethodne večeri, dok je njegovo lice poprimalo izgled nepomične maske, počela sam shvačati tko sam ja bila njemu. Čula sam njegov osorni glas prozivajuči pripad-nike njegova muškog svijeta: braču, nečake, sinové, susjede. Riječi su mu bježale iz usta začinjene bujicom razdraženih, ironičnih i cesto komičnih psovki. Bio je moj otac pa sam tek mnogo kasnije pojmila vulgárnost mnogih njegovih izraza. Njihova dvojezičnost bila je iznenadujuča. Njegov jezik bio je přijav i odražavao je život farmera, stvarnost dvorišta. Ni njegovo ponašanje ni njegov rječnik nisu bili drugačiji u kuči. Nije imao nježne riječi za svoju ženu, a kad je o njoj govorio dok nije bila prisutna, nazivao ju je jednostavno "Ona". Zašto ne koristiti njeno ime? Elise, lijepo je to ime. Cini se da je Cača imao pro-blema s raspoznavanjem ljudi po imenu. Cača je bio odlučio da je njegov najstariji sin Sinko i da su tri mlada malci. On me nazvao Vučkom. Kad sam imala oko osam godina, moj je otac jednog popodneva najavio da če svratiti kod Zimea, Yoinog oca. Pitala sam smijem li poči s njim da posjetim Yo dok on čini što ima činiti. Zbog nekog razloga, rekao je ne. Bila sam iznenadena jer nam je cesto dopuštao da podemo s njim. Zato sam se sakrila u prtljažnik kamióna. Kad srno stigli kod strica Zimea, pojavila sam se. Otac je slegao ramenima i otišao potražiti brata. Ponosna na svoj pothvat, otišla sam u kuču igrati se sa sestričnom. Strina je tog popodneva šišala kčerima kosu i jednostavno je i mene uključila u tu aktivnost. Bila je to katastrofa. U tim godinama, kosa mi je bila jako tanka i gotovo bijela. Frizura u stilu Ivane Orleánske nije bila dobar izbor za mene. Ostatak ljeta izgledala sam poput rascvala maslačka, ili prema očevim riječima, poput vučiča, s pohlepnim očima i crvenim usnama. Nadimak je pojednostavljivanje. Nadimak pojed-nostavljuje život komplicirajuči ga. S trinaest godina, bila sam više od Vučka. Bila sam bezbroj mogučnosti. Kad me Cača došao spasiti kod Billa Smitha, nazvao me Cerce, ne Vučko. To sam opazila čak i u alkoholnoj magii. Nije to bilo moje ime, ali bilo je ono što sam ja bila njemu. Daje otac Morrisset opisao Dobrog Pastira odjevenog u stari kombinezon i s fedorom, bila bih ga ranije prepoznala. I Cača je u mladosti dobio nadimak, ali njegova suština nalazila se u njegovu pravom imenu. Evarist. Bio je poput planine, ne zbog vanjštine več zbog svoje pojave i integriteta. Urlao je glasnije od oluja koje su kružile planinskim vrhovima. Bio je uvredljiv, divlji i grub. Njegov život bio je pustolovina, izazov, borba, posveta njegovoj obitelji. Umrijeti u svom naslonjaču ili na ljuljački pod javorima zasigurno bi bilo dostojanstvenije, ali to nije bila stvarnost njegova života. Jurio je na prepreke, nije se ničega bojao. Naučio nas je imena zvijezda i da, znao je tko sam ja. S francuskog prevela Marijela OBRADOVIČ 128 Izbor pjesama Louis Frechette (1839-1908) NIAGARA Velebná struja polagano teče Potom, taj varavi mir napušta iznenada, Bijesno, ko zapanjujuče bučna gromada, U ambis bez dna golema rijeka kreče. Ruši se! Od gromkoga zvuka ustrašene Čak su lutajuče ptice, što u jatu bježe Od ponora silná gdje duga polaže Svoj vatreni rubač na ležaj od pjene. Sve drhti; u trenú ta neizmjerna lavina Zelene vode postaje bijela isparina, Divlja, mahnita, skáče, huče... A ipak, ta bujica koju stváraš, o Bože, Koja ruši stijene, debla mrvi i diže Poštuje slamku koju nosi dok otječe! Snježne ptice, 1879. ŠUMA Zamišljeno hrašče, borovi tajnoviti, Starí trupci nad bujicama nagnuti, U svojim vječnim i gordim snovima, Maštate li kad o davnim vremenima Kad stvarahu jeku kanadskom pustinjom Samo Indijanci svojom divljom grajom Oni, ispod gustih grana gdje ima hlada, Spajahu ratni napjev i zvuk vodopada Pod zvijezdama, kad oluje neprekidne Njišu noču vaše duge ruke sludene, Maštate li o slávnom dobu kad preci naši U dnu spilja zasjaše divljaštvo ukrotivši, Tad, s jednim ciljem, s jednom željom u srcu, Pod sjenom vašom govorahu: "To svida se Ocu!" Krčahu šumu, gradahu metropole, I navečer, ispod vaše široké kupole, Sved misleči na sto goručih poslova, Sirahu trubljom svojom duh vremena nova? Da, sigurno: drugog doba svjedoci živi, Preživjeli ste sami brodolom jezivi Kad ljudi su hrpimice potonuli; I, ne žaleč slabé koji su se slomili, Vaša krošnja, udarcima stolječa odolijeva, Svim vjetrima o našoj epopeji pjeva! Legenda o jednom národu, 1887. 129 Emile Nelligan (1879-1941) ZIMSKA VEČER Ah, kako je snijeg sniježio! Prozor mi je vrt od inja. Ah, kako je snijeg sniježio! Sto je grč življenja Spram boli koju sam skrio, skrio! Sva se voda smrznula, Duša mi je crna: Gdje sam? Kamo sad? Sva se njena nada smrznula: Ja sam novi polárni grad, Tu zlatna neba su nestala. Plači, o, ptico zimska, Strašan drhtaj svud se diže Plači, o, ptico zimska, Isplači mi suze, opláči mi ruže, Niz oštre grane smreka. Ah, kako je snijeg sniježio! Prozor mi je vrt od inja. Ah, kako je snijeg sniježio! Sto je grč življenja Spram jada koji sam skrio, skrio! Sabrane pjesme, 1952. OKRUTNA LJEPOTA Da, treba nam jedna ljubav na ovom svijetu, Jedna ljubav, jediná, kako god čudljiva bila; A ja koji je tražim, suptilnu i plemenitu, Evo na srcu mi se duboka rana usjekla. Ohola je i lijepa, ja ružan i plah: Mogu joj priči samo u magii snová. Jao meni! Sto sam bliže, više se ona udaljava I moje srce neče jer zbog drugog gubi dah. Vidite, ipak, koliko nam je kob čudna! Kako bi nam samo ljubav bila bajna, Da srno nas dvoje zamijenili lica! I kao lud bio bih išao za njom U zemlju magie, u kraj punom sunca, Da me Bog učinio lijepim, a nju ružnom! Sabrane pjesme, 1952. 130 Hector de Saint-Denys Garneau (1912-1943) AH! U KOJU PUSTINJU... Oni su me ubili Pali na moja leda svojim oružjem, ubili me Pali na moje srce svojom mržnjom, ubili me Pali na moje živce svojim krikom, ubili me Oni su me poput lavině zdrobili Slomili praskom kao drvo Rastrgali mi živce kao čelični kabel Sto trga se glatko i sve žice u ludom strúčku Siknu i opet se sviju, bolnih vršaka Razmrvili mi utvrdu kao suhu koru Oljuštili mi srce kao sredinu kruha Raspršili sve to u noči Sve su zgazili a da nisu tako izgledali, A da to nisu znali, htjeli, mogli, A da na to nisu mislili, a da na to nisu pažili Svojom jedinom strašnom i čudnom tajnom Jer nisu meni došli zagrliti me Ah! U koju pustinju bi trebalo poči Da bi se samo od sebe mirno umrlo. Sabrane pjesme, 1949. I ONDJE BEZ OSLONCA Nije mi nimalo udobno na ovom stolcu A moja najgora muka naslonjač je za počinak Neizbježno zadrijemam i umirem ondje. No pustite me priječi bujicu na stijenama Poskočiti s jednoga na drugo mjesto Nalazim nezamislivu ravnotežu izmedu toga dvoga I ondje bez oslonca odmaram se. Pogledi i igre u prostom, 1937. IZMEDU NEBA I VODE Izmedu neba i vode, ja sam izmedu neba Koje se jučer zaustavilo na plavetnilu prošlosti Neba koje nije nepokretno nego ostaje Gotovo isto -1 vode budúcnosti koja bijaše uzburkana pa izaziva vrtoglavicu, na kojoj se odsijeva jučerašnje nebo slično, ali uopče ne na isti način Nestabilno, kao da kliže, nesigurnim korakom Nemirno kao da stoji na nekoj lopti, I zatim ovisno o valovitom gibanju Ipak promjenljivom, zagasitije ili svjetlije, Izduženo na krajevima i skračeno na drugim Veoma nesigurno, zacijelo, veoma nesigurno I ja se držim tako, izmedu neba i vode Sav naslonjen o nebo, ali ne prikrivam Svjetlost koju neopozivo stváram Prema vodi, prema vodi nesigurnoj i punoj nepoznatog, očaravajučoj katkad ili onoj koja plaši Ovisno o tom izdužuje li se ili se steže neki odsjaj Zauzima li sve mjesto ili ga prepušta drugom uvijek ovisno o valovitom gibanju. Pjesme. Pogledi i igre u prostom. Samoče, 1972. S francuskog prevela Marija PAPRAŠAROVSKI 131 Jo Ann Lanneville, Naopaka strana svijeta - planigrafski tisak, bakropis, suna igla, 100 x 77 cm